EEEE samo da znate koju sam ja blamazu imao predprosle godine sa sladoledom, u Bugarskoj........ bilo je smeha do suza.
Naime, sa mojim bratom sam bio na kracem odmoru u Bugarskoj, u Sofiji. Setali smo ulicama, i zastali kod jedne poslasticare, da se odmorimo i osvezimo sladoledom. Ja sam ovde navikao da kada narucim sladoled, to bude otprilike, pet do sest kugli raznih vrsta sladoleda. I pored toga sto vrlo dobro razumem bugarski, stanem ja ispred vitrine koja je otprilike bila puna kao ova na slici, sa dosta vrsti raznih ukusa sladoleda. Krenem ja redom, pa narucujem jednu, pa drugu, pa trecu..... pa bogami sest ili sedam vrsti sladoleda. Gleda me moj brat i smeje se a meni malo cudno sto se smeje. Znao je on (i video) da se tu ne radi o kuglama, vec o sladoledu na SPAKLU, to jest na meru. Kaze on meni da idem da sednem, a da ce on naruciti za njega i platiti sladoled. On normalno, naruci NORMALNU porciju za njega, plati i dodje i sede i on. Nedugo zatim nosi jedna devojka posluzavnik, i za nas sto ostavlja dve porcije. Onu normalnu stavlja pred mog brata, a jednu poveliku ciniju sa otprilike mozda nesto oko pola kile sladoleda (a mozda i vise). Gleda ona mene, gledam ja nju, smeje se moj brat, gledaju ostale musterije, i smeskaju se i oni. Vidi ona devojka da je izgleda doslo do zabune, smeje se i ona i pita sta cu dalje. Mozda bi ona to i vratila, ali moj brat insistira da sam to porucio i zahvaljuje se, ona se okrece i uz smeh odlazi. Mene pocinje neki znoj da obliva, sramota me onih ljudi, koji me gledaju i smeju se, smejem se i ja ali KISELO I USILJENO. Sramota me da pozovem onu devojku, sramota me onog naroda, al sta je tu je. Krenem ja polako jedem onaj sladoled, a se sve nesto razvrcem, i razmisljam u sebi: " sto ne naidje neko cigance ulicom da ga pozovem, i dam mu onaj sladoled, a da ja pobegnem iz poslasticare".....
NEMA NIKOGA, smeju se oni ljudi, smeje se moj brat, on vec pojeo svoju porciju, pije lagano hladnu limunadu, i pita me dali da naruci jos po jednu turu. Kusam ja onaj sladoled, ali ne vredi, i pored sve moje zurbe, i zelje da ga sto pre pojedem i pobegnem ne uspeva mi. Na polovini porcije (koliko sam USPEO da pojedem), ustajem sa stolice, gledam u one ljude, sirim ruke kao da hocu da im se nesto pravdam, da im nesto kazem, a mom bratu koji sedi i smeje se slatko, NAREDJUJEM da odmah ustane, i odmah krenemo napolje......
Bilo mi je malo neprijatno tog trenutka, ali racunam, bas me briga, niko me tamo ne poznaje, al opet, obrukah sebe, obrukah Srbiju, racunam, sta ce sad reci oni Bugari, kako ce komentarisati jednog Srbina, gladnih ociju.....
A moj brat, i pored mojih pretnji da kada se vratimo u Cupriju, cuti i drzi jezik za zubima...... jos od zeleznicke stanice pa do kuce je taj moj dozivljaj pricavao nasim suprugama, koje su mi se slatko smejale i zafrkavale me.......
Eto.... i danas kada sednemo preko leta i narucimo negde sladoled, mi se smejemo tom mom blamu. Ja obicno (kao) "revoltiran i ljut", umesto sladoleda kojeg obozavam, narucujem namerno limunadu, ili neki sokic, i tako LJUT, kazem, da necu namerno da jedem sladoled, i da sledeci put, nikako necu sa njima u poslasticaru.......