Forum Beograd Jagodina Ćuprija Paraćin

Razne zanimljive teme => Književnost - Umetnost - Kultura => Temu započeo: jelenkos 04-05-2011, 12:49:29

Naslov: Artur Rembo
Poruka od: jelenkos 04-05-2011, 12:49:29
Artur Rembo – Arthur Rimbaud

Artur Rembo je rođen 1854. u Šarlevilu, gradiću na severu Francuske. Rastao je u porodici
bez oca, pod tutorstvom prestroge i neosetljive majke. Od najranijih školskih dana pokazao je
izuzetnu darovitost dobijajući nagrade iz književnosti i prevođenja i pišući, sa velikom
virtuoznošću, pesme na latinskom jeziku. Sa petnaest godina dobio je prvu nagradu na
konkursu za sastav napisan na latinskom. Tim povodom direktor škole je rekao: "U glavi ovog
deteta ne nastaje ništa banalno. On će biti genije ili Zla ili Dobra." Verovao je da kao umetnik
može da stvori svet umetnosti koji će proizvesti "totalnu obnovu", ako ne društva, a ono bar
umetnika. U maju 1871. piše Polu Demeniju u kojem iznosi svoje viđenje pesnika i poezije:
pesnik mora biti "kradljivac vatre", on mora sići u tamne regije podsvesti da tamo otkrije
čovekovo "ja", koje se bitno razlikuje od spoljašnjeg, stilizovanog, društvenog "ja". U Pismu
vidovitog iste godine Rembo nam otkriva da će raditi na preobražaju svoga bića kako bi sebe
učinio vidovitim, a to se postiže dugim, ogromnim i smišljenim rastrojavanjem svih čula. On
zato mora da upozna sve oblike ljubavi, patnje, ludila, da istražuje samog sebe, da postane
više nego iko veliki bolesnik, veliki zločinac, veliki prokletnik i vrhovni Učenjak kako bi na
kraju stigao do neznanog. To biva istovremeno i njegov životni i pesnički program. Zbog
potrebe da dosegne neki drugi svet daleko od skučene sredine Šarlevila pokušava da pobegne
u Pariz. Na poziv Pola Verlena, tada najistaknutijeg pesnika u Parizu, 1871. godine Rembo
ulazi u pariski pesnički krug, ali bez ikakvih literarnih ambicija u profesionalnom smislu.
Njegov raspusni život sa Verlenom, otrgnutim od žene i porodice, zavšava se dramatično.
Verlen je pucao u Remboa i lakše ga je ranio kada je ovaj rešio da ga napusti i tom prilikom
završio u zatvoru. Rembo se vraća u roditeljsku kuću uz gorko osećanje poraza. Piše knjigu
pesama u prozi Boravak u paklu (1873), svoju duhovnu biografiju, neku vstu izveštaja o
proživljenoj krizi i neuspehu, otrežnjenju. Njegov budući skitnički život proteći će u znaku
potpune duhovne usamljenosti, a njegovi poetski zapisi koje će beležiti pre nego što kao
pesnik konačno ne zaćuti biće prvi poetski tekstovi u istoriji poezije bez namere da se njima
ostvari bilo kakva komunikacija. Prozne pesme Iluminacije (1874) nastaju na granici tišine i
smatraju se vrhuncem Remboovog poetskog dela, najsnažnijim izvorom onoga što danas
zovemo modernim poetskim izrazom. Sa dvadeset jednom godinom prestaje da piše i
nastavlja život kao skitničar, trgovac, krijumčar oružja i istraživač egzotičnih krajeva. Iz
Afrike se vraća u Francusku 1891. zbog tumora na nozi. Umire u 37. godini posle amputacije
noge


Neka od dela:

    Une saison en enfer (Boravak u paklu), 1873.
    Illuminations (Iluminacije), 1886. (Pretpostavlja se da je tekst napisan u periodu 1872-1873)
    Poésies complètes (Sabrani stihovi), 1895. (Prvo objavljivanje ranijih stihova)



Jedna od mojih omiljenih je "Spavac u dolu"

To je zelen-rupa s raspevanom rekom
što srebrne prnje poludelo kači
O travu: tu sunce na bregu dalekom
Blešti: to je dolac što penasto zrači.
Otvorenih usta, tu mlad vojnik spava.
Jastuk mu je plava potočnica sveža.
Bled je, pod oblakom pružen preko trava,
A svetlost mu daždi na zeleni ležaj.
S nogama u cveću, on se u snu smeška,
Kao dete koje muči bolest teška.
Zagrej ga, Prirodo, jer zima ga mori.
Miris mu drhtaje nozdrva ne budi.
Miran, mladić spava, s rukom preko grudi.
Crvena mu rupa s desne strane gori.
Naslov: Odg: Artur Rembo
Poruka od: jelenkos 04-05-2011, 13:04:28
(http://www.kul-tim.net/wp-content/uploads/2009/12/rembo-vr.jpg)

PRVO VEČE

Ona se bila vrlo svukla,
A velika su stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.
U moju je fotelju sela,
Radosno ruke sklopi tu,
Ispod golišavog joj tela
Nožice treptahu na tlu.
Pogledah zracak koji bludi
- Iz krošnje leptirasti let -
U njezin smešak i na grudi,
Ko mušica na ružin cvet.
Moj poljubac joj nogu dirne.
I kao kaznu za taj greh
Cuh zvuke bistre i nemirne,
Kristalno lep i surov smeh.
Pod košulju je raširenu
Sakrila noge: “Dosta s tim!”
- Tu prvu smelost dopuštenu
Kaznila smehom veselim!
Drhtuljke jadne, oci njene,
Dodirnuh usnom lagano.
Nežno mi glavu tad okrene:
“Oh! svida mi se, svida to!
Ali ti moram reci zato…”
Ostatak joj u grudi ja
Sakrih sa poljupcem, i na to
Zacuh njen smeh što znaci: da…
Ona se bila vrlo svukla,
A velika stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.
Naslov: Odg: Artur Rembo
Poruka od: jelenkos 04-05-2011, 13:13:17
(http://kucazasunce.com/magacin/slike/372611932337604bb1a8e76d0f4.jpg) Boravak u paklu


Nekada, ako se dobro sećam, moj život bio je gozba na kojoj su se otvarala sva srca, na kojoj su sva vina tekla.
Jedne večeri posadio sam Lepotu na kolena.
- I našao sam da je gorka. – I izružio sam je.
Naoružao sam se protiv pravde.
Utekao sam.O veštice, o bedo, o mržnjo, vama je moje blago bilo
povereno!
Tako sam postigao da iz mog duha iščili svaka ljudska nada. Kao divlja zver podmuklo sam skakao na svaku radost, da je zadavim.
Zvao sam dželate da bih, ginući, grizao kundake njihovih pušaka. Prizivao sam pošasti da me uguše u pesku, u krvi. Nesreća je bila moj bog. Bio sam opružen u blatu. Sušio sam se na vazduhu zločina. I dobro sam izigrao ludost.
A proleće mi je donelo užasan smeh idiota.
Naposletku, kada sam gotovo zakovrnuo, dokonah da opet nađem ključ nekadašnje svečanosti koja bi mi možda vratila apetit.
Taj ključ je milosrđe. – Ovo nadahnuće dokazuje da sam sanjao !
I dalje ćeš biti hijena itd ... uzvikuje zloduh koji me počastio tako ljupkim tlapnjama.
Umri sa svim svojim apetitima, sa svojim sebičnjaštvom i sa svim smrtnim gresima.
Ah ! dogustilo mi je: - Ali, dragi Sotono, preklinjem vas, ne razdražujte toliko zenicu ! Očekujući neke male zadocnele podlosti, vama, koji kod pisca volite odsutnost svake sklonosti za opisivanje ili poučavanje, otkidam iz svoje beležnice prokletog ovih nekoliko ružnih listića.

Naslov: Odg: Artur Rembo
Poruka od: jelenkos 04-05-2011, 13:15:40
(http://i52.tinypic.com/2vufod0.jpg)

Uzbudjenje

Modre letnje noći, krenuću put staza
da, žitima bockan, gazim male vlati:
sanjar, osećaću pod nogom stud mraza.
Moju golu glavu vetar će kupati.

Neću ni govorit, neću mislit ništa:
al' beskrajna ljubav ispuniće mene,
i biću sve dalji, dalji, bez kućišta,
u Prirodi - srećan kao pokraj žene.