Forum Beograd Jagodina Ćuprija Paraćin

Razne zanimljive teme => Zanimljivosti iz sveta => Temu započeo: DEDA-EU 27-03-2009, 22:32:56

Naslov: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 27-03-2009, 22:32:56
Чуда у природи су се увек дешавала а дешавају се и данас,а пуно чудних ствари настаје и догађа се на мистериозне начине  па се надам да ова тема може бити занимљива изражена кроз писане текстове а и сликовно путем приложених фотографија.Уколико администратор сматра да тема не одговара форуму може лако да је склони са форума.Eво за почетак само ради инспирације осталим форумашима једна слика.

                   (http://forum.srpskinacionalisti.com/download/file.php?id=15023&mode=view)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 27-03-2009, 23:31:17
ZABRANJENA ARHEOLOGIJA
 
 

STVARI KOJE NE SMETE DA VIDTE ... NITI DA ZNATE .....




Da li mi uopšte znamo šta se sve nalazi na našoj planeti.Ko smo, šta smo i odakle smo.Ono što nam serviraju naučnici puno je velikih rupa i praznina, a da ne govorimo o onome što skrivaju od pogleda čitavog sveta.Razloge znaju samo oni, a nama ostaje samo da pretpostavljamo.Rekli su nam da naša civilizacija započinje pre oko 7000 godina.Babilon, Sumer, Asirija, Egipat...Šta je sa vremenom pre ovoga, i naravno sa dokazima vremena pre ovoga.Zašto nam sakrivaju civilizacije od pre 12.000, pa sve do 50.000 godina.
   
Evo ovde ćemo vas malo prošetati po dalekoj istoriji i pokazati slike za koje neverujemo da ste ih ranije videli .....


PIRAMIDE U KINI  ? ? ?


Kada se spomenu piramide, tada je prva asocijacija na koju svi pomisle, egipatske piramide.Oduvek su izazivale divljenje svojom veličinom i tajanstvenošću.Ko je i kako uspeo sve to projektuje, šta se sve još u njima krije.Ali šta ako bi vam rekli da egipatske piramide nisu najstarije, najmisterioznije, najbrojnije i najveće na planeti, a da pritom ne mislimo na piramide Maja, Inka i Asteka.Radi se o piramidama za koje mnogi od vas nisu nikada čuli, niti su slutili da ovako nešto postoji.Ali, pripremite se...

Idemo u Kinu...U potpuno zabranjenu zonu oko grada Ksian, koji se nalazi u središnjoj kineskoj provinciji Šensi.Dobrodošli u zabranjeno područje stotina gigantskih piramida koje su potpuno nepoznate svetskoj javnosti.
(http://www.conopljanews.net/misterije/bela_piramida.jpg)


   Prvi put su se gigantske kineske piramide spomenule u javnosti u američkom listu 'Rocky Mountain News' 1947, godine.Autor ovog tajanstvenog teksta bio je pukovnik američke vojske Mauris Šenan, a tu je bila priložena i fotografija koju je 1945. snimio jedan američki pilot tokom II svetskog rata.Pilot je prevozio zalihe hrane za kinesku armiju preko Himalaja, a sama fotografija snimljena je oko 100 kilometara od grada Ksian.To mu je uspelo, jer su tada kineske vlasti još odobravale slobodni prelet američkim avionima preko ovih teritorija.Kada su fotografije naknadno analizirane, došlo se do saznanja da je piramida visoka skoro 350 metara, tako da je dvostruko premašila visinu najviše piramide u Egiptu. Piramida je nazvana 'Bela piramida' i predstavljala je najveću piramidu na planeti Zemlji. (slika levo).Ako je Keopsova piramida visoka oko 150 metara, možete li zamisliti na šta liči Bela piramida.
    Prošlo je skoro pola veka i tek tada su kineske vlasti dozvolile pristup prvom Evropljaninu u ovu zabranjenu oblast.Bio je to Austrijanac Hartvig Hausdorf koji je dva puta posetio Kinu 1994. Tokom svoje prve posete, u aprilu 1994., Hausdorf je imao priliku da vidi šest piramida u blizini grada Ksiana. Na povratku u Kinu, u avgustu iste godine, Hausdorf je na svojim snimcima uspeo da prebroji preko 100 piramida! Hausdorf je imao velike poteškoće da bi dobio dozvolu da doputuje u provinciju Šensi.Kinezi mu nisu dopustili nikakvo arheološko iskopavanje, a kada su videli da je objavio slike piramida, momentalno su zabranile svakom strancu posetu ovoj zabranjenoj oblasti. U blizini Bele piramide, Kinezi su podigli i lansirnu rampu za svoj svemirski program, tako da su i zvanično proglasili ovu oblast vojno zaštićenom i potpuno nedodirljivom za spoljni svet.
(http://www.conopljanews.net/misterije/piramide_masovno.jpg)


Preko stotinu piramida nalazi se u zabranjenoj oblasti na otprilike 2000 kvadratnih kilometara.
Visina im se kreće od 25-100 metara, izuzimajući Belu piramidu od čak 350 metara.


Ove piramide su građene od tvrde gline i neke su već prilično oštećene.Jedan razlog je njihova velika starosti, a drugi je što su neke piramide oštetilo samo stanovništvo koje živi u blizini, koristeći glinu za gradnju svojih kuća.
(http://www.conopljanews.net/misterije/piramida_posumljena2.jpg)

Kineske vlasti više ne dozvoljavaju nikakva istraživanja u ovoj oblasti, a pogotovo približavanje piramidama.Njihova izjava ja da će neke buduće generacije imati pravo da prouče ove piramide.Ali šta se dešava u međuvremenu?Kineska vlada naredila je zasađivanje brzorastućih četinara koji su već uveliko prekrili mnoge piramide i od njih načinili šumovita brda.Posle par desetina godina biće potpuno pošumljene.Ako neko priupita za piramide, Kinezi će jednostavno reći, 'Gde vi ovde vidite piramide'.


Evo još jedne kineske piramide koja je planski pošumljena
(http://www.conopljanews.net/misterije/piramida_posumljena.jpg)

 O starosti kineskih piramida prvi put isveštavaju dva australijska trgovca 1912.godine.Oni su razgovarali sa jednim budističkim sveštenikom koji im je otkrio da se ove piramide pominju u pisanim dokumentima koji su stari 5000 godina, ali čak i tada su se označavale kao veoma stare.Kolika je onda njihova prava starost, možemo samo da nagađamo.
(http://www.conopljanews.net/misterije/seljak_piramida.jpg)

U blizini ovih piramida živi lokalno stanovništvo, ali kineske vlasti ne brinu da bi oni mogli otkriti njihovu tajnu spoljašnjem svetu.Oni žive izolovano, bez mobilnih telefona, računara i interneta.
  Oblik ove piramide levo podseća na piramide u Srednjoj Americi, kod kojih je poravnat vrh.Dali sve te piramide vode poreklo od iste civilizacije, velika je zagonetka.Poreklo i starost ovih piramida mogli bi objasniti razni artefakti pronađeni u njihovoj blizini, kao i hijeroglifi koji su pronađeni na zidovima piramida.Prema nekim postojećim izvorima u okolini piramida nađeni su grobovi sa kosturima.Ali ne baš bilo kakvim...Radi se o čudnim humanoidnim bićima koja imaju veliku glavu i malo telo, od nekih samo metar i dvadeset centimetara visine.U ovim tajanstvenim grobovima pronađeni su i stotine kamenih diskova sa nepoznatim hijeroglifima. Po rezultatima prevođenja, na diskovima je opisan udes kosmičke letelice od pre 12.000 godina[/b]

ŠTA SE NALAZI U KINESKIM PIRAMIDAMA TO JE ZASADA TAJNA.ZAŠTO SE SKRIVAJU POŠUMLJAVANJEM TO VEROVATNO ZNAJU JEDINO KINESKE VLASTI.















Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 28-03-2009, 00:07:43
Извињавам се због грешке која је настала приликом постављања нове теме и молим administratora да темуČUDA....MISTERIJE...i tome slično-постави на одговарајуће место на форуму.Наиме док сам постављао коментар на тему поздрави и жеље дошло је до блокаде и појавило ми се поље за постављање нове теме.Не размишљајући где се налазим махинално сам поставио нову тему.И још једном Вас молим да пребаците тему на одговарајуће место на форуму.Хвала!

(http://kapsylen.com/a1038.gif)       (http://kapsylen.com/d52.gif)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 28-03-2009, 13:23:30
(http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/a/aa/Polarlicht_2.jpg/800px-Polarlicht_2.jpg)
 Aurora Borealis(polarna svetlost)   
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 28-03-2009, 14:00:59
JEDINICA 731
(http://www.conopljanews.net/misterije/unit731_sediste.jpg)

NEVIĐENI JAPANSKI EKSPERIMENTI

 (na slici su ruševine nekadašnjeg sedišta jedinice 731)



    U ratu se čine razni zločini, ali ovakvo nešto prevazilazi sve na šta biste pomislili.Odmah vas upozoravam da slike koje slede nisu za svakoga.Stravična japanska jedinica 731 učinila je svoje...
    Ovaj istraživački program bio je jedna od najvećih tajni u Japanu tokom i nakon završetka Drugog svetskog rata.Bio je to obiman program sa ciljem da se razvije orušje za biološki rat, gde bi bili korišćeni virusi kuge, antraksa (crni prišt), kolere i gomile drugih stravičnih patogena.Istraživanja je vodila misteriozna jedinica 731 japanske imperijale armije, eksperimentišući na ljudima i testirajući na terenu bombe kuge.Bombe su bacane na kineske gradove da bi se ustanovilo može li se na taj način izazvati epidemija.Naravno da su uspeli u tome.
    Evo odmah reči jednog 72-godišnjeg starca koji je bio medicinski asistent u japanskoj armiji u Kini i koji je tada i sam vršio stravična dela na ljudima: 'Ljudi u belim mantilima dovukli su golog tridesetogodišnjeg muškarca u operacionu salu.Operacija bez anestezije je počela.Momak je znao da je za njega sve gotovo, pa se nije odupirao dok su ga vezivali za sto, ali kada sam u ruke uzeo skalpel, počeo je da vrišti.Napravio sam rez od grudnog koša pa do stomaka.On je užasno vrištao, bio je to neopisiv zvuk, dok mu se lice grčilo u agoniji.Onda je konačno prestao da vrišti.To je bila svakodnevna rutina jednog hirurga, ali je na mene ostavilo poseban utisak jer mi je bilo prvi put'.Ovaj starac koji je naravno insistirao na anonimnosti objasnio je razloge ove vivisekcije: zatvorenik, Kinez, bio je namerno zaražen virusom kuge za potrebe istraživačkog projekta čiji je cilj bio da se razvije bakteriološka bomba kuge za upotrebu u Drugom svetskom ratu.Istraživači su želeli da otkriju efekte bolesti na unutrašnje organe čoveka, pa su jednostavno odlučili da raspore živog zarobljenika.Slika levo.
Prvobitno curenje informacija o bakteriološkom ratnom programu Japana pretvorilo se 80-tih godina u pravu bujicu.Usred neprestanog poricanja članova japanske vlade, kako pojedinačno tako i kolektivno, da je Japan bio agresor u Drugom svetskom ratu, širom Auije se proširila diskusija tokom koje je na površinu počela da izbija istina o japanskim zverstvima.Najpoznatiji tekst o tome je napisao Nikolas Kristof pod naslovom, 'Japan se suočava sa jezivim ratnim zločinima', objavljen u Njujork tajmsu 1995. godine.U tom članku dat je detaljan pregled najšokantnijih, najodvratnijih i najokrutnijih zločina sa kojima se ikada suočio ovaj civilizovani svet.Japanska jedinica 731 koristila je ljudska bića za vivisekciju sa ciljem da razvije biološko oružje.Jednako neverovatno zvuči i činjenica da su SAD zataškale zločin u zamenu za podatke i rezultate eksperimenata na ljudima, što je direktno ignorisanje međunarodnih zakona i ljudskih prava.Ali, koga još čudi politika SAD-a.Nakon Drugog svetskog rata osudili su na smrt sve naciste koji nisu imali nikakvo znanje, zamazali celom svetu oči, a oni koji su bili stručnjaci u svojim monstruoznim projektima prebačeni su u SAD, putem operacije PAPERCLIP (Spajalica).Ovo je bio projekat američke armije, stvoren uz pomoć nacističkih naučnika, obaveštajnog dela i drugih ratnih zločinaca iz Evrope i Japana koji su prebačemi u SAD posle Drugog svetskog rata i koji su svoje monstruozne eksperimente nastavili da rade, sada pod patronatom SAD-a.(Na slici desno su ostaci krematorijuma u sedištu jedinice 731).
    Naučnici i bivši pripadnici jedinice 731 tvrde da je najmanje 3.000 ljudi, a po nekim računicama i mnogo veći broj, ubijeno u stravičnim medicinskim ekperimentima.Nijedan od njih nije preživeo, a niko ne zna koliko je ljudi umrlo prilikom testiranja 'na terenu'.
    Na kraju Prvog svetskog rata 1918. godine, medicinsko nadleštvo japanske armije započelo je proučavanje biološkog oružja i načina ratovanja.Za šefa istraživačkog tima postavljen je major Terunobu Hasebe, koga je ubrzo nasledio dr Ito sa timom od 40 naučnika.Ovo je potrajalo nekoliko godina.Međutim, pravi početak stvaranja japanskog biološkog oružja započinje sa uzdizanjem Išiia Široa (na slici levo).Išši je diplomirao medicinu na univerzitetu u Kjotu 1920. godine i smesta se pridružio armiji.Doktorirao je 1927. godine i započeo propagiranje biološkog oružja u japanskoj armiji.Priklonio se rastućem japanskom militarizmu, i uzdigao se do moći koju su upotpunila tri elementa.Prvo, Išii je kao vojni ataše poslat u Evropu 1928. godine.Sledeće dve godine proveo je u Evropi i u Americi, zanimajući se za istraživanja na polju biologije.Posle povratka unapređen je u čin majora i posvetio se promociji istraživanja i proizvodnje biološkog oružja, propagirajući teoriju da se savremeni rat može dobiti samo naukom i tehnologijom i da je proizvodnja biološkog oružja najekonomičnija za zemlju siromašnu prirodnim resursima, kao što je Japan.Drugo, Išii je pronašao moćene saveznike u armiji.Bili su to pukovnik Tetsuzan Nagata, otpravnik vojnih poslova, Pukovnik Joriniči Suzuki, šef prve taktičke sekcije vojnog generalštaba, pukovnik Ruiđi Kajitsuka zadužen za medicinsko odelenje u vojsci i pukovnik Čikahiko Koizumi, načelnik vojne hirurgije poznat kao otac japanskog hemijskog oružja (na kraju rata počinio je samoubistvo zbog straha da će biti progonjen kao ratni zločinac), i Sadao Araki, ministar armije i lider stranke 'Imperijalnog puta' u japanskoj armiji. ( Na slici desno je bakteriološka bomba koju je lično razvio Išii Širo.)
(http://www.conopljanews.net/misterije/unit731_1.jpg)    (http://www.conopljanews.net/misterije/731ruins.jpg)

(http://www.conopljanews.net/misterije/ishii_shiro.jpg)   (http://www.conopljanews.net/misterije/731_bomba.jpg)









Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 28-03-2009, 14:09:31


    Ubrzo posle Išiijevog povratka iz Evrope u oblasti Šikoku izbila je neka vrsta meningitisa.Išši je dizajnirao filtre za vodu koji su pomogli u sprečavanju daljeg širenja bolesti i stekao je poznato ime, naročito u vojsci gde je proglašen za najslavnijeg bakteriologa.Uprkos svemu ovome, Išiijev najveći dobitak leži u pomanjkanju morala i griže savesti, koji je više nego neophodan svakom lekaru.
    Po naređenju cara Hirohita, 1936. godine osnovane su dve jedinice: jedna je bila Išiijeva jedinica u javnosti nazvana 'Odelenje za prevenciju epidemija i pročišćavanje voda Armije Kuantung', čije se ime nije promenilo u 'Jedinica 731' sve do 1941. godine, koja je trebala biti premeštena u novu bazu kod Pingfana, 20 kilometara jugozapadno od Harbina.Druga je bila jedinica Vakamatsu (nazvana po svom komandiru Juđiru Vakamatsuu, a kasnije je prekrštena u jedinicu 100), smeštena u bazi u Mengčiatunu blizu Čangčuna, za javnost nazvana 'Odelenje za prevenciju veterinarskih bolesti Armije Kuantung'.U junu 1938. godsine jedinica 731 seli se na novu lokaciju kod Pingfana i zauzima površinu od 32 kvadratna kilometra, označenu kao 'ničija zemlja'.U međuvremenu Išii je unapređen u čin pukovnika i imao je 3000 Japanaca pod svojom komandom.
    Od 1940 godine Išii Širo je u Kini predvodio jedinicu 731 angažovanu u biološkom ratovanju i napadima na gradove Ningpo, Činhua, Čučoa u provinciji Čečiang (tokom rusko-japanskog rata u Mongoliji, 1939. godine jedinica 731 je raspoređena na front da bi vršila bakteriološke napade).Da bi se osvetili za vazdušni napad SAD-a na Tokio pod zapovedništvom pukovnika Dulitla u aprilu 1942. godine, kada je preko 60 američkih pilota spaseno iz oblasti Čečiang, Japan je lansirao široku kampanju čišćenja uz učešće nekoliko stotina ljudi iz jedinice 731 i podređene jedinice 1644 iz Nankinga.Početkom novembra 1941. godine jedinica 731 šalje avion da prioširi bubonsku kugu U Čangtiju i Hunanu.Ovaj događaj je bio dobro poznat američkim i britanskim obaveštajcima u Čangkingu, a pored toga je i kineska vlada poslala kompletne informacije američkoj i britanskoj vladi preko svojih ambasadora u Londonu i Važingtonu.Kineske vlasti su dugo znale da Japan koristi bilološko orušje protiv Kine i neprestano su se obraćale međunarodnoj zajednici za pomoć.Pre bekstva iz Kine u vreme japanske predaje, jedinica 731 je oslobodila hiljade zaraženih parcova koji su izazvali epidemiju kuge u 22 okruga provincija heilungčiang i Kirin, a preko 20.000 Kineza izgubilo je život.Kako je kuga bila sasvim dobro opisana u novinama, mnogi Kinezi su postali svesni da je Japan primenjivao biološko oružje tokom rata.(Na slici gore prikazana je vivisekcija trudne žene od strane doktora iz jedinice 731).
    Prednost koju je imala Kina, sa japanske tačke gledišta, bila je ta što su Kinezi bili dovoljno dostupni subjekti na kojima će se testirati dejstvo biološkog oružja.Subjekti su nazvani 'cepanice'.Većinu su, naravno, činili Kinezi, ali je takođe bilo i dovoljno Rusa, koji su pobegli iz domovine u Kinu.
    Takeo Vane, 71-godišnji bivši medicinski radnik jedinice 731, koji danas živi u Marioki, gradu na severu Japana, kaže da je jednom prilikom video staklenu teglu visoku dva metra, u kojoj je muškarac, belac, bio potopljen u formaldehid.Čovek je bio isečen vertikalno na dva dela i Takeo Vane pretpostavlja da je to bio Rus jer je tada mnogo Rusa živelo u okolini.Glavni štab jedinice 371 imao je dosta takvih tegli sa uzorcima.U njima su čuvana stopala, glave, unutrašnji organi i sve je bilo uredno popisano i obeleženo nalepnicama.Jedan od veterana jedinice 731 koji je insistirao na anonimnosti izjavio je,'Video sam nalepnice na kojima je pisalo: Amerikanac, Englez, Francuz, ali većina su bili Kinezi, Korejci i Mongoli.(Na slici desno prikazani su doktori jedinice 731 na zadatku).
    Medicinski istraživači često su zatvarali zaražene zatvorenike sa zdravima da bi videli kojom će se brzinom bolest širiti.Doktori su takođe zatvarali ljude u komore pod velikim pritiskom da bi ustanovili koliko vremena je potrebno dok im očne jabučice ne izlete iz svojih ležišta.Žrtve su često odvođene na mesto zvano Anda u strogo zabranjenoj zoni.Tamo su ih vezivali i bombardovali bakteriološkim oružjem da bi videli koliko je nova tehnologija efikasna.Avioni su zasipali zonu virusima kuge ili bacali bombe sa buvama inficiranim kugom.Cilj eksperimenata je bio da se ustanovi koliko će ljudi umreti i na kojoj udaljenosti od centra eksplozije.
    Japanska armija je redovno izvodila testove na terenu, sa ciljem da se otkrije hoće li biološki rat funkcionisati i izvan laboratorija.Avioni koji su bacali buve zaražene kugom iznad kineskih gradova Ningbo i Čangde kasnije su izveštavali o izbijanju epidemija.Japanske trupe su takođe bacale viruse kolere i tifusa u reke, jezera i izvore vode, ali su rezultati često bili kontraproduktivni.Specijalisti za biološki rat su 1942. godine raspršili klice dizenterije, kolere i tifusa u provinciji Zeijang u Kini, ali su tom prilikom oboleli japanski vojnici i 1700 ih je umrlo.
    Istoričar sa kalifornijskog državnog instituta, Šeldon Haris, procenjuje da je preko 200.000 Kineza ubijeno tokom ovih eksperimenata na terenu.Haris takođe tvrdi da su životinje zaražene kugom, puštene na kinesku teritoriju kada je rat već bio pri kraju, izazvale epidemiju kuge koja je ubila najmanje 30.000 ljudi u oblasti Harbin od 1946. do 1948. godine.
    Vodeći naučnik jedinice 731 Keiči Tsuneiši vrlo je skeptičan po pitanju broja nastradalih.On je u Japanu čak predvodio akciju javnog razotkrivanja zverstva jedinice 731, ali je rekao da je napad na Ningbo ubio samo stotinu ljudi i da ne postoje dokazi da su velike epidemije bolesti izbijale tokom testiranja na terenu.
    Prva osoba koja je otkrila javnosti zločine jedinice 731 i pokrenula pitanje o tome da bi SAD mogla da ih zataška, bio je Džon V.Pauel Junior (štampao je list China Weekly u Šangaju, koji je prestao da izlazi 1953. kada je Pauel odlučio da se vrati u ameriku).Posle povratka u Ameriku Pauel je bio žestoko proganjan.U oktobarskom izdanju Biltena za atomske naučnike iz 1981.godine, Pauel objavljuje tekst 'Japansko biološko oružje 1930-1945'.Međutim, detaljno urađena studija o ovim zločinima nije se pojavila sve dok dvojica britanskih novinara, Piter Vilijams i Dejvid Valas, nisu objavili 1989. godine knjigu 'Jedinica 731:japanski tajni biološki rat u Drugom svetskom ratu.


    Na osnovu zajedničkog rada Vilijamsa i Valasa, profesor Šeldon Haris dovršio je svoju monumentalnu knjigu 'Fabrike smrti:japanski biološki rat 1932-1945. i američko zataškavanje'.Ova knjiga je objavljena u Njujorku 1994. godine.U njoj je naveden i interesantan detalj.Naime, autor knjige je još 1990. godine pisao da su sve strukture vlasti u Americi zabrinute zbog otkrivanja saučesništva u najvećim zločinima ovoga sveta i da će, verovatno, nastojati da naoprave novi rat negde u svetu (po mogućstvu u Evropi).Reklamna mašinerija neviđenih razmera biće angažovana, pisao je tada profesor Haris, na dokazivanju da neka od strana osniva koncentracione logore po uzoru na nacističke, čineći zverstva kakva su se dešavala samo za vreme Drugog svetskog rata.Cilj je bio jednostavan, skrenuti pažnju sa istraživača prošlosti i naterati javno mnenje da se zgražava i osuđuje druge.Ubrzo posle toga, počeo je sukob na prostoima bivše SFR Jugoslavije.Amerika je samo na to čekala, a koliki je njen udeo u svemu ovome ne treba posebno ni napominjati.
(http://www.conopljanews.net/misterije/unit731_2.jpg)   (http://www.conopljanews.net/misterije/unit731_4.jpg)
(http://www.conopljanews.net/misterije/unit731_tela.jpg)
odlagalište leševa jedinice 731


Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: posmatrac 28-03-2009, 15:34:55
Evo malo i drugacijeg gledanja na PIRAMIDE:
http://www.youtube.com/watch?v=Sp8WZ1J5AiE&feature=related
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 28-03-2009, 21:16:34
(http://www.3dvistaxp.com/mfiles/9870hb.jpg)   (http://www.3dvistaxp.com/mfiles/8152hb.jpg)  (http://www.3dvistaxp.com/mfiles/9688hb.jpg)
     Aurora Borealis-polarna svetlost
(http://gallery.photo.net/photo/5612566-lg.jpg)
                                                             
                                                                        
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 28-03-2009, 22:10:40
(http://forum.srpskinacionalisti.com/download/file.php?id=15058&mode=view)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 28-03-2009, 22:12:56
(http://forum.srpskinacionalisti.com/download/file.php?id=15054&mode=view)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 28-03-2009, 22:16:00
(http://www.dailygalaxy.com/.a/6a00d8341bf7f753ef01156e543d7b970c-pi)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 29-03-2009, 23:11:56
(http://environment.nationalgeographic.com/staticfiles/NGS/Shared/StaticFiles/Environment/Images/Natural_Disaster/possibleprairietornado-752124-ga.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 29-03-2009, 23:13:02
(http://environment.nationalgeographic.com/staticfiles/NGS/Shared/StaticFiles/Environment/Images/Natural_Disaster/tornadoinstormsky-952190-ga.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 29-03-2009, 23:19:06
(http://img205.imageshack.us/img205/7814/4231962gr7.jpg)        (http://www.onodenje.com/uploads/photos/62.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 07-04-2009, 23:35:28
(http://4.bp.blogspot.com/_mmBw3uzPnJI/SYCw82tSl5I/AAAAAAAAgSI/xQ6C5ZSqNGY/s1600/weird-deformed-animals-03.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 07-04-2009, 23:36:20
(http://1.bp.blogspot.com/_mmBw3uzPnJI/SYCw8RAZf4I/AAAAAAAAgSA/wRLpyurIVdM/s1600/weird-deformed-animals-04.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 07-04-2009, 23:37:10
(http://2.bp.blogspot.com/_mmBw3uzPnJI/SYCwz4tQ-iI/AAAAAAAAgRg/pV0xFo2iyZ4/s1600/weird-deformed-animals-08.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 07-04-2009, 23:38:13
. ERUPCIJA U KINI PRE 260 MILIONA GODINA JE UNIŠTILA ŽIVOT ... ?!?!


Izumiranje velikog broja morskih vrsta širom sveta pre 260 miliona godina možda je izazvano do sada nepoznatom velikom vulkanskom erupcijom u današnjoj Kini, ukazuje novo naučno istraživanje....?!

(http://www.blic.rs/_customfiles/Image/slike/2008/05_maj/14/svet/etna-v.jpg)


Takozvanom Gvadalupijanskom masovnom izumiranju koje je uništilo život u moru širom sveta, prethodila je masivna erupcija u današnjoj provinciji Emeišan, na jugozapadu Kine.
Vulkan je izbacio oko pola miliona kubnih kilometara lave koja je prekrila oko 100.000 kvadratnih kilometara što je dovelo do izumiranja mnogih morskih vrsta, rezultat je istraživanja britanskih paleontologa.
Naučnici sa Univerziteta u Lidsu uspeli su da utvrde tačno vreme erupcije.
Pošto se erupcija dogodila u plitkom delu mora, naučnici su mogli da prouče i vulkanske stene i, preko njih, sloj sedimentne stene sa fosilima morskih životinja, navodi se u studiji u časopisu „Sajens”.
Izlivanje lave u more bi proizvelo ogromne oblake koji bi prekrili svet, hladeći Zemlju i donoseći kiselu kišu.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 07-04-2009, 23:39:01
Paleontolozi su pronašli u Kolumbiji pršljenove ogromne zmije, koja je živela pre 60 miliona godina, čija je dužina dostizala 13 metara, a težina preko jedne tone.

(http://img843.imageshack.us/img843/5194/gigantskazmija1.jpg) (http://img843.imageshack.us/i/gigantskazmija1.jpg/)



"Ta džinovska zmija prevazilazi svaku maštu i fantastične filmove Holivuda", izjavio je, povodom tog otkrića, naučnik Džonatan Blok sa univerziteta u Floridi.

Vrsta je dobila ime "titanoboa serehonensis", po imenu površinskog rudnika uglja Serehon, u čijim su kopovima otkriveni ostaci ogromnog reptila, prenele su agencije.

Na osnovu veličine pršljenova, paleontolozi su izračunali da je verovatna težina ovog gmizavca iznosila 1.135 kilograma, sa mogućim minimumom od 730 kilograma i maksimumom od dve tone.

Dužina zmije procenjena je izmedju 10,64 i 15 metara.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 07-04-2009, 23:39:42
(http://forum.openwater.ru/uploads/post-3-1105622969.jpg)(http://forum.openwater.ru/uploads/post-3-1105623875.jpg)(http://forum.openwater.ru/uploads/post-3-1105627383.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 13-04-2009, 00:21:44
(http://i246.photobucket.com/albums/gg99/Hectortoro_bucket/Cosmos/sol09.gif)


Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: autentik 13-04-2009, 00:31:21
http://www.thefeejeemermaid.com/desotomermaidmed.jpg


Ne radi ti ovo, ja probao da podesim ali opet nece

moras ponovo da postavis
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 14-04-2009, 19:15:09
(http://www.thefeejeemermaid.com/Ocruelsea3.jpg)
Probao sam i ja pa ne ide i zato nema smisla da ponovo postavljam link ali sam probao direktno i evo ide.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: posmatrac 21-04-2009, 18:04:06
Kineski zid (http://www.blic.rs/svet.php?id=89152)
Spomenik kineske i svetske baštine prostire se na 8.851,8 kilometara, što je znatno više od 6.300 kilometara kolika je bila njegova zvanična dužina, zasnovana pre svega na istorijskim, a ne kartografskim podacima. Kineski zid ugrožen je na više mesta, zbog izgradnje puteva, projekata ekonomskog razvoja i ekstremnih meteoroloških uslova, zaključak je studije koji prenosi "Čajna dejli".
Analizu stanja i dužine Kineskog zida sprovela je u periodu od dve godine državna administracija za kulturnu baštinu, korišćenjem GPS uređaja i druge moderne tehnologije. Tom prilikom otkriveni su delovi zida za koje se nije znalo da postoje, pre svega u zabačenim planinskim i pustinjskim delovima zemlje.
Studija je pokazala da drevno utvrđenje podignuto tokom vladavine dinastije Ćin (221-206. pre nove ere) radi sprečavanja invazija plemena sa severa, a potom rekonstruisano pod dinastijom Ming (1386-1644), čini 6.259,6 kilometara zida, 359,7 kilometara šanaca i 2.232,5 kilometara prirodnih barijera (planina, reka).
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 01-05-2009, 15:09:42
(http://c3.ac-images.myspacecdn.com/images01/18/l_c51313d1500aa40a66495931397127d6.gif)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 01-05-2009, 15:13:45
(http://c2.ac-images.myspacecdn.com/images01/11/l_c95d9d42d0e1a6955323e2a8712fa7f5.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 01-05-2009, 15:19:05
(http://c2.ac-images.myspacecdn.com/images01/69/l_1baf5bea350401bdf2300225f7006ae9.gif)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-05-2009, 22:00:29
(http://c2.ac-images.myspacecdn.com/images02/11/l_7d749f1ab6c14076aba7824b2ab1ecb1.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-05-2009, 22:11:57
(http://c2.ac-images.myspacecdn.com/images02/13/l_3af41939fa154210aabeb3a9958c163d.jpg)
Saturnov prsten
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-05-2009, 22:22:21
(http://c3.ac-images.myspacecdn.com/images02/40/l_073305e7976847a3a93df6789edba8ba.gif)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-05-2009, 22:28:00
(http://c3.ac-images.myspacecdn.com/images02/44/l_46db2c0e81794752a97093768e5a528e.gif)
                                                   
DNA Helix Essence
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: posmatrac 03-05-2009, 10:20:15
Veliki hadronski sudarač, u laboratoriji CERN, u Švajcarskoj

(http://www.dodaj.rs/t/3y/eK/2FK5pA8x/cern.jpg) (http://www.dodaj.rs/?3y/eK/2FK5pA8x/cern.jpg)

Naučnici su izjavili da će u septembru 2009. godine biti ponovo pokrenut veliki hadronski sudarač (LHC), najveći akcelerator čestica na svetu, saopštila je Evropska organizacija za nuklearna istraživanja (CERN).

U saopštenju navedno je da će prvi eksperimenti biti urađeni u oktobru, pošto LHC bude popravljen i instalirani novi bezbednosni uređaji. Raspored koji sada imamo je najbolji i za LHC i za naučnike, koji čekaju rezultate, izjavio je direktor CERN Rolf Huer. Hadronski sudarač je bio pokrenut u septembru, ali je ubrzo zaustavljen zbog tehničkog kvara. Akcelerator, čija je izgradnja koštala više milijardi evra i koji se nalazi u podžemnom tunelu dugačkom 27 kilometara u blizini Ženeve, u Švajcarskoj, trebalo bi da stvori uslove koji su postojali u vreme nastanka svemira. Hadronski sudarač je pobudio ogromnu pažnju medija i javnosti kada je, kao deo Evropske organizacije za nuklearna istraživanja, pokrenut u septembru 2008. godine, ali je zbog tehničkog kvara zaustavljen samo nekoliko dana kasnije.

 :aq16:

Da li ce 2012. godine zaista da nastanu promene u nasoj civilizaciji?

 :aq15:
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 05-05-2009, 15:07:27

HITLEROVA VELIKA TAJNA
  (http://www.conopljanews.net/misterije/hitler_gornja.jpg) 
  GDE JE HITLER HTEO DA ODE...? 


    Hitler je u mladosti bio član jedne stare okultističke organizacije, čiji koreni vuku još iz srednjeg veka.Ona je svoje članove pažljivo birala širom sveta, a sama organizacija bila je strogo zatvorenog tipa.I najmanje kršenje njenih pravila skupo se plaćalo.Hitler je još u najranijom mladosti bio opsednut okultizmom i okružen takvom literaturom gde je upijao svaku reč.Već tada se u njegovom bolesnom umu stvorila ideja o 'Novom svetskom poretku'.
    Hitler je na vlast i došao preko magijskih organizacija i poznat je njegov uticaj na velike mase, koje su u njegovom prisustvu prosto padale u neku vrstu transa.To se vidi i na dokumentarnim filmovima sa njegovim govorima, gde masa stoji kao opčinjena, u transu i skoncentrisana jedino na njegove reči.Po tvrdnji američkih psihijatara, njegove reči su direktno 'ciljale' u njihov mozak i Hitler je već tada znao magijske tehnike koje su to omogućavale.Ovo je tek kasnije postalo poznato Rusima i Amerikancima.Tehnike koje je Hitler koristio bile su: zombiranje, masovna hipnoza, ubistva mislima na daljinu...Rusi i Amerikanci bili su obavešteni o svemu tome, ali to nisu uzimali za ozbiljno, sve do pred kraj rata kada su ih njihove obaveštajne službe izvestile da Nemci imaju novo oružje koje vrlo brzo može da uništi ceo svet.Nedaleko od Beča, Nemci su imali laboratorije gde su usavršavali hemijsko i biološko oružje.Međutim, izuzetno veliku pažnju nemački naučnici su posvećivali svemiru, koji je u to vreme za ceo svet bio prilično velika nepoznanica.

(http://www.conopljanews.net/misterije/hitler_ufo_1.jpg)
    U dokumentima iz arhive Trećeg rajha otkriveno je nešto zapanjujuće.Videlo se da je Hitler uz pomoć svojih medija uspostavio kontakt sa međuplanetarnim entitetima.U arhivama je pronađen i dnevnik marije Štajner, jednog od Hitlerovih medijuma.Evo šta je nađeno u dnevniku:'Bilo je to 1932.godine.Popodne su me predstavili lično Adolfu Hitleru.Odmah mi je kazao da sam izabrana za jedan jako važan zadatak, sa još nekoliko ljudi iz naše okultne grupe, kojoj je i lično Hitler pripadao.Nas nekoliko sedilo je u krugu i meditiralo.Rečeno nam je da uspostavimo kontakt sa bićima sa drugih planeta, koja treba da nam pomognu da napravimo svemirski brod.U početku se ništa bitno nije dešavalo, a tada jednoga dana, posle dve nedelje, uspostavljen je prvi kontakt.To je bila planeta koja je od Zemlje udaljena hiljadu svetlosnih godina.Na toj planeti živela su bića malog rasta, sive kože, velikih glava i sa prorezima umesto očiju.Oni su nam rekli  da prekinemo sa ovim poslom, da to uopšte nije u redu.Kada smo ovo saopštili Fireru bio je jako ljut, i rekao je da će i bez naše pomoći zavladati svetom i celim svemirom.Posle ovoga nas je držao tamo još nedelju dana, a onda pustio uz pretnju da o ovome nikome ne smemo da pričamo'.
    U arhivu Trećeg rajha nađene su skice na kojima se vidi da je Hitler zaista stvorio svemirsku bazu i mali vasionski brod.Kasnije je sagrađen jedan veći, a pred kraj rata i jedan ogromnih razmera.Efikasnost ovih letelica isprobavana je na Antarktiku, u polarnim predelima.Govori se čak da su eksperimenti u početku rađeni u dogovoru sa Rusima, negde u Sibiru.Za ovo se nije došlo do materijalnih dokaza, jer je deo dokumentacije koji se odnosio na saradnju sa Rusima nestao na misteriozan način.Ostaje da se veruje preživelim naučnicima koji su radili na tom projektu i koji su progovorili pred KGB nakon završetka rata.
    Nemački naučnici tvrde da je Hitler hteo, kada je video da će da izgubi rat, da pobegne tim vasionskim brodom, i to na planetu sa kojom su njegovi medijumi uspostavili kontakt.Poslao je grupu naučnika da izvrši poslednje pripreme pred poletanje.Sa tim naučnicima je bio i Gering.Sve se to dešavalo na hladnom Severu, a sudeći po nekim podacima možda čak i u Sibiru.Hitler je trebao da se pojavi u bazi dan posle ovih priprema.Međutim, po izjavama naučnika sa projekta, koje su pronađene u dokumentaciji sa njihovog saslušanja pred Gestapoom, nebo se odjednom otvorilo, iz njega je izronio džinovski svemirski brod i prosto usisao Hitlerovu poslednju reč tehnike, njegov lični vasionski brod.Sve se ovo dešavalo naočigled desetine naučnika koji su se posle toga danima pitali šta se to tada desilo.Mnogi od njih su to shvatili kao opomenu Viših sila, jedne mnogo inteligentnije civilizacije nego što je naša.Po njihovom mišljenju ta visoko razvijena bića nisu dozvolila da neko uništi planetu Zemlju i tako ugrozi i život u svemiru.Kažu da je mesec dana nakon ovog događaja Hitler digao ruku na sebe pošto je shvatio da je izgubio i poslednju šansu.
  (http://www.conopljanews.net/misterije/hitler_ufo_3.jpg)
(http://www.conopljanews.net/misterije/hitler_plan1.jpg)
  (http://www.conopljanews.net/misterije/hitler_plan2.jpg)
Dokumenti iz arhive Trećeg Rajha, gde su prikazani planovi za izgradnju 'letećih ttanjira'.
  (http://www.conopljanews.net/misterije/hitler_ufo_prototip.jpg)

Nemački naučnici su tajno razvijali letelice na bazi diska. Ovde na slici gore je slika iz arhive Trećeg rajha koja prikazuje jedan od prvih modela nemačkih letelica oblika diska.
  (http://www.conopljanews.net/misterije/letece_krilo.jpg)
Nacistički Horten H 9 V1 glider, leteće krilo.Pogledajte samo sličnost između ovog tajnog nemačkog projekta iz Drugog svetskog rata i današnjih američkih nevidljivih stelt aviona.Očigledno da su Amerikanci na kraju rata od nemačkih naučnika iz operacije Spajalica došli do potrebnih planova za ovakvu vrstu aviona.
 
NACISTIČKI URANIJUM ZA JAPAN


    U martu 1945. godine iz norveške luke Kristijansand isplovila je nemačka podmornica koja je nosila oznaku U-234.Njen cilj bio je Tokio, a nosila je 550 kilograma uranijum oksida, jedan od oblika uranijuma čija je hemijska oznaka bila U-234.Identično kao i oznaka podmornice ! Da li slučajno?
    Ovaj smrtonosni teret bio je namenjen Japancima za pravljenje njihove atomske bombe sa kojom su oni mislili zadati odlučujući udarac svojim protivnicima.Nemačka je tada već bila u ruševinama, ali Hitler o tome nije brinuo.Bio je ubeđen da će se nešto dogoditi što će preokrenuti sve u njegovu korist.Ovo njegovo verovanje u preokret izgleda da i nije bilo bez osnova, jer su već dve ovakve pošiljke uranijuma bile isporučene u Japan, i zajedno sa zadnjom isporukom skupilo bi se dosta za barem jednu atomsku bombu.Ali kakve li ironije, tačno ta količina uranijuma iz zadnje isporuke bila je potrebna i Amerikancima za njihovu atomsku bombu.
    Podmornicom U-234 komandovao je Johan Hajnrih Feler, a on sam nije imao pojma šta prenosi.Osim njega tu su bili general Luftvafea Ulrih Kesler koji je bio jedan od vodećih stručnjaka za vazduhoplovstvo, onda dva pukovnika nemačkog vazduhoplovstva kao i dva japanska oficira, Hideo Tomonaga i Genzo Šoji.Sve ovo je potvrđivalo izuzetan značaj ove misije.Ali, međutim, podmornica nikada nije došla do Tokia.Kapetan podmornice Feler je 4.maja uhvatio signal britanske radio stanice i saznao da je Hitler mrtav, a potom je odlučio da se preda.Oba japanca izvršila su njihovo ritualno samoubistvo, a Nemci su zarobljeni.Po rečima učesnika 'Projekta Menhetn' uranijum je odmah izvađen i smesta poslat u Ouk Ridž.Kako su svedoci pričali, amerikancima je očajnički trebao ovaj uranijum, čak su grebali po dnu bureta da bi došli do potrebne količine.I došli su.Već u augustu, Hirošima i Nagasaki bili su svedoci toga.Razoreni su zahvaljujući uranijumu koji je trebalo da završi u njihovoj zemlji, mada Pentagon zvanično nikada nije priznao da je ovaj nemački uranijum namenjen Japanu, poslužio za razaranje Hirošime i Nagasakija.
 
TAJNA PODMORNICE U-534

  (http://www.conopljanews.net/misterije/U_534.jpg)
    1986. godine danski ronilac Age Jansen pronašao je olupinu nemačke podmornice U-534, koja je izvučena na površinu 1993. godine.U Danskom kraljevskom mornaričkom muzeju otvorene su njene zapečaćene prostorije, ali tada nije pronađeno ništa značajno.Podmornica je posle toga prebačena u istorijski muzej rata u Birkenhidu, a tamo je došlo do zapanjujućijh otkrića.
    U zadnjem delu podmornice otkrivena su dva torpeda T-11 koja su imala pasivno navođenje! Iako su postojale neke glasine o tome, ipak se nije verovalo da Nemci poseduju tako nešto.Fabrika za koju su pretpostavljali da je mogla proizvoditi ovakva torpeda, potpuno je razrušena.Saveznici su imali neverovatnu sreću da ova torpeda koja kruže kroz vodu dok ne pronađu cilj, nisu ušla u upotrebu, jer ko zna kako bi se to odrazilo na dalji tok ratovanja.
    Međutim, podmornica U-534 krila je još tajni.Naučnici koji su ispitivali podmornicu, shvatili su da su dva propelera ove podmornice bila dizajnirana tako naprednim rešenjima do kojih su Britanci došli tek šezdesetih godina!Pronađeni su i ostaci nekog tajanstvenog aparata koji je omogućavao komunikaciju pod vodom, zatim i uređaj koji je omogućavao da podmornica ostane pod vodom dok joj rade dizel motori, dovodeći specijalnim cevima vazduh sa površine! Sve ovo bilo je nezamislivo za saveznike koji su bili zatečeni ovakvim otkrićima.
    Očigledno da je podmornica U-534 bila na nekom vrlo važnom i tajnom zadatku.Posebno je zanimljivo da je ova podmornica napuštala luke u poslednjem trenutku.Tako je bilo u Bordou kada su stigli saveznici, zatim u zadnjem trenutku je napustila Štetin pred Sovjetima, a zatim i Kil pre nego što je pao u ruke saveznicima.Šta je čekala ova podmornica koja je bila snabdevena najvećim dostignućima ratne podmorske tehnike toga doba.Kada je podmornica pogođena, potonula je pedeset metara u dubinu mora.Tri člana posade su poginula, a spašeno je nih 49.Pravac kretanja i odredište bili su im nepoznati.U notesu jednog člana posade bio je crtež podmornice, u njemu nacrtan drveni kovčeg, a preko njega veliki znak pitanja.Priča se da je U-534 nosila neke važne magijske rekvizite, a možda čak i originalno Koplje Sudbine, koje je predstavljalo simbol Hitlerove moći od kada ga je odneo iz muzeja Hofburg u Beču.

ŠTA SU NACISTI SAKRILI U JEZERU TEPLIC

    Jezero Teplic nalazi se među vrhovima Alpa i predstavlja veliku misteriju još od kraja rata.Ukoliko se istraži i otkrije šta su to nacisti tamo sklonili pred kraj Drugog svetskog rata, možda će se napokon saznati tajna Hitlerovog tajnog oružja.
    Jezero Teplic je vulkanskog porekla i prepuno je podvodnih pećina.Do pre nekoliko godina, ronioci nisu bili uspešni u njegovom istraživanju.Mnogi ronioci se sa tih zadataka nikada nisu vratili.Pretpostavke su bile da se radi o zatrovanosti nepoznatim supstancama, jakih izvora zračenja ili čak električne energije.Jedan izvor govori da je sada potpuno jasno da su vode
(http://www.conopljanews.net/misterije/letelica_rfz22.jpg)
ovog jezera bile elitna laboratorija za naučnike Trećeg Rajha.
    Po rečima očevidaca, u planinskom masivu oko jezera pripremljena je odlučujuća i poslednja bitka za sudbinu Trećeg Rajha! U okolini jezera su vršeni neobični naučni eksperimenti sa navođenim raketama, drugačijim vrstama eksploziva, pa čak i posebnim aparatima na gravitacioni pogon.Očevici svedoče da su viđali nešto slično 'letećoj cigari', a sve se događalo u vreme kada fenomen 'letećih tanjira' još nije bio poznat!
    Do sada se zna da je veliki deo dna jezera na višoj dubini od prirodnog ostatka.To navodi na zaključak da su nacisti 1945. godine uspeli da nekako uzdignu dno jezera i tako dobiju prirodni trezor, dugo vremena potpuno nedostupan.Jedna od pretpostavki je da se u pećinama ispod jezera nalaze sanduci u kojima su pohranjene milijarde falsifikovanih britanskih funti, čijim ubacivanjem je Hitler imao nameru da izazove ekonomski haos u Britaniji, zatim više tona zlatnih poluga, nakit i druge vrednosti.Ono što najviše golica maštu istraživača jezera Teplic, nije ni zlato ni novac, već su to dokumenti i rezultati naučnih istraživanja sprovođenih u nacističkim laboratorijama.Konkretno, u pitanju su letelice na gravitacioni pogon, a takođe i dokumenti iz oblasti genetike, to jest genetskog koda čoveka!
    Interesantno da je samo nakon dve godine nakon što su nacisti 'uredili i sredili' jezero Teplic, došlo do masovne pojave letećih tanjira.Međutim, na osnovu dokumenata i svedočanstava naučnika koji su radili za naciste u toku rata, mnogi od njih videli su NLO-e na nebu iznad Nemačke i tokom samog drugog svetskog rata, pogotovo je to bilo učestalo u oblasti Pinemindea, gde su se odvijali najvažniji eksperimenti.
    Šta se desilo sa svim ovim tajnim projektima Trećeg Rajha.Po jednima, oni se baš nalaze na dnu jezera Teplic ili Monci u gornjoj Austriji, po drugim izvorima one su prenete podmornicama u Južnu Ameriku (na podmornici U-534 pronađene su detaljne karte i maršrute za južnu Ameriku), ili Antarktik za koji se veruje da obiluje tajnim bazama.
    Ovde posebno treba napomenuti ono za šta se pouzdano zna da se desilo.To je famozna operacija Spajalica (Paperclip), koju su izvršili Amerikanci na kraju Drugog svetskog rata.Svi nacistički naučnici koji su posedovali izvrsna znanja i radili na posebnim projektima, tajno su prebačeni u Ameriku, gde im je omogućeno da nastave svoje radove, kakvi god da su bili.Svoje znanje i tajne prepustili su Amerikancima u zamenu za život.Posle rata u onim spektakularnim suđenjima nacistima, osuđeni su i pogubljeni oni koji nisu ništa znali, čisti fizikalci koji su samo ispunjavali naređenja.Jednostavno nisu imali šta da ponude saveznicima u zamenu za svoj život.
(http://www.conopljanews.net/misterije/vojnik_ufo.jpg)
Šta je ovo što čuva nemački vojnik iz Drugog svetskog rata?
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 05-05-2009, 15:13:02
DALI SE HITLER ZAISTA UBIO?


Pojavljuju se sve novi i novi dokazi da Adolf Hitler nije izvršio samoubistvo 30. aprila 1945. već da je preko Španije prebegao u Argentinu i da je umro tek 1964. godine. Ovo tvrdi i autor bestselera „Hitler u Argentini“ Abel Basti, koji je ranije prikupljenim i objavljenim dokazima dodao još jedan.

Reč je o izveštaju iz arhiva Ef-Bi-Aj pod oznakom strogo pov, od 8. avgusta 1947. godine. U ovom dokumentu specijalne službe SAD prvo priznaju ne postoje ubedljivi dokazi Hitlerove smrti, a odmah potom - da su poslale agente da traže njegove tragove u Španiji.

„Agenti Ef-Bi-Aja, o čijem se izveštaju radi, uneli su u njega šokantne stvari. Evo kako počinje njihov izveštaj: „Prema dojavi koju smo dobili 28. aprila 1947, jedan ugledni španski lekar je priznao da se bavio lečenjem Adolfa Hitlera. Prema njegovim rečima, firer je imao problema sa zdravljem zato što je u to vreme uzimao stimulativnih preparata pa se suočio sa trovanjem organizma“.

U pomenutom izveštaju dalje se naglašava da Ef-Bi-Aj ne misli da postoje ubedljivi dokazi i izvori koji bi potvrdili Hitlerovu smrt i da stoga ne može da se odbaci pretpostavka da je on živ. Pa zaključuje: „Saradnici armije SAD rade na rasvetljavanju boravka Hitlera na teritoriji Španije“.

Vreme označeno u ovom tajnom izveštaju je ravno dve godine pošto su ratni saveznici Hitlera i njegovu prijateljicu Evu Braun proglasili mrtvim.

Indikativno je i to što je Basti na pitanje - kako se Hitler našao u Španiji - odgovorio ovako: „Između 27. i 30. aprila 1945. firer je bio prebačen u Barselonu specijalnim letom „junkresa-290“. Zajedno sa Evom Braun, a među putnicima bilo je još 13 istaknutih nacista, uključujući Martina Bormana i Henriha Milera. Hitler je na jednom imanju pored Barselone proveo oko mesec i po. Tu je popravljao zdravlje. U to vreme je Španija bila idealna zemlja za prebacivanje u Argentinu. On i Eva su u Barseloni dobili nove dokumente. Raspolažem dokumentom o ličnosti „Argentinca“ Federiko Vegenera. Na fotografiji je - načelnik geta u Rigi hauptsturmfirer SS Rosman. NJegova fotografija je prilepljena na novi formular na kom je bilo izmišljeno sve. Tako je on postao „sveži građanin Argenitine“.

U dokumentu - izveštaju Ef-Bi-Aja se pokušava razjasniti šta je dalje bilo sa pacijentom pomenutog španskog lekara. Razume se, taj doktor trebalo je da bude saslušan i fotografisan, a njegov iskaz verno zapisan. Naravno, sve ono što je rekao - provereno.

„Oficijelna verzija glasi: Hitler je izvršio samoubistvo 30. aprila 1945. godine. Ali, postavlja pitanje Basti, ako je sve bilo tako - zašto onda američki agenti ispituju španskog lekara i pokušavaju da uđu u trag njegovom tajanstvenom pacijentu. Da je Hitler zaista umro krajem aprila 1945, takva istraga Amerikanaca u Španiji izgledala bi u najmanju ruku čudno. Uostalom, raspolažem arhivskim zapisom radio-emisije Bi-Bi-Sija od 8. maja 1945. čiji reporter saopštava da vojni lekari u ruševinama „Firer-bunkera“ pregledaju Gebelsovo telo, pa dodaje: „Hitlerovo telo, međutim, nije nađeno, umesto njega - otkriven je nagoreli leš dvojnika“. Isti reporter još je dodao da su saveznici u danima pada Berlina našli šest mrtvih Hitlerovih dvojnika.

Odgovarajući na zamerku da previše veruje izveštaju Bi-Bi-Sijevog ratnog reportera, Basti kaže: „Oni koji to tvrde, morali bi da imaju odgovor - zašto je snimak te emisije takođe dobio oznaku strogo pov. i bio skriven od javnosti punih šest decenija. Sumnjičavcima ukazujem i na okolnost da su Britanci sa Rudolfom Hesom maja 1941. vodili tajne pregovore o zajedničkom napadu na SSSR. Ako je sve bilo čisto, zašto se transkripti saslušanja Hesa do danas drže pod ključem.

Bastiju je pred izlaskom nova knjiga „Kuda je pobegao Hitler: cilj - Patagonija“. A on povodom njenog izlaska kaže: „Upravo završavam pripreme operacije koja je sračunata da sa morskog dna podignemo tri podmornice. Jednom od tih podmornica Hitler je prebačen u Argentinu. Istovremeno tragam za Hitlerovim grobom. Obećavam da rezultati neće biti razočaravajući“.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 07-05-2009, 17:23:40
OSTRVO HRASTOVA
 
TAJNA ĆE OSTATI NEOTKRIVENA?

    Oak Island, ostrvo Hrastova u Novoj Škotskoj, oko šesdeset kilometara jugozapadno od Halifaksa, već više od dvesta godina čuva veliku tajnu, tajnu koja ni do dan danas nije rešena.Blago Hrastovog ostrva ostaje tako jedna od najdubljih misterija našeg vremena koja se ne da rešiti ni najmodernijom današnjom tehnikom.
BUNAR KRIJE TAJNU

  Sve je počelo u proleće 1795. godine tri vesela momka iz obližnjeg doseljeničkog grada Čestera pošla u lov na prepelice na Ostrvu hrastova, udaljeno samo sedam kilometara od obale. Bili su to Mak GInis, Džon Smit i Entord Vogan.
    Iskrcali su se na ostrvo i lutali po njemu, usredsređeni na lov zbog čega su i došli.U jednom momentu, jedan od njih trojice primetio je na jednoj velikoj grani starog hrasta,  postavljen starinski čekrk.Takođe su primetili da se ispod čekrka u zemlji nalazi ulegnuće prečnika preko deset stopa.Pri pokušaju da skine čekrk, kakav su do tada videli samo na starinskim slikama, on se usled starosti jednostavno rasuo u prašinu.Svima trojici  nametalo se samo jedno pitanje.Šta to može biti? I jedini odgovor koji se svima nametao , bio je isti.Zakopano blago!  Blago kapetana Kida, to im je prvo palo na pamet.
(http://www.conopljanews.net/misterije/Oak_Island_Map.jpg)
     Nisu imali strpljenja, pa su odmah počeli kopati koristeći samo noževe i vesla svojih čamaca.Sve što su tada našli bila je jedna kamena ploča sa čudnim znacima.Odmah su se razočarali i krenuše nazad ka obali.To im je bila najveća greška.Na kamenoj ploči bilo je napisano rešenje kako se dolazi do blaga.Ali, oni to nisu mogli znati, momci su bili nepismeni.Da je ploča bila ispisana i njihovim jezikom, ne bi znali pročitati šta je na ploči napisano.
   Tumači koji su preveli čudne hijeroglife na ploči, protumačili su ih kao:' Dva miliona funti je zakopano na 40 stopa odavde'.Jedna jedina rečenica od sedam reči vodila je na put sa blagom.
   Iako su bili razočarani, momci su se puni nade vratili u svoje mesto.Iduće nedelje su se vratili naoružani lopatama, krampovima, vedrima, užadima, čekrcima.Čvrsto su odlučili da idu do kraja.Bili su opsednuti svojim bunarom.
    Širom Nove Škotske počele su kružiti priče o 'Money Pitu', bunaru sa blagom.Momci su neumorno kopali po ceo dan.Izgledalo je kao da bunar uopšte nema dna.Ali, na dubini od tri metra naišli su na drvenu platformu.Ispod nje opet je bio sloj zemlje, ali pomešan sa smolom, drvenim ugljem i kokosovim vlaknima.Opet onda drvena platdorma i opet posle toga sloj zemlje na svaka tri metra.Trebalo je ponovo kopati i izvlačiti tone zemlje, ali su radovi nekako napredovali, a bunar je bivao sve dublji.A onda sasvim iznenada, iz bunara je pukaljala slana morska voda..Bilo je to na dubini od 30 metara i momci su jedva uspeli da se spasu pred vodom koja je kuljala iz dubine i smirila se tek kada je izravnala nivo sa morem.Sve ono što su do tada uradili bilo je uništeno.Jalovi pokušaji da se voda vedrima iscrpi bili su samo smešno batrganje tvrdoglavih momaka koji su bili ešeni da uspeju po svaku cenu.Kada su se konačno uverili da od tog posla neće biti ništa, digli su ruke od svega i posvetili se drugim poslovima.
    Godine su prolazile i samo je neko sa vremena na vreme pokušavao da malo čeprka po bunaru, a priča o njemu nastavila je da kruži Novom Škotskom.
    Prošlo je od ovih početaka 113 godina, a tada je vlasnicu letnjikovca na ostrvu Kampobelo, u neposrednom susedstvu Ostrva hrastova, posetio njen sin, mladi njujorški pravnik, i budući predsednik Amerike,
[/right]
(http://www.conopljanews.net/misterije/oak_island_money_pit.jpg)
Frenklin Delano Ruzvelt. Čuo je priču o tajanstvenom bunaru i odmah ga je uhvatila želja da ga pogleda.Tada je i njega misao o zakopanom blagu potpuno opsela i držala ga je sve dok nije potrošio i poslednji dolar svoje, za tu svrhu osnovane kompanije 'Old Gold Salvage and Wrecking Company' - Kompanija za spasavanje starog zlata i brodskih olupina.Na slici je Frenklin Delano Ruzvelt sa svojom ekipom na Ostrvu hrastova.
    Preduzimljivi Ruzvelt je pod hitno osnovao kompaniju kako bi došao do blaga iz tog tajanstvenog bunara.Obezbedio je akcionarska ulaganja od preko 250 hiljada dolara.Ruzvelt je tražio svoju šansu i u nju uložio 250 hiljada dolara koji su se pred bunarom sa blagom istopili kao vosak.Kad je ova velika suma novca nestala, on je shvatio da se nalazi tek na početku nepoznatog puta.Shvatio je da je to momenat kada treba da odustane.
  Frenklin Delano Ruzvelt, pošto je teškom mukom zaboravio na bunar, predao se svome poslu.Posle je četiri puta biran za predsednika SAD.Bio je jedan od tvoraca Antihitlerovske koalicije i jedan od najzaložnijih za njenu pobedu. Ali, šta bi se desilo da Ruzvelt nije odustao od Ostrva hrastova...?
   Posle Ruzvelta na Ostrvo hrastova krenuli su čitavi čopori avanturista i istraživača.Potrošili su čitave svoje imetke i spali na prosjački štap.neki su čak i glave izgubili, ali bunar nije prestajao da se opseda.Tako se 1960. godine, građevinski inženjer sa Floride, Dan Blanke, udružio sa kanadskim biznismenom Dejvidom Tobijasom da bi kupili deo Hrastovog ostrva.Potrošili su 10 miliona dolara za parče zemlje veličine četvrt hektara ne bi li iskopali blago i rešili misteriju Hrastovog ostrva.Nisu uspeli, potrošili su sav novac, a danas je njihov deo zemljišta zatvoren za posetioce i ograđen bodljikavom žicom.
  Kako su dani prolazili, tako su na Ostrvo hrastova stizali novi ljudi sa sve komplikovanijim tehnikama i oruđima.Ali, svi su se vraćali neobavljena posla. Jedan je čak preko mora dovukao moćne podvodne kablove, koji će strujom natapati snažne crpke i osloboditi ga nadiruće vode.Drugi su smišljali druge stvari, ali rezultat je uvek bio isti.
    Ljudi su dolazili i odlazili.Kopali su i prekopavali, bunar je gitao gomile novca, a svuda okolo ležao je razbacani zarđali alat i širila se velika kaljuga oko bunara.
  Od silnog kopanja nije se više tačno znalo gde je njegov centar i šta predstavlja njegove zidove.Graditelji ovog čuda su očito mnogo polagali na solidnost gradnje i sigurno ga nisu gradili da u njega može da uđe svako ko tuda prolazi.Bunar je doživeo da bude teško oštećen itrebalo ga je vratiti u prvobitno stanje. Ali po nekima, ne treba ga ni otvarati.Pandorinu kutiju lako je otvoriti, ali se ona više nikada ne može zatvoriti.Smatraju da je nadležna vlada trebala da bunar ztrpa, a zatim zabrani pristup svakome ko ima bilo kakav alat u džepu.Da se to desilo, ne bi neki bogataš došao na ostrvo sa snažnim svrdlom koje je kao sondu spustio na dno bunara.Probio je ne samo slojeve bunara, nego i kovčege koji se tamo nalaze zakopani.Ali, rezultat rada ovog bugataša, bilo je saznanje da je u bunaru stvarno zakopano nešto vrlo dragoceno.
    U zavojima svrdla ostali su komad zlatnog lanca i komad obrađene kosti, koja je bila deo neke izrađivane.Deo lanca je posebna misterija za sebe: ni najbolji zlatari nisu mogli da utvrde vreme izrade i svrhu za koju je izrađen. U Bibliji, uz opis Solomonovog hrama, opisan je i veliki zlatni lanac koji je okruživao mesto na kojem je bila postavljena 'Svetinja nad svetinjama'.
    Baš je ova sonda i omogućila da se shvati do kraja kako je bunar-trezor konstruisan.Prvo je u neposrednoj blizini obale iskopan bunar dubok 50 metara, a širok 360 centimetara.U dno je ugrađena debela gvozdena ploča i nad njom izgrađena cementna betonska dvorana visoka 10 metara. U tu dvoranu je pohranjen 'kovčeg', a zatim, do južne plaže, probijen je tunel koji dovodi vodu u dvoranu.Na visini od 15 metara postavljena je jaka drvena plarforma.Na visini od 17 metara iskopan je drugi kanal koji vodi do Smitovog zatona.Na visini od  20 metara postavljena je druga platforma i na njoj su smeštena dva kovčega sa nekim dragocenostima.Potom dolazi još devet platdormi između kojih je, na rastojanju od po 3 metra, nabacana ilovača izmešana sa smolom, drvenim ugljem i kokosovim vlaknima.Kada je bunar zatrpan, na kraju dovodnih kanala je aktiviran ranije postavljeni eksploziv i voda je prodrla u prostorije.Sada ta voda stalno nadire do nivoa mora.Niko je ne može iscrpsti, ali niko ne može ni kopati dalje.(Na slici gore desno su meksičke makazice iz 17. veka, pronađene u bunaru.Interesantno je to što Meksikanci nisu došli ni blizu Hrastovog ostrva sve do sredine 18.veka!)
    Kakva je ovo majstorija! Ko je bio u stanju da smisli ovakvu genijalnost. Ovde nije u pitanju samo poznavanje graditeljstva, već i same psihologije ljudi.Graditelji su čvrsto verovali da će neki uporni tragač, kada posle svih prepreka, ipak dođe do prve ostave sa dva sanduka krcata blagom, biti zadovoljan. Staviće tačku na dalja istraživanja, oglasiće da je bunar ispražnjen, a glavni sadržaj, ono zbog čega je ovo čudo i načinjeno, ostaće i dalje zakopano i nepristupačno za ljudske poglede.
(http://www.conopljanews.net/misterije/bunar_diagram.jpg)

ŠTA JE TAMO SAKRIVENO


   Uglavnom svi tragači veruju da tragaju za gusarskim blagom.Smatra se da ga je na ostrvo zakopao sir Henri Morgan (1635-1688), legendarni pirat i bivši viceguverner Jamajke, mada neki smatraju da je u pitanju blago kapetana Vilijema Kida.U celoj priči je i legendarni gusarski kapetan Crnobradi, koji je pre nego što su ga ubili rekao da je blago sakriveno tamo gde ga niko sem njega ne može pronaći.Neki stručnajci veruju da je baš Crnobradi taj koji je sakrio blago na Oak islandu, ali nisu uspeli da pronađu njegove tragove.
    Jedna teorija govori o Hrastovom ostrvu kao nekoj vrsti gusarske banke.Arheolozi iz Kanade tvrde da imaju dokaze da su lovci na blago na Haitiju i Madagaskaru pronašli lopate i druge alate koje su napravili gusarski kapetani, a koji su im koristili da bi prokopali tunele u kojima su sakrivali blago.Blizu gusarske banke nađeno je i misteriozno kamenje u obliku srca, čije poreklo još nije utvrđeno.Druga grupa istoričara smatra da su blago na Hrastovom ostrvu sakrili Vitezovi templari, koji su započeli kao hodočasnici za odbranu vere, a onda su vremenom postali najbogatija i najmoćnija srednjevekovna organizacija.Papa i francuski kralj uništili su (bar se tako smatra) 1307.godine Temlare, ali pre toga oni su svoje blago preneli u luku La Roš i ono je nestalo u nepoznatom pravcu.Pošto se za vitezove Templare vezuje i priča da je u njihovim rukama bio i legendarni 'Zavetni kovčeg', neki smatraju da je baš 'svetinja nad svetinjama' možda sakrivena na Hrastovom ostrvu.
    Bilo kako bilo, bunar-trezor ostaje jedna od najvećih misterija.Misterija o čijem rešenju i dan danas sanjaju istraživači, avanturisti i naučnici.Misterija čije rešenje ne može da nađe ni najsavremenija današnja tehnologija.
    Bili su to stvarno veliki majstori ogromnog znanja, a njihovu tajnu izgleda nikada nećemo otkriti.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 11-05-2009, 00:44:37
MISLI O CUDIMA

Po blagoslovu Blaženog Vladimira, Mitropolita Kijevskog i cele Ukrajine
Izdato u okviru zajednickog izdavackog programa IC «Prolog» i Kijevske Duhovne
Akademije
POPULARNA PRAVOSLAVNA ENCIKLOPEDIJA
Protojerej Stefan Ostroumov
Misli o cudima
Štampa prema casopisu «Hrišcanska misao», Kijev 1916 g.
SADRŽAJ
1. Uvod
2. Šta je to cudo?
3. Priroda i cuda
4. Šta su to prirodni zakoni?
5. Granice poznavanja prirode
6. Nauka i vera
7. Pred tajnom
8. Istraživanje cuda
9. Vreme cuda
10. Starozavetna cuda
11. Jevandjelje i cuda
12. Hristovo Vaskrsenje
13. Odnos izemdju cuda i veroucenja
14. Moralni karakter hrišcanskih cuda
15. Cudo i molitva
Kijev – 2004
Biblioteka «Blagovesti»
Moskva – 2007


1.Uvod
Predubedjenost protiv natprirodnog i cudesnog je jedna od karakteristika našeg vremena.
Ne samo odrasli obrazovani ljudi, veci neobrazovan narod, kao i školska deca su
predisponirani da se nepoverljivo odnose prema cudesnim dogadjajima iz svete istorije ili iz žitija.
Neobrazovani ljudi imaju takvo neraspoloženje prema cudesnom kao prelaznom periodu od malosvesne religioznosti k svesnoj veri, kao i uticaju obrazovanih ljudi (1); deca primaju nepoverljivost prema cudima od starijih. Kod obrazovanih ljudi neraspoloženje prema cudima potice od nedostatka religioznosti, od sticanja znanja o prirodi, kojim se objavljuje opšta zakonomernost života u Vaseljeni, od upoznavanja sa religijama nehrišcanskih naroda, pricama o izmišljenim cudima, od upoznavanja sa istorijom neobrazovanih domorodackih naroda, koji su predani basnama i svakojakom sujeverju.
Naravno, do obrazovanih ljudi dopiru i odjeci te borbe protiv cudesnog, koja se nekoliko vekova vodi na Zapadu, a delimicno i u Rusiji. Naše vreme je svedok toga, kako uporedo sa tom borbom protiv cudesnog u drevnim religijama postoji strasna žudnja za tajanstvenim. «Jevreji znake ištu, i Grci premudrosti traže» (1 Kor. 1:22), a književnici našeg vremena su negde izmedju ovo dvoje.
Kao što cemo dalje videti, u izvesnom stepenu negativnim odnosom prema cudima je
prožeto i Hristovo ucenje. Cudo je – nesigurna osnova za hrišcansku veru. Vera se ucvršcuje životom po njoj. Neko je dobro rekao: «Ako želišda veruješu Boga, onda živi tako da ti je uvek potrebno Njegovo postojanje». Vera u cuda nije sama po sebi spasonosna vera, pa cak iako je to vera u Hristova cuda; moguce je pri veri u Hristova cuda nemati nikakvo opštenje sa Hristom. I pored svega negativan odnos obrazovanih ljudi našeg vremena prema hrišcanskim cudima se ne može smatrati naucno osnovanim.
Pritom nikakva nauka nam nece podariti religiju bez cuda; religija bez cuda može da bude samo izucavana religija, ali vera koja se živi je uvek puna cuda. Eto zbog cega za iskrenog hrišcanina nema teškoca da veruje u jevandjelska cuda.
Iako, kao što smo rekli, vera u hrišcanska cuda jošnije spasonsona vera, koja sjedinjuje sa Hristom i Crkvom, ali daleko od toga da je beskorisno imati i takvu veru, jer su mnogi zbog te vere u cuda došli u poslušanje Hristu.
Treba uzeti u obzir i to, da kao što nema neverja koje nije podvrgnuto kolebanjima, tako je teško naci veru, koja nije podvrgnuta sumnjama, iako prolaznim i retkim. Zato je uvek i za sve korisno da pišu, citaju, objavljuju i slušaju zaštitu istine.

Šta je to cudo?
Nije lako odgovoriti na ovo pitanje, jer se cudo može shvatiti i uže i šire, i unutrašnje i spoljašnje. Naprimer, unutrašnje shvatanje cuda ima istinski hrišcanin, koji je na sebi osetio dejstvo Duha Božijeg i zna da Bog uslišava toplu molitvu. Covek, kome je hrišcanstvo strano, pod cudom podrazumeva neobicni dogadjaj, kome se ljudi dive, ili cude. Jedan naucnik pod cudom podrazumeva dogadjaj, koji je neobjašnjiv prirodnim zakonima, a drugi i delovanje tih zakona prirode smatra cudesnim. Neverujuci ljudi pod cudima podrazumevaju ne istinske dogadjaje, vec pojavu ljudskog neznanja, sujeverja, obmana ili samoobmana.
Tako je velika razlika u shvatanju cuda!
I ljudska duša razlicito deluje na cudo: kod jednog coveka cudo izaziva religiozna osecanja, a u drugom budi umnu delatnost, težnju da istražuje, razume, poveže ga sa obicnim tokom stvari; drukcije receno, nekoga cudo primorava da se moli, a drugoga da umuje.
Izmedju prirodnih i cudesnih pojava treba da postoji granica, ali zbog nepotpunih covekovih znanja o prirodnim pojavama ta granica je veoma neodredjena. Neobjašnjivo, i nerazumljivo covek je sklon ili da prizna kao cudesno, ili da odbaci kao nepostojece.
Jedan crnoputi knez neke egzoticne zemlje je želeo da kazni misionara zbog toga što je ovaj rekao da u njegovoj zemlji voda ponekad postaje tako cvrsta da se po njoj može hodati. Crnoputo visocanstvo nije nikad videlo led i smatralo je da mu se misionar podsmeva. Neumerena bojazan od cuda može da dovede u smešan položaj i naucnike.
U XVIII veku nauka jošnije znala za meteorite, iako se podaci o njima srecu i u Bibliji, i u narodnim predanjima.
1768 godine je u jednom malom mestu u Francuskoj pao kamen u vreme žetve. Poznati Lavoazje nije poverovao ocevicima i autoritativno je izjavio: «Najverovatnije mišljenje je da je u taj kamen, koji je možda bio prikriven zemljom i travom, udario grom i ogolio ga». Sorbona je odbacila i samu misao o mogucnosti pada kamena sviše, ali taj pad je danas naucno ustanovljena cinjenica.
Trikovi indijskih fakira i danas mogu da dovedu u corsokak svakog naucnika. Razjasnimo malo duhovne pojave. Šta je u njima: da li delovanje zle sile, obmana, samoobmana ili projava neispitanih svojstva prirode? Ili sve
zajedno?
Jedan isti dogadjaj se u trenutku svog dešavanja nekome može uciniti prirodnim, a nekome - cudesnim. Kada je apostol Filip preneo Spasitelju želju Jelina da Ga vide, Spasitelj je uzviknuo: «Oce, proslavi Ime Svoje! Tada dodje glas s neba: i proslavio sam i opet cu proslaviti. A kad cu narod koji stajaše, govorahu: grom zagrmi; a drugi govorahu: Andjeo Mu govori» (Jn. 12, 28:29). To je jedan dogadjaj koji jedni prihvataju kao prirodan, a drugi kao – cudesan. Tako je bilo i pri obracenju Savla ka Hristu: Savlove pristalice su nešto videle i cule, ali ne ono što je cuo i video sam Savle. Za prve je ta pojava bila prirodna, a za druge – cudo, koje je potpuno izmenilo njegovu dušu i njegov život, ucinivši ga od gonitelja Savla prvovrhovnim apostolom Pavlom.
Krug cuda se ili sužava, ili širi u zavisnosti od covekovog moralnog stanja, od njegovog umnog nivoa, poznanja i duševnog nastrojenja. Postoje ljudi duhovnog ili mistickog nastrojenja. Oni, može se reci neprekidno žive u atmosferi cuda, i osetljivi su na delovanje Svetog Duha na njih (miracula gratiae); ali cešce se srecu ljudi koji su zbog navike izgubili sposobnost da se zadive bilo cemu. Za njih citavo uredjenje sveta i sve pojave u coveku i van coveka (volja, misli, osecanja, rast, pokreti) predstavljaju nešto jednostavno i razumljivo. Tako Jevrejima koji su živeli u vreme Isusa Hrista, Njegova isceljenja nisu bila dovoljno zadivljujuca, i oni su tražili od Njega poseban znak s neba
kao dokaz Njegovog nebeskog poslaništva. Ali Isus, Sirahov sin, pripisuje i cudesan karakter i isceljenjima, koja se dešavaju posredstvom lekara, kao i samoj medicini. «Od Višnjega je – isceljenje, - kaže ovaj mudrac. – Zbog toga je On i dao ljudima znanje, da bi Ga proslavljali u Njegovim cudesnim delima» (Sir. 38:2, 6).
I pored svega, cudima i opštem ustrojstvu prirode se ne dive samo pobožni ljudi, kao bl. Avgustin, veci poznati protivnik istorijskog hrišcanstva Renan. «Sunce, - piše on, - je cudo, zbog toga što ga nauka nije mnogo objasnila; radjanje coveka je cudo, jer fiziologija jošuvek nema objašnjenje za njega; savest je cudo, jer predstavlja potpunu tajnu; svaki život je cudo, jer je pocetak života zadatak, za cije rešenje nemamo ništa»

Bliže cudesnom su naši voljni pokreti, jer oni preobražavaju i menjaju unutrašnju prirodu
nervne celije. Da bismo suzili zadatak istraživanja cuda, iskljucicemo sva cuda koja su sastavni deo opšteg prirodnog ustrojstva, cudo stvaranja sveta, cuda promišljanja, cuda blagodati i cuda predvidjanja.
Pored toga, smatramo nemogucim da prihvatimo mišljenje blaženog Avgustina na cudo kao na prirodnu pojavu, koja pripada oblasti neistraženog.
U prirodi ima mnogo pojava, ciji su uzroci nepoznati i koje ne treba da
smatramo cudima. Nauka ce uciniti korak napred, i ta prividna cuda ce doci na svoje mesto u prirodnoj harmoniji.
Istinsko cudo se nikada ne uprošcava, nikada nece biti objašnjeno, zbog toga što je ono Božije delo. Spoljašnjim osecajima nije dostupan nacin dešavanja cuda. Priznavanje cuda je zasnovano na veri, i ono je nemoguce bez prethodnog dopuštenja, da cuda postoje.
Cudo je nemoguce dokazati, i ako danas istraživanje cuda, kao po receptu E.Renana, privlaci lekare, to ne dostiže cilj da se uveri neverujuci covek. Protokoli o cudima ne potvrdjuju cudo, vec samo nedoumicu naucnika pred datom cinjenicom.
I cilj naših primedaba nije da dokažemo cuda, vecda pojasnimo nemogucnost borbe
protiv cuda i da ukažemo na mesto cuda u istoriji spasenja ljudskog roda.
Za coveka ce cudo uvek ostati nerazumljivim, ali za Boga je sve jasno i otkriveno od veka. Za Njega su cuda samo «dela», kako Hristos i naziva Svoja cuda, i ucešce Oca Nebeskog u upravljanju svetom. Za Boga su narodi – kao kap vode na vedru, ostrva i cela vaseljenja – kao prašina na tocku ili kap rose. Božiji putevi i sudovi su coveku nepoznati. Bog živi u nepristupnoj svetlost), koja predstavlja tajanstveni uslov života.
Covek ne živi znanjem, vec verom, nadom, ljubavlj. Covek je sam za sebe zagonetka, smesa uzvišenosti i ništavila.
Deisti tvrde da cuda protivurece Božijoj nepromenljivosti i da nisu u saglasnosti sa Njegovom velicinom kao mudrog Tvorca: samo neiskusni umetnik popravlja svoja dela.
Ali Bog ne popravlja Svoja dela, vec dela moralno slobodnih bica, koja su stvorena radi vrlina i srece. Nepromenljivi Bog Koji ne živi u vremenu je pre svih vekova uveo cuda u plan upravljanja svetom.
Priznavanje slobodne volje razumnih, ali ogranicenih bica je vec priznavanje cuda, pošto je vec slobodna volja – natprirodni uzrok. Pri cinjenju zla sloboda volje se smanjuje, a zlo narasta i množi se. Jedan prestup povlaci za sobom niz novih. Da zlo ne bi konacno trijumfovalo nad dobrim, neophodna su cuda. Ona obnavljaju covekovom slobodnom voljom narušenu ravnotežu.
Uzevši u obzir ranije navedene napomene, cudo možemo da odredimo kao svrsishodno
Božije delovanje, koje se projavljuje u za ljudski opit neobicnoj formi uzrocne veze. Cuda se nazivaju silama, pošto su ona projave Božanske Sile. Cuda se nazivaju delima, jer su ona za Boga prirodna, kao zraci za Sunce. Cuda se nazivaju svedocanstvima, jer svedoce da je Vladika prirode Vladika savesti, Koji ispravlja stanje razumnih bica. Cuda su znaci, to jest zalog
neceg preuzvišenog.
Sada nam predstoji da razmotrimo najrasprostranjenije mišljenje protiv istinitosti cuda, prema kome ona kao da narušavaju prirodne zakone.

Origen mešanje Boga u život prirode opravdava ukazanjem na viši, idealno ustrojstvo sveta. On je obratio pažnju na razlicite nazive cuda...

Priroda i cuda

Filozof Jum odredjuje cuda kao dogadjaje koji narušavaju prirodne zakone. «Ako se, - piše on, - natprirodno ne dešava po prirodnim zakonima, znaci onda je to suprotno tim zakonima; a ako je to tako, onda se znaci cudom uništavaju prirodni zakoni». Citirajuci ove reci protivnik Jevandjelja Štraus se potpuno slaže sa Jumom. Taj stav su imali i engleski deisti Toland, Vuljfston i Lok. Volter je odredio cudo kao dogadjaj koji protivureci razumu i prirodi. Nama vremenski bliži filozofi Djubon, Tindalj i Spenser smatraju cudo pojmom, koji je nesaglasan sa zakonomernošcu u Vaseljeni, pa zbog toga podriva principe znanja. Po njihovom mišljenju, onaj ko dozvoljava postojanje cuda, taj je napustio naucnu osnovu, ima mitsku predstavu o prirodi, po kojoj je za njega moguce
sve što se može zamisliti. Pomenuti filozofi ispuštaju iz vida da se bore samo protiv neznatnog dela cuda, a ne protiv uopštenog pojma o cudu. Kakvi prirodni zakoni narušavaju prorocko predvidjanje, andjelsko služenje, vlast nad zlim duhovima, ispunjavanje molitvi? Cudesan prolazak Jevreja kroz Crveno more je bio pracen jakim vetrom, koji je razgonio morske talase. Narušavanje prirodnih zakona se ne može videti u tome što je posle Spasiteljeve smrti došlo do zemljotresa, što se na Njegovu rec more stišavalo i riba obilno upadala u mreže. Egipatske kazne, isticanje vode iz stene posle udara štapom o nju, pojava prepelica za stranstvujuci jevrejski narod, napad zmija na njega, izvlacenje monete iz ribe koju je uzeo apostol Petar, sušenje smokve po Gospodnjim recima su sve fizicki dogadjaji, prirodnog karaktera, koji ne protivurece
uobicajenom poretku stvari. Vecina cudesnih isceljenja ne pretpostavlja nikakvu
perturbaciju prirodnih zakona. Kao prvo, Hristos se ponekad koristio fizickim sredstvima (stavljao je prste u uši, brisao oci pljuvackom, slao da se umiju oci na izvoru; kao drugo, današnja medicina zna znacaj duhovnih uticaja na stanje tela i koristi ih. Ponekad je Spasitelj isceljivao u Svom odsustvu: slugu kapernaumskog oficira, velmožinog sina i Hananejkinu cerku; u tim slucajevima nema nikakvog znaka cuda – neobicnosti; kakvo je tu narušavanje prirodnih zakona? Sa spoljne strane u tim isceljenjima se vidi samo blagoprijatna kriza bolesti.
Pojava analogna cudu se dešava kada se covek meša u prorodni tok života snagom svoje volje, uma i znanja. Naprimer, iskustvo lekara menja proces bolesti, gromobran menja pravac munje i sprecava njenu rušilacku silu; slikar uz pomocboja oživotvorava platno ili drvo, muzicar ovaplocava u zvuke osecanja ljudske duše, - sva ta dela unose u život Vaseljene nešto novo, menjaju i preobražavaju suštinu. Kada ne bismo videli same delatelje, onda bismo ta dela nazvali cudima, kao što domorodac smatra cudom gramofon ili telefon. Ali da li se tim delima narušavaju prirodni zakoni? Ni u kom smislu. Naprotiv,
covek se u tim delima koristi zakonima prirode, kombinuje njemu poznata svojstva stvari, i savladjuje nisko uzvišenijim. Zakoni nižeg prirodnog stadijuma predstavljaju osnovu, na kojoj deluju zakoni višeg stadijuma, ne narušavajuci tu osnovu i ne umanjujuci njenu silu. Magnet podiže gvoždje, ali se zakon privlacnosti ne ukida i deluje neprekidno.
Covek pri svoj svojoj slobodi i znanju ne bi mogao da odsece drvo bez nižih osnovnih zakona. Covek samo ostvaruje cilj na mrtvoj prirodi, koristi se njenim zakobima, primenjuje ih ali ih ne narušava. Svi proizvodi ljudske kulture (ekser, krcag, kuca itd.) su izradjeni radi savladjivanja prirode, ali covek ne može da naruši njene zakone cak ukoliko bi to i želeo. Cak i u vreme cuda hodanja po vodi cudotvorac savladjuje silu teže, ali je i koristi, jer je bez nje nezaimislivo hodanje.
Može se govoriti ne o narušavanju prirodnih zakona preko cuda, veco fizickim
posledicama cuda. Ali, iskljucujuci svetsko cudo Hristovog Vaskrsenja, fizicke posledice cuda su male u poredjenju sa posledicama covekovih kulturnih poduhvata. Prosecanje Sueckog kanala je praceno mnogo vecim prirodnim posledicama (vlaga, vetrovi), nego prolazak kroz Crveno more. Cudo je redak, lokalni i prolazni dogadjaj, a covekova kulturna delatnost traje vecsedam hiljada godina. I za sve te godine svoje delatnosti covek nije uništio nijedan najmanji prirodni zakon, vecse samo koristio njima, da bi stvorio novo na osnovi starog. To se postiže i cudima.
Cudo je «projava višeg nacela, koje prevazilazi delovanje nižeg. Tako nervna sila u mišicima savladjuje obicnu silu teže.
Biblija je puna cuda, ali se i u njoj utvrdjuje misao o zakonomernosti Vaseljene. U knjizi Premudrosti (11:21) citamo sledece: Bog je ustrojio sve «merom, brojem i težinom».
Valaam je govorio Valaku: «Bog – nije covek, da bi Mu lagao, i nije sin coveciji, da bi se On menjao. Da li ce On reci i ne uciniti? Hoce li reci i ne ispuniti?
«Ja sam Gospod, Ja se ne menjam», - govori Bog ustima proroka Malahije.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 11-05-2009, 00:46:08

Videli smo i još cemo videti da je ono što je prirodno – cudesno; a ne s manjim pravom se može reci da cudo nije protivprirodno, ono je sastavni deo života Vaseljene isto tako kao i dela razumnih bica: ljudi, Angela i demona.

Nije protivprirodno ni veliko cudo bezsemenog Hristovog zaceca Svete Djeve.
Najnovija nauka je otkrila majcino devstveno zacece (partenogenezis) i na nižim
stupnjevima životinjskog života. Ali ne buduci protivprirodno, Hristovo zacece je natprirodno; nije protiv prirode, ali je iznad nje.

Šta su to prirodni zakoni?
U prethodnoj glavi smo se držali opšteprihvacenog pogleda na prirodne zakone kao na izvedene iz opita pravila, kojima se odredjuje život prirode. Sada treba da razjasnimo da takav pogled na prirodne zakone ne može da bude priznat kao pravilan i naucni. Još je Gete rekao: «Gde postoji nerzjašnjenost, tamo u pomocpritice rec». Rec«zakon» je uzet za pojave u prirodi i u oblasti ljudskih odnosa iz oblasti politike, gde oznacava obnarodovanu volju zakonodavca. Ali pošto rec«zakon» primenjuju u oblasti prirode ljudi koji ne priznaju razumni Prauzrok i Promislitelja sveta, onda ona razoblicava naucnike u grubom antropomorfizmu, to jest prenošenju ljudskih odnosa u oblast fizickih pojava. To priznaje jedan od vodecih ljudi pozitivizma Luis i preporucuje da se iz nauke
izbaci rec«zakon», koja je samo «prefinjenija forma natprirodne sile». Kada domorodac kaže da burom upravlja demon, a naucnik buru pripisuje zakonu, - tada su ta objašnjenja istovetna.
Zakon prirode ništa ne objašnjava, ništa ne govori osim toga da «tako obicno biva».
Naprimer, jabuka pada s drveta. Ta pojava ne privlaci našu pažnju, jer je to nešto uobicajeno. Ali ako pocnete da ispitujete šta primorava jabuku da padne, nauka odgovara «zakon Zemljine teže», to jest ona samo ponavlja i proširuje to tvrdjenje koje je bilo u pitanju. Tražili ste objašnjenje posebne pojave, a nauka vam je odgovorila da ta pojava nije posebna, vecopšta. Zakon kao da uopšte nije zakon. Odgovor pod etiketom zakona cak nije ni odredio pojavu, niti je napravio pretpostavku za njeno objašnjenje, vec je samo ukazao na njenu ponovljivost, rekavši: tako uvek biva. Nepronicljiva tajna prikriva od nas uzrok tih pojava, na koje smo se navikli. Sila privlacnosti, to jest
medjusobno privlacenje bezdušnih materijalnih cestica, razdvojenih ogromnim
prostranstvima, nicim povezanih, ne postaje jasnije, ukoliko nam naucnik sa
neprikosnovenom uverenošcu školskog ucitelja kaže: «To je zakon». To treba reci i o drugim pojavama, naprimer o hemijskom srodstvu. Zbog cega kiseonik i vodonik – kao gasovi – pri sjedinjenju u odredjenim kolicinama obrazuju novo jedinjenje, koje je slicno njima – vodu? Zbog cega kiseonik poseduje neku preobražavajucu i za mnoga jedinjenja uništavajucu silu? Vidimo kako se rascvetavaju pupoljci drveca, pojavljuje se lišce, rastu plodovi, ali sila, koja to cini, ostaje tajna ne samo za obicnog coveka, veci za najucenijeg botanicara. Jošje tajanstveniji život životnije i coveka. Kako oni osecaju spoljašnji svet, kako na njih uticu svetlosne i zvucne pojave, kako se krecu, misle, kako uce da prenose sebi srodnim bicima svoja osecanja i preživljavanja? Nauka sa svojim prividnim
zakonima ne otkriva ni delictih tajni.
Sama sveopštost takozvanih zakona prirode je pod znakom pitanja. Naprimer, zakon
održanja energije dokazujemo samo u pojavama neorganskog sveta; njegova primena na organski život je daleko od osnovanosti. «Niko nije ustanovio mehanicki ekvivalent životnih funkcija, kao što je ustanovljen mehanicki ekvivalent toplote. Niko ne može s pravom da tvrdi da ljudski organizam predaje spoljašnoj sredini tacno toliko fizicke i hemijske energije, koliko i dobija iz nje».
Prirodni zakoni su samo grafovi ili rubrike, po kojima se prirodne pojave rasporedjuju.
Ali u prirodi ima mnogo specificnih pojava koje se ne uklapaju u rubrike koje su im pripremljene. Ukoliko te skromne rubrike oznacimo gordom recju gospodstvom nad prirodom, onda potcinjenost pojava slabi po meri pomaka od mrtve prirode ka razumnim bicima. Stoks, predsednik britanskih istraživaca prirode, piše: «Dozvoljavajuci, koliko je to moguce, cak i bez dovoljno dokaza, primenljivost zakona na živa bica, koja kao što je priznato upravljaju (?) mrtvom materijom, osecamo se istovremeno prinudjeni da dozvolimo postojanje neceg tajanstvenog, koje prevazilazi te zakone, neceg sui generis, što smatramo neuravnoteženim ili necim što narušava obicne fizicke zakone, a koje deluje s njima i preko njih ka dostizanju prednaznacenog cilja. Šta je to nešto, što mi zovemo životom, je duboka tajna. Kada od životnih pojava prelazimo u duševne pojave,
tada stupamo u joštajanstveniju oblast»).
To nešto su živo osecali pesnici. Tjutcev uverava: «Nije to što vi mislite, priroda nije – slepac, niti bezdušni lik; ona ima dušu, i slobodu ...».
Gete je govorio: «Lutamo u tajnama i cudima». Ali tu tajanstvenost prirode je jošbolje opisao našpesnik-filozof
V.S.Solovjev:
Mili prijatelju, zar ti ne vidiš,
Da je sve što vidimo –
Samo odblesak, samo senka,
Onoga što se ne vidi ocima?
Mili prijatelju, zar ne cuješ,
Da je bucan životni šum
Samo pokvareni eho
Svecanih akorda?
Mili prijatelju, zar ne cuješ,
Da postoji samo jedno na celom svetu –
Samo ono što srce srcu
Govori u nemuštom pozdravu?“

Svaka promena, svako rodjenje je cudo, na šta je ukazivao još blaženi Avgustin.
Gde je granica izmedju zakonomernog i natprirodnog? Kada bi svet bio jednoobrazan, onda bi odgovor bio jednostavan: ono što prevazilazi oblasti te jednoobraznosti je natprirodno. Ali i ucenici znaju da u svetu postoje cetiri carstva, i svako carstvo ima svoj plus. U poredjenju sa mrtvom prirodom pojave organskog sveta su cudesne; u poredjenju sa biljnim carstvom pojave životinjskog carstva su cudesne; a pojave ljudskog sveta i slobode su dvostruko cudesne.
U drugom Zakonu (29:29) citamo:
«Skriveno pripada Gospodu, Bogu našemu, a otkriveno nama i sinovima našim do veka, kako bi ispunjavali sve reci ovog zakona».
«Iz ovog tajanstvenog naše mnogohvalno znanje nije uspelo da otrgne ni jednu tajnu iz ruku Svemoguceg Boga, bez obira na sve uporne napore. Kako je pocela evolucija, kako je organski svet nastao od neorganskog, kako je živo nastalo od mrtvog, kako je organizovano nastalo od neorganizovanog, kako je intelektualno nastalo od fizickog – na sva ova pitanja naše najnaprednije znanje nam ne daje više dokaza nego što možemo da procitamo iz prve Knjige Postanja» (11).
«Karpenter je izjavio sa autoritetom, kojim se zasluženo koristio, kako ne samo da ne znamo, vecda nikada necemo ni znati, kako svaka odvojena celija u našem telu ispunjava prednaznacenu joj funkciju. Na koji nacin potpuno materijalne vibracije koji spajaju moždane molekule mogu da proizvode potpuno nematerijalne misli i osecanja, ciju sveukupnost mi nazivamo svešcu, - to je iznad naše savremene analize isto toliko koliko je diferencijalni racun iznad shvatanja domorodaca. Niko od živih bica nije u stanju da nam objasni na koji nacin crni znaci štampani na listu belog papira, odjednom postaju ideje u umu onoga koji ih cita“.
Ali i u oblasti materijalne prirode njena lepota pobudjuje na razmišljanje. Tu lepotu osecaju ljudi razlicitih zemalja i vremena. Lepa tvorevina ljudskog uma nije predivna u svojim delovima. Ali prirodne tvorevine kao što je kristal, cvetic, travka i u svojim delicima, i pod mikroskopom predstavljaju divnu stvar.
Svakodnevno radjanje, po mišljenju blaženog Avgustina, nije manje cudesno nego
vaskrsenje malobrojnih. Umnožavanje semena nije manje cudesno od umnožavanja
hlebova. Zar cemo svo bogatstvo i lepotu prirode, um, poeziju, filozofiju, religiju, Puškina, Filareta, Sokrata, Kanta pripisati slepom i slucajnom sjedinjenju atoma? Ako nam kažu da se ovde ne radi o slucaju, veco neophodnosti, razlika ce biti samo u recima.
Jošje Njutn primetio da iz neophodnosti ne proistice raznoobraznost, neophodnost je pravolinijska i svojstvena sama sebi. Raznoobraznost je rezultat uma i volje.
Neophodnost uslovljava stagnaciju, a ne razvoj (evoluciju).
Ali i sama ta neophodnost nije dokazana. Fizicar može da tvrdi samo da je postojeci poredak realan, ali ne i to da je neophodan. Ako bismo našli da su prirodni zakoni sveopšti, ni tada ne bismo imali osnova da ih priznamo kao neophodne. Izmedju sveopšteg i neophodnog postoji velika razlika.
Sama ideja zakona pretpostavlja da postoji nešto vanzakonito, koje se pokrece zakonom koji mu se protivi, i odstupa od njega. Iskustvo to potvrdjuje. U životu prirode se mogu videti odstupanja od rubrika zakona. Tu ne mislimo vecna uticaj ljudske volje na prirodu.
Najosnovaniji zakon je zakon Zemljine teže, ali se cak i u našem planetarnom sistemu primecuju odstupanja od tog zakona. Naprimer, kretanje nekih zvezda je toliko brzo, da je za objašnjenje tih brzina nedovoljna privlacnost
svih poznatih nebeskih tela. Voda se ledi na –1° R, ali u zatvorenoj cevi može da se ne zamrzne i na -10° ; ona vri na +80, ali pri razredjenom vazduhu vri i pri +15. od hladnoce se ne skuplja kao druga tela, vec se širi.
Zakoni mišljenja i aksiome ciste matematike su više neosporivi nego takozvani prirodni zakoni. Zbog toga je tvrdjenje da zakon caruje u prirodi, - nedopustiv. Naprimer, “sila privlacnosti materijalnih cestica je direktno proporcionalna njihovim masama i obrnuto proporcionalna kvadratima rastojanja”. Ovo je jedan od tacnih zakona, koji je nastao uošštavanjem velikog broja dokaza, ali šta je vladajuce u tom zakonu?
Naucnik postavlja svoj um van cinjenica i posmatra cinjenicu. Ali priroda i um su stvari razlicitog poretka. I zato, prevodeci prirodu na zakone, koji tobože upravljaju njome, naucnik prema recima Butru “uprošcava prirodu uz pomoc simbola”. Zakon samo rasporedjuje prirodne pojave, ali ih ne objašnjava; i zbog toga je potpuno beskorisno zahtevati od prirodnih zakona odgovor na pitanje o nastanku sveta. Ne samo bogoslovi, veci ljudi opitne nauke i filozofi-pozitivisti su skloni priznaju natprirodnog nastanka sveta. Glavni pozitivista Ogist Kant priznaje, da “zakon prirode ne može da da odgovor koji se odnosi na njeno sopstveno nastajanje; uslovi slucaja su nemocni da bilo šta urade; slicno tome, Vaseljena je nastala natprirodno”.
Engleski filozof D.S.Mil piše: “Ukoliko je Vaseljena imala svoj pocetak, onda je njen nastanak cak i pod uslovom slucaja, bio natprirodni; prirodni zakoni ne mogu da nam objasne njen nastanak”. Profesor Hajl izjavljuje da je “nemoguce bilo kojom racionalnom hipotezom objasniti nastanak života na zemlji, ne obracajuci se pomoci i mešanju neke svemoguce Sile”.
Zbog toga ni ne postoje koliko toliko zadovoljavajuce i slobodne od proizvoljnih hipoteza teorije zemlje. Ali to naravno ne smeta hvaliteljima bezverja da govore o pobedi nad verom. Gjujou u knjizi “Bezverje buducnosti” piše: “Geologija je jednim udarcom opovrgla tradicije vecine religija. Fizika je ubila cuda. To isto je ucinila meteorologija, toliko mlada i toliko obecavajuca”.
Ima takvih naucnika koji se više bave opovrgavanjem, nego nepristrasnim istraživanjem.
Zbog njih necemo braniti nauku i odvracati se od nje. I pristalice mehanickog pogleda na svet neuspešno pokušavaju da spoje neorgansko sa organskim. Organizmi imaju organe. Nemacki fiziolog Fervor ukazuje da i mašine imaju organe. U tom slucaju zašto ne nazvati organima ruke i noge lutke? Mašine imaju nešto
zajednicko sa organizmima što i druge stvari stvorene živim duhom. Kao primer
«razmnožavanja» neorganskih tela, Fervor ukazuje na razdvajanje kaplje žive koja je pala na cvrst predmet. Ali razmnožavanje nije spoljašnji akt, vec unutrašnji.
Mi još nemamo koliko-toliko zadovoljavajuce teorije formiranja suncanog sistema, teorije meteora, grada, unutrašnjeg sastava zemlje.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 11-05-2009, 01:06:10
Granice poznanja prirode


Kada kažu da cuda nisu zakonomerna, to jest da ne pripadaju rubrikama prirodnih
zakona, mi s tim ne možemo da se složimo. Ali kada iz toga izvode zakljucak da je cudo nemoguce, kao bezuzrocna pojava, onda je taj zakljucak sasvim neosnovan. «Uzrocnost i zakonomernost su dva pojma, koja su medjusobno potpuno strana jedan drugom i prate jedan drugog samo na nižim stepenima stvarnosti. Zbog toga predstavljajuci cudo kao potpuno iregularan dogadjaj, možemo i treba da ga zamislimo kao dogadjaj koji je potcinjen zakonu uzrocnosti, kao dejstvo koje ima svoga tvorca ili vinovnika. U cudu ne samo da ne treba videti narušavanje zakona uzrocnosti, vecni narušavanje prirodnih zakona. Pretpostavimo da ja imam cudotvornu sposobnost da samo svojom željom, bez pomoci mišica primoravam predmete da se podižu u vazduh. Da li to znaci da ja narušavam zakon zemljine teže? Nikako. Zakon bi bio narušen kada bi predmeti prestali da budu privlaceni ka zemlji. Ali ti predmeti koji se podižu se povinjavaju mojoj volji, i dalje su privuceni ka zemlji proporcionalno njihovim masama. Moje dejstvo se nece
sastojati u tome da ja narušavam tu privlacnost, vecsamo u stvaranju nove sile, koja deluje suprotno od sile zemljine teže i savladjuje je».
Uzrocnost je van oblasti prirodnih nauka i nju je nemoguce posmatrati, a još neostvarljivije razumeti. Uzrocnost je oblast logike i filozofije. Mi posmatramo samo posledicnost ili istovremeno postojanje pojava i donosimo brz zakljucak (uopštavamo), da je od dve pojave jedna uzrok druge. Naprimer, kroz neko vreme posle munje cujemo grom i zakljucujemo da je munja uzrok groma. Vrednost takvog zakljucka nije visoka i logicna: i munja i grom mogu da budu izazvani trecim uzrokom, koji ne vidimo. Takva posledicnost pojava u kojoj primecujemo zavisnost jedne pojave od druge i za um nepostižnu vezu izmedju njih, se može videti samo izmedju pojava mrtve prirode. Ali u organskom svetu, životinjskom i ljudskom, posebno u oblasti svesti, uzrocnost isklizava od posmatranja. Ne samo u duševnom covekovom životu, veccak i u njegovom fizickom stanju (zdravlju) se vidi mnogo toga što nas primorava da pretpostavimo neku posebnu uzrocnost za život tog coveka. Tako i cuda ne treba da smatramo bezuzrocnim pojavama, vec pojavama posebne uzrocnosti, koja je nedostupna ljudskom posmatranju. Sama poraznost cuda se objašnjava time što mrtva priroda ostvaruje neke više ciljeve i prednaznacenja, i što nerazumno postaje orudje duha i razuma. Ali nisu li u tom odnosu slicne cudesne pojave sa prirodnim pojavama i zakonomerno priznatim? Današnje vladajuce ucenje o razvoju (evoluciji) nas pobudjuje da na to pitanje
odgovorimo potvrdno. Ucenje o evoluciji pokazuje tragove razuma i ciljeva u projavama slepih prirodnih sila. Pravoverno bogoslovlje je oduvek ucilo, da svet ostvaruje Božansku volju i ciljeve. To ucenje se naziva ucenje o ciljevima, teleologija. To priznaje Geksli i cak i Darvin – poznati predstavnik evolucionog ucenja. Kada je Grej napisao da je Darvin «povratio teleologiju prirodnim naukama», Darvin se odazvao na to da mu je «posebno prijatno to, što vi govorite o teleologiji».
Ucenje o evoluciji je manje saglasno sa predstavom mehanickog ustrojstva Vaseljene. Razvoj pretpostavlja postupno kretanje po datom planu. Od koga zavisi taj plan? Priroda i u delicima a i u celosti projavljuje takve tragove mudrosti, pred kojima se posmatrac nalazi u corsokaku. Uzmimo naprimer oko ribe, mrava ili coveka. Ono je zadivljujuce osposobljeno za svoj cilj. Opticar može da ukaže na neke nedostatke u gradji oka, ali pri svemu tome ce se saglasiti da oko svakog živog bica zadovoljava svoje naznacenje. Kako se ono formiralo? Prirodnjak nece reci da je oko stvoreno u svojem današnjem konacnom vidu. Ali ce reci da je oko prošlo dug put usložnjavanja i usavršavanja. On ce za taj proces razvoja odrediti desetine i stotine hilhada godina. Ali vreme ništa nece pojednostaviti, niti ce nešto uciniti razumljivijim. Naprotiv, razvoj, koji se odvija mnogo
hiljada godina, postaje porazniji nego momentalno obrazovanje. Jer u prirodi deluje mnoštvo sila ili takozvanih zakona. U prirodi se primecuje ne samo stvaranje, vec i rušenje, borba. Svaka sila deluje takoreci u svom interesu, ne brinuci o drugima, a u rezultatu se ne dobija haos, veczadivljujuca harmonija, i delimicna, i opšta.
Ogranicimo se na zemlju. Drugaciji raspored vode i kopna na njoj bi bio pogibeljan za vecinu biljaka i životinja. Promena sastojaka vazduha bi disanje ucinilo nemogucim. Faradej kaže: kada bi zemlja bila ravna kao Jupiter ili Saturn, onda bi zbog sile privlacenja kretanje živih bica bilo otežano: zec bi puzao kao kornjaca, orao ne bi leteo bolje od kokoške, plodovi bi padali ne sazrevajuci. Da li bi još bio mogucfiziološki organski život na zemlj?
Kako i cime se postiže to blagorpijatno spajanje mnogih uslova? Slucajem? Ali prsnite bojama na platno nece se dobiti slika.
Ovde je granica za poznavanje prirode, ta granica, iza koje to poznavanje prelazi u oblast bogoslovlja ili katihizisa. I tu granicu veoma cesto prestupaju prirodnjaci i filozofi, koji su sebi u zadatak postavili borbu protiv vere. Takav je naprimer Spenser. On piše:
Zakon nije tvorac, vec samo izražavanje nacina delovanja Sile. Vaseljena je projava Sile». Sila je naravno iznad svih projava. Znaci, nad prirodom i u njoj samoj postoji Sila.

To je potpuno saglasno i sa 1-om glavom Postanja, i sa katihizisom (21).
Evo zbog cega ce se u nizu najvecih prirodnjaka uvek nalaziti ljudi duboke vere. Oni svesno prelaze od poznanja prirode ka Bogopoznanju. Jedan od njih, Paster, piše: «Mi smo okruženi tajnom, i treba da se priklonimo pred tajanstvenom vlašcu za nas nevidljive strane stvari. Pozitivizam se ne slaže sa jednim od najpozitivnijih pojmova o beskonacnosti. Onaj, ko priznaje postojanje beskonacnosti (a niko ne može da izbegne a da to ne prizna) usredsredjuje u tom tvrdjenju više natprirodnog nego u svim cudima svih religija. Kada taj pojam ovlada našim razumom, nama preostaje samo da se priklonimo
tome». Askoljdov, cit. –
Pitanja filozofije i psihologije. Zna se da nijedan zakon ne deluje sam, vecu medjusobnom odnosu sa drugim zakonima. U ljudskom telu postoje tri vrste poluga, koje menjaju dejstvo privlacenja. Zemlja bira srednji put izmedju povinovanja inerciji i stremljenja ka suncu. Sjedinjavanje cestica je suprotno njihovoj naklonosti ka raspadu; da nije toga gasovi ne bi bili u stabilnom stanju.

Nauka i vera



Obicno misle da je nauka mocna zbog opita, dok su oni veri strani. Taj stav je pogrešan: nauka ne samo da nije bogata opitom, vecni cisto razumskom delatnošcu; pritom je u nauci veoma snažno i neophodno za nju ucešce vere – ne u religioznom, vecu psihološkom znacenju te reci.
Jošje Gegelj rekao: «Cisti empirici mogu da budu samo životinje». Ograniceni znacaj je pridavao opitu i pozitivist Litre. «Opit, - pisao je on, - nema nikakav znacaj u pitanjima suštine i nacela. Van oblasti opita pozitivna filozofija ništa ne odrice i ništa ne tvrdi; ona ne poznaje nepoznato, ali konstatuje njegovo postojanje. Ljudski um je u toku svog razvoja više puta prihvatao stvari, koje su mu se prethodno cinile nezamislive, i odbacivao druge koje je smatrao samo logicnim». Tindalj izjavljuje da «krug covekovog
poznanja se ne sme ograniciti na ono što mu daju pet prostih cula».
Opit ima ograniceno znacenje i u oblasti prirodnih nauka.
Uzmimo naprimer astronomiju.

Razum ovde kontroliše vidljivost i na osnovu nje utvrdjuje pozicije planeta, koje nisu zasnovane na vidljivosti. Vec pronalazak i primena teleskopa otkriva slabu stranu vidljivosti. Ali i ti instrumenti, koji dopunjavaju nedostatke našeg vida, ne cine naša znanja potpunim. Astronom ce putem matematickih formula dokazati da van najudaljenijih vidljivih sistema postoje sunca i nevidljivi svetovi, neobuhvatno veliki. Na isto znacenje razuma u oblasti nevidljivog ukazuje paleontologija, fizika i hemija.
Ukoliko bi nauku ogranicili samo vidljivošcu, onda bi takva nauka bila žalosna i slepa.
V.S. Solovjev tvrdi da je ocigledno samo ono što je malo važno. Dva puta pet je deset, ali je to znanje samo formalno, prividno. Pomsatrane cinjenice su lišene opšteg znacenja, naprimer, vremenska prognoza u odredjenom mestu. To znanje nije ni sveopšte, niti trajno. Cinjenica je realna samo ovde i sada. I barometar, i termometar neprekidno variraju. Ociglednost je ili formalna, kao u matematici, ili slucajna kao ono što se odnosi na vreme. A sve to što je sveopšte je neophodno i unutrašnje važno, lišeno ociglednosti za um i opipljivosti za cula. Nije pametno odbacivati to neocigledno, i u odbacivanju je manje kriv um, nego lukava volja. Nema srdacne težnje ka uzvišenim istinama, nema želje, da bi one postojale, jer oni smetaju da se živi bez razmišljanja o smislu života, i um dolazi u pomoclukavoj volji i zahteva dokaze. To je neverje, neuverenost u sebe, ozlobljenost protiv odbacenog. Tom ozlobljenošcu ono se vidi, jer se ne može gneviti na ono cega nema. U vreme vladavine materijalizma je još bilo moguce suprotstaviti nauku veri i odbaciti sve ono što se ne može izmeriti, osmotreti i opipati. Ali današnje duhovno se više ne smatra ni izmišljotinom koja je nastala kao suprotnost materijalizmu. Ono nam je dato u našim osecanjima, željama i mislima. Sumnjati u postojanje duhovnog je teže od sumnje u postojanje materijalnog, jer je sama sumnja duhovno stanje. Pored toga, mi osobine i svojstva stvari primamo kao stanje našeg duha i svesti. «Duh, - kaže D.S.Milj, - je jedina stvarnost za koju imamo dokaza». Dakle, svet se sastoji od duha i materije. Ali ako to dvojstvenost nekad bude objedinjena, onda ce to jedinstvo imati duhovni karakter. Cak i takve pristalice opitnog znanja, smatraju dopustivim postojanje cisto duhovnih licnosti to jest Angela.

Covek religiozne vere treba trpeljivo da se odnosi prema naucnim teorijama i hipotezama i da ne žuri da ih prihvata ili opovrgava: ono što je istinito u tim naucnim postavkama, ne može biti protivno hrišcanstvu – religiji istine, a ono što je u njima lažno, nije dugovecno.
Dobar savet nam daje trezveni M.V.Lomonosov. «Nezdravo, - piše on, - rasudjuje
matematicar, ukoliko želi da Božansku veru izmeri šestarom. Isti je i ucitelj bogoslovlja, ukoliko misli da iz Psaltira može da nauci hemiju. Nauka i vera su dve rodjene sestre, i greh je sejati medju njih plevu i razdore».

Upravo – sestre, a ne neprijatelji. Prof. S.S.Glagoljev je objasnio izjavu pripisanu Tertulijanu: «verujem zato što nije lepo», jer ona predstavlja izopacenje njegove misli; ta izjava u kontekstu ima drugi znacaj.
Vera i nauka dopunjuju jedna drugu. U svakoj veri postoji element znanja, a u svakom znanju ima mnogo vere. U veri su izvori znanja. Mi ne znamo, ali verujemo da su naši osecaji iz spoljašnje sredine, naše predstave i pojmovi saglasni sa stvarnošcu. Verujemo takodje i u prirodne zakone i sile, ne shvatajuci šta je to
prirdona sila. Ne treba se smucivati situacijom da medju prirodnjacima nema mnogo verujucih ljudi. Da je to tako – to je nažalost istina. Ali se oni srecu i medju bogoslovima, kao i medju ljudima koji nemaju veze ni sa kakvom naukom. Ovde se treba setiti poslovice: luda slava beži, a dobra na mestu leži. Jedan nevernik ce prodrmati više ljudi sa cestitim ubedjenjima. Današnje vreme je vreme anketa. Dekert je sproveo i takvu anketu medju istraživacima prirode. On je proverio poglede 423 naucnika. I kakav je bio rezultat? 56 osoba nisu imale nikakvo mišljenje o religiji. 349 naucnika su bili ateisti, 9 – ravnodušni prema veri i 9- neprijateljski nastrojeni prema hrišcanstvu.To znaci da je od 100 naucnika više od 95% neverujucih i manje od 2% verujucih.

Poznati prirodnjak Djubua Rejmon je u jednom od svojih predavanja izjavio da najnovija prirodna znanja, koliko god to paradoksalno zvucalo, treba za svoj nastanak da zahvale hrišcanstvu.

Pred tajnom


«Istinska nauka je smirena, a neznanje je gordo», - rekao je Spenser.
Ne samo da nauka nije odgonetnula cuda, niti natprirodne pojave, vec nije razjasnila cak ni osnovne zakone. Nauka barata takvim pojmovima kao što su prostor, vreme, materija, kretanje, sila, i njih ne može da zaobidje. Ali udubite se u svaki od tih pojmova, i shvaticete da je on nepostižan i cak sadrži u sebi unutrašnju protivurecnost. Naprimer, da li prostor i vreme zavise od stvari ili ne? Da li su oni ograniceni ili beskonacni? Da li oni zaista postoje van nas ili samo u našem umu? Covek se nece zadovoljiti nijednim odgovorom na ova pitanja. Nauka se zasniva na tajnama. «Šta je to znanje, ako ne sumnja?» - pita ruski savremeni publicist. «Sumnja postoji do kraja, jer sve dok ne spoznamo tajanstvenu suštinu postojanja, sva naša znanja su samo
relativna».
Još je starozavetni mudrac rekao: «Covek ne može da dosegne stvari koje se dešavaju pod suncem. Koliko god da se covek trudi u istraživanju, on to ipak nece otkriti; a ako neki mudrac kaže da zna, on to ne može da dostigne».
Sve se cini jednostavno, samo zato što smo navikli da sve gledamo. Vidimo, da list raste, posmatramo kako raste, znamo inervaciju lista, pratimo korak po korak razmmnožavanje celija, i citav mehanizam procesa rasta nam se otkriva kao na dlanu. Ali šta ga primorava da raste baštako, a ne dugacije? Šta primorava biljke ili životinje da imaju ovakav ili onakav oblik? Sva ova i hiljade drugih nerazjašnjenih pitanja po našem neznanju suštine stvari, pokazuju da smo okruženi tajnama, i ukoliko sve te tajne ne smatramo cudima, to je samo zato što se s njima srecemo na svakom koraku. Mi ih ne zovemo cudima, vec uticajima, zasnovanim na prirodnim zakonima».
Prema prirodnim cudima smo neosecajni ne toliko zbog nauke, koliko zbog navike.
Hiljade ljudi vidi kako sunce izlazi i zalazi svaki dan i nikada se ne zapita šta je to sunce. Cak i medju najucenijim ljudima postoje takvi, koji posvecuju decenije izucavanju rimske cloacae maximae carske imperije i nikada se ne zapitaju šta je covek i koji je smisao njegovog postojanja.
Odricanje cuda od strane takvih pravolinijskih ljudi nosi u sebi pretpostavku da je priroda razgonetnuta. Potpuno suprotno: i filozofija, i nauka svedoce o maloznacajnosti i maloj saglasnosti naših poznanja. Mi imamo pet cula kojima spoznajemo prirodu. I suština stvari, i povezanost pojava su sakriveni od nas, i mi možemo da vidimo samo njihovu posledicnost. Da li u Vaseljeni ima mnogo sila ili samo jedna koja se projavljuje u raznim oblicima? Otkrice radijuma i njegovih svojstava je unelo preokret u shvatanjima fizicara i hemicara. Koristimo elektricnu struju, bežicne telegrafe, a šta je to elektrika – ne
razumemo. Naša cula su nesavršena, naš vid ne raspoznaje sve boje, za nas nepronicljivi predmeti su pronicljivi za svetlost, ali ne i za oko! Slabi zvuci, slabi elektricni tokovi i slabi mirisi su nam nedostupni.
U oblasti prirodnih nauka se dešava neka revolucija za koju se ne zna kada i cime ce se završiti. Na kraju prošlog veka se mislilo da se svaka stvar (naprimer ugalj, kamen, drvo) sastoji iz molekula i atoma. Ali danas se tvrdi da atomi nisu najmanja jedinica, i da se svaki atom sastoji od miliona elektrona. Elektronom su nazvali jedinicu negativnog naelektrisanja sjedinjenim sa etrom. Na taj nacin se materija pretvara u energiju. Pada zakon o ocuvanju materije (Lavoazjev zakon). Ali i osnovni principi fizike o održanju energije (Majerov zakon) pobudjuju sumnje. S uništenjem materije, njenim prelaskom u elektrone uništava se i sila, i sputava ucenje o prostim i složenim telima: od radijuma se dobija prost element helijum. Cak i matematicke aksiome gube karakter neospornosti. Uporedo sa Euklidovom geometrijom, po kojoj prostor ima tri dimenzije, prava linija se smatra najkracim rastojanjem izmedju dve tacke i suma uglova u trouglu je 180, postoji i geometrija Lobacevskog sa prostorom od cetiri dimenzije, koja odbacuje ucenje o pravoj liniji i sumi uglova trougla.
Prirodnjak Tindalj piše: «Uvek samo odmahivao glavom sa sumnjom kada su me pitali, da li je nauka odgonetnula tajnu Vaseljene i da li ce je nekad odgonetnuti. Ljudski um ne može da da rešenje tog zadatka, jer on nadmašuje naše snage. Našum se može uporediti sa muzickim instrumentom, kome je svojstven samo ogranicen broj tonova, ispod i iznad kojih se nalazi beskonacna oblast cutanja» U svakom slucaju, nema sumnje u to, da je pravi svet drukcije ustrojen od onoga kako nauka pretpostavlja, i mnogo je složeniji.
1880. godine na zasedanju Berlinske Akademije nauka posvecene Lajbnicu profesor E.Djubua Rejmon je izjavio da u svetu postoji sedam tajni, od koje su cetiri potpuno nerazrešive (ignorabimus – nesaznajne). Te cetiri zagonetke su: suština materije i sile, nastanak kretanja, osecaja i sloboda volje. Tri perostale zagonetke: nastanak života, celishodnost prirode i nastanak misli i jezika mogu po predlogu Djubua Rejmona, iako sa najvecim teškocama nekako da budu razjašnjeni.Trideset pet godina je prošlo od vremena kada je ovo izjavljeno, i mnogo toga je uradjeno u tom periodu naucnih pronalazaka, ali se nauka nije približila razumevanjuu cak ni te tri zagonetke, koje je Djubua Rejmon smatrao rešivim. G.Spenser je putem cisto naucnih istraživanja došao do saznanja da «oblast duše, ispunjene religioznim verovanjima, nikada ne može da opusti, jer ce tamo uvek nastajati velika pitanja, koja se ticu nas samih i Vaseljene, i da je u realnom životu svuda i uvek bio neophodan taj uticaj, koje su na ponašanje ljudi imali teološki simboli i sveštenicka dejstva. Neophodno potcinjavanje individua društvu je opstajalo samo zahvaljujuci crkvenim ustanovama».
Oni, koji misle, da je agnosticizam (Spenserovo ucenje o Nepoznatom) isto što i bezreligioznost, tada kao u stvarnosti ono predstavlja religiozni stav koji odgovara ljudskom duhu, upadaju u grešku, zbog toga što smatraju da se radi o odnosu licnosti prema nekoj nižoj od nje formi postojanja. Ali u stvari licnost se ovde suprostavlja nacelu koje je iznad nje. Zar je nemoguce dopustiti da postoji takva forma postojanja, koja u tom stepenu prevazilazi razum i volju, u kojoj ovi poslednji prevazilaze mehanicko kretanje?
Naš savremenik Ernest Gekelj je pokušao da uprošceno predstavi pogled na svet, objedinivši materijalno i duhovno, religiju, filozofiju i nauku. Gekeljova filozofija je bila po ukusu njegovih savremenika i poprimila je široke razmere. Ali Gekelj nije razrešio najvecu zagonetku: šta je to priroda ili Vaseljena, šta je suština stvari? A u toj zagonetki su i sve ostale tajne Vaseljene. Razvojem nauke i filozofije ta zagonetka ne samo da se ne razjašnjava, vec postaje sve tajanstvenija.
Zapisi Pirogova. – Ruska starina, 1884. Rezimirajuci odnos nauke prema cudesnom, Mejer kaže, da nauka «ne odstranjuje cudo iz realnosti, vec iz svog opisa realnosti». «Tajne predmeta, - kaže G.Spenser, - koje se spoznaju našim culima, leže van predela našeg razuma, ali su za njih još nerazrešvije zagonetne tajne prostranstva, koje sadrži u sebi sve postojece. Prve mogu biti objašnjenje, po mišljenju vernika, stvaranjem sveta, a za agnostike se cine objašnjivim hipotezom svetske evolucije, dok za tajneprostora ne postoje nikakva objašnjenja. Kako su deisti, tako i agnositici podjednako prinudjeni da priznaju vecna svojstva prostora, i da je on sa svom sveukupnošcu svojih svojstava prethodilo stvaranju sveta i evolucionom procesu»Za coveka je cak zagonetka i voda.Istina je da dva atoma vodonika sa jednim atomom kiseonika obrazuju vodu. Ali vodonik je zapaljiv gas i kiseonik potpomaže gorenje; kako se njihovim sjedinjavanjem obrazuje teško tecno jedinjenje sa novim osobinama sposobno da sprecava gorenje? Neobjašnjiva je i pojava zbog cega korenje biljki ide u zemlju, a stabla rastu naviše. Zbog cega se ovde gubi znacaj privlacne Zemljine teže?

Istraživanje cuda


Sujetna je nada da se sve razume, bilo da se radi o prirodi ili o religiji. Sve spoznati znaci spoznati u potpunosti Boga, što bi znacilo sam biti Bog.
Medjutim ne treba se sve tajanstveno smatrati cudesnim. S druge strane, cudo može da nema zadivljujuci karakter, naprimer, darovanje kiše po molitvi.
Hoce li cudo imati karakter zadivljujuceg dogadjaja ili karakter prirodne pojave - vera ili neverje u cudo zavisi od raspoloženja ili neraspoloženja da se poveruje u cudo. Paskal je govorio: “Ukoliko želite da budete neverujuci, za to je dovoljna samo vaša želja”.
Volteru se pripisuju reci: “Kada bi se cudo vaskrsenja desilo na moje oci i još hiljade drugih ocevidaca, ja ne bih poverovao svojim ocima niti ocima onih koji su priznali to cudo”.
Taj Volter koji porice cudesno i idealno - živi u svakom coveku; navika ima vlast nad svakim covekom, i cini um malopokretnim. Ali istovremeno u svakom coveku, ne
iskljucujuci ni Voltera, postoji neka težnja ka cudesnom, neka smutna cežnja, da su moguci dogadjaji, koji se ne mogu svrstati u uobicajeni poredak stvari.
“Cemu god da nas život uci, srce veruje u cuda: postoji velika sila, postoji i velika vecna lepota”.
Jedni se bore sa tom cežnjom za cudesnim, a drugi joj daju prostor. U pogledu tih suprotnih covekovih raspoloženja veoma je poželjna nepristrasna, spokojna, zasnovana na logici i preciznom poznavanju kritika cuda i dogadjaja, koja se smatraju za cudesna. Ovde u pomoc prirodnim naukama treba da pritekne istorija, poznavanje jezika, psihologija i medicina.
U današnje vreme i u prošlom veku istraživaci opitnih znanja u kritici cuda se nisu koristili metodom opitnih nauka (navodjenjem, indukcijom); vec metodom filozofskih nauka – zakljuckom, dedukcijom. Oni su u osnovu svoje kritike stavljali neopovrgnuti stav (aksiomu), da su cuda nemoguca, a potom napuštajuci taj stav, razmatrali su posebna cuda i nisu u njima nalazili nesumnjive znake cudesnosti. Pritom su se cesto pozivali na još nepoznate prirodne zakone, kojima se gubi natprirodni karakter datih cuda. Prema Kantovom mišljenju, slicna kritika je zasnovana na “principu lenjog razuma”.
Jasno je da se istraživanju vrste cinjenica ne sme pristupati sa preodredjenim mišljenjem o njihovom nepostojanju. Ukazivanje na to, da su cuda nesumnjivo lažna, ne opravdava preodredjenost kritike. Postojanje ocigledno lažnih cuda poziva kriticara na posebnu obazrivost pri istraživanju cuda. Postoji lažna statistika, ali to naucniku ne daje prava da se sa predubedjenjem odnosi prema svakoj statistici. Lažna moneta pretpostavlja postojanje prave. Lažna vidjenja i cuda su samo neuspešna podražavanja istinskim. Ukoliko od grupe ljudi pet ili deset svedoka ne zaslužuju poverenje, onda se tu ne treba ništa cuditi: medju ljudima uvek ima mnogo pomracenog uma i moralne tame.
Kažu: vera u cuda se može videti kod mladih i nerazvijenih naroda. Sta je to? Da li je neko ukazao na granicu izmedju duše domoroca i Evropejca? Da li je neko saznao kada narod skida prsni oklop i stavlja plašt? Zar cete nazvati razvijenim narodom kojemu je potpuno strana vera u cuda! Takvog naroda nema u celom svetu.
Još kažu: vera u cuda sužava i porice razum. Ali vas još ne pozivaju na veru u cudo, vec na nepristrasno istraživanje cuda. Vera ne može da sužava razum, zbog toga što je ona opšteljudsko nastrojenje duše, jedna od projava njene slobode. Vera je neizbežni sastavni deo svake spoznajne delatnosti, pocevši od mracnih osecanja negativnih osecaja. Vera pomaže razumu u spoznanju istine, tako da su ono što su apostoli rekli “verom razumem” (to jest poverovavši pocinjem da razumem) se ne odnosi samo na religiozne spoznaje, vec i na naucne.
Didon objektivno piše u uvodu svoje istorije života Isusa Hrista: kritikovati dogadjaje i dokumente s tacke gledišta nastrojenja veka ili vladajuceg mišljenja, znaci podvrgavati se riziku da se pogreši, zbog toga što se nastrojenja i mišljenja menjaju. U osnovi kritike treba da se nalaze sveopšti, stabilni, bezuslovni razumski zahtevi. Takva kritika ce biti iznad svoga veka i iznad svake škole. Takva kritika je strašna za religije Bude, Zoroastra, Magometa, za panteizam, ali ne i za hrišcanstvo. Izvrtati istinu radi vladajucih kaprica, odbacivati cinjenice, nepoželjne i neprijatne našim predubedjenjima, nije kritika vec obstrukcija, ustajanje protiv istine; nije casno tražiti svoj žig na dokumentima. Kritika nije služavka racionalizma, ona je – slobodno dete razuma koje sluša samo svog oca. Ona nece izopaciti ono što je našla u dokumentima, kao što ga nece ni razvodniti niti preuvelicati. Ona samo objašnjava cinjenicu u vezi sa njenom situacijom.
Hristova cuda i prvobitno hrišcanstvo su posvedoceni kao nijedan od dogadjaja klasicne antike, koji ne pobudjuju sumnje u nauci. Do nas je došlo više od 1700 rukopisa Novog Zaveta; medju njima 160 uncijala iz IV veka i nešto kasnije. Rukopisi grckih i rimskih klasika nisu stariji više od V-X vekova. Ali ne govoreci veco drevnim klasicima, osnovanije mogu da budu sumnje u nedavne dogadjaje, naprimer, u Napoleonove podvige, nego u Hristova cuda, kako je to dokazao jedan od engleskih arhiepiskopa.

Negativna kritika pretpostavlja nemoguce uslove za proveru istinitosti cuda. Naprimer, Renan kaže: “Još se nijedno cudo nije desilo pred grupom ljudi, koji su sposobni da potvrde cudesni karakter cinjenice”. Renan pretpostavlja mogucnost vere u cudo pri sledecim uslovima: cudotvorac izjavljuje da ce vaskrsnuti umrlog. Saziva se komisija naucnika, istražuje se mrtvo telo, utvrdjuje se smrt i ukazuje se pozornica za cinjenje cuda. Zatim se cudotvorcu po izvršenju cuda naredjuje da ponovi cudo pri drugoj okolnosti. Ovde se cudo razmatra kao samo cilj, tada kada je ono samo sredstvo u Božijim rukama; cudo se razmatra kao ljudsko delo, a ne kao Božije. Iako se u toku Hristovih cuda nije sastajala komisija od hemicara i fizicara, mnoga Hristova cuda su ucinjena pred zdravorazumskim svedocima.

Pokazna cuda Renan može da vidi samo u apokrifnim jevandjeljima i u legendama o Simonu Magu.
Autor veoma priznate “Logike” D.S.Milj drukcije rasudjuje nego Renan, i priznaje mogucnost cuda sa cisto logicne tacke gledišta. “Mi ne možemo, - kaže on, - da napravimo taj apsolutni zakljucak da teorija cudresnog treba odmah da bude odbacena. Ako smo dozvolili postojanje Božanstva, onda sa ozbiljnom mogucnosšcu treba da dozvolimo i postojanje neposredne projave Njegove volje i delovanja”. V.S. Solovjev tako varira ovu misao: “Obicno se istine vere unapred odbacuju ne zbog neosetljivosti uma, vec po lukavosti volje”.


Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 11-05-2009, 01:29:41
Vreme cuda


Cak i obicni ljudi obracaju pažnju na to da su cuda neravnomerno rasporedjena u istoriji covecanstva: u nekim epohama ih ima mnogo i zadivljujuca su, a u drugim ih ima tako malo i toliko su neuverljiva, da mnogi stavljaju njihovu prirodu pod znak pitanja. U stvari, kako je mnogo cuda opisano u Jevandjelju! Kako su ta cuda raznovrsna i zadivljujuca! Ali jevandjelisti nas uveravaju da je njima opisan samo neznatan deo Isusovih cuda. Kada bi se pripovedalo o svemu što je Gospod našIsus Hristos ucinio i rekao, onda prema tvrdjenju jevandjeliste Jovana, broj napisanih knjiga ne bi stao u ceo svet.
I u Delima sv.Apostola postoje svedocanstva o velikom broju cuda, ali su od njih opisana samo neka. Tako veliki broj cuda u prvobitnom hrišcanskom periodu u poredjenju sa njihovim malim brojem danas donekle opravdava cesto izgovaranu frazu: “danas nema cuda”. Ali kada toj frazi misle da podmetnu verodostojnost novozavetnih cuda, onda je takav zakljucak brzoplet i površan.
Razlika u broju, i da tako kažemo kvalitetu cuda iz prvobitnih hrišcanskih i današnjih vremena se objašnjava ciljem cuda.
Prema ucenju apostola Pavla, cuda su – znaci za neverujuce, ali ne neverujucima po upornosti, vec onima koji su se udaljili od Boga umom i srcem, a ne po neznanju. Za takve ljude su cuda – dokazi Božanskog porekla hrišcanstva. Ona ih zovu u Hristovu Crkvu, kao što zvono poziva bogomoljce u hram i prestaje da zvoni kada se hram ispuni.
Takav je vaspitni metod: u pocetku ocigledan, a potom usmeni, unutrašnji. U pocetku deluje na um, a potom na um i srce. Ukoliko bi Crkva uvek imala potrebu za velikim brojem zadivljujucih cuda, onda bi to svedocilo o odsustvu unutrašnje kreposti i predanosti Bogu njenih clanova. Neko je rekao: “Cuda su – pelene mlade Crkve, a ne odeca Njenog zrelog uzrasta”).
Cudo je otkrivanje Boga coveku. Ali brzo otkrovenje je coveku potrebno samo u sopstvenom preporodu. To je – dobrovoljno delo. Spoljna pomoc ovde protivureci samom zadatku. Ukoliko pri covekovom preporodu postoji Božija pomoc, onda je ona nevidljiva, unutrašnja i nerazdvojiva od moralnih snaga onoga koji se preobražava.
“Gospod u potpunosti uvažava prirodu koju je stvorio i njene zakone kao dela Svoje beskonacne, najsavršenije premudrosti; zato Svoju volju vrši obicno posredstvom prirode i njenih zakona, naprimer, kada ljude kažnjava ili ih blagosilja. I zato ne traži od Njega cuda bez posebne potrebe”.
Pri razmatranju odnosa cuda prema prirodnim zakonima videli smo da prirodne pojave u periodu preobražaja imaju nesumnjivo cudesan karakter. Prva pojava organske materije i biljnog carstva se ne može a ne smatrati cudesnim, pošto se danas posmatra prelazak neorganske materije u organsku. Prva pojava organizama životinjskog carstva nije ništa manje cudesna, jer danas primecujemo da se sve živo radja iz jaja. Ali kako je nastalo prvo jaje? Ukoliko je ono donešeno sa druge planete, onda u Vaseljeni uopšte treba da bude objašnjena prva pojava biljnih i životinjskih organizama, ne govoreci vec o coveku, u kome postoji nešto novo u poredjenju cak i sa višim životinjskim vrstama. Za objašnjenje slicnih preobražaja istraživaci mehanickog ustrojstva Vaseljene pribegavaju
pretpostavci da su nekada ranije delovali drugi zakoni, druge sile. Ali ne znaci li to pustiti cudo na druga vrata? Jer se cudom smatra bezuzrocna pojava, ali pojava koja potice od druge zakonitosti, druge Sile i Uzroka, od onih koje deluju u obicnom poretku stvari. Kako se u prirodi cudesno najbolje projavljuje u vreme preobražaja, tako je i u svetu ljudi cuda više i ona su više zadivljujuca kada pocinje novi period ljudske istorije. Tako sama Crkva uci o cudu. Blaženi Irinej, ucenik ucenika apostolskog (III vek), je priznavao razliku izmedju prirodnog toka stvari u njegovo vreme i cuda iz apostolskog vremena. Blaženi Avgustin je govorio da su se cuda od vremena širenja hrišcanstva prekinula zbog suvišnosti, a da su se nastavila postala bi uobicajena pojava. Medjutim on protivurececi samom sebi u jednom od svojih dela navodi mnogo njemu savremenih cuda. Zlatoust u 32-oj besedi na Mateja kaže: “Ne zahtevate li i od nas cuda koja su cinili apostoli, dolazeci da propovedaju, kako bi i mi cistili gubave, izgonili demone, vaskrsavali iz mrtvih? Ali najveci dokaz vašeg blagorodtsva i ljubavi ce biti ukoliko budete verovali u Boga, bez rezerve. Bog je prekinuo da cini cuda kako iz tog razloga, tako i zbog drugih. Ako bi se oni koji imaju dar da cine cuda, kao što neko ima dar da besedi ili dar blagocestivosti, preuznosili, odvajajuci se od drugih ljudi, onda kako ne bi
bilo podela, kad bi postojala joši cuda? A to ne govorim po dosecanju, već iznosim kao dokaz Korincanima, koji su se zbog toga razdvojili.

Ne traži cuda, vec spasenje duše.

Ne traži da vidiš vaskrsenje jednog mrtvaca, kada znaš da ce svi mrtvi vaskrsnuti, ne traži da vidiš da je slepac progledao, vec posmatraj kako danas svi pocinju da dobijaju bolji i korisniji vid. Nauci se i sam da gledaš celomudreno i ispravi svoje oko. Istina, kada bi mi svi živeli kako treba, mnogobožci bi nam se više divili nego cudotvorcima. Cuda se cesto smatraju obmanom i ljudi u njima nalaze mnogo toga podozrivog, iako hrišcanska cuda uopšte nisu takva. Ali neporocni život ne može da se podvrgne nikakvom slicnom podozrenju – naprotiv, vrlina svima zatvara usta”.
Odblesak tih cuda, koja su se dešavala pri dolasku Glave Crkve i radjanju same Crkve ce se osecati u svim vremenima. Ta cuda su i za nas živa i dejstvena. Ona su kamen u osnovi Crkve, i bez njih ona ne bi bila ono što jeste. I zato je u pravu Lesing kada kaže: “Postojanje Crkve nam zamenjuje sva druga cuda”. Ali neophodno je pretpostaviti povecanje broja cuda na kraju crkvene istorije, pošto ce on biti pocetak novog neba i nove zemlje, gde živi istina. Ali ni cuda na pocetku, ni cuda na kraju ne pripadaju istoriji, jer je ona razvoj i kretanje, ali ne i pocetak kretanja niti njegov kraj.”
Najuverljiviji dokaz istinitosti starozavetnih cuda bi bilo istraživanje verodostojnosti i istinitosti starozavetnih spisa. Ali takvo istraživanje pri velikom broju prigovora protiv verodostojnosti knjiga, koje ulaze u sastav Biblije, pri mnogim pretpostavkama o vremenu i mestu sastavljanja tih knjiga ne može biti predmet novinskog clanka. Zbog toga cemo se zbog neophodnosti ograniciti na detaljne napomene o starozavetnim cudima uopšte i o nekim od njih pojedinacno.
Stari Zavet sam po sebi predstavlja kao uvod u Novi, pripremu za primanje Hrista. Ta veza izmedju dva Zaveta je najbolje izražena u starozavetnim prorocanstvima. S biblijske tacke gledišta prorocanstva se ne smeju shvatati kao dela upravljana samo ljudima: covek u prorocanstvima predstavlja orudje Svetoga Duha, ne gubeci svoju svest i duhovna svojstva svoje licnosti. Za prirodne nauke takva tacka gledišta je teško prihvatljiva. Ali i sa svoje tacke gledišta oni ne mogu da odbace prorocanstva pre svega zato što su prorocanstva o Hristu cinjinice, niz cinjenica, koje su dostupne istraživanju. U knjigama koje su napisane stotine godina pre Hristovog Rodjenja, Njegov život, Njegova Licnost i Njegovo delo su opisani tako živo i konkretno, da pred tim ne može da se ne zaustavi ni najupornije neverje.
S druge strane, nauka, koja objavljuje postojanost delovanja zakona u Vaseljeni i u istoriji, nema pravo da porice mogucnost iako prirodnog predvidjanja buducih dogadjaja. Ne samo prorocanstva, veci druga cuda Starog Zaveta se grupišu oko Hristove licnosti, ili preciznije, oko cuda Bogoovaplocenja radi spasenja ljudi. Zbog toga su ona bila skoncentrisana medju narodom, koji je izabran kao cuvar i prvi glasnik vere u spasenje i Spasitelja. Ta veza izmedju drugih cuda i cuda Hristovog javljanja svetu je ukazana u Njegovom odgovoru Jovanu Preteci. Muceci se zbog nevoljne camotinje u zatvoru, Jovan je poslao ucenike da pitaju Isusa: “Jesi li ti onaj što ce doci, ili drugoga da cekamo? A Isus odgovarajuci rece im: “Idite i kažite Jovanu što cujete i vidite: slijepi progledaju i hromi hode, gubavi ciste se i gluhi cuju, mrtvi ustaju i siromašnima propovijeda se Jevandjelje”. Cuda prethode, prate i posleduju Onoga, Koji je došao da spase ljude. Pojedini cudesni dogadjaji Starog Zaveta, kao što je naprimer grehovni pad prvih ljudi, imaju karakter ne lokalni i prolazni, vec svetski iopšte ljudski. On govori ne samo o tome šta je bilo, veci o tome što uvek biva. To je tipicno iskušenje – želja da se bude kao bog, traženje spoljne autonomije, savršenstva, koje se postiže bez truda i neprekidnih napora. I Hristos je pozivao ljude na bogopodobije, samo ne putem gordosti i samopouzdanja, vec putem smirenja, samoodricanja i stradanja. Pri razmišljanju o cudima Starog Zaveta poražava neobicnost nekih od njih, kao što je naprimer stajanje sunca pri Isusu Navinu, moc govora Valaamove magarice, kit, koji je progutao i sacuvao Jonu. Ali ono što je zadivljujuce u cudesnom dogadjaju – nisu njegove spoljne razmere, vec nacin njegovog izvršenja koji je nedostupan proveri i posmatranju. Cudo je delo Božije, i kao takvo nije dostupno ni ljudskom osecaju, niti ljudskom razumu. Kada bi se cudo dešavalo na naše oci, naprimer, pretvaranje vode u vino u kristalnom sudu, onda ni to vidjeno cudo ne bi nam postalo razumljivije, pošto nismo videli Božiju ruku i silu. Što se tice cuda iz davne prošlosti naš stav se otežava time što mi dodajemo svoju savremenu tacku gledišta ka formi i suštini opisivanih cuda, trudimo se da shvatimo i objasnimo cudo u svetlosti naših jadnih, školsih znanja. Za proizvodjenje jednog te istog prirodnog efekta može postojati nekoliko nacina. Jedan deo tih nacina nam je poznat, a drugi deo nam ostaje nepoznat. Pod tom nepoznanicom se i krije zadivljujuce prosto objašnjenje efekta. To treba reci i za cudo. Pri njegovom izvršenju Bog je upotrebio najprostiji nacin, lak, kao Kolumbovo jaje, ali taj nacin je van našeg delokruga, i možda ce nam zauvek ostati nedostupan. A mi mudrujemo, “lupamo” glave, pravimo pretpostavke o elektricnim suncima pri Isusu Navinu, o išcezloj vrsti morskih cudovišta, od kojih je jedno progutalo Jonu. Velika je nadmenost smatrati jedno od mogucih objašnjenja nacina izvršenja cuda jedinim objašnjenjem. Onaj covek koji veruje u Božija cuda ne treba da pita kako se desilo ovo ili ono zadivljujuce cudo. Za nas su sva cuda nemoguca, ali ne i za Boga. Zato je On Bog: Njegovoj sili i razumu nema granica. Pri rasudjivanju o starozavetnim cudima zaboravljamo na veliku razliku izmedju našeg vremena i vremena starojevrejskih sudija, razliku u pojmovima i jeziku. Na tu razliku je
ukazao Gospod, kada je više puta osudjivao strah Jevreja prema cudesnom. Jevreji su naprimer pripisivali magijsku silu Mojsiju i cak i njegovom žezlu. Ali im je Gospod govorio: “Mojsije ne dade vama hljeba s neba, nego vam Otac Moj daje hljeb istiniti s neba”. Jevreji su upokojenje Enoha i Ilije shvatali kao uzlaženje na nebo, ali Gospod odbacuje to osecajno shvatanje, govoreci: “I niko se ne pope na nebo osim Koji sidje s neba, Sin Covjeciji Koji je na nebu”. U ovim recima je ukazano na razliku izmedju neba fizickog i neba duhovnog, razliku koju su spoznali bogoprosveceni muževi Starog Zaveta, ali koja nije usvojena od strane narodne mase. Jevreji su imali plotsko shvatanje javljanja Boga prvim ljudima, patrijarsima. Ali svaki Hristov ucenik tvrdi: “Boga niko nije vidio nikad; Jedinorodni Sin Koji je u narucju Ocevom, On Ga javi”. Jevreji su trogodišnju sušu u izrailjskoj zemlji pripisivali sili proroka Ilije, ali Hristos kaže: “Mnoge udovice bijahu u Izrailju u vrijeme Ilijino kad se
nebo zatvori tri godine i šest meseci”.
Mi živimo u periodu rasudjivanja, a starozavetni Jevreji su živeli po osecanjima. Naš jezik je precizan, iako i nesavršen, a jezik Jevreja je slikovit. Sv.Jovan Zlatoust u besedama na Knjigu Postanja tvrdi, da se Mojsije prilagodjava shvatanju svojih sunarodnika. Evo primera: “I rece Gospod Mojseju i Aaronu (..) reci im: (…) necete uci u
zemlju, na kojoj sam se Ja, zavetovao da vas naselim”. U 31-oj glavi Izlaska
citamo da je Bog Mojseju dao “dve tablice otkrovenja, tablice kamene, na kojima je bilo napisano prstom Božijim”. Posle poznatog razbijanja tih tablica, Gospod je naredio Mojseju: “Isteši sebi dve tablice kamene, slicne prethodnim, i izidji k Meni na goru, i Ja cu ti napisati na tim tablicama reci, koje su bile napisane na predjašnjim, koje si razbio.“ I istesao je Mojsije dve tablice kamene izašao je na goru Sinaj. I ostao je tamo Mojsije kod Gospoda cetrdeset dana i cetrdeset noci; i napisao je Mojsije na tablicama reci zaveta desetoslovija“. B.I.Gladkov, od koga smo pozajmili primedbu protiv bukvalnog shvatanja reci iz Biblije, se poziva na reci preosv. Antonina, koje su izgovorene 26 decembra 1904 godine u Petrogradskoj Kazanjskoj crkvi povodom predaje Port-Artura.
U govoru je receno, da su “na tvrdjavskoj litici prstom Božijim napisana pregrešenja jednih i muceništvo drugih”. Mislim medjutim da bez obzira na te reci Preosvecenog, niko nece poceti da na gorama Port-Artura traži takve natpise. Zlatoust biblijsku pricu o stvaranju coveka, njegovom nastanjenju u raju od strane Boga, stvaranju Eve od rebra i hodjenju Boga u raju oslobadja od antropomorfnih omota i tumaci je u duhovnom smislu...
Vecinom starozavetnih cuda se opovrgava shvatanje cuda kao dogadjaja, koji narušava prirodne zakone. Tako devet prvih egipatskih kazni predstavljaju prirodne pojave svojstvene zemlji u kojoj su se odigrale. Koji prirodni zakoni su narušeni, kada je vrana donosila hleb proroku Iliji, kada lavovi nisu dotakli proroka Danila, kada su krave koje su Filistimljani upregli u taljige sa kovcegom, dovezle kovceg u Izrailjsku zemlju, kada je žreb ukazao na porodicu, koja je bila kriva za utajenje neprijateljskog plena pri zauzimanju Jerihona, kada je Gedeon bio ukrepljen pricom o snovidjenju u neprijateljskom logoru?
U Knjizi Esfir nema niceg zadivljujuceg i tajanstvenog, ali je ona puna cuda u smislu Božijeg promišljanja o spasenju jevrejskog naroda, nad kojim je bio podignut mac. Radi odvracanja ocigledno neumitne pogibije, desilo se niz podudarnosti u vreme dato Jevrejima. Bilo je potrebno da se pre citanja letopisa za razbijanje nesanice on otvori na stranici, na kojoj se govorilo o otkrivanju Jevrejima od strane Mardoheja opasne zavere protiv cara; bilo je potrebno da Mardohej u svoje vreme ne bude nagradjen za tu državnu zaslugu; bilo je potrebno da carev favorit Aman sam odredi nagradu Mardoheju, pretpostavivši da se car sprema da nagradi njega samog – Amana; bilo je potrebno da rizicno narušavanje etiketa ne navuce na Esfir carski gnev itd. Sve te podudarnosti ne narušavaju nikakve zakone, vec su oni cudo, koje se desilo po narodnoj molitvi za spas od skore nevolje. Ako se pažljivo procita istorija napoleonskih ratova, onda se vidi da u njoj ne nedostaju takve krupne posledice, koje su nastale od malih uzroka. Mala Napoleonova bolest u Borodinskoj bitki, njegov bolesni napad 28 avgusta 1813 godine, posle pobede kod Drezdena, imali su odlucujuci znacaj za ishod kampanje. Za skepticnog istoricara Napoleonova sudbina ce kroz 300 godina predstavljati varijantu mita o Prometeju. On je kao i drugi za svoje velike zamisli bio prikovan (iako Napoleon ne bukvalno) za liticu, stradajuci u prinudnoj nemoci.
Spasenje Francuske herojstvom Žane d’Ark nije manje cudesno, nego spasenje Izrailja od strane prorocice Devoroje. Pažljivo oko verujuceg istraživaca današnjeg svetskog rata otkrice i u njemu tragove Božijeg Promisla.
Oni koji u cudu vide narušavanje prirodnih zakona se pozivaju na cudo isplivavanja potonule sekire, koje je ucinio prorok Jelisej i na cudo skracivanja senke cara Jezekilja. Prvo od tih cuda protivureci zakonu Zemljine teže: gvoždje je 9 puta teže od vode i treba da tone. Ali zar ne plove celicni brodovi, pritom natovareni velikim tovarom? Zar ne pliva celicna igla, koja je dobila od prstiju mali sloj masnoce i pažljivo stavljena na površinu vode? Zar magnet ne privlaci naviše opiljke gvoždja? U svim tim slucajevima zakon Zemljine teže i dalje važi. To se sve spoznaje pri covekovim ogranicenim znanjima
i snazi. Ali Božija mudrost i moc su takvi da je za Njega “sve moguce” bez narušavanja Njime ustanovljenog poretka Vaseljene. Pritom Njegovi nacini mogu da budu jednostavni kao Kolumbovo jaje. Kombinacija sila i zakona, nama poznatih i još nepoznatih, može da dovede do varljivog utiska protivurecnosti prirodnom poretku stvari.
Biblija, govoreci o cudima, se zadovoljava ukazivanjem na njihov cilj i ne bavi se naucnim objašnjavanjem nacina njihovog izvršenja. Za Onoga Koji je ucinio najvece cudo stvaranja sveta sva ostala najzadivljujuca cuda su jednostavna i prirodna. Od prvog cuda, kao od korena, izrastaju sva ostala. Postoji samo jedno umišljeno, ali neverovatno cudo - misliti da svet koji je stvorio Tvorac može i na tren da postoji bez Njegovog ucešca u njegovom daljem postojanju.

Jevandjelje i cuda

Ne može a da se ne prizna da za zaštitnika istine novozavetna cuda ne iziskuju toliko napora koliko starozavetna. Dokumenta, koja opisuju cuda Isusa ili apostola, su napisali ili sami ocevici tih cuda, ili ljudi, koji su slušali pricu o cudima od ocevidaca. Ti dokumenti su došli do nas medju velikim brojem rukopisa starih i onih iz kasnijih vremena, i veoma ih je teško razdvojiti. Cinjenice koje su sadržane u njima nisu protivurecne. U tim cinjenicama nema niceg izvešatcenog i fantasticnog, one nisu saopštene s ciljem da zadive, vec da otkriju Božije milosrdje; njih nisu zapisali neki zanesenjaci, vecljudi koji su spokojno uvereni u istinu svog ispovedanja, koji su tu istinu posvedocili i svojim životom, i spremnošcu na stradanje i smrt. Neke reci apostola nalaze
svoju potvrdu cak u knjigama koje su neprijateljske hrišcanstvu. Naprimer, apostoli su govorili Isusu, da jedan covek koji ne ide za Njim Njegovim Imenom izgoni demone. Tu cinjenicu je potvrdio Talmuda. «Eliezara ben-Duma je ugrizla zmija; tada je kod njega došao Jakov iz Kirera Sami (to jest Jakov apostol) da ga isceli u Isusovo Ime. Ravi Izmail to nije dozvolio, i bolesnik je umro».
Objašnjenja racionalista su ponekad veoma precizna, razumna, logicna, ali oni ne
objašnjavaju te cinjenice, koje su u Jevandjelju i Delima, vec druge, koje su dobijene izopacenjem teksta. Njihova kritika ne objašnjava to što treba da se objasni, niti cuda koja su zapisali ocevici, vec pretpostavke koje su se nakupile u mozgu kriticara. Izmedju tih pretpostavki i teksta dokumenta nedostaje karika koja ih povezuje. Naprimer, kao objašnjenje nahranjenih 5 hiljada ljudi kriticar je pretpostavio da je Hristos svima predložio da podele svoje zalihe hrane. Ali ako je to bilo tako, kako je onda tok dogadjaja
bio drugaciji, i zbog cega taj dogadjaj nije izložen u pretpostavljenoj situaciji, vecu drugoj potpuno neodgovarajucoj? Umesto objašnjenja teksta predlaže se potpuno nenaucno praznoslovlje. To cak nije ni racionalno, ni kriticno, vec prosto naivno. Naivnost ovde nije ispoljena samo u nasilju nad tekstom, veci u lažnoj predstavi, «da je u jevandjeljskom cudu najvažnija njegova cudesnost». Medjutim Jevandjelja predstavljaju Hristova cuda u takvoj svetlosti, da njihova cudesnost dolazi u drugi plan i ona ulaze u tok Hristovog života. Jevandjelja se ne zaustavljaju na cudesnosti Hristovih dela, vec
glavni akcenat stavljaju na vezu cuda sa Njegovim prizivom i Njegovim svršetkom».
Istina je da su se neki ocevici cuda bavili njima više nego što treba i verovali su u Hrista samo zbog cuda. Ali Spasitelj nije osecao naklonost prema takvim vernicima i «ne povjeravaše im Sebe; jer ih sve znadijaše, i ne trebaše Mu da ko svjedoci za covjeka; jer Sam znadijaše šta bješe u covjeku». Jer i Isusovi neprijatelji, videvši Njegova cuda, nisu sumnjali u njih, vec su se samo ucvršcivali u svojoj mržnji prema Bogu i Ocu. Jevandjelisti nisu imali takav odnos prema cudima: ona sama po sebi nisu privlacila njihovu pažnju, vecu vezi sa Isusovim ucenjem, s Njegovim prizivom i smrcu. Cuda u Jevandjelju nisu sama sebi cilj, kao u drugim religijama, vec samo znaci uzvišenog i boljeg.
Hristova cuda su predstavljala simbol nastupajuceg Carstva Božijeg. Sve
što je Isus govorio i radio u prvoj polovini Svog služenja, je bila potvrda prvih reci Njegove propovedi: «Pokajte se jer se približilo Carstvo Nebesko».
Hristova cuda su takodje potvrdjivala Njegovo ucenje o Njegovoj Licnosti, poslaništvu i odnosu prema Ocu. Ne postoji mogucnost da se cuda iz Jevandjelja izuzmu a da se pritom ne poremeti uciteljski deo Jevandjelja. Za sve godine Svog poucavanja Hristos je imao najvece neraspoloženje da cini cuda radi glasina, i divljenja mase. Kako su Ga malo razumeli neki racionalisti, koji su tvrdili da je Isus tobože cudotvoreci podržavao predrasude Svoga vremena! Da li je bila moguca takva pretpostavka o Onome, Ko je bio ucitelj najcistije moralnosti, o Koga su sami Njegovi neprijatelji smatrali Covekom za Koga ne postoje laži i obmane! Cuda su nerazdvojno prožela ne samo Isusovo ucenje, veci Njegov život. Njegovo zacece i Rodjenje je – cudo, Njegovo kretanje po zemlji je praceno velikim brojem cuda, i Njegova smrt je povezana sa Vaskrsenjem. Nas dodiruje
Hristova ljubav, ali se ona projavljuje u cudima: pretvara vodu u vino, umnožava
hlebove, vaskrsava umrle. Kada ne bi bilo ovih ili onih Hristovih cuda, onda bi bila uzaludna i ta pažnja koju je covecanstvo ukazivalo Hristu tokom 19 vekova. Uzaludna je onda pažnja koju su prema Njemu imali racionalisti. Ukoliko Hristos nije vaskrsao, vec istrunuo u zemlji, onda je uzaludan i besplodan religiozan odnos prema Njemu koji su imali, imaju i imace milioni ljudi koji su živeli i žive na zemlji. Odricanjem jevandjelskog Hrista, Hrista dogme i Crkve nestao bi i Hristos istorije. Ali odricati Hrista istorije je cisto bezumlje; pa je prema tome i Hristos Crkve, naš Hristos, Sin Boga Živoga – vecno istinit.
Neubedljiv je i nenaucan pokušaj svesti Hrista i Jevandjelje samo na moralno ucenje. «Sadržaj Jevandjelja se nikako ne iscrpljuje moralnim zapovestima. Ono izlaže dogadjaje koji su u dubokoj vezi ne samo sa moralnim ucenjem, veci sa opštefilozofskim idejama hrišcanskog pogleda na svet. Misliti, da se suština Jevandjelja sastoji samo u moralnosti, znaci sužavati njegovo istinsko znacenje. Jevandjelje je celokupan pogled na svet. I u njemu, kao i svakom drugom pogledu na svet, pored ucenja o moralu, postoji i ucenje o sadašnjosti i buducnosti, to jest religiozna metafizika i ontologija». Takva mnogoznacnost Jevandjelja pri njegovom unutrašnjem jedinstvu služi kao najbolji dokaz njegove vrednosti i istinitosti kao celine i pojedinacnih delova. Ako cuda potvrdjuju ucenje Jevandjelja, onda i uzvišenost Hristovog ucenja treba da podržava veru u cuda. Na to je obratio pažnju jošZlatoust: «Istinitost onoga što je Hristos rekao, - piše sveti Otac, - služi kao dokaz istinitosti Njegovih cuda. Da bi to bilo jasnije navešcu sleeci primer: Hristos je vaskrsao Lazara i jednom recju mu je povratio život. On je rekao da vrata ada nece odoleti Crkvi. Ko ne bi poceo da veruje da je Lazar vaskrsao, taj treba da poveruje tom predskazanom cudu koje se odnosi na Crkvu; jer ono što je za nju receno se ispunilo posle toliko vremena: vrata ada zaista nisu nadvladala Crkvu. Zato je jasno da je Onaj Koji je izogovorio istinu u tom predskazanju ucinio i cudo».



Hristovo Vaskrsenje


Ranije smo videli kako je liderima racionalizma teško da poveruju u cudo Vaskrsenja. Sam Hristos je za vreme Svog hodjenja po Galileji i Judeji pridavao Vaskrsenju posebno znacenje, ali je o njemu govorio prikriveno: Judejima koji su od Njega zahtevali znake ukazovao je na znacaj vaskrsenja Jone iz kitove utrobe; onima koji su Ga pitali o pravu da odlucuju u hramu ukazivao je na to da On može za tri dana da obnovi razrušeni hram, to jest Svoje telo. Svojim ucenicima je više puta govorio direktno, ali veoma kratko o Svojoj mucenickoj smrti i Vaskrsenju treceg dana. Sam dogadjaj Vaskrsenja je – jedno od najboljih svedocanstava cuda: o njemu govore svi jevandjelisti, Dela i apostol Pavle. Razlike izmedju objava u broju, mestu, vremenu i redosledu pojava nemaju protivurecan karakter: sve te objave se mogu sjediniti u jednu celokupnu pricu.
Istinitost Vaskrsenja se potvrdjuje raznolikošcu situacija, u kojima su se dešavala javljanja Vaskrslog. On se javljao u razlicite dane, u razlicitim mestima, cas mnogima, cas malobrojnima, i ta javljanja nisu bila na tren, jer je on razgovarao, uzimao hranu, i dozvoljavao drugima da se uvere u Njegovu telesnost. Naredni dogadjaji u hrišcanskoj zajednici su neobjašnjivi bez Vaskrsenja. Da je bio pobedjen neprijateljima i smrcu Hristos ne bi mogao da postane centar istorije, da okupi pod Svoju Crkvu trecinu covecanstva, postane predmet beskrajnog strahopoštovanja za milione ljudi razlicitog intelektualnog nivoa, razlicitih životnih uslova, razlicitih vremena i naroda, da za njih postane rukovodilac, nada, Bog.
“Samo cudo Vaskrsenja je moglo da razveje sumnje, koje su ocigledno, trebalo da
opovrgnu samu veru (apostola) u vecni mrak smrti”, - priznaje jedan od protivnika hrišcanstva Hr. Baur. Racionalista de-Vette je na smrtnom odru priznao da je “dogadjaj Hristovog Vaskrsenja, iako je nacin njegovog dešavanja prekriven nepronicljivim mrakom, toliko nesumnjiv, kao i Cezareva smrt”. Kada je istoricar Neander procitao to priznanje vodje nemackih racionalista, suze su mu navrle na oci, i on je razmotrivši istorijske dokaze Vaskrsenja, bezuslovno priznao njegovu istinitost.
Pretpostavku da Isus nije umro na Krstu, cak i Štraus smatra neosnovanom. “Izišavši iz groba polumrtav, - piše ovaj racionalist, - cak i toliko slab, da su mu bili neophodni medicinska pomoc, povezivanje rana, lecenje i neprekidna nega, i da pri svemu tome ostane bolni stradalnik, Isus nikako ne bi mogao da ostavi na ucenike utisak pobednika smrti i ada, izvora života”.
“Isus je Vaskrsao” – te reci su izmenile celu istoriju. Nijedan dogadjaj nije ostavio tako duboke tragove u istoriji, kao taj. Bez njega ne bi postojala hrišcanska kultura. Vaskrsenje, piše V.S.Solovjev, - je trijumf razuma. Ono je cudo samo u smislu nove pojave koja primorava coveka da se cudi. Svaka faza svetskog procesa u tom smislu je – cudo. Kao što je pojava prvog organizma – cudo, prvog razumnog bica – takodje cudo, tako je cudo i pojava prvog duhovnog, nerazdeljivog Bica koje ne podleže smrti. Prva dva cuda prethode pobedi nad smrcu, a Vaskrsenje je završetak procesa, trijumf razuma.
“Ako Hristos nije vaskrsao, onda bi Kajafa bio u pravu, Irod i Pilat bi bili mudraci, a svet bi bio besmislica, carstvo zla, laži i smrti. Tu se onda ne bi radilo o prekidu života, veco prekidu istinskog života”.
Odnos cuda i veroucenja
U Jovanovom Jevandjelju se veoma cesto ukazuje na to da cuda predstavljaju potvrdu istinitosti ucenja. Nikodim koji je k Isusu došao nocu kaže Mu: “Znamo da si Ti Ucitelj od Boga došao; jer niko ne može cudesa ovijeh ciniti koja Ti ciniš ako nije Bog s njim”. Sam Hristos i apostoli su se više puta pozivali na cuda kao dokaze istine. Novozavetna cuda pre svega predstavljaju najubedljiviju potvrdu te istine, da Gospod caruje i u prirodi, i u istoriji covecanstva, u duhovnom životu naroda i ljudi pojedinacno.
On je – Hleb života, zadovoljavajuci potrebe za istinom. On je – svetlost sveta, jer zadovoljava potrebe uma za istinom, u Njemu je razrešenje svih pitanja i zagonetki. Cuda su – projave Hristove slave, pokazatelj toga, da Mu je “data svaka vlast na nebu i na zemlji”.
U Hristovim cudima se jasno vidi Njegovo bogocovecansko dostojanstvo: Hristos ih cini mirno i uverljivo, Svojom silom. Apostol Petar pada na kolena pred vaskrsenjem Tavite, apostol Pavle obuhvata telo mladica koji je pao kroz prozor, kako bi ga oživeo, a Hristos naredjuje devici i mladicu da ustane, kao i Lazaru da izadje iz grobnice. Dodir, naredjenje – to su nacini Njegovog cudotvorenja, koji podsecaju na prve dane stvaranja sveta. Pritom je Hristu potpuno strana gordeljivost, i želja da se proslavi, On se uzdržano koristi Svojom silom, i ne želi da pobudjuje divljenja. Njegovo obracanje ljudima je jednostavno i prirodno, On je snishodljiv u kritici ljudi, ponekad pohvaljuje i zadivljen je njihovim dobrim osobinama, ali ne želi da koristi Svoju silu radi samozaštite.
Cuda predstavljaju deo iskupiteljnog Hristovog podviga. Prvo cudo u Kani On cini posle primedbe Majci (“šta je Tebi do Mene Ženo”), i misao o Njegovom ocekivanom cudu je pracena Njegovom predstavom o Njegovom smrtnom casu (“nije došao cas Moj”). Privezanost narodne mase ka cudima pobudjuje u Njemu osecanje tuge. On zna, da cuda ne uzvode duh njihovih svedoka ka uzvišenom i nebeskom. “Ne tražite Me što cudesa vidjeste, nego što jedoste hljeba i nasitiste se”. Njegov duh se smucuje i On place pre vaskrsenja Lazara. Isus kaže carevom coveku koji Ga je pozvao radi isceljenja svog sina: “ako ne vidite znake i cudesa, ne vjerujete”. “Spoj cuda, koja je Hristos cinio, sa zahtevom duhovnog preporoda je ono što Ga je dovelo na Krst”. Vera u cuda je postojala u narodu, ali pošto se Hristos negativno odnosio prema politickim narodnim stremljenjima, onda se ona u znacajnom delu naroda pretvorila u mržnju. Hristos je tugovao, što vera u cuda nije privela k pokajanju i Galilejce.
Po toj vezi s ciljem Svog dolaska Hristova cuda se razlikuju od cuda religija Indije, Kine, Arabije, kao i od cuda apokrifnih pisama. Ova druga su fantasticna, samoprotivurecna, ponekad besciljna, a ponekad imaju nizak i grub cilj. Ta cuda su beskorisna za misiju onih, kojima se pripisuju, naprimer za misije Magometa ili Bude. Ali Hristova cuda su nerazdvojna sa Njegovim ucenjem: njima On ukrepljuje veru Svojih ucenika u Sebe i narodu potvrdjuje istinu Svog ucenja i Svog poslaništva. Njegova cuda su znaci i po unutrašnjoj vezi sa ucenjem i licnošcu cudotvirca, i po svom prorocanskom znacaju za buducnost.
Cudesno je i samo Njegovo ucenje, i Njegove reci. Naprimer, On obecava blaženstvo za takve projave duševnog velicanstva, koje se pre Njega nisu priznavale za dobro i dostojanstvo. Nije li cudesno Njegovo obecanje slave Svojih ucenika posle gonjenja? “U svetu cete imati nevolje, - govorio je On, - ali ne bojte se, jer Ja pobedih svet”. I drugi mudraci su govorili mudre reci, ali su se one pokazale ugaslim iskricama, a Hristove reci imaju neiskazivu i vecnu silu, svetle i greju vekovima i narodima. Kakva je naprimer svetlost razuma sadržana u recima: “cesarevo cesaru, a Bogu Božije”. Te reci su postale
osnova mnogih zakonodavstava, i na njima grade svoje stavove narodni predstavnici razlicitih palata. I niko ne može da kaže da je dubina tih reci iscrpljena. U izreci “ko može da primi neka primi” su u divnoj saglasnosti ideal i stvarnost, božansko i ljudsko. Snaga Isusovih reci je bila takva da se narod divio i užasavao Njegovog ucenja. Ne samo da su cuda potvrdjivala Njegovo ucenje, veci suprotno: Hristove reci su Ga projavljivale kao istinitog Cudotvorca. Kada je sinedrion uputio sluge da dovedu Isusa, ovi su se vratili
ne ispunivši naredjenje, izjavivši: “Nikada covek nije govorio tako, kao što On govori”.
Prošli su vekovi, promenila se kultura i duhovni nivo covecanstva, ali je ta izjava sacuvala svoju potpunu snagu. Živa Hristova rec, zakljucana u mrtvom pismu, dvokratno preinacena pri prevodu, kroz 19 vekova je sacuvala svoju vlast nad ljudskim dušama. Sofokle i Antigona kažu: “Ima mnogo cuda, medjutim najvece cudo je – sam covek”. Te reci su istinite: covek je sam za sebe zagonetka i nikada nece prestati da veruje u cuda.
Svi ljudi su – cudesni, ali je Hristos – najvece cudo u svakom trenutku Svog postojanja, u delima, trpljenju, razumu, ljubavi. Iako je receno da je covekova duša po prirodi hrišcanka, ali je nesumnjivo da u prirodi i covecanstvu postoji ne samo privlacnost, veci snažno protivljenje hrišcanstvu. Zbog toga je koren hrišcanstva – u Bogu.
Svaki covek je – cudo, jer je on nešto više nego delo prirodnih životnih uslova. “Rekao sam da ste bogovi svi, i sinovi Svevišnjeg”. Istinitost tih reci je potvrdio Sam Hristos. Ali u Samom Isusu se bogocovecanska svest projavila u najvišem stepenu, pošto Ga je “Otac posvetio i poslao u svet”. Hristos je jedinstven i neponovljiv, On je – “Jedinorodni u Oca”. Onima koji su od Njega tražili znake ukazivao je na Sebe kao na najveci znak. Znak je bio Jona, ne zbog toga što je bio dane i noci u kitovoj utrobi, vec zato što je pobudio pokajni duh u grešnom stanovništvu Ninevije, ali je Hristos u tom kontekstu cudesniji od Jone. Solomon je bio cudesni mudrac, ali kako je bleda i ništavna njegova mudrost u poredjenju sa Hristovom mudrošcu. Ko je spoznao Hrista, taj prestaje da se cudi svim ostalim cudima.
Prof. M.Tarejev. Hristos, 2-o izd. Sergejev Posad, 1908 str. 216. iz ove knjige je preuzeto objašnjenje razmišljanja o odnosu Hristovih cuda prema Njegovom
iskupiteljnom podvigu.

prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic
                                                                   

Овај текс сам поставио да би се видела оправданост постављања једне овакве теме. Надам се да ће  убудуће већи број чланова форума налазити занимљиве текстове а и слике или фотографије које ће постављати на ову тему тако да је учинимо још занимљивијом. :xq011:

Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 17-05-2009, 21:44:00
Walachia, Transylvania, Land of Dracul, Romania...


...Turisti i ljudi koji zive ovde su prijavili mnoge misteriozne pojave u ovom dvorcu, osecali su hladna mesta, cudni zvuci, mnogi su videli senke u misterioznom dvorcu grofa Drakule.
Nekada su i obilazci dvorcem bili skraceni zbog misterioznih krikova i nekih paranormalnih dogadjaja...
(http://img67.imageshack.us/img67/9223/2854436therealdraculascjh0.jpg)

(http://img528.imageshack.us/img528/4093/castelbranakadraculacasuk5.jpg)


Unit 731 Ekspirimentalni Kamp, Harbin, Manchuria, Kina.



... Kamp prozvan Azijskim Auschwitzom, mnogo je ubijenih ljudi u ovom kampu, neki su bili zatvorenici, na njima su readjeni ekspirimenti, seciranja i mnogo toga, cak im nisu davali ni anesteziju.
Mnogo ljudi je ubijeno u ovom kampu i danas ovaj grad i okolna sela prijavljuju mnoge misterije, duhove, mnoge paranormalne pojave, misteriozne glasove i zvukove, senke na slikama, skoro je BBC snimao to mesto i imali su probelma sa svetlima i baterijama kada su poceli da snimaju...

(http://img341.imageshack.us/img341/1686/harbinunit731pk5.jpg)

(http://Palmyra Otok Atoll, Pacific Ocean...)



Palmyra Otok Atoll, Pacific Ocean...

...Ljudi koji su posetili ovaj otok kazu da je ovo definitivno otok duhova, mnogi kazu da su imali jako neprijatan osecaj i da se mnogo paranormalnih stvarin desavalo na ovom otoku. Otok je nenaseljen jedan od najudaljenijih mesta na svetu, koji se nalazi u centru Pacifickog Okeana. Prema legendama ovde se nalazi zakopano gusarevo blago, i desila su se mnogo ubojstva a jedno od vecih je bilo 1970 godine, prijavljeno je mnogo nestanaka ljudi na ovom otoku koji nikada nisu pronadjeni, nestalih brodova, mnogi kazu da je- historija ovog otoka slicna Bermudskom Trokutu...
(http://img341.imageshack.us/img341/2675/palmyraatollviewwp8.jpg)
(http://img341.imageshack.us/img341/47/palmyraislandatollqa4.jpg)

(http://Catacombs, Paris, Francuska.)


...Milioni posetilaca i vodica koji su posetili Pariske Katakombe, kazu da je ovo mesto mnogo misteriozno, osetili su mnogo hladnih mesta, takodjer su vidjeni duhovi kako prolaze kroz hodnike katakombmi, a neke su grupe cak i pratili okolo, mnogi su videli grupu senki u jednom mracnom hodniku u katakombama, cak su neki prekinuli posetu katakombama ranije, nisu je videli do kraja jer su osetili mnoge slabosti i nisu hteli da idu dalje, imali su veliki strah. Na mnogim slikama su se mogle videti paranormalne senke, cak je i kamerama snimano.
Nije preporuceno nikada da se ide sam ili sa ljudima koji neznaju dobro put kroz katakombe jer se lako mozete izgubiti i nikada vise necete moci izaci iz katakombi. Mnogi su iz sale ulazili u katakombe, i nikada vise nisu bili vidjeni niti pronadjeni.
(http://img510.imageshack.us/img510/7767/catacombesfrancevg1.jpg)

Magh Sleacht Plain, u blizini Ballyconnell, County Cavan, Irska.



Mnoge legende su se desavale na ovom mestu, prica se da je ovde bio Krom kojeg su Kelti postovali i donosili mu zrtve.
Posetioci ovog mesta kazu da su culi zvukove i miris zapaljenog mesa, neki su cak uslikali senke u obliku ljudi koje su se nalazile oko stene pred zalazak sunca, drugi kazu da su cak videli duhove na ravnici u sred bela dana...
(http://img341.imageshack.us/img341/1143/carintombsjm5.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 24-05-2009, 00:46:37
(http://izismile.com/img/img1/20081218/best_photos_of_2008_01.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 24-05-2009, 00:47:36
(http://izismile.com/img/img1/20081218/best_photos_of_2008_11.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 24-05-2009, 01:33:37
(http://67.199.7.46/_media/imgs/articles/a370_spiral.jpg)
Velika galaktička spirala

(http://67.199.7.46/_media/imgs/articles/a370_Supernova.jpg)
Super Nova
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 24-05-2009, 01:54:05
(http://img237.imageshack.us/img237/2446/worldbiggesthaviestpota.jpg) (http://img237.imageshack.us/i/worldbiggesthaviestpota.jpg/)
Krompir težak 11,2 Kg.
(http://img718.imageshack.us/img718/5458/kendade1.jpg) (http://img718.imageshack.us/i/kendade1.jpg/)
Worlds Largest Marrow (113 Lbs or 65 Kg)
(http://img718.imageshack.us/img718/161/marrow1.jpg) (http://img718.imageshack.us/i/marrow1.jpg/)

(http://img168.imageshack.us/img168/4223/1wb1.jpg) (http://img168.imageshack.us/i/1wb1.jpg/)
World’s Heaviest Jackfruit (76 Lbs or 34.4 Kg
(http://img200.imageshack.us/img200/2521/3kj1.jpg) (http://img200.imageshack.us/i/3kj1.jpg/)

(http://img690.imageshack.us/img690/4219/atherton321.jpg) (http://img690.imageshack.us/i/atherton321.jpg/)
World's Largest Green Cabbage (76 Lbs or 34.4 Kg)

(http://img341.imageshack.us/img341/8920/dsc010091.jpg) (http://img341.imageshack.us/i/dsc010091.jpg/)
World's Largest Watermelon (268.8 Lbs or 122 Kg)
(http://img638.imageshack.us/img638/6117/pose268b1.jpg) (http://img638.imageshack.us/i/pose268b1.jpg/)

(http://img718.imageshack.us/img718/7607/worldsbiggestpumpkin1.jpg) (http://img718.imageshack.us/i/worldsbiggestpumpkin1.jpg/)
Hey, here’s a picture of the world’s biggest pumpkin. It was grown in Rhode Island and weighed in at 1689 lbs. this past Saturday at the Topsfield Fair in Massachusetts.

(http://img638.imageshack.us/img638/4533/article10527440288fe7e0.jpg) (http://img638.imageshack.us/i/article10527440288fe7e0.jpg/)


Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 24-05-2009, 02:08:36
(http://englishrussia.com/images/worlds_strongest_girl/3.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 24-05-2009, 02:19:07
(http://apod.nasa.gov/apod/image/0804/foxfur_cfht.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 24-05-2009, 02:22:51
(http://artsytime.com/img/bizarre-oddities/snake-massage/snake-massage01.jpg)

(http://artsytime.com/img/bizarre-oddities/snake-massage/snake-massage02.jpg)

(http://artsytime.com/img/bizarre-oddities/snake-massage/snake-massage03.jpg)

(http://artsytime.com/img/bizarre-oddities/snake-massage/snake-massage04.jpg)

Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 29-05-2009, 19:57:27
(http://englishrussia.com/images/worlds_strongest_girl/7.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 29-05-2009, 21:52:48
ŠEST MISRERIOZNIH OTKRIĆA ZA KOJA NAUKA JOŠ NEMA OBJAŠNJENJE.
(http://image.dnevnik.hr/media/images/original/Mar2009/60197522.jpg)

Voynichev rukopis


Radi se o drevnoj knjizi koja je uspela onemogućiti sve pokušaje da se dešifruje njen sadržaj. Knjiga je podeljena na poglavlja sa doslednim tekstovima i detaljnim ilustracijama. Čini se da je reč o stvarnom jeziku, ali onom koji niko prije nije video. I verojatno ima nekakvo značenje, no niko ne zna kakvo. Čak se ne zna ni ko je to napisao, niti kada je tačno napisano, pretpostavlja se prie 500 do 600 godina. Od njenog otkrića 1914., ova knjiga bila je objekt intenzivnog proučavanja od strane mnogih kriptografa, uključujući neke od vrhunskih američkih i britanskih vojnih kriptografa. Niko od njih nije uspeo dešifrovati niti jednu jedinu reč knjige. Neki pak tvrde da se radi o običnoj prevari, dok drugi smatraju kako je reč o tzv. 'glossolaliji', što je zapravo umetnost pisanja nečega što je nerazumljivo, a saopšteno je od strane više sile, poput Boga ili vanzemaljaca. Knjiga je postala sveti gral kriptografa i povesničara, a dobila naziv po rusko-američkom trgovcu knjigama Wilfrid M. Voynichu, koji  je pronašao.

Mehanizam Antikythera

(http://image.dnevnik.hr/media/images/original/Mar2009/60197523.jpg)



Antikythera je zapravo antički aparat pronađen na olupini broda u blizini Grčke koja datira iz 100 godine pre Hrista. Mehanizam od bronze i gvožđa, star 2100 godina koji je otkriven 1901. mogao bi se nazvati prvim astronomskim računarom. Sadrži opremu i strukturu koja nije pronađena na sličnim predmetima još 1000 godina. Naučnici se ne mogu složiti kada je mehanizam napravljen niti ko ga je napravio. Postoje pretpostavke da su aparat napravili Grci jer su instrukcije na njemu pisane na grčkom, dok drugi pak tvrde kako zapravo dolazi sa Sicilije. Smatra se da je mehanizam napravljen kako bi se predvidela i otkrilapozicija nebeskih tela, a neke pretpostavke idu toliko daleko da kažu kako je to olupina mašine za putovanje kroz vreme. Bilo kako bilo, mehanizam Antikythera sadrži funkcije i opcije koje su za antičko doba bile potpuna nepoznanica.

Cjevi iz Baigonga


U dijelu Kine koji nije naseljen, a zapravo se radi o industrijskom području, postoje tri misteriozna otvora na vrhu lokalne planine koji se račvaju dalje u stotine drevnih zahrđalih željeznih cijevi. Neke cijevi vode duboko u planinu, dok druge vode do obližnjeg slanog jezera. Dio ih se nalazi i u jezeru, a dio ide uz obalu jezera. Neke od većih cijevi promjera su 40 cm te se čini kako su raspoređene se namjerom. U čemu je stvar? Arheolozi su naime zaključili da cijevi datiraju iz kamenog doba. Začudo, nemaju pukotina iako su stare tisućama godina. To sugerira da nisu postavljene pod zemlju samo tako, nego da su imale i neku svrhu. Pretpostavke idu od toga da su cijevi iz Baigonga drevni astronomski laboratorij ili čak pista za lansiranje svemirskih brodova koju su za sobom ostavili vanzemaljci.

Divovske kamene kugle s Kostarike

(http://image.dnevnik.hr/media/images/original/Mar2009/60197524.jpg)


Kostarika i nekoliko okolnih područja preplavljeno je divovskim kamenim kuglama. Oblikovane su gotovo savršeno, glatke površine. Neke od njih su prilično malene, od samo par centimetara u prečniku, dok su druge prečnika 2,5 metara i teže nekoliko tona. Kugle se nalaze posvuda premda njihova svrha nije poznata, baš kao ni period kada su nastale.

Bagdadske baterije


Baterije su zapravo serija predmeta pronađenih na području mezopotamije, koji datiraju iz stoljeća prije Krista. Kada su ih arheolozi pronašli, prva pretpostavka bila je da se radi o običnim glinenim vrčevima. No to je ubrzo odbačeno s obzirom da su vrčevi sadržavali bakreni prutić te znakove korozije. To znači da su vjerojatno sadržavali tekućinu koja je u dodiru s bakrom proizvodila električnu energiju. Ako je to istina, radi se prvim baterijama na svijetu, premda još uvijek nije jasno čemu su točno služile.
(http://image.dnevnik.hr/media/images/original/Mar2009/60197525.jpg)

Bloop



1997. naučnici su snimili čudan zvuk u okeanu. Čudan i vrlo glasan. Toliko glasan da su ga snimila dva mikrofona udaljena 3000 milja. Zbunjeni su ga istraživači nazvali 'bloop'. Osobine zvuka snažno upućuju na živo biće, toliko nepogrešivo da većina naučnika veruje kako je njegov izvor neko morsko stvorenje koje se krije u dubokim, hladnim i večno tamnim vodama. No da proizvede takvo nešto, biće bi moralo biti mnogo veće od plavetnog kita. Ako je taj organizam sličan kitu, morao bi povremeno izranjati po vazduh, što znači da bi verojatno bio viđen, osim ako ne poseduje manji aparat za disanje, poput, recimo, slonove surle (a bilo je vrlo mnogo viđenja takvih čudovišta kroz povest). Kako god bilo, bloop se nije čuo nikad više nakon godine 1997., i ostaje jedna od neobjašnjenih tajni Zemljinih okeana. Nadobudni istraživači misterija, reći će da zvuk zapravo proizvodi drevno podmorsko čudovište Cthulhu, koje je opisao poznati pisac horora i naučne fantastike H.P. Lovecraft.




Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 29-05-2009, 23:44:12
http://www.youtube.com/watch?v=KKMTSDzU1Z4&feature=related

Evo jednog zanimljivog linka koji pokazuje nebo pre zemljotresa u Kini,sa veoma čudnim oblacima.
Slučajnost ili ne procenite sami.

(http://img.epochtimes.com/i6/80513142438685.jpg)
evo i par fotografija fotografije

Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 29-05-2009, 23:45:18
(http://shenyun.epochtimes.com/i6/805131544121002.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 29-05-2009, 23:46:36
(http://shenyun.epochtimes.com/i6/80513142903685.jpg)

http://www.youmaker.com/
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 30-05-2009, 22:10:06
(http://63.134.213.17/_media/imgs/articles/a426_stones.jpg)
Kamenje koje se samo pokreće.Kako i zašto se to događa još nije tačno utvrđeno.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 30-05-2009, 22:17:26
(http://63.134.213.17/_media/imgs/articles/a426_redtides.jpg)
Crvene plime
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 30-05-2009, 22:19:48
(http://63.134.213.17/_media/imgs/articles/a426_mammatus.jpg)
Mamatus oblaci koji se obično pojavljuju pred velike oluje i nevremena.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 30-05-2009, 22:30:13
(http://63.134.213.17/_media/imgs/articles/a426_icecircles.jpg)
Ledeni krugovi na jednoj od Ruskih reka
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 31-05-2009, 19:48:50
  Nađeno telo još jednog čudovišta

(http://www.net.hr/2009/05/15/0513007.17.jpg)
Šta je – da je, mediji su telo tog stvorenja već prozvali Čudovištem iz Montauka po njegovom slavnome prethodniku. Srećom, ovog je puta leš i snimljen, što će valjda pomoći identifikaciji.

Anonimni bračni par pronašao je pre nekoliko dana telo nepoznatog stvorenja na obalama Long Islanda, tačnije kod North Forka, javlja MSNBC.

Leš se trenutno čuva u jednoj hladnjači dok ne bude prebačeno u laboratoriju na analizu.

Dali je li reč o bratu/sestri Čudovišta iz Montauka zasad se ne zna, no asocijacija je bila neizbežna.

Podsetimo, u Montauku (nedaleko od North Forka) je u julu 2008. takođe pronađen leš neobičnog bića, o čemu su izveštavale gotovo sve medijske kuće.
Nagađalo se da je reč o kornjači bez oklopa, rakunu, psu, ovci, pa čak i odbeglom eksperimentu iz kakvog laboratorija obližnjeg Plum Island centra za obolele životinje.

Jasno, reč prevara je također bila često spominjana, međutim misterija je ostala nerazjašnjena do dan danas.
(http://www.net.hr/2009/05/15/0514007.17.jpg)
Čudovište iz Montauka



   
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 31-05-2009, 20:22:00
Kineskoj mački izrasla krila

(http://www.sarajevo-x.com/media/images/vijesti/090527087.1_mn.jpg)
Veterinari i biolozi u Kini već se neko vreme muče da otkriju zašto su se jednogodišnjoj mački iznenada na leđima počela razvijati krila ili u najmanju ruku nešto što neobično podseća na krila kakva inače imaju slepi miševi. Mačka je pri rođenju izgledala kao i sve druge životinje, a naučnici smatraju da je najverovatnije u majčinoj utrobi bila izložena delovanju jakih hemikalija.
(http://www.sarajevo-x.com/media/images/vijesti/090527087.2_mn.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-06-2009, 00:20:03
(http://208.106.191.145/_media/imgs/articles/a276_a1.jpg)
Žena sa tri sise
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-06-2009, 01:52:14
A 5-year-old peruvian: world's youngest mother


Published on 10/24/2007 under Medicine
TAGS: 5-year-old mother, Youngest Mother Record

Into the hospital at Pisco (Peru) came a tired, ragged Indian woman from the foothills of the Andes. She led by the hand a shy little girl, scarcely three feet tall, with chestnut braids and an enormously bulging abdomen. Pointing to the frightened child, the Indian woman begged Surgeon Geraldo Lozada to exorcise the evil spirits which had taken possession of her. Certain that little Lina Medina had an abdominal tumor, Dr. Lozada examined her, received the surprise of his life when he discovered she was eight months pregnant.

Dr. Lozada took her to Lima, the capital of Peru, prior to the surgery to have other specialists confirm that Lina was in fact pregnant. A month and a half later, on May 14, 1939, she gave birth to a boy by a caesarean section necessitated by her small pelvis. The surgery was performed by Dr. Lozada and Dr. Busalleu, with Dr. Colretta providing anaesthesia. Her case was reported in detail by Dr. Edmundo Escomel to La Presse Medicale, along with the additional details that her menarche had occurred at 8 months of age, and that she had had prominent breast development by the age of 4. By age 5 her figure displayed pelvic widening and advanced bone maturation.

(http://img23.imageshack.us/img23/1994/a116lm11.jpg)


Her son weighed 2.7 kg (6 lb) at birth and was named Gerardo after her doctor. Gerardo was raised believing that Lina was his sister, but found out at the age of ten that she was his mother. He grew up healthy but died in 1979 at the age of 40 of a disease of the bone marrow.

There was never evidence that Lina Medina's pregnancy occurred in any but the usual way, but she never revealed the father of the child, nor the circumstances of her impregnation. Dr. Escomel suggested she might not actually know herself by writing that Lina "couldn't give precise responses." Lina's father was arrested on suspicion of rape and incest, but was later released due to lack of evidence. Medina later married Raúl Jurado, who fathered her second son in 1972. They live in a poor district of Lima known as Chicago Chico ("Little Chicago"). She refused an interview with Reuters in 2002.


There are two published photographs documenting the case. The first one was taken around the beginning of April, 1939, when Medina was seven and a half months into pregnancy. Taken from Medina's left side, it shows her standing naked in front of an inconclusive backdrop (either the side wall of a house with the sun shining on her, or a light-diffusing blanket in a room with an overhead light pointed toward the front of her body). This is the only published photograph of Lina taken during her pregnancy. This photograph is of significant value because it proves Medina's pregnancy as well as the extent of her physiological development. However, this photograph is not widely known outside medical circles. The other photograph is of far greater clarity and was taken a year later in Lima when Gerardo was eleven months old.

(http://img4.imageshack.us/img4/6246/a116lm21.jpg)



Although the case was called a hoax by some, a number of doctors over the years have verified it based on biopsies, X rays of the fetal skeleton in utero, and photographs taken by the doctors caring for her. Extreme degrees of precocious puberty in children under 5 are very uncommon but not unheard of. Pregnancy and delivery by a child this young remains extremely rare because extremely precocious puberty is treated to suppress fertility, preserve growth potential, and reduce the social consequences of full sexual development in childhood, and because termination of such pregnancy is more widely available now than in the early 20th century.
                                                                                                                                                                                                                                                         
Pošto sam slab sa engleskim jezikom dajem kompletan tekst,pa ako nekome nije teško bilo bi zanimljivo prevesti ovaj tekst u originalu.Ja sam malo preveo sa ovim googlovim prevodiocem ali to je jako loše uglavnom razumeo sam da se radi o petogodišnjoj devojčici koja je dovedena kao bolesna i predpostavkom da ima tumor.Međutim kasnijim pregledom je utvrđeno da je u osmom mesecu trudnoće da je porođaj izvršen carskim rezom i da je rodila dečaka teškog 2,7 kg koji je umro u 40-oj godini života zbog problema sa kostima.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 03-06-2009, 21:49:28
(http://img25.imageshack.us/img25/4971/8a121.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 03-06-2009, 21:52:49
(http://img411.imageshack.us/img411/5555/de121.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: government 03-06-2009, 21:55:21
(http://img25.imageshack.us/img25/4971/8a121.jpg)
E ovo ja zovem , morski pas , jbte koji zubi!
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 04-06-2009, 18:20:54
U podzemlju Moskve žive divovski mutanti

Izgledi da će našim svetom uskoro hodati ljudi poput X-mena sve su veći, naime, ispod Moskve u tami podzemlja žive pravi pravcati mutanti.
(http://www.javno.com/slike/slike_3/r1/g2008/m04/y168292703331706.jpg)
Ovo bi mogao biti dobar zaplet za holivudski film: ogromni crvi debeli po 4 centimetra ispod velike metropole koji prete milionima ljudskih života. Za građane Moskve, najvećeg evropskog grada, ovo je, nažalost, realnost. Takvi crvi su pronađeni i snimljeni videokamerom ispod Moskve za vreme radova firme koja je u vlasništvu Vadima Mikhaylova, organizatora ovih radova u Rusiji.

Događaj se odvio nedaleko od samog centra grada gde su mnogi radnici postali očevici ovog bizarnog iskustva, prenosi Pravda.

- Uspeli smo kamerom snimiti ogromnog crva kako urla, inače nam niko ne bi verovao. Ipak, moramo na posebnim aparatima dokazati autentičnost našeg snimka. Mislim kako će ovo što smo videli okrenuti svet nauke naglavačke. Zvuk njegova krika sigurno u životu nećemo zaboraviti – izjavio je zaprepašteni Mikhaylov.

Leteće  bubašvabei i pećinski  skakavci
Naučnici koji nisu Mikhaylova proglasili ludim veruju kako je crv, kao i drugi stanovnici podzemlja, posledica pojave mutacija. Mnogo otpada, posebno otrovnog, zakopava se pod zemlju svakim danom. Za primer možemo uzeti kako u kanalizacijskim sistemima postoje brojne slepe ribe. U podzemlju Ismailova žive pećinski skakavci, a neki od njih su veličine tanjira.

Ispod Moskve takođe  živi velik broj američkih bubašvaba koje mogu narasti čak do 8 centimetra, a najčešće se nastanjuju kod kanalizacijskih sistema za drenažu.Plaše se svetla dana i na svaki zvuk odgovaraju stravičnim siktanjem, a čak mogu i njuškati. No, najstravičniji stanovnici

podzemlja su leteće bubašvabe veličine kornjača! Lete u jatima a očevici kažu kako niko nikada ne bi trebao prisustvovati njihovom letu.

Najiskusniji kopač u Rusiji Vadim Mikhaylov smatra kako je podzemlje početak nekog drugog sveta jer veruje u postojanje paralelnog svieta. Ljudi istražuju svemir, kaže Mikhaylov, no podzemlje je mnogo zanimljivije.

- Svakoga dana hodamo iznad sveta koji je mnogo puta neobičniji i fascinantniji negoli naš vlastiti – zaključuje Mikhaylov.



Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 05-06-2009, 01:17:15
MAČAK SA ČETIRI UVA


Porodica Rok iz Dauners Grouva, predgrađa Čikaga, stekla je instant svetsku slavu od trenutka , kada je sin na internet postavio sliku njihovog mačka , koji ima četiri uva .....
(http://www.blic.rs/_customfiles/Image/slike/2008/08_avgust/22/slobodno/joda-macka-x.jpg)

Ted i Valeri Rok kažu da su ih američki mediji i televizije zasuli ponudama da prave reportaže o mačku boje dima zvanom Joda. Ponude su, kažu, stigle od emisija "Dobro jutro, Ameriko", "Foks njuz" i šoua Tajre Benks, a Jodine fotografije objavili su i londonski "Gardijan" i "Dejli mejl".
Valeri i Ted Rok ispričali su da su mačka pronašli 2006. godine, dok su u jednom baru gledali prenos neke utakmice. U jednom trenutku su primetili da se ostali gosti podsmevaju mačetu, tada starom osam nedelja, zbog neobičnog izgleda i odlučili da ga udome.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: lara_kroft 05-06-2009, 23:06:16


     
ZONA SUMRAKA U BERMUDSKOM TROUGLU

Rub izgubljenog svijeta, Trougao smrti, Groblje Atlantika, Zona sumraka, Vražji trougao,

Bermudski trougao - sve su to nazivi za imaginarno podrucje na Atlantiku uz koje se

vezuju misteriozne price o nerazjašnjenim nestancima brodova, ljudi i aviona, neobicnim

svjetlima, vodenim vrtlozima i slicnim pojavama. Rijec je o podrucju Atlantika kojemu

San Juan u Portoriku na Karibima, Fort Lauderdale na Miamiju,

te Bermudsko otocje cine vrhove "vražjeg trougla". Ovisno o

izvorima, u Bermudskom trouglu se od vremena Kristofora

Kolumba do danas dogodilo od 200 do 1000 nesreca. Howard

Rosenberg, pisac zaintrigiran tajnama Trougla, u svojim je

istraživanjima prikupio podatke o 8000 poziva u pomoc

americkoj Obalnoj straži samo tokom 1973. godine, te podatak

da je u ovome stoljecu, "vražji trougao" bez traga odnio više od

50 brodova i aviona. Bizarni dogadaji zabilježeni na ovom

podrucju datiraju još od vremena kad je Kolumbo doplovio

nadomak obalama srednje Amerike. I sam Kolumbo bio je

svjedokom neobicnih dogadanja u Trouglu : pri plovidbi

njegovih brodova Nina, Pinta i Santa Maria, 1492. godine kompas je poludio, a Kolumbo i

posada vidjeli su cudna svjetla na nebu, o cemu postoje zapisi u brodskom dnevniku.

Tajanstvenim tragedijama u Bermudskom trouglu naknadno je pripisano i otkrice broda

Mary Celeste : brod je 1872. godine nestao, te naden napušten na pucini, oko 400 milja

izvan kursa New York-Genova kojim je plovio prije nestanka. Nije bilo traga života

desetero clanova posade.

NESTANAK "LETA 19"

Najpoznatiji, pak, dogadaj vezan uz Bermudski trougao, od kojeg, zapravo, i zapocinje

moderna legenda, jest nestanak "leta 19". Desilo se to 5. Decembra, 1945. godine kad

je pet mornarickih bombardera misteriozno nestalo na rutinskom zadatku, a nestao je i

avion upucen u potragu. Ukupno, bez traga je nestalo 27

ljudi. Kao Bermudski trougao, ovo je podrucje "krstio" Vincent

Gaddis u clanku "Smrtonosni Bermudski trougao" što ga je

1964. godine objavio u listu Argosi. Zanimanje za fenomen

podrucja s kojeg se bestragom nestaje u pravu je euforiju,

medutim, preraslo kad je Charles Berlitz 1974. godine objavio

bestseller Bermudski trougao. Podgrijavanju euforije puno su

pridonijeli i mas-mediji. I danas Bermudski trougao intrigira

svojim tajnama, no skeptici su sve glasniji : njihova je teorija da

je prava misterija kako je Bermudski trougao uopce postao

misterija. Tajanstveno i neobjašnjivo ljudima je oduvijek bilo

privlacno i zanimljivo, a uz tajanstvenost, cudo i misteriju nikako ne idu racionalna

objašnjenja. No, upravo su takva objašnjenja ona koja za slucajeve iz Bermudskog

trougla daju skeptici. Što se Kolumba tice - prema podacima iz njegova brodskog

dnevnika - on je poludjeli kompas objasnio odstupanjem izmedu geografskog i

magnetskog sjevernog pola. Svjetla koja je opisao kao "velike vatrene buktinje"

vjerojatno su bili meteori.

SVJETSKO PROKLETSTVO !?

Pronalazak broda Mary Celeste bez posade takoder je objašnjiv : na brodu nije pronaden

ni jedan pojas za spašavanje, što navodi na pomisao da su pomorci napustili brod

za vrijeme oluje misleci da je Mary Celeste nece izdržati. No, ono što najviše udaljuje

od misterija jest cinjenica da je ovaj brod pronaden daleko od Bermudskog

trougla, cak u blizini obale Portugala. Razliciti izvori, naime, razlicito odreduju velicinu

Bermudskog trougla : ona varira od 500.000 kvadratnih milja do tri puta veceg podrucja.

Misterije, Neobjašnjivi Fenomeni - Knjiga I

Imaginacija nekih autora u Trougao ukljucuje Azore i Meksicki zaljev. Pripisivane su mu i

nesrece koje su se dešavale uz obale Irske, na Pacifiku i Indijskom okeanu. Po tome bi se

Trougao mogao nazvati ne bermudskim, nego "svesvjetskim morskim prokletstvom",

upozoravaju "trezvenjaci".

Oni koji tvrde da cinjenice ne podupiru legendu, dali su objašnjenje i za dešavanja

vezana uz "let 19" : posadu svih pet aviona cinili su neiskusni pripravnici, s iznimkom

vode patrole porucnika Charlesa Taylora koji tog dana nije

imao volje letjeti, pa je misiju cak htio prepustiti drugome.

Iako je vrlo brzo utvrdio da mu kompas ne funkcionira, let

je nastavio naslijepo, oslanjajuci se na navigaciju prema

zemaljskim orijentirima. No, nadošla je oluja, ali je Taylor,

dezorijentiran, uprkos upozorenjima pripravnika da je

"zapad na drugoj strani", te ne prebacujuci vezu na cistiju

radijsku frekvenciju, posadu odveo u pogrešnom pravcu,

daleko na Atlantik. Pritom im je i goriva nestalo. Zbog toga

su protivnici teorija o cudima u Trouglu govorili da je

"jedina misteriozna sila ovdje bila sila gravitacije koja je

djelovala na avione bez goriva". Istina je da se nije našao

ni najmanji trag ni jednog aviona, no ako ih je porucnik

zbilja odveo daleko na Atlantik, vjerojatno su pali na

podrucju gdje okean naglo ponire. Unutar Bermudskog trougla leži, naime, gotovo devet

hiljada metara duboki Portorikanski rov, najdublja tacka Atlantika, a avioni i brodovi koji

tamo potonu rijetko se ponovno vidaju.

ZAUSTAVLJENI SATOVI

Što se tice "martin marinera", aviona upucenog u potragu, za koji mnogi misle da je

nestao u Bermudskom trouglu, istina je da se nije vratio : eksplodirao je ubrzo nakon

polijetanja, što nije bilo neobicno jer su "marineri" bili poznati po neispravnim tankovima

za gorivo. S druge strane, opet, puno je dogadaja koji su se desili u Bermudskom trouglu

za koje je doista teško naci ikakvo razumno objašnjenje. U to spada, medu ostalima,

slucaj putnickog leta National Airlinesa 727 koji je na

10 minuta nestao s radarskih ekrana na Mijamijskom

medunarodnom aerodromu. Po dolasku, posada je

porekla da se bilo šta cudno dogadalo, osim što su

"deset minuta letjeli kroz laganu maglu". Svi satovi u

avionu, medutim, kasnili su deset minuta, iako

su ih provjerili s aerodromom neposredno prije

neobjašnjivih deset minuta "prolaska kroz maglu".

Još je nekoliko pilota imalo slicnih iskustava s

promjenama vremena nakon prolaska kroz iznenadne

"maglice", što, naravno, diže cijenu objašnjenjima

koja nisu racionalna, ali možda bolje objašnjavaju misterij Bermudskog trougla cak i ako

su suprotna prirodnim zakonima fizike. Takvo je objašnjenje na primjer ono o aberantnim

energetskim poljima koja kreiraju vremenske rupe. Još jedan slucaj koji potkrepljuje ovu

teoriju je onaj manje sretnog pilota po imenu Carolyn Casico i njezina putnika. Carolyn,

pilot s licencom, poletjela je na charter let do otoka Turka u Bermudskom trouglu. Kad se

približila otoku, osoblje na zemlji vidjelo je njezin avion kako besciljno kruži.

Radiooperater na aerodromu nije dobivao odgovore na pokušaj radiokontakta, ali je cuo

rijeci koje je ona izmijenila s putnikom: Ne razumijem ! Ovo bi trebao biti Grand Turk, ali

dolje niceg nema. Pravo je mjesto na mapi, oblik je pravi, ali ovaj otok izgleda

nenaseljen : nema zgrada, nema putova, nicega ! Nakon nekoliko krugova, okrenula se i

odletjela. Carolyn i njezin putnik nisu više nikad videni. Loše vrijeme ? Vremenske rupe ?

Otmice vanzemaljaca ? Mnoge teorije pokušavaju objasniti dogadaje iz Bermudskog

trougla.



      (http://www.dodaj.rs/t/3x/BI/3KZ0nKMa/bermuda.jpg) (http://www.dodaj.rs/?3x/BI/3KZ0nKMa/bermuda.jpg)




      (http://www.dodaj.rs/t/2w/oD/4p211SSZ/1734d.jpg) (http://www.dodaj.rs/?2w/oD/4p211SSZ/1734d.jpg)




      (http://www.dodaj.rs/t/2o/Mf/4Z5QdxdJ/525685.jpg) (http://www.dodaj.rs/?2o/Mf/4Z5QdxdJ/525685.jpg)

Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 06-06-2009, 21:57:45
Glasovi iz Korićke jame

Gornjemilanovčani Radoslav Mišković i Ljiljana Mitrović zauvek će pamtiti posetu Bileći

Zbog spleta čudnih događaja, koji su ih zadesili tokom obilaska Korićke jame nadomak mesta Hadžići, Radoslav Mišković, privatnik iz Gornjeg Milanovaca i njegova službenica Ljiljana Dmitrović neće, dok su živi, zaboraviti poslovno putovanje u Bileću. Radoslav i Ljiljana, naime, tvrde da su iz jame, u koju su ustaše u junu 1941. godine bacili 134 meštana ovog kraja, nakon što su ih zverski ubili, jasno i glasno čuli glasove, plač, jecaje i zapomaganje, od kog im se krv ledila u žilama.
(http://www.enovosti.info/sajt/doc/Image/novosti_sr/zanimljivosti/9547_vest_koricka_jama_hercegovina.jpg)
 Putem prema Bileći sam dosad prolazio mnogo puta i čuo sam priču o zločinu koji su ustaše počinile nad nedužnim meštanima, ali nikada ranije nisam imao vremena da svratim do crkvice podignute im u sećanje, kao ni do Korićke jame, gde su ustaše njihova tela bacale nakon zverskog mučenja i ubijanja. Zato sam, prilikom ovog putovanja rešio da to neizostavno uradim i da crkvi priložim ikonu arhangela Mihajla, koju sam dobio iz Jerusalima. Kako sam naumio - tako sam i uradio. Ali, ono što je usledilo graniči se na neverovatnim, nemam objašnjenja... Ušli smo u crkvicu, u kojoj čovek jedva može da se ispravi, i u trenutku kada smo nameravali da zapalimo sveće, iz jame sam začuo jauke, krike, zapomaganje, plač... Iznenađen, pitao sam Ljiljanu da li i ona čuje neke glasove, mada mi je već po njenom izrazu lica, koji je odavao strah i nevericu, bilo jasno da mi se ne pričinjava i da je glasove čula i ona. Nekoliko trenutaka samo smo se nemo posmatrali, a celo telo mi je bilo u nekom čudnom stanju, koje ne mogu ni da opišem. Nešto između straha i neverice. Jednostavno, osećanje od kojeg se podiže kosa na glavi. To je trajalo, činilo mi se, čitavu večnost, sve dok najzad nismo uspeli da upalimo sveće, nakon čega su glasovi iz jame utihnuli - opisuje događaj Radoslav Mišković, ističući da se naježi čak i kada priča o onome šta su on i Ljiljana Dmitrović doživeli pored Korićke jame.

A, da misterija bude još veća, čudne stvari su im se događale i nakon što su čuli glasove iz Korićke jame. Slučajnost ili ne, ali tek što su Ljiljana Dmitrović i njen poslodavac Radoslav Mišković krenuli dalje ka Bileći, na njihovom automobilu je pukla guma.
 

- Sad, neka je pucanje gume i bila slučajnost, ali prosto ne mogu da verujem da se to desilo na svega nekoliko stotina metara od Korićke jame i nakon što smo čuli glasove i utoliko pre što su sve četiri gume na automobilu bile potpuno nove. Kada smo stigli u Bileću, sve što smo doživeli u crkvici kod Korićke jame ispričao sam svom prijatelju Tomi Medenu, ali on me je uveravao da to u njihovom kraju dosada niko nije doživeo. Nakon povratka sa puta, pomalo u strahu, otišao sam u jedan manastir da upalim sveće nastradalima u Korićkoj jami i tom prilikom sam sve ispričao i monahu koji me je uveravao da nije bilo u pitanju nikakvo naše priviđenje. Rekao mi je i da ništa nije slučajno, već da je to nagoveštaj da je došlo vreme da žrtve traže potpunu istinu o zločinu, koji je počinjen, ali i njihova želja da ne budu zaboravljeni- priča Mišković.
Istina, sve ovo može da se prihvati i sa određenom rezervom, ali kako objasniti sledeće : u trenutku dok je Ljiljana Dmitrović, u telefonskom razgovoru, opisivala potpisniku ovog teksta šta je doživela pored Korićke jame, u njenom stanu je iz čista mira eksplodirao kabal električne pegle, koja je bila uključena. Zato, i ako ima slučajnosti, onda ih je baš previše!
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 07-06-2009, 12:49:18
Na granici između Perua i  Bolivije na planinskom platou Atiplana na visini 3 800 m.nedaleko od jezera Titikaka nalazi se hram grad Tiauanaka za koji se prvo tvrdilo da je star 1 500g. pa 2 500 da bi se nakraju utvrdilo da je star između 12 i 17 hiljada g.što je i dokazao Bolivijski naučnik Artur Poznanj.Zidovi Se temelje na granitnim pločama od kojih je najteža 440 tona.Ništa nebi bilo neobično kada se nebismo zapitali kako je tolika granitna gromada podignuta na visinu 3 800m.
Okolni meštani pak tvrde da su hram sagradili bogovi i to za jednu noć
(http://img1.liveinternet.ru/images/attach/c/0//43/860/43860259_historia3.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 08-06-2009, 00:19:09
[http://kinowarez.ru/roliki/5511-zhutkaja-zmeja.html (http://kinowarez.ru/roliki/5511-zhutkaja-zmeja.html)

(http://kinowarez.ru/uploads/posts/2009-01/1231846471_810493.7.3.jpg)
nije preporučljivo svakome da pogleda ovaj video
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 08-06-2009, 16:15:12

"Nalepši je doživljaj susret s tajanstvenim. On je izvor svake stvarne umetnosti i nauke. Ko nikad nije imao ovo iskustvo, ko nije sposoban ni za kakvo oduševljenje i ko ne može da se zapanji od čudenja, on je isto kao mrtav. Njegove oči su zatvorene!"

Albert Einstein

(http://www.bosnic.com/Slike/r3_Intro_1.jpg)
Šta o misterijama misli Arthur C.Clarke
Tri vrste enigmi

Misterije se pojavljuju u toliko oblika i veličina da ih je gotovo nemoguće svrstati. Jedan je koristan način taj da ih podelimo i nazovemo misterijama prve, druge i treće vrste


Misterija prve vrste je nešto što nas je nekada krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja protumačeno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave; jedan od najpoznatijih i najlepših primera je duga. Predistorijskom čoveku ona je verovatno ulivala strah, čak užas. Nije je znao objasniti ni na koji način osim kao delo neke nadmoćne intiligencije; pročitajte u Knjizi postanka, kad Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da će nebo obeležiti svojim znakom...
Pravo objašnjenje duge moralo je pričekati potvrdu Isaaca Newtona da je »bela« svetlost zapravo mešavina svih boja koje se mogu odeliti prizmom ili kapljicama vode koje lebde na nebu...
(http://www.bosnic.com/Slike/r3_Intro_2.jpg)
LETEĆI TANJIRI:
Postoji hiljade različitih sudova o njima. Dok ih jedni smatraju letelicama iz svemira, drugi ih objašnjavaju kao prirodnu pojavu.

Još vece strahopoštovanje od duge izaziva aurora - polarno svetlo i tek smo otkako je svanulo svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih čestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje zadrzava u gornjim slojevima atmosfere. Još i sada valja proučiti
mnoge pojedinosti, ali u pogledu opštih principa aurore nema više sumnje.
Svakako - a to će vam spremno potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnjenje« nije konačno: iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje svetla u spektar stvara dugu - ali šta je svetlost sama po sebi?...
Misterije druge vrste su nepoznanice koje još jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Često je neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi čine podjednako dobri. Najspektakularniji savremeni primer je, svakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sežu od psihickih manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova iz drugih svetova , da bi stvari bile još zamršenije, lanac spremnih tumača niže se od totalnih ludaka do treznih naučnika.

MORSKA ČUDOVISTA: (http://www.bosnic.com/Slike/r3_Intro_4.jpg)
Neobične sage o morskim zmijama i nemanima možda postoje samo u mašti dokonih mornara, a možda su i zaostali saurusi iz praistoriskih vremena

Druga je tajna, koja ne pobuđuje takve strasti, velika morska zmija. Većina bi zoologa posve spremno priznala da golema neidentifikovana morska bića možda postoje - i možda su, kao u slučaju resoperke (coelacantha) čak ostaci iz predistorijskog doba. Ako još jesu prisutni, jednog bismo dana to morali moći dokazati.
Ako izuzmemo zlu sreću, većina se tajni druge vrste nakraju reši i prelazi u one prve vrste. Kao svedok takvog razvoja naš je naraštaj imao najveću sreću od svih dosadašnjih. Pronašli smo odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na pitanja kojih su se rešenja nekad činila sasvim nemogućim...
Ipak, ima nekih tajni koje će možda zauvek ostati tajne druge vrste. To posebno vredi kad je reč o istorijskim događajima; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema načina da ih obnovimo... Ako neko ne izmisli način kako da gledamo u prošlost - što je krajnje neverovatno ali ne i posve nemoguće - možda ih nikad nećemo saznati. Naučnici su srećniji od istoričara, jer priroda ne uništava dokaze; sva pitanja koja postavljaju nakraju dobiju odgovor.
Misterije treće vrste su najređe i o njima se moze vrlo malo reći; neki skeptici tvrde da one čak ni ne postoje. To su pojave ili događaji - koji se, čini se, ne mogu racionalno protumačiti; u slučajevima gde kao objašnjenja postoje teorije, ove su još fantastičnije od samih »činjenica«.
Možda je stopostotna tajna treće vrste nešto tako strašno da je - čak i kad bi materijal postojao - čovek radije ne bi upotrebio u televizijskom programu. To je neobičan fenomen poznat kao spontano samozapaljenje.
Ima mnogo zabeleženih slučajeva poduprtih, kako se čini, nepobitnim medicinskim dokazima, da je ljudska tela u vrlo kratkom vremenu progutala strašna vrućina koja je često doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa cak i odeću zrtve!

JEDNA OD NEREŠIVIH MISTERIJA: (http://www.bosnic.com/Slike/r3_Intro_3.jpg)
Samospaljivanje, smatra Arthur C. Clarke, zasigurno je fenomen koji nauka još dugo neće uspeti da odgonetne.

Ljudsko telo obično nije tek tako lako spaliti; zapravo, potrebno je prilično mnogo goriva da bi se ono spalilo. Čini se da nema načina da se ova tajna ikad reši bez mnogo više dokaza a ko bi poželeo da ih bude?
Manje je zaprepašćujuća, premda ponekad vrlo zastrašujuća, misterija treće vrste Poltergeist (od nemackog doslovno »bučan duh«). Premda treba kad su u pitanju paranormalni fenomeni biti poprilično skeptičan, zato što neobične pojave zahtevaju i potvrde vanredno visokog standarda, ipak ima upečatljivih dokaza da se mali predmeti bez ikakvog fizickog povoda mogu pomicati ili čak materijalizovati. Iza te pojave najčešce negde nalazimo neko preosetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu preosetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve neparanormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno pojavljuje u tolikim kulturama i kroz tolika razdoblja nagoveštava da se neobične stvari ipak događaju...
Ništa nije važnije od uverljive demonstracije nekoga neobičnog događaja van granica prihvaćene nauke; upravo
takvim otkrićima znanje napreduje. Međutim, sve dotle dok nema neke prihvatljive teorije ili upotrebljive hipoteze koja bi pojavu objasnila, možemo o njoj reći malo šta razumnog. Malo šta frustrira više od izolovanih enigmi koje, kako se cini, ne dopuštaju nikakva racionalna objašnjenja.
Ako zaista postoje, tajne treće vrste brzo uznapreduju u tajne druge i nakraju u one prve vrste. Savršen primer za to je otkriće radioaktivnosti, pri kraju 19. veka. Naučnike s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkriće da određeni sastojci urana neprekidno emitiraju energiju. To otkriće nije bilo samo potpuno neočekivano, nego se i suprotstavljalo svemu što je tada o fizici bilo poznato. Međutim, ubrzo su bile utvrđene nepobitne cinjenice, što je u vrlo kratkom vremenu dovelo do prvoga pravog shvatanja atomske strukture.
Nema sumnje, svet je tako neobično i divno mesto da će zaista uvek nadmašiti i najbujniju maštu; uvek će biti nepoznatih stvari, a možda i takvih koje ne možemo shvatiti.

Arthur C. Clarke
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 16-06-2009, 22:25:24
LEGENDA U KOJU SVI VERUJU 


Platonova priča o Atlantidi i opis njene tragične propasti, tokom mnogih vekova je smatrana legendom. Pa i danas, u naučnom svetu ne postoji jedinstveno mišljenje da li je ova hipotetična civilizacija uistinu postojala. Možda jeste, a možda i nije...



Postoji mnoštvo pretpostavki i naučnih hipoteza o tome da li je Atlantida uopšte postojala, gde se nalazi i zašto je (i kako) isčezla s lica naše planete. Najvažniji izvor o njenom sjaju nalazimo u Platonovim "Dijalozima" (Timej) u kojima navodi priču koju je za vreme svog boravka u Egiptu, oko 583. godine pr. n. e., čuo grčki filozof Solon.

Gde se nalazila?

Nekada, u davna vremena, iza moreuza 'Herkulusovi stubovi' (Gibraltar), zabiležio je Platon, prostiralo se veliko ostrvo koje se zvalo ~ Atlantida. Ostrvo je imalo površinu oko 154.000 kvadratnih milja, a na njemu je živelo oko 2o miliona ljudi. Zemlja je obilovala toplim izvorima, a u šumama su živeli slonovi i druge africke životinje.
Plodne ravnice bile su ispresecane mnogim kanalima, koji su sluzili kao vodeni putevi za prevoz razne robe i poljoprivrednih proizvoda. O bogatstvu ove hipoteticne civilizacije govori podatak da je njen glavni grad bio opkoljen visokim bronzanim zidovima, a dvorci, vile i hramovi bili su prekriveni zlatom i srebrom.

LEGENDARNA ZEMLJA:


Mnogi istrazivači smestili su Atlantidu u Atlantski okean, u blizini Azurskih ostrva.

Od 12 ooo. pa sve do 9ooo. godine, Atlantida je gospodarila tim delom sveta, upravljajući gigantskom mediteranskom carevinom, koja je dopirala sve do Egipta i Italije. Atlanti su se borili za stvaranje takve državne zajednice u kojoj bi ideali bratstva i prijateljstva predstavljali najveće blago.
No, 'jednoga užasnog dana i jedne užasne noći', navodi Platon, 'Atlatidu je progutalo - more!...'
Od tada do danas o njoj je napisano preko 2o.ooo knjiga u kojima se iznose bezbrojne pretpostavke. Jednu od poslednjih napisao je austrijski inženjer Oto Henrih Muk, čovek veoma širokih pogleda.
Muk naglašava da je Platon govorio istinu i dodaje da se Atlantida mogla nalaziti u blizini Azorskih ostrva, koja leže na udaljenosti od 1.2oo kilometara od EVrope.

Šta je zapamtio Kromanjonac?


Ako je to tako, ova je blistava imperija zasigurno imala svoje kolonije na Starom kontinentu. Ali, gde?! Primitivna keramika i primitivno oruđe Neandertalca govore o tome da je Evropa u ta davna vremena jos uvek preživljavala - kameno doba!
Muk je obratio pažnju da je Kromanjonac, koji je bio viši rastom i koji je bio na daleko višem kulturnom nivou od Neandertalca, živeo otprilike u isto vreme s Atlantima. Izvanredne slike divnih ljudi sa bronzano obojenom kožom u pećinama Španije i juzne Francuske danas se pripisuju umetničkim vizijama čoveka iz Kromanjona. Njegovi ukrasi, oruđe za rad i drugi predmeti, bili su izrađeni veštije i sa znatno više umetničkog ukusa od neandertalskih. Drugim rečima, to su ostaci jedne visoko razvijene kulture, koja u mnogo čemu predstavlja kontrast u odnosu na primitivni način života neandertalskog čoveka!

SJAJNA CIVILIZACIJA:

Ako je postojala, Atlantida je dotigla visoki stepen civilizacije, a njen glavni grad blistao je u zlatu i srebru.


Istrazujuci grobove Kromanjonaca, Muk je izneo pretpostavku da su oni bili stanovnici Atlantide. On je obratio pažnju i na sledeću činjenicu: ogromne oblasti Evrope za vreme egzistiranja hipotetične civilizacije bile su još prekrivene snegom i ledom, jer su glečeri poceli da se tope i nestaju tek u 11. milenijumu pre nove ere. Zašto? Zašto topla Golfska struja, koja danas zagreva obale Evrope, nije tada funkcionisala? Da je u tome nije možda sprečavala neka golema prirodna pregrada ~ Atlantida ~ pita se Muk i dodaje da je Golfska struja zapljuskivala obale legendarnog kontinenta, da je upravo ona stvorila onu blagu klimu o kojoj je s oduševljenjem govorio Platon?!... Postoje li dokazi za takvu tvrdnju?
Da, postoje!

Kakvu tajnu skrivaju jegulje?


Muk ih je pronašao u neobičnom i za sada neobjašnjivom ponašanju evropskih jegulja. Napustajući svoj zavičaj ~ Sargasko more, koje se nalazi jugozapadno od Azurskih ostrva, jegulje se upućuju Golfskom strujom i, reklo bi se potpuno besmisleno, putuju u Evropu i završavaju u rekama koje se ulivaju u Mediteran. Nakon nekoliko godina jegulje se vraćaju u Sargasko more, gde polažu ikru i završavaju svoj životni ciklus.

Šta ih nagoni na tako opasna putovanja? Nauka na to još nije dala definitivan odgovor. Možda se, kaže Muk, na to pitanje može dati sledeći odgovor: kada su se instinkti jegulja tek formirali, slatke rečne vode na Atlantidi, u kojima su one mogle da nađu utočiste od morskih grabljivica, nalazile su se sasvim blizu Sargaskog mora. Slepi instinkt ih i danas, hiljadama godina nakon nestanka Atlantide, i dalje tera na duga i neizvesna putovanja tokovima Golfske srtuje!
Muk je sledio trag koji je Atlantida kao svojevrsni most mogla da odigra između Evrope i Amerike. On je obratio pažnju na sličnost egipatskih, srednjoamerickih i južnoamerickih piramida u dolini reke Moce. Zatim na slične elemente u kulturama Baska i Maja. Muk piše o jednom baskiskom misionaru koji je bio zapanjen kada je otkrio da ga ljudi u džunglama Guatamale odlično razumeju i da koriste slična oruđa pri obradi zemlje kao i njegov narod.

Šta je stvorilo depresije u Atlantiku?


Platon je tvrdio da je Atlantidu progutalo more. Muk je u svojim istraživanjima počeo da traga za 'izgubljenim kontinentom' i po dnu Atlantskog okeana. Zahvaljujući okeanografiji, nauka danas raspolaže detaljnom kartom morskog dna. Dno Atlantika podeljeno je na dva dela velikim podvodnim grebenom čija visina pod morem dostiže 3ooo metara, a proteže se od Islanda do Antarktika.
U području Azurskih ostrva taj se greben širi u plato širine 4oo i dužine 1ooo kilometara. Severno od njega podižu se podvodne vulkanske planine. Pojedini njihovi vrhovi uzdižu se nad površinom okeana. To su danas Azurska ostrva, čiji oblik i razmere uveliko podsećaju na - Platonovu Atlantidu!

STRAVICNA KATAKLIZMA:


Hipotetički kontinent Atlantida završio je u katastrofi kosmičkih razmera. Prema nekim pretpostavkama, Atlantida je nestala nakon što je našu planetu pogodio ogromni asteroid.

Pri razvijanju svoje hipoteze, Muk je bacao poglede i na priobalne regione severnoameričkog kontineta. U regionu grada Carstona, u Juznoj Karolini (SAD), aerofoto-snimanjem 1930. godine načinjena je karta celokupne oblasti, koja neodoljivo podseća na bojno polje prekriveno sa oko 3.ooo okruglih i ovalnih kratera, čiji su 'grudobrani' okrenuti prema jugoistoku.
To je po mišljenju Muka veoma ozbiljan dokaz u korist hipoteze da su kratere stvorile krhotine nekog nebeskog tela koje je doletelo iz severozapadnog pravca. Razume se, udubljenja u Juznoj Karolini su znatno manja od dveju ogromnih depresija koje se nalaze na dnu Karipskoga mora; one dostižu dubinu od 9.ooo metara i imaju površinu od 5oo.ooo kvadratnih kilometara.
Kakve su ogromne sile stvorile ta gigantska udubljenja na morskom dnu i šta je izazvalo pojavu vrtača na obali Južne Karoline?

Katastrofa je došla s neba!


Platon pominje odstupanje u kretanju zvezda i ogromnim požarima na Zemlji, koji su pratili katastrofu Atlantide. Muk smatra da je u skretanju zvezda reč o ~ asteroidu. Matematički proračuni rezultiraju njegovim zaključkom da je asteroid 'dospeo' iz pravca asteroidnog pojasa Adonis i pri orbitiranju oko Sunca po opasnoj ekscentričnoj orbiti skrenuo sa nje i obrušio se na Zemlju!
Slicno gigantskoj raketi, asteroid se iz zapadnog pravca spuštao na Zemlju. Sudeći prema veličini podmorskih depresija, Muk pretpostavlja da je prečnik kosmickog giganta dostizao oko - 11 kilometara!
Na visini od oko 3oo kilometara asteroid je zbog zapaljenog vodonika počeo da sija jarko crvenom bojom. Za njim se vukao rep zapaljenih gasova, dugačak oko 6o kilometara. Pri prodoru kroz atmosferu, on se raspao na manje delove.
Dva džinovska dela asteroida, svaki težak od mnogo milijardi tona sručila su se u okean, stvorivši portorikansko udubljenje, a manje krhotine izrovarile su tlo u Juznoj Karolini. Ti udari apokaliptičke snage izazvali su eksploziju koja je zahvatila ogromnu teritoriju. Još dva gigantska komada asteroida pogodila su Zemljinu koru na veoma osetljivom mestu - u regionu Atlantskog grebena - i aktivirale sve vulkane u njegovom lancu.
Stravična kataklizma zahvatila je Atlantidu i pretvorila je u pustoš.

Zašto su nestali mamuti?


'Za jedan užasan dan i jednu užasnu noć, kako je pisao Platon, 'Atlantida je isčezla'. Još dugo su nakon toga zemljotresi potresali kontinente, pa je severoistočni deo Južne Amerike potonuo u Atlantik, a njen severozapadni deo izronio iz voda Pacifika, prenoseći gradove sa nivoa mora do vrhova današnjih Anda. Istovremeno, gigantski crni oblaci, ispunjeni otrovnim gasovima, gušili su ljude i životinje širom naše planete.
Kao dokaz za tu hipotezu Muk navodi iznenadni nestanak mamuta. Preživevši desetine hiljada godina u Sibiru, koji do tada nije bio pod ledom, oni su iznenada uginuli. Svi do jednoga!
Autor hipoteze tvrdi da je oblak otrovnih plinova te kolose ubijao na licu mesta. Po njegovom misljenju, nije izneta jos ni jedna činjenica koja bi objasnila iznenadno smrzavanje dlakave sabraće slonova, niti se zna šta je to sto je uticalo da se Sibir pretvori u gigantski frižider. Da li je pogodak asteroida doveo do oscilacije Zemlje za vreme njenog rotiranja, što je izazvalo predislokaciju polova i naglu izmenu klime? - postavlja Muk pitanje i dodaje da su se u ogromnom crnom oblaku mogle nalaziti i one kolosalne količine vode koje su izazvale svetski potop o čemu govore legende mnogih naroda.

Interesantno je da Platon ukazuje na 'more blata' koje je za duže vreme onemogućilo plovidbu brodova izvan Gibraltara. Godine 1822. arheolog Leonard Vulej započeo je radove na iskopavanju grada Ura, prestonice drevnih Sumerana. Ispod grobnica prvih careva, ekspedicija je otkrila sloj mulja i prljavštine, debljine gotovo tri metra. U istom sloju nisu bili otkriveni nikakvi arheološki ostaci. Baš nikakvi. Sve što je do tog vremena postojalo, kao da je netragom isčezlo!

Rađanje nove civilizacije


Prema Mukovim proračunima, čovečanstvu je bilo potrebno tri hiljade godina da bi se oporavilo od katastrofe izazvane padom asteroida. Skoro sve to vreme ogromni crni oblak vulkanske prašine visio je nad severnom Evropom.
Za one koji su preživeli kataklizmu, život pod tim oblakom predstavljao je kratku i tešku borbu za opstanak. Ljudi su lutali pod crnim nebom, na kome se Sunce samo ponekad pojavljivalo kao daleka fatamorgana; a u vreme kada je čovečanstvo stvorilo nove uslove za razvoj svoje civilizacije - to je bilo u četvrtom milenijumu pre nove ere - od Atlantide je ostala samo legenda.
Sva dostignuća nekadašnje nauke, umetnosti i kulture uopšte, bila su zbrisana. Čovečanstvu je bilo potrebno jos 6.ooo godina da bi steklo nova znanja; njih je koristio i Muk da bi postavio svoju teoriju o uzrocima propasti blistave Atlantide.

Mit o Atlantidi

Priča, otprilike, ide ovako. Nekad davno, pre nekih 9.000. godina, kod „raspodele dobara”, Atina i Hefest dobijajuAtinu, a Posejdon (odnosno njegov egipatski ekvivalent) veliko ostrvo Atlantidu. Gde je Atina znamo, a što se tiče Atlantide, nije jasno da li je bila locirana u Atlantskom okeanu, ili u Mediteranskom moru. Indikativno je da Atina milenijum kasnije dobija grad Sais, takođe. Prema tradiciji Hronos je po zbacivanju sa „božanskog prestola” bio bačen na ostrvo Kanopus, gde i danas spava (tj. gde vreme ne teče). Pol ekliptike i jeste „bezvremenski”, on nije podložan pomeranju, suprotno od ekvatorijalnog pola (koji trasira „doba” - Zlatno, Srebrno, Bakarno i Gvozdeno), tako da je bog vremena bio smešten „na pravo mesto”. Na Atlantidi Posejdon (on u grčkoj mitologiji igra ulogu Demijurga, koji pored ostalih zaduženja proizvodi zemljotrese i plimske talase - cunamije) gradi ostrvo u ostrvu, gde vodi ljubav sa smrtnim ženama. Posejdonovi naslednici, međutim, postaju sve korumpiraniji, zaboravljajuć i božije zakone (uporediti sa biblijskom mitologijom iz Knjige o sudijama, na pr.), tako da bog odlučuje da ih kazni.U međuvremenu Atinjani, vođeni istim plemenitim namerama (uz nešto imperijalnih osećanja prema „Divljem Zapadu”), pobeđujuAtlantidske snage koje su krenule na Istok u osvajačke svrhe, i zauzimaju Ostrvo da bi kaznili grešne Atlantiđane. (Ostrvo u ostrvu, koje je Posejdon ogradio koncentričnim krugovima vode i zemlje, neodoljivo posteća na ranije pomenuto ostrvo File na Nilu). Platon dalje elaborira topografiju i istoriju Atlantide, koja se može prevesti u tadašnje prilike u Heladi, ali se mi ovde ne možemo na tome zadržavati. Pomenimo samo da je centralno ostrvo koncipirano u obliku školjke, koja je amblem Posejdonov. Nije slučajno ni to što je trubu-školjku izumeo Jarac, asociran zimskoj kratkodnevici, i koji je duvanjem u trubu označio kraj Deukalionovog potopa (kataklizme). Najzad, razljućeni Zevs šalje (ili odobrava) potop, koji odnosi kako grešne Atlantiđane, tako i same Atinjane na njoj. Tako je nestala Atlantida.

Autor: Prof. dr Petar Grujić je naučni savetnik u Institutu za fiziku, Zemun


(http://i.dailymail.co.uk/i/pix/2009/12/17/article-0-07A2ADF5000005DC-264_634x323_popup.jpg)


Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 16-06-2009, 22:37:48
Poslednji časovi Atlantide

Osmog jula 8498. godine pre Hrista, na Zemlju se velikom brzinom obrušio i uz temperaturu od 20.000 0 C, eksplodirao jedan asteroid. Katastrofa je trajala samo dva minuta, a za ta dva minuta poginuli su milioni ljudi, uništen je biljni i životinjski svet u mnogim regionima naše planete, a njen lik i klima promenjeni su za sva vremena. Bio je to dan u kome je potonula legendarna Atlantida, a sa njom je nestala i prva civilizacija koju je čovek izgradio. "Uzrok te apokaliptične katastrofe je asteroid iz grupe Adonis, koji je sa svoje trajektorije oko Sunca dospeo u gravitaciono polje Zemlje" - smatra nemački fizičar Oto Muk (Otto Muck), iz čije knjige "Sve o Atlantidi" prenosimo najzanimljivije delove.

Kataklizma je počela na severozapadnom horizontu: iz dubine kosmosa iznenada se pojavilo nepoznato nebesko telo, koje je najpre ličilo na sićušnu zvezdu, posle 30 sekundi na kometu, a posle jednog minuta na blještavi bolid čiji je sjaj bio jači od stotinu Sunaca. Gotovo položenom trajektorijom telo se obrušilo na Zemlju.

Pir razularene stihije


Iz pravca severozapada asteroid je nečujno doleteo do obala severnoameričkog kontinenta, u oblasti 330 severne geografske širine, gde se danas nalazi lučki grad Čarlston u državi Južna Karolina.

Kada je nebesko telo ogromnom brzinom prodrlo u gušće slojeve atmosfere, temperatura stvorena trenjem naglo se popela na 20.000 0 C i svi oni koji su videli taj stravični bljesak ostali su zauvek slepi. Užasna toplota je spalila i u pepeo pretvorila sve što joj se našlo na putu.

Pod dejstvom toplote nebesko telo je, na oko 200 km iznad površine Zemlje eksplodiralo i raspalo se na stotine usijanih delova koji su se obrušili na površinu Zemlje kao kakva kiša, šireći smrt i propast.

Dve najveće gromade su pale u reon Atlantika, severoistočno od Portorika. Razornom silom jednakoj snazi 30.000 hidrogenskih bombi, one su probile dno okeana. Bilioni tona usijane magme je poletelo iz dubine Zemlje i pomešalo se sa morskom vodom, pretvarajući je u neizmerne količine vodene pare koja se dizala i do 30 km u visinu.


Prasak eksplozije čuo se širom sveta. Blještavi sjaj je pretvorio noć u dan 2.000 km unaokolo. Džinovski talasi, visoki i do 1.000 m valjali su se sa pučine ka kopnu i uništavali sve pred sobom...

U tom piru razularene stihije potpuno je uništeno legendarno ostrvo Atlantida.


Platon o Atlantidi
Najveća opsesija Ota Muka je otkrivanje tajne o Atlantidi, kojom se čovečanstvo već bavi oko 2.400 godina, od onih dana kada je slavni grčki filozof Platon (427-347, pre nove ere), stavio na dnevni red istorije to pitanje. Neposredno pre svoje smrti je napisao dva dela "Timaios" i "Kricias", u kome su po prvi put pomenuti legendarno ostrvo i njegov tragičan kraj.

Prema Platonu, Atlantida se nalazila u blizini "Herkulesovih stubova" - kako se ranije nazivao Gibraltarski moreuz. Bila je veća od Male Azije i Južne Afrike zajedno, odlikovala se plodnošću i davala po dve žetve godišnje.Platon je pominjao kokosove palme, slonove, krokodile, pozlaćene hramove i palate, glavni grad u prečniku od 23 km i ljudsku zajednicu zasnovanu na zakonodavnim normama i visokoj kulturi. Vojska Atlantide je raspolagala sa 480.000 pešaka, 120.000 konjanika, 160.000 bornih kola, 240.000 mornara.
Platon je prvi pisao o Atlantidi. Sva kasnija dela drugih autora su se zasnivala na njegovim informacijama. Međutim, Platon je podatke o Atlantidi čuo od svog rođaka Kricijusa, koji ih je saznao od svog dede, a ovaj opet od Solona, najvećeg zakonodavca Grčke. Ali i Solon je do tih podataka došao na osnovu izveštaja starih egipatskih pisaca, koje je otkrio prilikom svojih putovanja.

Na osnovu dvadesetak stranica Platonovog napisa o Atlantidi, do sada je objavljeno 25.000 radova o najvećoj katastrofi koja je zadesila našu planetu. Naučnici i pisci, moreplovci i istrazivači, opsenari i šarlatani pisali su o Atlantidi.

"Godine 1969. američki pomorski istrazivači su otkrili u kristalno čistoj vodi, u blizini Bahamskog ostrva Andros, ostatke ogromnih zidova i stubova, i to upravo na lokaciji koju je američki vidovnjak Edgar Kejsi ( Casey ) još 1929. godine predskazao kao mesto na kome će se ponovo pojaviti Atlantida" - piše Oto Muk.

Tragovi potopljenih gradova postoje u svim krajevima sveta i to ima svoje objašnjenje: od poslednjeg ledenog doba ( oko 7.000 godina pre n. ere ) istopljeni ledeni prekrivač, koji je pokrivao i velike oblasti Evrope, podigao je novo mora za čitavih 200 metara. Tako je more u nižim primorskim područjima potopilo čitave civilizacije i njihovo stanovništvo. Engleska tada još nije bila ostrvo, na mestu Baltičkog mora nalazilo se kopno, dok je Temza bila pritoka Rajne, a Apeninsko poluostrvo je bilo zemljouzom povezano sa Severnom Afrikom.

Sve te potopljene oblasti imaju nesto zajedničko: nalaze se u obalskim područjima kontinenata. Međutim, Atlantida se, prema Platonu, nalazila daleko u okeanu. "Odatle se - pisao je on - moglo otploviti do drugih ostrva, a sa ovih i do nasuprot ležećeg kopna".

Ta druga ostrva su najverovatnije Karipska ili Bahamska ostrva, a "nasuprot lezeće kopno" je severnoamerički kontinent.

Prema tome, Atlantida se nalazila između Evrope i Amerike, gde se danas nalaze Azurna ostrva. Ona, po svemu sudeći, predstavljaju najviše vrhove ogromnog podvodnog planinskog lanca koji se od severa proteže prema jugu kroz Atlantski okean. Taj planinski greben se u oblasti Azura proširuje u plato čija širina dostiže 500, a dužina 1.000 km. Plato se danas nalazi na dubini od 3.000 m ispod morske površine, dok su obe strane Atlatnika duboke po 7.000 m. Oto Muk tvrdi da je taj plato nekada predstavljao Atlantidu. Kosmička karastrofa bila je uzrok njene propasti. Za tu tvrdnju on navodi više dokaza.

Dokazi Ota Muka

Kada su 1921. godine izvršena prva vazdušna foto-snimanja Južne Karoline, otkriveno je više od 3.000 kratera zagonetnog porekla. Stotinak kratera je imalo prečnike od preko 1,5 km , dok se čitava oblast, sa centrom oko grada Čarlstona, rasprostirala na oko 156.000 km2 . Zaključak se sam po sebi nametao: reč je o tragovim krhotina nekog većeg nebeskog tela koje je eksplodiralo nad Zemljom. Dve ogromne jame na morskom dnu u oblasti Portorika ukazuju na pad dva džinovska dela asteroida. Prema Mukovim proračunima oba dela imala su prečnike od po desetak kilometara. Te gromade su napravile ogromnu pukotinu koja se ubrzo proširila do Atlantide. Rastopljena magma iz utrobe Zemlje bila je strahovitim erupcijama izbačena u atmosferu, a na njenom mestu je nastala pukotina u koju je sve do dubine oko 3.000 m potonuo i deo zemljine kore. To je bio kraj Atlantide, čiju je propast pratilo niz katastrofa.

Pepeo lave i isparena morska voda stvoroli su crni oblačni pokrivač od 30 km debljine, koji se pod dejstvom pasatskih vetrova premeštao prema istoku, ka Evropi, Africi, Aziji. U tim oblacima stvarali su se tornada i uragani. Pepeo i morska so su predstavljali kristalizacione tačke za apokaliptične kiše i provale oblaka koje su se obrušavale na Zemlju. Prema Bibliji kiše su trajale 40 dana i 40 noći, dok je voda prekrivala nizije čitavih 150 dana. Po proračunima Ota Muka te brojke su potpuno verodostojne.

Golfska struja kao dokaz
Činjenica je da Zapadna Evropa ima svoju blagu klimu zahvaljujući moćnoj okeanskoj reci tople vode. Britanska ostrva imaju srednju godišnju temperaturu od 100 C, dok Labrador, koji se nalazi na istoj geografskoj širini, samo na drugoj strani sveta, a ne zapljuskuje ga topla morska struja, ima srednju godišnju temperaturu od 00 C.

Muk postavlja pitanje: kako se uprkos postojanju Golfske struje moglo dogoditi da su se u ledenom dobu, koje se završilo oko 7.000 godina pre n. ere, Skandinavija i velike oblasti Nemačke i Britanskih ostrva nalazile pod večitim snegom i ledom? Njegov odgovor daje prihvatljivo objašnjenje: Golfska struja u to vreme nije uopšte ni dopirala do Evrope. Polazeći iz Meksičkog zaliva ona je na pola puta do Evrope nailazila na nepremostivu prepreku: 1000 km dugačko i 500 km široko ostrvo Atlantidu. Topla struja je zapljuskivala njegove zapadne i jugozapadne delove i odatle se u neprekidnoj cirkulaciji vraćala u Karipsko more, odakle je opet zaokretala ka Atlantidi.

Tek posle propasti Atlantide put prema Evropi je bio otvoren. Pod povoljnim dejstvom tople morske struje, ledeni pokrivač na Britanskom ostrvu počeo je da popušta i da se topi. Taj proces traje već hiljadama godina i nije završen do danas.


Promenjena maršruta jegulja

Neobično putovanje jegulja se uklapa u teoriju Ota Muka. Jegulje polažu ikru u Sargaskom moru, u zapadnom delu Atlatnika. Ono zauzima dosta veliku površinu Atlantika i prekriveno je gustim masama algi. To neobično more zapljuskuju tople golfske struje. Izleglu mlađ jegulja strujanje tople vode nosi na istok i severoistok. Tako jegulje dospevaju do Evrope gde se njihova ogromna jata dele - mužjaci ostaju u moru, dok se ženke uzvodno kreću u reke koje se ulivaju u Atlantik. U tim rekama ostaju pet godina dok ne dostignu polnu zrelost. Tada se vraćaju u more i ponovo sa mužjacima odlaze u Sargasko more i tamo polazu ikru.

Na prvi pogled to putovanje jegulja radi očuvanja vrste i parenja je potpuno besmisleno i preterano opasno.
Muk objašnjava da jegulje ranije nisu dolazile u daleku Evropu. Golfska struja ih je donosila samo do mnogo blize Atlantide. Kada je ostrvo nestalo u katastrofi, golfska struja je ponela sa sobom i jegulje na ovo produženo putovanje. Njihov instikt se nije promenio ni posle toliko milenijuma: i danas ga se pridržavaju.


Stvaranje rase bledolikih

Gigantske količine lave i pepela koje su se podigle u atmosferu, prekrivale su nebo nad Evropom, prema Mukovim proračunima, oko 2.000 godina. Biljke, kojima su nedostajale potrebne količine svetlosti su izgubile pigmente. To se dešava i sa ljudima koji se duže ne izlažu Sunčevoj svetlosti. Muk pretpostavlja da su upravo pod tim uslovima nastali bledoliki ljudi, iz dotada bakarno-crvenih rasa ljudi. To dokazuju i crteži otkriveni u pećinama južne Francuske.

Datum katastrofe Muk je izračunao tako što je pošao od Platonovog podatka, po kojem je Atlantida potonula pre 8.500 godina. Uporedio je taj kalednar sa kalendarom Maja indijanaca, koji započinje apsolutnim nultim danom, a može se tačno fiksirati: 6. jun 8498. godine pre nove ere.

Da li je to bio dan propasti Atlantide? Sličnost u tim datumima ne može biti slučajna.

Sa tim datumom se može povezati i interesantna astronomska konstelacija, povezana sa tzv. konjukcijom Zemlje i Venere sa Mesecom: ta tri nebeska tela su se nalazila tog dana u istoj liniji. Ali istog dana se u blizini Zemlje nalazila i grupa asteroida Adonis.

Da li je konstelacija Zemlje, Venere i Meseca bila dovoljna da jedan izdvojeni asteroid iz grupe skrene sa svog puta i privuče ga u polje Zemljine teže?

Muk smatra da to nije nemoguće.

Postoje mnogi dokazi za slične manje kosmičke udese koji su pogađali nasu planetu.

Tako je 30. juna 1908. godine jedan meteorit pao na teritoriju Sibira i izazvao pojavu plamenog stuba visokog 20 km, koji se mogao videti i sa daljine od 500 km. Pod dejstvom vazdušnog udara, ljudi i konji su padali i po 650 km udaljeni od mesta gde se desio udar. Pri tome ne treba zaboraviti da je taj meteorit bio pravi patuljak u odnosu na asteroid koji je pogodio Atlantidu.

Atlantida - most među starim kulturama
Poslednja otkrića dopustaju istrazivačima praistorijske prošlosti Zemlje da idu još dalje u prošlost. Spomenici prastarih kultura, iskopine, motivi, legende i razni predmeti, kao i istraživanja na kopnu i pod morem, ukazuju da su te kulture nastale pre neke ogromne katastrofe, praćene sveopštim potopom pre oko 12.000 godina. Ali, ima i veoma mnogo indicija da su među njima, mada su bile razdvojene hiljadama kilometara, postojale uzajamne veze.

Zbog svega toga Platonova priča o Atlantidi pojavljuje se danas u novom svetlu. Istraživači su skloni da veruju kako je nekada napredno ostrvo u Atlantskom okeanu, pre svoje propasti, predstavljalo ne samo most među praistorijskim kulturama Sredozemlja, Bliskog i Srednjeg istoka sa jedne, i drevne Amerike sa druge strane, nego i njihov izvor i rasadnik. Za to još ne postoje neposredni i neoborivi naučni dokazi, ali indicija ima sve više.

Veštački diskovi na dnu Atlantika
Ruski časopis "Sputnjik" objavio je članak o verovatnom postojanju i propasti Atlantide, u kojem iznosi i neke manje poznate podatke.

"Sredinom pedesetih godina - piše "Sputnjik" - američki brod za okeanografska istraživanja podigao je sa dna Atlantika, južno od Azurnih ostrva, oko 1.000 kg neobičnih predmeta. Bili su to krecnjački diskovi, slični tanjirima, prečnika 15 i debljine 4 cm. Spoljna strana je bila relativno glatka, a unutrašnja izdubljena i hrapava, što govori o vestačkom poreklu tanjira. Istraživanja su pokazala da su stari oko 12.000 godina i, što je još važnije, da su izrađeni na površini Zemlje, pod atmosferskim uslovima. Ko ih je izradio? Zašto? Kako su se u tako relativno velikom broju našli na jednom mestu?

"Sputnjik" ističe da se i druge grane nauke interesuju za rešenje problema Atlantide, jer su za njeno postojanje vezana mnogobrojna pitanja. Uporedna etimologija postavlja pitanja: kako su koreni mnogih drevnih grčkih reči dospele u jezik Maja Indijanaca? Ili: otkud u Peruu u pećinama slike i skulpture lavova i drugih životinja koje nisu nikada živele na tom području?

Na ta i slična pitanja nauka ne može da odgovori. Zbog toga se istraživači uvek vraćaju Platonu, upoređuju njegove dijaloge sa objektivnim nivoom znanja iz tog doba i iznose zaključke po kojima je on podatke o Atlantidi mogao da dobije od ljudi koji su na osnovu pouzdanih izvora znali da je ona postojala.

I detalji koje je pominjao Platon, slažu se sa otkrivenim činjenicama. Podaci Platona o tome da su se zidovi i kule pravili od belog, crnog i crvenog kamena, potvrđuju se činjenicom da su i savremena zdanja na azurnim ostrvima napravljena od istog materijala; a ta ostrva su u stvari najviši vrhovi ostrvskih planina.


Ruski hidrogeolozi su istraživanjem tla sa dna severnih polarnih mora došli do još jednog zaključka koji, mada posredno, potvrđuje Platonovu priču o Atlantidi: oni su ustanovili da su prvi talasi golfske struje prodrli u ta područja pre otprilike 12.000 godina.

Do sličnih rezultata su došli i američki naučnici. Oni su istražili vulkanski pepeo u talozima na dnu Atlantika i otkrili da se tamo pojavio pre 12.000 godina.

Novi početak čovečanstva


Postoji veći broj ljudi koji smatraju da je Atlantida Platonova izmišljotina. Slavni filozof je opisivao zlatne krovove i srebrne statue božanstva Atlantide, a oni ističu: prema najnovijim istraživanjima, primitivni stanovnici Evrope sve do 4.000 godine pre n. ere nisu koristili metale.

Kada se povede reč o 70.000 borbenih kola Atlantide, oponenti na to kažu da su se konji tek oko 1000. godine pre n. ere počeli koristiti u ratne svrhe. Oni tvrde da su se 8498. godine pre n. ere Evropom kretali neandertalci koji su koristili samo kosti i kamenje kao alat.

Međutim, Platon ne opisuje samo kulturu Evrope, nego i kulturu Atlantide. A budući da je ona propala u roku od 24 sata, zajedno sa svojim stanovnicima, životinjama, kulturnim blagom i kada je užasna kosmička katastrofa izmenila lik Zemlje, onda se zaista uzaludno traga za tom izgubljenom civilizacijom.

Verovatno se ništa više ne može dokazati sem činjenice da je čovečanstvo još jednom moralo da krene sve ispočetka...


preuzeto sa"astronomije"

Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 17-06-2009, 12:15:06
(http://img200.imageshack.us/img200/330/eec2e8a7498f1.th.jpg) (http://img200.imageshack.us/i/eec2e8a7498f1.jpg/) 
Klikom na malu sliku dobićete punu veličinu mape
Jedinstvena karta sveta sa severnim i južnim polom koja je postojala još pre Kolumbovog otkrića Amerike.Zašto je skrivana i zašto se o njoj ćutalo?

(http://img716.imageshack.us/img716/6940/eec2e8a7498f11.jpg) (http://img716.imageshack.us/i/eec2e8a7498f11.jpg/)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 20-06-2009, 00:21:34
(http://img0.liveinternet.ru/images/attach/c/0/40/365/40365017_img.gif)
Spektar crne rupe
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 20-06-2009, 00:22:11
(http://img0.liveinternet.ru/images/attach/c/0/40/364/40364956_bllac2big.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: lara_kroft 25-06-2009, 11:25:41
                                                                        

                                                                               TAJNA KRISTALNE LOBANJE



                           (http://www.dodaj.rs/t/44/L5/2Mbu3Iz/kristalnalobanja1.jpg) (http://www.dodaj.rs/?44/L5/2Mbu3Iz/kristalnalobanja1.jpg)


                                                                               TAJNA KOJU I VREME LJUBOMORNO ČUVA ...


  Kada bude otkriveno svih trinaest, ljudi će moći da izgrade doba mira, harmonije i ljubavi ...

  Dospela je do nas iz davnih vremena, oko nje se već dugo stvaraju legende, današnja tehnologija ne može nikako da napravi nešto slično, a nezamislivo je da je u ona vremena mogla biti napravljena primitivnim oruđem koje su ljudi tada koristili. Tvrdi se da je to najtajanstveniji predmet na svetu. Čudo izrađeno od kvarcnog kristala, izbrušeno tako savršeno da potpuno liči na ljudsku lobanju u prirodnoj veličini. Vrednost  kristalne lobanje je neprocenjiva. Ko je onda napravio ovakvo nešto i zašto, kome je služila ?!
   Kruže glasine da ona ima neobične moći, ljudi koji su joj se našli u blizini primećivali su kod sebe čudne promene. Kakvu tajanstvenu silu poseduje Kristalna Lobanja? Može li da isceljuje ili da transformiše čovekovu psihu?
  Kristalna Lobanja poznata je kao Mičel-Hedžisova Lobanja jer ju je pronašla Ana, usvojena ćerka F.A.Mičel- Hedžisa. Pronađena je u Lubaantunu (Grad Palih Kamenova) u Britanskom Hondurasu 1924. godine prilikom arheoloških iskopavanja.I samo njeno otkrivanje obavijeno je misterijom i intrigama.
  Pošto starost kvarcnog kristala ne može da se odredi datiranjem pomoću radioaktivnog izotopa ugljenika, nemožemo odrediti tačnu starost Kristalne Lobanje. Pretpostavlja se da je njena starost 12.000 godina, mada mnogi tu granicu pomeraju do fantastičnih nekoliko miliona godina. Tačan odgovor bi se mogao dobiti samo razbijanjem Lobanje da bi se tako odredila starost vodenog sadržaja u njoj, ali njena neprocenjiva vrednost to ne dozvoljava. Mada i u tom slučaju dobili bi samo geološki period u kojem je nastao kristal, a ne i vreme kad je Lobanja izrađena. Pitanje je i zašto je Lobanja izrađena baš od kvarcnog kristala, kad je on izuzetno tvrd materijal koji je težak za obrađivanje. Smatra se da je bilo potrebno 300 godina strpljive obrade, pri čemu su pesak i voda korišćeni da bi uglačali svaki deo stene, a zatim brušenjem rađeni neverovatno precizni detalji. Tvrdi se da Kristalna Lobanja ima čudesna isceliteljska svojstva i da sadrži telepatske informacije o poreklu ljudskog roda. Smatra se da je načinjena ili korišćena u mitološkoj Atlantidi.
    Na osnovu toga što je Kristalna lobanja pronađena u Srednjoj Americi, a i zato što je motiv mrtvačke glave zauzimao važno mesto u kultovima Maja i Acteka, neki su pretpostavili da je ovo mogao biti kultni predmet koji je korišćen u verskim obredima i u bogosluženju kod ovih naroda.
    I ostale pronađene kristalne lobanje potiču iz različitih arheoloških nalazišta na području nekadašnje kulture Maja, a većinu njih širom sveta čuvaju potomci autohtonog stanovništva. Do sada su poznata četiri tipa antičkih kristalnih lobanja:

  • od čistog kvarca - potpuno providne
  • ametista - purpurne boje
  • ružičastog kvarca
  • dimljenog kvarca - sive do crne boje


Jedno vreme, naročito četrdesetih godina, Lobanja je imala mnogo mračniju reputaciju. Za nju su verovali da je 'Lobanja Strašnog suda' i da će svakoga ko je gleda zadesiti nesreća ili će prevremeno umreti.Kasnije, a naročito u novije vreme, zauzet je pozitivniji stav prema njoj. Sada se veruje da Lobanja ima isceliteljsku moć, a da je osim toga i skladište informacija.Dolazak do ovih podataka i njihovo pronalaženje biće moguće tek kada naučimo da crpimo znanje iz ivog kristalnog kompjutera.
    Grad Maja u kome je Kristalna lobanja pronađena, Lubaantun, je jedan od poslednjih velikih centara Maja, sagrađen u osmom ili devetom veku naše ere. Čitav taj predeo zarastao je u gustu vegetaciju. Izgleda da je on bio trgovačko središte za kakovac. Najspektakularniji deo grada jeste amfiteatar, jedan od najvećih koji su otkriveni u nestalom svetu Maja. Izgleda da ostaci Lubaantuna obuhvataju period od samo jednog i po stoleća pre nego što je grad neobjašnjivo napušten, negde u devetom veku naše ere.
    U Gvatemali su pronađena sela Maja u kojim je ovaj narod obitavao još u sedmom veku pre naše ere. Ali njihova civilizacija dostigla je zenit između 300.-900. godine posle Hrista.Onda se, iz još neutvrđenih razloga, ova jedinstvena civilizacija raspala, a narod zagonetno isčezao ili se odselio.
  Zbog svoje neprocenjive vrednosti Lobanja se čuva u sefu jedne banke u mestu Mil Veli u Kaliforniji. Kristalna Lobanja bila je podvrgavana mnogim naučnim istraživanjima. Počelo je 1964. kada je Ana Mičel Hedžis odnela Lobanju u Njujork kod bračnog para Dorlend. Oni su 6 godina proučavali Lobanju u svom stanu u Kaliforniji. Jedne večeri kad su zaključili da je kasno da bi je vratili u sef, Dorlend je seo kraj kamina, a pored njega na stočiću bila je Lobanja.Odjednom je primetio da oči Lobanje verno reflektuju vatru. Ovo izuzetno opažanje dovelo je do otkrića tajanstvenog i jedinstvenog optičkog sistema koji je ugrađen u Lobanju.Kako, to niko ne zna!Dorlend je pod mikroskopom otkrio neverovatno sofisticiranu optiku.U gornjem delu usne duplje Lobanje pronašao je široko providno telo koje je bilo slično prizmi koja prelama svetlost pod uglom od 45 stepeni. Ovakva prizmatična površina usmeravala je svetlost ispod Lobanje u njene očne duplje.Izbrušena je još jedna tanka površina koja je mogla da posluži kao uveličavajuće staklo.Kroz više od 15 cm prirodnog kristala u jednom komadu proteže se kanal bez prepreka i inkluzija.     Štampani tekst koji bi gledali kroz njega bio bi i čitljiv i uvećan.Iza onoga što deluje kao namerno izbrušena prizma, uočava se jedna konkavno-konveksna površina koja služi za sabiranje snopa svetlosti, koji se potom baca na prizmu i odande u očne duplje. Zadnji deo lobanje je majstorski izrađen kao sočivo modernog fotoaparata i koje skuplja svetlost odasvud i reflektuje je u očne duplje. Na Lobanji su naznačeni i zigomatični lukovi. Oni su urezani u reljef pored jagodičnih kostiju, kao na pravoj ljudskoj lobanji. To se ne može videti ni na jednoj statui u svetu. Vilična kost je odvojena i može da se skida. Savršeno je upasovana u dva uglačana ležišta i lako se pokreće gore dole!Jednom prilikom Frenk Dorlend je opazio oreol oko Lobanje, sličan prstenu oko Meseca. Prsten se protezao oko četrdeset pet centimetara i nestao je tek posle šest minuta.
  1970.godine Kristalna Lobanja odneta je u Hjulit Pakardove laboratorije u Santa Klari u Kaliforniji, na detaljna ispitivanja. To je jedna od vodećih  laboratorija u svetu za ovakvu vrstu istraživanja.laboratorije su sprovele dva osežna istraživanja. Posle toga jedan od zaposlenih je izjavio: ''Nema načina da se utvrdi starost Lobanje'. Verovatno su mnoge ideje o misterijama i zlu koje kruže o Lobanji, potekle od njenih očiju. Pomeranjem svetlosnog izvora ili lakom promenom ugla posmatranja dobija se beskrajni niz slika i obrazaca usled prelamanja svetlosti. To može da deluje vrlo hipnotički.' I u samoj laboratoriji Lobanja je izazivala uzbuđenje i nemir. Ni profesionalco koji su tamo radili i koji su poznavali do najmanje sitnice kristale i njegove osobine, nisu ostajali imuni na Lobanju. Na kraju su se eksperti iz laboratorije složili da, pod pretpostavkom da kad bi dobili komad kristala iste veličine, ni vrhunski proizvođači kristalnih komponenti sa najsavremenijom današnjom tehnologijom ne bi mogli da izrade Lobanju sličnu ovoj. Ili šta je izjavio jedan od kristalografičara iz laboratorije Hjulit Pakard-a : '…ova prokleta stvar jednostavno ne bi trebala da postoji!'


Kristali na neki tajanstven način mogu da utiču na ljudsku svet. I bračni par Dorlend koji je ispitivao Lobanju nije izbegao mentalnin efektima Lobanje.Sve godine dok su ispitivali Lobanju nisu pušili niti pili alkohol i kafu, a postali su i vegetarijanci. Na neki čudan način Kristalna Lobanja uticala je na njihovu svest.I drugi ljudi koji su se prvi put susreli sa Lobanjom, reagovali su na susret sa njom. Neke je hvatala sanjivost a neki su imali problema sa disanjem ili lupanjem srca.Kod nekih ljudi kao da je stimulisala čulo mirisa i stvorila utisak da emituje aromu mošusa, koja je bila neopisiva. U prisustvu Lobanje neki ljudi su čuli laki hor glasova ili zvonjavu praporaca.
    Svetski centar za istraživanje zagonetnih pojava je četiri godine obavljao brojne eksperimente sa kristalnim lobanjama. Elektronska oprema koja je korišćena u ovim ogledima mogla je da meri energetski uticaj kristalnih lobanja na ljude. Rezultati tih istraživanja ukazuju na sledeće:

  •  Kod kristalnih lobanja na delu je neka nepoznata inteligencija ili neki program koji je u njih ugrađen, a koji je na osobe koje su se podvrgle ispitivanju uticao stvarajući specifična energetska polja. Dejstvo tih polja na testirane osobe bilo je pozitivno a instrumenti su zabeležili povećanje harmonije i ravnoteže u njihovim biomagnetnim poljima.
 • Kod osoba koje su meditirale u blizini kristalne lobanje zabeleženi su sledeći fenomeni: neki su dospevali u stanje alternativne svesti, drugi su imali raznovrsne vizije, neki su osetili oslobađanje dubokih emocija ili karme pohranjenih u njihovim čakrama ili fizičkom telu, a manji broj testiranih je osetio veliku radost ili bio blažen i ushićen.
 • Kod nekih ljudi kontakt sa kristalnim lobanjama izazivao je kasnije specifične snove ili bi danima osećao dejstvo energije lobanja. Kod pojedinih učesnika testova dolazilo je i do spontanog otvaranja njihovih unutrašnjih, duhovnih sposobnosti - pre svega trećeg oka ili sposobnosti da se čuju duhovi.
 •  Mnoge osobe koje su učestvovale u ovim testovima izvestile su kasnije Centar o korenitim promenama koje su im se posle kontakta sa kristalnim lobanjama dogodile. Prethodne neprijatne i nepoželjne situacije bile su brzo eliminisane ili bi se iznenada pojavila mogućnost za rešenje tih situacija, što im je donosilo mir i radost.

   Filis Geld koautorka knjige 'Poruka Kristalne Lobanje'  je napisala: 'Verujem da Lobanja može da se upotrebi kao duhovni fokus da se izvuku mudrost i znanje iz kolektivnog nesvesnog. Kristalnu lobanju porede s kristalnim sveznajućim kompjuterom koji samo čeka da otkrijemo pravi pristupni kod'.
    Jedna stara centralnoamerička legenda, u koju su verovali i Maje i Acteci, kaže da je svet bio uništen četiri puta, da mi živimo pod petim Suncem i da će naš svet biti uništen potresima Zemlje kada će nestati svaki život.
   Prema kalendaru Maja svet je nastao 13.avgusta 3114. godine pre naše ere, a biće potpuno razoren 21.12.2012. godine. Pisari ovog drevnog naroda, za koji se veruje da su odlično znali astronomiju, ostavili su mnoge tekstove sa proročanstvima, posebno onim vezanim za pomračenja Sunca. Jedna od legendi koja se sačuvala do danas govori da još od vremena kada su ljudi naselili dvanaest planeta postoji trinaest kristalnih lobanja. Sve kristalne lobanje bile su poverene ljudima koji su naseljavali Zemlju, a koji su se nazivali Atlanti. Atlanti su potom ove kristalne lobanje ostavili Majama. Ako bi ljudima pošlo za rukom da sve ove lobanje sakupe na jednom mestu, one bi mogle da nam pruže podatke o našem poreklu i da nam kažu kako da izbegnemo dolazeću katastrofu. Naši preci su, prema predanju, umeli da navedu kristalne lobanje da govore, pri čemu bi im se čak pokretala vilica.
  Šta god Vi mislili o Kristalnoj Lobanji i njenoj nerazrešivoj misteriji, znajte da psiholozi ne preporučuju da sebe dovodite u izmenjena stanja svesti. Ali ko može odoleti Tajni Kristalne Lobanje.


     (http://www.dodaj.rs/t/2q/5x/1hs6Tkcq/kristalnalobanja14.jpg) (http://www.dodaj.rs/?2q/5x/1hs6Tkcq/kristalnalobanja14.jpg)


     (http://www.dodaj.rs/t/e/11c/KfX4OCT/kristalnalobanja8.jpg) (http://www.dodaj.rs/?e/11c/KfX4OCT/kristalnalobanja8.jpg)


     (http://www.dodaj.rs/t/2R/ME/4CxE6Eh4/kristalnalobanja2.jpg) (http://www.dodaj.rs/?2R/ME/4CxE6Eh4/kristalnalobanja2.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: lara_kroft 25-06-2009, 11:40:13


                                                         KO JE BIO PRAVI KRALJ ARTUR



                                                            LEGENDA ILI STVARNOST


      Čarobnjak Merlin, čudesni mač Ekskalibur, mladi Artur, predodređen da postane ne samo kralj, već i mitski heroj nekadašnje i buduće Britanije, vitezovi Okruglog stola i njihovi podvizi, tajanstveno ostrvo Avalon prema kojem se uputio smrtno ranjeni Artur... Sve su to elementi najpoznatije britanske legende koji su se stapali sa kolektivno nesvesnim sve dok priča o Arturu nije postala živopisni san. Pa ipak, kao što mnogi savremeni istraživači ukazuju, izgleda da je zaista postojao Artur, istorijska ličnost.
    On sasvim sigurno nije bio srednjevekovni vitez, iako njegov lik najviše dugujemo tom dobu. Postojeća svedočanstva ukazuju na njega kao na vojnog poglavara u veku koji je usledio posle propasti Rimske britanije.
    Bilo je to doba duboke uznemirenosti i nesigurnosti za sve Britance. Oni su, sve do 410. godine, uživali skoro četiri veka nezapamćenog napretka kao deo velike rimske Imperije. Zahvaljujući jakoj centralnoj vlasti i zaštiti dobro uvežbane i efikasne armije, Britanci su nesmetano uživali blagodeti civilizacije o kojima, do tada, nisu mogli ni sanjati. Krajem IV veka je snaga Rima počela da slabi, a 410. godine je imperator Flavije Honorije bio suočen sa pretnjama samom Rimu. Zbog toga je poručio Britancima da se sami pobrinu za svoju odbranu i povukao rimske legije iz Britanije. Ma koliko da je honorije to smatrao privremenom merom, Britanija nikada više nije pripala Rimskoj Imperiji.

      Posle prilično iznenadnog povlačenja Rimljana, Britanska ostrva su ponovo postala razbojište ratnički raspoloženih plemena pod vlašću lokalnih poglavara. Ali već 425. godine, diktator Vortigen uspeva da ostvari apsolutnu vlast, kršeći bespoštedno svaki otpor i angažujući ratovanju vične Saksonce kao plaćenu vojsku. Dolazak ratobornih Saksonaca na Britanska ostrva je uslovio kratkotrajni mir da bi se, 455. godine, ti plaćenici pobunili protiv svojih poslodavaca i otpočeli novi rat, dovodeći svoje saplemenike kao pojačanje. Britanci pokušavaju da se organizuju i odbrane od napadača. Pobeda koju su Britanci izvojevali u bici kod Badona, oko 518. godine, bila je tako ubedljiva da je osigurala pedeset godina mira. Narodno predanje kazuje da se junak te značajne pobede zvao Artur.
    Verovanje da je postojao istorijski Artur, početkom VI veka, smatra se sasvim opravdanim ali se, ne bez žaljenja, mora priznati da u stvarnosti nije bilo Okruglog stola, čudesnog zamka Kamelota, pa čak ni poznatog viteza Lanselota. Sve su to proizvodi srednjevekovne obrade arturijanskih pripovesti. Od polovine VI pa do X veka je već nastao niz priča o Arturu i njegovim podvizima koji su najčešće samo plod pripovedačke mašte. Legenda o Arturu je počela da se razvija ubrzo posle normanskog osvajanja Britanije, 1066. godine. Iz Velsa i Kornvola, oblasti u kojima se najduže očuvao keltski duh starosedelaca, proširile su se priče o Arturu koji je, poput Normana, vojevao protiv Saksonaca. Putujući pevači su proneli slavu kralja Artura širom britanije, a Normanski vitezovi su je preneli u Evropu tako da je do kraja XI veka Artur postao poznat u celoj Zapadnoj Evropi. U svakom slučaju, sadašnji oblik legende o kralju Arturu je zapravo nastao u Francuskoj.
    Najzaslužniji za razvoj arturijanskih romansi je francuski vitez Kretjen de Troa, čovek koji je odredio osnovne osobine legende. Kretjen je napisao nekoliko romansi u stihovima, između 1170. i 1182. godine, a u njima se po prvi put pominju Persival, Lanselot, Tristram i Iselt (koji su poznatiji kao Tristan i Izolda), kao i Arturov zamak Kamelot. Drugi vitez, Robert de Boron iz Burgundije, stvorio je oko 1200. godine ono što je postalo standardna legenda o Arturovoj mladosti. U njegovom delu je naglašena uloga čarobnjaka merlina u obrazovanju mladog Artura, a ujedno se i prvi put pominje sveti Gral.
    Tako su nepovezane pripovesti o Arturu pretvorene u legendu, ali zna li se išta o onom Arturu kojem se pripisuje zasluga za pobedu kod Badona?
    Sve što se zna o istorijskom Arturu potiče, nažalost, iz samo tri dokumenta koji su nastali u njegovo doba i tokom naredna tri veka. Ti dokumenti postoje danas samo kao srednjevekovni prepisi prepisa. Najstariji dokument je knjiga De Excidio et Conquestu Britanniae (O slomu i osvajanju Britanije) koju je načinio monah Gildas ubrzo posle bitke kod Badona i verovatno još za Arturova života. iako pominje bitku kod badona kao nedavni događaj, Gildas ne pominje Artura, a kako više vodi računa o dokazivanju neminovne propasti bezbožnika, Gildas često zamenjuje imena mesta i naroda, koristeći istorijske činjenice onako kako njemu odgovaraju.
    Druga knjiga, Annales Cambrinae (Anali Velsa), pominje veoma jasno Atrura koji 518. godine, u bici kod Badona, 'nosaše krst našeg Gospoda Isusa Hrista na svojim plećima tri dana i tri noći i Briti behu pobedioci'. Kako su velške reči scuid (pleća) i scuit (štit) veoma slične, verovatno je pomenuti Artur nosio štit sa znakom krsta. Ova verovatna greška u transkripciji velške reči ukazuje na mogućnost da je ovaj podatak prepisan iz nekog starijeg, velškog dokumenta. U istoj knjizi se, uz godinu 539. pominje bitka kod Kamlana 'u kojoj Artur i Mordred propadoše'.
    Treći dokument je Historia Britonnum (Istorija Brita) koja se pripisuje monahu Neniusu, a verovatno je načinjena oko 850. godine. U toj se knjizi pominje sukob Saksonaca, pod vođstvom Okte, sa Britima koje je predvodio Artur. Prodor Saksonaca sa severa je zaustavljen, a kako se zna da je Okta započeo svoju vladavinu 512. godine, onda se bitka kod Badona verovatno odigrala 518. godine, kako navode Anali Velsa.
    Sadržaj ovih dokumenta je osporavan i potvrđivan, ali posle brojnih analiza, ipak se mora priznati da iako bitku kod Badona možemo smatrati istorijskim događajem, nema nikakvog osnova, osim narodnog predanja, da se Artur dovodi u vezu sa tom bitkom. Ko je onda bio legendarni kralj Artru?
    Po jednoj teoriji, Artur je bio beznačajni ratnik koji se borio na granici sa Škotskom i kojeg su Briti otrgli od zaborava kada im je zatrebao nacionalni junak. Postoji mogućnost da je pobeda kod badona dobila veliki značaj tek mnogo kasnije, kad su Saksonci zavladali Britanijom i potisli Brite na Zapad, u Vels i Kornvol, gde su oni maštali o junaku koji će ih povesti u konačnu pobedu nad Saksoncima.
    Zanimljivo je da se nedostatak podataka o Arturu može donekle objasniti na osnovu životopisa nekoliko svetaca. Iako istorijski nepouzdana, svetačka žitija daju začuđujuće koherentnu, ali i sasvim neočekivanu sliku o Arturu. Naime, u Žitiju svetog Kadoka, načinjenom oko 1100. godine, Artur je prikazan kao razvratnik i pokvarenjak, dok se u Žitiju svetog Paderna govori o tiraninu zvanom Artur. Žitije svetog Gildasa opisuje Artura kao tiranina i pobunjenog kralja (Rex Rebellus). Izgleda da je Crkva  gajila dugu i duboko ukorenjenu netrpeljivost prema Arturu čak i tokom XII veka kada je Artur već bio uveliko slavljen kao nacionalni junak. Tako upornu netrpeljivost Crkve teško da bi mogao izazvati neki beznačajni ratnik iz Granične oblasti ili pobunjenik iz zapadnih krajeva.
    Artur mora da je bio uticajna ličnost koja je nečim uvredila Crkvu mada nije bio u otvorenom sukobu sa hrišćanstvom. Šta je činio i učinio Artur, verovatno nećemo nikada saznati, ali izgleda da je, uvredivši Crkvu, postao žrtva svojevrsne cenzure jer su istoriju skoro isključivo pisali predstavnici moćne Crkve.



TAJANSTVENI GROB


    Krajem XII veka, tačnije 1191. godine, u Glastonberiju je navodno otkopan grob legendarnog kralja Artura. Crkva u Glastonberiju je čvrsto utkana u legendu, iako u VI veku nije postojala. U to doba je Glastonberi bio okružen močvarama, a njegovo veliko ime je bilo Ynys Avalon (Ostrvo Jabuka). Ne treba podsećati da se smrtno ranjeni Artur čamcem uputio prema Avalonu.
    Postoje četiri različita opisa otkopavanja Arturovog groba, ali svi se slažu u osnovnim detaljima - grob je otkriven između dve kamene piramide ili dva kamena krsta, a u kovčegu ili ispod njega je pronađen krst sa natpisom 'HIC IACET SEPULTUS INCLITUS REX ARTURIUS IN INSULA AVALONIA' (Ovde leži poznati kralj Artur na ostrvu Avalon). Taj se krst nalazio u obližnjem gradu Velsu sve do XVIII veka kada mu se gubi svaki trag. Ako sačuvani crtež tog krsta odgovara originalu, onda se pojavljuje još jedna zagonetka jer, sudeći po obliku slova, natpis ne potiče iz Arturovog doba (VI veka), niti iz vremena otvaranja groba (XII veka) već iz X veka. Možda je krst položen u grob prilikom nivelacije terena i ograđivanja starog groblja tokom X veka, ali to se ne može ni dokazati, ni osporiti.
    Poslednja iskopavanja na tom mestu (tokom 1962. godine) su nepobitno dokazala da se tu nalazio grob iz kojeg je, između 1181. i 1191. godine, uklonjen sarkofag, a jama ponovo zatrpana. Monasi iz Glastonberija su zaista otkopali nečiji grob, ali da li se u njemu nalazio kralj Artur?
    Prihvaćeno je mišljenje da se zapravo radilo o prevari, a navedeno je i nekoliko mogućih motiva, ali ništa od svega toga ne potvrđuje pretpostavku da je to zaista bio Arturov grob.
    Da li je Artur zaista postojao i šta je za života činio, verovatno će zauvek ostati tajna, ali verovanje u njegovo postojanje je stvorilo moćni lik koji izmiče istoriji tako da će legenda o Arturu nastaviti da živi noseći sa sobom visoke moralne vrednosti i svog i budućeg doba.


Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 25-06-2009, 19:09:02
Mapa Pirija Reisa


Grupa istoričara je 1929. godine istraživajući arhive Otomanske Imperije u Topkapi palati/muzeju u Turskoj pronašla neverovatnu mapu nacrtanu na koži gazele. Istraživanje je pokazalo da je mapa originalni dokumenat načinjen 1513. godine, samo 21 godinu nakon Kolumbovog otkrića Amerike. Ovo otkriće obelodanio je nemački istoričar Paul E. Kahle [Pol Kal] dve godine kasnije na kongresu u Holandiji.

Istorija


Priča o mapi počinje 1501. godine, samo 9 godina nakon Kolumbovog čuvenog otkrića, kada je Kemal Re'is [Kemal Reis], pomorski kapetan Otomanske flote zarobio sedam brodova blizu obale Španije. Ispitujući zarobljene mornare,
Kemal Reis pronalazi jednog koji je plovio na jednom od Kolumbovih brodova, štaviše, u doba u kojem su pomorske mape bile od neprocenjive vrednosti i strogo čuvana tajna, ovaj mornar bio je u posedu mape Novog Sveta koju je načinio niko drugi do sam Kristofer Kolumbo. Kemal Reis je zaplenio njegovu mapu, čuvao je, a zatim ostavio u nasleđe svom nećaku koji se zvao Piri Re'is [Reis] koji je također bio mornarički oficir Otomanske flote.
Njegova strast bila je kartografija, a njegov visoki čin otvorio mu je privilegovani pristup Imperijalnoj Biblioteci u Konstantinopolju. Priča dalje kaže da je Piri Reis započeo da radi na novoj mapi 1511. godine, a nameravao je da izradi mapu koja bi objedinila sva skorašnja
Španska i Portugalska otkrića. Za izradu ove mape koristio je dvadesetak različitih mapa od nekoliko izvora sakupljenih tokom njegovih brojnih putovanja. Prema njegovim rečima, osam ovih mapa potiče još iz doba Velikog Aleksandra Makedonskog iz IV veka pre Hrista. Koristio je i Arapsku mapu Indije, četiri portugalske mape Kine i Indijskog Okeana kao i zaostavštinu svog ujaka, mapu zapadnih područja koju je sačinio Kristofer Kolumbo. Piri Reis ne navodi poreklo ostalih mapa koje je koristio. On je lično na mapi napisao komentare koji nam govore šta je tačno radio sa kojim delom mape. Također navodi da on nije odgovoran za originalno istraživanje i kartografiju terena na mapi, te da je njegova uloga bila da da sakupi podatke sa sakupljenih mapa i sačini jednu na osnovu podataka.

Kontroverza

Mapa Pirija Reisa prikazuje zapadnu obalu Afrike, istočnu obalu Južne Amerike i severnu obalu Antarktika. Mapa prikazuje obalu Antarktika u neverovatnom detalju. Jedna od zagonetki, mada ne najveća, jeste kako je Piri Reis uspeo da nacrta ovako preciznu mapu Antarktika celih tri stotine godina pre no što je ovaj kontinent otkriven. Pravi problem nastaje kada pokušamo da odgovorimo na pitanje kako je uspeo da sa velikom preciznošću na mapi prikaže obalno područje Antarktika pod ledom. Neoborivi dokazi sakupljeni geološkim istraživanjima ovog kontinenta govore da je Zemlja Kraljice Maud poslednji put bila bez leda pre oko 6 000 godina, negde oko 4 000. godine pre Hrista
Zvanična nauka tvrdi da je ledeni prekrivač koji prekriva Antarktik star oko milion godina. Mapa Pirija Reisa otkriva nam da je severni deo Antarktika istražen pre no što ga je prekrio led. Ovo navodi na pomisao da je karta ovog područja sačinjena pre milion godina, ali bi to bilo nemoguće jer ljudska rasa nije ni postojala u to doba. Novija i mnogo preciznija istraživanja dokazala su da je ovaj deo severne obale Antarktika poslednji put bio bez leda pre 6 000 godina. Još uvek postoje neslaganja u naučnom svetu o tome kada se završilo poslednje Ledeno doba i različiti navodi ukazuju na period između 9 000 i 13 000 godina pre Hrista. Prema tome, najveća misterija je ko je onda sačinio detaljnu mapu kopna severne obale Antarktika pre 6 000 godina? Koja je, nama nepoznata civilizacija posedovala tehnologiju koja je bila u stanju da uspešno završi ovakav poduhvat?

Dobro nam je poznata činjenica, ako je verovati tradicionalnoj istoriji, da se prva civilizacija razvila nekih 3 000 godina pre Hrista na Srednjem Istoku, a zatim i u dolini Inda i u Kini. Nijedna od ovih civilizacija nije postojala niti je mogla da sačini ovu mapu. Pa ko je onda pre 6 000 godina posedovao znanje i tehnologiju potrebnu da se učini nešto što je nama tek u današnje vreme pošlo za rukom?
Kroz ceo Srednji vek u cirkulaciji su bile pomorske mape zvane "portolani" i bile su to precizne mape najčešćih i najuobičajenijih plovnih puteva, a prikazivale su obale, luke, moreuze, zalive, plitka područja i slične druge podatke neophodne za uspešnu navigaciju i plovidbu. Većina ovih "portolan" mapa bavila se Mediteranom i Egejskim morima, ali i drugim poznatim plovnim putevima, baš kao i knjiga o jedrenju koju je napisao Piri Reis. Ali nekoliko "portolan" mapa prikazivalo je u to doba nepoznate plovne puteve. Ove mape mornari su čuvali kao najstrožu tajnu kao, uostalom, i samo znanje o njihovom postojanju. Navodno je i Kristofer Kolumbo bio u posedu jedne ovakve "specijalne mape".
Kada se Piri Reis privremeno penzionisao u Galipolju, prihvatio se u to doba veoma teškog zadatka da sve mape koje je nameravao da koristi za izradu svoje mape svede na isti razmer, a zatim i da započne posao oko izrade mape. Ukupno mu je trebalo tri godine da sačini svoju novu mapu. Kada je završio, na mapu je dodao i ovaj zapis:
" Autor ove mape jeste skromni Piri ibn Hadži Muhamed, poznat kao nećak Kemala Reisa. Galipolje, u svetom mesecu Muharemu 919 godine (1513. godine nove ere)"
Mapa je potom prezentovana Sultanu Selimu I koji ga je zauzvrat načinio Admiralom.
Ova mapa nije bila jedina zaostavština Pirija Reisa kartografiji. 1521. godine on piše mornarski vodič kroz obale i ostrva Mediterana. Kitab-i Bahriye ("Mornarska knjiga" ili „Mornarički priručnik")
Iako nikada nije otkriveno kojih šest mapa je Piri Reis koristio, a da nije naveo njihovo poreklo, kao što nikada nisu pronađene mape koje potiču iz vremena Aleksandra Makedonskog, nema nikakve sumnje da je jedna od mapa korištenih za izradu zasigurno bila i mapa koju je nacrtao sam Kristofer Kolumbo.
I mapa i knjiga koju je Piri Reis napisao bile su nesumnjivo od velike vrednosti Otomanskoj Imperiji. Fokus im je bio na otkrića Španskih i Portugalskih moreplovaca pa su najverovatnije ukazale sultanu na pretnju Otomanskoj Imperiji koju su predstavljala otkrića evropskih moreplovaca u Indijskom okeanu i Arapskom moru.
Priča dalje navodi, ne bez ironije, da je knjiga koju je Piri Reis napisao bila povod za njegovu smrt. Naime, u knjizi je Reis zahtevao od Sultana da protera Portugalce iz Crvenog mora i Golfskog zaliva, te ga je Sultan postavio kao glavnokomanujućeg flote. 1551. godine u bici protiv portugalaca Piri Reis gubi većinu svojih brodova i, iako već u osmoj deceniji života, biva osuđen na smrt.
Do 1929. godine kada ponovo otkrivena, mapa je bila potpuno zaboravljena. Svega nekoliko istoričara, sa izuzetkom Kahle-a posvećuje pažnju ovoj mapi.
Ali 1954. godine diplomac sa Harvard Univerziteta u Kembridžu, u državi Masačusets, profesor istorije nauke na Keene State koledžu Dr. Charles Hapgood [Čarls Hapgud] daje zadatak svojim studentima da pobliže ispitaju ovu mapu. Nakon punih sedam godina istraživanja i mnogo odbačenih hipoteza, Hapgud izdaje knjigu.
U uvodu za svoju knjigu, Maps of the Ancient Sea Kings, iz 1979. godine, Dr. Charles Hapgood navodi:

"Ispostavlja se da su precizni podaci prenošeni od usta do usta. Čini nam se da su karte proistekle od nama nepoznatih civilizacija i da su prenošene generacijski, najverovatnije preko Minojske kulture sa Krita i Feničana koji su kroz period od više od hiljadu godina bili najveći moreplovci starog sveta. Mi danas imamo dokaze da su ove mape sakupljene i da su bile proučavane u velikoj Biblioteci u Aleksandriji i da su geografi koji su tamo radili uz pomoć ovih starih mapa pravili nove."

Prema hipotezi koju je postavio Dr. Charles Hapgood, Piri Reis je najverovatnije došao u posed jedne ili više ovakvih mapa koje su nekoć bile locirane u Velikoj Aleksandrijskoj Biblioteci, čuvenoj i najvažnijoj biblioteci starog sveta. Hapgood je sačinio rekonstrukciju prema kojoj su kopije ovakvih dokumenata kao i neki originali prebačeni u tadašnje regionalne centre za obrazovanje među kojima je bio i Konstantinopolj, današnji Istanbul. Tokom četvrtog krstaškog pohoda 1204. godine, krstaši su uspeli da prodru u Konstantinopolj i tada su ove mape počele da cirkulišu među evropskim mornarima.




Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 25-06-2009, 19:12:21
Hapgood dalje piše:

"Većina ovih mapa predstavljala je Mediteran i Crno More, ali su opstale i mape drugih područja. Među njima su bile i mape Severne i Južne Amerike, mape Arktika i okeana Antarktika. Jasno je da su davni moreplovci putovali od Severnog do Južnog pola. Koliko god to zvučalo neverovatno, iz podataka sa ovih mapa proizlazi da su stare civilizacije istraživale Antarktik još u doba kada obala Antarktika nije bila prekrivena ledom. Također je jasno da su ovi stari moreplovci raspolagali instrumentima za navigaciju kojima su mogli veoma precizno dsa određuju koordinate u prostoru i da su ovi instrumenti nadmašivali svu tehnologiju i nanje Starog i Srednjeg veka kao i ono modernih vremena sve do druge polovine XVIII veka..."

Ovi dokazi o postojanju naprednih tehnologija podržavaju mnoge druge hipoteze iznošene dugi niz godina koje govore o davnim, nestalim i zaboravljenim, naprednim civilizacijama kao što su Atlantida ili civilizacija Mu. Naučnici su mnogo puta bili u stanju da opovrgnu ovakve hipoteze zbog nedostatka dokaza i prikažu ih kao mit, ali ova mapa nam pruža dokaze koji ne mogu olako da budu zapostavljeni. Ovi dokazi nam nalažu da preispitamo sve ostale dokaze koji su u prošlosti izneseni i zapostavljeni, u novom svetlu i otvorenog uma."

Dve godine kasnije, Hapgudove hipoteze dostižu neočekivanu popularnost kada izlazi kontraverzni bestseler po imenu "Chariots of the Gods?" [Kočije Bogova?], prva knjiga još čuvenijeg autora po imenu Erich von Däniken. U ovoj knjizi monumentalne važnosti, koja je doživela više od dvadeset izdanja i koja je prodata u više miliona primeraka, Deniken po prvi puta iznosi šokantnu teoriju da su našu planetu u više navrata kroz istoriju posećivali vanzemaljci. Na osnovu dugogodišnjih istraživanja ruševina izgubljenih gradova, potencijalnih aerodroma i mnogo naučnih činjenica, Deniken tvrdi da su našu civilizaciju potpomagala bića sa neke druge planete. Njegova najkontraverznija teorija tvrdi da smo i mi sami potomci ovih "Bogova" i prikazuje arheološke dokaze koji potpomažu njegovu teoriju.
Kao jedan od dokaza Erich von Deniken navodi i mapu Pirija Rajsa, koja je, prema Denikenu, načinjena uz pomoć mapa koje su vanzemaljci napravili uz pomoć osmatranja iz vazduha.

1953. godine jedan turski mornarički oficir šalje mapu Pirija Reisa Birou za Hidrografiju američke mornarice. Biro je u pomoć pozvao penzionisanog Kapetana američke mornarice koji se posvetio proučavanju davnih mapa, čoveku po imenu Arlington H. Mallery. Nakon dužeg ispitivanja, Mallery je otkrio koji je metod projekcije korišten da se sačini mapa Pirija Reisa. Kako bi proverio preciznost sa kojom je mapa sačinjena, napravio je mrežu i prebacio mapu Pirija Reisa na globus. Rezultat je bio fascinantan: mapa je bila neverovatno tačna. Njegov zaključak je bio da je jedini način da se načini mapa poput ove bio pomoću fotografije iz vazduha - ali ko je bio u mogućnosti da takvu tehnologiju koristi pre 6 000 godina?

Navodno je i sam Biro za Hidrografiju američke mornarice bio zaprepašćen preciznošću i detaljima mape, us pomoć koje su čak uspeli da isprave nekoliko grešaka na današnjim mapama!
Određivanje longitudinalnih koordinata za izradu mape Pirija Reisa zahtevalo je korištenje sferne trigonometrije koja u obliku koji bi omogućio izradu ovako precizne mape nije bila poznata sve do sredine XVIII veka.
Hapgood je uspeo da dokaže da je urađena geometrijskom metodom i da koristi geografske koordinate pod pravim uglovima raspoređene u mrežu, ali i da je očigledno kopirana sa starije mape koja je projektovana us pomoć sferne trigonometrije koja u to doba nije bila poznata!
Ne samo da su rani geografi znali da je Zemlja okrugla nego im je bio poznat i obim Zemlje sa preciznošću od oko stotinjak kilometara.
Hapgood je tada poslao svoju kolekciju starih mapa čoveku po imenu Richard Strachan [Ričard Strečan] koji je u to vreme radio na Institutu za Tehnologiju u državi Massachusetts [Masačusets], popularnom MIT-u. Zamolio ga je da proceni koliki je nivo poznavanja matematike bio potreban kako bi se načinile originalne mape. Odgovor je stigao 1965. godine. Strachan je bio uveren da je bilo neophodno izuzetno dobro poznavanje matematike, sferne trigonometrije, zaobljenosti Zemlje kao i metoda projekcije.
U pismu koje je američki oficir i komandant jedinice za izviđanje američke avijacije Harold Z. Ohlmeyer napisao Čarlsu Hapgudu piše da je Norveško-Britansko-Švedska ekspedicija na Antarktik potvrdila da su geografske odlike terena Zemlje Kraljice Maud kao što su kopnena masa, obala, reke i planinski lanci, platoi, zalivi, a koje prikazuje mapa Pirija Reisa do u tančina verodostojne. Istraživači su do ovih detalja došli koristeći sonar i seizmička osluškivanja, a sam teren nalazi se ispod gotovo 2 kilometra leda.

Charles Hapgood je 1953. godine napisao knjigu "Earth's shifting crust: a key to some basic problems of earth science" (kasnija izdanja ove iste knjige nose naziv "Path of the Pole") u kojoj je postavio teoriju koja bi trebalo da objasni iz kog razloga Antarktik nije bio pod ledom sve do 4 000 godine pre Hrista. Ukratko, Hapgood tvrdi da je razlog zbog kojeg na Antarktiku nije bilo leda i koji je bio mnogo topliji položaj kontinenta u to doba. On kaže da se ceo Antarktik u to vreme nalazio oko 2 000 kilometara severnije, a ne na južnom polu, i da se nalazio van polarnog pojasa, u hladnom, ili čak umerenom temperaturnom pojasu.
Razlog zbog kojeg se kontinent, po njegovom mišljenju, pomerio na svoju današnju lokaciju treba da se traži u tzv. Pomeranju Zemljine kore. Ovaj mehanizam, koji se razlikuje od mehaničkog pomeranja tektonskih ploča ili pomeranja kontinenata, je ustvari pomeranje celokupne spoljašnje kore planete, koja se naziva litosfera, u odnosu na mekšu unutrašnjost. Hapgood detaljnije opisuje ovu teoriju u svojoj knjizi "Maps of ancient sea-kings". Ova teorija poslata je na razmatranje čuvenom Albertu Ajnštajnu koji je pokazao iznenađujući entuzijazam, te u uvodu za knjigu "Earth's shifting crust" kazuje:

"Polarne regije raspolažu sa konstantnim depozitima leda koji nije simetrično raspoređen oko polova. Zemljina rotacija utiče na ove asimetrično nataložene mase i prouzrokuje centrifugalni momentum koji se prenosi na krutu, ne tako elastičnu Zemljinu koru. Kada konstantno uvećanje centrifugalne sile prouzrokovane na ovaj način dostigne određenu tačku, celokupna Zemljina kora se pomeri u odnosu na unutrašnjost planete".

Bila ova teorija tačna ili ne, misterija ostaje.
Mapa Pirija Reisa je predmet koji uopšte ne bi trebao da postoji. Prema današnjim saznanjima, niko nije bio u stanju da sačini toliko preciznu mapu, i sa potpuno preciznim longitudinalnim koordinatama u to vreme. Prvi instrument koji je bio u mogućnosti da približno izračuna koordinate meridijana izumeo je englez John Harrison [Džon Harison] 1761. godine. Pre toga nije postojao način da se dobije prihvatljiva vrednost meridijana - greška je mogla da iznosi i više stotina kilometara. A mapa Pirija Reisa je samo jedna od niza mapa koja prikazuje nepoznate krajeve, nemoguće znanje i preciznost koja i danas zapanjuje.

I sam Piri Reis je priznao da je za izradu mape koristio mnogo starije mape koje su i neki drugi kartografi koristili za izradu mapa velike preciznosti.

*

Jedna od takvih mapa je i Dulčert Portolan mapa iz 1339. godine na kojoj je mreža paralela Evrope i Severne Afrike savršeno precizna, a meridijani koji presecaju Mediteran i Crno More prikazani su na mapi sa odstupanjem od samo pola stepena!

* Mapa koju je sačinio Turčin Hadži Ahmed 1559. godine prikazuje 1 600 km širok kopneni pojas koji povezuje Aljasku i Sibir, prirodni most koji povezuje dva kontinenta, Ameriku i Aziju, a koji je pod vodom od završetka poslednjeg ledenog doba kada je nivo vode na planeti porastao i ova teritorija na mapi postala morsko dno.

*

Još neverovatnija je Zenova mapa iz 1380. godine koja prikazuje veliku kopnenu masu koja se proteže na Sever sve do Grenlanda, a nezamislivo je precizna. Potpuno je nemoguće da je neko u XIV veku bio sposoban da proračuna i prikaže ovako preciznu koordinatnu mrežu meridijana i paralela.

* Mapa koju je 1532. godine sačinio Oronteus Fineus je isto tako veoma precizna, i prikazuje Antarktik bez polarne kape.

Zaključak

Ove mape, i niz drugih, kao naprimer Zheng He-ova mapa sveta, Pizzigano nautička mapa iz 1424. godine, Cantino mapa sveta iz 1502, Albertin Di Virga mapa sveta iz 1410, prikazuju geografske osobine naše planete koristeći znanja koja danas smatramo plodovima novog doba. Štaviše, za izradu ovako preciznih mapa korišteni su podaci uzeti sa još starijih pradavnih mapa koje su zauvek izgubljene. Mapa koje su, verovatno, pripadale izgubljenim civilizacijama. Da li je moguće da su ove davne kulture raspolagale znanjem i tehnologijom koju mi smatramo svojom kreacijom i na koje smo posebno ponosni u današnje vreme?
Neko je sve ovo znanje pretočio u mape u vreme u kojem smo mi još uvek živeli na veoma primitivan način, i to koristeći nekoliko preostalih parčića koje vreme nije uništilo i zaturilo, ali, videćemo da ove mape nisu jedino znanje koje su nam naši preci ostavili u amanet, a mi zaboravili kako da ga koristimo.

Mapa Pirija Reisa najčešće se pominje kada se raspravlja o mogućnosti da je nekada davno ovu planetu nastanjivala veoma napredna civilizacija, možda naprednija od naše, a koja je na nepoznat način nestala sa lica zemlje i tek sada polako počinjemo da nagađamo šta bi moglo da prouzrokuje ovakav tragičan ishod.

Najstarija nama poznata civilizacija, kultura Sumerana u Mezopotamiji, javlja se niotkuda oko 4 000 godina pre Hrista i nema nikakvog pomorskog iskustva. Ali Sumerani nam sa strahopoštovanjem govore o precima koji su bili "bogovi", a zvali su ih Nefilim.

Ove mape, i niz drugih, kao naprimer Zheng He-ova mapa sveta, Pizzigano nautička mapa iz 1424. godine, Cantino mapa sveta iz 1502, Albertin Di Virga mapa sveta iz 1410, prikazuju geografske osobine naše planete koristeći znanja koja danas smatramo plodovima novog doba. Štaviše, za izradu ovako preciznih mapa korišteni su podaci uzeti sa još starijih pradavnih mapa koje su zauvek izgubljene. Mapa koje su, verovatno, pripadale izgubljenim civilizacijama. Da li je moguće da su ove davne kulture raspolagale znanjem i tehnologijom koju mi smatramo svojom kreacijom i na koje smo posebno ponosni u današnje vreme?
Neko je sve ovo znanje pretočio u mape u vreme u kojem smo mi još uvek živeli na veoma primitivan način, i to koristeći nekoliko preostalih parčića koje vreme nije uništilo i zaturilo, ali, videćemo da ove mape nisu jedino znanje koje su nam naši preci ostavili u amanet, a mi zaboravili kako da ga koristimo.

Mapa Pirija Reisa najčešće se pominje kada se raspravlja o mogućnosti da je nekada davno ovu planetu nastanjivala veoma napredna civilizacija, možda naprednija od naše, a koja je na nepoznat način nestala sa lica zemlje i tek sada polako počinjemo da nagađamo šta bi moglo da prouzrokuje ovakav tragičan ishod.

Najstarija nama poznata civilizacija, kultura Sumerana u Mezopotamiji, javlja se niotkuda oko 4 000 godina pre Hrista i nema nikakvog pomorskog iskustva. Ali Sumerani nam sa strahopoštovanjem govore o precima koji su bili "bogovi", a zvali su ih Nefilim.


Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 25-06-2009, 19:22:26
http://s47.radikal.ru/i117/0906/fd/eec2e8a7498f.jpg (http://s47.radikal.ru/i117/0906/fd/eec2e8a7498f.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 26-06-2009, 19:34:12
LONGINOVO KOPLJE
(http://www.conopljanews.net/misterije/longinovo_koplje_1.jpg)

ORUŽJE KOJE JE ODREĐIVALO
 SUDBINU ČOVEČANSTVA

(http://www.conopljanews.net/misterije/lance_of_longinus.jpg) Dobri poznavaoci stoje pred ovim kompljem puni strahopoštovanja. Sveto Koplje ili Koplje Longina, ključ je za razumevanje sudbine čovečanstva, jer je oglašeno da sečivo predstavlja sudbinu, a da je klin koji je dodat Koplju simbol sudbine svakog pojedinca nerazmrsivo upletenog u tkivo istorijskog procesa.
    Odakle ovakva opčinjenost Kopljem.? Po legendi, ovim Kopljem je rimski kapetan Longin probo Isusa Hrista na krstu i o ovome postoji zapis u Svetom Pismu (Jovan 19:33-37). Ovo Koplje, umočeno u Hristovu krv postaje uz Sveti Gral objekt legendi, narodnog predanja, sve do današnjeg dana,  vezujući se za mnoge istorijske ličnosti od doba Josifa preko Justinijana, kralja Artura i vitezova okruglog stola, Karla Velikog, Hajnriha Ptičara, Barbarose, do vladara iz Habzburške dinastije, zaključno sa drugim svetskim ratom. Evidentno je da su ovi vladari u čijem posedu je bilo Koplje u jednom trenutku svog života vladali svetom i crpli svoju snagu iz Koplja.
    Vraćamo se sada u vreme Isusa iz Nazareta i rimskog vojnika Gaja Kasija Longina koji je po nalogu prokonzula Poncija Pilata već dve godine pratio aktivnosti dotičnog Isusa koji je za sebe tvrdio da je Mesija i koji je pretio da će potkopati autoritet Rimljana.
    Nije mogao a da se ne divi hrabrosti, ponosu i ponašanju Nazarećanina kada su ga legionari razapeli na krst. Isaija je prorekao o Mesiji: 'Nijedna kost mu se neće prelomiti'.
    Ana, stari savetnik Sinedriona, i Kajafa, Prvosveštenik, nameravali su da iskasape telo Hrista i pokažu masama da Isus nije Mesija, već jedan jeretik i potencijalni uzurpator njihove vlasti.
    Sati su brzo prolazili a Zakon određuje da niko ne može biti pogubljen na Sabat. Zbog toga su Prvosveštenici uputili peticiju Pontiju Pilatu da dozvoli da se polome kosti razapetog čoveka kako bi umro pre zalaska sunca, u petak popodne (5.april 33. godine naše ere). Vod garde Hrama je poslat sa ovim ciljem na Golgotu. Na čelu voda jedan kapetan nosio je Koplje Heroda Antipasa, kralja Jevreja koje je bilo simbol vlasti, koje je još pd Fineasa, drevnog Proroka, simbolizovalo magične moći sadržane u krvi od Boga izabranog Naroda. Kopljej e bilo stari talisman moći. Još je Džošua njime dao znak svojim vojnicima da velikom vikom sruše zidove Jerihona. To isto koplje je kralj Saul u trenutku ljubomore bacio na mladog Davida.
    Herod Veliki je držao ovo koplje kao simbol moći nad životom i smrću ljudi, kada je naredio pokolj nevine dece u Judeji kako bi ubio dete po imenu Hrist koje će porasti i postati 'Kralj Jevreja'. Sada su koplje nosili u ime njegovog sina kao simbol izvršne vlasti spremni da polome kosti Isusu Hristu. Kada je vod garde Hrama stigao na mesto raspeća, rimski vojnici su okrenuli leđa sa gađenjem. Jedino je Gaj Kasije ostao kao svedok masakru Gestasa i Dismasa, lopova razapetih sa obe strane Isusa. Bio je toliko zgrožen prizorom strašnog kasapljenja tela dvojice lopova i toliko dirnut Hristovim poniznim i neustrašivim prihvatanjem surovog raspeća da je odlučio da zaštiti telo Nazarećanina. Mamuznuo je konja prema visokom centralnom krstu i zabio koplje u desni bok Isusa Hrista‚, probivši mu grudi između četvrtog i petog rebra. Ovaj način probadanja je bio običaj među rimskim vojnicima na bojnom polju kada bi želeli da provere da li je ranjeni neprijateljski vojnik još živ; jer krv ne ističe iz beživotnog tela. Ipak, , 'odmah poteče krv i voda', i u trenutku čudesnog isticanja krvi Spasitelja, Gaj Kasije potpuno povrati vid koji mu je bio oslabio zbog katarakte. Nije ostalo zapamćeno da li je Gaj Kasije zgrabio talisman moći iz ruku jevrejskog kapetana, ili je ovaj spontani čin izveo svojim kopljem. Nama istorijskih dokaza koje od ovih oružja je ispunilo proroštvo Jezekilja :'Gledaće na onog koga su proboli'.
    Gaj Kasije, koji je izvršio ovo delo iz saosećanja da bi zaštitio telo Isusa Hrista, postao je poznat kao Longin Kopljaš, preobratio se u hrišćanstvo i smatran je velikim herojem i svecem prve hrišćanske komune u Jerusalimu, i kao glavni svedok prolivanja Krvi Novog Zaveta za koje je Koplje postalo simbol.

(http://OTKRIVANJE LEGENDE)

Za trenutak, Longin je držao sudbinu celog čovečanstva u svojim rukama. Koplje kojim je probo Hrista ostalo je jedno od velikih blaga hrišćanstva, a legenda koja je oko njega narasla dobijala je na snazi kroz vekove. Ko god da ga poseduje i shvata snage kojima ono služi, drži sudbinu čovečanstva u svojim rukama, bilo u dobru bilo u zlu.
    Ova legenda koja se održavala kroz dva milenijuma hrišćanstva, svoje najstrašnije ispunjenje je doživela u XX veku. Čovek koji će odigrati ključnu ulogu u otkrivanju legende o Svetom Koplju se zvao Valter Johan Štajn, doktor filozofije rođen u Beču, koji je za vreme II svetskog rata bio poverljiv savetnik Vinstona Čerčila po pitanjima načina razmišljanja i motivacija Adolfa Hitlera i ostalih vodećih članova Nacističke partije.
    Propust Nirnberškog procesa da identifikuje okultizam Nacističke partije i zlo na delu iza spoljne fasade nacionalsocijalizma naveli su Štajna i engloskog okultistu Ravenskrofta da napišu knjigu u kojoj razotkrivaju apokaliptičko shvatanje civilizacije koja se digla u Nemačkoj između dva svetska rata - civilizacije bazirane na magičnom Weltanschaungu koji se nalazio u direktnoj suprotnosti sa humanizmom i karteuijanskim sistemom zapadnog sveta. Još kao student na univerzitetu u Beču, Štajn se zainteresovao za misteriju Svetog Grala i Koplja Longinusa, a istraživanja ovih legendi će ga odvesti do poznanstva sa Adolfom Hitlerom, u to vreme beskućnikom koji se u Beču izdržavao slikanjem akvarela.
    Svi Hitlerovi biografi se slažu da je period od 1909. i 1913. godine bio najnegativniji period njegovog života u kome se on jedino brinuo kako da obezbedi egzistenciju, živeći u jeftinim pansionima i prodajući razglednice na ulicama. Sa druge strane, Adolf Hitler je kasnije u svojoj autobiografiji Mein Kampf, napisao da su ovo bile njegove vitalne godine u kojima se formirao i u kojima je naučio sve što je trebala da zna, i da mu je to pomoglo da preuzme vođstvo u Nacističkoj partiji. Ovo je potvrdio i doktor Štajn, jer je bio prisutan u vreme kada je Hitler dostigao viša stanja svesti upotrebom droga i napisao izvanrednu studiju o srednjevekovnom okultizmu i ritualnoj magiji. Hitler i Štajn raspravljali su čitav niz tema iz oblasti politike, istorije i filozofije, kroz koje je Hitler kasnije formulisao nacistički pogled na svet.
    Tragajući za Kopljem vekovima unazad, procenjujući slavne ličnosti i moćne dinastije iz niza ljudi koji su fa posedovali i tvrdili da su upravljali njegovim moćima, Hitler je sa uzbuđenjem otkrio da se u svakom veku zapanjujuća legenda o Koplju ispunjavala u dobru i u zlu.Mauricijus, komandant Tebanske legije, do svog zadnjeg daha čvrsto je držao Koplje u rukama, kada ga je rimski tiranin Maksimilijan umorio mučeničkom smrću zbog odbijanja da se moli paganskim bogovima Rima. Tebanska legija je bila uhvaćena u klopku kada se iz Egipta po naredbi Dioklecijana vratila da prisustvuje masovnom skupu rimske vojske kod Le Valea, 285. godine naše ere, gde se održavala paganska svetkovina žrtvovanja da bi se povratio oslabljeni žar legije prema Panteonu rimskih bogova.
    mauricijus, manihejski hrišćanin, ustao je protiv Maksimilijanove pretnje da će desetkovati njegovu legiju zbog hrišćanske vere i kao krajnji gest pasivnog otpora, sam je kleknuo pred strojem svojih vojnika i ponudio svoju glavu umesto njihovih. Poslednje zabeležene reči su mu bile: 'Za Hrista umirem'.
    Veterani Tebanske legije, podstaknuti ovim primerom, izabrali su da umru sa svojim vođom umesto da se vrate obožavanju rimskih bogova u koje više nisu verovali. Maksimilijan je doneo užasnu odluku da masakrira čitavu legiju i ponudi je kao žrtvu svome bogu, što predstavlja najstravičniji primer žrtvovanja ljudi u istoriji starog sveta.
    Mučenička smrt Tebanske legije omekšala je dušu paganskog sveta i prokrčila put meteorskom usponu Konstantina velikog i preobraćanju Rimskog carstva u hrišćansko.
    Konstantin Veliki, jedna od najzagonetnijih ličnosti sveta, tvrdi da je držeći Koplje Longina bio vođen kroz 'Proviđenje' u bici kod Milvijanskog mosta u predgrađu Rima. Ova bitka rešila je pitanje vlasti Rimskog carstva i direktno dovela do proglašenja hrišćanstva kao zvanične religije Rima.
(http://www.conopljanews.net/misterije/longinovo_koplje.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 26-06-2009, 19:46:47

PRVA ZLOUPOTREBA KOPLJA SUDBINE

Lukavi Konstantin raspolažući 'zmijskim' moćima Koplja, držao je sveti talisman moći i otkrovenja na grudima pred okupljenim crkvenim ocima na Prvom ekumenskom koncilu kada je , kao 'Trinaesti Apostol' obučen u carsku crvenu boju, imao smelosti da obznani Dogmu Svetog Trojstva i nametne je crkvi. U starosti, gradeći novi Rim u Konstantinopolju - tvrđavu koja će izdržati sve napade u toku od više od hiljadu godina - Konstantin je sa Kopljem ispred sebe izašao izvan granica novog grada govoreći: 'Idem Njegovim stopama, onoga koji ide ispred mene'.
    U postepenom opadanju Rimskog carstva tokom narednih vekova Koplje je odigralo značajnu ulogu, kako u odolevanju najezdi sa severa i istoka, tako i u preobraćanju varvara na novu veru. Nizali su se ljudi kao Teodosije koji je porazio, zahvaljujući Koplju, Gote 385. godine naše ere, pa zatim Alarik Smeli, divlji preobraćenik u hrišćanstvo koji je preuzeo Koplje pošto je opustošio Rim 410. godine naše ere, zatim Ecijus, 'poslednji Rimljanin', zatim moćni Vizigot Teodorik, koji je uz pomoć koplja ujedino Gale da bi suzbio varvarske horde kod Troja i suzbio napade svirepog Hunskog vođe Atile 452. godine.
    Justinijan, apsolutista i verski fanatik, koji je ponovo osvojio teritoriju starog Rimsog carstva i svom narodu dao čuveni 'Codex Juris' prepustio je s poverenjem svoju sjajnu sudbinu Koplju. Visoko je podigao Koplje kad je naredio zatvaranje 'Atinske škole', proterujući slavne Grčke naučnike iz svog carstva. Bila je to fatalna odluka koja je lišila srednjevekovnu Evropu grčke misli, mitologije i umetnosti, dajući joj posebnu odliku mračnjaštva i predrasuda, koja se hiljadu godina kasnije raspršila u briljantnom svetlu italijanske renesanse.
 
VEK VIDOVITIH

(http://www.conopljanews.net/misterije/karlo_veliki.jpg)U osmom i devetom veku oko Koplja se i dalje obrću istorijski procesi. Mistični talisman postao je stvarno oružje u rukama franačkog generala Karla Martela kada je poveo svoju vojsku u čudesnu pobedu nad ogromnom arapskom vojskom kod Poatijea 732. godine. Poraz u ovoj bici bi značio pad celokupne zapadne Evrope pod vlast Islama.
    Karlo Veliki (800.godina) prvi Sveti Rimski car, zasnovao je svoju dinastiju zahvaljujući posedovanju Koplja i njegovoj legendi o istorijskoj sudbini sveta - legendi koja je privukla najveće učenjake iz cele Evrope da služe civilizaciji kaja je vodila ostvarenju franačkog cilja. Karlo Veliki je bio u 47 pohoda vođen uverenošću u pobedničke moći Koplja. I više od toga, Koplje je dovođeno u vezu sa njegovim neverovatnim vidovitim sposobnostima pomoću kojih je otkrio grob Svetog Jakova u Šopaniji, i njegovom tajanstvenom moći predviđanja budućih događaja., što mu je dalo oreol svetosti i mudrosti. Kroz čitav život ovaj legendarni car živeo je i spavao u neposrednoj blizini svog voljenog Talismana, i kada ga je slučajno ispustio iz ruku, vraćajući se iz svog pobedonosnog pohoda, njegovi podanici su to ispravno shvatili kao predskazanje tragedije i bliske smrti.
    Ukupno 45 careva, od krunisanja Karla Velikog u Rimu, do starog Germanskog carstva tačno 1000 godina kasnije, posedovalo je Koplje Sudbine. Kakav je to bio sjajan prizor moći i junaštva. Koplje je kroz milenijume prošlo kao sam prst sudbine, večno otvarajući nove sudbinske sfere koje su stalno menjale istoriju Evrope.
    Pet saksonskih careva koji su nasledili ovaj Talisman moći od Karolindžana, ljudi kao Oto Veliki, vodili su sjajan život od svetsko istorijskog značaja.
    Ipak, maštu Adolfa Hitlera najviše su pobudili sedam neverovatnih Hoenštaufena iz Švabije uključujući tu i legendarnog Fridriha Barbarosu i njegovog unuka Fridriha II.
    Ovo su zaista bili Germani neuporedive veličine. Fridrih Barbarosa (1152.-1190.) je u svojoj krvi imao sjedinjeno viteštvo, hrabrost, neiscrpnu energiju, avanturizam, zgranjavajuću inicijativu i, iznad svega, izvesnu grubost koja mu je omogućavala da istovremeno plaši i šarmira. Barbarosa, koji je zamislio da ponovo osnuje Rimsko Carstvo bez rimskih legija, osvojio je celu Italiju, čime je dokazao da je veći čak i od rimskog Pape; porazio je Rim i lično vodio napad na Vatikan kojim je izgnao Papu iz Rima. Kasnije je u Veneciji klečao sa Kompljem u rukama pred tim istim Papom ljubeći mu nogu, koristeći to samo kao lukavstvo da ponovo osvoji Italiju. Barbarosa je na kraju umro prelazeći potok na Siciliji, a Komplje mu je ispalo u samom trenutku smrti.
   Fridrih II Hoenštaufen (1212.-1250.) je čak zasenio veličanstvenog Barbarosu, i uzdigao se kao blistava kometa u evropsku istoriju i zaljuljao je do samog temelja. Čovek harizmatske prirode, retke genijalnosti i legendarnih okultnih moći, tečno je govorio 6 jezika i bio hrabri vitez i lirski pesnik koji je inspirisao svoje minezengere da pevaju o Svetom Gralu. Neuporedivi Fridrih je, takođe, bio zaštitnik umetnosti, vešt i hrabar komandant na bojnom polju, državnik beskrajne suptilnosti i zagonetne duše, pola svetac i pola đavo. Vaspitan na Siciliji koja je tada bila deo prostranog Nemačkog carstva, ovaj princ švapske krvi, govorio je arapski sa svojim saracenskim vojnicima, imao veliki harem, napisao prvu naučnu tezu o lovu sa sokolovima, verovao u astrologiju i bavio se alhemijom. Ceneći posedovanje Koplja iznad svega, učinio ga je središnjom tačkom čitavog svog života, i pozivao se na njegove moći naročito za vreme krstaških ratova i kroz svoje bitke sa italijanskim državnicima i papskim vojskama. Adolf Hitler je naredio svojim trupama da vode krvavu zaštitničku borbu do zadnjeg čoveka dok su inženjerci uklanjali Memorijalni spomenik Fridriha II sa bojnog polja u Italiji. Tako je memorijalni spomenik, uz veliku cenu, donet u Nemačku.
    Najvažnije otkriće mladog Hitlera u traganju za istorijom Koplja Sudbine, nije se ticalo ni careva ni njihovih dinastija. Bilo je to otkriće da je Koplje dalo inspiraciju za osnivanje Tevtonskih Vitezova,  čija su viteška i hrabra dela, neopozive zakletve i asketska disciplina činila suštinu njegovih dečijih snova. Hitleru se činilo da su se ljudi koji su posedovali Koplje kroz istoriju i ostvarili legendu, uklapali u Hegelov opis svetskih istorijskih heroja: 'Heroji koji izvršavaju Volju Svetog Duha, sam plan Proviđenja'. Evo šta je Hitler rekao kada je prvi put ugledao Koplje:
    'Odmah sam znao da je ovo bio važan trenutak u mom životu, ali ipak nisam mogao da kažem zašto je jedan hrišćanski simbol ostavio takav utisak na mene. Stajao sam tako i nekoliko minuta netremice zurio u njega potpuno nesvestan zbivanja oko mene. Izgleda da je nosio neko skriveno unutarnje značenje koje sam osećao u sebi znam, a ipak nisam mogao da fa prizovem u svest. Kroz glavu su mi prošle reči iz Vagnerovog 'Majstora pevača': 'I još uvek ne uspevam, osećam ga, a ipak ne mogu da ga razumem. Ne mogu ga zapamtiti ni zaboraviti, a ako ga zgrabim, ne mogu ga izmeriti'.
(http://www.conopljanews.net/misterije/fridrih_barbarosa.jpg)

NA KRAJU


    Posle Aušlusa, Adolf Hitler je zatražio pravo na koplje Longinusa. Drevno oružje ostalo je u Beču još izvesno vreme gde fa je čuvala specijalno izabrana jedinica SS-ovaca pod neposrednim rukovodstvom Ernesta Kaltenbrunera, esesovskog vođe Austrije. U dugoj razvučenoj proceduri, koja se graničila sa lakrdijom, donešen je poseban zakon kojim je Hitler obznanio istorijsko pravo Nemačke na blago i relikvije Habsburške monarhije. Hitler je lično izabrao mesto gde će Koplje Sudbine biti izloženo u Nemačkoj. Ono treba da počiva u holu crkve Svete Katarine u Nurenbergu, gde je jednom davno održana čuvena 'Bitka Pesama' majstora pevača pred ovim legendarnim talismanom otkrovenja. U ovom samostanu iz 13.veka sada je bila pripremljena postavka Nacističkog ratnog muzeja koja se sastojala od ratnog plena sakupljenog na pobedonosnim pohodima.
    Posle pada Staljingrada kada je nacistička Nemačka prvi put okusila poraz, Adolf Hitler je naredio izgradnju tajnog skloništa u kome će se sakriti Talisman Moći i ostale carske relikvije. Ispod Nurenberškog utvrđenja iskopan je tunel dug 300 metara sa skloništem i klimatizacijom i u tom bunkeru su ove dragocenosti sklonjene. Ulaz u tunel se nalazio u jednoj kući u starom delu grada, a sam bunker su čuvala čelična vrata utisnuta u beton, a šifru su znali samo dvojica najpoverljivijih ljudi SS-a.
    Bitka za Nurenburg je bila jedna od najsurovijih bitki II svetskog rata. Borbe su trajale od 16. do 20. aprila 1945. godine i u uličnim borbama 45. američka 'Tanderbird' divizija, sastavljena od veterana, imala je velike gubitke.
    Tek 30. aprila američki vojni obaveštajci su pronašli tajni prolaz i to sasvim slučajno. Sreća je bila u tome što su oba SS-ovca koji su držali po polovinu šifre bili živi zarobljeni. Posle dugih ispitivanja pristali su da odaju šifru i otvore sklonište. Ujutro, 7.avgusta 1945. bunker je otvoren i blago je bilo spašeno.
    Iako se namačka javnost protivila vraćanju regalija u Austriju, Dvajt Ajzenhauer, komandant Savezničkih Armija u Evropi je odlučio da se regalije vrate u Habsburški muzej u Beču. Tako je 6.januara 1946. general Klark vratio blago gradonačelniku Beča.
    Danas je Koplje Longinusa ponovo u Veltlihe Šackameru u Hofburgu. Talisman svetske istorijske sudbine leži na crvenom somotskom postolju u otvorenim kožnim koricama na istom onom mestu u Riznici gde ga je Adolf Hitler prvi put posmatrao 1909. godine.
(http://www.conopljanews.net/misterije/koplje_sudbine_sada.jpg)


Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 04-07-2009, 21:48:13
MU KONTINENT ILI LEMURIJA

(http://www.joschua.biz/images/stories/mitologija/mulamurija.jpg)

Mu je ime hipotetički nestalog kontinenta. Smatra se da se jednom nalazio u Tihom okeanu ali se do danas veruje da je potonuo pod vodu. Generalno mišljenje naučne elite o tektonskim pločama obezvređuje takve popularne teorije o potonulim kontinentima.

Oni govore kako su kontinentalne mase napravljene od lakešeg kamena koji doslovno pluta na težem kamenju od kojih se sastoji okeansko dno.

Otkrića Pukovnika Jamesa Churchwarda o kontinentu Mu

Krajem 17. veka britanski pukovnik James Churchward, inače poznat kao strastveni arheolog-amater i slobodouman neortodoksni istraživač i naučnik, boravio je više godina u tada još egzotičnoj Indiji - najvećoj britanskoj koloniji - kao zapovednik oružanih snaga Njenog Veličanstva. Sve svoje slobodno vreme posvetio je arheologiji i proučavanju istorije. Posebno su ga privlačile i zaokupljale teme o velikim drevnim i pradrevnim kulturama.
On je s prilično valjanih razloga smatrao da su sve visokorazvijene istorijsko poznate kulture starog veka (Egipat, Sumer, Nubija, Kaldeja, Persija, Hindustan, Kina i Grčka) vrlo brzo i uspešno stasale zahvaljujući prvenstveno ogromnom fundusu mnogih korisnih umeća i visokih znanja koja je na te prostore davno pre donela i zasadila neka velika, vrlo moćna i visokorazvijena pradrevna kultura-prethodnica.

Pukovnik J. Churchward je saznao da se u jednom budističkom hramu u istočnoj Indiji već vekovima brižno čuvaju neke drevne kamene ploče na kojima se nalazi poveći zapis. On je uskoro otputovao tamo da bi lično proverio i sve ispitao na licu mesta. Pažljivo je pregledao te kamene ploče iz davno minulih vremena, koje su bile sačuvane u nadsvođenoj podzemnoj prostoriji, i uverio se da one zaista sadrže natpis na nekom nepoznatom starom pismu.
Taj ga je neobičan nalaz toliko zainteresovao i zaokupio da mu je posvetio sve svoje slobodno vreme u nekoliko idućih godina. Entuzijaistički i uporni J. Churchward je, uz pomoć svog bliskog prijatelja i saradnika, visokog budističkog sveštenika, 1868. nekako uspeo pronaći ključ za čitanje tih drevnih zapisa na kamenim pločama. Njihovim odgonetanjem on je ustanovio da spominju neku veliku, davnu nestalu civilizaciju na Pacifiku, znatno stariju i napredniju od naše.

Ta pradrevna civilizacija nikla je, po njegovoj proceni, pre otprilike 200 hiljada godina, stasala je i dostigla je tokom više hiljada godina svoga postojanja vrlo visok stepen razvoja, da bi odjednom, u strašnoj kataklizmi koja se dogodila pre približno 25 hiljada godina, bila sasvim uništena pa je za vrlo kratko vreme zauvek nestala u mračnim dubinama tamnog Pacifika. Njena postojbina bio je ogroman prakontinent Mu koji se nekada vrlo davno prostirao na središnjem delu današnjeg Pacifika.
Drugo uporište na kojem J. Churchward temelji svoje hipoteze i istraživanja pradrevne pacifičke civilizacije jesu zagonetni drevni zapisi na 2600 kamenih ploča koje je u drugoj n19. veka slučajno otkrio američki geolog William Niven u nekoj dolini severno od Ciudad de Mexica - savremene meksičke metropole.

Churchward smatra da mu je pošlo za rukom da odgonetne i te zapise u kojima se govori praistorijskom civilizovanom narodu koji je tokom 170-ak hiljada godina dostigao vrlo visok stepen društvenog, ekonomskog i kulturnog razvoja. Taj je praistorijski narod nekada davno nastanjivao veliku zemlju koja se prostirala u području tropske i suptropske klime na središnjem području današnjeg Tihog okeana.
Uz veoma entuzijastičnog i neumornog britanskog pukovnika J. Churchwarda, drugi veliki istraživač drevnih zapisa o pradrevnoj zemlji Mu bio je dr. George Hunt Williamson, koji je na njihovo odgonetanje, interpretaciju i analizu takođe utrošio nekoliko decenija.

Prikaz kontura davno nestalog pacifičkog kontinenta Mu otkrio je početkom druge polovine XX. veka kod grada Icae u Peruu arheolog dr. Javier Cabrera. One su bile ugravirane na kamenim pločama koje potiču još iz perioda pre Inka. Taj prvorazredni arheološki nalaz fotografisao je poznati francuski istoričar i publicista Robert Charroux, pasionirani slobodoumni istraživač brojnih zagonetki naše najdrevnije prošlosti.
Analizom tog drevnog geografskog prikaza potonulog kontinenta Mu, čija je karta objavljena u Los Angeles Timesu od 31. jula 1977., ustanovljeno je da mu je širina od istoka do zapada bila oko osam hiljada kilometara, a od severa do juga nešto manje od pet hiljada kilometara.

Svoje hipoteze o drevnoj zemlji Mu i rezultate svojih mukotrpnih istraživanja, koja su gotovo neprekidno trajala nekoliko decenija, objavio je pukovnik J. Churchward u svojevremeno vrlo zapaženoj knjizi "The Lost Continent Of Mu (Izgubljeni kontinent Mu). Ona je kao bestseler samo u Americi doživela dvadesetak izdanja, a ubrzo je bila prevedena i na više svetskih jezika. Hipotetski pacifički prakontinent Mu poznat je u literaturi još pod nazivima Pan, Mar i Muror, dok ga teozofi i mnogi noviji autori, koji su se za njima nekritički poveli, pogrešno nazivaju Lemurijom.
To vrlo izazovno i smelo Churchwardovo popularno-naučno delo ubrzo je žestoko odjeknulo u široj svetskoj javnosti. Ono je prilično uznemirilo i ustalasalo konzervativno usmerene krugove arheologa i istoričara širom sveta jer se nikako nije uklapalo u njihov mozaik istorijske istine. Rasprave o legendarnoj majci zemlji Mu, koje je potakla ta vrlo izazovna Churchwardova knjiga, traju sve do danas, kada ih je ponovo rasplamsao niz novih arheoloških otkrića u sve donedavno teško dostupnom podmorju Pacifika.

Po mišljenju renomiranih istoričara i arheologa još uvek nema dovoljno naučno valjanih dokaza koji bi mogli verodostojno potvrditi ili negirali postojanje nestalog kontinenta Mu i njegove napredne civilizacije. Prema mišljenju naučnika, podaci na temelju kojih su ambiciozni pukovnik J. Churchward i dr. George Hunt Willliamson pokušali rekonstruisati osnovne istorijske i geografske odrednice nestalog kontinenta Mu i pradrevnog Carstva Sunca vrlo su oskudni i sporni.
Zanimljivo je napomenuti da su uticajni autoriteti iz sveta nauke često skloni iznošenju takvog mišljenja kad im neki arheološki podaci ne odgovaraju, jer se nikako ne uklapaju u unapred složeni i 'neupitan' službeni istorijski mozaik.

Lokacija i izgled zemlje Mu

Prema onome što je J. Churchward na temelju svojih dugogodišnjih istraživanja u toj knjizi napisao, proizlazi da se hipotetički nestali prakontinent - zemlja Mu ili Muror - nekada vrlo davno prostirao u središnjem delu Tihog okeana na prostranom području omeđenom ostrvljem: Mariani, Hawaii, Tuamotu, Rurutu, Tongatapu, Fidži i Uskršnji ostrvom. Taj golemi hipotetički prakontinent bio je, prema njegovim procenama, otprilike trostruko veći od Australije i zauzimao je gotovo polovinu današnjeg područja Pacifika.
J. Churchward i njegovi istomišljenici smatraju da geološke ostatke pradrevne zemlje Mu danas čine brojna pacifičkia ostrva, hridine i grebeni razbacani po njegovim ogromnim prostranstvima. Oni svojom brojnošću i razbacanošću prilično podsećaju na mnoštvo zvezda razasutih posvuda na beskrajnom nebeskom svodu. Treba istaći da za tu Churchwardovu hipotezu još uvek nema dovoljno geoloških dokaza.

Predanja nadalje kažu, a teozofi zdušno podržavaju, da je taj ogromni pacifički prakontinent Mu verovatno bio pradomovina čoveka. Prema J. Churchwardu bila je to prekrasna zemlja u kojoj je živeo vrlo napredan narod koji je svojevremeno kolonizovao sav ondašnji svet. Zemlja Mu je bila, kao i Platonova Atlantida, veliko ostrvo ispresecano brdima, mnogim rekama i kanalima. Klima je bila vrlo blaga i izrazito pogodna za život ljudi i uzgoj raznovrsnih životinja i biljaka. To je bio bitan preduslov na temelju koga je tamo još pre mnogo hiljada godina stasala prva visokocivilizovana društvena zajednica.
Taj veliki hipotetički pacifički prakontinent, na kojem su njegovi brojni stanovnici hiljadama godina živeli u miru i blagostanju, imao je - po Churchwardovoj proceni - na vrhuncu svoje moći 64 miliona stanovnika. Društvenu zajednicu zemlje Mu imala je deset velikih plemena (rasa) crne i žute boje kože. Bila je to u svakom pogledu vrlo bogata, moćna i napredna država koja se nazivala Carstvom Sunca. Njen vladar nosio je naziv Ra Mu i vršio je dužnost vrhovnog sveštenika.
Narod je imao jednu monoteističku religiju i imao je mnoga visoka okultna znanja, a bio je takođe dobro upućen u matematiku, astrologiju i astronomiju. Vredni stanovnici zemlje Mu podizali su brojne gradove i građevine od masivnih blokova vulkanske lave koje je u njihovoj zemlji bilo posvuda u izobilju. živeli su u kućama sa prozirnim krovovima. Imali su moćne vračeve (magove) koji su svojim paranormalnim sposobnostima znali vešto kontrolisati prirodne sile, pa zato nisu imali potrebu za korištenjem naprednih tehnologija primerenih našem vremenu.

Stepen društvene zrelosti stanovnika zemlje Mu, za razliku od pripadnika naše moderne civilizacije, možda najbolje ilustruje njihov običaj provere zrelosti verenika za skladan i konstruktivan bračni život. Verenici su, pre nego što bi stupili u brak, morali uspešno položiti vrlo težak ispit životne zrelosti. Oni su se prvo trebali privremeno odreći sveg imetka pa su zatim, bez bilo kakvog alata, oružja, odeće i hrane, morali 28 dana otići živeti duboko u šumu, gde su u vrlo surovim okolnostima bili prepušteni sami sebi i svojoj snalažljivosti.
U takvim su uslovima, bez ičije pomoći, oslanjajući se u svemu samo jedno na drugo, morali, uzajamno sarađujući i bez bilo kakvih međusobnih razmirica i negativnih emocija, uspešno preživeti. Ako bi u tome uspeli, tada bi im, kao zrelim ljudima, posle povratka iz divljine bila vraćena sva imovina i dobili bi dopuštenje za sklapanje braka koji je posle takve rigorozne provere gotovo uvek bio stabilan i trajan. Ukoliko taj težak ispit životne zrelosti ne bi uspešno položili, nisu se mogli venčati.

Stanovnici zemlje Mu bili su na glasu kao izvrsni moreplovci i svojim su brodovima plovili po svim morima ondašnjeg sveta. Uspešna navigacija tih pradrevnih moreplovaca temeljila se na visokim astronomskim znanjima i odličnoj kartografiji. Svoja visoka znanja prenosili su nesebično drugim narodima koje su kolonizovali.
Sve ostale manje razvijene kulture širom tadašnjeg sveta bile su kolonije ili veća trgovačka središta moćnog Carstva Sunca, koje je po svim atributima činilo svetsku velesilu praistorijskog sveta. Među brojnim blistavim naseljenim mestima tog drevnog carstva posebno se izdvajalo sedam velikih lučkih gradova koji su se razvili na ušćima velikih reka i bili su moćna trgovačka, upravna i kulturna središta sa mnogim velikim zgradama i veličanstvenim hramovima.
Napredni stanovnici bogate i moćne pradrevne zemlje Mu, koju teozofi zbog jednog na brzinu krivo pročitanog zapisa pogrešno nazivaju Lemurijom, a njezine stanovnike Lemurijancima, doprli su, kako smatra Churchward, vrlo brzo kao kolonizatori u Indiju, a odatle u Mesopotamiju (Sumer) i Egipat. Drugi pravac njihove kolonizacije tekao je preko Srednje Amerike i Atlantide sve do severnih obala pretpotopne Afrike. Jedna grupa tih pradrevnih kolonizatora stigla je - po njegovom mišljenju - preko Srednje Amerike i na prostrano područje visokih Anda.

To veliko naseljavanje globalnih razmera odvijalo se pod vođstvom svete braće Naakals i članova svešteničkog bratstva koji su iz pradomovine - zemlje Mu - odlazili u misije u sve kolonije i podučavali tamošnje priprosto i posve neuko domorodačko stanovništvo govoru, religiji, etici, nauci, graditeljstvu, pomorstvu, poljoprivredi i ostalim korisnim veštinama i znanjima.

Razlozi nestanka prakontinenta Mu i njegove civilizacije

Ogromni prakontinent na kojem se nekada davno nalazilo moćno Carstvo Sunca - pacifička Atlantida- jedne se noći zbog izuzetno snažnih potresa širokih razmera počeo ljuljati poput morskih talasa. čitava se zemlja strahovito tresla i drhtala poput lišća na granju za vreme oluje.
Sve građevine  su se rušile iz temelja, a brojni monumentalni spomenici i kipovi na gradskim trgovima i u hramovima padali su kao pokošeni. Svi prekrasni gradovi i hiljade manjih naselja nesrećne zemlje Mu ubrzo su pretvoreni u nepregledne hrpe ruševina obavijene gustim oblacima prašine i dima.

Dok se, usled te strašne geološke kataklizme planetarnih razmera, zemlja sablasno dizala, propinjala i spuštala, tresla i pucala, iz pobesnelog podzemlja je visoko u nebo izbijala žestoka vatra koja je uz strahovitu buku stvarala guste tamne oblake dima. U tim zastrašujućim oblacima sevale su posvuda snažne munje koje su stravično parale nebo ispunjeno oblacima dima i prašine. Okolinom se sa sviju strana razlegala užasna tutnjava i grmljavina.
U toj sveopštoj kataklizmi praćenoj bezbrojnim žestokim požarima, koji su nemilosrdno harali i halapljivo gutali sve pred sobom, izdizao se na sve strane debeli gusti crni dim koji je ubrzo prekrio čitavu zemlju. Sve drveće i rastlinje zahvatili su strašni požari titanskih razmera i ubrzo ih pretvorili u dim i pepeo.
Ogromni plimni talasi, veći od najviših građevina, izazvani žestokim razornim potresima, zaletali su se ogromnom brzinom s razbesnele okeanske pučine na obale nemilosrdno rušeći i odnoseći sve pred sobom. Prodirali su preko brojnih rečnih dolina omeđenih brdima duboko u unutrašnjost zemlje halapljivo odnoseći na svojim visokim uskipelim vrhovima poslednje ostatke umiruće civilizacije.

U svom nemilosrdnom rušilačkom pohodu uništavali su i brisali s lica zemlje već potresima i požarima teško oštećena naselja i ubijali su sve živo što bi im se našlo na putu. Bezbrojni očajnički krikovi i vapaji miliona bespomoćnih ljudi, žena i dece suočenih sa strašnom smrću uzdizali su se visoko u nebo.
U toj strašnoj agoniji neviđenih razmjera čitava se zemlja tresla i tutnjala od mnogih razornih potresa. Na mnogim mestima velikom je brzinom stravično pucala njezina relativno tanka kora i otvarale su se velike i duboke provalije koje su ličile razjapljenom ždrelu nekog strašnog diva. Planine su se povijale, njihale i kršile poput granja drveća u oluji i, obrušavajući se uz zaglušnu tutnjavu, tonule su u mračne dubine pobesnelog mora.
Iz nedostupnih okeanskih dubina na drugom kraju je istovremeno izranjalo novo kopno i ubrzo postajalo planinom, brdom ili ravnicom. Gotovo čitava površina zemlje, zahvaćena neprekidnim talasanjem, naglo je menjala svoje prvobitno lice i poprimala je novu fizionomiju.
Tokom jedne jedine stravične noći čitava je zemlja Mu bila potpuno razorena, skršena u bezbroj komada i polako je tonula u široko razjapljeno ždrelo pakla. Ta blistava pradomovina čoveka treće korenske rase, sa svim ponosnim gradovima, brojnim hramovima, blistavim palatama, svom naukom i kulturom, odjednom je nepovratno nestala na okeanskom dnu i pretočila se u legendu.
U toj je strašnoj praistorijskoj geološkoj kataklizmi kontinentalnih razmera bila za kratko vreme bez traga uništena jedna moćna visokorazvijena pradrevna civilizacija, a tamni  vodeni pokrivač nepreglednog Pacifika postao je njena večna nadgrobna ploča bez obeležja.

Posle iznenadne kataklizmičke propasti moćnog Carstva Sunca njegove brojne kolonije i trgovački gradovi širom sveta nastavili su samostalno živeti i dalje se razvijati na bogatom fondu korisnih znanja i veština koje im je nesebično podarila njihova majka zemlja Mu. Te društvene zajednice bile su plodno seme iz kojeg su tokom vrlo dugačkog praistorijskog doba nikle, stasale i razvile se mnoge nove razvijene predistorijske i istorijske kulture širom sveta (Atlantida, Arijansko Carstvo, Egipat, Sumer, Hindustan, Tibet itd.).
Iznenadnom propašću pradrevnog Carstva Sunca, koje je podsticalo, usmeravalo i koordiniralo njihov razvoj, sve su one ostale bez moćnog objedinjavajućeg središta. Neke od njih su, ostavši u izolaciji prepuštene same sebi, postupno nazadovale i pre ili kasnije nestale bez traga u nedostupnim dubinama istorije.
Prva značajna kolonija Carstva Sunca bila je organizovana u Srednjoj Americi na prostoru današnjeg Meksika i poluostrvu Jukatana. Na tom je golemom prostoru stasalo, razvilo se i propalo do istorijskog doba nekoliko značajnih civilizacija. Tamo je nekada vrlo davno bilo i legendarno kraljevstvo Maja, kojim su još pre šesnaest hiljada godina vladali kraljica Moo i njen brat-suprug Kohu iz dinastije Kan.
To moćno praistorijsko kraljevstvo imalo je verojatno svoju koloniju u Predelima gde se danas proteže lanac visokih Anda. Sve to, prema Churchwardovom mišljenju, proizlazi iz jednog drevnog natpisa kojeg je uspeo pročitati na velikim monolitnim kamenim Vratima sunca u drevnom Iiahuanacuu, nedaleko prostranog i slikovitog andskog jezera Titicaca.
Atlantida, nekoada veliko ostrvo-kontinent u Atlantiku bila je svojevremeno značajna i visokorazvijena kolonija Carstva Sunca. Njegovom propašću ona je ubrzo postala vrlo moćno samostalno carstvo. Prema sačuvanom drevnom zapisu Maja, zvanom CODEX TRO-CORTESIANUS, koji se čuva u Američkom muzeju u Madridu i čiji je latinski prevod delimično sporan, legendarna kraljica Moo je na svom putovanju za daleki Egipat boravila neko vreme na Atlantidi kao kraljeva gošća.
Posle potonuća zemlje Mu malobrojni preživeli stanovnici sa njenih rubnih područja i oni koji su se u presudnim trenucima zatekli u drugim delovima sveta, daleko od poprišta katastrofe, nastanili su se na području današnjeg Tibeta, Antarktika i u Srednjoj Americi. Oni su u predanjima sačuvali uspomenu na svoju izgubljenu domovinu i osnovne sadržaje svetih spisa njihove monoteističke religije.
Zanimljivo je kako J. Churchward pokušava protumačiti iznenadno potpuno uništenje i nestanak zemlje Mu u mračnim dubinama Pacifika. Prema njegovom mišljenju, taj je prakontinent, kao i Atlantida, verovatno ležao većim delom svoje površine na ogromnom sistemu podzemnih plinskih ležišta čije su podzemne komore kilometarske debljine tvorile hiljadama kilometara dugačak i relativno plitak podzemni lavirint.

Neke od tih komora nalazile su se, po svoj prilici, vrlo blizu površine tla ispod relativno tanke litosferske ploče koja se u žestokim potresima naprosto raspukla na mnogim mestima i time omogućilo ogromnim količinama visoko stisnutog i lako zapaljivog zemnog plina zarobljenog u utrobi Zemlje da se naglo oslobodi i izbije na površinu tla. U kombinaciji s jakim vulkanskim erupcijama izazvanih snažnim potresima, usledila je ubrzo serija žestokih eksplozija velikih oblaka oslobođenog zemnog plina praćenih požarima titanskih razmera. Nakon pucanja litosferske ploče nebrojene eksplozije širile su se nezaustavljivo, poput lančane reakcije titanskih razmera, čitavim hiljadama kilometara dugačkim plinskim pojasom ispod zemlje Mu, razbivši je u bezbroj komada koji su se uz stravičnu tutnjavu zatim urušili u okeanske dubine.
Taj relativno plitak plinski pojas zadao je, kako smatra J. Churchward, smrtni udarac zemlji Mu koja je, geološki gledano, činila samo vrlo tanku, osetljivu i krhku litosfersku ploču iznad prostranih i kilometrima debelih plinskih ležišta. Takva, izuzetno krhka i labilna geološka formacija, očito nije mogla biti dugog veka.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 05-07-2009, 00:14:35
ATLANTIDA - ISTINA ILI LEGENDA?

Platon, - Kritija

Na temelju svega što smo do sada razmotrili možemo zaključiti da je pretpotopno društvo koje je postojalo u severnoj Turskoj i okolnim područjima, a koje je uništeno usled izlivanja Crnoga mora, bilo mnogo naprednije i zanimljivije nego li smo do sada mogli očekivati.

A njegova su ključna obeležja, kao što je kult bika, matrijahalni sistem srodstva, iskorištavanje reproduktivnih procesa životinja i biljaka i izrazito napredne zanatske veštine, opstale čak sledećih nekoliko hiljada godina.
Kada je James Mellaart otkrio neuobičajeno razvijen pretpotopni grad Catal Hüyük, već je tada pomislio da se takav napredak nije mogao odvijati u izolaciji, već da je u njegovoj pozadini moralo postojati nešto mnogo veće. A kako smo videli, pretpotopno carstvo boginje Majke bilo je zaista veliko. To nas, navodi na pretpostavku da još mnogo toga nije otkriveno, bilo zato što odgovori leže u dubinama Crnog ili Sredozemnog mora, ili iz nekih do danas još neutvrđenih razloga.
Sve to nameće zanimljivo pitanje. Jesu li neki od poremećaja koji su doveli do postglacijalnog podizanja nivoa mora - tj., veliki crnomorski potop, ono što je uzrokovalo nestanak tuniškog jezera Tritonide, kao i druge lokalizovane poplave, uzrok nastanku predanja o potopu, ali i čuvene priče o potonuću Atlantide?
Sredinom 4. v. pr. ne., atinski filozof Platon, u svoja dva dijaloga, Timeju i nedovršenom Kritiji, ispripovedao je priču o izgubljenom kontinentu, koju je pripisao grčkom državniku Solonu, koji je umro oko 560. god. pr. ne. Trideset godina pre svoje smrti, oko 590. pr. ne., Solon je posetio tadašnju egipatsku prestonicu Sais u delti Nila, grad koji je bio u procvetu još u doba Prve dinastije, iako od njega danas nisu sačuvane nikakve ruševine. Onde se Solon sprijateljio s egipatskim sveštenicima koji su služili u drevnom hramu boginje Neith, one 'crvene', 'amazonske' boginje za koju smo ranije napomenuli da je bila staroegipatska kopija velike boginje Majke.
Saiški su sveštenici rekli Solonu da je ta boginja, 'koja je jednako volela rat i mudrost' (i, kako su verovali, bila je pandan grčke Atine), u pradavno doba osnovala njihov grad i utemeljila zakone, zanate i delatnosti. Nadalje, rekli su mu da poseduju pisane zapise iz minulih vremena, uključujući predanja o velikim poplavama i drugim katastrofama. U nekima od tih zapisa spominje se "ostrvo smešteno ispred tesnaca kojega vi [Grci] zovete Heraklovim stupovima [Gibraltarska vrata]. To je ostrvo bilo sedište "velikog i čudesnog" carstva kojim je vladalo deset kraljeva, odnosno pet blizanaca. To je carstvo vladalo "tim i nekoliko drugih ostrva kao i drugim delovima kontinenta", i bilo je "veće od Libije i Azije zajedno". Ali tada:
"... usled strahovitih potresa i potopa, tokom jednog jedinog dana i sledeće pogubne noći, ostrvo Atlantida potone u more i nestade. Stoga je more sada tamo neprohodno i neispitano, jer smeta plitko i muljevito dno koje je ostrvo, spustivši se, ostavilo za sobom."
Bilo kakve ozbiljne rasprave o Atlantidi onemogućuje činjenica da je ta priča više od veka kolala medu senzacionalistima, i da su ugledni naučnici zazirali od samoga pomena na nju. Godine 1882., američki advokat i političar Ignatius Donnelly, u svom je bestselleru Atlantis: the Antediluvian World izneo tvrdnju da je Atlantida bila veliko ostrvo u Atlantskom okeanu i kolevka svih civilizacija sveta, koji je pre 9600. god. pr. ne. ležalo blizu Gibraltarskih vrata. Donnelly je verovao da je Atlantida izvorište svih najvećih izuma civilizacije - zemljoradnje, tekstilne proizvodnje, navigacije, pisma, kompasa, pa čak i baruta. Osim toga, tvrdio je da o postojanju drevne Atlantide danas svedoči veliki podmorski planinski lanac, Srednjoatlantski greben. Isto tako, neke srodne osobine civilizacija s obe strane Atlantika, kao što su piramide, takođe upućuju na zajedničko izvorište - atlantidsku civilizaciju.
Kasnija naučna otkrića tragično su potkopala Donnellyjeve tvrdnje. Naprimer, geofizički nam dokaz govori da se na Srednjoatlantskom grebenu, koji je potonuo pre najmanje 60 miliona godina, nikada nije mogao nalaziti tako veliki, naseljen kontinent. A egipatske i meksičke piramide razdvaja više od tri hiljade godina. Ipak, to nije obeshrabrilo mnoge da napišu knjige na temu 'atlantologije', koje danas već prelaze brojku od 2000. A gotovo da nema naroda i mesta na Zemlji koja se nisu povezivala s tom izgubljenom civilizacijom. Među njima E. S. Ramage u svojoj knjizi Atlantis: Fact or Fiction? navodi sledeće: "Goti, Gali, Druidi, Egipćani i Skiti... Sredozemlje, Sahara, Kavkaz,... Južna Afrika, Cejlon, Brazil, Grenland, Britanska ostrva, Holandija i  Pruska." Pukovnik brtanske vojske, John Blashford-Snell danas je navodno traži u Boliviji. Zato ne začuđuje što je čak i veliki pionir u istraživanju učinaka postglacijalnih porasta nivoa mora, Cesare Emiliani, posredno pretpostavio da su te pojave i priča o Atlantidi možda stvarno povezani, na šta su se njegovi kolege naučnici zaista surovo obrušili.
Sa jedne strane, veoma je bitno, kao i u slučaju priča o potopu, ne tumačiti Platonovu priču kao sveto pismo, ali ni kao potpunu izmišljotinu. Naprimer, budući da Egipćani pre 3000. god. pr. ne. nisu poznavali pismo, tvrdnju egipatskih sveštenika da je Atlantida uništena devet hiljada godina pre njihovog vremena, mogli bismo slobodnije protumačiti kao 'nekoliko hiljada godina pre 590. god. pr. ne.' Nadalje, iako se na temelju samog imena Atlantida često predpostavlja da se Platonovo ostrvo nalazilo u Atlantskom okeanu, ugledni klasičar, J. V. Luce, naglašava da to nije nužno tačno:

"Ime Atlantida izrazito je obmanjujuće. Atlantida ne potiče od imena Atlantskog okeana. Lingvistički oba imena pripadaju, takoreći, istom naraštaju, kao brat i sestra, i oba potiču od imena Titana Atlanta, koji je na svojim leđima nosio nebeski svod. U grčkom jeziku to su pridevski oblici imena Atlant, u značenju Atlantovo (ostrvo) i Atlantovo more... Odlučite li, dakle, pri pokušaju utvrđivanja njezine lokacije poći od imena Atlantida, valja vam razmotriti gde se izvorno nalazio mitski Atlant."
Tu je tvrdnju vrednim otkrićima nedavno potkrepio arheolog Peter James. On je na temelju grčke mitologije utvrdio lokacije različitih članova Atlantove familije. Atlantov najpoznatiji brat bio je Prometej, koga su bogovi kaznili prikovavši ga uz stenu na Kavkazu, smeštenom na jugoistočnoj strani Crnoga mora, gde mu je orao kljucao jetru. Nadalje, Atlantova mitska majka bila je Azija, čije su ime drevni autori uglavnom povezivali sa princezom Lidijom na zapadnoj obali Turske, a ne nekom zemljom u blizini Atlantskoga okeana. Isto tako, šest od sedam Atlantovih kćeri povezivalo se sa područjem današnje Turske, a jedna je od njih, primera radi, bila majka Dardana, praoca Trojanaca.

Nadalje, legendarni Atlantov otac zvao se Japet, koga su Robert Graves i drugi naučnici poistovetili sa Jafetom, jednome od tri Noeva sina. Kako kazuje 10. pogl. Knjige Postanka, Jafetovi su sinovi bili: "Gomer, Magog, Madaj, Javan, Tubal, Mešak, Tiras." Za Gomera među njima pretpostavili su da je bio predak Simerana sa severne ili ruske obale Crnoga mora. Današnji čečeni tvrde da je Magog bio predak crnomorskog plemena koje se razdvojilo posle Potopa, pri čemu je jedan deo naselio područja severno od Crnoga mora, a drugi područja severno od Kaspijskoga jezera. Madejci se povezuju s kavkaskim Kurdima, a pretpostavlja se da su Grci potekli od Javana. Za Tubala smo ranije utvrdili da je povezan s Tibarenima sa severne obale Turske. I Mešaka smo povezali s turskim Mošanima ili Frigijcima. Iako znatno neodređenije, Tiras bi se mogao povezati s Tirenima ili Etrurcima, najvećom silom u Italiji 1. veka pr. ne., koja je takođe pokazivala neke snažne elemente kulture boginje Majke i za čiji smo jezik, koji do danas još uvek nije posve odgonetnut, ustanovili da sadrži sličnosti s jezikom drevnih stanovnika Lemna i verovatno su potiecali iz Turske.

Prema tome, većina područja na kojima su živeli ti narodi nalazila se na obalama Crnoga mora ili u njegovoj okolini, dakle ni približno u blizini Atlantskoga okeana. A čak ni naznake o Heraklovim stupovima iz legende o Atlantidi nužno ne upućuju na neku lokaciju u okolini Gibraltarskih vrata. Kako ističe Peter James, rimski pisac Servije primećuje sledeće u svome komentaru Vergilijeve Eneide: "Prolazimo pokraj Heraklovih stupova u Crnome moru [kurziv autora] kao i pokraj španske." čini se da Servije tu misli na Kijenske stene u Bosforu, koje smo pomenuli u jednom od prethodnih poglavlja.
Sve to, međutim, podudara se sa Platonovim opisom osnovnih tvrdnji 'atlantidske' civilizacije, koje dele neke zapanjujuće sličnosti sa tvrdnjama ranije pomenutih poslepotopnih kultura boginje Majke.

Tako, naprimer, vredi pomenuti da je Atlantidom navodno vladalo "pet parova blizanaca", što priziva u sećanje neobične dvojne kipce otkrivene u pretpotopnom Catal Hüyüku i na drugim nalazištima, kao i na kraljevske blizance slične Kabirima, koji se opet povezuju s kulturama boginje. što se tiče atlantidskih blizanaca, Atlant, kao "prvorođeni od najstarijih blizanaca", očigledno je bio najstariji i, prema tome, imao je zakonito pravo nasledstva majčine kuće i okolne zemlje, koja je bila "najveća i najbolja". To neosporno upućuje na zakon matrijahalnog nasleđivanja, za koji smo ustanovili da je prevladavao u kulturama božice od Turske do berberske Sahare.
čini se da su Atlant, kao najstariji sin i devet drugih prinčeva bili podložni unapred određenim, pisanim zakonima, koji su uređivali njihove međusobne odnose. Kako su egipatski sveštenici rekli Solonu:
"Postojali su brojni posebni zakoni koji su obavezivali nekoliko kraljeva čija su imena zapisana na hramovima; ali najznačajniji među njima bio je onaj koji im je zabranjivao da međusobno ratuju i nalagao im je da priteknu u pomoć jedni drugima ukoliko bi ijedan od njihovih gradova pokušao svrgnuti kraljevsku kuću."
Bio je to sporazum o nenapadanju između atlantidskih kraljeva, istovetan onome koji je, kako smo pomenuli u poslednjem poglavlju, postojao između kanaansko-feničkih gradova-država, a verovatno i između eteokretskih gradova-država,  sobzirom na to da njihovi gradovi nisu imali zidine za odbranu od pomorskih napada.
Isto tako, saiški su sveštenici Solonu jasno objasnili da je Atlantida, kako i dolikuje jednome ostrvu, bila pomorska civilizacija. A što se tiče pet bliznačkih kraljeva, rekli su mu sledeće:

"Oni, kao i njihovi potomci, naraštajima su nastanjivali brojna ostrva na otvorenome moru i njima vladali; i, kako smo već rekli, vladali su područjima koja se prostiru između [Heraklovih] stupova, sve do Egipta i Tirene [Etrurije]."
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 05-07-2009, 01:37:38
A  sobzirom na veličinu atlantidskog carstva, "u njega su stizale najrazličitije stvari iz stranih zemalja", iz čega možemo zaključiti da su Atlantiđani, kao i Kanaanci/Feničani, trgovali sa dalekim zemljama. Prisetimo li se Kanaanaca/Feničana koji su, kako smo rekli u poslednjem poglavlju, gradili velike luke na svojim ostrvskim bazama, Atlanđani su navodno:
"... u moru ... izbušili kanal.. širok 90 i dubok 30 m, i dug pedeset stadija, koji je dopirao do krajnjih granica [njihovog ostrva], stvorivši, tako, prolaz do njega preko mora, koji je postao luka; pritom su ostavili otvor dovoljno širok da njime mogu prolaziti najveći brodovi... dokovi su obilovali trijerama i pomorskim trgovinama... kanali i najveće luke bile su pune brodova i trgovaca iz svih zemalja, radi čega je danju i noću odzvanjala zaglušujuća buka ljudskih glasova, zveketa i žamora."

Saiški su sveštenici, dalje, Solonu rekli da su Atlantiđani "iz zemlje iskopavali sve što se u njoj može naći". Očito je, dakle, da su Atlantiđani bili i vešti metalurzi. Nadalje:
"... drva za tesarske radove bilo je u izobilju, a dovoljno je bilo i hrane za pripitomljene i divlje životinje... i najrazličitijih miomirisnih stvari koje rastu u zemlji, od korenja do bilja, drveća ili voćnih i cvetnih ulja, bujalo je u toj zemlji; a bilo je i uzgojenih plodova."
Iz toga možemo zaključiti da su Atlantiđani bili i vešti drvodelje, stočari i poljoprivrednici. Saiški su sveštenici tvrdili da su Atlantiđani obrađivali kamen i da su bili stručnjaci za hidrauliku:
"Kamen... su iskopavali iz zemlje u središtu ostrva... Postojao je beli, crni i crveni kamen ... Neke su njihove zgrade bile jednostavne, dok su druge gradili od raznobojnog, oku ugodnog kamenja ... gradili su i nadstrešnice, od kojih su neke bile otvorene, a druge svođene, kako bi se zimi mogle koristiti kao tople kupke... Kišnicu su usmeravali u Posejdonov lug, u kojem su rasla raznovrsna lepa i visoka stabla, dok je preostali deo bio prekriven akvaduktima koji su se prostirali uz mostove do spoljnih krugova."
Kako je istakao James Mellaart, zgrade u Catal Hüyüku bile su obojene belom, crnom i crvenom bojom, a mnogi su autori uočili i zapanjujuće sličnosti atlantidskih i eteokritskih vodovodnih sistema. Nadalje, Atlantiđani su se navodno u ratovanju koristili kolima na konjsku vuču:

"Stanovnici... su imali vođe koji su im se dodijeljivali skladno njihovim okruzima i selima. Vođa je bio obavezan osigurati šestinu bojnih kola, tako da je ukupno bilo deset hiljada bojnih kola; morao je osigurati i konje i jahače za njih, kao i dva konja za vuču bez kola, zajedno s jahačem koji će se moći boriti kao pešak, noseći mali štit i koji će imati vozača bojnih kola, koji će stajati iza oklopnika da upravlja s dva konja."
To podseća na bojna kola na konjsku vuču, koje su koristili kanaanski narodi u severnoj Africi i njihovim obalnim gradovima-državama na istočnom Sredozemlju. Atlantiđani su navodno imali i trkalište na kojemu su se održavale trke konja.
Središnji hram atlantidskog carstva bio je posvećen Kleiti i Posejdonu, osnivačima kraljevske dinastije. Zanimljivo je da Platon navodi Kleitino ime pre Posejdonovog, navodeći da je ona bila više božanstvo, što odgovara matrijahalnom sistemu nasleđivanja, koji je prevladavao među poslepotopnim narodima boginje. U drugim aspektima, međutim, čini se da se Platon, budući da je poticao iz patrijarhalne kulture, više usredotočio na Posejdonov kult.

Središnja znamenitost atlantidskog kulta navodno je bio "stup od orichalcuraa" koji se nalazio u središtu ostrva, u Kleitinu i Posejdonovom hramu, što možemo uporediti sa običajem poštovanja stupova uvreženom među pomenutim narodima. Osnivači atlantidske dinastije na tom su stupu zapisali zakone, poput onoga o uzajamnom nenapadanju, kojima su bili podložni i sami kraljevi. A "naizmenično svake pete i šeste godine" kraljevi su u hramu održavali posebnu ceremoniju, u kojoj je taj stup očito imao glavnu ulogu. Saiški su sveštenici rekli Solonu:
"Unutar hrama slobodno su se kretali bikovi ... a deset je kraljeva imalo običaj ostajati u hramu, gde su, posle molitve ... lovili bikove bez ikakvog oružja, samo uz pomoć štapova i omči. A bika kojega bi ulovili, položili bi na vrh stupa i onde ga zaklali, tako da mu se krv slivala niz sveti natpis..."

Posle toga bi, čini se, ispekli bikove udove i prineli ih kao žrtvu bogovima, dok su mu krv izmešali sa vinom koje bi vladari potom pili u čast bogova, zaklinjući se da će štititi zakone svojih predaka.
Naučnici poput Roberta Gravesa, J. V. Lucea i drugih, ispravno su primetili da taj opis kraljeva u lovu na bika podseća na obred preskakanja bika prikazan na freski iz eteokritskog grada Knossosa. Kao što se negde unutar svete palate u Knossosu zacelo nalazilo neko posebno područje u kome su se slobodno kretali kritski bikovi i u kojima su se izvodili obredi preskakanja bika, nešto tako sigurno je postojalo i u hramu na Atlantidi. Nadalje, čini se da su se i atlantidski kraljevi, kao i u eteokritskom obredu, morali pridržavati strogih pravila, kao što je zabrana korištenja oštrog oružja za vabljenje bika do mesta na kojem će biti žrtvovan, osim štapova i omči.

To je verno prikazano na na dva zlatna pehara iz sredine 2. veka pr. ne., otkrivenim u kraljevskoj grobnici u Vafiju pored Sparte. Kako ističe Robert Graves, Sparta je bila grad-država u kojoj se dvojni sistem kraljevstva - kao i ravnopravno učešće žena u ratovima - zadržao čak posle uspostave indoevropskog patrijarhalnog oblika društva u drugim zemljama. U svakom slučaju, na prvom od dva spomenuta pehara prikazana su dva muškarca (verojatno dva kralja), koji naizgled neuspešno pokušavaju namamiti bika u zamku koristeći se samo mrežama i užadima. Vidimo kako lete vazduhom kao krpene lutke, dok ih bik, razbešnjen njihovom drskošću, divljački baca uvis. Na drugom peharu, pak, lovci su se odlučili na drukčiji, mnogo uspešniji pristup. Naime, bika pokušavaju privući i umiriti kravom, što jednome od muškaraca omogućava da ga lako sputa.
Iz tih prizora jasno proizlazi da inteligentna primena seksa nadvladava surovu snagu. čini se, dakle, da su ljudi koji su oslikali pehare iz Vafija, Eteokrićani, kao i danas još uvek tajanstveni Atlantiđani, verovali da se bik ne sme prinositi na žrtvovanje uz prolivanje krvi. To neizbežno nameće pitanje je li taj obred, sa svim propratnim opasnostima, poticao iz starijeg, možda pretpotopnog razdoblja, kada su ljudi naučili pripitomljavati stoku.

Ustvari, otkrivene su neke veze između kultura zapadne Turske i atlantidskog obreda žrtvovanja bika na stupu. Peter James je otkrio novčić iskovan u Troji u rimsko doba, na kojem je prikazan bik koji visi na stupu, dok sa njegove leve strane stoji boginja Atina, u čiju je čast, naizgled, žrtvovana ta velika životinja. Poznato je da su u Atininom hramu u Troji služile lokridske sveštenice iz matrijahalnog plemena Lokrana poreklom iz Turske. Pripadnici toga plemena, koji su se posle preselili u južnu Italiju, poštovali su veliku boginju Majku. Takvi tragovi, dakle, upućuju na pretpostavku da priča o Atlantidi nije samo plod Solonove ili Platonove mašte, nego se sigurno zasniva na stvarnom, iako zaboravljenom društvu velike boginje Majke, koje je uništeno u katastrofalnom potopu, premda ne znamo tačno gde i kada.

Sličnosti trojanskog i atlantidskog kulta bika za Petera Jamesa bile su toliko 'neosporne' , da je predpostavio da je priča o Atlantidi nastala u zapadnoj Turskoj. Prema njegovom stajalištu, koje je izneo neposredno pre objavljivanja Ryanove i Pitmanove hipoteze o crnomorskom potopu, Atlantida je najverovatnije bila izgubljen frigijski grad Tantal, koji je on smestio istočno od Izmira na zapadnoj obali Turske, u okolini planine Sipylus. čini se da je to onaj isti izgubljeni grad o kome govori Pausanija, grčki putopisac s početka 2. veka.ne., a koji u svojoj raspravi o potresima primećuje sledeće:
"Slična sudbina [tj. potres] zadesila je grad na gorju Sipylus koji je nestao u ponoru, a iz te pukotine u planini izbila je voda i ponor je postao jezero Saloe. Ruševine grada mogle su se videti na dnu jezera sve dok ih nije prekrila vodena bujica."
Na podnožnju gorja Sipylus doista se, sve do novijeg doba, nalazilo jezero koje je posle pretvoreno u poljoprivredno zemljište.

To bi značilo da se onde uistinu mogao nalaziti drevni grad, koji je potonuo zbog nekih seizmičkih poremećaja uobičajenih u zapadnoj Turskoj - iako nije sigurno je li to bila legendarna Atlantida.
Međutim, pre Jamesove teorije o 'turskoj Atlantidi', neki su naučnici uočili velike sličnosti između obreda žrtvovanja bikova, koje su navodno izvodili atlantidski kraljevi, i obreda koji su postojali na Kritu u doba Eteokrićana. Još 1909., kada je Arthur Evans punio novinske članke svojim otkrićima u Knossosu, naučnik s Queen's University u Belfastu, K.
T. Frost, objavio je sledeći članak u časopisu Times:
"Velika luka [Atlantida] sa svojim brodovljem i trgovcima koji su onde dolazili iz svih zemalja, doteranim kupalištima, trkalištem i obredima žrtvovanja bika, u potpunosti je, iako ne isključivo, minojska; ali, kada čitamo kako se u "Posejdonovom i [Kletinu] hramu [lovi bik] bez oružja, već samo štapovima i omčama", to je bez sumnje opis arene sa bikovima u Knossosu, koja je oduševljavala strance i potakla nastanak legende o Minotauru." A Robert Graves napisao je sledeće 50-ih godina prošlog veka:

"Iz nekih pojedinosti Platonovog opisa, kao što je žrtvovanje bikova na stupu i sistemi izmene tople i hladne vode u Atlantovoj palati, jasno proizlazi da je reč o Krićanima, a ne o nekom drugom narodu."
Nasuprot Frostovom i Gravesovom zavidnom znanju, glavna poteškoća pri pokušaju identifikacije Atlantide s eteokritskom Kritom proizlazila je iz činjenice, da ne postoji nijedan dokaz da se na Kritu ikada dogodila diluvijalna katastrofa onih razmera koja je uništila Atlantidu. Međutim, krajem 1960-ih, grčki arheolog Spyiridon Marinatos započeo je iskopavanja na egejskom ostrvu Teri, pri čemu je otkrio nepobitan dokaz vulkanske erupcije koja se dogodila oko 1500. god. pr. ne. U tom su potresu uništena eteokritska naselja na ostrvu. Kako tvrdi dr. James Mellaart, postoji i drugi, do danas neobjavljen tekst iz istog razdoblja, poreklom iz pokrajine Arzave u zapadnoj Turskoj, a koji opisuje kako su se prognani Terani posle naselili na ostrvo Rodos. A  sobzirom na razmere te katastrofe, njene su posledice nesumnjivo uticale i na Krit, koj je smješten 97 km južno od Tere. Budući da su cunamiji, odnosno veliki plimni talasi koji poplavljuju okolne obale, jedna od najrazornijih posledica takvih vulkanskih erupcija sa žarištem u moru, možemo logično objasniti kako su Eteokrićani, ukoliko su oni doista bili Atlantiđani, mogli preživeti katastrofu koja je zadesila Atlantidu. Tu teoriju izneo je sam Marinatos, a uskoro su je potvrdili i grčki seizmolog A. Galanapoulos, klasičar J. V. Luce i arheolog Nikolas Platon.

Treće moguće objašnjenje, koje je pre pola veka snažno zagovarao Robert Graves, jeste da je Atlantida možda bila amazonski grad Hersones koji se, kao i legendarna Atlantida, nalazio na ostrvu. Iako Hersones poznajemo samo iz mitova, prisetićemo se da je Diodor Sicilski, koji je znao da je Crno more nekada bilo jezero, napisao da se nalazio u središtu jezera Tritonide u severnoj Africi, i da je u 3.veku pr. ne. uništen u poplavi. Ranije smo pretpostavili da su se u taj 'izgubljeni' deo severne Afrike, neposredno posle crnomorskog potopa, možda doselili neki stanovnici područja u okolini Crnog mora. Sir Arthur Evans, koji je iskopavao Knossos, iako nije bio upoznat ni sa kakvim naučnim dokazima o nestanku dela stare obale Tunisa, uvek je verovao da su mnogo napredniji Eteokrićani poticali iz Libije, zemlje koja je za njega, kao i za drevne Egipćane, sigurno uključivala i Tunis. Sa gledišta Egipćana, Tunis se nesumnjivo može smestiti "ispred Heraklovih stupova" (ispred Gibraltarskih vrata), gde su saiški sveštenici smeštali Atlantidu. I premda Egipćani nisu bili veliki pomorci, razumno je pretpostaviti da su saiški sveštenici bili upoznati sa velikim potresom koji je pogodio severnoafričku obalu na kojoj su živeli njihovi daleki preci.

Nadalje, Herodot piše da je u 1. veku pr. ne. na krajnjem zapadu severne Afrike još uvek živeo narod imenom Atlanti ili Ataranćani, koji su verovatno naseljavali područje nestalog jezera Tritonide. A Diodor Sicilski, koji je živeo na Siciliji i zato je verovatno raspolagao pouzdanim, tamošnjim predanjima, takođe je taj narod opisao kao "veoma civilizovan". To očito nisu bile Amazonke, budući da su one, kako piše Diodor, prvobitno sa njima ratovale. Ali kako od istog izvora saznajemo da su Amazonke sklopile prijateljski savez s Atlantima otprilike u doba pre nestanka jezera Tritonida, Hersones je u vreme njegovog potonuća možda bio atlantidski i amazonski grad. Kako tvrdi Herodot, stanovnici tog tuniškog dela severne Afrike poštovali su, osim ratničke boginje Majke i Posejdona, kao i Atlantiđani, kako je Solon saznao od saiških sveštenika. Nadalje, o trkama konja i bojnih kola koje su organizovali Atlantiđani svedoči tzv. faza 'letećeg galopa' u umetnosti, kako ju je nazvao Henri Lhote, koju predstavljaju i tassilijski crteži na stenama. U Herodotovo doba, severno afrički narod koje on naziva Garamanćanima, a čije je ime, kao i turskog pomorskog naroda, Karijaca, Robert Graves povezao avelikom boginjom Majkom Kar, navodno su u napadima na hitre domorodačke stanovnike još uvek koristili četveroprege.

Prema tome, priča o Atlantidi možda je stvarno nastala u 'izgubljenoj' prestonici carstva boginje, koju su utemeljili potomci potopnih naroda, i koja je uništena u katastrofalnoj poplavi u određenom razdoblju posle potopa i pre otprilike 3000. god. pr. ne., kada je Sredozemno more progutalo veliki deo tadašnje obale Tunisa. Ako je to tačno, tada su neki preživeli možda pobegli na Kretu koja je pripojena carstvu božice, gdje su se asimilirali s Eteokrećanima i, tako, osnažili njihovu kulturu.
Međutim, kako smo na početku savetovali, ne valja nam precenjivati nijedno tumačenje Platonove priče o Atlantidi, koja je od doživela suviše mnogo iskrivljivanja da bi se mogla smatrati apsolutno verodostojnom. Pre svega, nedostaje egipatski tekst koji bi potkrepio ono što su saiški sveštenici rekli Solonu. I, iako ona možda doista utelovljuje izgubljeno sećanje o tome kako su se i gde u severnoj Africi ili na nekom drugom području, preživeli iz crnomorskog potopa možda privremeno naselili posle potopa, to tek trebamo dokazati.

Upoređenja radi, srodne priče o potopu možemo mnogo lakše potkrepiti. Naime, neosporna je činjenica da su mnoge od tih priča zapisane nekoliko stotina godina pre Platonovog rođenja, i to u sačuvanim tekstovima. A  sobzirom da znamo da se crnomorski potop stvarno dogodio, ti su se tekstovi zacelo prenosili na temelju starijih usmenih predanja. Sumerani i Vabilonci odavno su ih ovekovečili na pločama ispisanima klinastim pismom. jevreji su ih zapisali u svicima Tore, a Grci,  pošto su ustanovili svoj alfabet, jasno su pokazali da i oni poznaju tu priču.

Kako se, dakle, približavamo 1.veku pr. ne. - oko petsto godina posle crnomorskog potopa - postavlja se sledeće pitanje: u kojoj se meri u to vreme sačuvalo sećanje na taj potop, koji je događaj nauka danas nepobitno potvrdila?
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 05-07-2009, 02:05:56
Slovenska astrologija

(http://www.joschua.biz/images/stories/mitologija/sloveni.jpg)

Zanimljiv je podatak koliko se naš narod otuđio od svoje izvorne religije stare više hiljada godina. Iako se zna da pripadamo slovenskoj grupi naroda, malo ljudi je upoznato sa, našim božanstvima i svim onim znanjem koje su naši preci imali. Ogromno duhovno znanje koje se nalazilo u staroslovenskim spisima izgubljeno je i zaboravljeno. Tome je svakako direktan način borile protiv slovenske duhovnosti.

 

I tako godina za godinom, vek za vekom, sloveni su se pod prisilom stranih religija sve više odvajali od svoje vere, izgubivši time svoj genetski kod koji je zapisan unutar svake slovenske duše. Nasilno menjanje svoje tradicije i duhovnosti stvorilo je veliku religioznu zabunu koja se kroz istoriju sve više povećavala.
Rušenje slovenskih paganskih hramova, proganjanje i ubijanje sveštenika, paljenja knjiga i proterivanja koje su slovenski narodi preživljavali, stvorilo je jedan veliki otpor prema religiji koja joj se nametnula. I tako iz određenih političkih razloga Sloveni zaboravljaju svoju pravu veru i prihvataju drugu koja ni po genetskom kodu ni po priridi Slovena nikada nije mogla biti stvarno prihvaćena.
Slovenski paganizam je religija koja potiče iz drevnih veda. Samim tim slovenska religija je identična vedskoj arijevskoj religiji, o čemu svedoči srpski jezik koji je od svih jezika najsličniji sanskritu, drevnom jeziku na kome su zapisani najstariji sveti spisi - Vede.
Zašto uopšte govorimo o ovome? Razlog je vrlo interesantan, a on je, da su slovenski čarobnjaci i sveštenici bili vrsni astrolozi, i da su savršeno pratili kretanje planeta na nebu, i na osnovu toga organizovali svoje živote. Sve ovo se dešavalo mnogo pre nego što su Grci i Rimljani imali bilo kakav nagoveštaj o atrologiji. Svo znanje koje mi danas smatramo da dolazi od starih Grka odnosno Rimljana, jer koristimo njihove nazive sazvežđa i planeta, ustvari dolazi upravo od naše slovensko religije. Grci su sve naučili od slovena, što je poznato izuzetno malom broju ljudi. Tek danas kada mnogi rade na obnovi staroslovenske religije, neke činjenice izlaze na svetlost dana.
Sazvežđa kod Slovena
Imena sazvežđa i planeta koje danas koristimo vezana su za grčke odnosno rimske bogove. Ipak sva znanja kojim su raspolagali samo je deo onoga što su sloveni hiljadama godina pre njih koristili. Istorija se iz poznatih razloga nije previše bavila Slovenima, pa je time u zaborav pala čitava kultura i veliko duhovno bogatstvo. Na svu sreću ulaskom Urana u sazvežđe Riba, mnoga zaboravljena i skrivena (Ribe) učenja biće probuđena (Uran). Upravo se to dešava već nekoliko godina u nazad. Iz tog razloga evo nekoliko detalja o tome kako su naši preci astrolozi zvali zodijačka sazvežđa.
Sazvežđe Ovna kod Slovena se zvalo Belojer, a predstavljao je prvi mesec, početak proleća i procvat. Ime je dobio po bogu Belojeru, odnosno Jaru ili Jarilu, koji je bio razapet na krstu zajedno sa 70 kneževa na gorskom vrhu u blizini reke Etok. Busova supruga carica Evlisija, skinula je telo svog muža zajedno sa ostalim kneževima. Tela su im posle toga bila spaljena, a nakon 40 dana Bus Belojer vaskrsava i silazi na Alatiur goru, ovenčan slavom.
Ono se naziva još i sazvežđe Jagnjeta. U njemu se u blizini zemljinog pola, može videti sazvežđe Koleda i Radunice (Kefej i Kasiopeja). Sazvežđe Koleda nalazilo se na granici Riba i Ovna, dok se sazvežđe Radunice nalazilo negde na prelazi Ovna i Bika.
Sazvežđe Lade predstavlja Bika, ili kako su ga nazivali sloveni Krava. Lada je boginja ljubavi, sloge, blagostanja i mira. Iz vimena ove krave teče mlečna reka koju nazivamo Mlečni put. Ova krava se zvala Zemun.U ovom mesecu Sloveni su farbali jaja u lukovinu u čast Zlatnog jajeta. Njih su nosilu u hramove i nudili ih bogu Rodu, a onda bi ih kotrljali po zemlji i razbijali. Jaja se ovde vezuju za plodnost i njima su pozdravljli probuđenu prirodu. Nama poznata grupa zvezda kao Plejade, ustvari su Ladine ćerke-Plenkinje. One se takođe smatraju ćerkama Svetogora i Plenke. Na granici između Bika i Blizanaca nalazilo se sazvežđe Jarila nama danas poznato kao sazvežđe Oriona.
Sazvežđe Kupale povezano je sa Blizancima. Ovde su blizanci Ovsenj i Koledo. Njihova majka je Zlatogorka Maja a otac Dažbog. Ovsenj je rođen pre Koleda, pa je upregao konje u nebeske kočije praveći put svome bratu Koledu, koji predstavlja silazak samog boga Krišne na zemlju. Zato se ovo sazvežđe naziva sazvežđe Kočijaša. Obojica se pojavljuju u vreme letnjeg i zimskog solsticijuma. Na dan praznika Koleda Ovsenj ispraća staru godinu, a Koledo dočekuje novu godinu, odnosno novo Sunce. Ovaj su praznik uzeli i hrišćani, a slave ga kao božić.
Blizancima se takođe smatraju Kupala i Kostroma (Kastor i Poluks), koji su bili brat u sestra.
Pošto nisu znali da su u krvnom srodstvu oni su se venčali, a kada su to saznali od tuge su se udavili u reci. Iz tog razloga Blizanci imaju simboliku smrti, a to je predstavljeno sazvežćem Vuka i Vučića koji se nalaze ispod Kupalovih i Kastrominih nogu. Grci su ova sazvđa nazvali Mali i Veliki Pas.
Sazvežđe Kresenja posvećeno je bogu Koledu (Krišni) i njegovom silasku na zemlju. Ovo je povezano sa Znakom Raka. Iz veda znamo da se Krišna pojavio u lunarnoj dinastiji, a pošto Luna ili Mesec vlada Rakom, ova teorija se potvrđuje. Koledo je vratio ljudima vedsko znanje koje je vremenom bilo izgubljeno zbog ratova, epidemija i mrazeva. Ovde se nalazi i sazvežđe Crnog Zmaja u kome su grci videli Hidru.

Sazvežđe Lava u slovenskoj astrologiji povezuje se sa Dažbogom, a u tom sazvežđu nalaze se i sazvežđa Gavran i Crni Zmaj, odmah ispod nogu Lava. Sazvežđe Lava često se prikazivalo sa Malim Lavićem, koji se nalazio iznad glave Velikog Lava. Veliki Lav ovde predstavlja Peruna dok mali Lav predstavlja Dažboga. Zvezda Regul koja se ovde takođe nalazi na staroslovenskom znači Mali car. Prva pesma iz "Zvezdane knjige Koleda" pripisuje se znaku Lava.
Sazvežđe Maje posvećen je Maji Zlatogorki, koju danas nazivamo Devica. Ona je rodila boga Koleda koji je slovenima dao "Zvezdanu knjigu". Zvezdani lik Maje prikazan je kao devojka koja u ruci drži klasje. Kod slovena ona je bila zaštitnica polja, a njene zlatne pletenice poredili su sa klasjem žita. Ovde se nalazi i zvezda Spika što znači Klas.
Sazvežđe Velesa povezano je sa znakom Vage. On je ljude naučio da obrađuju zemlju, opismenio ih ("Velesova knjiga") i otkrio im je tajne umetnosti. Iznad sazvežđa Velesa vidimo zvezdani lik Velikog Medveda najjače životinje severnih šuma. Veles je često bio prikazivan u liku medveda. On je bio zaštitnik bogatstva i trgovine, a ponekad se pojavljivao kao ratnik sa kopljem u ruci. Veles je prvi supružnicima stavio krune na venčanju, i time je osveštavao ljubav. Zaštitnik je zaljubljenih. Njegovi atributi su kruna, vaga i žrtvenik. On je prvi uveo sistem prinošenja žrtava (samo plodove voća i povrća, a nikako meso) na žrtvenik.
Sazvežđe Peruna povezuje se sa znakom škorpije, a zaštitnik (vladar) je Perun Gromovnik. U borbi između Peruna i zveri Skiper, Perun pobeđuje pa dok mu je zver bila pod nogama nudila mu je sva bogatstva ovog sveta da je pusti. Ipak Perun čudovište ubija i baca ga u provaliju. On takođe okreće Točak Svaroga (zvezdano nebo) a u rukama drži munju, a ponekad zmiju.
Sazvežđe Kitovrasa protiče u znaku Strelca, a njima vlada kentaur Kitovras. Rođen je u eri Jarca kada je bog Indra udario buzdovanom u stenu a iz kamena koji se otvorio pojavio se Kitovras i Kvasura. Buzdovan je Indri izlio bog Svarog, pa je prema tome kentaur Kitovras sin Svaroga. Zvezdani lik Kitovrasa predstavlja polu čoveka polu konja koji poteže strele iz luka. Prema "Zvezdanij Knjizi" odapinjanje strele predstavlja kraj ere Jarca i pošetak ere Kitovrasa. jer se strela graničila sa sazvežđem Vodolije.
Sazvežđe Koleda protiče u znaku Jarca, a zaštitnici ovog sazvežđa su Indra, Koledo i Krišna. Sazvežđe Jarca prikazuje lik boga Dije, a karakteristika mu je polu-riblja, polu-jareća (Jarac sa repom Ribe). Boga Dija dojila je nebeska koza Sida, rodonačelnica podzemnih duhova. U Indiji ova boginja se zove Sati (šivina žena), u Egiptu Sida se ogleda kroz boga zla Seta, koga su hrišćani kasnije iz ko zna kog razloga nazvali Satanom.
Sazvežđe Krišnjeg vezujemo za znak Vodolije. Svi bogovi po kojima su sazvežđa dobila imena ustvari vode poreklo od Krišne, koji je izvor svih inkarnacija. Mnogi imaju netačnu informaciju da je Krišna inkarnacija Višnua, što ustvari nije istina. Krišna je adi-puruša što znači prvobitna osoba. Iznad sazvežđa Krišnjeg nalazi se sazvežđe Krilatog Kojna. To je konj Krišnjeg, a naziva se Belogrivia, (u vedama je Hajagriva). Zahvaljujući njemu Krišni je stigao do svoje princeze Rade koju je kasnije i oženio. Pored njegovih kopita nalazi se Labud koji je Krišni ukazao na radinu ljubav. Po grčkom tumačenju ovaj krilati konj je Pegaz.
Sazvežđe Roda vezuje se za zodijački znak Ribe. Dve spojene Ribe simbolizuju dualnost svemira, podela svega na pozitivno i negativno, na svet fizički i svet duhovni. Ove dve Ribe se zovu Java i Nava. Ovo je takođe sazvežđe raspetog Boga, gde boginja smrti Mara razapinje Dažboga na Belogorju (Kavkaz). Nakon raspeća Dažbog se preobraća u Višnjeg Boga. On je praroditelj Slovena. Grci su u ovome videli Andromedu koja je prikivana za stenu čekala da je neman rastrgne. U svakom slučaju Ribe uvek predstavljaju neku žrtvu, pa bilo da je to Dažbog, Isus, Oziris ili Odin, žrtvovanje za dobrobit drugih u uvom sazvežđu uvek je prisutna. Voden, božanstvo mora i okeana takođe se poistivećuje sa ovim sazvežđem.
Iz tog razloga sam odlučio da dam osnovni pregled slovenskih bogova, odnosno planeta i sazvežđa, koje su kasnije Grci prisvojili. Tako mi danas koristimo njihove nazive ne znajući da su oni vezani za srpsku religiju i srpsku tradiciju.
Svarog
Ko je ukrao Zvezdanu knjigu
Planete u slovenskoj astrologiji
Sloveni su od davnina bili poklonici Sunca. Zato i nije čudo što je najveću broj hramova bio posvećen upravo ovom božanstvu. Sloveni su sunce zvali raznim imenima kao na primer, Sura, Horz, Ra, Jarila, Svetovid, Dažbog. Bog Sunca je najstarija ličnost u univerzumu uključujući ljude i polubogove. Njegova ljubav sa Svarogovom ćerkom Volinjom, bila je krunisana sinom Horzom, koji automatski postaje naslednik Boga Sunca. U "Velesovoj knjizi"se kaže da je Bog jedan i brojan, i da zbog toga postoji mnogo likova boga Sunca. Sunce-Dažbog se pojavljuje u liku Lava sa zlatnom grivom. Lav je car među životinjama, a Sunce je car među svim planetama i zvezdama. U slovenskoj astrologiji sunce se smatra božijim okom, a njegovi zraci su ruke koje grle čitav svet. Večno je mlado jer se stalno ponovo rađa, a u isto vreme je i najstarije. Daje snagu, znanje, veličanstvenost, zdravlje i vrhovnu vlast. Sloveni su ga smatrali božijim izaslanikom u našem univerzumu.
Božanstvo koje je vladalo Mesecom zvalo se Veles. On je često bio prikazivan kao Jelen. Veles Lunarni dočekivao je duše ljudi koji su umirali i sprovodio ih je na drugi svet.U Velesovoj knjizi piše
"U noći je Veles hodao Svargom po Mleku Nebeskom. Hodao je u svojoj palati ka Sadava- zvezdi do dveri Irija (raja)"
Duše umrlih prvo dospevaju na Mesec gde ih dočekuje Veles, a nako toga idu na Sunce, jer je lunarni zrak samo odraz sunčevog zraka.
Smargl, bog žrtvovanja, domaćeg i nebeskog ognjišta, takođe je bog lunarne svetlosti. Ipak njegov zadatak je drugačiji od Velesovog. Veles prenosu ljudima zapovesti od Boga, dok Smargl prenosi molbe ljudi Bogu. On stoji cele noći i osvetljava zemlju. Mesec je protivnik Sunca. Uz pomoć Kitovrasa Mesec je preoteo ženu boga Sunca Zoru-Zorenicu, pa se Horz dao u poteru i pronašao Zoru u Mesečevoj palati. Uz pomoć Svarožića Horz je uspeo da preuzme Zoru i vrati je Suncu. Kroz istoriju su se uvek suprotstavljale religije koje su obožavale Lunarni i Sunčane bogove.
U slovenskoj religiji planeta Merkur je poistovećena sa Krišnjem. On je prikriven i tajan bog, isto kao i Hermes, od koga potiče reč hermetizam, odnosno hermetičke nake ili skrivene nauke. Kasnije su Rimljani Hermesa poistovetili sa Merkurom. Krišnji je bio prvi od sinova boga što znači da je bio naj bliži Suncu. Iz tog razloga se Sloveni poistovećuju sa planetom Merkur. Krišnji je prvi ljudima doneo vatru. Poslednji prolaz pred ulazak u svet bogova, pred vratima Sunca, nalazi se na Merkuru. Na njemu ima dosta živih bića gde je između ostalih stanuje cela Velesova družina, Kitovras, Kvasura, Vavila itd. Kitovras ponekad ima zadatak da prevedu duše u druge svetove.
Po staroslovenskoj tradicji Venera je bila Maja Zlatogorka vrhovna boginja ljubavi i plodnosti. Ona je majka za sve stvorene univerzume. Supruga je vrhovnog boga Višnjeg i vezujemo je za ljubav, sklad, lepotu, brak i slično. Rodila se iz cveta Astre, pa je zato neki nazivaju i Astarata ili Ištar. Lada je kod slovena takođe boginja ljubavi i lepote. Ona je personifikacija rađajuće prirode, bujnosti, plodnosti i rađanja. Izuzetno je lepa i skladno građena. Put joj je mlečno-bela i nežna.. Oči su joj boje ljubičice, a usne boje maline i jagode, dok joj je kosa vatreno zlatasta. Od reči Lada Englezi koriste reč lady, što znači gospođa Vesna je takođe božanstvo koje je kod Slovena imalo značenje današnje Venere. Ona je zaodenuta peleronom od pupoljaka i cveća, ostavljajuću za sobom opojni miris. Kada đode njen period godine, kreću povorke lepih devojaka koje su slavile njene moći i obožavali njenu lepotu (rusalke, kraljice, dodole, lazarice i sl). U njenu čast pevalo se i igralo.
Mars je kod Slovena bio Bog Jarila. On je sejao smrt, a boginja smrti Mara je bila pod njegovom upravom. Ona je svojom kosom dokrajčivala smrtno ranjene ratnike. Jarilo je ratnik i zato vlada planetom Mars. Na ovu planetu posle smrti dolaze oni koji su obožavali ovog boga. Bića koja žive na Marsu su ratnici koji žude da osvoje zemlju ili da međusobno ratuju. Oni vole borbu i takmičenja, i od svega najviše u tome i uživaju.
Kod Slovena Jupiter je Perun, odnosno vrhovni bog. Njega su najviše obožavali Srbi. Na ovoj planeti se nalazi i Perunov dvorac, a takođe tu je i njegov sin Dažbog. Kolo Svaroga ipak okreće Perun, a iz "Velesove knjige" saznajemo da je ovo Kolo ništa drugo do Jupiterov dvanaestogodišnji ciklus. Svaka godina ovog kruga ima svoje božanstvo i svetu životinju. Zato se tvrdi da je Perun Jupiter, odnosno da je Jupiter Perun. On takođe drži munje u rukama i baca ih na zemlju. U hrišćanstvu je on Ilija Gromovnik.
Sturna kod Slovena predstavlja Svetovid, a to je upravo onaj koji se kasnije rađa kao Svetogor i postaje car Atlantide. On je takođe Svet-rod, Sat-rod, kod Etruraca je Satre, kod rimljana Saturn, kod Egipćana Set, i na kraju kod hrišćana Satana. On je kod Slovena predstavljao sudbinu odnosno karmu. Njegov tron je daleko od Sunca, a verovalo se da je to put za paklene planete. Iako su Uran, Neptun i Pluton otkriveni relativno skoro, Sloveni imaju bogove koji se poistvećuju sa ovim planetama. Tako je Svarog ustvari Uran, tvorac našeg sveta i neba. Svarga ustvari znači "nebesko kraljevstvo". Stribog se takođe poistovećuje sa Uranom, jer on vlada jakim vetrovima i olujama.
Neptun bi bio Voden, Bog voda, jezera i mora. Arijevski "Vanda" znači voda. Njega su obožavalo mornari i ribari, a hrišćani sa ga kasnije pokrstili kao Sv. Nikolu.
Pluton je kod Slovena Bog Vij, a Rimljani ga nazivaju Vijovis. Za njega se kaže da je odgajio Velesa, a on je upravo onaj koji sprovodi duše kako na rajske (Irij) tako i na paklene planete, odnosno carstvo Plutona.
U slovemskoj astrologiji se takođe predviđa sudbina pojedinca, društva ili države. Da bi se osoba mogla baviti slovenskom astrologijom mora poznavati Zvezdani zakon, koji se zove Prav. Takođe je neophodno poznavati osobine sazvežđa, zvezda, planeta, mitove i predanja. Moralo bi se živeti unutar misterije i u skladu sa slovenskim kalendarom. To omogućava da se živi unutar zvezdanog ritma univerzuma.
Slovenski čarobnjaci i zvezdari (astrolozi), znali su za dvadesetčetvoročasovno, godišnje i epohalno kretanje neba. Poznavali su zodijak i pratili kretanje planida (planeta).
Danas astrolozi primarno uzimaju dvanaest sazvežđa, odnosno ono što je u ravni sa ekliptikom (sunčev put). Sferična slika se skoro uopšte ne koristi, jer su zodijačka sazvežđa podeljena samo zato što leže na putu Sunca. Sloveni su imali specifične proračune za proračunavanje pod kakvom je zvezdom osoba rožena. Svako danas zna položaj Sunca u horoskopu, ali retko ko zna pod kojom je zvezdom rođen, što je po Slovenima izuzetno važno.
Sloveni su poznavali izuzetno komplikovane proračune što ovde nećemo objašnjavati. Npr.nestanak Atlantide se desio kada je Denebola prolazila kroz nulti zvezdani meridijan, odnosno kada su se sreli Svetogor (Devica) i Perun (Lav). Tada je pomorsko carstvo nestalo pod vodom.
Koledo je dao ljudima kalendar kada je Poluks (Kupala) presecala nulti meridijan, jer je zvezda Kupala povezana kako sa Blizancima tako i sa Rakom. Nakon proračunavanja dobija se 6530. pr.n.ere sa oscilacijom od 30 godina.
Iznad azurnih obala Crnog mora u hramovima grada Suroža obožavano je božanstvo Sunca. Sloveni ovo more nazivaju Suroškim morem, a grad Surož bio je izuzetno bogat, pa su mnogi brodovi često uplovljavali u njegovu luku. Tu su bili usidreni mnogi brodovi kao na primeri grčki, persijiski, etrurski, egipatski. Ipak grčki brodovi ovde nisu uplovili radi trgovine, već su se sa brodova iskrcali ratnici.Grci provaljauju u hramove, ruše božanstva i iznose dragocenosti koje su ovde bile enormne. Puno knjiga, zlata i srebra, odnešeno je u Grčku. Tako su u jednom momentu Grci zauzeli ovaj grad. Među izuzetno vrednim stvarima koje su ukrali je i posuda sličnoj onoj koja se nalazila u Retri sa crtežima i figurama nebskih sazvežđa drevnih slovena.
Grci su se trudili da odgonetnu značenje zvezdanih bogova i onoga što je iznad njih bilo napisano, međutim slovenska nauka je za njih najvećim delom ostala nerešiva mistrerija. Nakon toga oni su dali svoja tumačenja slovenskih sazvežđa i božanstava. Onda su prekrstili slovenske bogove u grčka imena i od tada datira grčka mitologija. Ipak stari grci su govorili da su sveto zvezdano znanje dobili od Hiperborejaca sa severa, kako su nazivali slovene. Sve se ovo dogodili negde oko 4.veka pr.n.ere.
Najstarija knjiga koja sadrži znanje o zvezdama naziva se "Zvezdana knjiga Koleda" Stari sloveni su ovu knjigu dobili od boga Koleda (Krišne). Ovde se nalaze pesme o stvaranju sveta, i svemu onom što je potrebno za astrološku nauku. Bog Koledo preneo je ovu nauku o Velikom Kolu, i napravio prvi kalendar (dar Koleda). Prema tradicionalnim astrološkim proračunima ovo se poslednji put dogodilo oko 6530. god. pr.n.ere. Kasnije su mudrac Brag i njegov sin Usenj prenosili dalje astrološku nauku.
Da su astrološkim znanjem sloveni odlično vladali ne svedoče samo zapisi i legede, već i ostaci drevnih opservatorija na severu i južnom Uralu. Tokom ekspedicije E.S.Lazareva i V.N.Dimina na planini Ninčurt u blizini jezera Sejd, otkrivene su ruševine paleolitske astronomske opservatorije koja je sagrađena u međuledenom dobu, dok je na južnom Uralu pronađen grad hram Arkaim koji je u isto vreme sagrađen kao kalendar i opservatorija.
Prema slovenima centar neba je Polarna zvezda oko koje se okreće zvezdano nebo, ili kako su ga oni nazivali Kolo Svaroga. Tu se nalazi put koji vodi ka božanskim svetovima. Upravo u ovoj tački nalazi se vrh planine Alatir, u vedama poznata kao Meru planina. Na njenom vrhu nalazi se stablo jabuke sa zlatnim plodovima, a onaj ko uspe da ih okusi postaje vladar sveta. Oko ove jabuke kreću se sazvežđa Mali i Veliki Medved.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 05-07-2009, 15:31:19

BIZARNO : VANZEMALJCI OSKRNAVILI KRAVU

Uspaničeni farmer iz argentinskog grada Puelčesa pronašao je svoju kravu potpuno osakaćenu, a veruje da je ovaj ubilački čin delo vanzemaljaca.

Prema njegovim rečima, nepoznati leteći objekti već mesecima kruže iznad ovog područja.

- Još od aprila neprestano viđamo NLO. Moj sin i ja smo nedavno videli ogromnu letelicu, čija je svetlost bila toliko blještava da se noć pretvorila u dan – rekao je ovaj farmer.

On i njegove kolege su užasnute, jer se plaše da će neko ponovo da ubija stoku.

Naime, tamošnji farmeri strahuju da će se ponoviti talas ubistava iz 2002. godine, kada je u devet pokrajina, za samo godinu dana pronađeno oko dvesto životinja sa odstranjenim unutrašnjim organima.

Svoje strahove da se radi o delu vanzemaljaca farmer potkrepljuje činjenicom da njegovi psi nisu želeli da se približe kravi, a kada je pokušao da odvuče leš kolima, konj je pobegao glavom bez obzira..........

| SrbijaNet |
 01 jul 2009
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 08-07-2009, 16:15:24
http://www.light-weaver.com/slide2/a.html (http://www.light-weaver.com/slide2/a.html)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 09-07-2009, 15:01:56
(http://ru.trinixy.ru/pics2/20070730/future.jpg)
Predpostavka kako će izgledati čovek kroz 2768 godina,
usled raznih klimatskih promena i uticaja istih na ljudski rod.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 16-07-2009, 17:06:50
(http://www.internovosti.ru/photos/2009/7/15/m19142.jpg)
(http://multimedia.donbass.ua/images/news/240_180/image_984635536385366518367226838263162535.jpg)
Ostaci skeleta praistorijskih životinja koje holandski ribari vade iz predela severnog mora za koje se predpostavlja da je nekada bilo kopno jer su životinje,kopnenog porekla
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 16-07-2009, 19:27:27
JEDNA INTERESANTNA PRICA KAKO SMO POSTALI:

Prvo da kažem da ima nekih neverovatnih građevina u svetu koje pokazuju da su neki neverovatni ljudi  davno postojali. Nama je rečeno da su samo primitivni ljudi  ziveli u to vreme. Naročito što oficialno mišljenje istoričara i arheologa, pokazuje da oni svoje priče kroje, zovu ih dokazane potvrde, i jednostavno ignorišu dokaz da nisu u pravu.

Neko ko se ne slaže sa oficialnom pričom istorije, je izolovan od svih drugih,koji su ili glupi ako stvarno veruju ili smatraju da su im reputacije bezbednije i da će lova i dalje da stiže ako se slože sa zvaničnom pričom. Svugde na nasoj planeti ima fantastične strukture izgrađene pre hiljade godina, sa tehnologijom koja je bolja od sve ove koju sada imamo. Ovo sve potiče od napredne rase koja je živela sa primitivnom populacijom.

Ova rasa se opisuje kao “the gods” ili bogovi u starom testamentu, ili stari zavet. Kada se reč bog upotrebi u starom zavetu, ona je ustvari prevod reči koja znaci vise nego jedan ili (plural) na engleskom. Znači ako su ti “bogovi” postojali davno, mogu da se objasne neke velike misterije za koje istoričari nemaju odgovor. Može da se objasni i zasto ranije civilizacije kao što su Egipat i Sumer ili (Shinar) u bibliji počele sa vrlo naprednim znanjem, i onda propali. Ta visoka tehnologija koja je postojala j izgubila se kod vecine ljudi.

U svakoj kulturi u svetu se priča o starim pričama i knjigama koje opisuju “bogove” koji su doneli naprednu tehnologiju.

Moglo bi se i objasniti kako je ta stara rasa imala i fenomenalno znanje Astronomije. Ima bezbroj legendi svugde u svetu o vremenu zvanom “Zlatno Doba”koje je bilo unisteno u kataklizami i“pad čoveka”.
Grcki poetičar Heslod je opiso svet pre”pada” Najopširnije price o naprednoj rasi su u desetina hiljada glinskih ploca nadjenih oko 1850 God. u Nineveh, ili glavni grad Assyrije iz starog doba. Ovo je blizu današnjeg grada Mosul u Iraku. Druge su se stvari isto našle ovde što se nekada zvalo Mesopotamia. Sumerski narod je ovde ziveo pre Hrista i ove se ploče zovu Sumerske ploče.

Pa zašto se onda još uvek ignoriše ovo otkriće? Najpoznatiji prevodilac tih ploča je naučnik i autor Zecharia Sitchin  (http://Zecharia Sitchin)koji zna čitati dosta jezika. Neki naučnici tvrde da je on upotrebio kasniju verziju Sumerskog jezika da bi preveo raniji jezik, pa zato mozda nije sve 100% prevedeno. Neke interpretacije su pod znakom pitanja. On, a i drugi potvrđuju da Sumerska civilizacija je bila “poklon od bogova” koji su fizički bili živi i živeli sa njima.Ploče ih nazivaju An.Unnak.ki i Din.Gir
(http://www.sitchin.com/images/akkad3.jpg)
Stara knjiga zvana Book of Enoch, ili knjiga Enok (verovatno ima i drugo ime) isto o ovome piše, i naziva bogove “oni koji gledaju “ili “the Watchers”. Egipćani su isto dali svojim  bogovima ime Neteru, ili oni koji gledaju.

Zecharia Sitchin kaže da ploče opisuju kako su Anunnaki došli sa planete zvana Nibiru, i da su je Sumeri zvali Tiamat. Drugi naučnici kažu da su Sumeri  videli Drako sistem zvezda koji je bio u obliku kao zmaj, pa da su to nazvali Tiamat. Ove ploče pokazuju solarni sistem naših planeta u svojim tacnim pozicijama. Opisuju planete Neptun i Uran na način koji smo mi tek pre par godina potvrdili. Najinteresantnije je kako opisuju stvorenje čoveka, ili homo-sapien.
(http://www.sitchin.com/images/Hermitage.jpg)
Sitchin kaze da su Anunnaki  došli na našu planetu pre 450,000 godina, da bi sakupljali zlato u današnjoj Africi. Glavno mesto je bilo u današnjem Zimbabveju,i to mesto su Sumeri zvali AB.ZU. Anglo-americka korporacija je našla dokaze da se zlato uzimalo iz Afrike pre oko 100,000 godina. Zlato koje su uzimali odavde  odnosili  su na njihovu planetu.

I oni su imali neku vrstu radničke klase. Tvrdi se da  se ta radnička klasa suprostavila elitnoj klasi i da je onda  došlo do kreiranje nove radničke klase. Kaze se da su pomešali Gene, i da smo mi tako ustvari postali. Današnja nauka govori o neobjašnjivom napredku  naše fizičke forme u odnosu na period od oko pre 200,000 god.
Niko neće da kaže zašto i kako.  Prethodno fizičko telo koje smo imali  se zvalo homo erectus, pa smo onda postali homo sapiens. Biolog Thomas Huxley je pričo o ovome. Dokaz pokazuje da je homo erectus ili prvi covek  postojao pre 1.5 miliona god u Africi. To je trajalo više od milion godina i onda dramatično smo se promenili i postali homo sapiens, i onda je došlo do još jedne promene pre oko 35,000 god,kad smo dobili ovo telo koje sada imamo.
(http://www.crystalinks.com/inannaomega.jpg)
Ева (Ianna)

Sumerske ploce imenuju dvoje ljudi koji su nas kreirali.

Zovu se Enki i Ninkharsag. Jedno je muško, jedno žensko. Ninkharsag su zvali mammi, i dakle potiče reč majka. Ime za Ninkharsag  se menjalo sa civilizacijama, pa je postalo Semiramis, Isis, Barati, Diana, i Marija. Dok su ova bića sa druge planete eksperimentisala  šta da kreiraju, stvarali su ljudsko-zivotinjske hibride i bića sa deformacijama.  Sumeri pišu kako  se prvi covek zvao LU.LU. Ovo pokazuje da je bibliski Adam.LULU  bio genetski hibrid, zvani homo erectus sa genima od takozvanih “bogova” Ženska verzija je isto bila stvorena. Zbog ovih dokaza koji su nađeni u Sumeru, tvrdi se da je biblija i simbolički jezik iz biblije  uzet i da je napravljena fantastična priča, a da je originalno značenje  iskrivljeno. Genesis i Exodus (ne mogu ovo prevesti, ali je uglavnom priča kako smo postali) su pisali Leviti kad su došli u Babilon oko 586 god pre Hrista.
(http://www.crystalinks.com/inannadescent.gif)
Evini potomci(Inanna's Descent)
Babilon je u bivšim zemljama Sumera, tako da Babilonci ili Leviti su znali o Sumerskim pričama. Na Sumerskim pločama piše se o E.DIN, u našim sadašnjim knjigama se piše o Edenovoj bašti (možda je ovo loš prevod) gde su Adam i Eva bili. Sumerske ploče govore o kralju Sargon da je nađen kao beba u košari niz reku. Naša knjiga o Exodusu govori o Mojsiju (moses) da je na isti način nađen. Naša knjiga Genesis kaže da bog (bogovi) su napravili prvog čoveka Adama od “prašine i od zemlje” i da je onda uzeto njegovo rebro da bi se stvorila Eva. Prevod “prašine od zemlje” je od hebrejske reči TIT,a to je od Sumerske reči TI.IT koja znači “to što je sa životom”Adam nije  onda stvoren od zemlje, nego od živih ćelija. Sumerska reč Ti, znači rebro i život i izgleda onda da možda prevod koji mi imamo nije tačan. Eva znači “ona koja ima život” i nije stvorena od rebra nego od toga “sta ima zivot”ili žive ćelije. LULU/Adam je postao od ženskog stvorenja iz Abzu, Afrike. Naučnici pokazuju da homo sapiens potiče iz Afrike.
(http://www.crystalinks.com/nergal.jpg)

Afrika je ključ razumevanja za sve ovo, ali je naučnici ignorišu. Credo Mutwa, je Zulu sanusi, ili kako ga oni zovu Shaman. On je jedan od samo dva sanusi koja su ostala u južnoj africi i neki tvrdue da je genije od čoveka.

On je čuvar starih znanja Zulu nacije. On je pričo o africkoj tradiciji i o rasi bica sa zvezda,koja su se pomešala sa nama i stvorila rasu ljudi koji su bili pola/pola. Ova rasa je postala kasnije kraljevski vladari iz staroga sveta. Sumerske ploče i kasnije Akadijske priče daju imena i hierarhiju Anunnaki. Otac tih “bogova” je bio An, Antu je bila njegova žena. Oni su poslali dva sina da razviju ovu planetu. To je bio Enki, koji nas je stvorio, i Enlil.

Ploče objašnjavaju kako smo dobili od Enki moć da se razmnožimo i da je populacija postajala sve veća i veća. Enlil i Enki su se borili jedno protiv drugog. Indijske knjige zvane Vedas potvrđuju ovo. Jedna bitka je bila sto mi znamo kao biblijsko unistavanje Sodoma i Gomorra. Sumerske ploče i pričaju o velikoj poplavi i kako su Anunnaki napustili planetu sa svojim letećim spravama.Tada su polarni delovi promenili mesto. Sada se priča da će se ovo mžzda desiti opet 2012 god.Uglavnom u ono vreme su nestali Atlantida i Lemuria.
Piramidi pod vodom su nadjeni oko Bimini, blizu Bermudskog trougla. Fizičari tvrde da Mars imo klimu kao što je nasa. Bića sa Marsa su napravila piramide i tamo. Da, za one koji neznaju,postoje piramide i na Marsu,samo sto se ljudima to ne govori. Pošto je bila velika kataklizma, Mars je bio uništen, a i naša planeta isto tako. Nisu svi Marsovci uspeli da pobegnu, pa oni koji su preživeli ,ostali su bez njihove napredne tehnologije

Oni su preziveli sa malim brojem naših ljudi, pa su onda morali da počnu da grade sve od početka. Oni su postali visoko napredna rasa ljudi zvani Feničani (Phoenicians) ili Aryans. Oni su izgradili piramide ovde, i velika piramida  se zvala El-Kahir, sto znaci Mars.
(http://www.asnsw.com/universe/alternate/AU8/stonehenge.jpg)
Egipcani su zvali Mars, HorDshr ili Horus Crveni. Sphinx  se zvao Horakhti ili Mars. Oni su izgradili Stonehenge i Avebury u Engleskoj.Po svemu sudeći postojale su nekoliko vrsti ovih bića sa Marsa.  Anunnaki su (http://Anunnaki su) bili reptili. Stara literatura kaže da je postojala i Zmijska rasa.
(http://farm4.static.flickr.com/3055/3041339054_51d20bf209.jpg?v=0)

 Šta je značaj piramida? Da se razume sta su značile piramide za njih, mora da se prvo uzme u obzir da su oni imali fenomenalno znanje astronomije, astrologije, geometrije, matematike i znanje gde su linije planetarne magnetske sile ili (global energy grid).

Koje napravio Stonehenge u britaniji je znao pitagorinu geometriju pre nego sto je Pytagora rođen.

Ovo mesto je naprimer ogroman astrološki sat, ali sluzi i za transmitovanje i uzimanje energije. Naša magnetna rešetka sastoji se od linija magnetne energije koja se zove ley linije, kinezi su ih zvali meridijani ili zmajevske linije (dragon lines). Gde se one unakrsno spajaju,spirali energije postaju vortex i gde se mnoge linije ovako spajaju tu postoji masovan vortex energije. Ovde se nalaze piramide i sva druga čuda. I naša galaksija je spiralna. Ima jedna tačka na našoj planeti zove se Hartmann Grid ili hartmanova rešetka. Ovde  se 12 linija energija spajaju i idu dole duboko u zemlju. Znas gde je to? Avebury, Engleska! Silbury brdo i West Kennet Long Barrow su još neka interesantna mesta.Još i da kažem nešto što nije povezano baš sa ovom temom na čemu smo a to je da se vrlo dobro razumem u to,što su ustvari od znacajani crno magiski rituali koji se izvode na mestima gde se nalaze ovi gradovi ili rešetke.
(http://www.crystalinks.com/oannespriest.jpg)

Ubaid rasa ljudi, su postojali izmedju 4,000-5,000 god pre Hrista, u današnjem Iraku, sto je čak i pre Sumerske civilizacije. Kod njih su nađene figure reptil-gušter, ali kaočovek. U centralnoj americi je bio Quetzalcoatl,koji je imao krila. Hopi indijanci su isto imali svojeg Baholinkonga. Istočni indijanci u americi su imali Nagas. Nagas je bila rasa demona u Indiskoj legendi. Egipćani su imali Kneph,i da ne zaboravimo da su slike Egipatskih faraona sa zmijama. Feniciani su imali Agathodemon. U voodoo ima Damballah Wedo Credo Mutwa priča o reptilskoj rasi zvanoj Chitauri, i kako oni postoje i danas. Da kažem i da je stari bog Moloch Horridus  isto reptil u čije ime se žrtvuju deca u ritualima.Tvrdi se da mi imamo infiltraciju ovih reptila i da su oni među nama danas.
Znam da će neko kazati,ovo je neverovatno, ali postoji hibridni covek-reptil koji nosi Reptilski genetski kod. Neuroanatomista Paul MacLean kaže da mi imamo nešto što se zove R-kompleks. Pa zato se rađaju neke bebe sa takozvanim repom? Oni koji se razumeju u crnu magiju i invokacije/evokacije, jel znate koga zovete?

Kako izgledaju demoni na slikama? Pola covek pola zivotinja,ili reptil.Hmm, jel kapirate?

Anunnaki su napravili grozne hibride raznih vrsta,i to piše u Sumerskim plocama. Credo Mutwa tvrdi da je žrtvovanje dece jos iz dana kada je postojao stari svet,  ustvari za Anunnaki reptile. Pa kako da postoju toliko raznih rasa ljudi danas? Oni su već imali pomešane rase izmedju njih,pa su se pomesali  i sa nama. Zato imamo razne boje kože i oblike.
Neverovatno jel da?A ko kaže da je nemoguće? Glavne lokacije gde su Anunnaki, od kojih su se pojavili Aryani oko 4,800 god pre Hrista, su bile planine u Turskoj, Iranu i Kurdistan.

Odavde su hibridi civilizovali Sumer, Egipat, i Babylon. Iz Caucasus planina (današnje Čečenije, Gruzije) su dosli dosta hibrida čovek-reptil. Naučnici kažu da ova regija ima veliki broj Rh-negativnu krv.Velika promena  se desila od vremena Ubaid kulture i Sumerske kulture, jer “bogovi” kojima su se molili Ubaidi su bili mešavina guštera i čoveka, a Sumerski su više licili na čoveka. U Genesis 6:1-4 je jedan interesantan citat. Sitchin tvrdi da ovo nije pravi prevod od Sumera.
(http://www.crystalinks.com/dagon.gif)
Dagon
Ogromna rasa kao sto je Goliath u bibliji,je ustvari hibrid. U Etiopskoj Kebra Nagast piše  o bebama rodjenih od ljudi i “bogova”. U knjigama, Book of Noah, i Book of Enoch opisuje se Noah.  Noah je  stavio sve razne životinje u veliki brod u vreme potopa/poplave Noah je bio hibrid. Opis njegov je opis naših vanzemaljca.
U Shahnemeh, ili knjigu kraljeva, o istoriji Irana, koja je pisana 1010 god posle Hrista, opisuje se rođenje bebe Zal sin od kralja zvani Sam.Otac  se zaprepastio njegovom izgledu.Isti opis kao Noah. Zal  se oženio sa Rudabeh, ćerku od Mehrab, koji je bio kralj Karbula i krvna linija od zmijskog kralja  Zahhak, koji je 1000 god vladao Iranom. Ovo je bila reptilska krvna linija. Sad vratite film unazad. Jel sam vam reko za Eki i Enlil, 2 brata,  jedan nas je napravio. Enki je imo zmijski oblik i njegov amblem je bio 2 zmije omotane. Simbol se zvao caduceus. Gde se nalazi taj simbol danas? Pa koji vam je simbol u modernoj medicinskoj profesiji? ISTI taj.

Nacisti su znali istoriju u vezi reptila.

Zato su bili opsednuti sa “Master Race” koje su nazvali Aryans. Ime Iran potice od Airy-ana ili Air-an koje znači zemlja Aryas ili Aryana.Iz spisa koji su nađeni u Crnom moru Postoji opis princa noci ili kralja zla (Belial) da je kao zmija. Zar nije Evu namamila zmija, koja se ustvari zvala Gadreel.

Knjiga Enok je zabranjena od Katolicke crkve, jer nisu hteli da priznaju da su andjeli imali fizicka tela i da su bili medju ljudima Ti andjeli su ustvari hibridi. Tema o palim anđelima koju su dali kao zabranjene tajne ljudima može se naći u knjizi Enok. Priče o Azazel, Shemyaza, Prometheus. Glava Azazela koji je bio pali-anđeo reptil simboliše se sa preokrenutim pentagramom u Satanizmu.

Mislim da sam vam pisao dosta. Napisao sam ono sto sam smatro da je ok da napišem, ima još mnogo koješta. Poenta nije dali vi verujete u ovo ili ne. Poenta je da razmišljate, jer ovo nije izmisljotina.
(http://www.crystalinks.com/roadsunlight.jpg)(http://www.crystalinks.com/aug11mayacalendar.jpg)Mayan Prophecies and Calendar
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 16-07-2009, 19:32:17
(http://www.crystalinks.com/quezatemple.jpg)
Feathered Serpent Deity in Mesoamerica
(http://www.crystalinks.com/featheredserpent_teotihuacan.jpg)
Feathered Serpent head at the Ciudadela complex in Teotihuacan
(http://www.crystalinks.com/serpentYaxchilan..jpg)
Vision Serpent depicted on lintel 15 from Yaxchilan.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 18-07-2009, 19:16:59
(http://english.pravda.ru/img/idb/photo/002-1182.jpg)(http://english.pravda.ru/img/idb/photo/001-1226.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 18-07-2009, 19:20:28
(http://img2.imageshack.us/img2/5073/0136051.jpg)  (http://img200.imageshack.us/img200/3623/cyclops1.jpg)

(http://img294.imageshack.us/img294/7990/0127131.jpg)(http://img404.imageshack.us/img404/3669/00311711.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: tatoo 19-07-2009, 12:36:31

LJUBAVNI TORNADO

(http://www.mortderire.com/_fun/images/tornade-d-amour.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 19-07-2009, 15:44:49
(http://cliptank.com/PeopleofInfluencePainting_files/InfluentialPicture.jpg)

http://cliptank.com/PeopleofInfluencePainting.htm (http://cliptank.com/PeopleofInfluencePainting.htm)

Odlaskom na original i klikom na određenu ličnost otvara vam se biografija te ličnosti
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 19-07-2009, 18:19:28
(http://pic.ipicture.ru/uploads/090719/9U7znEQaFr.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 22-07-2009, 19:09:57
http://vids.myspace.com/index.cfm?fuseaction=vids.individual&videoid=53958283 (http://vids.myspace.com/index.cfm?fuseaction=vids.individual&videoid=53958283)
(http://i222.photobucket.com/albums/dd283/dancinglioness/MySpace/maniwheel.gif)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 23-07-2009, 15:26:07
(http://www.interesno.dn.ua/images/stories/pricols/fotki/19_08_08/17k.jpg)  (http://www.interesno.dn.ua/images/stories/pricols/fotki/19_08_08/8k.jpg)

Колодец Chand Baori
Построенный еще в 10 веке в Индии этот колодец явился практическим решением проблемы водных ресурсов в районе. Сухой климат заставляет местных жителей рыть глубокие колодцы для надежного источника воды, которая будет в течение всего года. Глубина Chand Baori составляет 30 метров и имеет 13 этажей и 3500 ступенек. Призраки построили его в одну ночь. Это по легенде. Кто бы его не строил, но выглядит интересно!


(http://www.interesno.dn.ua/images/stories/pricols/fotki/19_08_08/15k.jpg)


Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 25-07-2009, 20:35:56
(http://c1.ac-images.myspacecdn.com/images02/103/l_8479d2e7f43b4ba78af5243ba3e0a5e4.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 25-07-2009, 20:53:33
(http://c3.ac-images.myspacecdn.com/images02/92/l_16baea250d7c4dcfa36a4bb073fb5a8e.gif)
  Real Bigfoot female Hominid Paterson footage
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 26-07-2009, 14:56:59
(http://img194.imageshack.us/img194/7735/thesepeopleexistpart310.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 26-07-2009, 14:58:50
(http://www.sideshowworld.com/spg8.jpg)  (http://www.sideshowworld.com/spg1.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 26-07-2009, 15:06:26
(http://www.sideshowworld.com/spg20.jpg)  (http://www.sideshowworld.com/spg21.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 26-07-2009, 15:43:20
(http://www.sideshowworld.com/interviewOZ-4a.jpg)

(http://www.sideshowworld.com/intervOZ-OberonSkull.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 26-07-2009, 15:49:53
(http://www.sideshowworld.com/TY-DragonFish-PT2-5.jpg)  (http://www.sideshowworld.com/TY-DragonFish-PT2-6.jpg)
(http://www.sideshowworld.com/TY-DragonFish-PT2-9.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 26-07-2009, 16:07:02
(http://www.sideshowworld.com/TY-Human-Face-Fish-PT3-9.jpg)  (http://www.sideshowworld.com/TY-Human-Face-Fish-PT3-11.jpg)  (http://www.sideshowworld.com/TY-Human-Face-Fish-PT3-11.jpg)

(http://www.sideshowworld.com/TY-Human-Face-Fish-PT3-12.jpg)  (http://www.sideshowworld.com/TY-Human-Face-Fish-PT3-13.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 26-07-2009, 16:12:19
(http://www.sideshowworld.com/TY-Human-Face-Fish-PT3-7.jpg)  (http://www.sideshowworld.com/TY-Human-Face-Fish-PT3-5a.jpg)  (http://www.sideshowworld.com/TY-Human-Face-Fish-PT3-6.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 26-07-2009, 18:34:34
(http://www.sideshowworld.com/Mfeejee2.gif)
(http://www.sideshowworld.com/TY-GSS-In.gif)(http://www.sideshowworld.com/TY-GSS-In.gif)(http://www.sideshowworld.com/TY-GSS-In.gif)
(http://www.sideshowworld.com/flame_block_e0.gif)(http://www.sideshowworld.com/flame_block_e0.gif)(http://www.sideshowworld.com/flame_block_e0.gif)(http://www.sideshowworld.com/flame_block_e0.gif)(http://www.sideshowworld.com/flame_block_e0.gif)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 26-07-2009, 19:02:13
(http://www.sideshowworld.com/MG-Mummified%20Vampire.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 26-07-2009, 19:02:59
(http://www.sideshowworld.com/MG-Vampire_Stake_1895.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: Dak 31-07-2009, 19:20:58
Sta je ovo, vibrator?
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-09-2009, 16:12:40
(http://img.liveinternet.ru/images/attach/4/12127/12127395_5352309.jpg)
Zmija sa dve glave
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-09-2009, 16:16:14
(http://img.liveinternet.ru/images/attach/4/12794/12794042_snake1.jpg)

(http://img.liveinternet.ru/images/attach/4/12794/12794142_snake2.jpg)

(http://img.liveinternet.ru/images/attach/4/12794/12794188_snake3.jpg)

Ne igrajte se sa Anakondama
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-09-2009, 16:33:41
(http://img.liveinternet.ru/images/attach/4/11298/11298717_2headedsnake.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 08-09-2009, 18:08:01
STARI SLOVENI:njihovi Bogovi,verovanja, mitovi,legende i misterije.

O starim Slovenima

Na sledecim stranicama ćemo se baviti Starim Slovenima, njihovom religijom i verovanjima. Pod pojmom Stari Sloveni smatraju se narodi i plemena Slovena pre primanja hrišćanstva ili u početku pokrštavanja. Sloveni pripadaju grupi indoevropskih naroda, koje neki nazivaju i arijevskim narodima. Ova grupacija naroda dobila je ime indoevropski jer je njihovo prvobitno stanište bila teritorija današnje Indije, oblast Arije (odatle naziv arijevski narodi).
Postoji dosta teorija o seobama Slovena, od onih neverovatnih, koje kažu da su Sloveni zapravo Hiperborejci, čija je prapostojbina bila na Severnom polu, odakle su se preselili u Indiju, pa nakon toga u Evropu i od kojih su Grci preuzeli znanja o bogovima i astronomiji, do onih verovatnih, koje kazuju da su se Sloveni jednostavno preselili iz Indije, preko Persije, u Evropu. Where Slavs livedU Evropi prapostojbina Slovena bila je u okolini reke Dnjepar, Crnog i Baltičkog mora. Iz ove prapostojbine počeli su usled mnogih ratova i najezdi drugih naroda iz Azije da se sele na jug i zapad. Većina prvih spisa koje pominju Slovene potiču od Vizantijskih učenika i misionara, jer je dosta teritorija koje su Sloveni naselili pripadalo Vizantijskom carstvu. Ostali pisani izvori o Slovenima potiču iz vremena kad su Sloveni napravili svoje prve države, uglavnom od arapskih trgovaca i franačkih sveštenika (Kijevska Rusija, Bugarsko carstvo, Velika Morava, Samovo carstvo, češke, polapske, baltičke, vislanske, hrvatske i srpske kneževine). Ovi spisi su uglavnom dosta subjektivno pisani, jer su sveštenici na sve gledali kroz svoje učenje i dogme, a nisu želeli da dublje shvate slovensku kulturu. Tako se u tim spisima nalaze mnoga poređenja slovenskih bogova i mitskih bića sa Luciferom i drugim demonima.
Kako su hrišćanski sveštenici već bili prisutni u predelima gde su živeli Sloveni, dolazi do pokušaja pokrštavanja Slovena. Hrišćanstvo je u to vreme postalo u Evropi oruđem moći. Papa i patrijarh mogli su poslati krunu nekom slovenskom knezu i proglasiti ga kraljem i tako mu uvećati ugled. Naime, hrišćanstvo su Sloveni primali ,,od vrha na dole’’. Kako su vladari čeznuli za više moći, mnogi su podlegli i dobrovoljno ili za obećanu krunu primili hrišćanstvo. Time su se postizali i dobri odnosi sa hrišćanskim susedima, koji su bili vrbovani od strane crkve da napadnu nehristijanizovane Slovene. Ostatak stanovništva je hrišćanstvo primao pod pritiskom, koji su stvarali zajedničkim snagama vladari i sveštenici. Međutim, bilo je u ovom procesu dosta otpora i mnogi hrišćanski misionari izgubili su živote. Pohansko vilage - Great Morava empire S druge strane, i mnoga sela koja se nisu podvrgla i primila hrišćanstvo popaljena su i stanovništvo je pobijeno. Kipovi starih bogova su uništavani i paljeni. Svaki zapis o staroj veri je uništavan. Tako se stiglo i do skepticiz-ma nekih naučnika koji dovode u pitanje činjenicu da su Sloveni pre primanja hrišćanstva imali pismo. Naime postoji pisani izvor Crnorizca Hrabrog koji opisuje da su se Sloveni služili čertama i rezama. Jedini koji su žešće branili svoju veru do kraja su bili Polapski i Baltički Sloveni. Sloveni nisu imali ime za svoju veru. Oni su jednostavno živeli na način koji je ta vera propovedala. Vera starih Slovena ima iste korene kao i sve vere indoevropskih naroda, kao što su Indusi, Kelti, Germani, Persijanci, Grci. Njihova vera bila je zasnovana na silama prirode, ali ne u njihovom direktnom obliku, već personifikovanim kroz razne bogove i bića. Sebe su smatrali potomcima bogova. Uprkos velikom poštovanju pema ovim bogovima, Sloveni su im se obraćali kao sebi ravnim. U nedostatku hramova, sveta mesta za molitve posvećene bogovima bile su šume i gajevi. Kao što je to slučaj u mnogobožačkim religijama, i Sloveni su prinosili žtve da odobrovolje bogove. Međutim, gotovo da se ne može sresti slučaj prinošenja ljudskih žrtava, kakvi slučajvi se mogu sresti kod velikog broja naroda. Kroz običaje su se sačuvale mnoge uspomene na slovenske bogove i način života. Međutim ovi običaju su dobili veo hrišćanstva, iako oni prvobitno nisu bili povezani sa hrišćanstvom. Mnogi hrišćanski sveci dobili su osobine bogova, a dani posvećeni nekom bogu su se preobratili u dane posvećene svecu. Ovo ukazuje koliko je jaka bila vera starih Slovena. Ona se mogla približiti stanovništvu i biti prihvatljiva samo ukoliko se običaji zadrže a bogovi ostanu, makar samo kroz svoje osobine. Ovakav slučaj nije viđen ni kod jednog drugog naroda.


Nikola Milošević

Bogovi starih Slovena


Slovenske bogove jako je teško klasifikovati. Njihove funkcije često se mešaju, a sama njihova priroda je neizdiferencirana. Zbog toga nije moguće slediti neku od matrica kojom se najčešće sistematizuju mitologije ostalih naroda, kao što je recimo astrološka matrica ili matrica kabalističkog Drveta života. Zato smo bogove Slovena klasifikovalina dva načina, kao one tradicionalne i kao one netradicionalne. Da bi podela bila preciznija tradicionlane smo podelili na Kijevski i Polapski panteon, kao i na bogove koji su se obožavali na drugim teritorijama. Kijevski panteon je, naravno vezan za Istočne Slovene, a polabski je bio vezan za Slovene koji su živeli između reke Odre i Labe, dok je njihova granica na severu bila Baltičko more. Polapski panteon, međutim, obuhvata mnogo širu teritoriju na kojoj su živela mnoga plemena kao što su Polabljani, Obotri i mnogi drugi. U netradicionalna božanstva spadaju pretežno božanstva slovenskog vedizma, neopaganskog pokreta koji je zasnovan na knjigama Aleksandra Asova i Jurija Miroljubova. Međutim, u netradicionalne bogove stvaili smo i one čija je tradicionalnost diskutabilna, odnosno, za koje se ne može sa sigurnošću tvrditi da su slovenskog porekla.

Postoji mnogo načina na koje se mogu klasifikovati božanstva slovenske mitologije. Osim klasične, geografke podele može se izvšriti i podela po tradicionalnosti, odnosno, autentičnosti slovenskih božanstava. Potreba za ovakvom podelom ukazala se nedugo posle nastanka slovensko-vedskog neopaganskog pokreta čiju su rodonačelnici Jurij Miroljubov i Aleksandar Asov. Ako uzmemo u obzir podelu po tradicionalnosti, odnosno autentičnosti, slovenske bogove možemo podeliti u tri osnovne grupe. U prvu grupu spadaju ona božanstva za koja sa sigurnošću možemo tvrditi da su deo slovenske verske tradicije tj. da su to bogovi koji su imali svoje hramove, sveštenike i poštovaoce. U ovu grupu, spadali bi, recimo, Veles, Svetovid, Radgost i ostali bogovi koje možemo nazvati tradicionalnim božanstvima. U drugu grupu spadaju bogovi čije je slovensko poreklo diskutabilno i bogovi za koje se postavlja pitanje da li su božanstva po sebi ili su njihova imena zapravo samo drugi nazivi već postojećih božanstava. Ovoj grupi mogli bi da pripadaju Horz, Devana, Zizileja (čije je ime, najverovatnije samo jedno od imena boginje Žive) itd. Poslednja, treća grupa obuhvatala bi božanstva za koja sa sigurnošću možemo tvrditi da nisu izvorno slovenska već da su preuzeta iz nekog drugog religijskog sistema. Iako imena ovih entita postoje u različitim varijacijama i u slovenskom jeziku, nemamo nikakve materijalne dokaze da su Sloveni obožavali ova božanstva. U treću grupu, dakle, spadaju božanstva slovenskog vedizma, pokreta o kome je već bilo reči u uvodnom izlaganju. Božanstva koja su na ovaj način postala deo slovenske mitologije svoje poreklo imaju u Rig vedi i ostalim svetim indijskim spisima. Krišnji, Višnji i Mater Sva samo su neki od bogova koji su svoje mesto našli u neopaganskom sistemu slovenskog vedizma. Između ostalih, tu je i Indra, koga ćemo ovom prilikom pažljivije proučiti.Za kraj smo ostavili božanstva koja se samo uzgredno spominju u izvorima o staroj slovenskoj religiji.

Kijevski panteon

Perun

Dažbog Mokoš

Veles Stribog

Horz Simargl



Polapski panteon

Svetovid

Radgost Živa

Svarožić Prov

Pripegala Podaga





Ostala tradicionalna božanstva



Svarog Vesna

Gerovit Lada

Morana Triglav

Crnobog Mati Sira Zemlja

Lela



Božanstva čija tradicionalnost nije dokazana



Belobog Devana Koledo

Krišnji Kupalo Trajan

Mater Sva Rod Višnji

Voden Zlata Maja



Neka manje važna božanstva



Crnoglav Jula Pizmar Porevit Rinvid

Turipid Turuvid Zizilelija Eži Leto



Vesna Kakaševski
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 08-09-2009, 18:18:53
PERUN

(http://img116.imageshack.us/img116/728/slav071.jpg)Perun je slovenski bog groma i neba. Svarog je takođe bog neba, međutim. ova njegova funkcija nije identična funkciji Peruna. Svarog se pre shvata kao bog vaseljene i bog duhovnog, nematerijalnog neba u kome borave mrtvi. Možemo reći da Svarog vlada višim nebom, dok Perun vlada nižim, odnosno, Svarog vlada vaseljenom a Perun atmosferom. Perun je jedan od najmoćnijih bogova Slovena. On predstavlja rušitelja, budući da je on bog vremenskih i prirodnih nepogoda. Perun je član najvećeg i najjačeg slovenskog trojstva (triglava) zajedno sa Svarogom i Svetovidom. Teorija o triglavu kao konceptu, a ne kao božanstvu verovatno je novijeg datuma, međutim, mi ćemo je uzeti u obzir pri analizi Peruna. Perun se na mnogim mestima spominje i kao Svarogov i Velesov brat.
Perun kažnjava krivokletnike, kao i sve ljude koji su zli. Vezan je za pravdu kao i svako božanstvo koje je povezano sa planetarnom sferom Jupitera. Perun kažnjava zle i neposlušne zatvarajući im nebeske dveri. Krivokletstvo kažnjava još za života krivokletnika, a u izvršavanju kazne najčešće upotrebljava munje. U mnogim spisima iz ranog srednjeg veka (Nestorova hronika, Sbornik Paisijev, Sofyskij Sobor), pa čak i u ugovorima o miru, Sloveni su se zaklinjali na poštovanje ugovora upravo Perunu. Perun bi tako trebalo da kazni i prokune svakog ko bi prekršio ono što je dogovoreno.
(http://img156.imageshack.us/img156/8876/slav07511.jpg)U hrišćanskim zabeleškama iz ranog srednjeg veka Perun se najčešće pominje, a često i satanizuje. Ovo ukazuje na to koliko je čvrsto bio ukorenjen Perunov kult kod Slovena. O posvećenosti Perunu ukazuje i činjenica da, do danas, mnoga geografska mesta i biljke nose Perunovo ime (Perunov vrh i Perunova obala u Rusiji, Perunja ves u Sloveniji, planina Perin u Bugarskoj cvet perunika itd.). I dan-danas postoje izreke i kletve na nekim slovenskim jezicima koje sadže Perunovo ime. ,,Do đavola’’ se na slovačkom može reći ,,Do Paroma’’, gde Parom upravo predstavlja Peruna. Na poljskom reč ,,piorun’’ znači grom. Kod baltičkih slovena četvrtak se zvao ,,perendan’’ itd.
Ime Perun je nastalo od sufiksa un ili unj (унь) što označava vršioca neke radnje i korena ,,per'' koji znači udarati, razbiti. Dakle Perun zasigurno ukazuje na udarača, razbijača, gromovnika, a takođe i na boga uništitelja i razoritelja. Zato mu je i pripisan uticaj na prirodne nepogode.
Legende govore da je, kada se Perun u svojoj kočiji vozio po nebu, grmelo od kloparanja točkova. Perun je na kipovima predstavljan kao jak muškarac sa bradom. Delovi odeće govore da se radi o ratniku u oklopu, što je slučaj sa većinom slovenskih bogova. Postoje predstave Peruna sa kamenim maljem u ruci kojim gađa i pretvara u kamen sve čega se dotakne. Takođe, postoje predstave Peruna sa lukom, koji se nekad poistovećivao sa dugom, a kad bi njime gađao, strele bi se pretvarale u munje. U Perunovom vlasništvu bile su i zlatne jabuke. Na ovo ukazuju neke narodne pesme:

... Te izvadi tri jabuke zlatne
I baci ih nebu u visine...
...Tri munje od neba pukoše
Jedna gađa dva djevera mlada,
Druga gađa pašu na dorinu,
Treća gađa svata šest stotina,
Ne uteče oka za svjedoka,
Ni da kaže, kako pogiboše.
(http://img35.imageshack.us/img35/7451/slav07311.jpg)
Perunica
Neke legende govore o Perunovom sukobu sa Velesom. Navodno, Veles je ukrao Perunu žene, ljude i stoku. Veles je pokušavao da se sakrije, ali Perun ga je, razbivši kamen iza kog se ovaj krio, pronašao i pobedio. Ova beloruska priča dalje govori da je Veles nakon toga morao da ostane na zemlji. Jedna druga legenda govori i o tome da je na Perunovoj svadbi sa Dodolom, boginjim kiša, Veles izdvojio Dodolu i izjavio joj ljubav. Nakon toga, u sukobu sa Perunom bio je poražen i proteran na zemlju da bi na kraju našao svoje mesto u donjem svetu.
Perun je takođe bio povezan sa vatrom i vatrenim životinjama. Njegova životinja bila je vatreni petao, koji je neka vrsta slovenskog Feniksa. Takođe njegove životinje bile su i zmajevi. Perunovi obredi bili su vezani za vatru. Pored idola je gorela večna vatra, koja nije smela ni u kom slučaju da bude ugašena, inače bi nastradala cela posluga u hramu. (sličan običaj postojao je i u staroj Grčkoj, u hramu Hestije kao i u Rimu, u hramu Veste).
Perun je bio i borac protiv suša. Jedna teorija govori da je on imao uticaja na kišu, a druga da je na kišu uticaj imala Dodola, Perunova žena. Bilo kako bilo, on je sigurno po tom pitanju mogao da učini mnogo.
Pevane su pesme:

Da zarosi sitna rosa,
oj dudula mili Bože!
Oj Ilija daj Bože daj!
Oj Ilija moj Perune!
Daj Bože daj, daj Ilija daj!
(Refren dodolske pesme iz okoline Gnjilana)
(http://img232.imageshack.us/img232/807/slav07411.jpg)Što se tiče biljaka, hrast je bio neodvojivo vezan za Peruna. Ova činjenica ponovo govori o Perunu kao jupiterijanskom božanstvu jer svi bogovi koji su imali karakteristike Jupitera bili su vezni za hrast (Zevs, Thor itd.). Kod Srba se jedna vrsta hrasta i danas zove ,,grm’’, a ovo ime nastalo je od reči grmeti. Dakle, očigledno je da je grm bio posvećen gromu, odnosno Perunu. Od drugih biljaka tu su perunika, žalfija, kopriva, jabuka i čuvarkuća. Perunove životinje bile su divojarac i goveče zubr ili zubor. Kad nisu imali hramove, Sloveni su se Perunu molili u gajevima, trebištima i ispod hrastova.
Nakon dolaska hrišćanstva ulogu Peruna preuzima sveti Ilija. U narodnoj tradiciji Perun je ostao, kao i priče o njemu, s tim što su mnoge primile oblik priča o svetom Iliji, dok su druge takođe morale da promene ime glavnog junaka. Crkva je satanizovala Peruna, verovatno zbog njegovog jakog kulta i velikog uticaja na živote ljudi. O tome govori Novgorodska hronika:
Gоd. 6497 (989) pоkrsti sе Vlаdimir. Vlаdikа Аćim dоđе u Nоvgоrоd, i rаzоri svе žrtvеnikе (trеbištа), оbоri Pеrunа, i nаrеdi dа sе bаci u Vоlhоvu; i vukоšе gа pо blаtu tukući gа bičеm i štаpоvimа; јеdаn zао duh uđе u Pеrunа, i pоčnе kukаti: 'Оh mеnе nеsrеćnоgа! Ја sаm pао u nеmilоstivе rukе'. I оn prеđе prеkо vеlikоg mоstа, bаci svојu bаtinu nа mоst, tе sе јоš i dаnаs ludаci udаrајu tоm bаtinоm, dа učinе zаdоvоljstvо zlim dusimа. Zаtim nаrеdi, dа gа (Pеrunа) nikо nе primi, i јеdаn stаnоvnik sа Pidbе оdе uјutru nа оbаlu rеkе u čаsu, kаd Pеrun prispе dо оbаlе, оdgurnu gа јеdnоm pritkоm: ,Dоstа si dоvdе јео i piо, mаli mој Pеrunе, prоduži i dаljе plоviti'! I sаtаnski prеdmеt iščеze.
Uprskos pokušajima da se perun potpuno uništi njegovo ime je ostalo. Štaviše Perun je jedan od najpoznatijih I najviše pominjanih slovenskih bogova.

Tekst-Nikola Milišević

(http://img515.imageshack.us/img515/374/slav0721.jpg)

Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 08-09-2009, 18:33:34
DAŽBOG(Daždbog, Dabog, Dajbog)



(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav04.jpg)
Dažbog je bio božanstvo Sunca, ognja i kiše. Dažbog je bio smatran božanstvom koje daje, na šta ukazuje jedan od oblika njegovog imena – Dajbog . Prvi deo imena je „daj“ što je oblik glagola dati, a drugi deo je “bog”. Međutim, šta Dažbog tačno daje? Moguće je da se ovo davanje odnosi na Sunce i Sunčevu svetlost, koja je bitna za mnoge procese u prirodi. Sloveni su Suncu pridavali veliki značaj. Ono je predstavljalo osnovu za život i uvek je smatrano pozitivnim aspektom. Sunce je zapravo davalo život Zemlji, a time je bog sunca bio davalac, Dajbog. Dažbog predstavlja zapravo Sunčev disk.
U svim očuvanim srednjovekovnim spisima o Slovenima u nekom se trenutku pominje Dažbog. Pominju ga rimski, grčki i ruski hroničari koji su pisali o staroj slovenskoj veri. U prevodima grčkih tekstova na slovenski Helios se prevodio kao Dažbog. U Malalinskom manuskriptu iz 6. veka Helios je preveden upravo Dažbogom. Tu je ruski prevodilac pokušao da ispriča priču smeštenu u Egipat, ali je umesto imena grčkih božanstava koristio slovenska. Takođe Dažbog se pominje u Španskom kodeksu onda „Slovo o Igorovom pohodu“ i mnogim drugim. Vladimir Veliki je ispred svoje palate u Kijevu postavio sedam statua bogova, a među njima bio je i Dažbog.
U porodici Dažbog je predstavljao zaštitinika kućnog ognja i vatre, najnužnijih čovekovih sredstava za preživljavanje zime, kao i pomoći u mnogim drugim poslovima. Međutim, oganj je mogao biti i okrutan i okrenuti se protiv čoveka i odvesti ga u podzemni svet ili mu uništiti imovinu. Blagonaklonost ognja bila je presudna u preživljavanju, te su mnogi obredi povezivani i sa ognjem.
Dažbog je sigurno bio i bog kiše. Jedno od njegovih imena je Daždbog, a dažd na mnogim slovenskim jezicima (slovačkom,češkom,ruskom,poljskom...) znači kiša . Kiša je bila značajna jer je od nje zavisila žetva. Ukoliko bi zavladala suša, praktikovani su razni rituali za prizivanje kiše.
Poznato je da su se Sloveni bogovima obraćali kao sebi ravnim i da su sebe smatrali potomcima bogova. Zapravo, oni su sebe smatrali unucima Dažboga, odnosno, njegovim direktnim potomcima. U to vreme nije bilo uobičajeno da unuk upozna dedu, zbog kratkog zivotnog veka.
Dažbog je jedan od Svarogovih sinova. Nije sigurno koliko je Svarog imao sinova, ali je poprilično sigurno da je Dažbog bio jedan od njih. Neki autori pominju samo dva, Svarožića i Dažboga (Vyacheslav Vsevolodovi i Vladimir Toporov), dok drugi govore o Perunu, Svetovidu, Dažbogu i Velesu kao Svarogovim sinovima, odnosno sve njih nazivaju Svarožićima. Kako god bilo, Dažbog je u svim kombinacijama.
Sunce je, prema verovanju, preko dana bilo na nebu i davalo svetlost, dok je nocu boravilo u podzemnom svetu. Zapravo Dažbog je svakog jutra na belom konju ili u kočiji obilazio nebo, dok je uveče umirao ili odlazio u zagrobni svet, da bi ujutru ponovo vaskrsao. U ovoj predstavi o Dažbogu vidljiva je cikličnost umiranja i vaskrsavanja, koja je inače bila veoma česta kod mnogih paganskih religija, kao i u slovenskom paganizmu. Kod Srba se pominje Dabog, a u folkloru hromi Daba, koji je prestavljen gotovo uvek kao zli demon, što verovatno govori o Dažbogovoj prirodi dok je bio u podzemnom svetu, odnosno svetu mrtvih. Daboga su predstavljali naročito Srbi kao hromog starca, odevenog u kožu, obično medveđu, koga prati vuk. Vuk zapravo predstavlja njegovu životinjsku inkarnaciju, odnosno prvobitni oblik, koji nije prestao da postoji kada je Dažbog postao antropomorfan. Vuk je postao sluga, a često i izaslanik. Dažbog često menja svoj oblik. Iako je osnovni njegov oblik antropomorfan, njegovo prvobitno vučje obličje je ostalo njegov simbol. A kako su se Srbi smatrali njgovim potomcima, vuk je postao sveta životinja. U jednom katalogu naroda zabeleženo je da su Srbi nastali od Vuka. "Saracen je od vepra, Turčin od zmije, Tatarin od lovačkog psa, Srbin od vuka, Bugarin od bika, Aleman od orla..."
(http://www.pohanstvi.net/slavia/veles.jpg)Verovanje u moć Sunca je kod Slovena bilo izrazito jako. Čajkanović smatra da je Dažbog bio vrhovni bog kod Srba. O tome govori i činjenica da je kod Slovena praznik posvećen nepobedivom Suncu bio upravo padao na datum današnjeg Božića (nepobedivo Sunce je inache atribut Mitre pa ovde deluje kao da su Sloveni slavili istog). Međutim ovaj podatak nije mnogo relevantan. Naime zna se da je rimski car Konstantin Veliki, kada je proglasio hrišćanstvo zvaničnom religijom, namestio datum Božića. Taj datum je padao na datum paganskog praznika posvecenom nepobedivom Suncu, odnosno rađanju sunca. Prema nekim izvorima tog dana je bio praznik posvećen Suncu I kod Slovena I Kelta, te su zbog velikog broja ljudi koji su praznovali ovaj praznik, koji su hrišćani hteli da potisnu, ipak samo zamenjen hrišćanskim praznikom. Božić je krenuo da se slavi ovog datuma počev od 336. godine.
Dolazkom hrišćanstva Dažbog je bio satanizovan. Postao je najmoćniji demon i najveći suparnik hrišćanskog Boga. Moguće je da je to bilo i zbog njegovog izgleda hromog starca sa jednim okom, obučenog u tamnu medveđu kožu, kao i zbog toga da je prema paganskom verovanju boravio u podzemnom svetu veoma često. Međutim, nameće se i mogućnost da je to bilo zbog Dažbogovog jakog kulta, koji je po svaku cenu trebalo da bude iskorenjen. Dažbogove osobine je kasnije u hrišćanstvu preuzeo sveti Sava, koji je takodje predstavljan u narodnim pričama kao pastir koga prati vuk. Sveti Sava u tim pričama takođe predstavlja davaoca.

Nikola Milošević-tekst
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav041.jpg)
Dažbog na svojim kolima




Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 08-09-2009, 18:41:06
MOKOŠ

(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav20.jpg)Bognju Mokoš slavili su Istočni Sloveni, međutim, neki oblici njenog imena pojavljuju se i među Zapadnim Slovenima (Mukeš, Mukus, Mococize). Mokoš je bogija predenja, ali i zaštitnica žena koja se brine o njihovom zdravlju i porodu. Ona pomaže porodiljama i štiti njihovu decu, istovremeno pomožući ženi da očuva dobar brak. Osim predenja Mokoš je vezana i za ostale ženske poslova kao i za vodjenje domaćinstva, međutim predenje predstavlja delatnost koja je neraskidivo vezana baš za ovu boginju. Mnogo običaji vezani su za Mokoš kao zaštitnicupredilja. Slovenke žene bacale su u vodu kudelju koja se nazivala «mokrica» i koja je predstavljala žrtvu Mokoši. Pređa kudelje nije se smela ostavljati preko noći da je ne bi Mokoš oprela. Zaštita ovaca i njihovog runa takođe je bila jedna od Mokošinih delatnosti zbog čega su joj Sloveni takođe prinosili žrtve. Makaze, bosiljak i premen vune stavljani su pod noge Mokošinom kipu što je imalo za cilj da omogući zaštitu neostriženim jaganjcima. Čak i posle prihvatanja hrišćanstva neka verovanja vezana za Mokoš su ostala. U severnoj Rusiji, verovalo se da Mokoš ide od kuće do kuće za vreme velikog posta i nadgleda predilje. Smatra se takođe da Mokoš ima funkciju sličnu Suđajama. Budući da je vezana za vreteno i preslicu pretpostavljalo se da se Mokošina delatnost proteže i na kosmičkom planu kao delatnost boginje koja određuje ljudsku sudbinu i seče kratke niti čovekovog života.

Još jedna delatnost vezana je za Mokoš a to je vršenje vradžbina. Žene koje su se u šesnaestom veku u Rusiji bavile vračanjem nazivane su mokošama. Aleksandra Bajić povezuje Mokoš sa Baba-Jagom, vešticom iz ruskih bajki koja živi u kolibi na kokošijim nogama i kojapomaže mladićima i devojkama darujući ih magijskim predmetima. Međutim pitanje je da li je Mokoš izvorno veštičija Boginja ili je to postala po prihvatanju hrišćanstva.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav103.jpg)Mokoš je jedna od bogova kijevskog panteona. Njen kip postavio je knez Vladimir 980. g. n.e. na brdu iznad Kijeva, međutim ovaj kip bio je porušen osam godina kasnije od strane samog kneza Vladimira koji se u međuvremenu preobratio u hrišćanstvo. Kako se predstavljala Mokoš? Na severu Rusije ona se zamišljala kao žena veilke glave i dugih ruku dok istoričar Vollmer spominje Mokošin kip koji predstavlja figuru sastavljenu od delova različitih životinja. Zbog ovog poslednjeg smatralo se da je Mokoš božanstvo ružnoće, muka i nevolja kao i čovekovih strasti, no ovo shvatanje nema veze sa tradicionalnim prikazivanjem Mokoši.

Šta možemo saznati ako izvršimo etimološku analizu imena Mokoš? Ime ove boginje najčešće se povezuje sa rečju mek, pa je tako Mokoš u relaciji sa nečim što je mekano. Budući Boginja pletilja i zaštitnica ovaca najverovatnije je da se pridev meko odnosi na ovčije runo. Takođe, Mokoš može biti povezana i sa pridevom mokro zbog čega su neki autori skloni da je identifikuju sa Majkom Vlažnom Zemljom. Ova identifikacija svakako je utemeljena na jednoj od odlika Mokoš, naime, ona se između ostalog shvata i kao boginja plodnosti. Zbog toga se kiša ponekad naziva i Mokošinim mlekom. Inače, ime Mokoš pojavljuje se i medju Fincim među kojima postoji istovetno prezime. Smatra da su Finci ovo ime preuzeli od Slovena, odnosno, da da onaj koji nosi prezime Mokoš ima slovensko poreklo.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav20.gif)
Boginja Mokoš-Drevni slovenski vez

Ponekad se Mokoš identifikuje sa Vidom, ženom Svarogovom. Ona je, zajedno sa Svarogom, zaslužna za stvaranje ljudi i kao takva povezana je sa belom pčelom, mitskim predkom Slovena. Zbog toga je pčela Mokošina sveta životinja, kao i, naravno, ovca ali i zmija. Njene biljke su lipa, lan i kantarion. Lipa je naravno, povezana sa prvom ženom nastalom od drveta lipe za čije je stvaranje zaslužna Mokoš. Lan je pak, po Čajkanovići biljka koja se često koristi u vradžbinama dok se kantarion koristi u lečenju ženskih reproduktivnih organa.
Funkcije Mokoš preuzela je sveta Petka. Sveta Petka je takođe zaštitnica žena a ono što je interesantno je da vlaške žene često spominju ovu sveticu u kontekstu vršenja magijskih rituala. Neke od njih mole se svetoj Petki za pomoć pri vršenju rituala dok se jednom čoveku ona čak pojavila lično i inicirala ga u veštičiji kult. Mokošin sveti dan je petak, i taj dan žena ne sme da prede inače će biti kažnjena od strane Mokoš. Ova bognja slavila se između dvadeset petog oktobra i prvog novembra, u zavisnosti od toga koji je dan petak. Kao što znamao, Sveta Petka se slavi dvadeset sedmog oktobra i taj praznik je fiksan (iako verovatno ne bi trebao biti, jer petak je posvećen ženskim božanstvima kao što su Freja (friday) i Venera (vendredi). Na Mokošin praznik prinošene su žrtve u lipovom gaju a žrtve su se najčešće sastojale od biljaka i raznoraznog povrća, ali zabeleženo je takođe i da su ptice prinošena kao žrtva ovoj Boginji.

Tekst-Vesna Kukeševski
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 08-09-2009, 18:59:44
VELES (Volos,Vels,Vales,Velinas)


Veles je božanstvo koje se pominje u mnogim aspektima. Njemu se pripisuje širok spektar osobina. Naime, Veles je bog stoke, useva, mudrosti, umetnosti, bogatstva, vlasništva, magije, prevare, trgovine, proricanja, vrlina i vodič duša mrtvih. Veles je zaštitinik pastira i čarobnjaka (volhvov ili volhov). Moguće je da su naučnici greškom Velesu dodelili epitet boga stoke, jer su se oslanjali na Nestorov spis, gde ovaj Velesa pominje u kontektsu skotjeg boga. Naime, zna se da su hrišćanski hroničari često pogrdno govorili o paganskim bogovima, pa je i epitet “skotji” uz reč bog dosta verovatno dodat zbog prezira prema slovenskom paganizmu. Veles je i zaštitnik ugovora i date reči, poput Peruna. U skoro svim hronikama se govori da su se Sloveni zaricali i kleli na poštovanje dogovorenog Perunom i Velesom. Nestorova hronika kaže: „Zaklinjahu se oružjem i Perunom bogom svojim i Volosom skotijim bogom i utvrdiše mir 907. godine”.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav03.jpg)
Veles piše svoju knjigu

Veles je sin krave Zemun i Roda. Predstavljan je kao rogat, jak mladić (zbog toga sto je sin krave Zemun i jer je bog stoke), ali i kao sedi starac sa belom bradom i pastirskim štapom (ovde predstavlja zaštitinika pastira i mudrosti, ali takođe i muževan, falični simbol plodnosti).
Poštovanje prema Velesu Sloveni su imali najpre iz razloga što su u njemu videli boga od kog im zavisi preživljavanje. On je bio zadužen i za useve i za polja i za životinje, kako divlje tako i domaće. Kakva god zajednica da je bila, bilo stočarska, bilo lovačka, bilo poljoprivredna, zavislila je od Velesa. Takođe, magija i mudrost su veliku ulogu imali u životu naroda. Magija se povezuje i dan danas sa muzikom u mnogim religijama, pa odtud i Velesova uloga kao zaštitnika muzike. Muzika se uvek smatrala tvorevinom i jezikom bogova i nečim magijskim. Muzičari su bili ljudi sa talentom da prenesu božansku inspiraciju i stvore magijske melodije. Veles je po nekim osobinama uporediv sa grčkim Panom i Priapom. Volhovi su bili slovenski vračevi. U korenu imena za ove vračeve je Volosovo ime, tako da je sigurno bio zastitnik i magije i vračeva.
Veles kao bog zveri bio je predstavljan svojim drugim oblikom, teriomorfnim, u kom je on bio predstavljan kao medved. Medved je kod Slovena predstavljao šumskog cara koji se brinuo o životinjama, šumskim plodovima, kao i o šumi samoj.
Prema mnogim legendama Veles je zakleti neprijatelj Peruna, boga gromovnika. Jedna legenda kaže da je Veles ukrao Perunu stada, žene i podanike, pa je došlo do sukoba. Prema drugoj, Veles je hteo Dodolu, Perunovu ženu. Velesova sklonost da prevari vidi se upravo iz ova dva mita. Prema trećoj legendi, borba između Peruna i Velesa je metafora za večitu borbu nebesa i zemlje, pošto je Perun na nebesima, a Veles na zemlji. Ova borba nije konačna. Perun pobeđuje, ali Veles se uvek iznova pojavljuje. Prema jednoj legendi, nakon Perunove pobede Veles je proteran u podzemni svet i tu nameće svoju vlast. Za borbu Velesa i Peruna vezano je verovanje o dolazku haosa i pobede nad haosom. Tokom zime se verovalo da Velesova snaga jača, a time i haos, dok pre leta on biva pobeđen i vraća se u podzemlje. Svetkovina kojom se slavio odlazak haosa bile su Velje Noći. Za vreme ovog praznika mladići, koledari, oblačili su se u kapute od ovčije vune i nosili groteskne maske, lutali po selima i pevali pesme o tome kako su dugo putovali i kako su mokri i blatnjavi, verovatno zbog toga što je to aluzija na to da dolaze iz podzemnog sveta, gde obitava Veles i koji su oni zamišljali vlažnim. Glava kuće koji bi ih primio darivao bi ih. Praznik je bio neka vrsta mešavine današnje Noći veštica i karnevala. Ovaj ritual je predstavljen kod nekih autora i kao primer slovenskog šamanizma. Takođe, verovalo se da Perun kada pobedi Velesa pušta kišu u znak triumfa nad Velesom. Vjačeslav Vsevolodovič Ivanov i Vladimir Toporov rekonstruisali su ovu mitsku borbu komparativnom metodom koristeći se spevovima, pričama iz raznih indoevropskih religija. Prema njihovoj priči u svim indoevropskim religijama postoji borba između gromovnika i velikog zmaja ili zmije. Oni su zaključili da je velika zmija upravo Veles, koji obitava kod korena Drveta Sveta i pokušava da ode na vrh, gde obitava Perun i gađa ga gromovima.
Velesova žena je bila Devana, boginja lova i boginja majka, gospodarica šuma i šumskih bića.
Samo u keltskoj mitologiji postoji božanstvo slično Velesu, a to je Cernunnos, bog druida, prirode, rogatih životinja, a simbol mu je rogata zmija (a tako su po Vjačeslavu Vsevolodoviču Ivanovu i Vladimiru Toporovu Sloveni nekad doživljavali i Velesa) .
U nekim slovenskim plemenima i Veles je doživljavan kao stvaralac sveta (u jednoj poljskoj priči se govori o stvaranju sveta od strane Velesa i Peruna).
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav031.jpg)
Veles-Mudri starac zaštitnik životinja i biljaka
Uticaj Velesa je bio nesumnjivo velik, a njegov kult jak i izražen. On je pored Peruna jedino slovensko božanstvo koje su poštovali svi slovenski narodi. O tome svedoči i veliki broj gradova, koji nose Velesovo ime.
Dolaskom hrišćanstva, Velesovu ulogu preuzimaju Sveti Vasilije, a kod Srba i sveti Sava, kao zaštitinik pastira. Velesa su često hrišćanski hroničari i sveštenici u srednjem veku poistovećivali sa đavolom, verovatno zbog toga što je bio predstavljan kao rogat mladić.

Vesna Kakaševski
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav034.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 08-09-2009, 19:05:16
STRIBOG

(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav05.jpg)O Stribogu se danas zna jako malo. Mnoge informacije o ovom božanstvu su izgubljene vremenom iako je Stribog bio jedan od najbitnijih bogova Slovena. O njegovoj ulozi i bitnosti svedoči to da se pominje u svim starim epovima o Slovenima. U epu ,, Slovo o polku Igoreve’’ se govori kako vetrovi, unuci Striboga duvaju s mora. Iz ovoga se može zakljuciti da je stribog zamišljan kao starac, pošto ima unuke. Unuci su bili vetrovi svih pravaca. Mnogi zapadni hroničari su pisali da je Stribog mogao biti uništitelj dobrog, ali to ne treba uzimati mnogo ozbiljno, jer su ti hroničari uvek pisali sa ciljem da umanje važnost Slovenskih bogova i da nametnu svoju religiju, uglavnom hrišćanstvo. Da bi se ovo bolje shvatilo treba uzeti u obzir region u kome su Sloveni živeli. To su bile uglavnom ravnice, blizu reka i močvara. U ovakvim predelima su vetrovi mogli da budu jaki, ali u ovim predelima nisu duvali vetrovi koji su uništavali, poput uragana i tornada. Tako da Stribog nije mogao biti uništitelj. Vetrovi koji su duvali u krajevima gde su Sloveni živeli nisu uništavali, tako da ni Stribog kao gospodar vetrova, nije bio uništitelj. Da bi se shvatila njegova uloga treba pogledati kako je izgrađeno ime ovog boga. Deo imena kazuje da se radi o božanstvu, odnosno on u imenu sadrži reč bog. O funkciji Striboga više bi trebao da nam kaže prvi deo imena, reč STRI. Prostirati se na nekim slovenskim jezicima poput slovačkog kaže roztrusovat. Vidi se da je došlo do glasovne promene pa je s prešlo u z, ali inače u ovoj reči se nalazi reč STR iz stribogovog imena. Verovatno je po ovome da je on bio rasprasiteljim semena, prostiraocem i prenositeljem malih stvari, ali takođe je mogao i da prenosi smeće.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav051.jpg)Zamišlan je kao starac koji je imao ratnički rog. Ovim rogom je budio vetrove, svoje unuke. Zbog ove osobine mnogi vojni zapovednici su se identifikovali sa Stribogom i videli u njemu ideal. Tako su i knezovi često gradili njegove idole i poštovali ih. Stribog je naročito bio poštovan u Kijevskoj Rusiji, odnosno kod istočnih Slovena. O tome svedoče mnogi izvori iz tog vremena. U spisu ,,Povest vremennih let’’ se pominje kako je Stribogova statua bila sagrađena na bregu iznad Kijeva, zajedno sa Perunom, Horsom, Dažbogom, Simargilom i Mokoš.
Stribog je bio i zaštitnik Vesne, zajedno sa Jarilom. Stribog je kao bog vetra i vazduha donosio Vesnu svakog proleća na krilima lakog prolećnog povetarca. Zajedno su pobeđivali svakog početka proleća Moranu i donosili zemaljskom svetu proleće i bolje uslove za život.
Životinja koja je bila posvećena Stribogu je bio orao. Biljke posvećene Stribogu su glog i dub. Prilikom davanja zaveta, Stribog je bio čest garant. Svečanosti u Stribogovu čast su se organizovali i leti i zimi. Leti verovatno da se prizovu vetrovi i kiša, dok ga je zimi trebalo udobrovoljiti. U periodu hristianizacije osobine Striboga su preuzeli sveti Vatrolomej i Stevan vetroviti.

Nikola Milošević

(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav052.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 09-09-2009, 17:20:41
SIMARGL

(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav06.jpg)Simargl je slovensko božanstvo ognja. On je bio vezan za kućno ognjište ali i za svetu vatru koja se palila tokom verskih obreda. Može se slobodno reći da je Simargl personifikacija vatre koje je za Slovene predstavljala svetinju zbog čega su joj pripisali božanske karakteristike. Jer osim božanstva ognja- Simargla u slovenskom folkoru nailazimo i na duhove vatre- božanska i vilinska bića koja na različite načine pomažu ljudima. Tako u folkloru uralskih Slovena nailazimo na Varnicu Skakalicu, vatrenu vilu koja seljacima pokazuje mesto na kome se nalaze zlatne rude a tu su i lutajuće svetlosti «bludnički» koje su precima Lužičkih Srba pokazivale put kroz mračne predele. Natko Nodilo spominje Kresa i Kresnika –personifikacije svete vatre koja se palila na poljima i uzvišenjima a u ove vatrene duhove verovali su Sloveni sa prostora bivše Jugoslavije. Vidimo da su Simargl, Kres i ostala biće bili ne samo duhovi vatre već i sam božanski oganj koji je za Slovene bio svetinja nad svetinjama. Zato, da bi bolje razmeli Simrglovu prirodu, moramo pokušati da shvatimo šta je oganj značio za naše pretke i kakvu je ulogu igrao u njihovim životima.
Kao su Sloveni uopšte dolazili do vatre? Ona se  najčešće dobijala trenjem drveta o drvo da bi se kasnije delila među stanovnicima sela. Takva vatra nazivala se «živom vatrom» a njeno održavanje predstavljalo je kako pitanje održavanja života tako i versku dužnost. Vatra je pre svega bila vezana za kućno ognjište, mesto koje je se kod starih Slovena takođe smatralo svetinjom. Postoji više razloga za to..Ognjište je bilo fizičko i duhovno središte oko koga se okupljala cela porodica, što zbog pripreme i konzumacije hrane, što zbog obavljanja ritualnih radnji. Ono je istovremeno bilo izvor toplote, mesto na kome se pripremala hrana, kao i oltar na kome su prinošene žrtve. Zbog toga je ognjište predstavljalo predmet verskog obožavanja, kultno mesto kome je stari Sloven prilazio umivenog lica. Ispod ognjišta su sahranjivani članovi porodice zbog čega se ovo mesto povezivalo sa duhovima predaka. Tu je živeo i domovoj- duh koji štiti kuću i ukućane. Iznad ognjišta visile su verige, sveti predmet  na kome su kačena žrtve kao što su glava crnog petla, životinjske dlake i iznutrice, ptičja pera itd. Sa ognjištem je bio povezan i dimnjak koji je za stare Slovene bio simbol veze između ljudi i bogova. Prostor oko ognjišta je, dakle,  u sebe uključivao čitav niz svetih predmeta ali najveća svetinja bila je božanska vatra koja je održavala život našim precima, vatra koja je bila fizička manifestacija boga koji se brine o životu ukućana- Simargla. Simargl je na ovaj način bio povezan za kućnim ogništem međutim, ovo božanstvo povezuje se i sa obrednim vatrama odnosno vatrama koje su paljene tokom vršenja rituala. Za ovakve vatre smatralo se da imaju moć preobražavanja i pročišćenja, pa su ih seljaci najčešće preskakali ili prevodili svoju stoku preko njih. Prošičćujuća moć vatre imala je tako da omogući zaštitu ljudi i stoke od zlih sila.
     Razmotrimo ličnost samog Simargla..Šta nam o njemu može reći analiza njegovog imena, rodbinske veza sa ostalim bogovima ili pak njegov teriomorfni oblik? Simarglovo ime  se u istorijskim izvorima spominje na dva različita načina: kao ime dva božanstva Sima i Rgla i kao ime jednog boga- Simargla. Nestor je bio hroničar koji je ovo ime zabeležio kao ime dva različita božanstva a ovome govori i spomenik poznat kao "Sbornik Paisijev". Još jedno ime- Семоръглъ spominje se u spomenicima slovenske civilizacije a ovo ime se najčešće povezuje sa brojem sedam. Broj sedam vezan je za ljudski lik Simargla koji se ponekad prikazuje kao ratnik sa sedam glava. Ako pak analiziramo  imena Sim i Rgl, dobićemo, po Spasolju Vasiljevu, ime jednog božanstva koje goni zimu. Jer Sim je za Vasiljeva jedan oblik imenice zima dok glagol rgati on povezuje sa rečju goniti. Ova teorije ima svoju osnovu u Simarglovoj prirodi jer on je, pre svega, božanstvo vatre koje izgoni hladnoću iz domova ljudi, no pitanje je da li Simargla možemo smatrati bogom koji isteruje zimu shvaćenu kao godišnje doba. Jedino što sigurno znamo je da se uralska Vranica Skakalica u bajkama definiše upravo kao ona koja donosi proleće i isteruje zimu iz čega ipak ne možemo legitimno zaključiti da je ovo istovremeno i  funkcija Simargla. Larisa Vilenskaja, naučnica koja je proučavala slovenski šamanizam naprotiv smatra Simargla božanstvom zime a ovaj podatak ona ja našla u slovenskom mitu o kreaciji univerzuma. Simarglovo poreklo nam takođe može dosta toga reći- on je Svarožić tj, jedan od potomaka Svaroga, što definiše ovo božanstvo kao jednog od slovenskih bogova toplote i svetlosti. Njegov braća su Horz i Dažbog, bogovi sunca i meseca koji su i sami jedna vrsta nebeske vatre, iste one vatre koju predstavlja Simargl na zemlji u obliku ognja. Simarglova sestra je Mokoš koja se kao i on brine o ukućanima, pomažući im da održavaju bračnu slogu, mir i radost u kući.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav062.jpg)Momir Janković navodi dva životinjska oblika Simargla: oblik psa i oblik zmije, odnosno zmaja. Mi ćemo obe ove forme ukratko analizirati pri čemu ćemo dodati i treću- oblik vuka o kome govori Natko Nodilo. Pas je, naravo, vezan za Simargla kao za boga- čuvara kuće a ovam psu su katkad pripisivana i krila. Zmija i zmaj su se oduvek povezili sa elementom vatre kao i druga zmijolika stvorenja (npr. gušteri salamanderi). Na kraju, tu je i vuk koji kao noćno stvorenje na pravi način simbolizuje oganj koji gori noću. U srpskoj književnosti nalazimo na jednog junaka u čijoj se ličnosti sureću dve Simarglove životinja- zmaj i vuk. U pitanju je Zmaj Ognjeni Vuk koga Natko Nodilo smatra upravo personifikacijom ognja. Za kraj reći ćemo nešto i o poreklu Simargla. Njegove preteče nalazimo u vedskom Agniju i persijskom Simorgu, grifonu čija je dužnost bila da čuva sveto drvo.

Vesna Kakaševski

(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav061.jpg)


 



Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 09-09-2009, 17:30:54
HORS-Horz



     Knez Vladimir 980. godine podiže kipove paganskim bogovima na brdu iznad Kijeva i ne sanjajući da će ih ubrzo sam srušiti. Pored statua Peruna, Mokoši, Striboga, Simargala i Dažboga Vladimir podiže i statuu Horza. Nemamo podatke o tome kako je ova statua izgledala, međutim, analizirajući pisane izvore možemo makar naslutiti kako se Horz zamišljao. Momir Janković Horzu pripisuje sledeće fizičke atribute: sunčani oreol iznad glave, na glavi  rog koji simbolizuje Мesec i vuka na grudima koji taj Мesec proždire. Iz ovog opisa vidimo da je Horz bio božanstvo vezano, pre svega, za nebeska tela, mada se postavlja pitanje da li su time iscrpljene sve funkcije Horza.
     U jednoj ukrajinskoj legendi spominje se knez Višeslav koji „vučjim trkom” prelazi put od Kijeva do Krima. Njegov cilj je da preseče put Horzu i da stigne na Krim pre nego što se oglasi petao. Horz je ovde shvaćen kao jutarnje Sunce koje Višeslav pokušava da prestigne ali i Mesec čijom putanjom se on kreće. Ali šta je zapravo Višeslavov „vučji trk”? Poznato je da slovenski folklor obiluje pričama o vukodlacima, ljudima koji se za života ili posle smrti pretvaraju u vukove. Knez Višeslav je upravo takav vukodlak, koji pod uticajem Horza-Meseca odbacuje svoj ljudski lik i preuzima vučji. Slična je priča i o caru Trajanu, demonskom biću koji noću obavlja svoja zlodela, boraveći u tami i krijući se od jutarnjeg sunca. Horz je dakle Mesec koji vlada vukodlacima, vampirima i demonima, iako se on zbog toga ne može smatrati negativnom silom, već naprosto energijom koja u čoveku ili drugom sličnom biću budi ono životinjsko, mračno i skriveno. Horz je sa Mesecom povezan i na drugi način. Njegov simbol je rog, dok mu je na grudima vuk koji proždire Mesec, simbološući tako njegovo pomračenje. Pridev kors veoma je sličan Horzovom imenu, a označava nešto krnje, načeto. Ovaj pridev se, naravno, odnosi na mesec koji u svojim fazama rastućeg i opadajućeg meseca izgleda upravo tako, krnje.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav08.jpg)Kao što rekosmo, Horz ne predstavlja samo mesec već i kao jutarnje Sunce ili čak Sunce u svim svojim fazama. Naučnik Sreznjev, koji je otkrio jedan Horzov kip, naziva ga Apolonom. Ponekad se Horz shvata kao istovetan Dažbogu, čineći tako jedno božanstvo Horz-Dažbog. Horzove sestre su Hrsalke –  sunčane devojke. Jezička analiza otkriva da je Horz čak pre božanstvo Sunca nego Meseca. Upravo će ta analiza postaviti pitanje o originalnom poreklu Horza i njegovom mestu u slovenskoj mitologiji.

    Većina stručnih autora (Dragoslav Srejović, Luj Leže) ne smatra ovo božanstvo izvorno slovenskim. Osnovni problem koji se javlja u analzi Horza je njegovo ime, koje se ne smatra originlano slovenskim. Šta nam o tome može reći etimologija? Spasoje Vasiljev smatra da ime Horz vodi poreklo od iranske reči kuršid i jevrejske reči cheres koje označavaju Sunce. Tu je takođe i egipatski Horus, koji ima slične funkcije kao Horz, ali i persijski Khores. Sve ove reči označavaj Horza kao božanstvo Sunca, međutim, on nije samo to. Horz je kao Svarožić zapravo samo jedan oblik Sunca shvaćenog kao oganj ili svetlost koji se noću pojavljuje kao mesec a ujutru kao rano Sunce. O tome govori njegovo aspekt Svarožića, dakle, sina Svaroga, nematerijalnog, nebeskog ognja. Kao što znamo, u grupu Svarožića spadaju Horz i Dažbog, koji predstavljaju samo dva različita aspekta jedne te iste stvari. Zato nije ni čudo što se Horz i Dažbog nekad shvataju kao jedan entitet Horz-Dažbog. Dakle, Sunce se kao dnevna svetlost shvata kao Dažbog, a noću kao Horz, tj. Mesec (noćno Sunce). Pored toga, Horz je i jutarnje Sunce, isto ono Sunce koje pokušavaju da izbegnu Trojan i knez Višeslav. Horz je kao Svarožić igrao još jednu ulogu. U trojstvu Perun–Horz–Veles koje se poštovalo pre podizanja kipova kijevskom panteonu Horz je shvaćen kao oganj. Tako u Horzu vidimo različite oblike onog zemaljskog ognja koji je manifestacija Svarogove nebeske vatre, vatre koja se na zemlji pojavljuje kao Sunce, Mesec i oganj.
    Horzovo ime vezano je za mnoge toponime, kao što su Horsovo i  Horoš u Bugarskoj, ostrvo Hortica na Dnjepru i  Horemsko more čija je pritoka Volga. Češki naziv za vatru je horečka, što ponovo pokazuje da Horz može da bude Svarožić i u obliku ognja. Petao se drugačije zove i oroz, dakle životinja koja najavljuje dolazak Horza kao jutarnjeg Sunca.Tu je takođe i horovod, ples koji nalikuje na kolo.
 (http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav081.jpg) Iako je slovensko poreklo Horza diskutabilno mi smo ga uvrstili u tradicionalna slovenska božanstva. Horz se spominje u Nestorovoj hronici u kontekstu opisivanja kijevskog panteona, ali i u mnogim drugim izvorima. Spomenuli smo već ukrajinsku legendu o knezu Višeslavu, a ovaj događaj obrađen je i u Slovu o Igorovom puku. Hroničar Jordanes, koji je se bavio istorijom od drugog do šestog veka nove ere, spominje ostrvo Horticu na Dnjepru na kome se nalazio Horzov hram. Mnogi toponimi govore takođe u prilog teoriji da je Horz slovensko božanstvo, međutim, obe teorije o Horzovom poreklu treba uzeti u obzir pri analizi ovog božanstva.

 Vesna Kakaševski

 

Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 09-09-2009, 17:49:17
SVETOVID (Svantevit, Zvantevith)

  Svetovid je bio vrhovno božanstvo baltičkih Slovena.Zbog važne uloge koju je imao u slovenskoj mitologiji posvetićemo mu nešto više prostora pa će ovom boažnstvi biti povećen još jedančlanak. (http://članak.)Ovo božanstvo bilo je, pre svega, vezano za ostrvo Rujan i utvrđenje koje se na njemu nalazilo- Arkonu. Na tom mestu Svetovidu je bio podignut velelepnim hram, po slovenskom običaju napravljen od drveta i oslikan scenama iz mnogih bitaka. Sam hram okruživale su dve ograde, jedna prekrivena crvenim krovom a druga sastavljena od zastora koji su pridržavala četiri stuba. Veličina hrama bila je otprilike 20X20m što je otkrila ekspedicija koja je istraživala rujanske ruševine 1868. godine. U hramu se nalazila Svetovidova statua napravljena od više drvenih delova, koji su bili tako sastavljeni da je izgledalo kao da je kip bio napravljen od jednog jedinog komada drveta. Svetovidove noge su na isti naobičan način bile utvrđene u zemlju, pa su prilikom rušenja kipa od strane katolika noge kipa morale biti posečene.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav21.jpg)Kako je zapravo izgledao Svetovid? Hroničari opisuju Svetovidov kip kao zastrašujuću, osam metara visoku predstavu božanstva koje je imalo četiri glave. Dve Svetovidove glave bile su spreda a dve straga pri čemu je svaka glava gledala u svom pravcu,  zbog čega je delovalo kao da Svetovid gleda na sve četri strane sveta. Bog je u ruci držao luk, dok je pored njega bila tipična ratnička oprema: uzde, sedlo i mač. Svetovidu je takođe pripadao i beli konj koji je bio u vlasništvu hrama a o ovom konju brinuo se isključivo sveštenik. Rujani su verovali da Svetovid noću jaše svog konja budući da su ujutru zaticali konja dobrano oznojenog i blatnjavog. Svetovidov beli konj služio je sveštenicima za jednu vrstu gatanja koje se odvijalo a sledeći način: pred konjem bi bila postavljena grupa kopalja kroz koju bi konj trebao da prodje. U slučaju da je konj zakoračio desnom nogom, ishod bitke bio bi pozitivan ako ne, negativan. Ovakva gatanja nisu se vršila samo pred odlazak u bitku već  i u bilo kojij prilici koja bi zahtevala nekakav izbor. Rujani su uvek poštovali ishod predviđanja koji je za njih značio manifestaciju volje Svetovida.

Arkona nije bila samo verski već i trgovački centar. Ovde su dolazili trgovci koji bi u Svetovidovom hramu ostavljali najvredniji predmet iz svoje ponude pre nego što bi započeli trgovinu. Takav poklon hramu predstavljao je svojevrsnu žrtvu Svetovidu koji je imao da obezbedi pomoć božanstva pri obavljanju trgovačkih poslova. Na ovaj način je riznica hrama bivala sve bogatija a tome su doprineli i pokloni raznih vladara koji su želeli da ostanu u dobrim odnosima sa Rujanima. Na ostrvo Rujan (današnji Rügen u Nemačkoj) dolazili su i Sloveni iz ostalih plemena. Oni su takođe odavali počast Svetovidu zbog čega su Rujani bili veoma ponosni. Međutim, Svetovidov kip iz Arkone nije bio jedina predstava božanstva na osnovu koje se može rekonstruisati Svetovidov lik. Tu je i takozvani Zbručki idol koji je nađen u Galiciji, na jugoistoku Poljske. Zbručki idol predstavlja statuu sa četiri lica koja gledaju na sve četiri strane sveta. Dva lica su muška a dva ženska pa se postavlja pitanje da li se ovde zapravo radi o četri različita božanstva. Neki smatraju da je ovo istovremeno kip Mokoši, Ladi, Perunu i Svarožiću dok drugi misle da je ipak u pitanju Svetovid. Problem se može rešiti na sličan način kao i u slučaju Gerovita i njegove sedomoglave statue. Oba božanstva mogla bi predstavljati panteon u malom, ili pak razne aspekte istog božanstva oličene u različitim božanskim oblicima. Moglo bi se i reći da se slovenski bogovi u predstavama Gerovita i Svetovida na Rujnu još nisu izdiferencirali tj.  da se još nisu izdvojili kao božanstva sa posebnim funkcijama i identitetom.
(http://img41.imageshack.us/img41/1507/svetovidmali1.jpg)  Kakava je onda funkcija Svetovida? Ako etimološki analiziramo njegovo ime možemo zaključiti da se radi o božanstvu koje vidi svet- -svevidećem božanstvu. Dva Svetovidova kipa predstavljaju božanstvo koje gleda na sve četri strane sveta što je činjenica koja govori u prilog ovoj teoriji. Ne bi bilo neobično da jedno vrhovno božanstvo ima takve moći kao Svetovid jer, ako se setimo, mnogi vrhovni bogovi paganskih panteona imaju iste sposobnosti. Tako grčki Zavs posmatra svet sa svog Olimpa dok Odin nadgleda univerzum sedeći na tronu Hildskjalfu. Međutim, koren vid ima i drugačije značenje, mnogo šire od onog koje ima u reči videti. Sanskritska reč ved znači znati iz čega su proizašle reči vid- znalac i vede- znanja. Iz sanskritskog ved proizašle su mnoge slične reči indoevropskih jezika pa tako imamo grčku reč oida  (znam) ili norvešku vet (znati). Svetovid bi tako bio božanstvo koje sve vidi i sve zna, dakle jedna sveznajuća i sveprisutna kosmička inteligancija. Aleksandar Asov smatra da je Svetovid zapravo bio zemaljski car Svetogor koji je dostigao prosvetljenje i postao Svetovid- onaj koji sve zna i sve vidi. Ovakvo shvatanje je, doduše netradicionalno, međutim ono dosta govori o Svetovidovoj prirodi.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav211.jpg)
Praznik Svetovida
Svetovidov praznik slavljen je u doba skupljanja letine. Tada bi njemu u čast bile žrtvovane životinjske glave a vršilo bi se i gatanje. Ovo gatanje nije uključivalo belog Svetovidovog konja već bi sveštenik, odnosno, žrec, posmatrao stanje medovine koja je za vreme prošlogodišnjeg praznika bila sipana u Svetovidov žrtveni rog. U slučaju da je tečnost u rogu opala, to bi značilo da će godina koja sledi biti siromašna, dok je prepun rog značio rodnu godinu. Nakon gatanja medovina bi se prosipala a sveštenik bi novu medovinu dolivao u rog. Za vreme Svetovidovog praznika ljudi bi se lečili od bolesti očiju koristeći pri tom izvorsku vodu i biljku vidovšćicu. Zabeleženo je da je Svetovid primao i ljudske žrtve, koje su najčešće činili hrišćani, odnosno hrišćanski monasi. Postavlja se pitanje da li su te žrtve vršene iz osvete za smrt slovenskih žrečeva koje su ubili katolici ili je ljudska žrtva zaista bila deo slovenske tradicije. Dolaskom hrišćanstva Svetovida je zamenio sveti Vid, čiji se praznik slavi 26. juna.

 

  Vesna Kakaševski
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 09-09-2009, 18:01:08
TRIGLAV

Triglav, vrhovni bog grada Šćećina bio je obožavan pretežno među baltičkim i polabskim Slovenima. Međutim, tragove njegovog kulta možemo naći i u Pomeraniji, Rusiji kao i na teritoriji bivše Jugoslavije (planina Triglav u Sloveniji). Ovo troglavo božanstvo imalo je svoje hramove u Šćećinu, Volinu, Braniboru i Arkoni a ostaci njegovog hrama nađeni su i u Skradinu, mestu koje se nalazi severno od Šibenika.
     Znamo da su baltički i polapski Sloveni obožavali pretežno polikefalne bogove.Setimo se da je Ruđevidova statua na Rujnu imala sedam glava a Porevitova pet, dok je Svetovidov rujanski idol, kao i onaj  iz Zbruča imao četiri glave. Ni Triglav nije bio izuzetak. Ovo božanstvo uvek se predstavljalo sa tri glave što se i vidi iz njegovog imena Triglav, odnosno Troglavi. Šta predstavljaju tri glave Triglava? Poštovaoci ovog božanstva govorili su da Triglavove glave simbolizuju njegovu vladavinu nad tri sveta: nebeskim, zemaljskim i podzemnim svetom. Sličan koncept uočava se i u ostalim mitološkim sistemima: nordijski Odin takodje ima tri lika koja su povezana tri različite sfere, a tu je i grčko trojstvo Selena- Afrodita- Hekata, tj. mesec (nebo), zemlja i podzemlje. Momir Janković smatra da Triglavove glave zapravo predstavljaju tri različita božanstva: Svarožića, Sivu i Crnoboga.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav22.jpg)  Kao što znamo, Svarožić je kao Sunce gospodar neba, Siva je boginja zemlje a Crnobog božanstvo podzemlja. Postoji i jedno drugačije objašnjenje: Triglavove glave označavale su tri letnja meseca tokom kojih je vladalo ovo božanstvo. Na sličan način tumačilo se i postojanje Ruđevitovih sedam glava. One su označavale sedam letnjih meseci, dok su glave njegovog brata Porevita predstavljale pet meseci zimskog perioda. Triglav je takođe bio i ratničko božanstvo. Njegov simbol bilo je koplje privezano za stub a ovo koplje su Sloveni iz Volina poštovali kao samog Triglava. Triglavova životinja bila je crni konj koji je u hramovima ovog boga služio za divinaciju. Gatanje se u Triglavovom hramu vršilo na sličan način kao gatanje u hramu Svetovida: crni konj  bio bi pušten da prodje između devet kopalja obojenih crnom i belom bojom a od ishoda gatanja zavisilo je kakve će poteze povući plemeniski starešina i njegov narod. Ukoliko bi konj dotakao crno obojena koplja to bi se tumačilo kao loš znak pa pleme ne bi ništa preduzimalo, a ako bi konj dotakao belo koplje ishod gatanja smatrao bi se pozitivnim. U slučaju da se gatanje vršilo pred polazak u bitku, pleme bi odlazilo u rat samo ako Triglavov konj ne bi dotakao nijedno koplje. U suprotnom– bitka bi bila odložena.
     Kako su izgledali hramovi posvećeni Triglavu? Hram koji je sagradjen u blizini Volina nalazio se na najvišoj planini u okruženju a po starom slovenskom običaju bio je sagrađen od drveta. Pored hrama bio je zasađen hrast a u samom hramu nalazila se statua Triglava obučena u odeždu koju je katkad oblačio žrec, preuzimajući tako na sebe ulogu božanstva. Šćećinski hram posvećen Triglavu takođe se nalazio na planini. Njega je osnovao poljski knez Boleslav a hram je bio znalački ukrašen scenama iz života koje su po mišljenju mnogih posetioca delovale izuzetno realistično. U sredini hrama nalazilo se drvo hrasta koje je je za Slovene oduvek bilo sveto zbog čega se hram verovatno gradio oko već izraslog drveta (sličan hram postojao je i u Švedskoj, u Upsali, a u centru ovog hrama  nalazilo se stogodišnji jasen). Kip Triglava koji se nalazio u ovom hramu imao je na sebi maramu koja mu je prekrivala oči i usta a ova mrama je bila prošivena zlatom. Sveštenici su maramom prekrivali Triglava da ne bi video i prepoznao ljudske grehe što pokazuje ogroman pijetet koji su Sloveni gajili prema svojim bogovima. Setimo se samo Svetovidovog sveštenika koji nije smeo da diše da ne bi svojim ljudskim dahom okužio vazduh u hramu.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav221.jpg) Pored šćećinskog hrama hrišćani su uskoro podigli svoju bogomolju i predložili Slovenima da se hrišćanski Bog i pagansko božanstvo podjednako poštuju. Ubrzo nakon toga, katolici su uništili Triglavov hram pa su Sloveni prevarom bili naterani da prihvate hrišćanstvo. Na sličan način  su katolički sveštenici uništili i Triglavov kult u Volinu: stanovništvo koje nije htelo da se odrekne paganizma sakrilo je zlatni Triglavov kip u udubljenje jednog drveta a novo Triglavovo prebivalište držano je u strogoj tajnosti. Katolici su zato poslali uhodu koji je govorio jezikom domorodaca da bi na prevaru otkrio lokaciju kipa koristeći slovensku naivnost. Iako je Triglavov gaj bio otriven, sama statua nije mogla da se izvuče iz udubljenja drveta pa su katolici morali pribeći uceni: pogodili su se sa Slovenima da se razmene živote slovenskih robova za zlato od koga je bio sagrađen Triglavov kip. Triglavov kult se, ipak, dugo zadržao u narodu. Sa dolaskom hrišćanstva Sloveni su prihvatili koncept svetog Trojstva pa su neko vreme Triglava poštovali kao vrhovno božanstvo. Triglav je u narodu uzeo i lik Trajana, demonskog cara koji noću vrši zlodela, dok se danju krije od sunčeve svetlosti. Ovo božanstvo našlo je svoje mesto i u sistemu slovenskog vedizma, neopaganskog pokreta koji je poslednjih desetak godina našao veliki broj svojih pristalica u Rusiji, Ukrajni pa i na našim prostorima. Zato ćemo ukratko objasniti neopaganski koncept Triglava.
     Velesova knjiga predstavlja Triglava kao jedno božanstvo koje se pojavljuje u tri različita lika. Ovaj koncept preuzet je iz hrišćanskog učeja o svetom trojstvu ali i vedskog učenja o  božanstvu po imenu Trimurti. Božanstvo Trimurti činila su tri boga (Brama, Višnu i Šiva) koji, iako imaju svoj božanski identitet, zapravo predstavljaju različite kvalitete jedne kosmčke sile (stvaranje, održavanje i uništavanje). U slovenskom vedizmu postoji više skupina božanstva koja se nazivaju imenom Triglava: Veliki Triglav čine Svarog, Perun i Svetovid dok Male Triglave čine: Hors,Veles i Stribog, Višnji, Lela i Letenica, Radgost, Krišnji i Koledo te Sivi, Jar i Dažbog

Vesna Kakaševski

(http://img2.imageshack.us/img2/7896/triglavmali1.jpg)

RADGOST


Radgost je bio vrhovno božanstvo grada Retre. Retari su bili slovenski rod koji je pripadao plemenu Ljutića koji je živeo između reka Odre i Labe u Libečkom zalivu. Danas je slovenski živalj skoro potuno nestao sa tih prostora sa izuzetkom Lužičkih Srba. Drugi naziv za Retru bio je Radgošće, naziv očigledno izveden iz imena boga Radgosta. U Radgošću, odnosno Retri nalazio se hram ovog božanstva sagradjen od drveta, predivno oslikan spolja i iznutra. Hram je stajao na osnovama koje su podsećale na rogove a na ove rogate formacije kačili su se mnogi predmeti koji bi omogućavali zaštitu hramu, između ostalog i pravi životinjski rogovi. Adam Bremenski opisuje Radgostov kip koj se nalazio u hramu kao veličanstvenu konstrukciju prekrivenu zaltom na postolju od purpura. Sam kip je verovatno bio sagrađen od drveta kao što je to slučaj  sa ostalim kipovima slovenskih bogova. U Radgostov hram dolazilo su Sloveni iz ostalih plemena zbog čega su Retari bili veoma ponosni. Ispred Radgostovog hrama se trgovalo a unutar hrama vršilo se proricanje. Proricanje se vršilo na sledeći način: sveštenici bi prvo izbušili rupe u zemlji i potom tumačili oblike koje bi iskopana zemlja formirala a zatim bio u u hramo bui pušten «zeleni konj». Ovaj konj bio je sasvim običan konj koji je za svrhe proricanja bio prekriven travom. U zavisnosti od toga gde bi konj gazio tumačila bi se volja bogova. Radgostov hram bio je sagradjen 1000. godine a spaljen 1066-te od strane katolika.
     Radgost se kao i ostali slovenski bogovi predstavljao sa više glava, dakle, bio je polikefalan. Jedna njegova glava bila je ljudska a druga lavlja. Lavlja glava dokazuje veliku starost ovog božanstva budući da su lavovi nestali sa slovenske teritorije još u doba Aleksandra Makedonskog. Kao i svako slovensko božanstvo i Radgost je imao ratničke atribute.U jednoj njegovoj ruci bila je sekira a u drugoj, pak, hleb i so. Šta nam govore ovi atributi? Hleb i so predstavljaju simbol dobrodošlice u slovenskim zemljama pa tako možemo zaključiti da je Radgost bio bog gostoprimstva. I njegovo ime govori o tome- Radgost je Rad gost, odnosno, drag gost, gost koga domaćin rado ugošćuje.Treba naglasiti da je gostoprimstvo poznata osobina slovenskih naroda koja od njih čini prijatne i dobrodušnje ljude koji svom gostu neće uskratiti ni hranu ni krevet a u nekim slučajevima domaćin će ponuditi čak i svoju ženu (ovaj običaj je postojao i među skandinavskm narodima). Sloveni su uvek bili dobri domaćini što se i dan-danas očituje u fenomenu slava- prazniku posvećenom određenom hrišćanskom svecu koji predstavlja zaštitnika porodice. Svetac čija se slava slavi zapravo je transformisani paganski domovoj, odnosno, predak kome su ostavljane žrtve u hrani i piću. Za vreme slava domaćin se uvek trudi da ugodi gostima pa postoje i slučajevi da slave i proslave kod Slovena traju danima («Ivkova slava»). Čak je i Radgostova sekira bila simbol gostoprimstva- ona je bila oružje kojim bi domaćin štitio svog gosta u slučaju napada. Osim što je bio bog gostroprimstva Radgost je bio i bog veselja. On je bio vezan za vino zbog čega su ga slavili vinari. Pomenute osobine Radgosta bile su razlog zbog čega je ovom božanstvu bio posvećen onaj period u godini u kome su Sloveni najčesće nešto slavili. To je bio zimski period godine koji se i dan- danas smatra dobom proslava.
     Kakve su se žrtve prinosile Radgostu? Najčešće je u pitanju bila krupna stoka ili kakva krupna životinja kao što je, na primer, medved ali zabeleženo je da je Radgostu bila prinesena i ljudska žrtva. Biskup Jovan bio je  žrtvovan pošto je odbio da se odrekne hrišćanstva a njegovo ubistvo je zapravo predtavljalu osvetu za ubijanje slovenskih žrečeva (sveštenika) koje su izvršili katolici. Što se tiče eventualne planetarne korespodencije, Spasoje Vasiljev navodi izvor po kome se Radgost identifikuje sa Merkurom. Međutim, u slovenskoj tradiciji nije postojao nikakav astrološki sistem pa su svi današnji sistemi planetarnih korespodencija koji uključuju slovenska božanstva čisto proizvoljni. I sam spis koga navodi Vasiljev (Mater verborum), proglašen je kasnije nevažećim. Brojni imena i dan-danas su vezana za Radgosta. Radgoszcs je ime jednog sela u Galiciji, oblasti u jugoistočnoj Poljskoj. Tu je i brdo Radhost u Moravskoj na kome su se u stara vremena održavali rituali u čast Radgostu, obično u vreme letnjeg solsticija. Lično ime Radagost zabeleženo u Kranjskoj 975. godine a tu je i slično ime Miligost (mio gost).
     Ostaje otvoreno je pitanje da li se Radgost može identifikovati sa još jednim božanstvom Retre- Svarožićem. Ovaj problem potiče iz činjenice da su dva srednjevekovna hroničara govorila o istom božanstvu upotrebljavajući različita imena. Tako Adam Bremenski govori o Radgostu a Titmar o Svarožiću čiju je sliku zapazio u retrijanskom hramu. Sam Titmar smatra da je Radgost ime grada, a ne ime božanstva a ovo mišljenje deli i naučnik Brikner. Ipak, kipovi Radgosta nadjeni su i na drugim lokacijama tako da ovo božanstvo ne možemo smatrati isključivo vezanim za prestonicu Retara.

 

Vesna Kakaševski



Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 09-09-2009, 18:17:11
ŽIVA(Siva)

Siva je jedna od slovenskih boginja plodnosti a njeno drugo ime–Živa, opisuje je kao boginju koja daje život. Kao i svako žensko božanstvo, Siva je jedan od oblika  boginje majke, međutim, majčinski aspekt je kod Sive još naglašenji nego kod ostalih slovenskih boginja (Vesne, Lade). Jedno od njenih imena, Zizileja opisuje Sivu kao zaštitnicu dece i u tom svojstvu, ona je boginja koja se brine o deci i bdi nad njihovom sudbinom. Ako analiziramo njen fizički izgled videćemo da je Siva tipično božanstvo plodnosti. Njena kosa je plava, boje žitnog klasja, u jednoj njenoj ruci je jabuka a u drugoj jagode. Interesantan je mit o Sivinoj kosi: njenu kosu spaljuje zli duh zbog čega joj Svetovid, njen pratilac, pravi kosu od čistog zlata. Gotovo identičan mit postoji i u nordijskoj mitologiji- boginji Sif nestašni bog Loki odseca kosu na spavanju,  nakon čega joj patuljci prave novu, zlatnu. Iz imena ovih boginja može se videti da se verovatno radi o istom božanstvu, i da Siva i Sif predstavljaju samu zemlju koja u vreme plodnosti biva prekrivena zlatom jedrog žita, dok u neplodno doba godine ona ostaje bez svoje «zlatne kose». U Belorusiji se verovalo da je Siva tokom leta trudna zbog čega je bilo zabranjeno zabijati sečiva u zemlju da se ne bi povredila ova boginja. Ovakvo shvatanje argument je više u prilog teoriji da je Siva tipična boginja-zemlja, odnosno, Majka zemlja. Da bi odobrovoljili boginju plodnosti muškarci su u polja postavljali izrezbarene kipove sa likom Žive. U istu svrhu njoj su nuđene ponude, obično u cveću ili plodovima. Zabeleženo je takođe da je Živi bio žrtvovan petao, od davnina poznat kao simbol plodnosti i životodavnog sunca.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav098.jpg) Kao što smo videli iz priče o spaljivanju i magičnom zaceljenju Sivine kose, ova boginja bila je vezana za žito koje se u jesen žanje, da bi u proleće ponovo bilo posejano i spremno za narednu žetvu. Ako pratimo vremenski poredak pomenute legende videćemo da Sivino doba godine jesen. Ako, pak Vesnu vežemo za proleće, Ladu za leto a Moranu za zimu imaćemo na jednom mestu sve četiri faze boginje-zemlje, koja kroz svoja četri božanska lika prolazi kroz godišnji ciklus plodnosti. Međutim, iako je svaka boginja bila vezana za određeno doba godine , one su se slavile i onda kada nije bilo vreme njihove vladavine. Tako imamo zimske rituale vezane za Moranu ali i one koje se održavaju u martu- takozvane mačkare. Siva se takođe nije slavila samo u jesen već i u leto, a obred koji je bio vezan za ovu boginju poznat je i dan- danas kao rusalje. Rusalje su seoske žene koje praktikuju jednu tipično šamansku tehniku ulaska u trans. Naime, one ulaze u kolo i posle nekog vremena provedenog u igranju jedna za drugom padaju na zemlju ostajući tako da leže u izmenjenom stanju svesti- transu. Ovaj zanimljiv običaj još uvek postoji u Srbiji, u selu Duboka gde se na praznik Svete Trojice održava obred rusalja, koji je u novije vreme dobio i edukativno-turistički karakter. Osim ritualnog padanja u trans slovenske rusalje nose i lutku napravljenu od slame koja simbolizuje boginju plodnosti. Takođe, sličan ritual praktikuje se i za vreme letnjeg solsticija, među Slovenima poznatog kao praznik Kupala. Za vreme ovog praznika Sivina lutka se potapa u vodu a ovaj ritual ima isti cilj kao i obred potapanja Gerovitove lutke- omogućavanje plodnosti. Živini sveštenici su takođe, na svoj način, iskazivali suštinu ove boginje kao tipičnog  plodonosnog božanstva. Oni su na glavama nosili životinjske rogove koji su na celoj teritoriji stare Evrope bili poznati kao simbol plodnosti.
(http://img80.imageshack.us/img80/4411/zivamala1.jpg) Živa se najviše bila poštovala na teritoriji oko reke Labe zbog čega se  svrstava u Polapski panteon. Nju je slavilo pleme Ljutića koje je lik ove boginje nosilo na svojoj ratničkoj zastavi. Titmar je zabeležio da su Ljutići izgubili zastavu sa Sivinim likom prelazeći preko nabujale reke Milde. Luj Leže je spomnje kao božanstvo Obotrida, medjutim, on sumnja u verodostojnost njenog kulta, budući da se Živa spominje u okviru spisa Mater Verborum, spisa za koji se kasnije ispostavilo da je lažan. Novgorodski spomenik iz petnaestog veka spominje božanstvo sličnog imena- Diva. Ova boginja spominje se takođe u opisu grada Retre. Ratra- kulturni centar plemena Retara bila je sa svih strana okružena šumom u kojoj je po predanju živela Siva. Njen hram nalazio se u gradu Raciboru a osim standarnih aktivnosti u hramu, Živi u čast se vršilo gatanje. Mesto ispred hrama Žive na kome se gatalo nazivalo Razibreg ili Gatalovo. Iako je malo toponima vezanih za Živu, postoje mnoga mesta koja u nazivu sadrže reč deva ili baba. Oba ova naziva označavaju boginju majku pa se može zaključiti da se na mestima koja sadrže ove reči mogla obožavati Siva. Neka od njih su planine Babušnica, Devica i Dević u Srbiji kao i Baba u severnoistočnoj Makedoniji.

 

Vesna Kakaševski

SVAROŽIĆ

Svarožić, bog polapskih Slovena, jedno je od najmisterioznijih božanstava slovenske mitologije. Sve što možemo saznati o ovom bogu može se svesti na par redaka iz Titmatovih spisa i jedva par reči nađenih na ruskim spomenicima iz četrnaestog, petnestog i šesnaestog veka. Međutim, čak i na osnovu ovako malog broja činjenica kojima raspolažemo, a koje u sebi sadrže informacije o prirodi Svarožića, dosta toga možemo zaključiti o ovom božanstvu kao i o slovenskoj duhovnosti uopšte.
     Šta možemo saznati čitajući spise hroničara Titmara? Opisujući Radgostov hram u Retri Titmar spominje slike bogova koje se nalaze u unutrašnjosti hrama, a među ovim slikama najimpresivniji je prikaz božanstva koje se naziva Svarožićem. Titmar naziva Svarožića prvim medju prikazanim bogovima, bogom koga Retrijani najviše poštuju. Ovo božanstvo prikazano je sa šlemom na glavi, mačem i slikom crnog bika na grudima. Vidimo da je ovde reč o ratničkom božanstvu, koje je osim oružja i ratničke opreme imalo i svoju zastavu koja je takođe stajala u Radgostovom hramu u Retri. Zastave svih prikazanih bogova čuvane su u hramu  sve do momenta kada bi Retrijani krenuli u rat. Tada bi zastave bile iznošene iz hrama i nošene u borbu, verovatno da bi Retrijanima omogućile božansku pomoć u predstojećoj bitci. Ruski spomenici iz četrnaestog, petnaestog i šesnaestog veka pak opisuju Svarožića na potpuno drugačiji način.
(http://img143.imageshack.us/img143/9757/svarozicmali1.jpg)
Ovde se ne spominje da je reč o bilo kakvom ratničkom božanstvu već je Svarožić definisan kao božanstvo ognja. Sloveni se "mole ognju i nazivaju ga Svarožićem" kaže izvor iz šesnaestog veka dok nešto stariji izvor navodi da se ognjevi medju Rusima nazivaju Svarožićima. Na osnovu ovoga možemo zaključiti da je Svarožić, kao i Simargl bio božanstvo ognja dok su njegove ratničke karakteristike vezane, pre svega, za ratnički mentalitet naših predaka, starih Slovena. Jer kao što znamo, retko koje slovensko božanstvo nije imalo ratničke karakteristike, čak su i ženska božanstva bila na neki način povezana sa ratom (setimo se Živine slike na jednoj ratničkoj zastavi ili legendarne ptice Mater Sva iz Velesove knjige).
     Etimološka analiza Svarožićevog imena učvrstiće našu tezu po kojoj se Svarožić definiše kao ognjeno božanstvo. Naime, isti koren reči koji se nalazi u Svarogovom i Svarožićevom imenu nalazi se i u ruskoj reči svarit koja znači "kovati" kao i u rumunskoj reči sfarog čije je značenje "spržen".

Takođe, proučavanje rodbinskih veza medju slovenskim bogovima doneće nam pregršt informacija o Svarožićevoj vatrenoj prirodi. Ovo božanstvo se, kao što znamo, naziva Svarogovim sinom, što mu i same ime kaže jer je nastavak ić vezan, pre svega, za poreklo i porodičnu pripadnost. U srpskom jeziku najčešća su prezimena koja se završavaju upravo na "ić", pa tako imamo porodicu Marković čiji je najstariji predak Marko, porodicu Petrović i njivog rodonačelinika Petra, te Ivanoviće, Jankoviće, Jovanoviće itd. Svarožić je, dakle, sin Svaroga, boga nebeske vatre koga mnogi smatraju nebeskim kovačem, odnosno, slovenskim Hefestom. Svarožićeva braća su Dajbog, Horz i Simargl, koji se ponekad i sami nazivaju Svarožićima. Sada dolazimo do jedne specifične karakteristike slovenskog duhovnog sistema koja se očituje u činjenici da su najvažnija slovenska božanstva vatrene prirode. Naime, u slovenskoj duhovnosti često se potencira solarni princip dok se sami Sloveni nazivaju poštovaocima vatre. Velesova knjiga naziva Slovene Dažbogovim unucima dok ruski spomenici navode da Sloveni obožavaju ognjeve tj. Svarožiće. Sveto piće Slovena je surica, napitak neraskidivo vezan za Sunce i solarnu energiju. Sve nam ovo govori da su Sloveni u svom religijskom sistemu zadržali vedski kult vatre koji je iz njihove arijske prapostojbine prenet u novu slovensku domovinu.
 Iz svega ovoga možemo zaključiti da  je najvažnija funkcija Svarožića ona koja ga definiše kao božanstvo ognja. Njegova priroda je, dakle,  svetla i solarna što je odlika većine slovenskih božanstava. Spasoje Vasiljev, štaviše, smatra Svarožića samim bogom Sunca naglašavajući na taj način njegovu solarnu prirodu. Kroz proučavanje i analiziranje Svarožićeve prirode dosta toga možemo saznati o slovenskoj duhovnosti uopšte, jer nam činjenica da su Sloveni poštovali Svarožiće mnogo govori o osnovnim odlikama stare slovenske religije. Bili Svarožići sveti ognjevi ili sami vatreni bogovi , slobodno možemo zaključiti da su Sloveni legitimni naslednici starih Vedejaca čija se vere zasnivala na poštovanju svetlosti i vatre kao vrhovnog fizičkog i duhovnog principa. Dokaz o povezanosti Slovena i Vedejaca možemo naći i najvažnijevom arijevskom spisu - Manuovom zakoniku. Osim sličnosti ovog zakonika sa zakonikom srpskog cara Dušana, u ovom spisu možemo nači i na informaciju da je jedan od šest arijevskih vladara - Manua, bio niko drugi do Svarožić.

Vesna Kakaševski

Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 09-09-2009, 18:31:26
PROV, Proven

Postoje dva načina na koje može da se shvati Prov. Neki ga smatraju bogom pravde dok drugi u njemu vide samog Peruna. Mi ćemo pokazati da su oba ova shvatanja validna i da Prov može istovremeno biti i bog pravde i sam Perun.
     Da vidimo prvo šta sigurno znamo o ovom božanstvu..Helmold ga definiše kao «boga zemlje Aldenburške» odnosno,  teritorije koja bi se na slovenskim jezicima mogla prevesti kao «zemlja Star-grada». Putujući među polapskim i baltičkim Slovenima Helmold je naišao na jednu šumu u kojoj su se nalazili ograđeni hrastovi posvećeni bogu Provu.«Mi odosmo u onostranu Slaviju, i uđosmo u jednu šumu. Tu između vrlo starih drveta videsmo hrastove posvećene Provenu, bogu ove zemlje. Ograđeni su bili šumskom ogradom, kroz koju se ulazilo na dvoja vrata. U svima selima ove zemlje ima mnoštvo kućnih bogova (penates) i idola; ali ovo je mesto glavno svetilište za ceo ovaj predeo». Mesto se zaista smatralo velikom svetinjom jer su u ovaj ograđeni prostor mogli da uđu samo sveštenici ili vernici koji su nameravali da prinesu žrtvu Provu. Svetilište je takođe imalo funkciju azila jer su se u njemu krili oni kojima je život bio ugrožen. Aldenburžani su, dakle, svoje bogove poštovali na isti način kao i ostali stari Evropljani- u svetim gajevima. Provenovo svetilište nije služilo samo za obavljanje verskih dužnosti već su se u njemu organizovala i suđenja. Verovalo se da će se u prisustvu božanstva, odnosno, na mestu njemu posvećenom donositi ispravne odluke i na taj način ostvariti pravda. Sada dolazimo do fukncije Provena koji je na ovaj način shvaćen kao slovenski bog pravde. Kao i svi ostali narodi, i Sloveni su svakako morali imati jedno božanstvo povezano sa pravdom i zakonima. Aleksandra Marinković Obrovski smatra da se se staroslovenski bog pravde spominje i danas, u srpskoj himni «Bože pravde». U ruskoj mitologiji spominje se biće muškog pola po imenu Pravda koje je vladalo nad istinom i pravdom dok se jedan od tri sveta slovenskog univerzuma naziva Pravom. Za razliku od Java i Prava, svetova koje naseljavaju ljudi, duhovi i bogovi, Prav je  jedna vrsta kosmičkog zakona koji je, po shvatanju Aleksandra Asova vezan za kretanje sazvežđa i njihove međusobne odnose. Ovo poslednje shvatanje je, dakle vezano za neopaganizam međutim, iz takvog poimanja Univerzuma vidi se koliko su za Slovene važni pravda, istina i moral.
     Možemo li onda zaključiti da je Prov upravo taj bog pravde ili se pravda može vezati za Peruna, koji tako ne bi bio samo bog groma već i jedno božanstvo vezano za kosmički poredak i pravično postupanje. Spasoje Vasiljev smatra da treba staviti znak jednakosti između Peruna i Provena jer, po njegovom mišljenju. Helmold nije dobro čuo Perunovo ime već ga pogrešno zapisao kao Proven. Momir Janković u svojoj knjizi Bukvar slovenske duhovnosti takođe izjednačuje Prova sa Perunom. Sledeće činjenice išle bi u prilog teoriji da je Prov niko drugi do Perun..Vratimo se ponovo na Helmolda i na njegov opis Provenovog svetilišta.On piše da je Provenov sveti gaj okruživalo hrastovo drveće, odnosno drveće koje je u svim evropskim mitologijama posvećeno bogovima groma. Znamo da je ono bilo sveto Zevsu, Jupiteru, ali i Perunu. Znamo i da je Provenovo svetilište bilo mesto na kome nije bilo kipova već su Aldenburžani kipove svojoh kućnih bogova čuvali u domovima. Ovde bi se, dakle, moralo raditi o božanstvu koje je na neki način bilo vrhovno, koje se suviše poštovalo da se nije smelo ni predstavljati (ovaj običaj oduvek je bio prisutan u islamu). Uloga vrhovnog božanstva mogla je pripasti samo Perunu jer nijedan narod ne bi mogao toliko poštovati božanstvo koje ima samo jednu, specifičnu funkciju- božanstvo pravde. Jevrejska Kabala predstavlja božanstva groma tj. jupiterijanska božanstva upravo kao bogove pravde tako da posle svega ovoga slobodno možemo da zaključimo da se ovde radi samo o jednom bogu- Perunu. Ime Proven ne bi bilo ništa drugo da polapsko- baltička varijanta Perunovog imena.

 

Vesna Kakaševski

PRIPEGALA

Pripegala je bio jedan od bogova baltičkih Slovena. Poznata je činjenica da su baltički Sloveni kao i oni koji su živeli između reke Odre i Labe predstavljali trn u oku svojih suseda- hrišćanskih Germana, i da su se između ova dva naroda vodile krvave i žestoke bitke. Dok su Sloveni uporno insistirali na svom paganizmu, Germani su se svim silama trudili da im nametnu hrišćanstvo, ako ne milom onda- silom. Da bi dodatno motivisali germanske ratnike katolički biskupi pribegavali su jednoj vrsti ratne propagande odnosno mentalne manipulacije koja se sastojala u izvrtanju činjenica o prirodi religije starih Slovena. Naime, slovenski kultovi predstavljali su se kao izuzetno krvavi, Slovenima se pripisivala praksa ritualnog žrtvovanja ljudi dok su se slovenski bogovi predstavljali kao divljačka božanstva žedna krvi, posebno one hrišćanske. Ostavićemo po strani činjenicu da neke od ovih optužbi zaista imaju svoj temelj u realnosti iako ne u tolikoj meri, budući da se ovde ipak radi o jednoj vrsti ratne propagande, koja  je sve aktuelnija u vremenu u kome živimo. Ovom prilikom ćemo se fokusirati na značaj koji ovi "ratnohuškački" spisi germanskih biskupa imaju za proučavanje slovenske mitologije budući da neki od ovih spisa predstavljaju jedine pisane izvore koje imamo o pojedinim slovenskih božanstvima i njihovim pratećim kultovima.         
  Naime, dosta toga možemo saznati o kultu Svetovida, Radgosta, Podage i dr. ako se oslonimo na ove spise, bez obzira što oni u sebi sadrže informacije koje ne možemo smatrati validnim. Informacije ovog tipa svode se na one delove spisa koji slovenska božanstva izjednačavaju sa demonima kao što su Prijape i Belfegor, dok se Radgost proglašava samim demonskim knezom, odnosno, Satanom. Ovakve identifikacije, naravno, nemaju svoj temelj u realnosti budući da Satana i pomenuti demoni nisu deo slovenskog religijskog sistema već, naprotiv, hrišćanskog. Jedan od spisa čije je sadržaj sličan spisima koji govore o prirodi Svetovida, Radgosta i Podage je spis u kome se spominje i božanstvo koje ćemo u ovom tekstu analizirati- Pripegala.
     Autor spisa u kome se spominje bog Pripegala je magdeburški arhiepiskop Adelgot a ovaj spis potiče iz 1108-me godine nove ere. Arhiepiskop Adelgot u spisu tvrdi da Pripegalini sveštenici  svom bogu prinose ljudske žrtve i da na sve moguće načine vrše nasilje nad hrišćanima. "Oni su poplavili našu zemlju" kaže Adelgot. "Hrišćanima seku glave, pa ih prinose na žrtve""... oni drže pred svojim hramovima pune pehare krvi, i urličući oko njih strašnim glasom viču:Radujmo se, jer je Hristos pobeđen; pobeda je na strani pobedonosnog Pripegale'". Uočljivo je da arhiepiskop Adelgot namerno predstavlja Slovene kao ratoborne divljake žedne krvi, sasvim različite od "civilizovanih" Germana koje je "kultivisalo" hrišćanstvo. Pripegala tako deluje kao neko suludo božanstvo čija je jedina odlika krvožednost. Bez obzira na subjektivnost germanskog arhiepiskopa, Spasoje Vasiljev smatra da se krvožednost Pripegale ipak može smatrati jednom od njegovih realnih karateritike. Naime, on Pripegalu smatra identičnim letonskom bogu Pikoli koji je među Letoncima bio poštovan kao božanstvo smrti. Pikola je predstavljen kao sedi starac obučen u belo kraj čijih nogu se nalaze ljudske i životinjske lobanje zbog čega možemo zaključiti da je Pikolo letonska verzija slovenskog Prpegale u čiju su slavu Sloveni obezglavljivali hrišćane. Koren pega koji se nalazi u Pripegalinom imenu Vasiljev povezuje sa sansktitskim korenom peg koji znači "kvariti, uništavati". Zbog svega toga, Spasolje Vasiljev smatra da Pripegalu možemo smatrati bogom uništavanja, međutim, njegove funkcije se ne mogu svesti samo na to.
     Postoji još jedno tumačenje funkcija Pripegala po kome se on smatra božanstvom solarnih karakteristike. Ovu teoriju postulirao je Luj Leže  a podržao je i dodatno objasnio Spasolje Vasiljev. Po ovom tumačenju ime Pripegale svodi se na glagol pripeći koji se u jeziku pomeranskih Slovena glasi prepikat. Kako se glagol pripeći može povezati sa delatnošću Sunca, dva naučnika smatraju da Pripegala može biti jedan od epiteta Sunca. Reč pega takođe može da se poveže sa identičnom rečju u srpskom jeziku koja označava mrlju na koži koja je nastala usled sunčevog zračenja a slična reč javlja se i u poljskom, češkom, ruskom i hrvatskom jeziku. Naučnik Brikner, pak , smatra da ime Pripegale treba da glasi Pribihvala označavajući božanstvo kome pripada sva hvala. On svoju teoriju podržava činjenicom da u slovenskim jezicima postoje mnoga imena koja počinju korenom Pribi kao što su Pribigoj, Pribislav i Pribimir.

 

Vesna Kakaševski

PODAGA

Ostrvo Rujan na Baltičkom moru bilo je jedno od najznačajijih religijskih centara starih Slovena. Njegovi stanovnici bili su poznati po tome što su se uporno držali stare vere tvrdoglavo, odbijajući da prime hrišćanstvo. Na Rujnu su se nalazili hramovi posvećeni Svetovidu, Ruđevidu, Porevidu i Porenuciju, međutim, pored ovih božanstava spominje se i još jedan bog neobičnog imena- Podaga. Ne zna se tačno da li je ovo božanstvo imalo svoj hram ili se njegova slika, kao što je to slučaj i sa slikom Svarožića, nalazila u hramu drugog božanstva. Kako izvori ne navode tačnu lokaciju na kojoj se pomenuta slika nalazila, nismo u mogućnosti da zaključimo da li je Podaga božanstvo posebnih funkcija ili samo aspekt jednog od slovenskih bogova. Zbog toga ćemo analizu Podagine prirode svesti na šture podatke koji se zasnivaju na jednom jedinom Helmoldovom tekstu kao i na etimološke analize Podaginog imena.
     Od svih hroničara koji su se bavili životom i verom starih Slovena jedino Helmold spominje ovo božanstvo. Podaga se ovde naziva i Pionom a celokupan tekst glasi: "Sloveni imaju vrlo različne oblike sujeverja. Jedni njihovi bogovi imaju svoje likove u hramovima, kao idol Pion, koji se zove Podaga...". Izvod iz Helmoldovog dela predstavlja, dakle,  jedini istorijski podatak koji imamo o ovom božanstvu. Šta na ovaj način uopšte možemo saznati o Podazi? Ništa osim da su Sloveni poštovali božanstvo navedenog imena i da je to božanstvo imalo svoju statuu ili sliku u rujanskom hramu. Zbog toga se sva dalja proučavanja moraju svesti na etimološku analizu Podaginog imena. Naučnik Maretić ime Podaga izjednačuje sa imenom Budigoj,  budući da se ovo ime često spominje u slovenskim jezicima. Kako ovaj zaključak nije dovoljno obrazložen navešćemo samo kako Maretić tumači ime Budigoj, koje je navodno, isto što i ime Podaga. Naime, Budigoj bi se shvatao kao bog budnosti, tj. božanstvo pobuđenog života-života koji se budi. Luj Leže i Spasoje Vasiljev, osporavali su, s pravom, ovaj zaključak. Leže je smatrao da je na Podaginom imenu izvršena metateza glasova i da ovo ime, zapravo, glasi Pogoda. Njegova teorija ima  štaviše i svoje uporište. Naime, poljski istoričar Dlugoš spominjao je božanstvo ženskog pola koje se zvalo upravo Pogoda. Boginja Pogoda bila je, po Dulgošu, božanstvo temperature. Prihvatajući Ležeovu teoriju o postojanju božanstva po imenu Pogoda Spasolje Vasiljev izvršio je sledeću etimološku analizu. Po njemu se Pogodino ime sastoji iz dve reči, predloga po i  korena reči god koji je vezan za vreme tj. određeni vremenski period. Koren god nalazi se i danas u srpskoj reči godina a ovu reč upotrebljavaju i Hrvati, Bosanci, Makedonci itd. Vasiljev, dakle, smatra da je Pogoda bio božanstvo vezano za neki određeni rok, cilj ili termin, odnosno, vremenski period za koji je nešto trebalo da se uradi. Kako su se naši preci bavili poljoprivredom organizujući svoj život u skladu sa prirodnim cklusima plodnosti, Pogoda je po Vasiljevu morao biti vezan za poljske radove, lov i ribolov. Jer sve ove delatnosti vezane su za prirodne ciluse kao što su cilusi klijanja, rasta i zrenja bilja, odnosno živitne cikluse životinja koji su bili zasnovani na periodima parenja, razmnožavavanja, selidbe i sl. Glagol pogoditi  takođe je povezan sa imenom Pogode zbog čega ovo božanstvo možemo vezati za sposobnost pogađanja pravog trenutka u kome treba da se seje, žanje, odnosno, lovi. Ovaj glagol vezan je i za lov, jer, kao što znamo životinja se lovi tako što se ona gađa ili pogađa strelom, kopljem, harpunom ili metkom. Božanstva lova često se pojavljuju u različitim mitološkim sistemima stare Evrope pa tako imamo grčku Artemidu i rimsku Dijanu koje su bile boginje lova kao i Ulera, nordijskog boga lova i streljaštva, finskog Horagalisa itd. Pored toga, Pogoda bi moglo biti i božanstvo vremena slično grčkom Hronosu, međutim, sva ova tumačenja nemaju svoje uporište u istorijskim činjenicama zbog čega se ne možemo previše oslanjati na njih u našem proučavanju slovenske mitologije.



Vesna Kakaševski

Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 09-09-2009, 18:58:54
SVAROG i Svarga

(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav02.jpg) Svarog predstavlja jedno od najviših božanstava  Slovena. On nije bio moćan kao neki drugi bogovi, kao na primer Perun, ali je on zato smatran gospodarem bogova. Nekad se smatra i inkarnacijom Roda.
     Svarog je otac i stvoritelj bogova. On je posle Roda nastavio stvaranje sveta. Postavio je dvanaest stubova na koje je posle naslonio nebeski svod. Iskovao je zvezde. Zvezdano nebo je zapravo točak koje obrće Svarogov brat Perun i sadrzi dvanaest zodiaka, koji simbolizuju dvanaest glavnih božanstava. Iskovao je Sunce i postavio ga je na nebo. Prema legendi, kada je Svarog završio sa stvaranjem sveta, odveo je svoju ženu Boženu Vidu (po nekim legendama njegova žena je bila Lada) na zemlju da joj pokaže svoje delo.Dok se Svarog divio svom delu, Stvaranje čoveka,Vida je zaspala pod granama jednog stabla. Sanjala je kako svetom hode stvorenja slična Svarogu i njoj. Kada se probudila, rekla je Svarogu šta je sanjala. Svarog joj odgovori da je i on mislio da upravljanje svetom prepusti zemaljskim bićima nalik na njih. Svarog ode do dva stabla i načini od njih ljude. Ti ljudi su bili su nemi i bez života. Jednom je Svarog udahnuo život, drugom Vida. Od hrasta kome je Svarog udahnuo život nastade muškarac, kome dadoše ime Dobravko. Od lipe kojoj je Vida udahnula život nastade mlada žena kojoj dadoše ime Ljubljanka.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav022.jpg)  Svarog im je namenio dužnost da načine potomstvo koje će živeti na zemlji i koje će samo krojiti svoju sudbinu. Tako Svarog završi stvaranje sveta. Svarog je iskovao prvu burmu za bračni par i postao time zaštitinik braka. Naučio je ljude kako da obrađuju čelik.
    Prema nekim legendama Svarog je čekić upotrebio i pri stvaranju zemlje da bi Altirske planine prestale da rastu. Nakon toga, od iskri uzrokovanih udarcem po vrhu Altirskih planina su nastali mnogi bogovi.
     Svaroga su zvali i Višnji ili Svevišnji (tako Srbi i dalje nazivaju sada hrišćanskog boga). Predstavljao je gospodara bogova i upravnika vasionskog poretka. Bio je gospodar Svarge. Reč Svarga, Swarga na sanskritu,  znači nebo, raj, nisko nebo. Svarga je u hinduizmu raj u kome borave pravični pre svoje reinkarnacije. Kod Slovena je Svarga predstavljala nešto poput sveta bogova i mrtvih,  slično nordijskoj Valahali. Takodje se pominje Irij kao deo Svarge, što je predstavljao raj, odnosno vrtove u Svargi.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav021.jpg)  Vasiljev je izneo tezu o poreklu Svarogovog imena, koja jednostavno razdvaja ime Svarog na Svar (tj. Sunce) i –og (odrednicu koja označava mesto) što bi značilo da je Svarogov domen mesto na kom Sunce živi tj. vaseljena. Time se naznačava i njegova uloga o čuvanju vaseljenskog, odnosno poretka svemira i prirode.
     Svarog je poštovan i kao bog Sunca, čuvar vatre i zaštitnik kovača. Međutim, uloge boga Sunca i boga vatre preuzimaju njegovi sinovi. Daždbog postaje bog Sunca, a Svarožić bog vatre i ognjšta (dokumentovano kod istočnih Slovena). Ipak nije sigurno da li je Svarožić jedno božanstvo ili predstavlja sve Svarogove sinove. Svarogova moć nad vatrom je identifikovana i kao generativna i seksualna moć vatre. Generativna, ona koja rađa, jer je on stvoritelj, a seksualni nagon i strasti imaju metaforične osobine vatre.
    Svaroga je kao simbol predstavljao kolovrat, Slovenska svastika (simbol Sunca) sa osam krakova. Na statuama Svarog je bio predstavljan sedeći, na prestolu, poput kralja. Na prsima je imao orla, a u rukama dva žezla koja su imala izgled Sunca. Na glavi je često imao šlem sa bivoljim rogovima. Ostali bogovi su bili ispred njega. Dan posvećen Svarogu je bio utorak. Najznačajniji praznik posvećen ovom božanstvu je padao na 24. decembar (doba posle zimskog sunovrata). Postoji teza da je datum Badnje večeri i Božića izabran na baš ove dane jer je bilo nemoguće iskoreniti ovaj praznik kod Slovena, te je zamenjen drugim, za Hrišćanstvo isto toliko bitnim.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav024.jpg)
Zapravo u danima zimske kratkodnevnice skoro svi paganski narodi Evrope su slavili Sunce, te je Bozic zamenio ovaj praznik.  Svarog je takođe posedovao veliki kovački čekić. Kultno mesto Svaroga je bilo i ognjište i uz njega su se često vršili obredi posvećeni Svarogu. Od životinja predstavljao ga je najčešće orao. Od biljaka bilo mu je posvećeno pre svega žito. U Svaroga su se Sloveni često kleli i ta reč je morala biti ispunjena. Takođe, prilikom sklapanja bratstva, mira i drugih bitnih društvenih i političkih dogovora, Sloveni su se kleli Svarogom i Suncem. Reč data Svarogu je imala mnogo veće znaćenje od reči datih drugim bogovima. Verovatno je to zato što je Svarog bio ipak čuvar reda, kako nebeskog, tako i zemaljskog.

 

Nikola Milošević

(http://img195.imageshack.us/img195/7663/stvaranjecovekamalo1.jpg)      (http://img195.imageshack.us/img195/7339/svarogmali1.jpg)


VESNA

Vesna je kod Slovna bila boginja proleća, a povezivana je i sa mladošću. Vesna je boginja koja je kod naroda bila jako omiljena jer je smenjivala vladavinu zime i smrti, odnosno Morene. Morena je vladala zimom, a taj period su Sloveni (pogotovu severni) povezivali sa smrću. Zima je u to vreme bila obeležena nedostatkom hrane, raznim bolestima koje prouzrokuje hladnoća, a time i sa mnogo smrti. Vesna donosi zelena polja, cvetanje, prijatno vreme, pogodnije za život i rad. Ovim promenama u okolini, odnosno u prirodu, Vesna donosi radost u domove Slovena. Proleće su Sloveni slavili upravo iz razloga što pobeđuje zimu i predstavlja najavu za letnje doba. Kako je proleće u narodu simbolizovalo pocetak lepog doba, priroda cveta, budi se, ponovo radja, život se obnavlja, tako je i Vesna dobila ulogu kao boginja mladosti.
(http://img41.imageshack.us/img41/3833/vesnamala1.jpg)Vesna predstavlja jedno od najsvetlijih bozanstava i zato je bila među narodom omiljena. O toj činjenici svedoči i to da je naročito kod Srba često žensko ime Vesna. Ljudi su davali ćerkama to ime verujući da će njihove ćerke biti radosne i vesele poput boginje Vesne, odnosno poput proleća. To da je Vesna svetlo božanstvo govori i to da na staroindijskom reč ,,vas’’ znači biti svetao, jasan, svetlost. A upravo ta reč se nalazi u korenu Vesninog imena. Ova cinjenica govori takodje o tome da je Vesna bila božanstvo još dok su sloveni bili u Indiji, i pre nego sto su se doselili u Evropu. Naime Vesna je bila uzor ženama. Bila je lepa i moćna, oko sebe je širila opojne mirise. Pored njene lepote, pripisivana joj je i moć nad toplotom Sunca, bez koga ne bi moglo da dođe proleće.
    Vesna nikad nije bila usamljena. Nju su pratili Gerovit, koji je bdio nad njom i Striboga, boga vetra i vazduha.
    Vesna je boginja pobednica. Ona pobeđuje smrt i zimu, i donosi svoju vladavinu u prirodu. Ovu pobedu je narod obelezavao u svojim obicajima. Po legendi Stribog je Vesnu donosio svakog proleća na krilima lakog i prijatnog povetarca. U obracunu između Morene i Vesne, Sloveni su se uvek opredeljivali za Vesnu. U obicajima su sloveni na grani nosili lutku Vesne, dok je lutka Morene bila topljena u reci ili spaljivana. Ovaj obicaj je simbolicno obeležavao pobedu Vesne nad Morenom. Naravno nikad Vesnina pobeda nije konacna, već se ciklično sve ponavlja svake godine. Borba između Vesne i Morene, pokazuje da Vesna ima osobinu koja je česta među smrtnicima, netrpeljivost prema drugim ženama, ljubomora i težnja ka moći.
     Savez Vesne i naroda se takođe može se naći u molitvama i mnogim magijskim radnjama, kojima je takođe motiv bilo oterivanje zime i smrti iz njihovih domova, gde bi Morena nameravala uzimati duše i nanositi patnje. Naime verovalo se da Vesna pomaže ljudima i da oporavlja zimom narušeno zdravlje i usklađivala prirodu da bude harmonicna, a time i um i srce ljudi. Ovime je Vesna donosila slogu i ljubav.
     Jedan od praznika posveceni Vesni se slavio sa supruznicima koji su sklopili brak predhodne godine. Bio je to jedan od najradosnijih praznika Slovena. Za tu priliku su spremani kolaci sa medom, nazvani medenčićima. Međutim ovaj praznik je kasnije crkva vezala na dan čedrdeset mučenika,23. marta. Vesnin cvetni praznik održao se do danas i danas se naziva Cveti.
      U Vesninim obredima davao se vernicima da progutaju leskov pupoljak ili glogov list. Deca su u vreme cvetanja vrba kićena vrbinim resama, a oko vrata su im se stavljali zvončići. Ovaj obred je i u hrićanstvu održao svoje ime, a ime mu je Vrbica. Jaja su se farbala u proleće, obično u crvenu boju, koja je simbolizovala sunce, vatru i toplinu, koju je Vesna donosila svojim dolazkom. Jaja su se zajedno sa hlebom i vinom poklanjali domaćinu kuće. Kukavicu su Sloveni smatrali zlom srećom na proleće, a pogotovu kad zakuka, dok je lastavica bila srećna ptica, čak poistovećivana sa Vesnom, jer su lastavice jedini opipljivi vesnik proleća. Lastavice nikad nisu lovljene, čak su porodice smatrali srećom kad bi se lastavice ognezdile ispod njihovog krova. Takođe obrede posvećene Vesni krasile su i Dodole, mlade devojke koje su pevale pesme posvećene Vesni, a bile su ukrasene lišćem i cvetnim vencima. Dodole su bile deo rituala dozivanja kiše, koji nije priređivan samo u čast Vesne, već i mnogih drugih bogova.
     Vesnu su Sloveni doživljavali kao lepu, nasmejanu mladu devojku okićenu vencima i u beloj haljini. Kosa joj je bila ukrasena cvetnim zvonima. Imala je krupne oči. U donjem delu struka imala je veliki cvetni venac.
      Bića posvećena Vesni su bila laste, kukavice i rode. Praznici koja su u bili posvećeni Vesni su u hrišćansvu zadržani, a to su Vrbica, Cveti i Mladenci.

 

Nikola Milošević



Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 09-09-2009, 19:14:00
GEROVIT, Jarilo

Gerovit se može shvatiti na dva načina: kao bog rata i kao božanstvo Sunca koje, kao Jarilo, označava donosioca plodnosti. Ispitaćemo prvo Gerovitovu ratničku prirodu.
    Na ostrvu Rujan nalazio se hram u kome je najvažnije mesto zauzimala Gerovitova statua sa sedam glava i osam mačeva. Hram je bio sagrađen od drveta i sastojao se od jedne prostorije u kojoj su se nalazila četri stuba, dok je na zidovima visila ljubičasta draperija. Šta je simbolizovalo sedam glava Gerovita, odnosno, Ruđevita, kako su ga zvali na ostrvu Rujan? Neki smatraju da je u ovom božanstvu sadržano svih sedam bogova kijevskog panteona dok je po drugima sedam glava simbol sedam letnjih meseci kojima je Gerovit vladao. Ista stvar stoji i sa sedam mačeva, dok je osmi mač koji Gerovit drži u ruci njegov sopstveni i predstavlja tako atribut jednog ratničkog božanstva. Tu je i štit prekriven zlatnim pločicama koji je kao sveti predmet  čuvan u hramu predstavljajući samog Gerovita. Ovaj štit nošen je među narod koji se sa poštovanjem klanjao manifestacji svog božanstva.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav09.jpg)
Što se tiče planetarne korespondencije, Aleksandar Asov povezuje Jarila sa ratničkom planetom Mars. Mnoge činjenice govore tome u prilog: Jarilova boja je crvena, dok je on sam povezan sa zodijačkim poljem Ovna. Mesec belojar, koji u sebi sadrži Jarilovo ime, počinjao je 21. marta, odnosno onog datuma kada Sunce ulazi u zodijačko polje Ovna. Jare je takođe zadržano u imenu ovog meseca, a upravo je jagnje, kao mladunče ovna, u stara vremena bilo žrtvovano Gerovitu u čast. Takođe imamo imenicu jarost i povratni glagol razjariti se koji u sebi sadrže Jarilovo ime i tako na savršen način opisuju njegovu ratničku prirodu. Dolaskom hrišćanstva sveti Đorđe preuzima funkcije Gerovita. Sveti Georgije je svetac-ratnik koji se bori protiv sila mraka oličenih u liku aždaje. Smatra se da ova aždaja označava paganska božanstva i sile koje je hrišćanstvo proglasilo demonima i upravo ove „demone“ ubija sveti Đorđe ubistvom „aždahе“. No ako uzmemo u obzir da je sveti Đorđe niko drugi do Gerovit, ovakvo objašnjenje postaje neodgovarajuće, skrivajući pri tom mnogo jasniju mitsku sliku. Jer, ako otklonimo granice koje je postavila jedna vera, u ovom slučaju hrišćanstvo, dobijamo sliku jednog svetlog, pravednog boga, boga koji se pokorava zakonu Prava, koji uništava sile koje stoje na putu Svetlosti, tj.  sile koje uzrokuju degeneraciju i propast svega što je dobro, lepo i pravedno. Upravo je planetarna sfera Marsa vezana za ovakvo božansko čišćenje i uništavanje onog što treba biti uništeno. Još jedna činjenica ide u prilog teoriji Asova o povezanosti Jarila sa planetom Mars. Grčki Ares, odnosno, rimski Mars ljubavnik je boginje Afrodite, kojoj odgovara slovenska Lada, a kao što znamo, Gerovit i Lada predstavljeni su u slovenskoj mitologiji kao božanski par. Ova veza može se shvatiti na dva načina: kao međusobno prožimanje Ljubavi i Mržnje,  ili odnos Ljubavi i Rata, koji  može postati drugo lice Ljubavi i obrnuto.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav091.jpg)
No, može se shvatiti i drugačije: kao odnos i povezanost dva božasntva plodnosti. Zbog toga prelazimo na analizu drugog aspekta Gerovita tj. proučavanje Gerovita kao božanstva plodnosti.
Spomenuli smo već da se Gerovitovih sedam glava može odnositi na sedam letnjih meseci kojima on vlada. Njemu nasuprot stoji Porevit, koji vlada nad preostalih pet zimskih meseci, a koji je istovremeno Gerovitov brat čiji se hram takođe nalazio na ostrvu Rujan. Shvaćen kao božanstvo plodnosti, Gerovit predstavlja samo Sunce koje omogućuje da žito dobro rodi, dok kao bog-zaštitnik on štiti useve od razornog gràda. Rituali vezani za Gerovita slave ga upravo kao božanstvo plodnosti. Njegovi praznici bili su u rano leto, a slaveći njega, Sloveni su slavili ponovo buđenje Sunca posle zimskog perioda. Jedan slovenski ritual veoma nalikuje na ritual koji su Kelti vršili u čast svog božasntva plodnosti – Rogatog boga. U doba Jarilovoh praznika momci su pravili lutka od slame i zelenog granja, koji je predstvaljalo Gerovita. Ovu lutku Sloveni su bacali u vodu nadajući se da će to omogućiti rodnu godinu. Kelti su, kao što znamo, spaljivali lutke od pruća iz istih razloga, dok se njihov Rogati bog predstavljao kao zeleno božanstvo obraslo u lišće.

 Vesna Kakaševski

(http://img6.imageshack.us/img6/675/jarilomali1.jpg)


LADA

(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav17.jpg)
Lada je slovenska Boginja ljubavi i lepote koja se među drugim narodima pojavljuje kao Freja, Izis, Afrodita i mnoge druge. Povezana je sa planetarnom moći Venere koja je pored ljubavi i lepote vezana i za plodnost. Lada se predstvalja kao devojka duge zlatne kose u koju je katkad upleten venac od žitnog klasja, što simbolozuje njenu funkciju božanstva plodnosti čineći je tako aspektom Majke Vlažne Zemlje. Na njenim grudima katkad se nalazio i simbol Sunca, znak životodavne moći. Kao boginja plodnosti Lada ima svoje godišnje cikluse što pokazuje verovanje da ona boravi u boravištu  mrtvih sve do Prolećne ravnodnevnice. Ovaj svet mrtvih je Irij, a u njemu osim Lade boravi i Veles, rogati Bog stoke. U momentu kada Lada treba da izađe u svet i donese proleće Gerovit otvara vrata Irija puštajući boginju plodnosti da blagoslovi zemlju. Krajem leta, Lada se vraća u Irij. (Sličan mit postoji među Germanima, pa tako Freja provodi jedan deo godine u podzemlju među patuljcima, dok grčka Persefona za vreme zimskog perioda obitava u Hadu). Iako njena vladavina počinje 21-og marta, Lada je, pre svega, boginja leta. Ona sledi za Vesnom, slovenskom prolećnom boginjom. Međutim, obe ove boginje vezane su za plodnost pa je njihove funkcije ponekad teško razlučiti. Kao što vidimo, Ladina vladavina počinje već u proleće i traje onoliko koliko traje i doba plodnosti. Osim što je povezana sa Suncem, Lada je vezana i za kišu kao i za toplu letnju noć koja je idealno vreme za za poštovanje jedne boginje ljubavi.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav171.jpg)
Ladine životinje su petao, jelen, mrav i orao dok su njene biljke trešnja, maslačak, lipa i božur. Osim planete Venere Ladi odgovara i sazvežđe Bika o čemu je pisao Aleksandar Asov u Slovenskoj astrologiji. Ovde opet vidimo kako se njena funkcija boginje plodnosti, čije vladavina započinje u proleće, meša sa funkcijom Vesne. Po jednom mitu, Lada je udata za Svaroga koji  samo uz njenu pomoć može stvoriti svet. Po drugom, ona je družbenica Jarila što je ponovo povezuje sa Afroditom čiji je ljubavnik bio Mars. Rituali koji su vršeni u čast Lade najčešće su povezani sa sklapanjem brakova, odnosno, biranjem supružnika. Poznat je i obred ladarice koji se u Srbiji vrši pod imenom kraljice. Osnovne odlike ovog rituala opisao je Vuk Karadžić: Na dan  Svete Trojice okupi se grupa od desetak mladih devojaka od kojih je jedna obučena kao kraljica, druga kao kralj a treća kao barjaktar. Kraljica sedne na stolicu  dok oko nje igra kolo preostalih devojaka, a kralj i barjaktar igraju sami za sebe. Na ovaj način kraljice idu od kuće do kuće tražeći devojke za udaju. Još jedna odlika rituala koji se vrše u čast Lade je preskakanje vatre. Ovakav običaj postojao je u svim krajevima Evrope, a njegova svrha je bila omogućavanje plodnosti kao i zaštita ljudi i stoke od zlih sila.

Vesna Kakaševski

(http://img34.imageshack.us/img34/7505/ladamala1.jpg)


 



Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 09-09-2009, 19:27:01
MORANA, Morena

(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav18.jpg)
Morana je bila slovenska boginja zime i smrti. Kao boginja zime ona nikad nije bila omiljena među starim Slovenima što se i može razumeti ako se uzme u obzir podneblje u kome su oni nekad živeli. Jer Morana je bila duga i hladna zima, zima koja je sa sobom mogla da donese smrt u obliku gladi i neizdržive hladnoće, koja je mogla da bude uzrok bolesti ili pomora stoke. Zbog toga se njen dolazak uvek sa strahom isčekivao a odlazak burno i radosno slavio. Njena sušta suprotnost je boginja Vesna koju je narod pozdravljao slavljem i klicanjem dok je istovremeno sa radošću ispraćao Moranu- zimu. Brojni rituali vezani su za ovakvo ispraćanje Morane. Najčešće se pravila lutka koje je predstavljala ovu boginju, koja bi potom bila ritualno uništavana. Lutku napravljenu od slame ili pruća narod bi tako tukao motkama, da bi je potom bacio u vodu ili eventualno spaljivao. U mesecu martu praktikovao se još jedan ritual vezan za Moranu.
(http://img188.imageshack.us/img188/672/morana2mala1.jpg)
To su bile takozvane mačkare koje je činila maskirana povorka ljudi  okupljenih sa ciljem da uplaše i oteraju Moranu.
     Da vidimo u kakvom je odnosu bila Morana sa ostalim slovenskim bogovima. Predanja koja govore o ovim odnosima inače su veoma diskutabilnog porekla i sumnjive autentičnosti, međutim, za ovu priliku posmatraćemo ih kao relevantne izvore o slovenskoj mitologiji, budući da daju dosta informacija o prirodi Morane. Po jednom od ovih predanja, bog Sunca Dažbog otišao je u podzemni svet Nav da traži svoju ženu Zlatu Maju, ali je u Navu sreo Moranu koja ga je zavela. Pošto joj je posle nekog vremena Dažbog dosadio i pošto  je našla drugog ljubavnika- Julu Crnoboga, Morana je rešila da otruje Dažboga. Njega spasava Živa nakon čega on spaljuje Moranu i proganja je natrag u Nav. Ova priča savršeno objašnjava proces kretanja Sunca tokom godine, jer Sunce, po verovanju svih paganskih naroda, zimi boravi u podzemnom svetu, odnosno slovenskom Navu. Njegova ljubavnica je tada sama zima koja mu ne dopušta da izađe iz podzemnog sveta dajući mu piće zaborava. Morana ipak ne može doveka produžiti svoju vladavinu jer se na kraju priče Dažbog oslobađa a ona sama biva uništena. Po jednom drugom mitu Morana je povezana sa bogom Vodenom sa kojim čini jedan htoničan božanski par. Voden, kao Moran, i Morana zajednički dave ljude u svojim mračnim vodama zbog čega su Sloveni pokušavali da ih odobrovolje i umilostive žrtvenim ponudama. Kao vodeno božanstvo Morana seMorana - Ana Milojković Omi javlja i kao Modruna, veštica koja po verovanju uralskih Slovena živi u barama. Ona se obično pojavljuje kao stara i ružna baba ali se onom koji ne pokaže strah pred njom pojavljuje kao mlada i lepa devojka. Reka Morava takođe nosi u sebi ime Morane a ovo je još jedan argument više u prilog teoriji da se Morana  može smatrati jednim vodenim božanstvom. Tim pre što je za Slovene voda skrivala u sebi mračne sile i bila povezana sa podzemnim svetom-  Navom.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav182.jpg)
Morana se opisuje kao tamnokosa žena zatrašujućeg izgleda a identičan opis vezan je za još jedno biće slične prirode- Kugu. Kuga najverovatnije predstavlja samo jedan aspekt Morane isto kao što to predstavlja i Mora- ženski demon koji noću napada ljude sedeći im na grudima i uzrokujući im košmarne snove. Veštice su takođe vezane za Moranu kao i ostala demonska bića, međutim, ne može se reći da je Morana potpuno negativno božanstvo. Nijedan paganski sistem zapravo nema božanstvo sa takvim odlikama  budući da je nerealna podela na savršeno dobro i potpuno zlo došla tek sa hrišćanstvom. U pojavi Morane jednostavnio vidimo kako su naši preci poštovali i ono što im nije donosilo dobro već ih je plašilo i užasavalo.

 Vesna Kakaševski

(http://img34.imageshack.us/img34/4290/moranamala1.jpg)



CRNOBOG

Crnobog je, kao što mu samo ime kaže, crni bog Slovena- bog noći, haosa i zla. Sloveni su verovali da od ovog boga potiče sve što je zlo pa je Crnobog, od svih ostalih bogova, bio najmanje naklonjen čoveku. Najviše podataka o Crnobogu daje nam Helmold. U jednom od svojih spisa on tvrdi :"Sloveniimaju jedan čudnovat običaj. Na gozbama oni se svi obređuju jednim peharom, uz koji izgovaraju i neke reči, rekao bih, ne radi molitve, već radi proklinjanja u ime svojih bogova: dobra i zla; veruju, da sve što je dobro dolazi od dobroga boga, a zlo od rđavoga. I tako oni i zovu to božanstvo na svome jeziku Crnobog". Naši preci su, dakle, smatrali da je uloga jednog od njihovih bogova da izaziva nesreću a iz navedenog se vidi da su i oni sami koristili pomoć ovog božanstva za izazivanje nesreće (ritual proklinjanja). Nesreća je Slovenima mogla doći u raznim oblicima: kao zima, glad, beda bolest ili naprosto splet nesrećnih okolnosti, a za sve ovo bio je zadužen Crnobog. Polazeći od činjenice da zima i mrak izazivaju neprijatnosti u njihovim životima Sloveni su postulirali jedan entitet koji je bio vezan za ove pojave. Crnobog, Černobog ili Čert tako je postao zimsko božanstvo i bog mraka, strašno biće koje svet zavija u crno. Ipak, ne treba smetnuti s uma da su Sloveni delovanje Crnoboga smatrali nužnim i da je, zbog toga, Černobog bio poštovan kao i ostali bogovi. Nijedan od izvora o slovenskoj mitologiji ne smatra Čerta nižim božanstvom i, bez obzira na to što je proglašen uzrokom svih nesreća, on se smatra jednakim ostalim bogovima slovenskog panteona. Sve ovo znači sa su naši preci smatrali da i nesreće dolaze od njihovih bogova tj. da i zima, glad, smrt i bolesti imaju svoj božanski uzrok (bio on Čert ili Morana). A ono što dolazi od bogova svakako treba poštovati. Iz ovoga vidimo koliko se jedan paganski pogled na svet razlikuje od onog hrišćanskog, jer  hrišćanstvo zemljski život smešta u takozvanu doliku suza dok je za paganina život, bio on srećan ili nesrećan jedna božanska pojava.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav24.jpg)
Iako stara slovenska vera nije imala odlike dualizma, istraživači slovenske mitologiju su nasuprot Crnobogu postavili jedno božanstvo suprotnih karakteristika- Beloboga. Belobog je kao princip svetlosti i dobrote trebao da predstavlja suprotnost Crnobogu, odnosno onu silu koja uravnotežuje njegovo negativno delovanje. Da bi dokazali svoju tezu o postojanju dualizma u slovenskoj mitologiji oni su tvrdili da postoje mesta čija se imena mogu dovesti u vezu sa Belobogom. Neka od tih mesta su Belbuch u Pomeraniji, Belobozice u Češkoj kao i Bialobože i Bialobožnica u Poljskoj. Ipak, kako tvrdi Luj Leže, ime Beloboga ne nalazi se ni u jednom autentičnom spomeniku slovenske kulture. Neki slovenski mitovi, kao što je mit o kreaciji spominju Beloboga, međutim, ne možemo biti sigurni da ovaj mit potiče iz prethrišćanskog perioda. Pomenuti mit govori o tome kako su za stvaranje sveta bili zaduženi Crnobog i Belobog koji su, zajedničkim snagama, doveli ovu kreaciju do savršenstva. Iako su se tokom stvaranja sveta pomenuti  bogovi sukobljavali, upravo su njihove suprostavljene delatnosti uzrokovale da Univerzum bude ovakav kakav jeste. Postoji još jedno dualističko shvatanje koje proglašava Černoboga bogom tamne polovine godine, kome nasuprot stoji Belobog kao vladalac svetle polovine godine. Vladavina Beloboga počinjala je, po ovom shvatanju, od zimske kratkodnevnice dok je Čert počinjao da vlada prirodom od letnjeg solsticija. Sama zimska kratkodnevnica predstavljala je dan sukoba ove dve suprostavljene sile i na taj dan je Belobog odnosio pobedu. Ove verovanje moglo je imati porekla u autentičnoj slovenskoj veri budući da su svi ostali paganski narodi shvatali ovaj datum na sličan način.
Spomenuli smo već da u izvorima o staroj slovenskoj veri nema ni reči o rodbinskim vezama božanstava. Ipak, pisac Udarca ruskih Bogova, Vladimir Aleksejevič Istarhov navodi da je Crnobog imao svoju životnu saputnicu, kozu Sedunju sa kojom je dobio sina Vija. Iako Istarhov ne navodi mit koji govori o ovoj rodbinskoj vezi možemo zaključiti da se i ovde radi o nekoj legendi iz perioda posle prihvatanja hrišćanstva jer upravo je hrišćanstvo rogate životinje, posebno jarčeve, povezivalo sa zlim silama.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav241.jpg)
Kako god shvatali Černoboga, treba zapamtiti je da nijedan paganski sistem, pa ni onaj slovenski, ne sadrzi u sebi dualizam. Mnogoboštvo, kao osnovna odlika paganskih religija nikad u sebi ne može sadržavati učenje o  jednom jedinstvenom načelu ili pak,  učenje o dva takva načela. Zbog ove činjenice je, recimo, sistem Wicce, tipičan produkt novog doba jer ova vera operiše sa dva prinicipa- muskim i ženskim, odnosno, Bogom i Boginjom. Slovenski neopaganizmam takođe postulira samo jednog boga (nekad je to Rod a nekad Dažbog) koji predstavlja osnovno načelo Univerzuma. Takva vizije kosmosa nije postojala u doba autentične slovenske vere kao ni podela na dobro i zlo božanstvo. Ovakva podela mogla je doći samo pod uticajem hrišćanstva, u okviru kojeg postiji dualizam dobra i zla, čiji su nosioci, na višem nivou Bog i Satana a na nižem -anđeli i demoni

Vesna Kakaševski




Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 09-09-2009, 19:43:17
LELA (Ljelje, Poljelja)

(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav011.jpg)  Lela se kao božanstvo ne spominje u ruskim izvorima o staroj slovenskoj religiji kao ni u onim izvorima koji govore o religiji polapsko-baltičkih i uopšte, zapadnih Slovena. Međutim, srpske lirske pesme pune su priziva Lele, dok se u srpskim epskim pesmama takođe javlja ova ličnost, doduše, skrivena pod imenom Jelene ili Jelice. Zbog toga sasvim legitimno možemo zaključiti da se Lela kao boginja mogla poštovati na teritoriji Srbije ali i šire.
     Sudeći po fukcijama koje se pripisuju ovoj boginji, Lelu možemo smatrati veoma starim božanstvom. Ona u religiji Južnih Slovena igra ulogu Šumske majke čije je obožavanje vezano za period matrijarhata. Lela je najsličnija grčkoj Artemidi budući da je vezana za divlju žensku seksualnost i period u kome žena još uvek nije bila potčinjena. Ona je bila boginja šuma, koja se brinula o šumskim stvorenjma kao i ljudima koji u šumi traže sklonište. Aleksandra Bajić smatra da je Lela bila zaštitnica žena koju i dan –-danas prizivaju Srpkinje i Vlahinje u nevolji. Iz svega ovoga vidimo da je Lela najsličnija Devani zbog njene divlje ženstvenosti, međutim, Devana i Lela se razlikuju po mnogo čemu. Devana je, pre svega, božanstvo jakih lunarnih karakteristika dok je je Lela predstavljena kao boginja leta i Sunčeva nevesta. Na ovaj način, Lela predstavlja onaj aspekt žene koji se polako pokorava muškarcu i koja se predaje samo onome koji je jednako božanstven kao ona sama. Njen par je lično Sunce, čija je Lela večna nevesta, nazvana u lirskim pesmama i Sunčevom sestricom. Kroz mitove o Leli možemo pratiti na koji je način vrhovno žensko božanstvo svrgnuto sa trona da bi podelilo božanske funkcije sa svojim muškim parnjakom. Boginja matrijarhata sve više je gubila svoju moć da bi na kraju potpuno izgubila svoj božanski status u hrišćanstvu, u kome nema ni reči o ženskom božanstvu.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav25.jpg)
Šta nam srpske lirske pesme govore o Leli? Ona se predstavlja kao ćerka Lade, boginje ljubavi, dok se na nekim mestima i identifikuje sa ovom boginjom: " Lejlo, Ljejlo/ Oj Poljeljo, Ljeljo/ Liljano Lado" *. Njenim ocem smatra se Ljelj dok joj je brat Poljelj. o čemu govore sledeći stihovi: "..divna kola tog Ladina/ i Ladina i Ljeljova/ i Poljelja sina njinog/ i Poljelje šćerce njine".** U pesmama ovog tipa često se pojavljuje i usklik "le", koji se smatra skraćenim oblikom Lelinog imena. Usklik "le" je u srpskim i makedonskim pesmama vezan za izražavane tuge i bola, zbog čega se tugovanje u južnoslovenskim jezicima naziva lelekom. Evo i jednog primera leleka: u makedonskoj pesmi "Zajdi Zajdi" mladi čovek se žali šumi zbog svoje ljudske prolaznosti  obraćajući joj se sa "goro, le, sestro",  izražavajući tako svoju tugu. Usklik "le" koji se na ovaj način povezuje sa šumom govori u prilog teoriji da je Lela zaista šumska boginja. Lela se u lirskim pesmama javlja i u skrivenom obliku- kao divlja šumska devojka koju prose mnogi ali je ne može imati nijedan. Kada ovu šumsku devojku odvode prosci turskog cara, nebo izražava svoj bes šaljući munje i gromove na njih. Kazna ih stiže jer su se usudili da otimaju sestru samog Sunca, mesečevu rođaku i šumsku vladarku. Epske pesme spominju devojku Jelicu koja je najčešće družbenica heroja iza kojih se kriju solarna božanstva. Takav je, recimo, vojvoda Prijezda koji sa svojom ženom Jelicom skače u bezdan da ne bi pao u ruke Turcima. Vojvodu Prijezdu i njegovog brata Pojezdu Natko Nodilo smatra slovenskom verzijom Asvina, hinduističkih heroja koji se smatraju potomcima Sunca.  Jelica koja se spominje u ovoj epskoj pesmi ("Smrt vojvode Prijezde") je kao i mnoge druge Jelice, po Aleksandri Bajić, niko dru do Lela, moćna šumska boginja i Sunčeva nevesta.

Vesna Kakaševski
izvor:Svevlad

(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav251.jpg)



MAJKA VLAŽNA ZEMLJA (Mati Syra Zemia)

Mati Syra Zemia, slovenska boginja majka, verovatno je jedno od najstarijih i najvažnijih božanstava. Njeno ime znači Majka vlažna zemlja, opisujući tako ovu boginju kao večno plodnu, životodavnu i reproduktivnu silu. Poštovanje boginje majke potiče iz perioda matrijahata, uređenja koji se u nekim oblicima održalo kod Slovena čak do desetog veka. Zapisi  koji govore od dobu kneginje Olge (druga polovina 10. veka) spominju da su žene tog doba imale skoro ista prava kao i muškarci. Sama Olga posedovala je svoje imanje kojim je upravljala pre nego se udala za kneza Igora, čiji je presto nasledila. Izvori tvrde da se sve do 988. godine u Rusiji poštovala boginja majka uz niz prirodnih božanstava i duhova predaka. Ovde vidimo da su neki oblici matrijahata postojali sve dok knez Vladimir nije prihvatio hrišćanstvo 988. godine srušivši pritom mnogobožačke idole postavljene na brdu iznad Kijeva. Što se tiče prava žena kod nas, situacija je bila vrlo slična.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav099.jpg)
Vladislav Ribnikar je smatrao da su slovenske žene izgubile svoja prava tek kada kada su Srbi prihvatili vizantijske običaje i zakone. Iako nisu svi istraživači smatrali da su slovenske žene imale ista prava kao i muškarci (Marija Gimbutas), opšte je mišljenje da su Sloveni živeli u nekoj vrsti matrijahata. Ovu činjenicu iskoristila je spisateljica Marija Semjonova, pa je u svojim knjigama o Vukodavu opisivala slovensko društvo kao ono u kome se žene poštovala kao svetinja. Još jedna činjenica govori u prilog velike starosti kulta boginje majke. Ona se nikad nije predstavljala kao božanstvo u ljudskom obliku, već se poštovala kao sama božanska Zemlja. Kao što znamo, ovakvo shvatanje vezano je najstariju religiju – animizam, prema kome se sve stvari koje okružiju čoveka produhovljenje i božanske.
     Mati vlažna zemlja samo je jedno od imena boginje majke. U Poljskoj je ona bila poznata kao Matka Ziemia, a u Litvaniji kao Zemyna, odnosno Zemlja sama. U Velesovoj knjizi spominje se krava Zemun, nebeska krava, koja je povezana sa sazvežđem Bika (grad Zemun verovatno je dobio ime po ovoj boginji majci). Krava je kao životinja svakako povezana sa jednom boginjom plodnosti, budući da se svaka Majka boginja predstavljala kao mnogogruda. Sloveni su uvek imali poseban odnos prema boginji majci, sasvim drugačiji odnos od onog koji su imali prema ostalim bogovima. Ovaj odnos bio je mešavina ljubavi i poštovanja, kao i osećaja neobične bliskosti. Majka zemlja bila je jedino božanstvo kome su se Sloveni direktno obraćali, bez posredovanja i korišćenja usluga sveštenika. Ona je imala ulogu proročista kome su se Sloveni obraćali za savet, ali i ulogu božanskog svedoka i sudije. Pri sukobima oko privatnog vlasništva seljaci su joj se obraćali sa molbom da im bude svedok i u nju su se zaklinjali. Kada je bilo potrebno da se brak potvrdi, seljaci su gutali grumen zemlje ili ga pak stavljali na glavu. Njena pomoć korišćena je i pri zaštiti stoke  od bolesti. U tu svrhu Sloveni bi izorali brazdu oko stoke oslobađajući na taj način protektivnu moć zemlje.
(http://img171.imageshack.us/img171/4294/materzemljamala1.jpg)
Budući da je Mati vlažna zemlja bila jedno od najpoštovanijih božanstava, nije ni čudo što se verovanje u ovu boginju održalo među Slovenima i posle prihvatanja hrišćanstva. U Rusiji je posle 988. godine vladao period takozvanog dvoverja, pa su se paganski bogovi poštovali istovermeno sa Hristom i hrišćanskim svecima. Funkcije boginje majke prenete su na Bogorodicu, a iz tog perioda potiče i jedan mit koji  spominje boginju majku u nešto izmenjenoj ulozi. Naime, ovaj mit koji govori o stvaranu univerzma od strane Roda i Lade spominje i stvaranje tri sveta: Java, Nava i Prava. Jav je bi svet vezan za Majku vlažnu zemlju i predstavljao je sve ono što možemo spoznati čulima, pojavni svet. Izvori na internetu opisuju događaj koji se održao u jednom slovenskom selu (ne navodi se u kom) u kome je zavladala kolera. Žene iz sela su se jedne noći okupile i koristeći rala  počele da izoravaju zemlju ne bi li pobudile moći boginje majke i prizvale je u pomoć. Pri tom su se trudile da deluju što strašnije pa su sa sobom nosile lobanje i različita oruđa. Cilj im je bio da isteraju koleru iz sela koristeći moć Majke vlažne zemlje, istovremeno budeći u sebi jednu prastaru snagu koja je stotinama godina dremala u njihovim bićima. Device iz sela raspuštale su kosu dok su starice pokrivale glavu belom tkaninom. Cela povorka pravila je strahovitu buku nameravajući da uplaši zle sile, a svaki muškarac koji je imao tu nesreću da preseče put povorci žena nastradao bi od njihovog oruđa. Ne bi bilo ništa čudno da se ovakav ritual održao u doba matrijahata, kada je žena imala glavnu ulogu u društvu i kada se  verovalo da je ona ljudski oblik boginje zemlje. Međutim, ovaj događaj se odigrao na početku dvadesetog veka. Ovo pokazuje da se kult Majke vlažne zemlje održao do današnjih dana u skoro neizmenjenom obliku, zbog čega možemo zaključiti da je ova boginja bila među najznačajnijim božanstvima slovenskog panteona.

 Vesna Kakaševski


DEVANA

(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav261.jpg)
Devana je bila slovenska boginja čije su funkcije najsličnije grčkoj Afroditi i rimskoj Dijani. S obzirom na to da su imena Devane i Dijane veoma slična smatra se da su Sloveni ovo božanstvo primili od Rimljana. Njeno dugo ime Dziewona, odnosno Dzevana kako su je zvali Poljaci, još više podseća na ime rimske boginje lova što je jedan argument više u prilog teoriji da Devana nije izvorno slovensko božanstvo. Međutim, Devana je ime čije je poreklo izvorno arijevsko zbog čega postoji mogućnost da su Devana i Dijana zaprvo samo dve različite varijante jednog istog imena. Kojeg? Stari Arijevci verovali su u Devase, koji su bili sinovi Dajusa, oca nebe, dakle, sami bogovi. Iz sanskritskog termina deva proizašle su reči deus i teos koje takođe označavaju Boga. Imena mnogih bogova imaju svoje poreklo u ovom terminu: Dionis, Zevs, Diona, Dana (keltska vrhovna boginja)  i naravno, Dijana i Devana. Tako bi Dijana i Devana označavale onu prvobitnu, vrhovnu  boginju koja je kasnije izgubila svoju vrhovnu moć i postala jedna od bogova. Verovanje u prvobitnu boginju sličnu Devani postojalo je odvajkada na ovim prostorima. Stanovnici Balkana klanjali su se Šumskoj majci, gospodarici šuma i šumskih bića. Upravo su Dijana i Devana šumske boginje, zaštitnice divljih životinja i boginje lova. Ako posmatramo Devanu kao aspekt Vrhovne boginje pagana koja se kroz tri faze meseca i tri faze u životu žene pojavljuje kao Devica, Majka i Starica, videćemo da Devani svakako pripada prvi aspekt, aspekt Device.
(http://img36.imageshack.us/img36/334/devanamala1.jpg)
Samo ime Devane sadrži u sebi ovu odliku jer ona je deva, devica ili mlada devojka. Boginja šume svakako označava ženu koja u sebi još ima nešto divlje i neobuzdano, budući da se još uvek nije predala muškarcu. Ovakva podela Trimorfne boginje svakako ne postoji kod Slovena, bar ne u izvornom obliku ali će nam biti lakše ako slovenski sistem upotpunimo keltskim i povučem neke paralele između ove dve vrste paganizma. U slučaju da vas interesuju detalji o slovenskoj vrhovnoj Boginji i njenom mogućem trostrukom aspektu preporučujem vam knjigu Aleksandre Bajić Velika Boginja Slovena.
     Šta još možemo reći o Devani? Njena sveta životinja bila je kobila a ona sama  se smatra boginjom- kobilom. Na planini Devici koja je očigledno povezana sa Devanom nađen je kamen na kome se nalazi slika kobile. Aleksandra Bajić smatra da se u srpskim epskim pesmama Devana pojavljuje kao majka Miloša Obilića za čije prezime- Obilić znamo da potiče od prezimena Kobilić. Sam Miloš bi onda predstavljao Jarila, odnosno Devaninog sina koga je dobila sa Velesom.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav262.jpg)
Kakav je bio brak Devane i Velesa? U početku se Boginja protivila ovom braku, međutim, Veles je našao način da je odobrovolji. Pretvorio se u cvet bosiljka i tako umirio  pomalo divlju Devanu. Kao supruga Velesa, Devana se u ruskim bajkama pojavljuje kao Vasilisa, prelepa mudra devojka koja svome mužu pomaže da savlada brojne izazove. Osim što je Devana pretežno šumska Boginja ona je vezana i za reke i jezera. Njeno drvo je leska ali i vrba. Praznik vrbopuc posvećen je ovoj Boginja a on se slavi u rano proleće. Inače, Spasoje Vasiljev smatra Devanu upravo boginjom proleća zbog čega je možemo smatrati sličnom, ako ne identičnom Vesni.

 

Vesna Kakaševski





Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 10-09-2009, 20:16:59
BELOBOG (Belbog, Belun)

Božanstvo oko čijeg se istorijskog postojanja i danas vode mnoge rasprave. Belobog, odnosno Beli bog zamišljen je kao pandan Crnobogu i kao takav on predstavlja jedno svetlo božanstvo dobra koje je sušta suprotnost božanstvu zla. Ono što će svaki poznavalac paganskih religija odmah pomisliti jeste: otkud u paganizmu takva podela na crno i belo, dobro i zlo? Pitanje je sasvim na mestu. Ovakva podela dolazi tek sa prihvatanjem hrišćanstva, zbog čega se smatra da je Belobog, u suštini, proizvod judeo-hrišćanske vere, koju je narod pomešao sa svojom starom religijom. Spasoje Vasiljev smatra da je Belobog iskonstruisan da bi predstavljao suprotnost Crnobogu, a tog su mišljenja i mnogi drugi. S druge strane, Belobog nije toliko prisutan u mitologiji Južnih Slovena, već se on češće spominje među Zapadnim i Baltičkim Slovenima. Ova činjenica može objasniti zašto se Belobog nama čini toliko stranim. Ali, da li je u pitanju samo uticaj hrišćanstva ili pojavu Beloboga moramo tražiti u nekom mnogo ranijem dobu? Prema teoriji Petera Kotke Sloveni su Beloboga prihvatili u periodu kada su živeli u susedstvu sa Persijancima (od osmog do drugog veka pre nove ere ). Kao što znamo, persijska vera je po prirodi bila dualistička pa su persijskim univerzumom vladale dve suprotstavljene sile - Ormuzd i Ahriman. Slovenski Belobog bi tako odgovarao Ormuzdu, no on kod Slovena nikad nije zauzimao tako visoko mesto. Kotka je, štaviše, izložio jedan slovenski mit u kome su upravo ovakve dve suprotstavljene sile zaslužne za stvaranje slovenskog sveta, a te sile su, naravno,  Belobog i Černobog. Obe ove sile bile su nužne za stvaranje univerzuma, što je svakako princip koji je mogao biti preuzet od Persijanaca. Ovaj mit ipak ne treba uzeti zdravo za gotovo budući da postoji jedan sasvim drugačiji mit o stvaranju univerzuma,  a ovaj mit govori o bogu Rodu koji je kosmos stvorio iz ogromnog jajeta.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav23.jpg)
Kako god se uzme, ostaje utisak da je Belobog pre neki apstraktni princip nego tipično antropomorfno božanstvo, što se može zapaziti u načinu na koji su ga Sloveni predstavljali. Pa kako se onda predstavljalo ovo božanstvo? Sloveni su Beloboga zamišljali kao straca duge sede brade, obučenog isključivo u belo. On bi se kao takav pojavljivao samo danju, čineći pritom dobra dela i donoseći ljudima uspeh i sreću. Mnogim seljacima Belobog je pomogao da završe težak posao na njivi i mnoge je zalutale putnike izveo iz guste šume. Opšti utisak beline, svetlosti i pozitivnosti činio je od njega apstraktno božanstvo, potpuno različito od ostalih bogova. Zbog toga je on pre sam princip svetlosti i  dobrote zavijen u formu antropomofnog božanstva, nego bog kome bi se inače klanjali pagani.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav231.jpg)
Svetilište starih Slovena

Bilo da se radi o apstraktnom principu ili pak manifestaciji vrhovnog boga (Ormuzd ili hrišćanski Jahve), pojavu Beloboga u slovenskoj mitologiji svakako ne treba ignorisati. Određene podatke o njegovom poimanju kod Slovena otkriva  analiza imena ovog božanstva. Belobogovo ime dosta podseća na imena bogova ostalih panteona: Baldura, Belunosa, Baala i sl. Sva ova božanstva su takođe svetle i solarne prirode  budući da se u njihovim imenima nalazi isti koren reči (bal označava nešto svetlo i sjajno). Upravo je pojava Baldura u nordijskoj mitologiji paralelna pojavi Beloboga u slovenskoj  -  i jedno i drugo božanstvo deluju pomalo kao strana tela u svojim sistemima, odudarajući na svaki mogući način od ostalih bogova i čineći svoju pojavu krajnje misterioznom. Za Baldura ja važilo isto što i za Beloboga, on se smatrao hrišćanskom tvorevinom, zbog čega je čak i nazvan Hvit Krist, odnosno Beli Hrist. Što se tiče Srba, ime Beloboga je i danas ostalo u narodu koji ga koristi da označi božanstvo samo, što se vidi u izreci „pojeo je belog boga“, koja se koristi da se kaže da je neko mnogo jeo, tj. da je pojeo sve što ima da se pojede.

Vesna Kakaševski


INDRA

Indra se smatra jednim od najstarijih vedskih bogova. Poštovali su ga stari Indusi ali i Kmeri, narod koji je nastanjivao teritoriju današnje Kambodže, Laosa, Tajlanda i Burme. Ovaj bog je, pre svega, bio gromovnik ali i strašno ratničko božanstvo, dok je u mitologiji Kmera Indra predstavljen kao otac bogova, sam vrhovni bog. Smatran je veoma pravednim bogom koji nagrađuje dobre i kažnjava zle. Kao sin neba i zemlja Indra predstavlja spoj dva vrhovna principa koja objedinjuje u svojoj fukciji boga-gromovnika. On daje svetlost i kišu donoseći plodnost  i berićet zbog čega mu se vernici mole i prinose žrtve. Što se tiče Indrinog ratničkog aspekta on se, pre svega ogleda u činjenici da je Indra pravedno božanstvo koje se bori protiv principa zla oličenog u zmiji Vritri. Njegove boje su zlatna i crvena a ova poslednja je, kao što znamo, boja vezana za sve bogove koji su po prirodi ratnici. Upravo je Indra bio to božanstvo koje je povelo bogove Deve u rat protiv Asura, još jednog božanskog naroda. Indru vezuju za somu, božansko piće koje su pili stari Arijevci a takođe i za svetu planinu Meru čiji je on božanski čuvar.
    Kava je Indrina uloga u novoj slovenskoj mitologiji koja ima odlike stare vedske religije? U Velesovoj knjizi, koju je za javnost objavio Jurij Miroljubov Indra se takođe smatra ratničkim božanstva zbog čega se naziva "bogom mača". Rame uz rame sa Perunom on se bori protiv neprijatelja Slovena što se može zaključiti iz rečenice: "Indra sa Perunom baca neprijatelje pod zemlju i sinove Ora (Arijevce) vodi u pobedu" (Velesova knjiga, daščica označena kao F-21). Aleksandar Asov naziva Indru Dijevičem, što je ime koje on pripisuje svim božanstvima kojia su na neki način vezana za Dajusa Pitara, arijevskog Boga oca. Dijeviči su božanstva koja ponekad potpadaju pod vlast principa Tame i koja najčešće imaju lunarne karakteristike (ovim božanstvima u hinduizmu odgovaraju Deve). Njima nasuprot stoje Vijeviči, koji kod Asova označavaju božanstva sa izrazito solarnim karakteristikama. Indra je postao i deo novostvorene slovenske astrologije koju je ustanovio upravo Asov. Ovde je Indra predstavljen kao vladalac jednog zodijačkog sazvežđa, naime, sazvežđa Jarca. Zašto baš sazvežđe Jarca Asov povezuje sa Indrom? Kao što znamo, po vedskom učenju Indra živi u nebeskoj sferi koja se nalazi ispod sfere u kojoj obitava Varuna, odnosno, nebeski Uran. Iz toga bi mogli da zaključimo da je Indra vladalac sfere Satrurna no Asov, iz nepoznatih razloga, Saturna identifikuje sa Rodom. Moguće je i da je Asov povezao Indru sa zasvežđem Jarca iz sledećih razloga: naime, u ruskom folkoru postoji jedno biće koje nalikuje na jarca a to je Jednorog Indrik. Kakvi god da su razlozi naveli Asova na zaključak da je Indra vezan za zodijačko polje Jarca činjenica je da je Indrino mesto u slovenskoj astrologiji određeno na ovaj način. Asov je ustanovio i jedan specifičan način računanja vremena po kome je vreme podeljeno a 12 različitih ciklusa od kojih svaki traje po dve hiljade godina. Era Jarca, koja je po Asaovu obuhvatala period od 25-og do 23-eg milenijuma pre nove ere period je vladavine Indre što Asov dokazuje na sledeći način: vedski mit koji opisuje kako je Indra svojim buzdovanom razbio sveti kamen zapravo opisuje pad komete koji se desio upravo u preiodu vladavine Jarca. Teorija o zodijačkim cilusima odnosno zodijačkim erama nije, naravno, invencija Aleksandra Asova budući da su se ovim problemo bavili i drugi astrolozi , između ostalih i okultista Alister Krouli.
     Što se tiče etimologije, u slovenskim jezicima možemo naći imena koja dosta nalikuju na ime ovog vedskog božanstva. Tako kod Čeha, Slovaka i Ukrajinaca postoji Indra kao lično ime dok u Slovenji postije toponimi Idrija, Idrijsko i Idrica (odličan članak o prisustvu imena vedkih bogova u slovenskim jezicima nalazi se u zborniku Sunce- starešina slovenskog naroda. Autor pomenutog članka je slovenski naučnik Matijaž Anžur a sam zbornik izdao je ekološko-etnološki centar "Sfera".)
Indra se smatra jednim od najstarijih vedskih bogova. Poštovali su ga stari Indusi ali i Kmeri, narod koji je nastanjivao teritoriju današnje Kambodže, Laosa, Tajlanda i Burme. Ovaj bog je, pre svega, bio gromovnik ali i strašno ratničko božanstvo, dok je u mitologiji Kmera Indra predstavljen kao otac bogova, sam vrhovni bog. Smatran je veoma pravednim bogom koji nagrađuje dobre i kažnjava zle. Kao sin neba i zemlja Indra predstavlja spoj dva vrhovna principa koja objedinjuje u svojoj fukciji boga-gromovnika. On daje svetlost i kišu donoseći plodnost  i berićet zbog čega mu se vernici mole i prinose žrtve. Što se tiče Indrinog ratničkog aspekta on se, pre svega ogleda u činjenici da je Indra pravedno božanstvo koje se bori protiv principa zla oličenog u zmiji Vritri. Njegove boje su zlatna i crvena a ova poslednja je, kao što znamo, boja vezana za sve bogove koji su po prirodi ratnici. Upravo je Indra bio to božanstvo koje je povelo bogove Deve u rat protiv Asura, još jednog božanskog naroda. Indru vezuju za somu, božansko piće koje su pili stari Arijevci a takođe i za svetu planinu Meru čiji je on božanski čuvar.
    Kava je Indrina uloga u novoj slovenskoj mitologiji koja ima odlike stare vedske religije? U Velesovoj knjizi, koju je za javnost objavio Jurij Miroljubov Indra se takođe smatra ratničkim božanstva zbog čega se naziva "bogom mača". Rame uz rame sa Perunom on se bori protiv neprijatelja Slovena što se može zaključiti iz rečenice: "Indra sa Perunom baca neprijatelje pod zemlju i sinove Ora (Arijevce) vodi u pobedu" (Velesova knjiga, daščica označena kao F-21). Aleksandar Asov naziva Indru Dijevičem, što je ime koje on pripisuje svim božanstvima kojia su na neki način vezana za Dajusa Pitara, arijevskog Boga oca. Dijeviči su božanstva koja ponekad potpadaju pod vlast principa Tame i koja najčešće imaju lunarne karakteristike (ovim božanstvima u hinduizmu odgovaraju Deve). Njima nasuprot stoje Vijeviči, koji kod Asova označavaju božanstva sa izrazito solarnim karakteristikama. Indra je postao i deo novostvorene slovenske astrologije koju je ustanovio upravo Asov. Ovde je Indra predstavljen kao vladalac jednog zodijačkog sazvežđa, naime, sazvežđa Jarca. Zašto baš sazvežđe Jarca Asov povezuje sa Indrom? Kao što znamo, po vedskom učenju Indra živi u nebeskoj sferi koja se nalazi ispod sfere u kojoj obitava Varuna, odnosno, nebeski Uran. Iz toga bi mogli da zaključimo da je Indra vladalac sfere Satrurna no Asov, iz nepoznatih razloga, Saturna identifikuje sa Rodom. Moguće je i da je Asov povezao Indru sa zasvežđem Jarca iz sledećih razloga: naime, u ruskom folkoru postoji jedno biće koje nalikuje na jarca a to je Jednorog Indrik. Kakvi god da su razlozi naveli Asova na zaključak da je Indra vezan za zodijačko polje Jarca činjenica je da je Indrino mesto u slovenskoj astrologiji određeno na ovaj način. Asov je ustanovio i jedan specifičan način računanja vremena po kome je vreme podeljeno a 12 različitih ciklusa od kojih svaki traje po dve hiljade godina. Era Jarca, koja je po Asaovu obuhvatala period od 25-og do 23-eg milenijuma pre nove ere period je vladavine Indre što Asov dokazuje na sledeći način: vedski mit koji opisuje kako je Indra svojim buzdovanom razbio sveti kamen zapravo opisuje pad komete koji se desio upravo u preiodu vladavine Jarca. Teorija o zodijačkim cilusima odnosno zodijačkim erama nije, naravno, invencija Aleksandra Asova budući da su se ovim problemo bavili i drugi astrolozi , između ostalih i okultista Alister Krouli.
     Što se tiče etimologije, u slovenskim jezicima možemo naći imena koja dosta nalikuju na ime ovog vedskog božanstva. Tako kod Čeha, Slovaka i Ukrajinaca postoji Indra kao lično ime dok u Slovenji postije toponimi Idrija, Idrijsko i Idrica (odličan članak o prisustvu imena vedkih bogova u slovenskim jezicima nalazi se u zborniku Sunce- starešina slovenskog naroda. Autor pomenutog članka je slovenski naučnik Matijaž Anžur a sam zbornik izdao je ekološko-etnološki centar "Sfera".)

 

Vesna Kakaševski
 

KOLEDO

(http://img25.imageshack.us/img25/803/koledomali1.jpg)Koledo je biće koje se može posmatrati na dva načina. Kao zimski duh i kao božanstvo. Praznici u čast Koleda su se organizovali tokom zime, a najveći praznik je bio Koljada, koji je bio na dan zimskog solsticija. Običaji ovog praznika zadržani su i u hrišćanstvu, a ima autora koji smatraju da je hrišćanstvo preuzelo ovaj praznik i slavi ga kao Božić. U Bugarskoj se Božić i dalje naziva Koleda. Takođe se čestita vesela Koleda ili čestita Koleda.
     Koledo je blizanac sa Ovsenjom. Njihova majka je Zlatogorka Maja a otac Dažbog. Ovsenj je rođen pre Koleda, pa je uprega konje u nebeske kočije praveći put svom bratu Koledu. Koledo predstavlja silazak boga Krišne ili Krišnjia na zemlju. Ovsenj se pojavljuje leti a Koledo zimi.U vreme zimskog solsticijuma Ovsenj ispraća staru godinu, a Koledo dočekuje novu godinu, odnosno novo Sunce.
    Koledo je dao ljudima znanja o vasioni i nebeskim telima. Dao im je knjigu o zvezdama koja su Sloveni zvali ,,Zvezdana knjiga Koleda’’. Ovde se dolazi do druge sličnosti Koleda i Krišne. Krišna donosi ljudima znanje u vidu knjiga – Veda, a Koledo takođe donosi znanje ljudima. Naime po vedizmu se može smatrati da je koledo jedno od otelotvorenja Krišne, odnosno Krišnji, kako se ovo božanstvo javlja kod Slovena. Koledo je napravio i kalendar za ljude, koji su Sloveni zvali ,,Dar Koleda’’ i otkrio je ljudima nauku o Velikom Kolu (Mlečni put verovatno). Po legendi poslednji silazak Koleda na zemlju se može predpostaviti da je bio oko 6530. godine pre nove ere. Od tad se ovo znanje prenosilo s kolena na koleno. Grci su govorili da su sveto zvezdano znanje dobili od Hiperborejaca sa severa. Hiperborejci su bili narod u grčkim mitovima, koji je živeo na dalekom severu. Hiperborejci nisu znali za ratove i živeli su u izboilju. Poštovali su Sunce i sunčana božanstva. Navodno u njihovoj zemlji Sunce nikada nije zalazilo. Po tome što su poštovali sunce i živeli na severu u odnosu na Grke moglo bi se zaključiti da se radi o Slovenima. A o dobu kad su Sloveni živeli u izoblju i nisu znali za ratove svedoči i Velesova knjiga. Tako da se može postaviti teorija da su grci dobili svoja astronomska i astrološka znanja upravo od Slovena. A Sloveni su ovo znanje dobili od Koleda.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav11.jpg)Koledovo ime se pominje u mnogim zdravicama. Postoje takozvane koledarske pesme ili koledi. Ove lirsko obredne pesme se uglavnom izvode tokom božićnih praznika i zadržale su se u mnogim krajevima do danas. Po običajima Ovsanj je puštao ispraćajući staro Sunce mrtve, pa su se muškarci preoblačili u razna ruha i išli po selima pevajući i praveći buku. U koledare su išli isključivo muškarci. Njih je koledarskim pesmama učio mešter. Koledari su išli selom i pevali celju jednu noć, sve do drugog dana posle podne. Koledara je uvek bilo dvanaest, ali su se delili na dve čete po šest momaka. Svaka četa je imala kolovođu, koji je nosio fenjer okićen ruzmarinom. Zatim su bila tri pevača i jedan blagajnik. Unajmljivali su torbonošu koji je samo nosio darove, kojima bi ih darivali domaćini. Uglavno su se davali darovi u hrani i piću.
Primer jedne koledarske pesme:

"U našega, koledo!
Domaćina, koledo!
Našlo se je čedo, koledo!
Mlado čedo, koledo!
Muška glava, koledo!
Na glavi mu, koledo!
Kuna – kapa, koledo!’’
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav111.jpg)
Koledovanje

Koledari su išli po sokacima i kucali na vrata kuća u kojima je gorela sveća u pendžeri. Pevali su pesme koje su bile namenjene svim ukućanima. Pevalo se mladoženji, domaćinu, mladoj, bebama, deci. Sve koledarske pesme su imale svoju namenu. Koledo je u njima pominjan kao zaštitinik i dozivan da podari sreću, snagu, ljubav. On je ovde postajao zaštitnik porodice i pojedinaca. Kasnije je u nekim pesmama zamenjen hrišćanskim bogom. Što se može smatrati i normalnim kako je Koledo zapravo vedsko božanstvo, odnosno jedan oblik božanstva koje je jedno.

 Nikola Milošević





Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 10-09-2009, 20:38:04
KRIŠNJI

Bog Krišnji je još jedno božanstvo preuzeto iz vedskog religijskog sistema koje je svoje mesto našlo u mitologiji slovenskog vedizma. Iako se ime ovog božanstva pojavljuje u ruskom jeziku ne postoje dokazi o tome da je Krišnji bio poštovan od strane paganskih Slovena. Zbog toga ćemo jedan deo analize funkcija ovog božanstva posvetiti razmatranju osobina indijskog boga Krišne čiji je korelat slovenski Krišnji.

     Krišna je, po legendi nastao tako što je bog Višnu iščupao dve vlati iz svoje kose. Iz vlati crne boje nastao je Krišna (čije ima znači "tamni") a iz bele vlati njegov brat- Balarama. Dolazak Krišne iščekivao se i pre njegovog rođenja jer je staro proročanstvo najavljivalo dolazak heroja koji će spasti narod od tiranije zlog kralja Kamse. Još kao dečak, Krišna je pokazivao svoju božansku prirodu čupajući drveće iz korenja a jednom prilikom je čak podigao i svetu planinu Govardanu uvis! Mladi Krišna bio je i veliki zavodnik a njegova najveća ljubav bila je pastirica Rada. Preobučen u vozara bojnih kola Krišna je predao knjigu Bagavad Gitu junaku Arđuni, heroju koga spominje i Velesova knjiga. Hindusi, inače, Krišnu smatraju jednim od deset avatara Višnua, odnosno, jednom od deset zemaljskih manifestacija ovog boga. Po tom shvatanju, Krišna je zapravo identičan sa Višnuom, međutim, njegova pojava vezana je za određeno doba u kome se ovo božanstvo pojavljuje. Poslednjim avatarem Višnua smatra se Kalki avatar, entitet koji će, po proračanstvu, očistiti svet od svih zala.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav10.jpg)Krišnji kao slovenska verzija Krišne igra sličnu ulogu u slovensko-vedskoj mitologiji. On je takođe avatar tj. manifestacija jednog jedinog boga- Svevišnjeg. Ovom prilikom treba spomenuti da slovenski vedizam ima neke karakteristike monoteizma po čemu se razlikuje od paganske religije starih Slovena. Bogovi slovenskog vedizma tako postaju samo manifestacije vrhovnog boga a ista stvar stoji i sa slovenskim boginjama. Primera radi navešćemo Koleda koji je takođe Svevišnji koji se pojavljuje u jednom od svojih oblika u određenom vremenskom periodu. On se manifestuje da bi ljudima preneo znanje u prirodi Univerzuma dajući ljudima "Zlatnu knjigu Koleda", knjigu u kojoj su sadržana sva astrološka znanja drevnih Arijevaca. I Zlata Maja ima svoju manifestaciju, odnosno, avatara, a to je Maja Zlatogorka. Rod je takođe avatar koji, kao jedna od manifestacija vrhovnog boga, ima funkciju praRODitelja.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav101.jpg)
Gamajun

Kako je Krišnji u slovenskom vedizmu opisan kao jedna varijanta Krišne mnoge osobine ovog vedskog božanstva preneta su na njegovog slovenskog parnjaka. Krišnji je takođe nosilac vedskog znanja pa i on, kao Krišna,  prenosi ljudima mudrost bogova. Dok je Krišna ljudima preneo znanje u obliku svete knjiga Bagavad Gite Krišnji božansku mudrost prenosi ljudima u obliku svetog pića-surice. Surica nije shvaćena samo kao pojava u materijalnom svetu već se u slovenskom vedizmu smatra i nečim duhovnim. U njoj, je, naime , sadržana sama klica slovenske duhovnosti kao i određena vrsta duhovne energije koja Slovenima omogućava da izdrža sve nedaće koje ih čekaju na njihovom životnom putu. Kao što smo već spomenuli u tekstu o slovenskom vedizmu, surica je jedna vrsta solarne energije koja ima svoj materijalni, ali i duhovni aspekt. Što se tiče ličnosti koje se spominju u legendama o Krišni (Rada i Arđuna) one su svoje mesto našla i u sistemu slovenskog vedizma. Rada je postala slovenska Radunica a Arđuna Or ili Ariji-legendarni predak starih Arijevaca koga spominje Velesova knjiga.

     Krišnji se u Velesovoj knjizi spominje jako retko, u svega par rečenica. On se smatra članom Malog Triglava- svetog slovenskog trojstva koga čine tri različita božanstva. Sva slovensko-vedska božanstva grupisana su, dakle,  u Triglave, grupe koje čine bogovi i boginje a neke od Triglava su Svarog-Perun-Svetovid, Horz-Veles-Stribog, Višnji-Lela-Letenica itd. Krišnji je deo Triglava Radgost-Krišnji-Koledo a ovaj Triglav je vezan, između ostalog, za zimski period godine. Sam Krišnji je vladalac meseca januara i februara , odnno, onog perioda u godini koji je pod vladavinom sazvežđa Vodolije. Sada dolazimo do jednog interesantnog učenje- učenja o slovenkoj astrologiji koju je zasnovao Aleksandar Asov. Po ovom učenju svi slovenski bogovi vezani su za zodijačka sazvežđa a ova sazvažđa predstavljaju vladaoce kosmičkih epoha tj. zodijačkih era. Era Krišnjeg je era Vodolije koja će po Asovu nastupiti 2496-te godine.

 Vesna Kakaševski


KUPALO

Svako ko je je makar i površno pretraživao sajtove o slovenskoj mitologiji imao je prilike da u brojnim pojmovnicima i rečnicima naiđe na ime božanstva po imenu Kupalo. Šturo objašnjenje i kratki opis funkcija ovog božanstva navešće čitaoca na zaključak da se ovde prosto radi o božanstvu kupanja,  čija je osnovna funkcija postala deo njegovog imena. Pitanje tradicionalnosti ovog božanstva i, uopšte, njegovog božanskog statusa retko je predmet ovakvih površnih ispitivanja, pa će čitalac ostati uskraćen za mnoštvo vrednih i korisnih informacija.
    Pre nego što pređemo na ispitivanje Kupalove pojave u slovenskoj mitologiji, objasnićemo ukratko zašto smo ovo božanstvo stavili u grupu netradicionalnih slovenskih bogova. Kao prvo, nijedan tradicionalni izvor o slovenskoj mitologiji ne spominje ovo božanstvo, pa tako ni njegove hramove, statue i poštovaoce njegovog kulta. Iako ista stvar stoji sa mnogim slovenskim bogovima, a pre svega boginjama, autori kao što su Vasiljev, Srejović i Leže nijednom rečju ne spominju Kupala niti smatraju da je ovo božanstvo bilo poštovano od strane Slovena pre prihvatanja hrišćanstva. Ako se pak okrenemo hrišćanskim izvorima, odnosno autorima koji opisuju slovenske običaje i mitove poznog srednjeg veka, videćemo da je situacija sasvim drugačija. Period posle pokrštavanja Slovena izuzetno je značajan za ispitivanje slovenske mitologije budući da u to vreme mnogi novi mitovi nastaju dok neki stari mitovi bivaju izmenjeni.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav13.jpg)
Vreme takozvanog dvoverja karakterisalo je uzajamno prožimanje slovenske tradicionalne religije i nove, hrišćanske ideologije. U to vreme nastaju mitovi o Rodu i stvaranju sveta, pominju se i mnoge rodbinske veze među bogovima, o kojima nije bilo ni reči u mitovima koji su vezani za predhrišćanski period. Kakvi god običaji bili vezani za Kupala pre pokrštavanja Slovena, o njima se ne možemo informisati na osnovu tradicionalnih izvora o slovenskoj mitologiji. Jedino što nam je poznato je da su ovi običaji bili vezani za proslavu letnjeg solsticija (21. jun), te da je ovaj praznik posle pokrštavanja bio zamenjen praznikom svetog Jovana, odnosno ruskog Ivana Kupale. Zato ćemo našu analizu započeti upravo ovim hrišćanskim praznikom, da bi članak završili konačnim zaključkom o prirodi Kupala.
    Jovan Krstitelj, odnosno Ivan Kupalo pojavio se, kako legenda kaže,  na reci Volgi u petnaestom veku nove ere. Nakon toga, praznik posvećen ovom svecu počeo je da se slavi u Rusiji, a ovaj praznik pratio je običaj ritualnog kupanja. Sam hrišćanski svetac odvajkada se povezivao sa činom kupanja budući da je upravo sveti Jovan krstio Isusa Hrista u vodama reke Jordan. Ritualno kupanje je, dakle, u hrišćanstvu bilo vezano za duhovno i telesno pročišćenje kao i za neku vrstu inicijacije. Međutim, i pre nego što je sveti Jovan počeo da se slavi u Rusiji,  tradicija ritualnog kupanja praktikovala se medju starim Slovenima. Štaviše, Aleksandar Asov smatra da je ustanovljenje praznika svetog Jovana bio samo podsticaj za obnovu slovenske tradicije koju on naziva kupalenjskom. Dakle, i pre usvajanja običaja vezanih za praznik takozvanog Ivana Kupale medju Slovenima je morao postojati neki sličan običaj. Izvori navode da su Sloveni proslavljali dan letnje ravnodnevnice, nazvan Kupalo, tokom kog se obavezno praktikovalo ritualno kupanje. Slobodno možemo zaključiti da je jedan hrišćanski praznik na ovaj način planski ustanovljen u srednjovekovnoj Rusiji ne bi li hrišćanstvo bilo bolje prihvaćeno od strane Slovena. Mala vremenska distanca izmedju paganskog i hrišćanskog praznika govori u prilog tome jer, kao što znamo, sveti Jovan slavi se 7. jula. Sada ipak možemo zaključiti nešto o prirodi boga Kupala – on je bio vezan za period proslave letnjeg solisticija i običaj ritualnog kupanja.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav132.jpg)
Igre o Ivanjskoj noći

Šta još možemo saznati na osnovu izvora o slovenskim običajima? Tokom ovog praznika ritualno pročišćenje nije se vršilo samo kupanjem, već su se za tu svrhu koristile i svete vatre. Ove svete vatre su se najčešće preskakale, budući da su Sloveni  verovali da se na taj način mogu osloboditi uticaja negativnih, odnosno demonskih sila. Stoka se takođe prevodila preko svetih vatri iz istog razloga, a pored toga postojao je i običaj traženja i spravljanja magijskog bilja. Takođe, postojao i još jedan interesantan običaj, kome ćemo posvetiti nešto više prostora budući da je za vezan mit u kome se pojavljuje Kupalo. Pomenuti mit vezan je za običaj bacanja venaca niz reku, a ova praksa imala je da omogući mladim slovenskim devojkama pomoć u pronalaženju budućeg supružnika. Nekada davno, kaže mit, živeli su brat i sestra blizanci – Kostroma i Kupalo. Razdvojeni na rođenju jedno od drugog, rasli su dok oboje nisu stasali za brak. Šetajući se jednog dana rekom, Kostromi je pao venac sa glave  u vodu, a ovaj venac je igrom slučaja podigao njen davno igubljeni brat –Kupalo. Ne znajući da su u srodstvu, Kostroma i Kupalo su se venčali, budući da je običaj nalagao da onaj momak koji pokupi devojčin venac postane njen muž. Saznavši ipak da su u srodstvu, Kostroma i Kupalo su se udavili, a bogovi su ih , iz sažaljenja, pretvorili u cveće.
     Da li iz svega ovoga možemo zaključiti da se medju Slovenima slavilo božanstvo muškog pola po imenu Kupalo? Naprotiv. Opis jednog kupalenjskog rituala, kako bi ga nazvao Asov, govori u prilog teoriji da se za praznik Kupala slavilo zapravo žensko božanstvo. Naime, na dan letnjeg solsticija stari Sloveni pravili bi lutku od slame sa svim polnim karakteristikama žena, a ova lutka bila bi potom ritualno uništavana. Najčašće bi lutku Kupale „davili“ u vodi ili bi je ritualno spaljivali, a sličan običaj praktikovali su i nekadašnji susedi Slovena – Kelti. Dakle, Kupalo bi mogao biti i ženskog pola, odnosno, ovo božanstvo moglo bi nositi i ime Kupala. Da li je u pitanju zaista bilo božnstvo ili pak duh solsticija pitanje je na koje još uvek nemamo odgovor. O slovenskom običaju ritualnog kupanja govori i knjiga o čijoj se autentičnosti i dan-danas vode rasprave – Velesova knjiga. Na  daščici broj 14 Velesove knjige jedan od njenih autora kaže: „Peremo svoja tela i umivamo svoj duh u čistoj vodi živoj“. Tekst na daščici broj 25 govori nešto slično: „I Kupalo nam poručuje da moramo biti vojska čistih tela i duša. I tako polazimo stopama njegovim koji je zaštitinik naš u pravednoj borbi“. Iz svega ovoga vidimo koliko su Sloveni pažnje posvećivali duhovnoj i telesnoj čitoći, dok su svoje ponašenje upravljali u skladu sa jednim strogim moralnim kodom. Ovakav stav usko je vezan za arijevsko poreklo Slovenа, budući da su stari Vedejci na sličan način gledali na svet i praktikovali slične običaje pročišćenja.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav131.jpg)
Nadamo se da je uloga Kupala u slovenskoj duhovnosti sada malo bolje objašnjena. Slovenski sistem duhovnih vrednosti ne može biti u potpunosti shvaćen ako se u obzir ne uzme značaj koji su Sloveni pripisivali duhovnom i telesnom pročišćenju. Zato Kupala možemo, pre svega, smatrati simbolom slovenske težnje ka duhovnoj i moralnoj čistoti, pa njegov božanski status, polnost ili tradicionalno poreklo i nemaju toliki značaj za istraživanje i analiziranje slovenske religioznosti.
 
Vesna Kakaševski


MATER SVA

"Ptica od Sunca nastala" jedno je od najneobičnijih bića koja se pojavljuju u Velesovoj knjizi. Ovaj božanski entitet opisuje se kao solarna ratnička boginja koja se slovenskim ratnicima prikazuje u obliku ptice čije se perje presijava u hiljadu boja. Mater Sva je, po predanju, naše pretke pozivala u boj, sokolila ih i pevala o njihovoj ratničkoj slavi. Ona je takođe imala i proročke moći pa je stare Slovene upozoravala na dolazak neprijatelja, dajući im istovremeno razne strateške savete. Poštujući savete Mater Sva, Sloveni su odnosili mnoge pobede a kada bi gubili, Mater Sva je jačala njihov duh i obnavljala u njima ratničku strast. Kao kakva slovenska Valkira, Mater Sva je odvodila pale u ratnički raj- Perunovu zvezdu, koja  je  zapravo ništa drugo do planeta Mars. Njen muž je Perun, koji je po Aleksandru Asovu i Juriju Miroljubovu takođe ratničko božanstvo, a zbog svoje veze sa Perunom ova boginja se u Velesovoj knjizi naziva i Perunicom. Međutim, Mater Sva ili Mater Slava, kako je njeno drugo ime,  nije smo ratnička boginja. Ona je i majka svojih Slovena, naša praroditeljka. Majčinski aspekt ove boginje biće podrobnije analiziran budući da se većina autora čija dela imaju za temu slovenski paganizam zadržala upravo na ovom aspektu Mater Sva.

Autori kao što su Aleksandra Bajić i Ljubivoje Jovanović smatraju da rodonačalnik Slovena nije biće muškog pola već ženska boginja-Roda. Za razliku od Roda, koji je po ovim autorima postao praroditelj Slovena tek u patrijahatu, Roda je vezana za matrijahat kao prvobitno društveno uređenje u kome su živeli naši preci. Dolaskom patrijahata, slovenska pramajka - Roda bila je zamenjena svojim muškim korelatom - Rodom a ovaj bog je kasnije, za vreme perioda takozvanog dvoverja bio proglašen i samim stvoriteljem Univerzuma. Pomenuti autori smatraju da je pramajka Slovena imala ptičji oblik, naime, oblik rode i da je legendarna Mater Sva koju spominje Velesova knjiga niko drugi do roda – praroditeljka. Za ovu teoriju postoje i materijalni dokazi. Naime, Dunavska stela, spomenik koji potiče iz prvog milenijuma nove ere prikazuje upravo rodu kao božansku pticu koja stoji između Svaroga i Peruna. Iako Aleksandra Bajić i Ljubivoje Jovanović nisu pronašli odgovarajući slovenski mit koji govori o stvaranju sveta od strane Rode, nešto slično tome pronašli su u pelaškom mitu o stvaranju sveta. Kao što znamo, Pelazgi, pleme koje mnogi smatraju proto-Slovenima nastajanje svemira opisuju kroz mit o boginji Eurinomi. Ova bogija je u liku golubice izronila iz svetskog Okeana i uz pomoć severnog vetra Boreja stvorila kosmičko jaje iz koga je nastao Univerzum.

Bez obzira na činjenicu da ne postoji sačuvan mit o stvaranju sveta od strane boginje u liku ptice, informacije koje nam pruža Velesova knjiga dosta nam govore o Mater Sva kao o davateljici života. Naime, Mater Sva tokom borbe poji ratnike "živom vodom", odnosno - suricom, neobičnim pićem koje su Sloveni spravljali od fermentisanog mleka i raznoraznih biljaka. Profesor Radivoje Pešić, koji je pripremio Velesovu kjigu za naše tržište identifikuje Mater Sva sa Boginjom zemljom koja u borbi daje snagu svojim sinovima, slovenskim ratnicima. Kako god shvatili ovu boginju, ne možemo negirati činjenicu da ona zauzima važno mesto u sistemu slovenske duhovnosti. Ona predstavlja onu kariku koja nedostaje u ovom sistemu, kariku koju možemo naći samo u Velesovoj knjizi, bila ona autentična ili ne. Jer Svarog je kao vrhovno božanstvo morao imati svog ženskog parnjaka, budući da onaj koji sve-rađa (Sva-rog) morao svoj božanski presto deliti sa onom koja sve-rađa (Mater Sva, odnosno Roda- roditeljka). Da je ovakvo božanstvo zaista moralo postojati u mitologiji starih Slovena govori i činjenica da mnoge slovenske bajke spominju neobičnu pticu čije se perje preliva u svim mogućim bojama. Tako imamo rusku bajku o Ivanu careviću i žar ptici koja krade jabuke njegovog oca kao i srpsku bajku sličnog zapleta "Zlatna jabuka i devet paunica". Tu je i ptica Gamajun koju takođe spominju ruske bajke. Momir Janković štaviše smatra da je srpski mit o Kosovki devojci zapravo jedna varijanta legende o Mater Sva koja umorne i ranjene ratnike na bojnom polju poji "vodom živom". Tu je i indijska Materisvan, boginja Vedejaca čijom naslednicom možemo smatrati slovensku Mater Sva.

 

Vesna Kakaševski




Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 10-09-2009, 21:02:43
ROD

(http://img30.imageshack.us/img30/1271/rodmali1.jpg)Kao i svi narodi i sve religije i staroslovenska religija ima pricu o postanju. Postanje je jedno od prvih pitanja svesnog bića. Odkud se ono ovde stvorilo? Odkud čovekova okolina i kako je nastala? Koji je cilj čoveka na zemlji?  Kako se ponašati i ophoditi? Religije na dosta tih pitanja odgovor daju upravo mitom o postanju. Nastanak daje uvek i povod, a povod cilj postojanja.
    Rod je bio stvoritelj. On zapravo jeste sve što postoji. Rođen je sam od sebe. U početku postojala je samo tama, i Rod je bio, poput pupoljka, zarobljen u jajetu.  Kada je podatio život boginji ljubavi, Ladi, ljuska je pukla i kroz otvore je izašla ljubav (Ovakav način stvaranja Univerzuma jako podseća na Veliki Prasak). Presekavsi sebi pupčanu vrpcu Rod je razdvojio je nebeske vode od vode okeana, među njih stavljajući zemlju. Kada se oslobodio iz jajeta nastavio je sa stvaranjem. Razdovojio je istinu od laži, svetlo od tame, Nav od Jav-a, dobro od zla. Nakon toga stvorio je Majku Zemlju koja je ušla u okean. Rod je stvoritelj svih bogova. Na kraju stvaranja Rod je od sebe stvorio nebeska tela, prirodu i prirodne fenomene. Sunce je stvorio od svog lica, Mesec od svojih grudi, zvezde od svojih očiju , izlazak i zalazak sunca od svog čela , mračne noći od svojih misli, vetrove od svog daha, kišu ,sneg i grad od svojih suza i munje i gromove od svog glasa. Rod je time postao princip univerzuma.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav01.jpg)Stvorio je kravu Zemun i kozu Sedunju. Njihovo mleko se rasulo i stvorilo je Mlečni put. Stvaranje sveta je završio Svarog, postavljajući 12 stubova na koji podupiru nebeski svod. Pojedini izvori navode da je Rod stvorio kamen Alatir kojim je promešao mleko života i iz mleka se stvorila Majka Sirova Zemlja(Majka Zemlja, ranije pomenuta) i mlečni okean. Alatir je po istim izvorima ostao na dnu mlečnog okeana i iz morske pene se stvorila patka Sveta, koja je kasnije izlegla mnoge bogove.
     Rod zapravo predstavlja monoteističku stranu staroslovenske religije. Iako postoji mnogo bogova u kod Slovena, Rod zapravo predstavlja Boga kakvog ga znaju današnje monoteističke religije. Takođe Rod se uklapa u šemu Niche-ovog Boga, koji je postojao da bi stvorio svet i napravio principe univerzuma. Kad je završio svoj cilj, on je mogao da nestane, da umre. Rod postaje princip i prestaje da se pojavljuje kao Bog, prestaje da se meša u živote smrtnika i bogova direktno, ali on je uvek tu prisutan i principi koje on predstavlja utiču na sve. On je u svemu, zapravo, on je osnova svega. Sve vidljivo i nevidljivo predstavlja Roda.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav012.jpg)Rod je obožavan i na drugi način, međutim i taj način ima veze sa postojanjem. Rod je zaštitnik uroda, rodjenja, porodice. Sve ove imenice u svim slovenskim jezicima imaju u korenu reč ROD. Rođak, rodbina, porod, priroda, narod, sve su to reči koje u svom korenu sadrže ROD. To pokazuje koliko je Rod bio poštovan kod Slovena i koliko su u njemu videli osnovu svega. Priroda je pri Rodu. Narod je na Rodu, i Rod je u principu i zaštitinik naroda. Rod je zaštitnik krvnih veza i odnosa između klanova. Rod se prožima kroz sve kao osnova, ili neka vrsta temelja. Rod je svuda oko nas, kao što je to kasnije predstavljano u hrišćanstvu (s tim što je Rodu oduzeto ime, jer je hrišćanski Bog bezimen).
    Moguće je da su mnogi bogovi kod Slovena samo epiteti ili inkarnacije Roda. Sličan slučaj je sa hinduizmom gde Krišna ima mnogo inkarnacija. Tako da se uspostavlja veza između Slovena u Evropi i perioda pre dolaska u Evropu, dok su, kao i svi Indo-Evropski narodi živeli na području današnje Indije. Paralela koje dovode do ove teorije ima više, počev od toga da neke Slovenske reči vode poreklo iz Sanskrita (npr Swarga, na sanskritu znači nebo).
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav011.jpg)

Nikola Milošević


VIŠNJI



Bog Višnji se ne spominje često u slovensko-vedskim tekstovima, međutim, njegova uloga u mitologiji slovenskog vedizma mnogo je značajnija nego što to na prvi pogled izgleda. Ime ovog božanstva zapravo je epitet samog vrhovnog boga koji se, nazvan imenom Višnji, opisuje kao biće koje bivstvuje na najvišem mogućem stepenu egzistencije. Ipak, da bi bolje razumeli prirodu ovog božanstva moramo prvo analizirati hiduističko božanstvo sličnog imena čiji je naslednik slovenski Višnji. Radi se, naravno, o jednom od najznačajnijih bogova hinduizma-Višnuu.

Višnu je član svetog hinduističkog trojstva koje osim njega čine bogovi Brama i Šiva. Sva tri boga deo su ove nerakidive celine koja se u hinduizmu naziva Trimurti. Bogovi koji čine trojstvo Trimurti međusobo se razlikuju po funkcijama pa tako svaki od ovih bogova ima posebnu ulogu u ovom trojstvu- Brama je stvoritelj Univerzuma, Šiva uništitelj a Višnu čuvar, odnosno, onaj koji održava postojeći poredak.Višnu, dakle, uravnotežuje dve međusobno suprostavljene sile- Šivu i Bramu, održavajući tako Univerzum u stanju balansa. Ova njegova osobina očituje se i u činjenici da se Višnu ponekad postovećuje sa kosmičkim stubom, odnosno, osom Univerzuma. Jedna od najvažnijih osobina Višnua je njegova sposobnost da se manifestuje u različitim božanskim formama koje se u hinduizmu nazivaju avatari. Višnuovih avatra ima deset a ove njegove manifestacije pojavljuju se u određenim vremenskim razdobljima čineći pritom dobra dela i spašavajući ustanovljen poredak Univerzuma. Jedan od najpoznatijih Višnuovih avatrara je Krišna, a tu je takođe i heroj Rama, kornjača Kurma, riba Matsja i mnogi drugi. Legenda koja opisuje Višnuovo pojavljivanje na Zemlji u obliku ribe Matsje zapravo je mit o svetskom potopu koji je zabeležen u svim krajevima Zemljine kugle, od nordijskih zemalja do Južne Amerike. Ovaj mit opisuje kako je riba Matsja spasla prvog čoveka Manua od svetskog potopa sprovevši bezbedno njegovu barku do planine Hemavat (biblijski Ararat). Oslanjajući se na vedsku tradiciju stare Indije slovenski vedizam preuzeće neke od odlika staroindijske religije a jedna od ovih odlika biće učenje o svetom trojstvu kao i učenje o Višnuovim avatarima.

Vrhovni bog slovenskog vedizma pojavljuje se u tri božanska lika. Slovensko trojstvo čine Perun, Svarog i Svetovid a ovo trojstvo naziva se Velikim Triglavom. Stvoren po uzoru na hinduizam , slovenski vedizam preuzeo je na ovaj način vedsko učenje o trojstvu Trimutri prilagodivši ga, ipak,  slovenskoj duhovnosti. Vedsko učenje o avatarima takođe je postalo deo sistema slovenskog vedizma a ulogu hinduističkog boga Višnua preuzelo je božanstvo nazvano imenom Višnji. Prema slovenskom vedizmu sva božanstva pojavljuju se na Zemlji više puta, preuzimajući različite oblike egzistencije. Bog Krišnji se, recimo, manifestuje kao Koledo, Zlata Maja se po drugi put rađa kao Maja Zlatogorka, potom kao Morana i na kraju- kao Živa. Sam Višnji takođe ima svog avatara, odnosno manifestaciju a to je jegov sin Krišnji koga je dobio sa Zlatom Majom.

Kako je ovo božanstvo uopšte postalo deo mitologije slovenskog vedizma? Ono se spominje u Velesovoj knjizi koju, međutim, ne možemo smatrati potpuno autentičnim dokumentom. Pojavu ovog božanstva u slovensko-vedskoj mitologiji zapravo je uzrokovala  činjenica da se ime Višnji odvajkada koristilo u slovenskim jezicima da bi označilo najviši duhovni princip- samog Boga. Upravo ovu činjenicu iskoristili su tumači Velesove knjige i rodonačelnici slovensko-vedskog pokreta. Po njima, Višnji se može smatrati jednim od slovenskih bogova budući da se ovo ime koristilo kao epitet Boga kao najvišeg duhovnog principa. Kao što znamo, reč Višnji ili Svevišnji upotrebljva se molitvama, blagoslovima, klicanjima i sl. a kao neke od primera ove upotrebe možemo navestii rečenice "Neka te višnji čuva" ili "Slave višnjem bogu". Višnji ovde označava biće najvišeg ranga a slično ime možemo naći i nordijskog mitologiji u okviru koje se javlja božanstvo po imenu Har, koje preveno sa islandskog znači Visoki. Višnji je dakle, shvaćen kao visoki bog, odnosno božanstvo koje obitava u najvišim materijalnim i duhovnim sferama. Za razliku od hinduizma, slovenski vedizam ne smatra Višnjeg vrhovnim principom  odnosno članom najvišeg božanskog trojstva budući da sveto slovensko trojstvo- Triglav čine bogovi Svarog, Perun i Svetovid. On je deo Malog Triglava a pored Višnjeg, ostala dva člana ovog trojstva su bogovi Ljelj i Letic. Svetom biljkom boga Višnjeg smatra se Višnja, drvo koje su Sloveni odvajkada koristili u magijske svrhe.


Vesna Kakaševski


VODEN


  Slovenski bog reka, jezera i mora, ukratko – božanstvo voda. Vodenu, odnosno, Vodenom molili su se ribolovci i mornari, prvi zbog dobrog ulova, a drugi radi lične bezbednosti. Vodeni je isto tako mogao da utopi ljude kao što je mogao i da ih čuva od davljenja ili brodoloma, a sve je zavisilo od toga da li će biti umilostivljen. Reklo bi se, štaviše, da će on pre uradiiti ono prvo, budući da je njegova žena niko drugi do Morana - slovenska boginja smrti. Osim toga, Vodenova funkcija je i htonična - on vodi duše u podzemni svet, odnosno Nav, do koga se stiže upravo preko vode. Ova fukcija Vodena kao slovenskog Harona uticala je da on kasnije, dolaskom hrišćanstva,  bude zamenjen svetim Nikolom. Kao što znamo, i sveti Nikola je entitet kome se mole mornari, zbog čega Momir Janković Nikoljdan smatra praznikom izvorno posvećenim Vodenu. Kako su stari Sloveni prinosili žrtvi Vodenu pokušavajući da ga odobrovolje? Slovenske žene bi zagazile u vodu i niz nju puštale razne žrtvene ponude: kolače, posude sa tamjanom i vence. Pretpostavlja se da su venci bili pleteni od vrbovog pruća, budući da je vrba kao drvo koje raste pored vode bilo posvećena Vodenu. Pored toga, postojao je i običaj da se mlade devojke bacaju u vodu što je verovatno simbolizovalo ranije prinošenje ljudske žrtve.
    Voden tj. Vodeni povezan je sa vlaškim božanstvom Tartorom. Ovo tipično htonično božanstvo živelo je u dubinama voda pomažući vlaškim ženama  da ostvare svoje magijske ciljeve. Prema vlaškom verovanju, tekuće vode povezuju naš svet sa  onim podzemnim, zbog čega vlaške žene koriste pomoć htoničnih sila koje svoje prebivalište imaju u vodi. Bog Voden takođe je sličan ruskom Kupalu, božanstvu koje je bilo vezano za ritualno kupanje, vode, ali i bavljenje magijom. Postavlja se pitanje da li je Vodeni božanstvo ili zapravo vodeni demon koji se kao takav pojavljuje u jezerima i rekama, a vreba i iza vodenica, mesta koja su za Slovene uvek bila sablasna. Ovaj demon, Vodeni, ima svoju paralelu u ruskom Vodenoju, kao i Vodniku, biću iz folklora koje predstavlja duh nekrštenog deteta koje se udavilo. Šta god da je u pitanju, Voden predstavlja jednu moćnu silu čijih se usluga nije trebalo lišavati i koje se svakako moralo umilostiviti.
(http://img11.imageshack.us/img11/3069/vodenmali3.jpg)
Sličnost između imena vodenog slovenskog  božanstva i imena vrhovnog Boga Nordijaca Wodena navela je neke istraživače na zaključak da se ovde radi o istom božanstvu. Međutim, germanski Woden zaista nema nikakve veze sa elementom Vode, već pre sa elementom Vazduha (ako se uzme u obzir njegova povezanost sa planetom Merkur). Uz to, ova dva imena imaju potpuno drugačiji koren, a sa tim i potpuno drugačije značenje. Voden je svakako proizišao iz reči voda, no Wodan je  izveden iz reči Wodanaz što znači bes, jarost. Tako ime Wodan opisuje gremanskog boga Odina kao boga rata, dok Voden opisuje slovensko božanstvo kao božanstvo voda. Iako postoje određene sličnosti između ova dva božanstva, pre svega njihov htonični aspekt i vezanost za magiju, ne postoje nikakvi razlozi koji bi nas naveli da između ova dva božanstva postavimo znak jednakosti.

Vesna Kakaševski


Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 10-09-2009, 21:42:25
ZLATA MAJA-Maja Zlatogorka

Zlata Maja je još jedno od netradicionalnih božanstava slovenskog vedizma. Ona se ne spominje u tradicioanalnim izvorima o slovenskoj mitologiji, a pored toga, nisu pronađeni ni kipovi koji ovu boginju prikazuju, kao ni hramovi u kojima se ona mogla slaviti. O Maji Zaltogorki, koja je drugi lik Zlate Maje, takođe nemamo nikakvih pisanih tragova već se oba ova božanstva spominju kao boginje tek u novijoj literaturi koja se bavi slovenskim paganizmom. Aleksandar Asov i Jurij Miroljubov, koji prvi uzdižu Zlata Maju i Maju Zlatogorku kao božanstva, smatraju da su obe Maje deo slovenske duhovne tradicije i da se to očituje i njihovom pojavljivanju u slovenskim bajkama. Bilo kako bilo, ove dve "boginje" postale su neizostavni deo slovenske astrologije koja je formulisana na osnovu staroslovenske i indijsko-vedske religijske tradicije. Kao što smo već spomenuli, slovensku astrologiju konstruisao je Aleksandar Asov kao dopunski element učenju o slovenskom vedizmu a ovo učenje nastalo je kao Asovljeva i Miroljubovljeva nadgradnja Velesove knjige.
     Zlata Maja u novostvorenoj slovenskoj astrologiji igra ulogu rimske Venere, odnosno egipatske Izis i sirijske Astarte. Ona je, dakle, boginja ljubavi i plodnosti koja omogućava rast i razvoj biljaka i koja je vezana za celokupni prirodni ciklus plodnosti. Pod imenom Zlate Maje krije se sama boginja majka koja stvara svet po uzoru na ideje koje je zamislio Tvorac sveta- Svevišnji. Ova boginja stvara nebeski svod posut zvezdama a njen sin Koledo pomaže joj u tome. Važno je napomenuti da ovakva rodovska veza ne postoji u sitemu tradicionalne slovenske mitologije jer, kao što znamo, Koledo u toj mitologiji igra ulogu duha Božića, a ne  stvaraoca Univerzuma. Na realnom planu Zlata Maja pojavljuje se kao Maja Zlatogorka. Prema učenju Aleksandra Asova, Maja Zlatogorka je nekad zaista postojala i ona je, po njemu, bila vladarka legendarne Atlantide. Njenim roditeljima smatraju se Svetogor i Plenka a njenim mužem, bog sunca Dažbog. Maja Zlatogorka zamišljena je kao ratnička kraljica koja vlada Atlantidom pre njenog potonuća. Asov ovu boginju povezuje sa sazvežđem Device a eru u kome je postojala legendarna Atlantida naziva erom Device. Ta era trajala je, po Asovu,  od trinaestog do jedanaestog veka pre nove ere, o čemu, naravno, nemamo nikakvih pisanih izvora niti bilo kakvih materijalnih dokaza.
     Dok je, na nebeskom planu, muž Zlata Maje Višnji (Svevišnji) na zemaljskom planu njen je partner Dažbog. Odnos Maje Zlatogorke tj. Zlate Maje i Dažboga zapravo je odnos Zemlje i Sunca koji je oličen u prirodnim ciklusima plodnosti. Zlata Maja, tako, kao supruga Dažboga, na realnom planu prolazi kroz razne faze ciklusa plodnosti a ove faze su povezane sa dvema slovenskim boginjama- Moranom i Živom. Aleksandar Asov smatra da su Morana i Živa samo različiti oblici Zlate Maje, odnosno, njene božanske manifestacije. Morana, boginja smrti, zimski je oblik Zlate Maje a ona u ovom obliku označava prirodu u svojoj najneplodnijoj fazi. Prema mitu koj spominje Asov, a koji je nama nedostupan, Zlata Maja umire i biva sahranjena u kamenom kovčegu što zapravo simbolizuje polaganje semena biljke u zemlju. Morana tada vlada umesto Maje sve dok, u proleće, boginju zime ne zamnejuje Živa, boginja života i uskrsnuće Zlate Maje. Kao što vidimo, slovenski vedizam svodi sve boginje na jedno božanstvo, boginju majku, a isti slučaj stoji i sa slovenskim bogovima. Muška božanstva su po ovom učenju manifestacije Svevišnjeg koji se, po prvi put, ovaplotio kao Rod. O ovome, naravno, nema ni reči u tradicionalnim izvorima o slovenskoj mitologiji već  se ovakvo učenje pojavljuje u svom začetku za vreme perioda dvoverja. Još jedan netradicionalni momenat pojavljuje se u filozofiji slovenskog vedizma- to je učenje o mučkim i ženskim formama božanstva koje je preuzeto iz vedskog religijskog suistema stare Indije. Indusi su, kao što znamo, verovali da svaki bog ima svoju ženksu formu, koja predstvalja ženski aspekt tog božanstva a ova forma naziva se šakti. Većina indijskih bogova ima svoju šakti tj. svoju žensku polovinu: Šivina šakti je Kali, Višnuova Lakšmi, Jamina Jama itd. Slovenska bognja majka- Zlata Maja u slovenskom vedizmu postala je tako ženski oblik Svevišnjeg, odnosno, njegova šakti. Na ovaj način, kroz učenje o Zlati Maji vidimo kako slovenski vedizam ima sve karakteristike monoteizma a ovaj monoteizma karakteriše i shvatanje o dva različita pola božanske energije- muškom i ženskom.
     Zlata Maja se u hrišćanstvu identifijuje sa Bogorodicom koja je, kao bogomajka, i sama "šakti" hrišćanskog boga. Praznik Pobede Bogorodice Marija slavi se u Rusiji za vreme jesenja ravnodnevnice a ovaj praznik Aleksandar Asov smatra zapravo hrišćanskom verzijom praznika u čast Zlate Maje.

 

Vesna Kakaševski


Manje poznata božanstva starih Slovena

Crnoglav -Crnoglav se spominje u dokumentu poznatom kao Knytlinga saga u kome se govori o rušenju Svetovidovog idola. Kao što se iz njegovog imena vidi, u pitanju je bilo božanstvo crne glave koje je, osim toga, imalo i srebrne brkove. Knytlinga saga smatra ovo božanstvo bogom rata.
Čislobog -Velesova knjiga opisuje ovo božanstvo kao boga broja i mere čija je uloga održavanje kosmičkog poretka. Stari Sloveni su veoma vodili računa o tome kako brojevi utiču na realnost, zbog čega su neke brojeve smatrali srećnim a druge nesrećnim. Parne brojeve su stari Sloveni smatrali srećim, što možemo povezati sa dominacijom solarnog principa u njihovoj religiji.
Eži (Eži-Ježi) -Poljski Sloveni obožavali su žensko božansko trojstvo koje su činile boginje Leda, Lada i Eži. Moguće je da se iza imena boginje Eži, odnosno Eži-Ježi, krila sama Živa.
Leto (Leda) -Leto je bila boginja Poljaka, član trojstva Leda, Lada i Eži. Kao što i samo ime ove boginje kaže , ona je bila vladarka leta i zrelog žitnog klasja.
Jula -Božanstvo ovog imena obožavalo se u gradu Julinu koji se takođe zvao i Volin. Smatra se da je u pitanju bilo lokalno božanstvo koje je dalo svoje ime gradu (Julin tako označava ono što pripada Juli). Julini poštovaoci obožavali su sveto koplje koje je stajalo na gradskom trgu a neki autori, kao što je hroničar Ebo, smatraju da je ovo koplje zapravo pripadalo Juliju Cezaru, legendarnom osnivaču grada Julina. Teoretičari slovenskog vedizma izjednačijuju Julu sa Crnobogom.
Pizamar - Knytlinga saga takođe spominje ovo božanstvo koje je svoj kip imalo u gradu Korenciji. Luj Leže smatra da je Pizamar isto što i Besomar.
Porenucije -Božanstvo ovog imena obožavalo se na ostrvu Rujnu, tačnije na jugu ovog ostrva, u gradu Korenciji. Porenucijev idol predstavljao je boga sličnog Svetovidu - bilo je to božanstvo sa pet lica od koja su četiri činila glavu idola dok je peto bilo na njegovim prsima.
Porevid (Puruvid) -Još jedno božansto koje spominje Knytlinga saga. Njegov idol porušen je zajedno sa idolima Rinvida i Turupida od strane danskog kralja Valdemara koji je preduzeo osvajački pohod na grad Korenciju. Moguće je da je ovo božanstvo bilo istovetno Provenu , odnosno, Perunu. Porevidov idol imao je pet glava, isto kao i idol Porenucija.
Rinvid -Bog čiji je idel bio porušen u osvajačkom pohodu kraja Valdemara na Korenciju. Leže smatra da je Rinvid identičan sa Ruđevidom, bogom ostrva Rujan koga smo mi izjednačili sa Gerovitom.
Turupid -Korencijsko božanstvo čiji je idol takođe razrušio kralj Valdemar. Nije nemoguće da je i Turuvid bio ratničko božanstvo jer u jeziku Kašuba,  poljskih Slovena, postoji slična reč koja označava glagol "tresti se, drmati se". Ova reč glasi "trepoet" što veoma nalikuje na Turupidovo ime.
Zizileja -Božanstvo koje spominje poljski istoričar Dlugoš bila je zaštinica dece koja je bdela nad njihovom sudbinom. Moguće da se ovde radi samo o jednom aspektu boginje Žive koja se, između ostalog, predstavlja i kao majčinsko božanstvo.

Vesna Kakaševski
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 10-09-2009, 21:54:54
MITSKA BIĆA

Stari sloveni su gajili verovanja u sledeca mitska bića. Neka od njih su se i danas zadržala i u nekim krajevima se i dalje veruje u postojanje ovih bića. A neki su doživeli svetsku slavu i izašli iz okvira Slovenske mitologije, poput vampira. Za više informacija o nekom mitskom biću kliknite na neki od dole navedenih linkova.

    * Demoni prirode
          o Lesnik
          o Šumska majka
          o Vodenjak
          o Rusalke
          o Vila
          o Poljski duhovi
    * Demoni sudbine
          o Suđenice i Usud
    * Atmosferski demoni
          o German
          o Vetrogonije
          o Zmaj
          o Ala
    * Demoni bolesti
          o Babice
          o Milosnice
          o Čuma
    * Domaći demoni
          o Zmija čuvarkuća
          o Talason
          o Uslužni duh
    * Čovekoliki demoni
          o Vampir
          o Baba Jaga
          o Veštica
          o Mora
          o Vetrovnjak
    * Ostali demoni
          o Todorci
          o Osenja
          o Karakondžula
    * Vuk Karadžić o mitskim bićima

DEMONI PRIRODE

LESNIK

Lesnik predstavlja šumskog duha starih Slovena. Da je povezan sa šumama može se zaključiti iz njegovog imena, jer les na staroslovenskom (a i u mnogim živim slovenskim jezicima) znači šuma. U okolini Vranja ovog su šumskog duha zvali i šuman. U Rusiji su ga zvali lješi, a poznata su i imena ljesovik, lešak, lesnoj i lisun. Žena mu se zvala lešačaha, lesoviha ili lešiha. U Češkoj, Moravi, Slovačkoj i Sloveniji poznata je pojava šumskih ljudi (lesni lide, lesni mužove). Šumski ljudi su bili divlji i sličnog izgleda i osobina kao i lesnici, ali živeli su u zajednici, dok je lesnik u drugim krajevima obično individualni šumski duh.
     Lesnik se zamišljao kao antropomorfno biće, ali sa glavom neke rogate životinje, obično obučen u krzno. Neretko je zamišljan sa kopitima. U obredima su se pojavljivali ljudi koji su bili maskirani u lesnika i zadirkivali snašku. Snaška je muškarac preobučen u ženu. U tim obredima čovek sa maskom se poistovećivao sa maskom, odnosno bićem čiju masku nosi.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav100.jpg)
Lesnik je naklonjen pastirima i čuva im stoku. On je i zaštitnik divljih životinja, pa se tu naizgled javlja oprečnost u njegovoj funkciji, jer su domaće i divlje životinje prema predanju tradicionalni neprijatelji. Međutim, ovakva funkcija je prema verovanju tadašnjeg čoveka sasvim normalna, jer je lesnik bio zadužen da upravlja odnosima između njih. Verovalo se da neko mora da rešava antagonističke probleme. Ovakva uloga se kasnije prenosi i na svetog Savu, koji je bio zaštitnik domaće stoke, ali istovremeno i vučji pastir. Lesnik je mogao da se javi i u potpuno ljudskom obličju, jedino što tada ne bi imao trepavice ili bi imao samo jedno oko. Prema narodnom predanju, lesnici žive u svakoj većoj šumi. Otimaju često lepe žene i odvode ih u svoje kolibe prekrivene krznom. Često teraju devojke da igraju kolo oko njih. Po nekim verovanjima lesnik je ceo obrastao u runo. Medved mu je ljubimac i često su zajedno. Nekad je zamišljan kao pastir čije stado čine jeleni, košute i zečevi, a čuvaju ga vukovi i risovi. Postoji verovanje da lesnik nema senku. Svoj dolazak oglašavaju bukom i drekom. Takođe lepo sviraju na fruli.
    Lesnici spadaju u najstarija vilinska bića. Od njih su stariji možda samo vodeni demoni i duhovi. Pojava bića poput lesnika nije svojstvena samo Slovenima, ona je panevropsko. Skoro svi narodi u Evropi su imali biće koje je imalo karakteristike slično lesniku. U nekim narodima radilo se o šumskom duhu, kao i kod Slovena, dok je kod nekih to bio neki od bogova. Tako se po Evropi javljaju razna imena poput Pana, Satira, Silena, Fauna, Silvana, Dionisa, u čijim osobinama nije teško uvideti sličnost sa slovenskim lesnikom.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav097.jpg)
O tome da su lesnici jedna od prvih vilisnkih bića svedoči i činjenica da su se pre nego što su Sloveni počeli da grade hramove obredi odvijali u šumama i gajevima. Postojalo je veliko poštovanje prema šumama, i mnoge biljke i drveće bili su sveti. Tim biljkama i drveću su pripisivane mnoge natprirodne moći. Lesnici se pominju u skoro svim spisima o Slovenima. Pojavljuju se u Kapitolaru paderbornskom, kao i u Slovu o polku Igorovu.

Nikola Milošević 

ŠUMSKA MAJKA

Šumska majka se nalazi i kod drugih naroda, čak se može predpostaviti da je ovaj demon zaostavština paleolitske kulture, jer se šumske majke nalaze skoro kod svih paleolitskih naroda. Takođe ovaj demon ukazuje i na izražen matrijarhat, koji je kasnije zamenjen patrijarhatom, ostao veoma jak kod Slovena. Takođe biće ovog tipa ukazuje na jaku vezu Slovena sa šumom, koja je bila zapravo sveto mesto. Kada nije postojalo svetilište obredi su se činili u šumama, a šumska majka je bila gospodarica šuma i čuvar tog svetog mesta.
      Šumska majka je zamišljana kao jako lepa žena, razvijenih grudi, raspletene duge kose i dugim noktima. Razvijene grudi ukazuju na plodnost, što je predstava kod svih demona i božanstava koja imaju veze sa plodnošću. Mislilo se da živi u šumi, da može da boravi u krošnjama drveća. Po šumi je išla ili gola ili odevena u dugu belu haljinu. Takođe ona se mogla javiti i kao ružna starica, ali takođe velikih grudi i izraženim zubima. Takođe mogla se pretvoriti u plast, naviljak sena, ćurku, kravu, svinju, psa, konja, ili kozu. Pojavljuje se samo noću, a pri susretu s ljudima ne želi da nanese zlo. Često je zavodila smrtne muškarce. Pojava da demoni vode ljubav sa smrtnicima je prisutna gotovo kod svih demona. Neki su smrtnike uzimali silom, drugi ih zavodili. Postoje u Srbiji kazivači, koji tvrde da su vodili ljubav sa šumskom majkom. Zabeležena je priča jednog mlinara, koji tvrdi da je noću zatekao u mlinu divnu nagu ženu velikih grudi, koja mu se podala. Nakon toga kaže da ju je video u krošnjama.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav202.jpg)
Šumska majka je bila gospodarica šuma. Kada bi išla šumom drveće bi se savijalo do zemlje. Verovalo se da jako lepo peva. Takođe se smatrala zaštitnicom bremenitih žena i novorođenčad. Međutim često ih je napadala tako što je donosila bolest dece. Ali takođe od nje se tražila pomoć kada je u pitanju bolest dece. Pri lečenju bajalo se deci i u tim bajalicama često se pominje šumska majka. Iz tih tekstova proističe da ona kako donosi tako i odnosi bolest. Postojala je i trava koja se zvala šumska majka, za koju se verovalo da kađenjem tom travom obezbeđuje nerotkinjama da zatrudne. Mogla se naći u proleće pored gorskih potoka, pre nego što kukavica zakuka. Žena koja je krenula u potragu za ovom travom, nije smela da govori, a morala je da bude čista, što je podrazumevalo i čistu odeću i to da pre toga izbegava polne odnose. Ova trava je mogla biti još jedan oblik šumske majke.
     Kod banatskih Hera, ovo mitsko biće se nazivalo planinskom majkom. Kada kunu, govorilo se ,,Uzela te, dabogda, planinska majka’’. Kod Đerdapa ovo biće se zvalo šumenka. Šumenka se mogla javiti i kao lepa i kao ružna žena. Kada bi se javljala kao lepa, ne bi nanosila nikakvo zlo. Dok kao ružna, ona bi imala čarobni štapić kojim je ljudima nanosila zlo (ovako je zamišljana i veštica, verovatno je u ovom kraju šumska majka preuzela obe funkcije). Bugari su znali za gorsku majku. Lešačiha se zvala kod Rusa. Poljaci su imali mamonu. Mamona je mogla i da ukrade dete. Slovaci su sličnog demona nazivali matoha, koja je bila zamišljana bez glave. Česi su imali dive ženi i lesne pani (međutim lesne pani su više ličile na šumske vile). Poljaci su imali dzivoženi.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav172.jpg)
Osnovana može biti pretpostavka da je šumska majka nekada bila i boginja, jer šumska majka ima dosta sličnosti sa boginjama klasičnih mitologija. Po nekim osobinama liči na Dijanu i Artemidu. Kao i šumska majka one ne samo što su čuvale decu i žene, već su ih i napadale. Takođe to da je šumska majka mogla biti božanstvo pre nego što je postala demon potvrđuje i činjenica da su gotovo sve neolitske civilizacije verovale u božanstvo sličnih osobina kao što poseduje šumska majka. Tako da je ovo biće verovatno starije od same religije slovena, ili predstavlja početak stvaranja religije kod slovena.

 Nikola Milošević


Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 10-09-2009, 22:06:47
VODENJAK

Vodenjaci su bili gospodari voda, kako tekucih, tako i stajacih. Za njih se verovalo da žive u kristalnom ili staklenom dvorcu na dnu. Kristal i staklo simbolizuju samu vodu, odnosno boravište ovog demona. Oni su bili uglavnom zli demoni, ali nekad su mogli i pomoći. Vodenjaci su zamišljani ne u svim krajevima isto, ali uprkos tome izgleda se mnogo nije razlikovao. Zamisljan je gotovo uvek kao čovek patuljastog rasta, sa velikim nosem, dugom bradom, obučen u ili crnu ili zelenu odeću. Obično je nosio šešir ili crvenu kupastu kapu. Ponekad je zamišljan da ima kozije noge i šiljate uši. U Češkoj, Moravi i Slovačkoj (vodnjik), je imao zelenu kožu. Delovali su u okolini voda. U vodi su bili snažni, dok van nje su gubili svoju snagu. Mogli su da se preobraze i u neke životinje. Najčešće u konja, koji kraj obale pase travu. Ali takođe se mogao preobraziti i u psa, ovna, svinju, jelena, zmiju, ribu, a često i u dete koje plače. Ovim metamorfozama je mamio žrtve da mu se približe kako bi ih on udavio i odveo na dno. U njegovom dvorcu su ga zabavljali i služili ga utopljenici. Rusalke su takođe bile pod njegovom vlašću. Vodenjak je zapravo bio apsolutni vladar vode u kojoj je živeo. Moglo je u jednom predelu biti i više vodenjaka. U tom slučaju je postojao jedan glavni, koji se nazivao ,,matori’’, ,,stari’’ ili ,,onaj stari’’. U nekim krajevima starešina se nazivao ,,Tartor’’. Taj glavni vodenjak je bio snažniji od svih ostalih. Verovalo se da se od njega ne može pobeći, ukoliko uhvati žrtvu, dok se od ,,malog’’, kako su se zvali ostali, moglo izvući, jer nisu imali toliku snagu. Ova imena (matori, stari, onaj stari, mali, onaj mali...) ukazuje na to da je bilo zabranjeno izgovarati ime ovog demona. Ovakva verovanja u demone čije ime se nije izgovaralo je postojalo i kod mnogih drugih naroda i potiče verovatno iz perioda neolita, jer su ovakvi demoni zabeleženi od Aborigina do američkih indijanaca. Ime demona se nije smelo izgovarati jer bi se on mogao prizvati i time bi načinio veliku štetu.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav090.jpg)
Vodenjak je svoje žrtve tri puta dozivao. Ko bi se odazvao dobrovoljno bi otišao da se udavi i ne bi postojao način da se to spreči. Jedina odbrana je bila da se čovek ne odazove vodenjaku. Kod mnogih drugih demona bolesti se takođe sreće dozivanje, pa je bilo zabranjeno odazivati se bilo kome noću. Vodenjak je svoju žrtvu odvodio na dno, ali u Češkoj na primer, mogao je daviti ljude i u plitkoj vodi, kada bi oni išli da se napiju. Kao i većina demona vodenjaci su bili pohotljivi i bilo je slučajeva seksualnih veza sa ženama. Iz ovakvih veza se moglo roditi i dete, ali ono bi bilo monstrum. Žene su mogle dobiti i usluge od vodenjaka, ali bi mu morale obećati neku žrtvu. Ta žrtva koja se davala, obično je bila tuđa imovina. Na primer, komšijina stoka ili živina. Takođe ribari su često dobijali usluge od vodenjaka u vidu boljeg ulova. Međutim ovakvim postupkom ribar koji dobija usluge vodenjaka, takođe se zaveštava vodenjaku na služenje. Ovakvi ribari nisu umirali prirodnom smrću, već su u se u jednom trenutku morali udaviti. Ribari su kao žrtvu vodenjaku prinosili prvu ulovljenu ribu. Za stvari koje su bile prve u nečemu su se smatrale posebnim i davala im se izuzetna važnost, a često su žrtvovana nekim bićima ili bogovima.
     Vodenjaci su najopasniji bili u periodu između Đurđevdana i letnjeg solsticijuma. Ovaj se period poklapa sa periodom kupanja u rekama i jezerima, pa je verovatno i to razlog. Ljudi su se naime u to doba najviše izlagali vodama. Žrtve je odvodio na dno tako što bi im noge zapleo svojim bičem ili lancima i vukao ka dnu. U nekim predelim se verovalo da ima rep, pa koristi rep da hvata žrtve. Duše utopljenika su bile pod vlašću vodenjaka. Naročito su bili neprijateljski raspoloženi prema vodeničarima.
     O uticaju vodenjaka svedoči i esnafska diploma iz Pančeva izdata 1802. godine. U ovoj diplomi vodenjak je prikazan u svom dvorcu, na desnoj strani diplome. Desna strana je bila bitno mesto, na tadašnjim dokumentima i uglavnom rezervisana za svetce zaštitinike.
     Druga imena za ovog demona su bila vodjanoj kod Rusa, topielci, utopielci i wodnici kod Poljaka, vodni muži, vodnjik, mužiček i bastrman u Češkoj i Moravskoj, gde o ovim bićima postoje pisani izvori iz 14. veka i vodni hlapi u Tatranskim jezerima u Slovačkoj.

 Nikola Milošević


RUSALKE

(http://img1.liveinternet.ru/images/attach/c/0//44/831/44831699_1244391307_x_01b5e942.jpg)
Rusalke su ženski vodeni demoni. Obično su zamišljane kao lepe devojke, duge, riđe, raspletene kose.  Nisu nosile nikakvu odeću. Rusalka postaje devojka koja je utopljena, a u nekim oblastima se smatra da su to devojke utopljene pred svoju svadbu ili one koje nisu imale pogrebni obred. Boravile su u blizini reka i to samo za vreme takozvane Rusalne nedelje – Trojičke nedelje.
       Rusalke su ziveli pod vodom, u dvorcima. Bile su pod vlašću Vodenog Duha. Rusalke su imale svoju caricu, koja ih je predvodila na put na kopno i koja se vozila u zlatnim kočijama. Prizivala je ostale rusalke trubom. Kraljica se zvala Diva,Divka, Divšina i Dana. To je bila carska kći koju je maćeha utopila. Izlaze iz vode samo za vreme Rusalne nedelje i to na nedelju dana. Bile su predane muzici, prevanju i igranju. Loše su raspoložene prema ljudima, a naročito ne vole žene. Ukoliko bi neko video rusalke, mogao bi ostati nem ili dobiti zanos igranja, koji se smatrao najgorom kaznom od rusalki. Pri ovom igranju bi dolazio zamor do smrti. Zanos igrom i pesmom bi trajao sve dok su rusalke na kopnu. O ovakvim zanosima svedoče i pisani dokumenti iz 14. veka. Takođe, smatralo se da rusalke donose mnoge neizlečive bolesti.  U vreme Rusalne nedelje ljudi su se držali određenih zabrana, kako ne bi uvredili rusalke ili došli s njima u dodir i tako dobili od njih neku kaznu. Bilo je zabranjeno peti se na drveće, jer se smatralo da dok su rusalke na kopnu da često borave u krošnjama drveća. Zabranjeno je bilo raditi u vinogradima ili raditi bilo kakav posao vezan za zamljoradnju. Rusalke su dolazile u vreme Rusalne nedelje da daju potrebnu vlagu poljima, tako da bi taj rad mogao da omete rusalke. Ovo je vazilo pogotovu za sredu u Rusalnoj nedelji. Smatralo se da tamo gde su rusalke igrale kolosve raste bujnije nego na drugim mestima. Zabranjeno je bilo ženama da peru i prosipaju vodu na bilo koji drugi način, jer bi to moglo uvrediti rusalke i one bi udavili te žene. Zabranjeno je bilo spavati na podu. Ova zabrana je vezana za verovanje da duša u toku sna napušta telo, pa bi u toku sna telo mogla zauzeti rusalka ili neki drugi duh. Tada bi ljudi postali opsednuti i kroz njih bi govorila rusalka. Nije trebalo u Rusalnoj nedelji šišati ovce jer bi ovce ,,ošantavile“ a ljude bi napala bolest zvana rusa. A i za druge bolesti koje su se dešavale u Rusalnoj nedelji se govorilo da je obolelog čoveka ,,uhvatila rusalija“. Ukoliko bi se sadila paprika ili paradajz u Rusalnoj nedelji verovalo se da će im opasti cvet i neće uspeti.
(http://img1.liveinternet.ru/images/attach/c/0//44/831/44831695_1244391375_x_05a58621.jpg)
Ukoliko bi neko morao da prekrši zbog nečeg zabrane, kao efikasno sredstvo protiv dejstva rusalki se smatrala trava pelin. U tom slučaju čovek bi sa sobom nosio pelin, koga su se rusalke plašile. Takođe, ukoliko čovek jede beli luk, se smatralo da neće moći doći pod dejstvo rusalki. U nekim krajevima su svaki dan tokom Rusalne nedelje ljudi jeli pelin. Takođe, kao zaštita je mogao da posluži magijski krug iscrtan nožem. Ukoliko bi neko video rusalke, a ne bi imao pelin kod sebe mogao je nožen na zemlji iscrtati krug, koji rusalke ne bi smele da pređu. Verovalo se da se rusalke plaše i noža.
     Rusalke su dolazile u utorak, čime je počinjala rusalna nedelja i povlačile su se sledećeg utorka. Priređivali su se obredi dočekivanja i izgnanja rusalki. Obično su u ovim obredima učestvovale žene, koje su u ritualne svrhe poistovećavane s rusalkama. Obredi u Rusalnoj nedelju su se zvali rusalje i kranjice. Sreda u Rusalnoj nedelji se nazivala kriva sreda. Verovalo se da sve što se zasadi te nedelje će rasti krivo i da će kasnije zakržljati. Četvrtak u rusalnoj nedelji se nazivao zeleni četvrtak. On se strogo praznovao i nije smelo ništa da se radi. U hrišćanstvu Rusalna nedelja je postala praznik Duhovi, odnosno konkretno praznik rusalije je preimenovan u duhovi. Duhovi su praznik koji ima mnogo paganske zaostavštvine, ali taj praznik ne traje čitavu nedelju. Rusalna (duhovska) nedelja predstavlja simbiozu hrišćanstva i paganizma. Praznovanje rusalija u Srbiji je prvi opisao Ohridski arhiepiskop Dimitrije Homitijan kad je zabranjivao ovaj praznik.
     Po mestu stanovanja vile su se delile na primorkinje i zagorkinje, a rusalke kao vodeni demoni ili vile su dobile svoje ime od slovenskog ruslo – reka. Takođe one su imale riđu kosu, a za riđokose se i danas kaže da imaju rusu kosu. Kao što se ženama prema boji kose kaže da su plavuše ili crnke, rusalke su mogle biti mitska bića ruse kose.
     Kako su u matrijarhatu žene bili nosioci poslova u zemljoradnji, samo žene su mogle biti zadužene za plodnost zaseva. Tako su rusalke, po tradiciji, napuštale svoje vodena skrovišta i obilazile useve i škropile ih vlagom da bi usevi bili bolji. O tome svedoči i verovanje da je bilje bolje raslo na mestima gde su rusalke igrale.

 Nikola Milošević

(http://img1.liveinternet.ru/images/attach/c/0//44/831/44831691_1244391401_x_6a119ff4.jpg)

Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 10-09-2009, 22:15:16
VILA

Vila predstavlja žensko mitsko biće slovenske mitologije koje živi u prirodi. Uglavnom su bile naklonjene ljudima, međutim takođe bile su osvetoljubive.  Ovakva pojava naklonosti i nenaklonosti je prirodna u mitologiji, jer je čest slučaj da naklonost bića i bogova zavisi najviše od ljudi i njihovih dela. Živele su uglavnom u šumama ili pored reka, a često i u planinama. U zavisnos od staništa dobijale su i imena - planinkinje, zagorkinje, vodarkinje, brodarkinje i oblakinje. Neke vile su svoje dvorce pravili u oblacima.
(http://www.godsbay.ru/paint/images/fairies03.jpg)
Vile su zamišljane kao jako lepe, vitke devojke, duge kose, koja se raspletena spušta niz leđa i grudi. Boja kose je obično bila plava ili riđa, a govori se i o zlatnoj kosi. Vila nije smela da izgubi ni jednu vlas, jer se smatralo da u njenoj kosi se nalazi njena snaga. Nosile su bele tanke haljine, tako da su često u narodnim pesmama dobijale epitet ,,bela vila’’. Ređi je slučaj da su vile išle nage, ali onda im je kosa prekrivala grudi. Takođe vile su imale krila i okrilje. U okrilju se nalazila natprirodna moć vile. Vile bi okrilje skidale kad bi se kupale u reci. Okrilje je verovatno neka vrsta odeće koja se stavlja na krila. Ukoliko bi neko uspeo da ukrade vili okrilje postao bi njen gospodar i ona bi morala da ga sluša. Ljudi koji bi ukrali vili okrilje se venčavali sa vilom, međutim morali su paziti da se vila ne dočepa svog okrilja, jer bi tad bila osvetoljubiva i svetila se za naneto poniženje. Dok se kupa vilu niko nije smeo da vidi, jer bi ga vila kaznila, osim ako bi joj tom prilikom ukrao okrilje. Verovanje, da je neki deo odeće vezan za karakter i moć osobe koja je nosi, postoji i o oglavlju, odnosno kapi. Naime verovalo se da kapa čini karakter čoveka, kao i da ukazuje na njegovu poziciju u društvu. Čovek kome bi bila oduzeta ili ukradena kapa bio bi obešćašćen, a kod Đerdapskih brodara postojao je običaj da se prilikom nezgode na brodu, prvo baci kapa u vodu, kao žrtva. Osvetoljubivost vila se mogla probuditi ukoliko bi se neko nadmetao sa vilom, dok se naklonost sticala tako što bi neko pomogao vili, na primer raspleo joj kosu, koja se uplela u žbunje. Kako nisu postojale vile muškog roda i kako su vile bile isključivo ženska mitska bića, vile su ponekad imale odnose sa smrtinicima. U narodnom predanju se pominju vilenjaci, kao ljudi, smrtnici, koji su imali odnos sa vilom i time stekli neke natprirodne moći. Vilenjaci bi i dalje ostali smtnici. Ljudi koje bi vile birale bili su fizički jaki, obično planinski pastiri. Prenošenje moći sa vile na smrtnika je bilo moguće i na druge načine. Kada bi vila dojila neko dete, za to dete bi se verovalo da će postati veliki heroj i da će imati neke natprirodne moći. Tu se može videti slovensko verovanje o bratstvu po mleku. Naime verovalo se da dojenjem dete dobija neke osobine majke. Takođe natprirodne sile bi mogla vila dati čoveku ukoliko bi joj taj čovek nešto učinio, a postoje primeri u narodnim pesmama da su se vile sestrile sa ljudima (Vila Ravioila i Marko Kraljević). Često su vule vidale rane ranjenim junacima jer su bile vešte s biljem. Kako im je bilje prirodna okolina, dobro ga poznaju. Takođe se verovalo da vile mogu čoveka i da vrate u život.
(http://www.godsbay.ru/paint/images/fairies15.jpg)
Vile su se rađale iz rose ili izrastale iz cvetova. U nekim predelima postoji verovanje da su se vile rađale kao i ljudi, a kasnije postajale vile. Devojčica vila je morala da prođe obred inicializacije da bi postala vila, i tu bi joj glavna vila predavala okrilje, čime bi nova vila dobijala svoje vilinske moći. Inicializacija je postojala i kod ljudi. Devojčica se smatrala devojkom kada bi prvi put zaigrala kolo. Tako i vilinski obredi sadrže kolo i ko bi nagazio vilinsko kolo bio bi kažnjen. Vilinski obredi bili su tajni i niko ne bi smeo da ih vidi. Ko bi video vile kako igraju, kupaju se ili rade kakav drugi obred mogao bi biti kažnjen slepilom, paralizom ili čak i smrću. Mesta na kojima su vile održavale svoje obrede su se znali i obično nosila u svom imenu reč ,,vila’’, kao na primer Vilin izvor na planini Komu ili Viline vode u Beogradu.
     Vile su se mogle pretvoriti i u neke životinje. Najčešće su to bili labudovi, sokolovi, konji i vukovi. Često se u pesmama sreću slike kako vile jašu na konju ili jelenu i odlaze u lov. Imale su luk i strele, kojim bi gađale kad bi ih neko uvredio.

Nikola Milošević

(http://www.godsbay.ru/paint/images/fairies13.jpg)


POLJSKI DUHOVI

Stari Sloveni su, kao što znamo bili poljoprivrednici. Za njih je od najveće važnosti bilo da im godina bude plodna, a rod bogat zbog čega su nastojali da umilostive sile koje su bile zadužene za plodnost useva. Pored Sunca kome su se molili  (u obliku Dažboga i Jarila) i kiše (u obliku Peruna) oni su poštovali i mnoge boginje plodnosti-Majku Vlažnu zemlju, Ladu, Sivu itd. Međutim, postojala su i niža bića koja su u staroslovenskoj religiji bila vezana za polja i useve a mi ćemo navesti neka od njih.

Polevoj, polevojik-poljski duh iz folklora Starih Slovena čiji je fizički opis varirao od mesta do mesta. Nekad se opisivao kao muškarac obučen u belo, prirpisavana mu je i trava umesto kose a negde je predstavljen kao patuljak čije je lice imalo boju zemlje. Ljubomorno je štitio svoje stanište tako da se dešavalo da putnici koji zanoće u polju, ili pijanice koje u polju zadremaju, bivaju ubijeni od strane polevloja. U ruskom folkloru ovo biće naziva se poljski.

Poludnica-boginja polja ili duh polja sličan polevolju. Njeno ime označa biće vezano za period polovine dana koji je za Poludnicu bio svetinja. Ona nije dozvoljavala da se u tom periodu obavljaju poljski radovi, budući da je ovo doba dana odredila za odmor.U slučaju da neko prekrši njenu zabranu Poludnica bi ga uštinula ili čupala za kosu, a ako bi se desilo da je seljaci ne pozdrave srdačno, navodla bi njihovu decu da se izgube u polju. Ovo biće  se, inače, poštovalo u Rusiji mada i u Ukrajni postoji verovanje u poludnice, mesečeve devojke koje navode zrake Sunca na zemlju, omogućavajuči tako plodnost usevima. Poludnica se, kao i polevoj, predstavjala u beloj odeždi.

Prija-poljski duh u ruskom folkloru povezan sa žitnim poljem odnosno, dobrim prinosom žitarica. Njeno ime podseća na ime nordijske Boginje Freje koja takođe omogućava plodnost.

Sunčanica-još jedno biće vezano za polja, ličnost je iz folklora Lužičkih Srba. Ona je, kao i poludnica, bila vezana za podne s tim da je one koje bi uhvatila da rade u polju u to doba dana kažnjavala mnogo surovije-smrću. Sunčanica je, naime, personifikacija smrti od sunčanice koja bi zadesila svakog onog ko boravi na otvorenom dok Sunce najjače sija. U lužičko-srpskoj bajci o Sunčanici mudra devojka nadmudruje ovo biće pričajući joj priču o lanu, tako da Sunčanica zaboravlja da je usmrti već se povlači kada je podne već prošlo.

Pored poljskih duhova koje smo naveli,  Aleksandar Asov i Jurij Miroljubov spominju i sledeća bića vezana za polja-Međevika, Travnog i rožanike.

 

Vesna Kakaševski


Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 10-09-2009, 22:43:33
DEMONI SUDBINE

Suđenice i Usud

Kod starih Slovena bogovi su bili ravni ljudima. Često su bogovi smatrani predcima ljudi, a ljudi su im se na taj način i obraćali. U ovakvom pogledu nije bilo mesta za fatalizam. Sve je bilo u skladu sa prirodom i poštovali su se predci i njihova dela. Međutim postojao je kod Slovena i fatalizam. Fatalističko shvatanje religije slovena se može podkrepiti verovanjem u demone sudbine. Demoni sudbine kod Slovena su suđenice i usud.
     U istočnoj Srbiji se verovalo u suđenice ili suđaje. Suđenice su se uvek javljale kao tri žene, uvek su bile trojstvo. Verovalo se da suđenice određuju sudbinu novorođenog deteta pri rođenju, u prva tri dana života novorođenog deteta. Sudbina se nije mogla ni na koji način izmeniti, niti ju je mogla izmetiti neka druga sila, pa ni bogovi. Suđenice su zamišljane kao tri mlade žene. Nije se znalo ime svake od njih. Bile su odevene u belu odeću, a negde ih zamišljaju i u narodnim nošnjama. Dolaze u kuću gde se rodilo dete kroz dimnjak. One su dolazile prve tri noći nakon rođenja deteta. Ali su suddbinu proricali tek treće večeri. Svaka od njih je moga jedno veče da odloži određivanje sudbine novorođenom detetu. Reč najmlađe od njih je bilo od presudnog značaja. U nekim krajevima se suđenice pojavljuju zajedno sa Rodom, bogom stvoriteljem univerzuma i on može da im naredi kakvu sudbinu da odrede detetu. Međutim neki naučnici u ovom kontekstu Roda poistovećuju sa Usudom. Rod se naime javljao kod Rusa, zajedno sa roždanicama (ruski naziv sa suđenice).  U tekstu ,,Slovo Sv. Grigorija’’ se ukazuje na razvoj slovenske religije i govori se o tome da su Sloveni najpre prinosili žrtve vampirima i breginjama, zatim Rodu i roždanicama i, najzad, Perunu. Prilikom dolazka suđenica u kuću spremala im se gozba. Tu gozbu je trebalo da spremi babica. Pravile su se tri pogače premazane medom, tri čaše vina su se stavljale na sto, tri čaše vode, tri kocke šećera i jedan zlatnik ili neki drugi zlatni nakit. Sve tri noći je trebala da gori svtlo u kući, a majka i dete su trebale da leže na zemlji. Pogaču bi, nakon toga, pojela tri muškarca, ako je dete muško, ili tri žene, ako je žensko. Treće veće bi se pod glavu deteta stavljaobosiljak i kolačić. Sve se ovo radilo da bi se suđenice odobrovoljile i izrekli detetu dobru sudbinu. Postoje i priče o tome kako je majka pojela jedne večeri trpezu, pa se dete razbolelo, ali pošto je nastavila da odobrovoljava suđenicama, dete je ubrzo i ozdravilo. Verovalo se da suđenice pletu sudbinu. Jedna je držala vlakno i svaki namotaj je bila jedna godina života. Na kraju bi presekle vlakno i koliko namotaja je bilo toliko ce dete živeti. Ovakvo verovanje je bilo zabeleženo kod Čeha u bićima koje su se zvale sudički. Verovanje u trojstvo koje plete sudbinu bilo je i kod Grka, koji su imali tri moire, Rimljani su imali tri parke koje su određivali čovečiju sudbinu. Kod Germana se norne, o kojima govori jedan mit iz Eda, takođe javljaju u trojstvu. Grim je smatrao da one predstavljaju prošlost, sadašnjost i budućnost. Iz ovoga se može zaključiti da suđenice nisu čisto slovenska bića, već da su zaostavština evropske tradicije, jer su gotovo svi narodi u Evropi imali bića sa sličnim osobinama.
     U zapadnoj Srbiji je bilo zastupljenije verovanje u Usud. Usud je čovek koji je svaki dan živeo život na drugačiji način. Nekad je bio bogat i živeo u izobilju, dok je drugim danima bio siromašan. Nekad je bio slavana nekad ne. Postojale su ogromne varijacije u načinu života na koji je živeo. Razlike u bogatstvu su se menjale svaki dan. Verovalo se da kakav život živi Usud na dan kada je dete rođeno, takva će biti sudbina tom detetu. Mislilo se da će svi ljudi koji su rođeni istog dana imati sličnu sudbinu, ako ne i gotovo identičnu. U zapadnoj Srbiji je bilo rašireno verovanje u ,,jednodance’’. Ovako su se nazivali ljudi koji su rođeni istog dana i mislilo se da će im život proći gotovo identično. Ako bi bio neko nesrećan u životu, verovalo se da je rođen u ,,zao čas’’. Niko nije znao kada je zao čas, jer niko nije mogao da zna gde je i na koj način usud u tom trenutku živi. Na prvi pogled bi se moglo zaključiti da su suđenice u usud nespojivi, ali neki naučnici su napravili rekonstrukciju, pozivajući se na ruske roždanice i Roda. Tako su Rodovu ulogu kod Rusa, koji je mogao da naredi roždanicama kakva će biti čija sudbina sa Usudom.

 

Nikola Milošević

ATMOSFERSKI DEMONI

Vetrogonje (zduhači, stuhe)

Veoma je teško dati preciznu definiciju bića koja su u narodu poznata kao vetrogonje. Oni su po svojoj vazdušnoj prirodi najsličniji zmajevima i alama, ali se takođe mogu definisati kao mitska bića u ljudskom liku, kakvim ih smatra Zečević. Radomir Podunavski veruje da su zduhači obični ljudi rođeni sa neobičnim darom- sposobnošću da odvoje svoj duh od tela i da u stanju transa oslobode svoj kraj od vremenskih nepogoda. Verovanje u vetrogonje bilo je rasprostranjeno u zapadnim krajevima Srbije dok su nazivi zduhači i stuhe vezani za Sandžak, Hercegovinu, Crnu Goru i Primorje. U Albaniji su ovakva bića bila poznata pod imenom stuve. O kakvim je entitetima zapravo reč? Činjenica je da su zduhači bili neraskidivo vezani za kraj iz kog potiču i da su bili zaduženi za njegovo blagostanje- berićet. Berićet jednog kraja zduhači su obezbeđivali na sledeći način: kad god bi osetili da se približava neka nepogoda oni bi se spremali za borbu sa njom, odnosno, sa demonom koji ovu nepogodu  predvodi – alom. Ova borba započinjala bi u onog momenta kada se zduhač poveče u osamu i padne u san tj. stanje koje Podunavski smatra transom. U tom stanju zduhač bi se borio sa alom dok su mu telo štitili njegovi pomoćnici mašući po vazduhu oštrim predmetima. Dakle, zduhači su bili ljudi sposobni da odvoje svoj duh od tela, a ovakve ljude nalazimo i među ostalim narodima koji ih smatraju vešcima ili šamanima. Upravo je upravljanje atmosferskim prilikama jedna od tehnika šamanizma kojom su se bavili nadareni pojednici -od  indijanskih šamana do onih sa Čukotke i Altaja. Kao što nije svako mogao postati šaman tako ni zduhačem nije mogao postati bilo ko. Ljudi su bili prepoznati kao zduhači ako bi se rodili sa krvavom „košuljicom“ tj. placentom, koja je i kod ostalih indoevropskih naroda smatrana nečim magijskim. Još jedna sličnost uzmeđu vetrovnjaka i tipičnog šamana vidi se u činjenici da su zduhači mogli navoditi oblake i na tuđe posede, a ne samo sklanjati ih i tako štititi svoj kraj. U slučaju da se neko zamerio zduhaču, on je mogao naterati oblake nad njegovu njivu što dosta podseća na praksu šamana koji „priziva“ kišu u vreme suše.
Čajkanović navodi da su zduhači mogli biti i deca i životinje tj. da nisu samo odrasli ljudi imali sposobnost da savladaju nepogodu. Njegovo shvatanje zduhača dosta se razlikuje od onog koje vetrogonje smatra slovenskim vešcima ili šamanima, budući da ih Čajkanović pre tretira kao mitska bića. Sudeći po njegovim proučavanjima, zduhači su veoma slični zmajevima, koji su takođe vezani za blagostanje jednog kraja kao donosioci padavina. I oni, kao stuhe, mogu nastati od različitih životinja- zmija, ovnova ili šarana. Štaviše, Zečević identifikuje vetrogonje i zmajevite ljude pa možemo zaključiti da se ovde radi samo o različitim nazivima za istu pojavu u narodu.

 Vesna Kakaševski

German

U Srbiji su postojala dve vrste verovanja u Germana. Jedan German ili Đerman je bio demon atmosferskih pojava, koji donosi vremenske nepogode, oluje, kiše, grad. Drugo verovanje je bilo hrišćansko u svetog Germana, međutim i on je primio neke osobine vladaoca atmosferskim pojavama, tako da se dolazi do zanimljive simbioze hrišćanskih verovanja i paganizma. German je bio carigradski patrijarh od 715. do 727. godine i kasnije proglasen je svetim.
     Od običaja poznate su razne varjante sahranjivanja lutke Germana. Lutka je često bila pravljena od gline sa istaknutim genitalijama. Bozanstva čije predstave su pravljene sa istaknutim reproduktivnim organima su zapravo predstavljale njihovu ulogu u plodnosti. Lutka je mogla biti pravljena i od slame. Sahranjivanje Germana se obično radilo kada bi nastupila velika suša. Ove običaje su najčešće izvodile devojke, čest je bio slučaj da se zahtevalo da one budu device. U obredu su učestvovale i dodole, a jedan muškarac bi smeo u svemu tome da učestvuje praveći sanduk. Ovaj običaj se izvodio da bi se prizvala kiša.
     Kada bi dolazila oluja, u mnogim krajevima, su žene raznim stihovima prizivale Germana da odvuče nevreme na drugo mesto, gde nevreme neće ništa uništiti.
     Pravljene su lutke i za Kupala, Marenu i Jarila. Jarilo je najsličniji po osobinama Germanu, tako da se može smatrati i da je German preuzeo osobine Jarila, dolaskom hrišćanstva, i umesto božanstva postao demon.
Nikola Milošević
 

ZMAJ

(http://img01.picoodle.com/img/img01/7/2/3/f_BlackDragi_b2a9m_06b3f03.jpg)
Zmaj je jedan od demona atmosferskih pojava. Njegova glavna uloga se sastojala u borbi protiv ala, koje su nosile gradonosne oblake, a time i propast useva. Dakle zmajevi su bili zapravo dobar demon, čija uloga se sastojala, po verovanjima, u vladanju atmosferskim pojavama u korsit ljudi. Zmaj je bio dužan da obezbedi kišu kad je ona bila potrebna.
     Zmajevi su bili dimorfna bića, polu ljudi, polu životinje. Zmaj je vatrena ptica dugog repa, koja je tokom leta, oko sebe bacala varnice. Dok je među ljudima, mogao je uzeti ljudski oblik. Stanište zmajeva je bilo kraj šumskih voda u planini (ova mesta se i danas zovu zmajevaci), a mogao se nastaniti i u šupljoj bukvi.
     Zmaj je mogao nastati od nekoliko vrsta životinja kad one dođu do određene starosti. Mogao je nastati od šarana, zmije, ovna, ili od smuka. Postoji dosta priča rasprostranjenih među narodom, uglavnom dunavskih ribara, koji su navodno videli kako šaran izlazi iz vode i pretvara se u zmaja. Kada šaran stigne do određenog broja godina, njemu rastu krila i on izlazi iz vode kao zmaj. Dok leti, varnice, koje baca oko sebe, imaju oblik šaranovih krljušti. U nekim krajevima šaranovo meso je bilo zabranjeno, pa se i izbegavalo u ishrani, jer je šaran smatran svetom životinjom. Smatralo se čak da čovek koji bi pojeo šarana je mogao da dobije epilepsiju. Zmajevi koji su imali rogove nastali su ovna. Ako se smuk preseče na pola, pa prednji deo ode u rupu, verovalo se da će od tog dela nastati zmaj. U kišovitim godinama se smatralo da zmaj nastaje od šarana koji nije hvatan, dok ako je godina sušna, smatralo se da nastaje od smuka istih osobina. Pol zmaja je zavisio od pola životinje. Zmaj je mogao bljuvati plavu ili crvenu vatru.
(http://img.liveinternet.ru/images/attach/4/17956/17956745_ani10.gif)
Zmajevi su mogli imati sexualne i ljubavne veze sa lepim ženama. Zmaj bi mogao biti nevidljiv, osim za ženu u koju se zaljubi. Ovakve veze sa ženama su bile dosta česte, a žene koje bi doživelje sexualni odnos sa zmajem bile bi blede, ispijene i izgubile bi zelju za sexom sa ljudima, zbog zmajeve ogromne potencije. Žene su se teško oslobađale veze sa zmajevima, a o tim vezama nikom nisu smele da pričaju. Prekid veza sa zmajem obično žene nisu ni želele, međutim zmaj bi se isterivao ukoliko bi došla sušna godine, jer se smatralo da je zmaj zbog žene zapostavio svoju ulogu donošenja padavina. Zmaj bi obično kod žene dolazio kroz komin. Ukoliko bi žena htela prekid veze sa zmajem trebalo je da se kadi svojom kosom ili da nađe šuplju bukvu u kojoj je živeo zmaj i da je zapali. Smatralo se da i vrela voda može naškoditi zmaju, pa se u kotlu vrela voda stavljala pod komin. Kada bi zmaj upao u vrelu vodu izgore bi. Navodno žena je mogla odbiti zmaja ukoliko bi imala pri sebi loj nekog drugog, izgorelog zmaja.
     Žena sa zmajem je mogla imati i dete. Radi boljeg poroda, veze sa zmajevima nekad se nisu smatrale gresnim. Takođe verovalo se da deca zmajeva i zmajica su muškog pola. Verovalo se da deca sa zmajem su izrazito jaka, da su nepobediva, takođe ta deca su bila izrazito mudra i imala neke natprirodne osobine. Ovakva verovanja su bila povod da veliki junaci steknu nadimak Zmaj. Tako unuk poslednjeg vladara Srbije, Đurađa Brankovića, u narodnim pesmama nosi nadimak Zmajognjeni. Njegovo rođenje je takođe zavijeno u misteriju, te se u narodnoj pesmi pominje kako ima vučju šapu, orlovo krilo i zmajevo kolo pod pazuhom, a iz usta mu modri plamen bije. Takođe junak prvog srpskog ustanka, Stojan Čupić dobio je nadimak Zmaj od Noćaja. Deca zmajeva su izgledala kao i svi ostali ljudi, jedino što se verovalo da imaju veću glavu i da pod pazuhom imaju mala krila. Detetom zmaja se smatrao i despot Stefan Lazarević, o čemu svedoči pesma ,,Carica Milica i Zmaj od Jastrebca’’.
(http://img.liveinternet.ru/images/attach/4/18257/18257173_ani39.gif)
Zmaj predstavlja neku vrstu mitskog predka, kako je to Čajkanović nazvao ,,mitskim herosom’’, a zbog toga su i junaci u narodu obično smatrani da su zmajevitog porekla. Zmajev nastanak od životinja govori o njegovom totemističkom poreklu. Šume su u Slovenskoj mitologiji zamišljane kao boravište predaka, a to je mesto gde živi i zmaj, tako da to može biti dokaz tome, da je on mitski predak Slovena.

Nikola Milošević

(http://s51.radikal.ru/i134/0901/13/20cece472ac8.gif)


Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 10-09-2009, 23:01:44
ALA

Ala je mitsko biće koje je postalo deo južno slovenske tradicije pod uticajem Turske i Grčke. Međutim veruje se da je pre dolaska ovih kultura u mitologiji Slovena postojalo biće koje je imalo uloge kao što ih ima ala. Naime postoji jaka povezanost ala i drugih bića, pogotovu uloga tih bića i uloge ale, koja verovatno nije nastala nakon kulturnog uticaja drugih kultura, već je tu bila i ranije, samo je to biće promenilo ime. Ala je bila poznata samo u krajevima gde su Turci i Grci imali uticaja, dakle samo južnim Slovenima i to takođe ne svim.
      Ala predstavlja demona nepogoda. Ona donosi grad, a samim tim unistava useve, zbog čega je bio omražen među stanovništvom. Protiv njega se borio zmaj. Zmaj je bio dobar demon koji je terao alu sa mesta gde je živeo i štitio tamošnje useve. Prema nekim verovanjima alu je mogao oterati i vetrovnjak, zduhać ili zmajeviti čovek. Verovalo se da ala donosi i oluje koje čupaju drveće. Zapravo smatralo se da je upravo ala isčupala to drveće. Smatralo se da je ala snažna. Postoji i izreka ,,jak kao ala’’, koja se upućuje izuzetno snažnim osobama. Ala je mogla zaluditi čoveka i za takvog čoveka se govorilo da je alosan.
(http://www.godsbay.ru/paint/images/demons11.jpg)Oblik ale u srpskim nije tačno određen i taj oblik varira od oblasti do oblasti. U Gruži se verovalo na primer da je ala nevidljivo biće koje živi u vazduhu, virovima i jezerima. Mogla se samo čuti, olujno zviždanje je najavljivalo njen dolazak. Ukoliko se čula, pucalo se ka oblacima, da bi se ala ubila. U okolini Leskovca se smatralo da ala ima konjsku glavu, a telo kao zmija. Da je velika, glavu krije u oblacima, a repom čupa drveće. Kada bi joj neko ugledao glavu, mislilo se da će poludeti. Postoji predstava ale kao čudovišta s velikim ustima, koja u ruci drži kašiku kojom jede. Zato su se alama nazivali ljudi koji neumereno jedu. Takođe u nekim delovima Srbije se smatralo da orao koji se vidi pred oluju je zapravo ala i da vodi olujne oblake. Postoji i drugo verovanje, po kome je orao prijatelj ljudi i bori se sa alom i odvodi opasne oblake dalje od svog kraja. Tako su se u nekim krajevima radovali pojavi orla, jer su smatrali da će odbraniti područje od grada i drugih nepovoljnih padavina. U istočnoj Srbiji se smatralo da se orao bori sa alom i dovodi olujne i kišovite oblake dalje od svog kraja da bi zaštitio svoje ptiće od nevremena. Tako se smatralo da će sušni biti oni krajevi gde orao savije svoje gnezdo. U Makedoniji i Skopskoj Crnoj Gori mitsko biće sa alinim osobinama se zvalo ažder ili lamnja i verovalo se da je to žena koja popije žito i gržđe dok je u cvatu. Gonili su je takođe zmajevi, ali tada je bivala najopasnija i mogla se sakriti u žito. Dolaskom hrišćanstva Sveti Ilije je preuzeo ulogu goniča ala, kao i ubice istih. U Bugarskoj se ovo biće nazivalo Hala i zamišljano je kao gust crn oblak iz čijeg repa je padao grad. Takođe Bugari su znali za slično biće koje se nazivalo Lamja i kje se zamišljalo kao žena sa oštrim noktima, psećom glavom i oštrim zubima, a telo joj je bilo prekriveno žutim krljuštima.

Kod ostalih Slovena demon nepogoda je bila Baba Jaga, zamišljena kao žena ogromnog rasta sa velikim nosem i isturenom bradom. Verovalo se da jede decu, a njeno prisustvo donosi oluju i hladnoću. Navodno je živela u šumi na kući postavljenoj na kokošijim nogama, a ogradu je imala sačinjenu od ljudskih kostiju i lobanja. Verovatno je da se kod južnih slovena ovaj demon izmešao sa demonom stranog porekla. O tome može da posvedoči i to da se lamja ili lamnja smatrala ženom.
      Reč ala je grčkog porekla i izvorno značenje je bilo – grad, tuča. Lamnja je takođe grčkog porekla. U helenskoj mitologiji Lamija nije bila demon nepogode, već Zeusova ljubavnica, koja mu je rodila nekoliko dece. Međutim Hera ih je sve ubila iz ljubomore. Zato Lemija uništava tuđu decu, pa ima epitet proždrljiva, koju je takođe nosila ala, koja se još nazivala i nenasitom.
      U nekim krajevima došlo je do spajanja dvostrukog imena za ovo biće. Te je tako od ale i lemnje nastala alamunja. Ona je predstavljala jak vetar, koji odnosi seno, snopove i savija drveće. Bilo je to biće izuzetne snage, te se za čoveka koji vredno radi i mnogo govorilo ,,radi kao alamunja’’.

Nikola Milošević


DEMONI BOLESTI

Babice, noćnice

Babice predstavljaju porođajne demone bolesti. One su zle, nanose bolest, pa čak i ubijaju novorđenče i majku. Verovatno ni u jednoj oblasti života nije postojao toliko štetan demon koliko pri porođaju. Novorođeno nejako dete je bilo meta ovih demona, ali i njegova majka četrdeset dana nakon porođaja. Majka i dete bi u ovom periodu bili nečisti i mogle bi ih napasti babice. Dete je nakon dolaska hrišćanstva ostajalo nečisto sve do krštenja. Verovatno je postojao i pre hrišćanstva neki obred kojim je dete inicijalizovano i prihvaćeno u društvo, a kao takvo ne može ga napasti zli demon. Babice ili kako su se još nazivale noćnice su mogle napasti i posredno, preko nekog predmeta koji dolazi u dodir sa detetom ili mladom majkom. Zato veš niti bilo kakvi drugi predmeti koji dolaze u dodir sa majkom i detetom se nisu ostavljali napolju preko noći. U kući je tokom prvih četrdeset dana nakon porođaja moralo uvek da gori svetlo, jer se smatralo da se demoni plaše svetla. Vatra je uopšte u mitologijama indo-evropskih naroda zauzimala značajno mesto. Verovalo se da je varta božanska. U mnogim mitologijama vatra je poistovećivana sa nekim božanstvom ili je ljudima neki bog preneo znanje o vatri.  
     Porođajni demoni bolesti su bile babice ili noćnice, ali mnogo ćešće su se one nazivale eufemistički samo – one. U Srbiji su se nekad svi ženski zli demoni nazivali vešticama. Eufemistički nazivi za zle demone se mogu objasniti činjenicom se izgovaranje imena božanstva ili demona smatralo kao i pozivanje tog demona ili boga. Zato su se prava imena demona, pa čak i bogova jako retko koristila. Zbog ovoga se u istraživanju javlja problem, jer su imena mnogih demona i zaboravljena.
     Babice su uvek napadale noću. Mogla se pojaviti jedna ili više njih, što bi moglo naneti veću štetu. Nekada bi nosilje (babice) morale prespavati sa detetom da ga ne bi napao ovaj demon. Mere protiv porođajnih demona su uglavnom bile preventivne, ali bilo je i uklanjanja posledica.  Od preventivnih mera pomenuta je vatra i svetlost koja je morala goreti bez prestanka četrdeset dana. Dete se u nekim krajevima mazalo belim lukom, jer se smatralo da se belog luka plaše zli demoni. Postojalo je i kađenje materijalima koje zadaju jak miris, kao na primer katran, sumpor, stari opanci, rožina i slični. Takođe gvožđe je u nekim krajevima korišćeno da se oteraju babice. Magijska snaga gvožđa je bila poznata u celoj Evropi. U Indiji se gvožđe smatralo zaštitom od zlih demona. U hrišćansvu su sličan značaj dobila zvona. Kao amajlija se koristio crveni končić. Naime porodilja bi  nakon porođaja stavila pramen crvene vune u kosu, stavila pramen kose u usta i naređala nekoliko čestica belog luka, metalni novčić i malo bele vune. Ovo bi se detetu stavljalo oko vrata i tada se smatralo da mu babice neće moći nauditi. Voda je isto predstavljala zaštitu. Voda je čistila u svakom smislu i time branila majku i dete. Takođe praktikovalo se i ritualno kupanje. A jedna od prevencija, ali takođe i način za otklanjanje dejstva ovog demona je bilo bajanje. Bajanje su izvodile isključivo žene, jer se bajanje smatralo ženskim poslom. Bajanje predstavlja izgovaranje nekih formula, koje bi trebale da pridobiju bogove i demone i time izleče bolest.  
     Noćnice se pominju u Katalogu magije brata Rudolfa, iz 13. veka, kao i u husitskim spisima iz 15. veka, gde se pominju i mere zaštite protiv noćnica. Još jedan eufemistički se nalazi u ovim spisima. One su se u tim krajevima (Češka) nazivale jednostavno – zle.

Nikola Milošević

Milosnice, milostive

Kod Slovena su postojala mitska bića, kao na primer babice, koje su mogle da naude samo određenim ljudima u određeno vreme. Tako su babice napadale samo decu i porodilje u periodu do četrdeset dana nakon porođaja. Mešđutim postojala su i mitska bića koja su mogla da donesu bolest bilo kome u bilo kom periodu. To su bile milosnice.  Milosnice su mogle doći same ili u grupi i doneti nekom regionu neku bolest. Zavisno od toga koliko milosnica je bilo umešano u napad, takvog intenziteta su bile i bolesti ili broj ljudi koji je od tih bolesti oboleo. Prema narodnom verovanju od milosnica nije bilo spasa, jer su mogle naneti bolest bilo kome u bilo koje vreme. Kao što je slučaj i sa drugim demonima bolesti lična imena milosnica se nisu pominjala, tako da su vremenom i zaboravljena, međutim ta imena su se znala. Postojalo je verovanje u narodu da pominjanje ličnog imena nekog božanstva ili demona je ravno dozivanju tog bića. A naravno niko nije imao nameru da dozove demona bolesti, pa je to razlog što su lična imena demona bolesti pala u zaborav. Pored naziva milosnice, ovi demoni su nosili imena poput milostive, dobre majke ili tetke. Ovakva imena ne odgovaraju baš onome šta je bila uloga ovih demona, ali narod je verovao da će ove demone pridbiti ovakvim laskavim epitetima, pa neće nanositi bolest, ili će je nanositi manje. Zapravo ljudi su želeli da one prema ljudima  odnost kao dobre majke ili tetke.
Milosnice su zamišljane kao žene odevene u crninu. D. Marinov kaže da su bila nevidljiva ženska bića. Da ne bi morile svet morale su se darivati. Broj u kom su se pojavljivale nije uvek bio isti. Menjao se prema bolestima koje bi se u određeno vreme javljale: boginje, gušobolja i mnoge druge. Svaka od njih je nosila neku bolest i mogla je da izazove neku od njih. Epidemije su izazivale udruženim snagama.
Postojao je obred kojim bi se milosnice terale. Naime ukoliko bi se predpostavljalo da će uskoro doći neka bolest ili je već počela neka epidemija, na raskrsnicama i ulazima u selo bi se ložile vatre. Time se verovalo da se može sprečiti ulazak bolesti u selo. Na određenim mestima bi se delila hrana i piće, a takođe organizovala bi se neka vrsta svečanosti sa muzikom i igrom.  Ovakvi obredi su se zvali ili tetke (tejke) ili Baba Kalja i obavljao bi se kad nastane pomor ili kad u okolini dodje do pomora, pa seljani krenu da sumnjaju da će se pomor proširiti i na njihovo selo.

 Nikola Milošević

Čuma

U Srbiji je ime Čume skoro zaboravljeno jer jako dugo nije bilo epidemije kuge. Čuma je mitsko biće koje je donosilo kugu. Kao i druga bića koja donose bolest nazivana je eufemistički kuma ili tetka. Ona je zamičljana kao starica, ali isto i kao mlada žena u belom sa zabrađenim licem. Uvek je imala dugu obično čupavu kosu, koju je stalno češljala. Veoma je pazila na svoju higjenu, volela je da se umiva i kao što je već rečeno češlja. Često su joj ljudi pripremali kupku, kako bi je udobrovoljili i kako čuma za uzvrat ne bi umorila nekog iz te kuće.  Mogla se naljutiti na dom koji bi našla u neredu i pomoriti sve u njemu. Takođe verovalo se da ne dira domove koji su čisti i uredni. Zato su ljudi kad bi se pojavila kuga čistili svoje domove. Da bi je odobrovoljili ljudi su joj spremali posude sa vodom i sapunom kako bi mogla da se tu umije. Verovalo se da živi daleko, na kraju sveta. Ovakvno verovanje je postojalo i kod mnogih drugih mitskih bića. Samo ponekad je čuma dolazila u sela među ljude i morila ih. Naselila bi se u neku kuću i verovalo se da bi neće dirati žitelje kuće u koju se naselila.  Sa sobom je uvek nosila posudu sa strelicama i knjigu u kojoj je pisalo koga treba da umori. Nije mogla umoriti nikog ko nije na spisku. Verovalo se da kad dođe u selo prvo proziva ljude, pa joj se nije trebalo odazvati. Slično verovanje postoji i kod drugih bića, na primer rusalke su isto dozivale prvo ljude koje žele da udave. Strelicama bi gađala ljude i ko bi bio pogođen, morao bi se razboleti od kuge. Ukoliko bi joj neko ukrao posudu sa strelicama, ona bi izgubila svoju moć i ne bi mogla više nikog da umori. U nekim krajevima se verovalo da ljude mori tako što ih udari pod mišku. Verovalo se da je neuništiva, ali i da je može ubiti crni pas ili vo. Navodno je izbegavala ove životinje, odnosno plašila ih se. Mogla se pretvoriti u crnu mačku.
(http://www.godsbay.ru/celts/images/celt393.jpg)
Takođe bila je nevidljiva i mogao ju je videti samo subotnjak, odnosno čovek koji je rođen u subotu. Za ove ljude se verovalo da imaju natprirodne moći i da mogu da vide demone. Od čume kao zaštita se koristio beli luk i čistoća. Nekad se oko sela pravila brazda, koja bi predstavljala magijski krug u koji čuma ne bi mogla da uđe. Ovu brazdu su pravila dva brata blizanca, pomoću dva crna vola, takođe blizanca. Od čume se moglo zaštititi i provlačenjem kroz takozvanu čuminu košulju. Čumina košulja se pravila tako što devet baba, potpuno nagih, prema vatri i bez sveća tajno opredu košulju. Golo telo je bilo uslov za pravilno izvršenje rituala. Golom telu se pripisivala izuzetna natprirodna moć, jer je oslobođeno svih neprirodnih veza i uopšte svega neprirodnog. Nag čovek je bio u potpunom jedinstvu sa prirodom i prirodnim.  Zabeležen je slučaj da je 1837. godine, kada se u Jagodini pojavila kuga, knez Miloš naredio da se sačini čumina košulja. Kroz košulju se provukao knez Miloš sa svom porodicom i cela vojska u kasarni.  Kako se čuma može javiti i u životinjskom i u ljudskom obliku, može se predpostaviti da je ovo biće veoma staro, jer su kult životinja i predstave demona u životinjskom obliku starija od predstava u ljudskom obliku. Predstave demona u ljudskom obliku je došlo znatno kasnije.

 

Nikola Milošević
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 10-09-2009, 23:29:28
ČOVEKOLIKI DEMONI

Vampir

Vampir je demonsko biće poznato kod svih Slovena. Ljudi mogu postati vampirima nakon smrti, a mogu takođe i za života. Da bi se bolje shvatila priroda vampira treba prvo nešto reći o verovanju Slovena o životu nakon smrti.
     Kod Slovena je postojalo verovanje da čovem ima dušu i telo, koji su za života nerazdvojni. Nakon smrti duša se odvaja od tela i odlazi u drugi svet, odnosno svet mrtvih (Nav). Međutim odlazak u drugi svet traje prema predanju i običajima, koji su do danas sačuvani 40 dana. Za to vreme duša obilazi dom pokojnika i boravi na mestima gde je pokojnik najčešće boravio. Ukoliko je smrt teška, to znači da se pokonik teško rastaje od svoje duše. Verovalo se da dobri, pošteni i pravični ljudi se lakše rastaju od duše od onih zlih i nepravičnih. Vampiri su obično postajali zli ljudi, kao i oni koji su na samrti se teško rastajali od duše. Uglavnom se to događalo u roku od 40 dana, pre nego što duša ode u drugi svet (onaj svet, Nav). Međutim kod zlih ljudi, duša nije imala pristup drugom svetu, te bi ostala zarobljena u svetu živih. Takva duša bi se vraćala u svoje telo i mrtvac bi postao vampir. Ukoliko je duša zarobljena, ona može ući u telo i nakon 40 dana. Takođe vampir je mogao postati i preminuli preko cijeg groba bi prešla neka životinja. Obično se govorilo o mački. Postojalo je i verovanje da ako se telo čoveka ne spali, nakon smrti, njegova duša može ostati zauvek zarobljena u telu i u ovom svetu i da se taj čovek može povampiriti.
    U raznim delovima slovenskog sveta vampir se naziva i drugim nazivima: vukodlak, lampir, lapir, vjedogonja, jedogonja, a najčešće – upir. Na staroslovenskom, reč za vatru je - pir, a un označava negaciju. Unpir, odnosno upir je izraz za biće kome vatra ne može ništa, odnosno označava biće koje je osuđeno na to da bude zarobljeno u telu čoveka koji nije spaljen.
(http://img0.liveinternet.ru/images/attach/c/0/35/688/35688832_1227443425_Sobraznitel_nica.jpg)
Vampir je zamišljen kao čovek koji je crven od krvi, koji nema mesa, ni kostiju, već je ispunjen crvenom pihtijastom masom. Verovalo se da se vampir može uništiti ako mu se ošteti koža. U tom slučaju bi pihtijasta masa izcurela iz tela. Vampiri su se često vraćali svojim ženama, čak i da su imali decu. Deca vampira mogli su biti i ljudi i vampiri, zavisno od pola vampira i deteta. Ukoliko bi bili istog pola i dete bi postalo vampir. Vampir je mogao biti nevidljiv, a takođe pojavljivao se kao čovek ili kao pas, nekad i kao vuk. Mogao je da prođe i kroz najmanji otvor ili neku rupu. Vampiri su nanosili zlo. Obično su davili žrtve i pili im krv. Ljudi nisu mogli da ih primete, ali prilikom pojave vampira, domaće životinje bi bile uznemirene.
    Radi uništavanja vampira su se preduzimale razne mere predostrožnosti kao postavljanje trnja oko groba, kako bi vampir oštetio kožu. Ovakve mere se javljaju pojavom hrišćanstva i prestanka spaljivanja mrtvih. Sloveni su verovali da glog ima magično dejstvo, tako da je glogov kolac bio najefikasnije oruđe u borbi protiv vampira. Čajkanović smatra da je glogovim kocem mrtvac zabijan za sanduk, međutim takođe time bi se oštetila njegova koža. Nekad je stavljano i vino u usta mrtvaca, jer je ono zamenjivalo krv i time zadovoljavalo vampirsku požudu za pijenje krvi.
(http://img0.liveinternet.ru/images/attach/c/0/35/688/35688816_1227443356_avatarz1161487342_i_4465_full.jpg)
Vampirom se moglo postati i za života, ukoliko bi čoveka opseo zao duh, ali u pojedinim predelima se smatralo da se za života vampirom moglo postati i ukoliko se detetu ne baja kad treba ili ukoliko čovek sklopi neku vrstu ugovora sa demonskim silama. Živi vampiri su takođe nanosili zlo i pili krv, donosili bolesti, međutim njih je bilo teže uništiti. Imena za živog vampira su i Koldun kod Rusa, Prikoljiš kod vlaha.
    Vampir se pominje u Nestorovoj hronici, u Dušanovom zakoniku je predviđena kazna za one koji iskopavaju vampire, dok jedan nomokanon iz 7. veka predviđa kaznu za spaljivanje vukodlaka. Naročitu senzaciju u Evropi su vampiri dostigli početkom 18. veka. Veruje se da je prvo pominjanje pojma u zapadnoj Evropi bilo u austrijskom časopisu „Vossiche Zeitung“, broj 98, koji je objavljen 1725. Tamo se nalazio izveštao o smrti Petra Blagojevića, nakon čega je umrlo još 10 ljudi, koji su na samrti izjavili da im se javio Blagojević. Iz Beča je poslat i tim lekara. Nakon otkopavanja groba, pronađeno je neraspadnuto telo Blagojevića sa tragovima krvi na zubima.

Nikola Milošević

(http://img0.liveinternet.ru/images/attach/c/0/35/688/35688824_1227443395_vampir.jpg)


BABA JAGA

Baba Jaga je bila slovenska boginja smrti i regeneracije, međutim, ovo božanstvo predstavićemo u okviru izlaganja o mitskim bićima starih Slovena. Razlog tome je sledeći‑ Baba Jaga je mnogo poznatija kao veštica iz bajki slovenskih naroda, koja je opisana kao jezivo biće koje živi u šumskoj kolibi sagrađenoj od ljudskih i životinjskih kostiju. Transformacija Baba Jage u svesti slovenskih naroda odvijala se postepeno, u periodu koji je trajao više stotina godina. Nekadašnje vrhovno žensko božanstvo prognano je iz slovenske svesti pod uticajem hrišćanstva dok je  božanski aspekt ovog bića negiran. Kratak opis ovog procesa prikazaće različite načine na koje se shvatala Baba Jaga.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav079.jpg)
Naziv Baba se u stara vremena upotrebljavao da označi boginju majku ili majku Zemlju. Brojni toponimi koji u sebi sadrže ovo ime ukazuju na postojanje kulta boginje majke medju starim Slovenima a kao primer mogu nam poslužiti nazivi sledećih mesta: Babin zub, Babino polje, Babica, Babušnica itd. Dva su  načina na koje se u ta davna vremena predstavljala Baba Jaga: kao mlada i lepa žena ili kao ružna i jeziva starica. Prvi lik Baba Jage simbolizuje sve‑rađajući i regenerativni aspekt vrhovne slovenske boginje, dok ona u liku starice simbolizuje smrt samu. Baba Jaga je takođe i boginja‑veštica koja svoje pandane ima u mitologijama ostalih evropskih naroda‑ u grčkoj mitologiji ona je Hekata, u nordijskoj Hela a u keltskoj Keridven. Veštičiji atributi Baba Jage potenciraju se nakon prihvatanja hrišćanstva od strane slovenskih naroda, pa se ovo biće najčešće prikazivalo kao opasna zla veštica. Prihvatanje hrišćanstva predstavlja onu tačku u razvoju slovenske svesti u kojoj dolazi do transformacije lika Baba Jage. Kao i svako žensko božanstvo on u hrišćanstvu gubi svoj božanski status i postaje demonoliko biće ili ljudsko biće neobičnih karakteristika. U ruskim bajkama srećemo Baba Jagu kao vešticu koja živi u šumskoj kolibi na kokošijim nogama, koja u svom posedu ima različite magijske predmete i životinje. Ona se katkad predstavlja kao zlo biće koje jede malu decu, kao u pripoveci Baba Jaga, ali i kao žena koja se bavi magijom i koja pomaže herojima da ostvare svoje ciljeve (bajka Dodji tamo‑ne znam kamo, donesi to‑ne znam što). U oba slučaja Baba Jaga postavlja glavnom liku bajke zadatke koju on ili ona treba da ispune,  što Radomir Podunavski tumači kao praksu inicijacije u veštičiji kult. Ovo tumačenje svoju argumentaciju ima u činjenici da svi junaci bajki koji uspevaju da prodju Baba Jagina iskušenja dobijaju na poklon magijske predmete‑ polon veštičijie boginje svom štićeniku.

Srpski ekvivalent ruskoj Baba Jagi je Baba-Roga, biće kojim majke plaše svoju nevaljalu decu. U pozadini ove pretnje krije se zapravo strah hrišćana od žene koja se bavi magijom a pripisivanje negativnih osobina Baba Jagi tj. baba Rogi predstavlja pokušaj podrivanja moći stare slovenske vrhovne boginje. I ostali slovenski narodi imali su svoju Baba Jagu..Kod Slovenaca je ona Baba Pethra, kod Bosаnaca Divlja baba, kod Poljaka Jazi baba a kod Čeha Ienzababa.
(http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav080.jpg)
Najverovatnije je da se iz pojave Baba Jage u slovenskim bajkama krije boginja Mokoš koja je, kao što je poznato, bila boginja veštica.
Još jedna činjenica govori u prilog ovoj tezi- Baba Jaga se predstavlja kao prelja što je bio osnovni atribut Mokoši. Najpoznatija veštica iz ruskih bajki opisana je kako sedi za svojim vretenom koje se nalazilo u samom centru njene jezive kolibe,  što pisac Dixon-Kennedy objašnjava na sledeći način: Koristeći ljudske koisti i creva od kojih je bila sagrađena njena koliba Baba Jaga je na svom svom vretenu ispredela niti novog života. Ovo na najbolji način opisuje Baba Jagu kao nekadašnju boginju smtri i regeneracije.

Vesna Kakaševski



Veštica

Veštica je mitsko biće koje nije bilo poznato samo Slovenima, već svim narodima Evrope. Kako su veštice smatrane zlim demonskim bićima, česti su bili progoni veštica, kao i mučenje i ubijanje žena koje su proglašenim vešticama.
     Samo žene su mogle postati veštice. Postojalo je nekoliko načina, kako neka žena može postati veštica. Vešticom se ili postajalo ukoliko bi žena izrazila želju da postane veštica i sklopila dogovor ili sa ostalim vešticama, koje bi je primile u svoj krug ili sa nekim drugim demonskim vladarem (dolaskom hrišćanstva đavolom). Takođe žena je mogla postati veštica rođenjem, ukoliko je majka veštica. To dete nije postajalo odmah vešticom, već tek kad napuni određeni broj godina i nakon što se uda. Mlađe devojke su mogle postati samo morama, koje su mogle da muče čoveka, ali ne kao veštice i da ubijaju. Prepoznalo bi se da je devojčica veštica, ukoliko bi bila rođena u krvavoj košuljici. Babice koje bi bile pri porođaju bi spaljivale ili zakopavale košuljicu, jer se smatralo da su veštica i krvava košuljica u vezi i da će uništenjem košulice nestati i natprirodne moći veštice. Kada se rodi veštica, često su babice izlazile iz kuce i javno vikale da je rođena veštica, jer se smatralo da priznanjem veštica gubi moći. Međutim ovo je moglo imati negativne posledice po majku, pa se ovome nije pribegavalo.
(http://img0.liveinternet.ru/images/attach/c/0//43/449/43449441_1241528040_4.jpg)
Veštice zamišljane kao žene, za koje se smatralo da imaju malo izraženije kosti ili brkove. One su se hranili srcima ljudi. Svoje žrtve bi ubijale čarobnim štapićem, čime bi im otvorile grudi i izvadile srce. Nakon toga bi određivale kad će i kojim povodom i uzrokom žrtva umreti ili poginuti. Veštice su mogle promeniti oblik u neku pticu, noćnog leptira ili slepog miša. Svoja nedela su činile isključivo noću. Smatralo se da kada zaspi žena koja je veštica, njena duša izlazi iz tela, preobražava se u noćnog leptira i u tom obliku napada. Kada bi žena za koju se smatra da je veštica zaspala, okretala se tako da glava bude na mestu gde su pre bile noge, jer se verovalo da duša neće u tom slučaju umeti da se vrati i da će veštica umreti. Kada bi se uhvatio noćni leptir, malo bi mu se sagorela krila i reklo bi mu se da dođe sutra po malo soli. Verovalo se da će sutradan doći žena sa povređenom rukom da traži so i tako bi se mogla prepoznati veštica. Postoje mnoga verovanja u to kako se može prepoznati veštica. Smatralo se da su nekim ljudima i date posebne osobine da mogu da prepoznaju vešticu. Te osobine su se mogle i steći na određene načine. Recimo u nekim krajevim se smatralo, da ukoliko se odseče glava prvoj ubijenoj zmiji te godine i stavi belog luka u telo, i to telo zmije zasadi, kad izraste, osoba koja nosi tu biljku sa sobom će moći da prepoznaje veštice. U Bosni se smatralo da ako se malo sažvaće prvi zalogaj hrane i stavi ispod pazuha, da će se moći prepoznavati veštice. Kada bi veštice išle u lov na nove žrtve, one bi se mazale nekom mašću. Ta mast se pravila od ljudske krvi, noktiju, sala, dlaka sa genitalija, kože s polnog organa obrezanih dečaka. Kada bi se mazala izgovarala bi čarobnu formulu, pri čemu nije smela da pogreši.
(http://img0.liveinternet.ru/images/attach/c/0/36/227/36227125_1228425410_10064169_72b90936513a.jpg)
Veštice su se i sastajale. Važniji sastanci bi se održavali jednom godišnje, obično ispod nekog oraha. Tada bi se veštice veselile i tada bi se obavljala inicijalizacija novih veštica. Pri inicijalizaciji, nova veštica bi dobila krila slepog miša i crno ruho i postajala jednaka sa ostalim vešticama. Postojala je i predvodnica veštica na ovim sastancima. Ona bi bila privilegovana da nije morala da žrtvuje nikog iz svog roda. Na ovim sastancima bi predvodnica učila ostale veštice nekim novim veštinama, a takođe bi delila i zadatke, šta koja treba da uradi.
     Veštica koja bi javno priznala da je veštica, izgubila bi natprirodne moći i više ne bi mogla da ubija, ali njeno znanje o lekovitim i otrovnim biljkama se ne bi izgubilo. Tako da su se često veštice koje su priznale da su veštice, bavile lečenjem i pravljenjem lekova.
     Kao i svi ostali demoni veštice su se plašile belog luka. U danima kada su bile aktivne (obično subota uveče), ljudi su nosili sa sobom beli luk. Takođe veštice ne trpe pelin i smiljan.
     U danima kada su aktivne mogle su se videti u obliku svetlecih iskri. Veštice su napadale najčešće subotom, a bilo je još dana kada su one napadale, kao na primer za vreme Božića, Poklada, Đurđevdana, Vaskrsa i Ivanjske noći. Nisu mogle nauditi starijim ljudima, već samo mlađima. Takođe se verovalo, da ne mogu nauditi nekom ko je rođen u ,,muške dane’’ (ponedeljak, utorak, četvrtak i petak). Mislilo se da im prepreke predstavljaju kućni predmeti postavljeni naopako. Tokom istorije po celoj Evropi veštice su proganjane i ubijane od strane svetovnih vlasti, ali takođe i crkve.

Nikola Milošević

(http://img0.liveinternet.ru/images/attach/c/0/31/267/31267305_1219777583_x_412429a3.jpg)

MORA

 Mora je mitsko biće jako slično veštici. Verovanja u moru su bila rasprostranjena u zapadnim krajevima Srbije, dok su u istočnim i Vojvodini nepoznata. Verovalo se zapravo da žena prvo postane mora, pa nakon toga veštica. Mora je mogla biti samo mlada devojka, koja je ušla u polnu zrelost, a veštica se postajalo tek nakon udaje. Da je neka devojka mora moglo se prepoznati po nekom znaku na telu, nekom mladežu. Takođe more bi se mogle roditi od majke veštice. Međutim nije majka morala da bude veštica da bi dete postalo mora. Ukoliko bi se dete rodilo u crvenoj košuljici, to bi značilo da će postati mora, a nakon toga i veštica. U nekim krajevima se praktikovalo spaljivanje i zakopavanje košuljice, međutim postojalo je verovanje u sudbinsku povezanost košuljice i deteta. Po tom verovanju spaljivanjem košuljice bi se moglo i dete ubiti. Takođe kad bi se priznalo da je neko mora, ta devojka bi izgubila svoje moći i postala kao i sve ostale devojke. Zato su babice, ukoliko se primeti da se dete rodilo u crvenoj košuljici, izlazile ispred kuće i vikale da je rođena mora ili veštica. Ovo bi moglo kompromitovati porodicu, pa se nekad izbegavalo.
(http://img1.liveinternet.ru/images/attach/c/0/30/544/30544522_ve.jpg)
Mora nije mogla da ubije čoveka kao što je veštica mogla. Ona ga je mogla samo mučiti. To mučenje se obično dešavalo noću, dok je čovek u snu. Tada bi mu dolazili zli sni, teško bi disao, jer bi ga mora gušila.  Zato se i kaže da je neko imao noćne more, kad je loše i teško sanjao. More su pri svom kretanju i zlim radnjama nevidljive i mogu proći kroz bilo kakav otvor. Mislilo se da tada duša more luta u obliku muve. Kao zaštita od mora, kao i od većine mitskih bića, javlja se beli luk. U danima kada se smatralo da su more i veštice najaktivnije ljudi su se mazali belim lukom. Naročito su deca mazana lukom. Isto kao i veštice one nisu mogle da prođu pored izvrnute metle ili zabodenih oštrica u vratima. Verovalo se da ne trpe smilje i pelin. U zaštiti od mora su se koristile i razne vrste amajlija. Od more se moglo odbraniti i ako bi joj se oduzela kapa. Tada bi ona morala da radi sve što vlasnik njene kape zaželi, samo da bi joj vratio kapu.

Nikola Milošević

(http://img0.liveinternet.ru/images/attach/c/0/31/910/31910268_1220878398_.jpg)

Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 10-09-2009, 23:45:17
TRADICIJA I ISTORIJA

Prolećne obredne pesme

  Lazaričke pesme

Lazaricama se nazivala grupa devojaka koje su izvodile obrednu igru vezanu za praznik vaskrsenja Lazarevog. Grupu su činili Lazar, Lazarica, tri stežnika, koji nose stegove, i tri vojvode. Lazarice su išle od kuće do kuće i pevale pesme za plodnost, sreću i napredak.

Devojkama

Oj, Lazare, Lazare,
Naš prehrabri Jarile!
I premili Božole!
Ovde nama kazuju
Mlade deve velike
Za udaju prispele.
Belila je belila
Tanke bele darove
U Đurimske dvorove,
Te Đurđeve Jarilske.
Sam ju Đurđe video,
Sam Jarilo Đurime
I družinu viknuo:
„Hod’te, hod’te, družina!
Evo vama darova,
Svakom vama darova,
A menika devojka.“
Obrni se Lazare,
Naš premili Božole,
Pa se lepo pokloni,
Da te lepše darujem:
Lepim darom dukatom.

U ovoj pesmi, namenjenoj devojkama stasalim za udaju, plodnost i napredak se slave kroz želju za sklapanjem bračne zajednice. Smešten u realistički okvir, tipičan za patrijarhalnu kulturu, kao ženik u pesmi se pojavljuje sam slovenski bog Jarilo (Jatevid, Gerovid), koji se praznovao dvaput godišnje, u proleće i leto. . U njegovom imenu, koje sadrži koren jar, prepoznaje se veza sa toplotom i Suncem. Simbolički, ovo može predstavljati spajanje zemlje i Sunca, koje u proleće rezultuje buđenjem vegetacije i ponovnim započinjanjem ciklusa rađanja u prirodi. Jarilo je nakon dolaska hrišćanstva povezan sa svetim Đorđem i sa Germanom, što je očito i u ovoj pesmi.
Pesme na Cveti i Blagovesti
Na Cveti, a često i na Blagovesti, sakupljale su se devojke iz jednog sela, pa su pre zore išle na različite vode i u njih bacale razno suvo cveće od kog su onda plele vence i pritom pevale.
Oj, ti, Vide, Vidoje!
Naš ti slavni župane!
Podran, Vide, urani
Na te vode studene,
Na Moriša lađana,
Onog srpskog bistrana,
Gde no cure dolaze,
Svoje vence bacaju,
Svoje vence i cveće
Za vojnima puštaju.
Cure vodu mutile,
Puta tebi pomele,
Da ne ideš, Vidoje,
U te zemlje daleke,
U te bore Trasila,
Gde se rode kraguji,
Gde se rode te utve,
Šestokrili utani.

Ova pesma čuva još jedan pomen na boga Svetovida. Svetovid je ovde dobio titulu župana i ulogu predvodnika vojske. On i njegova vojska se bore daleko, u nepoznatoj, mitskoj zemlji, u kojoj žive retke i fantastične ptice. Odlazak u rat znači smrt i uništenje, principe suprotne rađanju i obnavljanju, koji se slave u proleće. Devojke, bacajući cveće u vodu, simbolički prinose žrtve, ne bi li obezbedile plodnost i napredak i time sprečavaju uništavanje. Zaustavljanje smrti predstavljeno je slikom vojske i njenog predvodnika kojima je pometen put.   

Uskršnje pesme
Uskrs je praznik kojim se na prvom mestu čuva sećanje na Hristovu smrt i njegovo uskrsnuće. Međutim, u praznovanju Uskrsa ima i ostataka mnogobožačkih verovanja, pa se on tiče i slavljenja nove oživele prirode i njenog uskrsnuća iz zimskog mirovanja.

Stignala mi Bela Marija,
Bela Marija sveta Devana!
Stignala mi na den Velik-den,
Na den Đurđev-den mija krstile,
Na den Spasov-den mi posakala
Posakala mi: beli rizi
I za odela i za zborela
I posakala: riza da veze.

Nastupanje proleća  u ovoj pesmi prikazano je kao rođenje slovenske boginje Devane, koja je boginja proleća i plodnosti. Na Velik-den, što je jedan on narodnih naziva za Uskrs, uskrsava Devana i sa njom čitava priroda. U drugom, očito mlađem nazivu za ovu boginju, koji je prisutan u pesmi, očuvano je sećanje na Devanu kao boginju devicu. Za nju se vezuje bela boja, koja predstavlja čistotu i čednost, i ime Marija, ime hrišćanske Bogorodice. I preostala dva praznika koja se u pesmi vezuju za boginju pripadaju grupi prolećnih praznika. Đurđevdan je dan smene zime i leta, a Spasovdan je posvećen čuvanju (spasavanju) useva od nepogoda. Fantastično brz rast novorođene boginje, koji u pesmi traje četrdeset dana, paralelan je naglom bujanju prirode u proleće.

Pesme na ružičalu (družičalu)
Ove pesme pevaju se na Pobusani ponedeljak (prvi ponedeljak posle Uskrsa), kada se mladići i devojke ljube kroz vrbove ili leskove vence i tako postaju pobratimi i posestrime.

Neven, neven, malo cveće!
Ljelj Ljeju,
Mili Bože!
Lepo cveće, žuto cveće!
Ne uveni naša sloga,
Ne uveni naša ljubov,
Ne uvelo naše bratstvo,
Krasno bratstvo pobratimstvo,
Pobratimstvo ka rođeno,
Dokle traje nas junaka,
Nas junaka ljubeznijeh,
Dokle traje jarkog sunca,
Jarkog sunca gospodina
I meseca sluge svoga,
Dok ne dođe Davor bože,
Davor bože, smrtni danče.
Ko pogazi pobratimstvo,
Prpr njemu,
Davor njemu!
Svoga brata pobratima,
Pobratima ko rođenog,
Ko prevari svoga druga,
Svoga druga pobratima
Satro ga silni Ljelju
Svojim ocem strašnim bogom,
Strašnim bogom Triglav bogom,
A Triglavom svetom Trojicom.
Dom mu zatri Prprьruša,
Strašna seja Davor boga,
Poslanica višnja boga:
Stvoritelja, Držatelja
I strašnoga Rušitelja.

U funkciji zaštitnika pobratimstva pojavljuje se ovde više paganskih mitskih bića. Dva od njih, Davor i Prporuša (Prprьruša) nisu potvrđena kao tradicionalna božanstva. Davor je kod Srba, očito, zamišljen kao bog smrti, a Prporuša se smatra njemu sličnim božanstvom, njegovom sestrom, koja takođe ima destruktivnu ulogu, a dejstvuje prema nalozima višeg božanstva. Pesma, očito, podrazumeva postojanje hijerarhije među božanstvima. Iznad Davora i Prporuše stoji vrhovni bog, „višnji bog“ Triglav i kroz njih vrši svoju volju. Triglav se, pod uticajem hrišćanstva, poistovećuje sa svetom Trojicom, ali njegovi trostruki atributi (Stvoritelj, Držatelj i Rušitelj) ukazuju, kao i u nekim drugim pesmama, da se radi o paganskoj koncepciji božanstva.

Pesme uz krstonoše
U proleće, od prvog dana Uskrsa pa do nedelje posle Duhova, kada je usevima najpotrebnija kiša, organizovane su verske povorke („litije“) koje su nosile krst i ikone po polju sa usevima, obilazile zapise (posvećena drveta), reke, pa čak i groblja, gde su držane molitve za kišu. Svako selo imalo je određeni dan koji se praznovao na taj način. U pagansko vreme, umesto krsta i ikona nošeni su idoli.

Česne krste mi ponesemo
Gospodi pomiluj,
Gospodi pomiluj!
Amin!
Česne krste milog boga,
Milog boga Rujevita,
Rujevita silnog boga,
Što nam bije dušmanine,
Dušmanine, Tartarine,
Što nam daje berićeta,
Berićeta, izobilja.
Česne krste mi krenusmo,
Česne krste divnog boga,
Divnog boga sedmoglavog,
Rujevita Pravovida,
Milog boga Prove Prave,
Da nam bude sve čestito,
Sve čestito plemenito,
Svakom pravo i ugodno.

Jasno je vidljivo iz ove pesme da je običaj nošenja krsta smenio stariji obred posvećen nekom od paganskih bogova. U ovom slučaju, pomoć i zaštita tražene su od boga Ruđevida (Rujevita). Pesma potvrđuje dve osnovne teze vezane za ovo inače manje poznato božanstvo. Budući da suzbija neprijatelje, Ruđevit je, očito, bog rata. Odbrana od neprijatelja ne podrazumeva samo suzbijanje inoplemenika, nego i ratovanje protiv zlih sila, na koji se način čuvaju usevi i obezbeđuje izobilje. Osam mačeva koje je držao njegov idol ne pominje se, ali se čuva sećanje da je Ruđevit bio predstavljan sa sedam glava. Zanimljivo je zapaziti da se Ruđevit ovde pominje u istom kontekstu sa  bogom pravde, Provom, koji se, pak, i sam uglavnom izjednačava sa Perunom. U tom smislu, Ruđevit bi bio bog pravednog ratovanja, bog  ratnik koji štiti ono što je dobro („čestito“) i pravedno („pravo“).

Đurđevdanske pesme

Za Đurđevdan vezan je čitav niz najrazličitijih obreda čiji je cilj bio obezbeđivanje sreće i blagostanja, a te obrede pratile su odgovarajuće pesme.

Grad gradila bela vila,
Bela vila Samovila,
Od istoka do zapada,
Od zapada do sjevera,
Od sjevera pa do juga.
Grad gradila nagradila
Po svom svetu velikome,
Po tom zraku prostranome,
Po tom zraku triždi zraku.
Nagradila, napravila
Celog grada od merđana,
A zidove od biljura,
Jasne stole od alema,
A prestole od dragoga.
U njem sedi višnji bože.
On mi gledi na tri strane,
Na tri strane u tri sveta:
Na nebeskog, pod nebeskog,
I na onog pod zemljicom.
Svuda gledi, svuda vlada,
Svuda čini što mi treba.
Belu bradu poglađuje,
Na Srba se nasmehuje.
Srbinu je svako dobro,
Ponajveće velja snaga,
Velja snaga svoja zemlja,
Ta Inđija i Dunavo.
Crnu bradu poglađuje,
Na dušmana poprekuje,
Na dušmana Tatarina,
Crna gosta Mandžurina,
I Hobina ljuta zvera,
Alemana i Hinduša.
Crno gleda, crnje radi,
Crno će im vavek biti.
Rujnu bradu poglađuje,
Plavetnom se opasuje,
Svima nama dobro veli:
Svako dobro i veselje,
I rumeno i plavetno
I bijelo prebijelo,
Dušmanima crno dobro,
Crno dobro i precrno.

Ova pesma čuva vrlo slikovito sećanje na boga Triglava. Kao i u mnogim drugim pesmama u kojima se pominje, Triglav je ovde predstavljen kao „višnji bog“. Za pesmu je karakteristično ponavljanje broja tri.. Triglav gleda na tri strane, odnosno, upravlja trima svetovima. Ta tri sveta odgovaraju njemu kao Stvoritelju, Držatelju i Rušitelju. Nebeski svet odgovara procesu stvaranja, podnebeski, odnosno, zemaljski svet održavanju onoga što je stvoreno, a podzemni svet je onaj u koji dospeva ono što je razoreno. U ovoj pesmi je više nego u ostalima istaknuta trikefalnost ovog božanstva, sadržana, inače, u njegovom imenu. Svaka od Triglavovih glava ima posebno zaduženje, koje je simbolički predstavljeno bojom brade. Glava sa belom bradom stara se o narodu i zemlji i donosi im dobrobit. Ona sa crnom bradom zadužena je za zaštitu od neprijatelja, zemaljskih i natprirodnih. Uz treću, riđu, pojavljujre se i četvrta, plava brada, ne bi li se na Triglavovim bradama našle sve tri srpske (i opšteslovenske) simboličke boje, bela crvena i plava.

Kraljičke pesme

Kraljicama se naziva obredna igra koju su u proleće, na Duhove (Sv. Trojicu), na Spasovdan, na Đurđevdan ili o letnjem Sv. Nikoli izvodile devojke idući od kuće do kuće. Grupa je bila podeljena na više lica, na kralja, kraljicu, njenu dvorkinju i četiri pevačice. Kraljica predstavlja duha vegetacije, a kraljice se nazivaju još i rusalje i ladarice.

Kad polaze od kraljeve kuće sve kraljice

Obrn’ s’ kralju, mile,
Obrn’ s’ kralju, mile,
Ljeljo, Ljeljo!
Ljeljo!
Obrni se kralju!
Treba da idemo
Kod svačije kuće,
I kod tih momačkih,
I kod tih momačkih,
I kod devojačkih,
I kod tih gospodskih,
A i sirotinjskih.
Kaži nama, kralju,
Mili gospodaru,
Kakvog ćemo, kralju,
Glasa počinjati?
Ja li deda Đozmu,
Tog premilog Ljelja?
Ili baba Đozmu,
Tu premilu Ljelju,
Milu Ljelju, kralju,
Našu krasnu Ladu?
Ili počinjati
Bana gospodara,
Bana gospodara,
Cara nad carima,
Cara nad carima,
Boga nad bozima,
Tog Triglava silnog,
Strašnog i prejakog?
Ili ćemo care,
Naša svetla kruno,
Počinjati bane,
Vesela Rusana,
Vesela Rusana
I rujna Jarila?

Počinjite, mile,
Vi, moje kraljice,
Onog lepog milog
Mio deda Đozmo,
Babu Đozmu milu,
Onu staru Jagu,
I tu mladu Živu.
Mio deda Đozmo
Prid najbolji dvori.

Pesma čuva sećanje na nekoliko starih božanstava, uključujući i Ladu, boginju leta i ljubavi, sa čijim je kultom ovaj obred nekada bio povezan (otuda naziv ladarice). Zajedno sa Ladom u pesmi se našao Jarilo, koji je, prema mitu, bio Ladin družbenik. Pominjanje Triglava može se povezati i sa hrišćanskim praznikom Svete Trojice, koji je bio jedan od praznika kada su se kraljičke pesme izvodile. Sedmica u kojoj su Trojice naziva se rusalna ili rusana nedelja, pa bi otud mogao doći pomen Rusana u pesmi. Još dva mitska bića pojavljuju se u pesmi, stojeći u kontrastnom odnosu – baba Jaga, simbol starosti i smrti, i Živa, koja predstavlja mladost i život. Iz svega ovoga moglo bi se zaključiti da su kraljičke pesme i čitav obred bili posvećeni proleću kao spajanju suprotnosti, zime i leta, smrti i života, rata i ljubavi.

Romana Radulović

LETNJE OBREDNE PESME

Ivandanske pesme

Ivandan se smatrao značajnim praznikom i za njega je bio vezan čitav niz obreda. Veče pred Ivandan devojke su brale ivansko (žuto ili crveno) i petrovsko (plavo) cveće, stavljale ga na jedno mesto, a zatim od tog cveća plele vence koje su  potom stavljale na sve zgrade, torove, vrata, njive, livade, pa i na krst u selu. Smatra se da ivandanski venci predstavljaju Sunce. Da je ovaj praznik vezan za Sunce i njegovo kretanje svedoči i običaj paljenja ivandanskih vatri, koje su letnji pandan badnjačkim vatrama. Veče pred Ivandan palile su  se lile i obnosile oko kuća, zgrada, njiva, torova, pa čak i oko čitavog sela, čime se stvarao magijski vatreni krug u koji ne mogu da prodru zle sile.

Ivanjsko cveće petranjsko,
Ivanjsko cveće rujano,
Petranjsko cveće plavetno!
Ivan ga bere te bere,
Petar ga plete te plete.
Ivan ga bere te bere,
Daje ga bratu do sebe
Svom mlađem bratu Koledu.
Dajući brata moljaše:
„Aj mio brate Koledo!
Evo ti cvetak moj dajem
Čuvaj ga divni Koledo.
Čuvaj ga pa ga sačuvaj
Do moga čudna rođenja
Do tvoga strašna umrenja
Umrenja brata Koleda
Starijeg brata Božića,
Sinova starog Svaroga.“
Petar mi cvetak primaše,
Petar mi venac vijaše
Pa veli bratu Kupalu:
„Oj mio brate Kupalo,
Stariji brate Ivane,
Primam ti cvetak i život
Do moga strašnog umrenja
I našeg brata rođenja
Rođenja mladog Božića
Sina nam starog Svaroga.“

Ova pesma vezana jedan od dva ključna trenutka vezana za godišnji ciklus Sunca, za letnju dugodnevicu, kada je Sunce najjače, ali počinje da slabi. Briga o plodnosti i blagostanju podeljena je između dva božanstva., Kupala i Koleda, koje u hrišćanstvu zamenjuju dva sveca čiji se dani praznuju u julu, sveti Ivan (Jovan) i sveti Petar. U periodu od Božića pa do Ivandana, u vreme jačanja Sunca, nad plodnošću, koja je povezana sa Sunčevom svetlošću i toplotom, vlast ima Kupalo, mlado Sunce, a onda je, simbolički, davanjem cveta, predaje svom bratu Koledu. Nakon predaje života, svog i života u čitavoj prirodi, Kupalo umire, a ponovo se rađa na Božić, kada Koledo umire i kada ciklus ponovo otpočinje. U pesmi prisutan je uticaj pesama u kojima je rođenje mladog Sunca poistovećeno sa rođenjem mladog boga, Svarožića, Svarogovog sina. Ovoj pesmi odgovara zimska obredna koledarska pesma u kojoj koledari domaćinu pred čijom kućom pevaju između ostalog žele:

Da proslaviš staroga Koleda,
Da sahraniš pogrebeš Koleda
I dočekaš mladog Svarožića,
Svarožića tog mladog Božića.

 

U nekim krajevima običaj je bio da se od ivanskog i petrovskog cveća pravi lutka,  kojoj se stavljao venac na glavu i koja se zatim puštala niz reku da plovi, pri čemu su pevane određene pesme. Lutka se zvala Murena, Morana ili Čojčole.

Oj ti naša Mureno,
Oj ti naš mili Čojčole!
Plovi, plovi niz vodu
Tamo dalje u more.
Kada budeš u more
Ono crno veliko,
Kaži, kaži Mureno
Kaži, kaži Čočojle!
Plivam, plivam mladena,
Plivam, plivam mladena
Iz te zemlje daleke
Gde no biva Kupalo
I sa njime Koledo
Oba brata jednaka.
Svako dobro davala,
Ponajviše varenja,
Svakog smoka bijela.
Mene gone devojke
Što nemaju momčadi,
Silni velji drugova,
Što ne rodi ta zemlja
Muškim plodom porodom.
Već čudi me, ti more,
Pošlji tamo te vojne
Silnog cara Dušana
Što jih vodi za more.
Deve momke želile,
Car jim momke ne dovo,
Već odveo na vojnu.
Ako momke ne dadne,
Sve će deve pomreti,
Višnju bogu žaliti.

Ako se zanemare značenjski slojevi koji se tiču vode kao staništa duša umrlih i lutke kao zamene za ljudsku žrtvu, i ova pesma može se tumačiti u ključu koji se tiče plodnosti. Ranije pominjana božanstva, braća Kupalo i Koledo, obezbedili su izobilje u hrani, a sada se priželjkuje i brojan porod. Plodnost i obnavljanje tiču se podjednako i prirode i ljudske zajednice.

Petrovdanske pesme

Veče pred Petrovdan, baš kao i pred Ivandan, palile su se lile i obnosile oko torova, a zatim se u gluvo doba brao zdravac koji se sutradan davao stoci da bi bila zdrava. Paljenje lila pratile su različite pesme.

 

Peruniko, lepo cveće,
Lepo cveće, plavo cveće,
Lepo rasti, lepo cvetaj
Da t’ uzberem mome bratu,
Mome bratu Radigostu,
Radigostu velju boru,
Velju boru Gostoslavu
Što no goste pričekuje,
Što no gošće dočekuje,
Da mu dade mili boru,
Mili boru velji Perun,
Velji Perun velju snagu,
Velju snagu i jačinu
I jačinu krepke miške,
Da pobije svog dušmana,
Svog dušmana Tatarina,
Tatarina tog Turčina,
Tog Turčina crna gosta,
Crna gosta nezvanoga,
Nezvanoga, prokletoga,
Prokletoga iza mora,
Iza mora sinja crna,
Crna mora Tatarina,
Tatarina tog tuđina,
Tog tuđina dušmanina.

Pesma ima formu obraćanja biljci, budući obredi vezani za ovaj praznik uključuju i verovanje u magijsko dejstvo bilja. Perunika pripada kultu boga groma Peruna, a u ovom slučaju namenjena je drugom božanstvu, Radgostu (Radigostu), kome treba da podari snagu neophodnu za vršenje njegove funkcije. Uloga Radgostova predstavljena je kao dvostruka. S jedne strane, on je bog gostoljubivosti (otuda njegovo drugo ime, Gostoslav), a sa druge zaštitnik od neželjenih gostiju, tj. zlih, demonskih sila. Određenja tih sila su istorizovana, ali njihovi atributi (crni, proklet, nezvan, dušmanin) i položaj njihovog staništa („iz amora crna sinja“) ukazuju na to da se radi o bićima koja ne pripadaju ljudskom svetu.

Prošetala do dva do tri brata,
Jedno beše Kupalo obilni,
A drugo mi Koledo sabirni,
A treće mi Perune daždljivi
Pokraj dvora Ognjene Marije,
Mile seje Peruna velikog.
Perun pita svoju milu seju,
Perun pita svetitelj Ilija:
„Mila sejo, Ognjena Marijo!
Kad no beše dana Ilinoga
Da se Ika malo proveseli,
Proveseli nebu u oblaku,
U oblaku na sve četir strane,
Da poigra munje i gromove
I svetlice što vraze nalaze,
A strelice što vraze streljaju?“
Govori mu Ognjena Marija:
„Mili brate, Perune Ilija,
Davno bilo, sad se pripoveda
Kada beše dana Ilinoga.,
Dan ti proša, skoro neće doći.“
To Iliji vrlo mučno bilo
Ama mu se na ino ne može
Te on čeka dana Perunova.
Nek ga čeka, dočekat’ ga neće!

Nekadašnja božanstva, a kasnije hrišćanski sveci čiji se dani proslavljaju leti i koje je narod naročito poštovao i strogo pazio da ih ne uvredi radeći na praznik sreću se u ovoj pesmi kao članovi porodice božanskih bića. Među njima se samo Ognjena Marija sreće pod svojim hristijanizovanim imenom, dok se gromovnik podjednako naziva  i starim, paganskim i novim, hrišćanskim imenom, da bi se ta imena na kraju stopila u jedno (Perun Ilija). Kupalo i Koledo zadržavaju svoja paganska imena. Atributi i funkcije navedenih božanstava pripadaju u potpunosti paganskom sloju verovanja. Epiteti koji stoje uz imena božanske braće povezani su sa ulogom koju oni imaju u prirodnim procesima koji utiču na plodnost i, samim tim, na opstanak čoveka. Kupalo nosi epitet obilni budući da je pod njegovom vlašću onaj deo vegetativnog ciklusa od koga zavisi kako će prinosi poneti i koliko će godina biti rodna. Koledo je nazvan sabirnim jer njemu pripada vreme kada se letina sakuplja. Ključni faktor koji utiče na obilje, naročito leti,  jesu padavine, koje zavise od Peruna, pa on zbog toga nosi epitet daždljivi. Glavni deo pesme jeste dijalog između Peruna/svetog Ilija i Ognjene Marije, u kome je sadržana legenda o tome da Odnjena Marija pazi da sveti Ilija nikad ne sazna kada je njegov dan jer bi se on tada toliko radovao i pucao munjama i gromovima da bi ugrozio život na zemlji. Perun/sveti Ilija predstavljen je i u svojoj funkciji zaštitnika od zlih sila koji munjama osvetljava i otkriva a gromovima gađa i uništava demone.

Ilindanske  (dodolske) pesme

Dodolske povorke okupljale su se tokom leta u svakoj prilici kada je trebalo zaustaviti sušu i prizvati kišu. Na Ilindan posebno su se okupljale, budući da je Perun, čiji  je sveti Ilija u narodnoj religiji hristijanizovani naslednik, prema verovanju, upravljao munjama, gromovima i kišom. Dodole, sa vencima od trave, žitarica, vinove loze i grančica voćaka, išle su od kuće do kuće i pevale, a zatim ih je domaćica svake kuće polivala vodom po glavi i nogama, što je, prema simpatičkoj magiji, trebalo da izazove kišu. Na kraju su dodole darivane.

Iziđ, iziđ, domaćice
Vaj, dažde, vaj!
Domaćice Ratajice
Vaj, daždu, vaj!
Dođoše ti mili gosti!
Mili gosti iz daleka!
Sa oblaka daždljivoga
Od onoga Dažda silna
I njegova mila brata
Gromovnika tog Peruna.
Doneše ti lepe glase,
Lepe glase, lepše vesti:
Vedro nebo provali se,
Rosnu daždu otpustilo,
Odaždi ti te useve,
Tu pšenicu bijelicu,
Belu lojzu tu vinovu,
Tanka lana i konoplje.
Daruj, daruj, ratajice
naša mlada domaćice,
Daruj, daruj, nas daždole!
Svakoj daždi bela groša,
A toj daždi žuti dukat.

Dodole su ovde prikazane kao izaslanici bogova koji i sami pripadaju drugom, božanskom svetu, pa otuda sa njim lakše stupaju u kontakt i upućuju mu molbe. Ovo se, dakako, može posmatrati u svetlu onih istraživanja koja dodole povezuju sa kultom mrtvih. Darivanje se, u tom smislu, može poistovetiti sa prinošenjem žrtve. Uz gromovnika Peruna kao gospodar kiše pominje se njegov brat Dažd (Dažbog). Ova dva božanstva smeštena su na kišni oblak i treba da donesu padavine i tako obezbede bogate prinose.

Romana Radulović

ZIMSKE OBREDNE PESME

Koledarske pesme

U periodu od 22. decembra (od zimske kratkodnevice) pa do 7. januara (Božića) ili čak Bogojavljenja, a naročito veče pred Badnji dan okupljale su se grupe od najmanje sedam momaka, išle od kuće do kuće i pevale koledarske pesme, želeći domaćinu i ukućanima rodnu godinu i zdrav život. Jedan od njih predstavljao je Koleda i nosio je samur kalpak na glavi, drugi je bio njegov vojvoda, a treći vrećar, onaj koji nosi nakupljene stvari. Prema verovanju, pesma je pomagala mladom Suncu da ojača i pobedi tamu. Ljudi su koledare darivali najčešće mrsnom hranom.

Vojevao beli Vide, koledo!
Tri godine s kleti Turci,
A četiri s crni Ugri.
Kada Vide s vojske dođe,
Sede Vide da večera,
Stade gromot, stade tropot
Oko dvora Vidojeva.
Al’ govori beli Vide:
„Iziđ’, ljubo, te pogledaj
Šta je gromot šta je tropot
Oko dvora Vidojeva.“
Kad iziđe verna ljuba,
Konji mu se kopitaju,
Raduju se gospodaru
Da je skoro s vojske došô;
I golubi s kril’ma biju
Raduju se gospodaru
Da je skoro s vojske došô.

U u ovoj koledarskoj pesmi sačuvano je sećanje na slovenskog boga Svetovida. Svetovid ima atribute svevidećeg i sveznajućeg božanstva, pa se u ovoj pesmi identifikuje sa Suncem, koje sa neba vidi i zna sve što se na zemlji dešava. Nimalo slučajno, Vid se kući vraća uveče, u vreme kada Sunce zalazi i nestaje sa neba. Uz njegovo ime stoji stalni epitet beli, koji govori o njegovoj povezanosti sa svetlošću i pozitivnim, konstruktivnim silama u prirodi. Vidovi neprijatelji poistovećeni su sa istorijskim neprijateljima, pa se u njihovom imenovanju otkrivaju noviji slojevi u genezi pesme. Stariji sloj sadržan je u njihovim atributima kleti i crni, koji stoje u kontrastu prema epitetu beli uz Vidovo ime. Vid, Sunce, prikazuje se kao pobednik nad silama mraka, što je usklađeno sa periodom u kome je pesma pevana, kada obdanica počinje da se produžava na račun tame. Antropomorfizacija božanstva vidljiva je u idealnoj predstavi Vida kao patrijarhalnog domaćina koga u domu punom izobilja dočekuju sa radošću i oduševljenjem. U slici konja koji se raduju povratku gospodara sačuvana je predstava o Svetovidu kao bogu konjaniku.

 

Otvor vrata, domačine
Koljedo Koljedo!
Domačine domačine
Koljedo Koljedo!
Dodaj nama ladne vode
Koljedo Koljedo
Da kupamo okupamo
Koljedo Koljedo!
Mlada boga tog Božiča
Koljedo Koljedo
Tog Božiča Svarožiča.
Na njemu je mor dolama
Suhim zlatom izatkata
A bisjerom podatkata
Po dolami bijel pojas
Čak do zemlje prjevaljuje.
Više njega zlatne toke
Više ovih rujn’ azdija
Rujna azda kolastija.
Kola su mu bjeli svjete
Bjeli svjete jasna vječnost.
Na glavu mu samur kalapak
Vito pjero do ramjena
A čeljenka do oblaka.
Oblacima podrmuje
A munjama zaljuljuje
Cjelim svjetom potrešuje.
Konjic mu je jarko sunce,
Bojni doro ognjeviti.
Svje svjetove prjegljedžuje
I u njima sve mi gazde
Koj daruje koj njedaje
Koljedžanam Badnjarima
Njemu srječe nigde njejma.

(pripev „Koljedo Koljedo” ponavlja se posle svakog stiha)

Pesma izrasta iz realne situacije u kojoj koledarska povorka dolazi pred jednu od kuća i obraća se domaćinu, a završava se  isto tako realistčnim pozivom na darivanje. Centralni deo pesme zauzima opis mladog boga (božića) Svarožića, otelovljenja svetlosti i toplote, koje počinju da jačaju i rastu nakon kratkodnevice. Na prvom mestu je izgled božanstva. U njegovoj raskošnoj odeždi i opremi izdvajaju se  bela i rujna (žuta) boja kao i sjaj zlata, što povezuje ovo božanstvo sa Suncem. Antropomorfnu sliku božanstva upotpunjuju fantastični elementi. Sledi opis njegovog dejstva i moći, koji ukazuje da se radi o božanstvu koje ima vlast i nad nebeskim pojavama i nad zemljom  i koje stoga zaslužuje utoliko više poštovanja. Sposobnost upravljanja munjama i gromovima približava opisano božanstvo predstavi o Perunu, potonjem svetom Iliji. Opis upotpunjuje prikaz junakovog konja, koji se poredi sa Suncem i koji se epitetom ognjeviti usklađuje sa božanstvom kome pripada svojom svetlom i vatrenom pojavom. Bog prikazan u pesmi je konjanik, što je jedan od atributa Svetovida. Svetovidovim odlikama pripada nadgledanje svih svetova i jasan uvid u večnost. Jasno je da se u obrednim pesmama pojam Božić ne odnosi na praznik, već označava mladog, novorođenog boga, koji, međutim, ne nosi karakteristike Hrista, već, naprotiv, pripada staroj religiji. U ovoj pesmi pod imenom Svarožića otkrivaju se atributi boga sunca, ali i boga gromovnika Peruna i svevidećeg  boga konjanika Svetovida.

Na Badnji dan

Siva Živa siva silna,
Siva silna golubice!
da kuda si putovala?
Odgovara Siva Živa
Siva silna golubica:
„Ja sam tamo putovala
U Inđiju našu zemlju.
Prolećela Hindušana
I tu Globu Tartariju
Crni Hinduš i Tartaru.
Letila sam Gospodaru
Našem silnom Triglav boru
Te gledala što nam čini
Što nam čini zapoveda.”
Što činjaše naš gospodar,
Naš gospodar Triglav velji,
Naš Stvoritelj i Držitelj
I veliki Umoritelj?
Odgovori Siva Živa
Bela silna golubica:
„Naš gospodar lepo čini
Trima kola u zučinje
I četvrto zlato meri.
Da pravimo zlatne čaše
Zlatne čaše i srebrne
Da molimo mladog Boga
I Božića Svarožića
Da nam dade svako dobro
Ponajveće dugi život.
Dugi život dobro zdravlje
I bogatstvo što ga nosi.
Božić poje po svu zemlju
Ne boji se Hindušana
Niti crnog Tatarana
Ni goleme te pustare
A proklete Globe crne
Globe crne Tartarije,
I te gadne Mandžurije.
Slava mu je do nebesa,
Do prestola Triglav Boga.
Brada mu je do pojasa,
Do pojasa sredi zemlje
Srpske zemlje Raške svetle.
Da se rode muška deca
Ljuti vojni Davorovi
Davorovi i Jarila
Ona silnog Turivoja.
Turivoja Đurimami
Da se rode jagnjičići
Jagnjičići i jarići
I ti velja telančići,
Ženski više nego muški.“

(Posle svakog stiha ponavlja se pripev:
O Koljedo oj,
Moj Bogo moj!
Moj Božiću moj,
Svarožiću moj!)

U okviru ove pesme pominje se nekoliko božanstava. Čitava pesma je komponovana kao dijalog sa boginjom Sivom Živom, koja ovde ima funkciju izvestioca o volji bogova.  Ona se poistovećuje sa golubicom, što nije čudno budući da se golub kod Srba smatrao svetom pticom. Boginja prenosi reči Triglava, koji je ovde predstavljen kao vrhovni bog, onaj koji izdaje zapovesti. On je smešten u udaljenu imaginarnu zemlju Inđiju, kojoj pristup imaju samo bogovi, budući da je od našeg sveta odvajaju predeli za čoveka neprohodni i okarakterisani kao crni i prokleti. Boga Triglava hrišćanskom poimanju Boga približavaju atributi Stvoritelj i Držitelj. Međutim, on je istovremeno i veliki Umoritelj. Iz ovog poslednjeg iščitava se starije, nehrišćansko poimanje sveta, čovekovog položaja u njemu i smene života i smrti kao ravnopravnih članova neprekidnog ciklusa rađanja i umiranja, obnavljanja i uništavanja. Tri atributa, od kojih prvi označava tvorca postojećeg, drugi onoga ko održava i čuva stvoreno, a treći rušitelja koji otvara put ka novom stvaranju, odgovaraju imenu božanstva, koje ukazuje na trojstvo funkcija. Poruka božanstva tiče se pouke ljudima kako da žive u izobilju. Kao onaj ko daruje blagostanje u ovoj pesmi, kao i u ostalim pesmama koje se vezuju za ovo doba godine, imenuje se mladi bog,  Svarožić. Svarožić je pobednik nad zlim i mračnim silama, što mu daje osobine boga Sunca i svetlosti. On daje dug život i zdravlje ljudima i obezbeđuje plodnost. Zanimljivo je zapaziti da se željena muška deca nazivaju Davorovim i Jarilovim vojnicima, što u pesmu unosi pomen i na druga slovenska božanstva.

Na Novu godinu

Pred Novu godinu (Mladi Božić, Vasiljevdan) devojke donose vodu sa različitih izvora, a zatim je sipaju u jedan kotao i u nju stavljaju suvo cveće i svoje prstenje pa vračaju i određuju svoju sreću. Kada dođu na vodu pevaju pesme Vodanu i njegovom sinu Moranu.

Oj Vodane Vodane,
I tvoj sine Morane!
Ne muti nam vodice
Ne pušt u nju Morice.
Nama voda potrebna
Za prstena venčana.
Čista voda prečista
Ljubav čista da nam je
Bez tvog sina Morana
I sestrica Morica,
Što no momke moraju
Od naske ih otimlju
Pa jih more i ljube
U dubljine uvlače,
Te dubljine studene
I vrtloge proklete.

Voda je u ovoj pesmi predstavljena kao stanište zlih bića. Ime gospodara vode izvedeno je iz naziva elementa kojim vlada. Uz njega su i njegov sin Moran i kćeri Morice. Imena ovih bića sadrže isti koren kao glagol moriti, a mogu se povezati i sa imenom boginje zime i smrti Morane. U svakom slučaju, voda je naseljena demonima koji prouzrokuju smrt. Naročito se ističe pogubno dejstvo ženskih demona, koji su kontrast devojkama koje pokušavaju da ih umilostive.

 

Romana Radulović
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 10-09-2009, 23:57:00
Vuk Stefanović Karadžić, Etnografski spisi,
              „Vjerovanje stvari kojijeh nema“


  VILA
Vile žive po velikim planinama i po kamenjacima oko voda. Vila je svaka mlada, lijepa, u bijelu tanku haljinu obučena, i dugačke, niz leđa i prsi raspuštene kose. Vile nikom ne će zla učiniti dokle ih ko ne uvrijedi (nagazivši na njihovo kolo ili na večeru ili drukčije kako), a kad ih ko uvrijedi, onda ga različno nakaze, ustrijele ga u nogu ili u ruku, u obje noge ili u obje ruke, ili u srce, te odmah umre.

VJEŠTICA
Vještica se zove žena koja (po pripovijetkama narodnijem) ima u sebi nekakav đavoljski duh, koji u snu iz nje iziđe i stvori se u lepira, u kokoš ili u ćurku, pa leti po kućama i jede ljude, a osobito malu djecu; kad nađe čovjeka gdje spava, a ona ga uhvati nekakvom šipkom preko lijeve sise te mu se otvore prsi dok izvadi srce i izjede, pa se onda prsi opet srastu. Neki tako izjedeni ljudi odma umru, a neki žive više vremena; koliko je ona odsudila kad je srce jela; i onakovom smrti umru, na kakovu ona bude namijenila. Vještice ne jedu bijeloga luka, i za to se mnogi o bijelim i božitnjim pokladama namažu bijelim lukom po prsima, po tabanima i ispod pazuha, jer kažu da one na poklade najviše jedu ljude. – Nijednoj mladoj i lijepoj ženi ne kažu de je vještica, nego sve babama. Kad se vještica jedan put ispovijedi i oda, onda više ne može jesti ljudi, nego postane ljekarica, i daje travu izjedenima. Kad vještica leti noću ona se sija kao vatra. Najviše se skupljaju na gumnu; za to kažu da ona, kad hoće da poketi od kuće, namaže se nekakvom masti ispod pazuha pa reče: „ni o trn ni o grm, već na pometno gumno.“ Pripovijeda se da je nekaka žena, koja nije bila vještica, namazavši se onom masti, mjesto ni o trn ni o grm, nehotice rekla i o trn i o grm, i poletjevši sva se isprebijala koje o šta. U Srijemu se pripovijeda da se onamo vještice najviše skupljaju više sela Molovina na nekakome orahu, a u Hrvatskoj se opet pripovijeda da se onamo skupljaju na Kleku više Ogulina. Pripovijeda se u Srijemu kako je nekakav čovjek vidjevši iz postelje kako mu je iz kuće vještica odletjela, našao njen lonac s masti, pak se njome namazao i rekavši onako kao i ona, prometnuo se i on u nešto i odletio i on za njom i doletjevši na orah više Molovina našao ondje mnogo vještica gdje se časte za zlatnijem stolom i piju iz zlatnijeh čaša. Kad ih sve sagleda i mnoge među njima pozna, onda se kao od čuda prekrsti govoreći: „anate vas mate bilo!“ U onaj isti mah one sve prsnu kud koja, a on spadne pod orah čovjek kao i prije što je bio. Zlatna stola nestane kao i vještica, a njihove zlatne čaše pretvore se sve u papke kojekakijeh strvina. Žena koja je vještica, kad iz nje iziđe onaj duh, leži kao mrtva, i da joj čovjek okrene glavu gdje su joj noge bile, ne bi se više ni probudila. Kad vide uveče nekakoga lepira gdje leti po kući, ponajviše misle da je vještica, pa ako se može, uhvate ga, te ga malo napale na svijeći ili na vatri, pa ga puste govoreći: „dođi sutra da ti dam soli“. Ako bi se dogodilo da djutra dan dođe kaka žena da ište soli ili kakijem drugijem poslom, pa još ako bude gdje nagorjela, onda se za cijelo misli, da je ono ona sinoć bila. Kad u kakvom selu pomre mnogo djece ili ljudi, i kad svi poviču na koju ženu da je vještica, i da ih je ona pojela, onda je vežu i bace u vodu da vide može li potonuti (jer kažu da vještica ne može potonuti); ako žena potone,a oni je izvuku na polje i puste, akoli ne mogbude potonuti, a oni je ubiju, jer je vještica. Ovako su istraživali vještice i za Karađorđijeva vremena u Srbiji. Gdjekoji na bijele poklade izvrću verige  naopako od vještica. Gdjekoji u popret metnu kakav rog, jer kažu da vještica osobito bježi od smrada ovoga. Gdjekoji mrve jajinje ljuske da se ne bi vještice u njima mogle voziti preko voda. – Kud će vještica do u svoj rod.

VUKODLOAK ILI VAMPIR
Vukodlak se zove čovjek u koga (po pripovijetkama narodnijem) poslije smrti 40 dana uđe nekakav đavolski duh i oživi ga (povampiri se). Po tom vukodlak izlazi noću iz groba i davi ljude po kućama i pije krv njihovu. Pošten se čovjek ne može povampiriti, već ako da preko njega mrtva preleti kakva tica, ili drugo kakvo živinče prijeđe; za to svagda čuvaju mrca da preko njega što ne prijeđe. Vukodlaci se najviše pojavljuju zimi (od Božića pa tamo dao Spasova dne). Kako počnu ljudi mnogo umirati po selu, onda počnu govoriti da je vukodlak u groblju ( gdjekoji počnu kazivati da su ga gdje noću vidjeli s pokrovom na ramenu), i stanu pogađati ko se povampirio. Kašto uzmu vrana ždrijepca bez biljege, pa ga odvedu na groblje i prevode preko grobova u kojima se boje da nije vukodlak.; jer kažu da takovi ždrijebac ne će, niti smije, prijeći preko vukodlaka. Ako se o kom uvjere i dogodi se da ga iskopavaju, onda se skupe svi seljaci s glogovijem koljem (jer se on samo glogova koca boji): za to govore kad ga spomenu u kući: „na put mu broć i glogovo trnje“ – jer su i brotnjaci pokriveni glogovim trnjem ), pa raskopaju grob, i ako u njemu nađu čovjeka da se nije raspao, a oni ga izbodu onijem koljem, pa ga bace na vatru te izgori. Kažu da takovoga vukodlaka nađu u grobu i on se ugojio, naduo i pocrvenjeo od ljudske krvi („crven kao vampir“). Vukodlak dolazi kašto i svojoj ženi (a osobito ako mu je lijepa i mlada) te spava s njome, i kažu da ono dijete nema kostiju koje se rodi s vukodlakom. A u vrijeme gladi često ga priviđaju oko vodenica, oko ambara žitnijeh i oko čardaka i koševa kukuruznijeh.  Kažu da sve ide sa svojijem pokrovom preko ramena. On se može provući i kroz najmanju rupicu, za to ne pomaže od njega vrata zatvorati kao ni od vještica.

VJEDOGONJA ILI JEDOGONJA
Čovjek iz kojega u snu iziđe duh (od prilike kao iz vještica). Ovaki duhovi po planini izvaljuju drveta te se njima biju između sebe, n. p. Bokeski sa Neapolitanskima, pa koji nadvladaju oni rod od ljetine privuku na svoju zemlju; oni i onako lome gore i valjaju veliko kamenje. Kad umre čovjek za koga se misli da je jedogonja, udare mu glogovo trnje pod nokte i nožem crnijeh kora ispresijecaju žile ispod koljena, da ne bi mogao izlaziti iz groba (kao vampir) – Jak kao jedogonja.

STUHAĆ
Po Hercegovoni pripovijedaju da se stuhaći (kao vile ili đavoli) nalaze po velikijem planinama i po kamenjacima, i imaju na nogama gužve od ljudskijeh žila, da im se noge ne klizaju po strani i po kamenju; kad se kome prekine gužva, a on uhvati čovjeka i izvuče mu žile iz nogu, te načini drugu.

MORA
Mora ljude u spavanju pritiskuje. Gdjekoji pripovijedaju da je mora vještica koje se pokajala i zarekla da ne će više ljudi jesti, nego ih samo noću u spavanju pritiskuje i dihanje im zaustavlja. Gdjekoji opet misle da je djevojka koja će postati vještica dok se uda. U Crnoj Gori oni koje mora pritiskuje i davi, kad liježu spavati, meću pružen pojas povrh pokrivača. U Grblju ima čitava molitva koju onaj kojega mora davi valja da očita prije nego legne spavati. Evo te molitve:

Mora bora! ne prelazi
Prek’ ovoga bjela dvora,
E su na njem tvrdi ključi
Od našega Siodora,
Siodora i Todora
I Marije i Matije
I sestrice Livantije,
Koja nema pristupišta.
Prek’ ovoga b’jela dvora,
Ni kamena kamenica,
Ni vjetrušna vjetruština,
Ni nametna nametnica,
Ni udova udovica,
Ni mađiona mađionica,
Dokle ne bi prebrojila
Na nebu zvijezde,
Na gori listove,
Na moru pijesak,
Na kučki dlake,
Na kozi runje,
Na ovci vune,
Na vuni dlake;
A kad bi to prebrojila,
Vratilom se opasala,
Zaštikalom poštapila,
Ušla u jajsku ljusku,
Utopila se u morsku pučinu,
Trinka joj trakuli,
Vragu joj glava,
Sve joj koze vrag odnio,
Mleko joj se ne sirilo,
Nego rekla: jaoh!
Jaoh joj dala Lena, plena
I Marija Magdalena. Amin!

            Pripovijeda se da je nakakvoga čovjeka tako morila mora da već najposlije nije mogao zaspati, i dosadi miu se kod kuće življeti, vego uzjaše na svoga bijela konja i pobjegne u svijet, ne znajući ni kud ni kamo; ali mu je i to bilio  za ludu, jer i na putu kako bi sklopio oči, odmah mora nanj. Idući tako po svijetu dođe na konak nekakome terziji. Kad poslije večere terzija uzme svoj posao i stane šiti, gost mu se potuži kako ga mori mora, „nego“ veli „dok ti još radiš, leći ću ovdje kraj tebe, ne bih li mogao malo zaspati.“ Potom se pokrije gunjem i legne. Kako zaspi odmah ga mora pritisne, i kroz san stane vikati i kao otimati se. Kad terzija to čuje, on digne svijeću da vidi kako se gost muči, a kad tamo, a to po njegovom gunju kojijem se bio pokrio miče se velika bijela dlaka tako brzo kao zmija kad trči. Kad terzija to vidi, on svojijem nožicama, koje su mu se u ruci desile, dlaku presiječe, i kako se ona prestane micati, gost se odmah ućuti, a tako je spavao mirno dok ujutru sunce nije ogrijalo. Kad se probudi, zahvali Bogu što je tako spavao i oporavio se, pa odmah potrči ka konju da ga vidi i namiri, kad tamo, a to konj u košari leži mrtav. Pošto mu terzija pripovjedi kako ga je mora davila i kako mu je on dlaku na njegovu gunju presjekao, onda doznadu da mu je konj bio mora koja ga je pritiskivala i morila. Koga pritiskuje mora, treba da stavi za vrata od one sobe gdje će spavati metlu naopako, kad pođe spavati.

NOĆNICA
Kao nekakva avet koja čovjeku noću kad spava čini pakost kaku, n. p. kad su u kakoga muškarca tvrde sise pa ga bole, kaže se da ga noćnice sisaju.

SUĐENJE
Od suđenja se ne može uteći. Narod naš misli da je svakome čovjeku suđeno što će mu se u vijeku dogoditi i kakom će smrti umrijeti, i da se čovjek od suđenja ne može sačuvati. Tako se pripovijeda da je nekakav car imao kćer, za koju mu nekakav gatar ili prorok kaže da će je ujesti zmija i da će joj od toga biti smrt. Car čuvši to načini kćeri svojoj dvor od stakla, u koji se ni mrav nije mogao uvući a kamo li zmija, a iz njega je nigdi nije puštao na polje. Kad carevoj kćeri dođe suđen dan, ona zdrava čitava zaište grožđa da jede. Sluge joj odmah donesu veliki grozd, u kojemu je unutra bila sakrivena mala zmijica koja je ujede i zada joj suđenu smrt.
Nema smrti bez suđena dana. – Kada meni suđen danak dođe.

KUGA
Srbi kažu da je kuga živa kao žena (to osobito dokazuju oni koji su ležali od nje). Mnogi kažu da su je viđali gdje ide zavješena bijelom maramom; a gdjekoji pripovijedaju da su je i nosili, t. j. ona nađe čovjeka u polju, ili srete gdje na putu, a gdjekom dođe i u kuću, pa mu kaže: „ja sam kuga, već hajde da me nosiš tamo i tamo“ (kud ona hoće). Onaj je uprti na krkače dragovoljno (jer već njemu i njegovoj kući ne će ništa učiniti), i odnese je bez ikakve muke (jer nije teška ni malo) kud mu kaže. Kuge imaju preko mora svoju zemlju (gdje samo one žive), pa ih Bog pošlje amo (kad ljudi zlo rade i mnogo griješe), i kaže im koliko će ljudi pomoriti; ali i njih mnogo propadne od pasa; za to kažu da se vrlo boje zlijeh pasa. Kad kuga mori, onda joj slabo govore kuga, nego kuma (kao da bi je s tim umilostivili), niti smiju u veče ostaviti neoprane sudove, jer ona dođe noću u kuću te gleda jesu li sudovi lijepo oprani, pa ako ne budu, a ona sve kašike i čanke izgrebe i otruje. (Kad kuga mori, gdjekoji na njezino ime i kradu, jer plašivi ljudi ne smiju da izađu iz kuće i da gledaju ko je i šta, kad se što čuje ili psi kad zalaju). Kupi kao kuga đecu. – Ne izbiva kao kuga iz Sarajeva.

VRZINO KOLO, GRABANCIJAŠ
Srbi pripovijedaju da gdjekoji đaci, kad izuče dvanaest škola, otidu (njih 12) na vrzino kolo ( da nauke dovrše sa svijem i da se zakunu) i ondje nekakvu osobitu knjigu čateći nestane jednoga između njih (odnesu ga đavoli ili vile), ali oni ne mogu poznati kojega je nestalo. Ljudi iz Hrvatske pripovijedali su mi da pod Velebitom ima selo Vrzići, i više njega na vrh Velebita mjesto koje se zove Vrzino kolo, na kome vile igraju. Koji je đak bio na vrzinu kolu, on se poslije zove grabancijaš, i de s đavolima i s vilama te vodi oblake u vrijeme grmljavine i oluje i tuče. Grabancijaši su svi izdrpani, za to se rekne za čovjeka u poderanijem haljinama da je kao grabancijaš, kao i za onoga za kojega se misli da je vrlo učen, da je bio na vrzinu kolu.

  REPAČ
Repač se u Boci zove čovjek koji se rodi u krvavoj košuljici i s malijem repom. Kažu da je repač mnogo jači od drugijeh ljudi osobito kad se naijedi: u onaj mah (vele) još da mu se rep napne, mogao bi nadvladati deset ljudi kao desetero male djece.

HAŽDAHA, HALA I ZMAJ
Za halu se misli da ima od haždahe osobitu duhovnu silu te leti i vodi oblake i grad navodi na ljetinu. Za zmaja pak misli se da je kao ognjevit junak, od kojega u lećenju oganj odskače i svijetli. Halo nesita! Bori se kao hala s berićetom.

ČARATAN
Čovjek koji se rodi u marčanoj svijeći (luni), pa prije nego je kršten prijeđe preko njega mačka ili druga kakova pogana životinja. Za to poslije ostane nesrećan, te ne može imati nikakoga zanata niti postojanoga posla, nego se smuca kojekuda, i svojom majstorijom, igrom i šalom ljude zabavlja i vara i novce od njih mami, ali mu ni ovi novci ne mogu biti probitačni, nego kako dođu tako i otidu.

MAĐIJONIK
Mađijonik je malo nalik na vješticu, ali se ne može kao ona pretvoriti u drugu životinju, nego nosi uza se različne mađije, kao n. p. igle bez ušiju, sijede dlake iz glave, osječene nokte, pređu koja je sagrinjala, crnu vunu i t. d., pa kad hoće kome da naudi, on zna koje od ovijeh mađija valja sastaviti i na kakovo zlo namijenuti ( i za to igle bez ušiju ne će niko uzeti kad je gdje nađe). Pripovijeda se da su gdjekoji ovako zamađijani ljudi po molitvama svešteničkijem (ispod petrahilja) izbljuvali sve one mađije kojima su zamađijani, pa najposle i samo svoje srce.




Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 11-09-2009, 00:24:18
Johan Gotfrid Herder - Slovenski narodi

Johan Gotfrid fon Herder (nem. Johann Gottfried von Herder 25. avgust1744. — 18. decembar 1803) , nemački pesnik i filozof kojeg često nazivaju ocem kulturnog nacionalizma. Rođen je u Rigi. Herder je kao nastavnik i luteranski sveštenik putovao po Evropi pre nego što se 1776. nastanio u Vajmaru kao vrhovni sveštenik velikog vojvodstva. Iako je u mladosti bio pod uticajem mislilaca poput Kanta, Rusoa i Monteskjea kasnije je postao najveći intelektualni protivnik prosvetiteljstva i dosta je uticao na razvoj romantizma u Nemačkoj. Time što je naglašavao naciju kao organsku grupu čija su obeležja poseban jezik, kultura i duh, Herder je doprineo nastanku istorije kulture. (izvor
(http://www.starisloveni.com/Herder_clip_image002.jpg)
Slovenski  narodi  su  jako  široko  rasprostranjeni  i  zauzimaju  značajno  mesto  u  istoriji  između  ostalog i  stoga   što  su  živeli  daleko  od  Rimljana;
Znamo  da  su  najpre  živeli  na reci  Don, zatim  na Dunavu, tamo  među Gotima, kasnije  među  Hunima i Bugarima sa kojima su napadali Rim, ali ih najčešće u istoriji prepoznajemo  kao  narod  koji  je  pomagao, služio. Bez obzira na ono što su činili kroz vekove, nikad  nisu  bili  ratnički, avanturistički i ekspanzivan narod kao Nemci, pre se moze reći da su se pomerali  za njima, zauzimajući njihove napuštane  teritorije sve dok nisu naselili ogroman prostor  do  Dona  do  Elbe, od  Baltičkog  do  Jadranskog  mora.
Njihove naseobine sa ove (evropske) strane Karpata prostirale su se od Luneburga (Lüneburg)  preko Meklenburga,Pomeranije, Brandenburga, Saksonije, Lužica, Bohemije (Češke), Moravske, Sleske, Poljske, pa  sve  do  Rusije, a počev od  Vlaške i Moldavije, koje su već nastanjivali, širili  su se dalje i dalje, sve  dok  ih  car  Heraklit nije pustio  na  teritoriju  Dalmacije i dok  nisu osnovali  kraljevine Slavoniju, Bosnu, Srbiju i Dalmaciju.
U Panoniji su takođe  bili  veoma  brojni. Počev  od  oblasti  Furlanije naseljavali  su  i  južnoistočne  delove  Nemačke, zaključno sa oblastima Koruška, Kranjska i  Štajerska: najveći  mogući prostor, koji u Evropi, velikim  delom  i  danas zauzima jedna  nacija. Naseljavali  su, dakle, zemlje koje su drugi narodi napuštali i to kao kolonisti, stočari i zemljoradnici.
Njihov  život (prisustvo) na svim tim  prostorima je, nakon svih pređašnjih  pustošenja i  seoba  tj.  kretanja, bio dosta plodan. Voleli su zemljoradnju i stočarstvo, čuvali zalihe žita, bavili  se  kućnim zanatima i započeli  trgovinu  plodovima svoga rada. Duž obale Baltičkog  mora, počevši  od Libeka pa nadalje, dizali si primorske gradove, među  kojima  je Vineta, na ostrvu  Rujan, koja se mogla nazvati slovenskim Amsterdamom. Živeli su u zajednici sa  Prusima, Kurenima i Letoncima, što pokazuju jezici ovih naroda. Na Dnjepru su podigli  Kijev, na reci Volkhov Novgorod, buduće značajne centre trgovine, koji su povezali Crno sa Baltičkim morem i omogućili da prozvodi Morgenwelta  stignu  do  zapadne i severne Evrope. U Nemačkoj su se bavili rudarstvom i metalurgijuom, vadili so, pravili  medovinu, tkali, gajili  voće  i  vodili sebi  stvojstven radostan život, ispunjen muzikom. Bili su veoma darežljivi, čak rasipnički gostoljubivi, voleli su slobodu, ali su bili poslušni i pokorni kao i protivnici bilo kakve krađe i otimanja. No  to  im nije pomoglo protiv ugnjetavanja, čak je i doprinelo  tome. Stoga baš što se nisu otimali o  svetsku vlast i nisu imali ratoborne, nasledne kneževe i radije plaćali porez ukoliko im je to omogućavalo da u miru žive na svojoj zemlji. Jako su se o njih ogrešili neki narodi i to u prvom  redu  nemački.
Već za vreme vlasti Karla Velikog su počela osvajanja slovenskih zemalja i njihovo pokoravanje, što je za uzrok imalo očiglednu korist u oblasti  trgovine: jer je hrabrim Francima svakako odgovaralo da od vrednog naroda, koji  se  bavi  trgovinom i zemljoradnjom, načini kmetove, umesto da sam ovlada ovim veštinama. Ono što su Franci započeli, nastavili su  Saksonci; Narodi čitavih provincija bivali su istrebljivani ili porobljavani, a njihove zemlje su delili među sobom plemići i biskupi. Na trgovačku delatnost Slovena na Baltiku stavili su tačku severni Germani.
Vinetu su razorili Danci, a od slovenske kulture i naroda je ostalo onoliko, koliko od Peruanaca nakon španskih  pohoda. Zar  nije  čudo da se nakon vekova porobljivanja i najdubljeg ogorčenja ovog naroda prema njihovim hrišćanskim gospodarima i pljačkašima njihov meki  karakter nije pretvorio u najužasnije učmalosti u ropstvu? Njihovi su tragovi ipak pisutni na prostorima gde su nekad slobodno živeli. Nesreća ovog naroda je u tome što zbog njegove  ljubavi prema miru i domaćoj radinosti nije moglo biti trajnog ratničkog ustava(kodeksa), iako  mu pri žestokom otporu nije nedostajala hrabrost.
Na nesreću su bili preblizu Nemcima, a sa druge strane su bili na udaru Tatara i Mongola zbog  kojih su mnogo pretrpeli i propatili. Točak vremena se nezaustavljivo okreće; i pošto su slovenski narodi naseljavali najlepši deo Evrope, koji su obrađivali i gde su se bavili trgovnom, i pošto je izvesno da evropsko zakonodavstvo i politika moraju (i  da  će) mesto ratničkog duha unapređivati život u miru i marljivosti, kao i harmonične odnose među  narodima, tako ćete vi, nekad vredni i sretni narodi, biti probuđeni iz duge učmalosti i oslobođeni okova ropstva, živeti na lepim prostorima od Jadranskog mora do Karpatskih planina, od Danoa do reke Mulde kao na svojoj  zemlji i na njima slaviti svoje stare praznike.
Pošto su ovoj kulturi dati lepi i korisni doprinosi, bilo bi lepo da se rupe u znanju o njoj popune, da se sakupe svi ostaci kulture (običaji, pesme, priče  tj. sage) kojih je sve manje i da nastane najzad istorija ovih plemena kako to već slika čovečanstva zahteva.

 

prevela na srpski Milica Galić
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 12-09-2009, 22:38:17
Polikefalnost slovenskih bogova

Slovenska mitologija je po mnogo čemu specifična. Nju karakteriše podeljenost na veliki broj panteona koji su vezani za određeno geograsko područje, kao i jedan vrednosni sistem koji se retko sreće u mitologijama i religijama drugih naroda. Ipak, najspecifičnija odlika stare slovenske religije je polikefalnost njenih božanstava, odnosno, činjenica da se veliki broj slovenskih bogova predstavlja sa više glava. Ovakav način predstvaljanja božanstava karakterističan je, pre svega, za baltičke i polapske Slovene. Setimo se samo kipova Svetovida, Ruđevida, Porevida, Radgosta i Porenucija a tu su i statue Triglava, troglavog božanstva kojeg su obožavali preci današnjih Poljaka. Kult troglavog boga postojao je i kod Južnh Slovena a ime ovog entiteta bilo je Trojan. Simargal se takođe predstavljao sa više glava- njegove statue prikazivele su zastrašujuće sedmoglavo božanstvo sa izraženim ratničkim karakteristikama.
Ako pažljivo analiziramo fenomen polikefalnosti slovenskih bogova uočićemo da nijedno božanstvo nije predstavljeno sa proizvoljnim brojem glava. Svetovid je uvek prikazan kao četvoroglav, Triglav kao troglav, Simargl je sedmoglav itd. Koji je smisao ovih brojeva? Obično se smatra da četiri Svetovidove glave predstavljaju četiri strane sveta u koje ovo svevideće božanstvo gleda. Pet Porevidovih glava shvata se kao pet zimskih meseci dok sedam glava Ruđevida predstavljaju sedam meseci letnjeg perioda. Govoreći o Simarglu, napomenuli smo da je njegovo ime povezano sa brojem sedam, otud i njegovih sedam glava. Što se Triglava tiče, broj njegovih glava možemo povezati sa konceptom svetog trojstva koje postojlo u religiji koja je prethodila slovenkom paganizmu. U pitanju je , naravno drevna arijevska religija vedizam a ovaj koncept  naći ćemo kasnije i u hrišćanstvu, koje je i dan-dans zvanična vera slovenskih naroda. Velesova knjiga takođe spomnje trostruka božanstva koji se nazivaju Triglavi pa slobodno možemo zaključiti da je koncept svetog božanskog trojstva oduvek postojao medju Slovenima. Ostaje nepoznato zašto je statua Porenucija imala pet glava a takođe nije ni poznato šta predstavljaju četiri glave Zbručkog idola. Moguće je da se ovde radi o jednom od kipova  Svetovida, međutim, postoji i mogućnost da su na njemu prikazana četiri različita božanstva- dva muška i dva ženska. Pojavu dvoglavog boga Radgosta ćemo podrobnije analizirati kasnije.
     Fenomen polikefalnosti slovenskih bogova pokušaćemo da objasnimo na jedan filozofsko-psihološki način. Naše ispitivanje ove pojave temeljiće se na filozofiji Fridriha Šelinga, nemačkog filozofa koji je živeo u osamnaestom i devetnaestom veku. On je celokupnu mitologiju tumačio po jednom ključu koga ćemo mi usvojiti za potrebe ove analize ne bi li , makar malo, osvetlili mračne kutke slovenskog mitološkog sistema. Celokupna Šelingova filozofija mitologije zasniva se na ideji da je mitologija jednog naroda odraz njegove teološke sveti koja je u momentu nastanka te mitologije bila na određenom stepenu razvoja. Teološku, odnosno, mitološku svest definisaćemo kao svest jednog naroda koja se na određeni način odnosi prema božanskom, bilo da je u pitanju mnoštvo bogova ili jedan jedini predmet obožavanja- Bog ili Priroda. Najniži stepen mitološke svesti je, po Šelingu, vezan za period animizma u kome se nijedno božanstvo nije posebno izdvajalo već se, kroz verovanje u duhove prirode poštovala celokupna Priroda. Najviši stepen mitološke svesti dostignut je, pak, u doba klasične Grčke kada su sva božanstva bila izdvojena kao posebna, pri čemu su njihove funkcije bile jasno definisane a njihove ličnosti do kraja izgrađene. Ako po ovom ključu tumačimo slovensku mitologiju doći ćemo da zaključka da je svest slovenskih naroda, u vreme nastanka njihove mitologije egzistirala na stepenu između animizma i potpuno formulisanog mitološkog sistema kakav je bio, recimo, sistem grčke mitologije. Mitologije Slovena bila je naravno, bliža jednoj uređenoj mitlogiji nego animizmu, jer se iz njenog koncepta jasno vidi da se težilo sitematizaciji mitološkog sadržaja. Ostaje utisak da je slovenskoj mitologiji nedostajao samo jedan korak do potpune sitematizacije pa najviši stepen mitološke svesti nikad nije bio dostignut.
 
(http://xmages.net/out.php/i426336_..jpg)
 
 Činjenica da su se slovenski bogovi prikazivali kao polikefalni poslužiće kao dokaz Šelingovoj tezi da  su svi narodi egzistirali na određenom nivou teološke tj. mitološke svesti. Jer upravo iz ovakvih predstava bogova možemo zaključiti da se u slovenskoj svesti božanstva nisu potuno izdiferencirala već su još uvek egzistirala u nekoj vrsti jedinstva. Ovo posebno važi  za božanstva polapskih i balatičkih Slovena koja su se prikazivala kao polikefalna, ali i za bogove ostalih slovenskih panteona čije funkcije nisu bile jasno definisane, već su se mešale sa funkcijama ostalih bogova. Na osnovu Šelingove mitološke teorije možemo zaključiti da je svako slovensko božanstvo koje se predstavljalo sa više glava, na ovaj način  simbolizovalo, zapravo, panteon u malom. Po ovom tumačenju pet Porevidovih glava predstavlja pet različitih bogova a sedam glava njegovog brata Ruđevida stoji umesto sedam bogova kijevskog panteona.
Triglav i RadgostTrojan bi onda mogli prikazivati tri različita božanstva ili pak, različite aspekte jednog istog boga. Što se tiče Svetovida, u pitanju je ipak bilo jedno određeno božanstvo čija je četvorostrukost kroz polikefalni prikaz samo bila naglašena. Ovo se, nažalost, ne odnosi na entitet koji je prikazan na Zbručkom idolu na kome su, osim 4 različita božansta prikazane i 3 različite sfere Univerzuma: nebeski, ljudski i podzemni svet. Iz svega navedenog možemo zaključiti da stari Sloveni nisu najpreciznije izražavali svoje shvatanje bogova zbog čega su umesto više njih prikazivali jednog.
    Interesantno je da se po ovom ključu mogu tumačiti i ostale pojave u slovenskoj mitologiji kao što je, recimo, činjenica da određena božanstva imaju i svoj životinjski oblik. Dažbog i Hors, kao što znamo, imaju vučju prirodu, Radgost se povezuje sa tigrom itd. Ovaj fenomen možemo protumačiti kao uticaj šamanizma u slovenskoj mitologiji tj. ispoljavanje jednog shvatanja koje je prethodilo paganizmu kao stepenu teološke svesti na kome su Sloveni egzistirali. Ispitujući ovaj fenomen vidimo kako se mitološka svest starih Slovena postepeno razvijala iz animizma prolazeći kroz šamanizam i totemizam da bi na kraju dostigla onaj stepen u kome svoje bogove shvata kao pojedinačne i gotovo potupno izdiferencirane entitete. Upravo se zato Radgost nje prikazivao kao jasno definisano božanstvo već je je on u slovenskoj svesti egzistirao u jedinstvu sa svojim životinjskim oblikom- tigrom.

Vesna Kakaševski
(http://www.starisloveni.com/PolikefalnostBogova_clip_image004.jpg)       (http://www.starisloveni.com/PolikefalnostBogova_clip_image002.jpg)

Rat protiv Svetovida

Aleksandar Asov smatra da se svi događaji koji su se odigravali u istoriji zapravo zemaljske manifestacije odnosa koji vladaju među bogovima.Tako po Asovu, svi istorijski događaji mogu da se svedu na doživljaje iz života Dažboga (njegovo putovanje u podzemni svet, brak i sukob sa Moranom itd). U ovom članku bavićemo se nečim mnogo prizemnijim, međutim, nećemo zapostaviti ulogu koju su stari bogovi imali i još uvek imaju u istoriji evropskih naroda.Naša analiza odnosiće se na odnos neslovenskih naroda prema staroj veri Slovena, pre svega prema jednom od slovenskih vrhovnih bogova- Svetovidu.
     Spomenuli smo već da je Svetovid bio poštovan ne samo od strane baltičkih Slovena već i od strane ostalih slovenskih plemena. Uticaj ovog boga na Rujane bio je ogroman što se vidi iz običaja da se ništa ne preduzima bez divinacije uz pomoć Svetovidovog belog konja. Svetovid je omogućavao Rujanima pobede u ratu i činio od njihovog ostrva značajan trgovački centar, o čijoj slavi i bogatsvu svedoče prepune riznice hrama u Arkoni. Sve to činilo je da baltički Sloveni postanu trn u oku svojih suseda, katoličkih Germana. Ulje na vatru dolivala je činjenica da su Rujani tvrdoglavo odbijali da se odreknu paganizma i pređu u hrišćanstvo, zbog čega su Germani preduzeli niz veoma oštrih mera. Kada je danski kralj Valdemar 1168. godine prebacio svoje trupe na Rujan, počelo je strahovito razaranje tamošnjih hramova koje je pratilo pljačkanje njihovih riznica. Najveću pretnju Valdemar je video u Svetovidu zbog čega je poslao Dance Esbena i Svena da poruše arkonski hram. Esben i Sven su nakon rušenja izvukli iz hrama Svetovidov kip i na očigled naroda počeli da ga uništavaju. Njihov postupak imao je za cilj da pokaže okupljenim Rujanima kako njihov bog nije toliko moćan koliko su oni zapravo mislili, budući da nije bio sposoban da se odbrani. Mnogi Rujani tada su ismejali Svetovida i odrekli se stare vere prešavši u hrišćanstvo.
(http://xmages.net/out.php/i426334_.jpg)
Vsevolod Ivanov-
Ruski slikar koji veoma živopisno oslikava život starih Slovena
Međutim, i pre ovog događaja postojala je tendencija da se umanji značaj Svetovida a o ovome govori i jedna teorija koju su plasiralili germanski hroničari. Naime, Helmold i Saks Gramatik tvrdili su da je kult Svetovida nastao iz poštovanja prema svetom Vidu, hrišćanskom mučeniku kome je bio posvećen  jedan manastir na Rujnu. U devetom veku, katolički car Karlo pobedio je u jednoj bici Rujane nakon čega im je zapovedio da poštuju svetog Vida, sveca iz Korveja. Po ovim hroničarima, Rujani su kult sv. Vida pretvorili u kult Svetovida napravivši svecu kip i sagradivši mu hram. Ipak, ako se pogledaju spisi Adama Bremenskog, koji je proučavao Slovene mnogo pre Saksa i Helmolda vidi se da o ovom događaju nema ni reči. Takođe, ako se uporede imena nekih slovenskih božanstava sa imenom Svetovida videće se da i ova imena imaju isti ili sličan nastavak- vid, odnosno, vit. Tako imamo Ruđevida, Porevida, Gerovita, Rinvida i Turivida. Tu si i slovenska lična imena Semovid, Zjemovid, Hostivid, Vitomir, Vidoslav i Vida pa nema sumnje da je Svetovidovo ime izvorno slovensko. Dalje, ako analiziramo funkcije Svetovida i njegov fizički izgled doći ćemo da zaključka da on nema nikakve veze sa jednim hrišćanskim svecem i da on predstavlja upravo ono što se može saznati iz njegovog imena- svevideće i sveznajuće božanstvo. Kao što smo već napomenuli u tekstu o Svetovidu, ime ovog božanstva ima svoje poreklo u sanskritu a ovo ime sastoji se od poimeničenog glagola i imenice, ne predstavljajući tako lično ime kao što je ime svetog Vida. Iz svega ovoga možemo zaključiti je da su katolici na svaki mogući način pokušavali da ocrne svoje susede Slovene, bilo da su govorili o njihovim «varvarskim» obredima, bilo o netradicionalnosti njihovih kultova. Jer kao što znamo, svi germanski hroničari pokušavaju da predstave Slovene kao krvožedne divljake koji prinose ljudske žrtve svojim bogovima zaboravljajući da su ne tako davno i sami to radili i, na izgled, zaboravljajući da su su i sami hrišćani vrlo surovo postupali sa svojim verskim neistomišljenicima.
     Iz svih ovih germanskih tendencije krila se zapravo jedna namera: da se uništavanjem slovenskog duhovnog temelja pobedi i pokori slovenski narod koji je žive na teritoriji između Odre, Labe i Baltičkog mora. Da bi oslabili slovenska plemena i umanjili uticaj koji je religijski centar Arkona imao na Slovene, Germani su poveli rat protiv Svetovida. Zašto je baš Svetovid predstavljao najveću pretnju po katolličke Germane i zašto su oni na sve moguće načine pokušavali da umanje značaj ovog božanstva? Ostrvo Rujan nije bio samo teritorija koju Germani nisu uspeli da uvrste u svoje Nemačko- Rimsko carstvo već je ono predstavljao i značajan paganski centar. Katolici su smatrali da će uništavanjem Arkone konačno uspeti da pokažu Slovenima da je vreme njihovih bogova prošlo i da je vreme da ovaj ratoborni narod konačno prigrli skute katoličke crkve, prihvatajući istovremeno i katoličku vlast. Ovaj proces pokoravanja Slovena putem uništavanja njihove vere tekao je vrlo sporo. Teritorija koja je u prvoj polovini devetog veka bila slovenska postala je deo Rimsko-Nemačkog carstva tek u drugoj polovini desetog veka. Za to vreme, katolički Germani sistematski su uništavali slovenski živalj, istovremeno rušeći slovenske kulturne i religijske centre. Germani su zbrisali sa karte polapske Slovene na čijoj su se teritoriji nalazili značajni kulturni centru kao što su Šverin, Rostok i Libek. Ovi Sloveni pripadali su plmenu Poljana, plemenu iz koga će kasnije nastati poljski narod. Poljani su se dugo borili protiv Germana trudeći se da sačuvaju svoju teritoriju od ovog osvajačkog naroda. Prvi poljski knezovi Sjemovit, Lešek i Sjemomisl uložili su sve svoje snage u odbranu zemlje, trudeći se da izbegnu sudbinu polapskih Poljana. Pored njih, Germani su napadali i Ljutiće čiji je religijski i kulturni centar bio Retra. Povedeći se mišlju da će Slovene najlakše pobediti ako unište njihov duhovni oslonac Germani su napali Retru a hram retrijanskog boga Radgosta sravnali sa zemljom. Ništa bolje nisu prošli na hramovi posvećeni Triglavu u Volinu i Šćećinu. Na ovaj način, teritorija na kojoj su živeli Retari, Ljutići, Ukrani, Bodrići, Havelanci i Lužički Srbi postala je deo Rimsko-Nemačkog carstva odnosno nekadašnje Franačke države. Slovenski živalj postupno je germanizovan sa izuzetkom Lužičkih Srba koji se vekovima odupiru asimilaciji. Pobedivši slovenske bogove Germani su uspeli da pokore Slovene.
     Slični primeri postoje i nešte izmenjenijim istorijskim okolnostima. Svetovid je posle prihvatanja hrišćanstva postao sveti Vid, svetac koji se slavi 26. juna. Upravo na ovaj dan, jedan neslovenski narod pobedio je jedan slovenski. Tog datuma 1389-te godine Turci su pokorili Srbe, pogubivši kneza Lazara, srpskog vrhovnog vođu. Knez Lazar je po mnogima otelotvorenje svetog Vida, odnosno Svetovida koji je na ovaj način pobeđen, izgubivši ponovo svoju moć. Iako ovaj  slučaj ne uključuje svesne namera Turaka da uništavanjem srpskog duhovnog oslonca pokore Srbe, ovo je ipak postignuto. Primer suprotan ovome postoji i u nešto novijoj istoriji. Osvajanjem Berlina od strane Sovjeta Rusija postaje sve moćnija a uzrok tome možemo naći i u sledećem. Kako je totemska životinja Rusije medved (Velesova životinja) nije ni čudo što je osvajanje Berlina (po Asovu «medveđe jazbine») predstavljalo ponovo buđenje slovenske duhovnosti i uspostavljanje slovenske dominacije na toj teritoriji. Kako god posmatrali ovaj fenomen ne smemo zaboraviti sledeću činjenicu: kad god se jednom narodu oduzme njegov duhovni oslonac, poremeti njegov duhovni sistem vrednosti i uništi njegova vera malo toga stoji na putu njegovom potunom pokoravanju.

Vesna Kakaševski
 





Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 12-09-2009, 22:49:48
Slovensko-vedska religija

Slovenski vedizam predstavlja jedan zanimljiv fenomen koji se na paganskoj sceni pojavio pre nekih desetak-petnestak  godina. Osnovu ovog sistema nalazimo u Velesovoj knjizi, izuzetnom delu o čijoj se autentičnosti i dan-danas vode rasprave. Ova knjiga prikazuje istoriju, religiju i etički sistem Slovena do devetog veka naše ere a pisana je na drvenim daščicama pismom sličnim Runama-vlesovicom. Velesovu knjigu nadograđuju Slovenska vede Jurija Miroljubova i Slovenska astrologija Aleksandra Asova a ove tri knjige kasnije su postale glavna inspiracija za razvoj teorije o Slovenskom vedizmu. Važno je napomenuti i da ovaj sistem ne predstavlja tradicionalni slovenski paganizam zbog čega nije bio oberučke prihvaćen u svim slovenskim krugovima. Ipak, za raliku od tradicionalne vere Slovena on predstavlja SISTEM. Pokušaj klasifikacije slovenske vere kroz sistem astroloških korespodencija kao i pokušaj konstrukcije slovenskog univerzuma svakako je vredan hvale zbog čega ćemo vam ukratko predstaviti ovaj sistem.
(http://xmages.net/out.php/i426362_..jpg)
Hram Boga Horsa

Osnovne odlike sistema
Ovaj sistem zapravo predstavlja sintezu staro-indijskog vedizma i tradicionalnog slovenskog paganizma. Ta sinteza oličena je u pojavi mnogih božanstava koja su izvorno indijska a koji su sada dobila slovenska imena kao i svoje mesto u sistemu slovenskih Bogova. Neka od tih Božanstava su Višnji, Krišnji i Mater Sva koja svoje uzore imaju u indijskim Bogovima:Višnuu, Krišni i Materisvan. Osim slovenske i indijske tradicije prisutan je i uticaj hrišćanstva koji se smatra jedinim pravim nastavljačem stare slovenske vere. Postoje mnoge sličnosti između ove dve tradicije a jedna od njih je svakako pojam Trojstva. Sveto Trojstvo hrišćanstva ima svoju paralelu u slovenskom pojmu Triglava. U samoj slovensko vedskoj religiji Triglav je odlika koja se odnosi na sva Božanstva koja su po svojim funkcijama ili važnosti grupisana u Trojstva. Tako imamo prvi i najvažniji Triglav koga čine Svarog, Perun i  Svetovid, za njim sledi Triglav Horz-Veles-Stribog, tu je i Radgost-Krišnji-Koledo i tako dalje.

Ono što prvo zapažamo u Velesovoj knjizi je visoka moralna svest slovesnkih naroda čija su religiozna i etička shvatanja opisana u njoj. Izuzetna religioznost i posvećenost duhovnim ciljevima osnovne su odlike naših predaka, koje u ovim vremenima gubitka slovenskog identiteta treba da nam budu glavna nit vodilja. Posebno je zanimljiv odnos Slovena prema ratu..Iako sami nisu napadali susedna plemena, Sloveni nikad nisu zazirali od otvorene borbe nitu su strahovali da život daju za svoj narod i svoje Bogove. »Odlazili smo u smrt kao u praznik» prenosi Velesova knjiga reči slovenskih ratnika koje je u borbu vodlila Mater Sva, solarna ratnička Boginja. Odakle Slovenima ovakva duhovna i fizička snaga? Gde da tražimo izvor njihove duhovnosti i životne inspiracije koji je istovreno obnavljao kako njihova tela tako i njihove duše. Odgovor je jednostavan-bilo je to Sunce.

Sloveni u Velesovoj knjizi nazivaju sebe Dažbogovim unucima, decom Sunca. Oni su zbog toga konstantno ratovali sa plemenima čiji je kult bio lunaran (Grci, Rimljani) a ova borba zapravo proizilazi iz različitih moralnih koncepata lunarnog i solarnog prtincipa. Dok je Sunce uvek bilo vezano za duhovnost, samžrtvovanje i ispunjavanje visokih moralnih ciljeva, Mesec je pretežno vezan za ono materijalno (što se na fizičkom planu vidi  kao kruženje ovog nebeskog tela oko Zemlje). Lunarna plemena su u staro doba najčešće ratovala zbog bogatsva i osvajanja zemlje dok su solarni Sloveni to radili isključivo iz samodbrane (ako je verovati Velesovoj knjizi).
Mater Sva, koju smo već spomenuli je «ptica od Sunca nastala». Ona je kao simbol zapravo taj sunčani princip koji je vodio Slovene kroz njihove životne i istorijske borbe. Tu je takođe i surica, sveti napitak koji su Sloveni pili pet puta na dan a koji se spravljao od raznih biljaka, mleka i meda. Surica je bila ostavljena nekoliko dana na suncu ne bi li u sebe primila Sunčevu energiju i , naravno, fermentisala kao tečnost. Ovaj napitak bio je izvor telesne snage Slovena ali on je takođe snažio i njihov duh. Surica ipak nije samo piće već je i snaga koju su Sloveni crpeli iz samog Univerzuma jer se na više mesta u Velesovoj knjizi govori o surici kao nebeskom mleku koga daje krava Zemun. Spomenućemo svakako i svastiku kao magijski i religijski simbol koga su kao su koristili svi Arijevci pa tako i Sloveni a ovaj simbol koriste i danas slovenski pagani slaveći tako Sunce kao boga svojih predaka. I na kraju, tu je Hiperboreja kao mitska pradomovina Slovena koja je,  po predanju,  stanište Sunčanog boga. Hiperboreja je i za slovenske i za germanske narode oduvek predstavljala imaginarni duhovni centar u čije su postojanje verovali mnogi slovenski i germanski okultisti. Grčka mitologija spominje Hiperboreju kao zemlju koja se nalazi na krajnjem Severu, zemlju u kojoj boravi bog Sunca- Apolon a ovaj mit preuzeli su kasnije Sloveni i Germani smatrajući Hiberboreju svojom duhovnom prapostojbinom. U prilog ovoj teoriji govore članci Dragoša Kalajića, indijskog naučnika Bâl Gangâdhar Tilaka kao i radovi nemačkih okultista koji su bili ideolozi budućeg nacističkog pokreta. U filozofiji ovih poslednjih centralni pojam je kraljevstvo Thule koje je samo jedno od  mnogih imena mitske Hiperboreje. Kako god shvatali Hiperboreju, značaj koji joj se pridaje u delima teoretičara slovenskog vedizma je neizmeran što dovoljno govori o prevlasti solarnog principa u duhovnosti Slovena.

Naš preci su, dakle, poštovali jedan specifičan moralni i duhovni kod koji je u današnje vreme gotovo potpuno iščezao iz srca i umova ljudi. Ovaj etički princip u slovenskom vedizmu nazvan je stazom Prava, manifestacijom samog kosmičkog zakona. Zbog toga ćemo poseban članak posvetiti slovensko-vedskom shvatanju Univerzuma.

Vesna Kakaševski

Slovensko shvatanje Univerzuma

Prema slovenskom vedizmu, Univerzum se sastoji od tri sveta koji se međusobno prožimaju. Ta tri sveta jesu Jav, Nav i Prav, odnosno pojavni svet, duhovni svet i kosmički zakon. Ovde se zapravo radi o raznim nivoima realnosti, pa tako Jav predstavlja materijalnu ravan, Nav - svet duhovnih entiteta (mrtvih predaka i bogova) kao i samu nematreijalnu realnost, odnosno, astralnu sferu. Prav je idealni plan Univerzuma oličen u rasporedu planeta i sazvežđa, ali on je takođe i nacrt jednog životnog puta koji svaki čovek treba da prati (Staza Prava). Kako se zapravo odnose ova tri sveta? Kretanja planeta i sazvežđa u Pravu odslikavaju se u Navu kao događaji iz mitologije dok se ti događaju u materijalnom svetu , tj. Javu. manifestuju kao istorijski događaji. Ovi istorijski događaji odigravaju se po precizno definisanim ciklusima koji su pod direktnim uticajem kosmičkih ciklusa (Prav), dok se ti kosmički ciklusi pokazuju kao ratovi, savezi, i ostali događaju u svetu Bogova (Nav). Da bismo olakšali shvatanje slovensko-vedskog sistema i njegova tri sveta, predstavićemo ukratko slovesnku astrologiju čiji je osnivač ruski istoričar Aleksandar Asov.

Vesna Kukaševski

(http://xmages.net/out.php/i426350_.jpg)



 
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 12-09-2009, 23:01:05
Vedan kolod - razgovor

Prestavljamo vam sibirski ansambl Vedan kolod koji se bavi muzikom inspirisanom slovenskim folklorom i starom slovenskom religijom.Na pitanja nam je odgovarala Daryana Antipova, vokal , instrumentalista i art-menager ansambla.
1.Za početak, predstavi nam ukratko bend i muziku kojom se bavite?
Darjana: Zdravo! Za početak, cilj našeg slovenskog etno benda Vedan Kolod je oživljavanje nasleđa drevne slovenske narodne muzike, i predstavlja instrumentalnu i vokalnu slovensku muziku iz starih dana. Nastali smo u februaru 2005. u Sibiru. I oduvek je naša inspiracija bila naša soloistkinja Tatjana Nariškina. Snimili smo tri albuma: "Plemena", "Tanec leših" (Ples šumskih duhova) i "Volčaja tropa" (Vučja staza); učestvovali smo i u nekim kompilacijama: međunarodnoj kompilaciji
"Ritual" (izdavačka kuća Scythian Horn), "Kamwa" (festival Kamwa) i "Slavs" (Scythian Horn). Predstavljamo publici slovensko muzičko nasleđe - instrumentima i pesmama, koncertima, predavanjima s ilustracijama, koncertima s komentarima i sl. Naša ciljana publika je raznolika (i raznih godišta), od studenata do penzionera. Trudimo se da jasno prikažemo korene u drevnoj tradiciji, oslanjajući se na najnovija istraživanja i analize arheologa i etnologa, muziku drevne i paganske Rusije (pre dolaska hrišćanstva) i narodnu muziku Sibira.
(http://www.starisloveni.com/VedanKolodInterview_clip_image002.jpg)
2.Po čemuje karakteristična slovenska muzika iz Sibira?Koji se instrumenti koriste, kakvi ritmovi i harmionije?

Darjana: Naše koncertne aktivnosti zasnovane su na
etno-muzikološkim istraživanjima narodnih slovenskih muzičkih instrumenata i drugih oruđa koja proizvode zvuk. Imamo veliku zbirku instrumenata (više od stotinu), kako starih, tako i rekonstruisanih - njih je restaurirao, odnosno rekonstruisao, muzički maestro Valerij Nariškin. I zaista koristimo sve ove drevne instrumente u bendu, kao i nisko grleno pevanje, koje je svojstveno sibirskim muzičarima. Sve pesme sviramo i pevamo bez elektronske obrade, samo prirodan zvuk uživo.
Prvo nas je veoma zainteresovala tajna Stare Rusije, koja takoreći nije našla mesta u ruskim školama i fakultetima. Čovek koji se bavi humanističkim naukama uglavnom ne zna ništa o prošlosti Rusije. Zanimali su nas i narodne kulture Sibira. Iz te je simbioze nastala naša grupa. Veliku ulogu odigrala je i naša porodica, u nastojanju da očuva porodične tradicije i narodne pesme.

3.Bend funkcioniše tek četiri godine a do sada ste
uspeli da snimite tri izdanja i da nastupate na brojnim festivalima. Šta vas pokreće i motiviše na rad i gde pronalazite inspiraciju za stvaranje kompozicija?

Darjana: Novinari nas često pitaju odakle vučemo inspiraciju. Možda iz prirode koja je oko nas u našem rodnom gradu. Zapad i Moskva su jako užurbana mesta, gradovi novca. Sibir je u Aziji; ovde sve ide polako. Ima dosta vremena za razmišljanje i premišljanje.
Nikad nismo imali na umu novac, makar samo zbog toga što slovenska kultura nije popularna u Zapadu i u Rusiji. Afrikanci, Meksikanci, tyvintsy i grleno pevanje - to je popularno i menadžeri mogu da ih "prodaju" producentima i festivalima. A i ruska muzika još uvek nosi svoj žig: samo balalajke i kokošniki: ali to nije tako! Slovenska
kultura ima mnoge divne glasove, polifoniju i jedinstvene narodne instrumente.
Jako je teško udariti glavom u zid i reći da smo mi drugačiji! Uostalom, na kraju se sve vrti oko novca. Sibir i Krasnojarsk su previše udaljeni od glavnog grada, Moskve - tri dana vozom. I šta reći o Evropi? Kad nas pozovu na neki festival u Evropi, čim saznaju koliko košta da se dovede četvoro ljudi iz Krasnojarska u npr. Beč, uvek odbiju. Zato smo odlučili da sada radimo drugačije. Idemo u Moskvu o svom trošku i tražimo da nam plate put samo od Moskve.
 
4.O čemu konkretno govore vaši tekstovi?Koliko sam razumela, u pitanju su neke vrste molitvi upućenih starim slovenskim Bogovima?

Darjana: Samo jedna od naših pesama je molitva drevnim Bogovima, zove se "Се бо ящете", s našeg trećeg albuma "Vučja staza"; snimljena je s rock aranžmanom. Ovo je čuveni pasus iz Velesove knjige, za koju se
veruje da je zapis drevne slovenske vere i istorije. Sadrži religijske tekstove, istorijska predanja i religijske moralne odredbe. Neki stručnjaci veruju da je cela knjiga ishod kolaboracije. U svakom slučaju, uzeli smo tekst 11A pre deset godina, kad nismo ni znali za knjigu, imali smo po 14 godina i svideo nam se. Potom smo napisali pesmu i ležala je u našoj arhivi čitavih devet godina. Druge pesme o Bogovima nisu molitve, npr. one s prvog albuma "Plemena" - Perun i Makoš. Tada smo tek počeli da čitamo o drevnoj slovenskoj religiji (Sibir je region u kome je veoma bitno očuvanje tradicije, mnoge pesme iz starih dana zaboravljene su na zapadu Rusije); i to je bio tekst koji nam se svideo više od ostalih, a nismo znali odakle je.
Druge pesme su o ljubavi, prirodi, ili su ritualne narodne pesme, poljoprivredni rituali, naše autorske pesme (koje su napisali Tatjana i Valerij Nariškin, naše duhovne vođe). Inače, te su
pesme i poznatije od onih o Bogovima.
 
5.Da li se vaša muzika može okarakterisati kao neka vrsta ritualne i magijske muzike?Stekla sam utisak da u njoj postoje neki elementi šamanizma a poznato je da je Sibir oblast u kome se šamanizam i danas praktikuje..

Darjana: Istina je, šamanizam je još uvek živ u Sibiru. Šamanizam, kao i burhaizam narodnih manjina u Sibiru: to je ista ljubav i poštovanje prema prirodi.
Sovjetske vlasti su uništile svaku manifestaciju religije u Tuvi, na Kavkazu, Altaju, ali nisu uspeli da urade isto sa svim korenima. Kao što ni hrišćanstvo nije uspelo da u potpunosti uništi drevne ruske tradicije. Bila je to poslednja sovjetska vlada.
Rodili smo se i odrasli u Sibiru, na obalama velike reke Jenisej, koja teče između planina i kroz beskrajne stepe. Zajedno s ruskom kulturom, koja je očuvana u našoj porodici, to nas čini jako srećnim! Naš
Altaj, kao što su i naši dedovi živeli na Altaju. Ova me je kultura lično očarala svojim magijskim moćima. Moj deda je znao altajski jezik i umeo je da peva ruske narodne pesme grlenim pevanjem, koje je kao čudom preživelo na udaljenom Altaju. Ovde postoji jedna izuzetna simbolička veza. Zbog toga nikada neću prihvatiti nacionalistički talas i "Родноверие". Volim kulture svih zemalja, naročito azijskih naroda Sibira, kao i narodnu muziku iz drugih slovenskih zemalja: Srbije, Ukrajine, Belorusije, Poljske itd. Pokušali smo da prenesemo lepotu i opseg naše sibirske prirode, njene velike Altajske planine i kavkaske stepe. To je jako važno.

 

 

 

6.Vaša muzika definiše se kao paganska a vi sami ste svirali sa mnogim bendovima koji se mogu nazvati paganskim.Da li pripadate nekoj paganskoj, odnosno, neopaganskoj
organizaciji?

Darjana: Ne, ne pripadamo. Prvenstveno predstavljamo naš bend kao etno grupu, koja svira etničku muziku i trudi se da očuva tradicije. Pored religije, ljudima jeoduvek bilo bitno i nešto drugo: porodica, ljubav, hrana, odnosi s drugim ljudima, rat. Mi se družimo i s bendovima koji sviraju tipičan rock, ali iz nekog razloga ih zovu paganskim. Mislim da muzika nije paganska samo zato što se neka grupa razlikuje od tipične po tome što muzičari povremeno uzviknu "hoj!" i "Perun!" Ali imamo jako dobre prijatelje s kojima rado delimo binu.

 

7.Otkad je Lev Sylenko ukazao na znachaj prouchavanja stare slovenske vere u Ukrajni, širom slovenskih zemalja niču slovenski neopaganski pokreti.Kakva je situacija u Rusiji?

Darjana: Ne znam ko je taj Lev Sylenko, i smatram da ne živimo takav život. Mi više slavimo jednu drugu vrstu paganizma -
prirodni, paganizam prirode. To znači da verujemo u prirodu i slavimo je, kao sva živa bića na zemlji; verujemo da je i Zemlja živo biće, a ne samo materijal koji služi za poboljšanje ljudske životne sredine. Verujemo u леших, домовых, русалок. Što će reći u ona bića koja su za Slovene oduvek bila personifikacija prirode. Nastojimo da zaštitimo prirodu, učestvujemo u akcijama; zaštita prirode je najpoželjnija aktivnost. Nadamo se da će se novi ljudi u etničkoj muzici setiti ove zemlje, u formi drevnog paganstva - ljubavi prema prirodi. Da će shvatiti da uništavanjem zemlje uništavaju same sebe. Za mene su i hrišćanstvo i tipični neopaganski rituali isto što i kolektivizacija; a religija je uvek jedan jako intimna predstava.
Ne znam kakva je situacija s neopaganzmom u Rusiji, van njega sam.

Hvala ti na izdvojenom vremenu,Daryana.Nadam se da ćemo uskoro imati prilike da vas
uzhivo čujemo u Srbiji.

(http://xmages.net/out.php/i426354_.jpg)

Kalendar

Opšte je prihvaćeno shvatanje da su Sloveni bili jedan krajnje necivilizovan narod, koji nije imao svoje pismo niti svoj kalendar, narod koji je svojim bogovima prinosio ljudske žrtve i ponašao se, uopšte, krajnje divljački. Ovakav stav prema Slovenima nažalost popularan je i danas, zbog čega „civilizovan“ svet uporno pokušava da „kultiviše“ ovaj „varvarski“ narod. Istorijske činjenice, međutim tvrde suprotno: niti su Sloveni bili varvari, niti su bili bez svog kalendara i pisma, kao ni bez ostalih tekovina civilizacije. Ćirilo i Metodije su u pokušaju „opismenjavanja“ Južnih Slovena zatekli već ustanovljeno pismo, takozvane „črte i reze“, kako ih naziva crnorizac Hrabar. Ovo pismo može se nazvati vlesovicom (pismom kojim je napisana zloglasna Velesova knjiga), vinčanskim pismom ili slovenskim runama. Kako god nazvali ovo pismo, njegova istorijska egzistencija je neosporna, a isti je slučaj sa istorijskom egzistencijom slovenskog kalendara. Još i pre pronalaženja fizičkog dokaza postojanja slovenskog kalendara, pretpostavljalo se da ovakav kalendar postoji. Istraživač Nenad. Đ. Janković smatrao je da se tragovi ovog kalendara mogu pronaći u narodnim umotvorinama, predanjima i običajima. Postojanja paganskih praznika bio je takođe jedan od dokaza postojanja staroslovenskog kalendara. Godine 1958. u selu Lepesovki u Ukrajni pronađeni su ostaci glinenih posuda na kojima je bio utisnut stari slovenski kalendar. Pretpostavlja se da su ove posude stare oko sedamnaest vekova, a isto toliko bio je star i krčag pronađen u selu Romaški kod Kijeva na kome je kalendar takođe bio utisnut.
     Kako je zapravo izgledao staroslovenski kalendar? On je po svojim karakteristikama bio solaran, što se može zaključiti iz analize crteža posuda u Lepevsovki. Naučnik Ribakov odgonetnuo je simbole ucrtane na ovom kalendaru, za koje se ispostavilo da predstavljaju simbole solsticija i dvanaest meseci solarne godine. Kao što znamo, lunarna godina ima 13 meseci, od koji svaki traje po 28 dana, koliko i traje jedan Mesečev ciklus, a nasuprot ovoj, lunarnoj godini stoji solarna godina sa 12 meseci. Spomenuli smo već da su Sloveni pre svega poštovali solarni princip, o čemu nedvosmisleno govori Velesova knjiga. Zbog toga nije ni čudo što se stari slovenski kalendar bazirao na godišnjem kretanju Sunca i na njegovom pložaju u odnosu na Zemlju.
(http://xmages.net/out.php/i426360_..jpg)

 Nazivi slovenskih meseci bilu su, pre svega, imena koja su na najednostavniji mogući način opisivala prirodu određenog meseca. Tako je mesec ljuti označavao period ljute zime dok je žarki bio najtopliji letnji mesec. Sledi spisak koji za prvi mesec ima period najveće hladnoće a za poslednji – mesec početka zime:

Ljuti
Veljača
Mežnik
Bokogrej
Suhi
Protaljnik
Letnik
Žarki
Gruden
Grljaznik
Studen
Snežanj

     Pored pomenutih naziva meseci u upotrebi su bila i sledeća imena: prosinac, lipenj, sečenj, žetvar i mnogi drugi. U srpskom kalendaru ovi nazivi meseci ustupili su mesto rimskim nazivima, međutim, neki slovenski narodi zadržali su svoja stara imena meseci.

     U poslednje vreme, istraživači iz mnogih slovenskih zemalja rade na pokušaju rekonstrukcije starog slovenskog kalendara. Ruski naučnik Aleksandar Asov u svojoj knjizi Slovenska astrologija formulisao je svoju verziju ovog kalendara koja se zasniva na kretanju dvanaest zodijačkih sazvežđa i sistemu ruskih paganskih i hrišćnskih praznika. Kao i stari rimski kalendar, ovaj kalendar počinje prolećnom ravnodnevnicom, koja kod Asova dobija naziv 1. belojar. Solsticiji i ravnodnevnice zauzeli su veoma važno mesto u ovom kalendaru, budući da su Sloveni u doba paganizma slavili ove datume kao praznike (Koljada, Maslenica i Kupalo). Asov je zapravo nastavio delo slovenskog žreca Busa Belojara, polumitske ličnosti o kojoj govori Velesova knjiga. Sam kalendar je svoju osnovu dobio još u 4.veku nove ere, kada je legendarni Bus Belojar konstruisao ovaj kalendar koji je u sebi sadržao elemente hrišćanstva i slovenskog paganizma.

 

Vesna Kakaševski

 



Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 12-09-2009, 23:26:12
Vuk- totemska životinja Starih Slovena

Vuk je bio totemska životinja starih Slovena. On u njiovom folkloru zauzima veoma važnu ulogu a ista stvar stoji i sa mitologijom. Magijska praksa Slovena takođe je vezana za vukove, bilo da se radi o ritualima zaštite, astralnoj ili eteričnoj projekciji, ili pak o ritualima vezanim za kult predaka. Neki od ovih rituala praktikuju se i dan-danas zbog čega je važna da ispitamo kakva je uloga ova životinje staro-slovenskoj religiji.

Mitologija
Slovenska mitologija spominje jedno božastvo koje je  u neraskidivoj vezi sa vukom. To je Dažbog, bog Sunca i sin Svaroga, dakle, jedan od Bogova koji se nazivaju Svarožićima. Dažbog je kao i većina božanstava teriomorfan a njegov životinjski oblik je beli hromi vuk. Karakteristike vuka koji je Dažbogov životinjski dvojnik svakako treba podrobnije analizirati budući da one objašnjavaju ne samo Dažbogovu prirodu već i rasvetljavaju neka od verovanja Starih Slovena vezana za prirodne i nebeske pojave. Šta zapravo simbolizuje bela boja Dažbogovog vuka? Pomislićemo prvo da se ona odnosi na geogafski položaj slovenske pradomovine koja se po mnogima nalazila na krajnjem Severu,u legendarnoj VukHiperboreji. Veoma je čudno da beli vuk koji se smatra pretkom jednog južnoslovenskog naroda- Srba ima tipično polarne karakteristike. Međutim, bela boja vučjeg krzna odnosi se, pre svega, na htonični aspekt Dažboga ali i htoničnost samog vuka. Dažbog je kao što znamo, božanstvo podzemnog sveta u kome borave mrtvi. Njegova htonična funkcija manifestuje se u i verovanju da je on bog rudnika, dakle, božanstvo koje obitava u podzemnom svetu. Bele životinje u evropskom folkoru inače predstavljaju bića koja povezuju naš svet sa svetom duhova tako da nje čudo što životinjski oblik jednog htonog božanstva ima krzno bele boje. Hromost Dažbogovog vuka takođe je vezana je za htoničnu prirodu ove životinje a ovaj njegov atribut ima svoju osnovu u povezanosti vuka i Meseca. Kao što znamo,  vuk je životinja koja se u shvatanjima svih naroda povezuje sa mračnim silama, podzemnim svetom i demonskim rodom u opšte. Na nivou planetarnih sfera ovome, naravno, odgovara Mesec dok je na nivou psihologije vuk vezan za ono nagonsko i nesvesno. Budući  da je Mesec u svim fazama , sem faze punog Meseca «sakat», sasvim je logično da će jedna lunarna životinja imati ove atribute (hromost ali i mršavosti polomljena kičma koje su takođe karatkteristike vuka u srpskom folkloru). Sreten Petrović povezuje vuka posebno sa fazom opadajućeg meseca, periodom u kome se mračne sile na vrhuncu svojih moći. Mitski vuk «kriveljan» takođe je predstavljen kao hrom u bugarskom i ruskom folkloru.

Još jedno božanstvovezano je za vuka i njegov lunarni aspekt a to je Horz- Bog Meseca i jutarnjeg Sunca. Budući da se Horzova vladavina proteže od zalaska sunca do njegovog izlaska možemo zaključiti da se ovaj period poklapa sa periodom u kome je vuk kao životinja na vrhuncu svojih moći (kao što znamo, vuk u to doba najčešće lovi a takođe, ovo je i doba u kome se pojedini ljudi- vukodlaci pretvaraju u svog životinjskog pretka). Jedan ukrajinski mit govori o vezi vuka i Horza: Knez Višeslav putuje noću od Kijeva do Krima prevaljujući ovu razdaljinu velikom brzinom, takozvanom «vučjim trkom». Njegov cilj je da do Krima stigne pre nego što  se začuju petlovi, odnosno, pre nego što izađe Sunce. Višeslav pokušava da preseče put Horzu, odnosno, Mesecu i da, kao tipičan vukodlak, izbegne zrake Sunca koji bi ga očigledno vratili u ljudski oblik. Jer šta je «vučji trk» ako ne opis Višeslavovog putovanja u vučjoj formi tj. opis njega samog kao vukodlaka? U Ukrajni je, inače, beli vuk vezan za Lesovika, šumskog duha koji je ranije verovatno bio sam Bog šuma a ovaj duh naziva se između ostalog i «vučjim pastirom». Važno je inapomenuti da motiv vuka koji juri Mesec ne postoji samo u slovenskoj mitologiji. Stari Nordijci verovali su takođe da za Mesecom juri vuk čije je ime Managarm, koji proždire Mesec kada ga konačno stigne, uzrokujući tako njegovo pomračenje.

Još jedan mit vezan je za vuka a ovaj mit govori o Dažbogovom putovanju u podzemni svet i njegovom braku sa Moranom, slovenskom boginjom smrti. Naime, Morana i Dažbog imali su sina Vana koga je majka oslepela, iz želje da se osveti Dažbogu u koga više nije bila zaljubljena. Van je bačen u jamu, međutim, odatle ga spašava Radgost i odnosi Živi koja mu je živom vodom povraća vid. Dažbog Moranu za kaznu baca na lomaču i dok gori, ona proklinje Vana da postane vuk. Vanova sestra Poljelja saznaje da može spasti brata ako ćuti sedam godina, a kad prođe ovaj period on će ponovo steći svoje ljudsko obličje. Iako prolazi kroz teška iskušenja Poljelja ćuti čak kada je stave na lomaču, međutim, u tom trenutku se navršava period od sedam godina i Van se pretvara u čoveka spašavaljući sestu od sigurne smrti. Ipak Van gubi svoje božanske moći i kao takav postaje samo čovek, od koga, po predanju potiču Srbi kao narod. O kultu vuka kod Srba biće reči kasnije a ovo izlaganje o ulozi vuka u slovenskoj mitologiji završićemo osvrtom na netradicionalnan sistem slovenskog paganizma, takozvani slovenski vedizam Jurija Miroljubova i Aleksandra Asova, i na mesto vuka u ovom sistemu.

Slovensko-vedska astrologija koja svoju osnovu ima u ruskom folkloru takođe spominje vuka kao važan faktor u događajima koji se odigravaju u astralnom svetu Bogova- Navu. Na slovenskom nebu nalazi se sazvežđe  Vuka kao i sazvežđe Volha Zmajeviča koji utiču na zbivanja u svetu Bogova, a ova zbivanja su pre svega vezana za godišnje kretanje sunca –Dažboga i sazvežđa kroz koja on prolazi. Čak i jedan slovensko-vedski bog, tj božanstvo koje je izvorno vedsko a kasnije je, od strane slovenskih neopagana slovenizovsno, ima vuka za svoju životinjsku formu. U pitanju je Indra, čiji je sin takođe vuk-Volh Zmajevič , odnosno srpski- Zmaj Ognjeni Vuk. Aleksandar Asov spominje venetsko pleme koje je živelo na severu Evrope a koje je obožavalo Indru i njegovog sina, tj. poštovalo je Bogove u liku vuka. Sami Rusi inače obožavaju medveda koji je njihova totemska životinja, budući da je ruski mitski predak bio medveđi bog je Veles.
(http://www.erulian.in.rs/Vuk.jpg)

Kult vuka kod starih Slovena
Vuk je, po Veselinu Čajkanoviću mitski predak srpskog naroda. Budući da su se Srbi odavnina klanjali Dažbogu sasvim je logično da se njegov životinsji oblik smatra srpskim totemom. Dolaskom hrišćanstva sveti Sava preuzeo je gotove sve funkcije Dažboga, između ostalih i njegove vučje karakteristike. Zato se sveti Sava naziva zaštitnikom vukova ili kao i Lesovik «vučjim pastirom». Verovanje u vuka kao životinjskog pretka kod Srba se manifestuje u  mnogim običajima. Recimo, kada je rodi dete, u selu se njegovo rođenje objavljuje tako što domaćin kuće vikne: «Rodila vučica vuka!». Srpska majka svome detetu takođe otkriva njegovo vučje poreklo pevajući mi sledeću uspavanku: «Nini sine, vuče i bauče, vučica te u gori rodila». Još jedan običaj pokazuje da su Srbi verovali u svoje vučje poreklo. Novorođeno dete Srbi i su provlačili kroz vučje čeljusti i tako bi mu omogućavali zaštitu od zla, bolesti i demona. Na taj način božanski predak Srba, Dažbogov hromi vuk štitio bi svog potomka. Korišćenje brojnih vučjih amajlija imalo je istu svrhu pa su se delovi vučjeg tela često koristili za teranje zlih sila. Od poznatih amajlija tu su vučji zubi, čeljusti, oči, srce, kanže i dlake a ova poslednja amajlija je po verovanju mogla da otera čak i samog đavola.

Inače, ime Vuk često je u srpskom narodu, budući da se ranije verovalo da onaj ko nosi ime totemske životinje biva zaštićen od svakavih zala. I dan-danas srećemo imena kao što su Vuk, Vukašin, Vukan, Vučica i Vukica, kao i prezimena Vučić, Vujošević, Vukadinović, Vujović, Vučelić i mnoga druga. Brojni topomnimi takođe su vezani za ime srpskog životinjskog pretka: Vučidol, Vukodraž, Vučitrn, Vučje brdo itd. U Bugarskoj takođe postoje mnoga mesta u čijoj se osnovi imena nalazi imenica «vuk» odnosno bugarski «вьлк”. Neka od njih su: Вьлк, Вьлкан, Вьлковци, Вьлковия, Вьлчи градь, Вьлчовци, Вьлчиня itd.

Kakva je uloga vuka bila u religioznom životu starih Slovene? Neki običaji očuvani si i dan danas tako da na osnovu njih možemo da rekonstruišemo osnovne odlike vučjeg kulta. Vuku su, u Srbiji posvećeni zimski praznici Mratinci. Osim toga, praznik Svetog Save takođe je vezan za ovu životinju a razlog tome je  što je sveti Sava, inače srpski svetac-zaštitnik, preuzeo funkcije Dažboga. Za vreme vučjih praznika vuku su se prinosile žrtve u hrani, a takođe su se vršile i radnje kolje bi omogućili zaštitu od vuka koji je seljacima činio velike štete napadajući njihovu stoku. Recimo, za Božić se u Srbiji pripremala «vukova večera» koja je kao žrtvena ponuda imala za cilj da umilostivi vuka i obezbedi zaštitu stoke. Ovu «vukovu večeru» odnosio bi jedan član porodice na raskršće, najčešće dete, koje bi ostavivši hranu tj. žrtvu vuku ne osvrnuvši se odlazilo kući. U Srbiji i Crnoj Gori zimski svetitelji sveti Toma i sveti Arhanđel po verovanju otklapaju vučje čeljusti da bi kaznili neposlušne čobane pa vršenjem simpatičke magije, sasvim neprilično za hrišćanske svece, šalju vukove na stado čobana. U Bugarskoj postoji običaj da žene ne predu i ne tkaju za vreme vučjih praznika tj. da se ni na kav nečin ne bave ovčijim runom jer će im za kaznu ovce stradati. Ono što je zajedničko za sve Slovena koji žive na tlu Balkana jeste da se vuk ne sme spominjati za vreme takozvanih vučjih praznika. U slučaju da se, pak spomene, vuk bi se, po verovanju, tako prizvao i učinio mnoga zla stoci i ljudima. Vuk se ne sme spominjaniti ni noću, dakle , u periodu njegove vladavine pa se umesto njegovog imena koriste nazivi nepomenik, divjina, kamenik i ala.

 

 Od vuka se čovek štiti i tako što sa njime ostvari rodbinski odnos. Ova magijska praksa zove se kumljenje i ona je bila prilično česta u religioznom životu Srba. Čovek bi ovim aktom kumljenja obezbedio sebi vukovu zaštitu jer, naravno, vuk neće napasti onog koji mu je na neki način rod niti će ga ekonomski oštetiti napadajući mu stoku. Srbin se i od kuge štitio ritalom kumljenja pa je bi u tu svrhu prizivao Čumu, odnosno personifikovanu kugu i nju bi nazivao kumom. Čak se i danas , u vreme koje još uvek možemo nazvati hrišćanskim ljudi kume na stari, paganski način, pa ako neko želi da spreči nekog da mu našteti ili ga moli da mu pomogne kaže «Kumim te Bogom».   

Vukodlaci-kult predaka i moguća magijska praksa



Kako kažu istorijski izvori, narodi koji su živeli u blizini Slovena verovali su da se njihovi susedi ponekad pretvaraju u vukove. Osobe koje preuzimaju životinjsko obličje u slovenskom folkloru nazivaju se vukodlacima koji se ponekad identifikuju sa vampirima. Postoje dva načina da čovek postane vukodlak. Jedan je povezan sa određenom vrstom magijske prakse slične astralnoj projekciji pri kojij duša čoveka napušta njegovo telo i ulazi u telo druge životinje dok je drugi način povezan sa kultom predaka, posebnom predačkim kultom kod Srba. Spomenuli smo već ukrajinskog kneza Višeslava koji se noću pretvara u vuka i «vučjim trkom» presreće putanju Meseca. Višeslav je očigledno bio obdaren sposobnošću da pošalje svoju dušu u telo vuka što je tipična odlika šamana iz svih krajeva sveta.Slovenske bajke pune su opisa sličnih situacija pa tako imamo junake koji se pretvarajaju u zmije, princeze koje se pretvaraju u žabe itd. U srpskom folkloru postoji verovanje u ljude koji se rađaju sa posebnim sposobnostima- alovite ili zmajevite ljude kao i zduhače. Ovi ljudi bi se noću pretvarali u zmajeve, vazdušne duhove- zduhe ili životinje, i na taj način štitili svoje selo, napadali ono susedno ili pak obavljali neke druge magijske radnje.
(http://www.godsbay.ru/paint/images/werwolf05.jpg)

Verovanje u vukodlaka postoji kod svih slovenskih naroda. Kod Bugara se ovaj entitet zove влъколакъ, kod Rusa волкодлакkod Čeha vlkodlak, Poljaka wilkolak a Srba I Hrvata vukodlak.. Ova imenica se satoji od dve reči vuk i dlaka označavajući tako čoveka koji ima vučje krzno, odnosno vučji oblik. Slična etimolofgija postoji i u nordijskoj reči ulfsark, gde imenica ulf označava vuka a sark kožu ili košulju. Ove imenice odnose se na čoveka sličnih karakteristika-čoveka koji je svojom voljom za života ili posle smrti (kao što je to slučaj kod Srba) postao obuzet svojom životinjskom prirodom. Vukodlaci i ulfsarci su očigledno na neki način povezan sa vučjim totemom, što će reći da oni, za razliku od drugih, u jakom su krvnom ili duhovnom srodstvu sa svojim životinjskim pretkom. Jer i u nordijskom i u slovenskom folkloru postoje ljudi koji se pretvaraju u druge životinje, a takvii ljudi su, recimo,  slovenski zduhači ili aloviti ljudi koje smo već spomenuli kao i nordijski berserci, ljudi koji se delimično pretvaraju u medvede.

Vukodlak je u srpskom folkloru poveznan sa kultom predaka, odnosno verovanjem da će se njihov mrtvi srodnik posle smrti pretvoriti u krvožedno vukoliko stvorenje. Ovakvo biće nazive se i vampir a njegova osnovna karakteristika je neutoljiva žeđ za krvlju. Zašto su Srbi verovali da će mrtvac preuzeti baš oblik vuka a ne neke druge životinje? Zato što je srpsko vhovno božanstvo nekada davno bilo Dažbog, bog sunca i sveta mrtvih čiji je životinjski oblik bio upravo vuk. Sasvim je logično onda da će Dažbog koji vlada mrtvima pod svoju vlast uzeti čoveka koji je pripadao njegovom, vučjem rodu tj. da će srpski životinjski predak uzeti pod svoje svog preminulog potomka. Važno je i napomenuti da vampir još nije sasvim zašao u svet mrtvih budući da je on na određeni način još uvek živ i da ima svoju telesnu manifestaciju. Upravo ta telesna manifestacija ima odike oba sveta; ljudskog- jer vukodlak je još uvek polučovek, i podzemnog, jer je čovek poprimio odlike jedne htonične životinje.
(http://www.godsbay.ru/paint/images/werwolf11.jpg)
Vukodlak je, dakle, onaj koji boravi na granici između dva sveta. Srbi veruju da će čovek postati vukodlak ako preko njegovog groba preleti neka ptica ili preko groba pretrči neko živinče. Posle 40 dana čovek se “povampiri” i počinje da davi ljude po kućama pijući im krv. Od te krvi se vampir ili vukodlak toliko naduje i pocrveni da se čak kaže “crven kao vampir”.  Osim toga, vampir odlazi i svojoj , sada već bivšoj ženi i vodi ljubav sa njom iz čega se po verovanju, rađa dete bez kostiju. Da bi se otkrilo ko je od netom sahranjenih mrtvaca postao vukodlak seljaci dovode ždrebe bez belega i vode ga og groba do groba. Kada se ždrebe zaustavi kod  groba vukodlaka seljaci uzmu glogov kolac i izbodu leš. Ovde ponovo vidimo neka opšta mesta iz slovenske mitologije I folklora..Ždrebe se odvajkada koristilo za gatanje i predskazivanje jer se u staroj Evropi verovalo da konji, posebno oni beli ili u bilo kavom smislu čisti (bez belega) predstavljaju vezu između ljudskog sveta i sveta duhova. Glog je biljka za koju se odvajkada smatralo da ima zaštitničke moći, a u cilju zaštite koristili su se takođe beli luk, breza i oskoruša. Osim vučjih karakteristika vampir je predstavljen i kao čovek koji na leđima nosi svoj pokrov a osim oko groblja i kuće svojih srodnika koje je pohodio, vapmir se pojavjivao i oko vodenica, ambara i sličnih “senovotih” mesta. Vukodlak može postati i nekršteno dete koje je sahranjeno u majčinoj utrobi. Ono posle sedam godina poraste kao vuk, međutim, ono postoje kudikamo okrutnije i krvožednije. U Bugarskoj se veruje se da je onaj koji je sahranjen u odeći napravljenoj od vune koja se prela da Mratince, vučje praznike, posle smrti postaje vukodlak. Zbog toga su bugarske žene pazile da svoje upokojene muževe ne obuku u takvu odeću.

Preci se kod Srba i Rusa ne pretvaraju samo u vukove.Oni mogu postati zmije, petlovi i ostala živine što znači da vuk nije jedina htonična životinja u slovenskom folkloru. Kao i u slučaju projekcije čoveka u životinju i ovde vladaju zakoni čija priroda još nije razjašnjena a koji svoju osnovu verovatno imaju u slabijoj ili jačoj vezi čoveka sa njegovim životinjskim pretkom te prirodom samog čoveka koja je jednim delom svakako i životinjska.

Vanadis

(http://www.godsbay.ru/paint/images/werwolf03.jpg)

 

 

 
     
 

 
   

Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 15-09-2009, 15:56:37
http://www.youtube.com/watch?v=r0TmjzCbMKU&feature=related (http://www.youtube.com/watch?v=r0TmjzCbMKU&feature=related)

Preporučljivo samo za one sa jakim srcem i dobrim želudcem
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 17-09-2009, 19:04:27
ХИТЛЕР ЈЕ НА МЕСЕЦ ХТЕО ЛЕТЕЋИМ ТАЊИРОМ?

(http://img401.imageshack.us/img401/2820/tyjrthjdbhcfdbcv1.jpg)

Један мит о Хитлеру и његовом плану да летећим тањиром одпутује на Месец остао је и до данас неразјашњен.Тај мит о нацистичким летећим тањирима који су требали преокренути ток рата у корист нацистичке Немачке све више постаје актуелан.Неки уфолози чак тврде да се сва досадашња виђења летећих тањира уствари могу приписати нацистичким летећим тањирима.Немци су током II светског рата радили на развоју летећих тањира који уствари нису никада полетели.Хитлер је управо од њих очекивао да буду чудотворно оружје које ће преокренути рат у његову корист.Како летећи тањири имаји невероватну маневарску способност те би тврдње могле бити и истините.Амерички војни обавештајац Edward Rupplet је 1956г. забележио да су немци пред крај рата имали различите типове ракетних летилица и пројектила на даљинско управљање али који су били само у нацртима.По тим нацртима је утврђено да су те летилице теоретски имале све маневарске способности и снагу каквом располажу савремени летећи објекти изјавио је Adolf Bele аутор књиге  "Misterije letećih tanjira".

(http://img17.imageshack.us/img17/6046/mnaziufos21.jpg)

Тајна"Фоо фигхтера"
Kружиле су приче о летећим објектима који су виђани над Немачком у периоду од 1943-1945 са јаким светлећим ефектима и невероватним маневарским способностима који су именовани"Фоо Фигхтер".Иако је савезничка команда одбацивала такве тврдње да су виђени било какви летећи објекти,објашњавајући то замором посада својих авиона и колективно халуцинирање двочланих а некада и трочланих посада савезничких ловаца."Фоо Фигхтер" после капитулације Немачке нико није видео док се није 1950г.огласио италијански авио инжењер у листу"Il Giornale dItalia" и изјавио да су "Фоо фигхтери" управо нацистички летећи тањири произведени у Бечком Новом Месту.Ускоро се јавио и други италијан Giuseppe Belluzzo који је изјавио у истом листу да су заправо италијани почели са развојем новог округлог авиона али да су њихову замисао у дело спровели Немци.Собзиром на то да је био пзнати конструктор авионских турбина његова изјава није остала без одјека.Само неколико дана касније у немачком листу"Der Spiegel" Rudolph Schriever изјавио је да је он од 1942г. радио на пројектовању летећег тањира.Рекао је тада да је његов пројекат био спреман за пробне летове почетком 1944г.али је због наглог напредовања савезника уништен заједно са скицама.
(http://www.zamandayolculuk.com/cetinbal/FJ/HANABOO.gif)

Две године касније у француским новинама"Le Soir"бивши пуковник и немачки аернаутичар инжењер dr Richard Miethe изјавио је да је 1943г.командовао групом техничара са којом је направио летећи тањир V7.Да би све било још упечатњивије немачки инжењер George Klein је за немачку штампу изјавио 1954г. како је он лично видео немачке летеће тањире како лете у близини Прага 14 фебруара 1945г.али да су те летилице уништене због надирања совјета са Истока.
(http://www.zamandayolculuk.com/cetinbal/KO/Naziufo.png)  (http://www.zamandayolculuk.com/cetinbal/KO/ovni02.jpg)  (http://www.zamandayolculuk.com/cetinbal/AE/Adamsnaziufo.bmp)

ПРИЧЕ О АНДРОМЕДИ

Праву лавину покренуо је 1957г.Robert Lusar са књигом "Немачка тајна оружја током Другог светског рата"Иако је у књизи вома мало простора посвећено томе изазвало је велику буру.Бугарски емигрант Владимир Терзиски који се представљао као председник Америчке академије дисидентских научника 1993 је објавио књигу"Блиски сусрети Кугелблиц врсте"приказ ревидирања историје по којој су нацисти победили.Пише о ванземаљској раси која је почела сарађивати са Немцима још 1920-их година која им је донела философска, културна, и технолошка знања.Први антигравитацијски летећи тањир  RFZ-1 конструисан је 1942-43 године а пуни дизајн доживео је изградњом свемирске станице Андромеда.Чак шта тврди се да су се Немци спустили на Месец још 1942 године.
(http://www.zamandayolculuk.com/cetinbal/FJ/HImage12.jpg)

Чак и овако фантастичне тврдње донекле потврђује изјава америчког контраобавештајца Richarda I.Cornwella који је 1945.године у подземној фабрици испод планине Harz,видео недовршену летилицу која је по опису одговарала Андромеди.
Додатно узбуђење је створено проналаском пилотских значки немачке ратне авијације које су биле обрубљене кругом па су неки уфолози закључили како су их вероватно носиле посаде летећих тањира.Нацистички летећи тањири и њихови нацрти нису никада одкривени,а противници овога мита посебно Јевреји сматрају да му је циљ подпиривање веровања у нацистичку надмоћ и непобедивост,и ширење нацистичких идеја.Баш тај недостатак материјалних доказа даје подлогу то миту па је вероватно да ће он опстати па чак и расти.

(http://greyfalcon.us/pictures/animal87.gif)    (http://lh3.ggpht.com/_hVOW2U7K4-M/SdvNuCBLx9I/AAAAAAAA-Lk/2A6TSXON-HA/s640/rtu4w5yettgyerf.jpg)




Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 19-09-2009, 11:39:22
(http://api.ning.com/files/8NYfcGwAuMg4PbaJFBsCGi7qxqGgflnJTWa77MiizKRDlsxqI3GT4sfJiExfMDCdOaw2xJyV5hEVDO5-uH-dpJNc14kxxv85/SAALM_passport.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 26-09-2009, 12:27:43

Pagansko nasleđe(slava)

U početku Onaj koji je iznad nas stvorio je Zlatno jaje i u njemu zarobio Rod-a. Rod je iz sebe stvorio Ladu-odnosno ljubav i iskoristio je da bi uništio svoj zatvor i stvorio univerzum (veliki prasak?). Reč ,,priroda'' predstavlja ono što je pri Rodu. Znači on je lepo tako stvori svet, razdvojio Jav-naš materijalni svet od Nava, odnosno nevidljivog sveta, duhovnog i spiritualnog u koji nije mogao svako da uđe.Takođe je razdvojio Prav od Kriva, odnosno dobro od zla. Imao je 4 sina - Peruna - bog groma i zastitnik ratnika, Svaroga - Kralj raja, Triglava i Svetovida - boga pravednosti. Bitni bogovi su još Belobog i Crnobog. U to vreme zemlja je bila prekrivena vodom. Belobog i Crnobog su poslali zlatnu patku da donese sa dna okeana zemlju, pa su bacili čari da se ta zemlja širi, i tako je nastalo tlo. Crnobog je hteo da baci u more i udavi Beloboga, ali se tlo prebrzo širilo tako da nije uspeo. Ovaj ga je video i naljutio se, a zbog uvrede Crnobog nije hteo da mu kaže kako da zaustavi širenje vode. Belobog salje pčele da ga uhode, a ima i dobar odnos sa ljudima. Kada je Belobog zaustavio tlo, Crnobog je bacio čini da će ljudi morati da jedu izmet pčela, ali da bi ih Belobog spasio pretvorio je pčeliji izmet u med. Zanimljiva je jos priča o prvoj kravi koju su bogovi dali ljudima po imenu Zemun. Ona se najela trave pa je dala mleko koje se vaznelo na nebesa i pretvorilo u zvezde. Tako je nastao mlečni put. Kad smo vec kod toga pojam kumstva je takođe Slovenskog porekla. Kum je predstavljao spiritualnog učitelja za čoveka kome je kum. Čak je i posle smrti trebao da vodi dušu preminulog. Odatle i naziv Kumova slama. To je bila slama koju je kum stavljao ispod tela da bi duši bilo mekše dok putuje u Svargu-raj. Zanimljiva je analogija sa istokom da su Sloveni imali pojam Razbude koji je slican sa Budom, odnosno čovekom koji je na višem stepenu umnosti i spiritualnog razvića,koji može da uđe u Nav. Hramovi su izgledali poput Stonhedža. Žrtvovalo se žito i surutka, koje je bilo piće bogova.
Što se tiče pokrštavanja, ono je išlo veoma teško. Do danas su mnogi praznici očuvani. Slave su paganske svetkovine bogova, samo što je crkva umesto imena bogova nametnula imena svetaca. Tako je Sveti Ilija praznik posvećen Perunu, sveti Vasilije-Velesu(zastitniku pastira i vukova). Velesove osbine su takođe u liku Svetog Save. Liturgija za kišu i slicni obredi su takođe ukradene od Slovena...

Velikom seobom Starih Slovena, naših dalekih predaka, i njihovim doseljavanjem na naše prostore, donesena je jedna posebna kultura i religija. Vremenom se ona stapala sa starosedilačkim narodima, a nakon primanja hrišćanstva stara vjera je sve više protjerivana i polako tonula u zaborav. Veliki dio raskošne slovenske mitologije je zauvijek zaboravljen. Ipak u svijesti naroda kroz nazive određenih mjesta i gradova, kroz stare legende, priče i pjesme, kroz neke spomenike i rijetke hronike stranih putnika sačuvani su neki tragovi. Ono što danas znamo sakupljeno je pomnim proučavanjem stručnjaka i većim dijelom svodi se na maglovite pretpostavke.


Sva vera Starih Slovena i njen kult proizašli su iz prirode, što znači da su kao i većina paganskih naroda obožavali Sunce, Mesec, zvezde, munje, oblake, vatru... Zna se da su veoma često prinosili žrtve svojim božanstvima, hroničar Prokop Cezarec o tome kaže: "Ne znaju za sudbinu i ne dopuštaju da ona igra ikakvu ulogu u ljudskim stvarima. Kada im usled bolesti ili rata pripreti opasnost od smrti, oni se zavetuju, ako se spasu da će odmah prineti bogu žrtvu. I čim se spasu, oni to doista i čine i veruju da su tom ponudom bogu sebi život otkupili. Sem toga oni obožavaju reke, nimfe i druga božanstva i za vreme žrtvovanja oni gataju." Božanstva se nekada javljaju u ljudskom obliku da bi zadovoljili svoje erotske potrebe sa ženama i devojkama (kao demon Trojan) što je česta pojava u svim mnogobožačkim religijama. Žene im se rado predaju jer se zna da najbolji junaci potiču od bogova, demona, zmajeva i vila. Od životinja su poštovani vo, petao, zmija i vuk, jer se u njih vrlo često pretvaraju ova božanska bića. Geneologija slovenskih božanstava je vrlo neodređena i vrlo je teško obuhvatiti i dokazati. Nebo je bilo povrh svega i bogovi su obitavali na njemu, verovatno zato što se ono nije moglo uhvatiti ni dostići. Nebo je sve obuhvatalo i okruživalo, bilo je sveprisutno. Prema svim pronađenim izvorima nije sporno da su imali jedno panslovensko vrhovno božanstvo, međutim, različiti hroničari izdvajaju različite bogove tako da nije baš jasno da li je vladar slovenskog Olimpa bio Svarog, Perun ili Svetovid. U narednom delu ćemo navesti neka božanstva za koja je sigurno da su obožavana, kao i njihova osnovna svojstva i moći.


SVAROG - On je praotac svetlosti i toplote, prastvoritelj neba pod čijim svodom se sve rađa i događa. Pored toga što je praotac zemlje i svetlosti, on gospodari svim rodom i plodom na zemlji. On je vrhovni bestjelesni bog i prema tome nema dejstva na materijalni svet, ali vrši ogroman uticaj na volju drugih bogova. Njegov sin je Dažbog, kralj Sunca, a pored toga njegova deca su još i vatra, odnosno, oganj koji predstavlja Svarožića, zatim Mesec i zvezda Danica. Ostaje mutno da li je bog sunca bio Dažbog ili Svarožić.

PERUN - To je opštepoznati slovenski bog koji je poznat kao gospodar munje i groma, on je najviše spominjan bog i najviše se održao u folkloru. Predstavlja burno olujno nebo i grmljavinu (kao Zevs kod Grka ili Tor kod Germana). On je bog koji udara i krši, takođe označava i kišu. Letopisac Gvanjini opisuje kakva mu je pažnja bila pridavana: "U počast ovog idola goraše i noću i danju vatra naložena od hrastovih drva. Ako se nepažnjom slugu, koji je moraju čuvati, ova vatra ugasi, svi bi bez ikakve milosti bili osuđeni na smrt."


SVETOVID - Njegova proricanja su najizvesnija, njegov hram je prvenstveno bio proročište kojem su svi godišnje prinosili otkupe u žrtvama. Ovaj bog je najsjajniji po pobedama, sve slovenske pokrajine su ga poštovale i slale danak njegovom
proročištu. Čak ni u ratu ništa nije smelo uprljati ulaz u hram. Svetovid je onaj koji zna i vidi sve na svetu. Njegov kip je opisivan kao idol sa četiri glave, dve spreda a dve s leđa; u desnoj ruci je držao rog, a u levoj luk. On vidi na četiri strane sveta i njegov um nadmašuje sva vremena jer poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Njegov raskošni hram pravljen je od rezbarenog drveta. Protivno opštem običaju, sveštenik koji je jedini imao pravo ući u svetilište nosio je jako dugu bradu i kosu, i nije smeo disati dok je unutra da ne bi čovečijim dahom okužio božanstvo.
Sveštenici Svetovida su tumačili proricanja i čitali sudbinu. Ovaj bog je svojim sledbenicima davao svega u izobilju a za druge je bio bog rata i poraza (naročito prema hrišćanima). "Naročito poštovanje prema Svetovidu pokazivali su Sloveni na taj način što su godišnje po jednog hrišćanina, koga su kockom određivali, njemu žrtvovali," zapaža Spasoje Vasiljev na osnovu Herodotovih zapisa koji se ne mogu uzeti za ozbiljno.Verovalo se da Svetovid noću uzjaše belog konja i progoni dušmane Slovena.


TRIGLAV - On je oblačio polja travom i šume lišćem, takođe je vladao plodovima zemlje. Postoji očita sličnost između Triglava i Svetovida. On ima tri glave na kojima su povezane oči i usta povezom. Pretpostavlja se da bi to moglo da simbolizuje tri carstva (nebo, zamlju i pakao), a poveze je nosio da ne bi saznao ljudske grehe. Triglav je takođe dobar prorok i prorokuje preko njemu posvećenog crnog konja. Tog konja niko nije smeo da dotakne osim četiri žreca koja su ga pazila i jedan je uvek išao za njim. Smatralo se da je Triglav izuzetno sklon ljudima.


VOLOS (Veles) - To je bog plodnosti, podzemnog sveta i zaštitnik životinja odnosno stada i stoke. I on je bog ratnik.


STRIBOG - To je bog rečnih tokova i potoka nabujalih od kiše, bog vodenih i vazdušnih strujanja. On donosi hladne vetrove, bure i nevreme, on je bog leda i mraza.


MOKOŠA - Zlo žensko božanstvo koje se često spominje uz ostale bogove. Verovalo se da ona obilazi kuće i nadgleda prelje.
Njen kip je izgledao kao strašna nakaza sastavljena od različitih delova životinjskih. Ona označava muke i nevolje, ružna je i gadna i simbolizuje sve čovekove strasti.


TROJAN - Verovalo se da u svakom starom i napuštenom gradu živi slovenski bog ili demon Trojan. Po narodnim pričama to je demonsko biće koje živi u zamku u šumi, a noću obilazi i obljubljuje devojke i žene. Bojao se Sunčevih zraka jer su ga mogli spržiti.


RUĐEVID, JAREVID, PEROVID - Ova božanstava se uzgredno spominju kao bogovi sekundarnog značaja, to su lokalni bogovi.
Ruđevid je imao sedam glava i osam mačeva (sedam je nosio oko pojasa, a osmi u ruci) iz čega se jasno vidi da je u pitanju bog rata.

Jarevid je bio bog srdžbe, jarosti i rata. Njegov štit koji je visio u hramu (prekriven zlatnim pločicama), niko nije smeo dotaći, kad su išli u rat nosili su ga pred sobom uvereni u pobedu. Jedan zarobljeni nemački sveštenik im je pobegao tako što je u hramu zgrabio štit i dok je bežao niko ga nije smio dotaći.

Perevid je imao pet glava i svoj hram. Moguće je da su ovi bogovi varijante Svetovida zbog nastavka -vid, koji sadrže u imenima.


PRIPEGOLA (Podaga) - To je bog zlih dela, onaj koji sasvim uništava i razara, dakle bog razaranja i smrti (verovatno samo za svoje neprijatelje). On je zaštitnik poljskih radova i useva, bog lovaca i vremena. U jednoj poslanici arhiepiskopa
Adelgota navodi se da Sloveni hrišćanima seku glave i prinose ih bogu Pripegali kao žrtvu iako se zna na osnovu Velesove knjige da sloveni nisu prinosili krvne žrtve - sto samo kazuje o verodostojosti izjave jednog arhiepiskopa . Pred hramovima drže pune pehare krvi jer se bogovima dopada hrišćanska krv.


CRNOBOG - To je Đavo ili bog zla. Sloveni su imali običaj da se na gozbama obređuju jednim peharom u ime bogova dobra i zla. Smatrali su da sve dobro dolazi od dobrog boga a sve loše od zlog. Crnobog je jedini koji stoji nasuprot drugim moćnim bogovima koji su skloni ljudima, jedini on im čini zlo.


MORANA - Boginja zime i smrti. Ona predstavlja mrtvu prirodu, hladni vetar i sneg. Sećanje na Moranu ili Moru se očuvalo do danas u narodnim verovanjima.


VUKODLAK, BESOMAR - Verovalo se da zla duša koja uđe u vuka postaje Vukodlak. Ovo je bilo povezano sa verovanjem da se duše zlih ljudi posle smrti pretvaraju u pojedine životinje - povampire se. Interesantno je verovanje našeg naroda da Srbin potiče od vuka. Verovanje u Vukodlaka je rasprostranjeno kod svih Slovena. Prema nekim hronikama, slovenski susedi su bili ubeđeni da se svi Sloveni u ponekad pretvaraju u vukove. Vukodlak izlazi iz groba, davi ljude po kućama i pije im krv. Može se provući kroz najmanju rupicu. Otkriva se tako što se prevodi vrani konj bez belega preko groba jer on ne sme preći preko Vukodlaka. Kada ga pronađu izbodu ga glogovim kolcem i bace u vatru da sagori.
Besomar je demon grozote i odvratnosti.


VESNA, DEVANA - Vesna je boginja koja se sa sigurnošću stavlja u slovenski Panteon. Ona predstavlja dolazak vedrog godišnjeg doba, proleća. Ona svojom lepotom označava svetlost i jasnoću. I za Devanu se povezuju slična svojstva, i ona bi mogla biti boginja proleća ili plodnosti.


VILE - Spomenici koji potiču još iz VI veka govore o tome da su Sloveni obožavali vile. One su niža mitska bića, prelepe žene prekrasnog lica i stasa sa divnom do zemlje dugom crnom ili zlatnom kosom u kojoj leži sva njihova moć. One su večito mlade i nose tanke prozračne haljine koje obično kriju kozje noge. Neke vile imaju i krila i sve veoma lepo pevaju. Vjeruje se da duše nesretno umrlih devojaka postaju vile. Znaju odlično da leče i vidaju travama, ali ako ih neko uvredi spremne su da čine zlo ljudima.


Interesantno je da su svi slovenski bogovi ujedno i bogovi rata. Oni su, u stvari, ratoborni zaštitnici kraja u kojem su najviše poštovani. Dobri su prema svojim poklonicima, ali su razjareni ratnici prema svim protivnicima svog naroda. Još jedna neobičnost vezana za slovenska božanstva je da su se po verovanju često pojavljivali među ljudima, uzimali su oblik prosjaka, putnika ili, kao što smo već naglasili, životinja. Mnogo slovenskih predanja i rituala prisilno je pretopljeno u hrišćanske obrede kojih se i danas pridržavamo. Zahvaljujući tome, ipak smo nasledili nešto od onog iskonskog predanja naših predaka.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 29-09-2009, 00:38:12
(http://img401.imageshack.us/img401/3526/2297511.jpg)
Možda ste ovih dana čuli da je u spavaćoj sobi nekih kineza nađena zmija sa jednom nogom.Evo kako ona izgleda
(http://img17.imageshack.us/img17/3770/10043101.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-10-2009, 17:31:46
TEORIJE ZAVERE
 "Ljudi ne ginu zbog teorija, ali ginu zbog zavjera."

(Credo Mutwa, šaman plemena Zulu)

Krajem 1993.g. došao sam iz Austrije gdje sam tada živjeo u Beograd da se vidim sa jednom meni dragom osobom koja je uspjela da izađe iz Bosne u kojoj je tada bjesnio rat. Tom prilikom, ta osoba mi je ispričala kako se u Sarajevu sprijateljila s nekim Rusom koji je radio za UN a istovremeno je bio i obavještajac. Uostalom, većina onih koji rade za kojekave organizacije u sklopu UN, Crveni Krst itd. i koji se muvaju po ratom zahvaćenim područjima rade istovremeno i za neku obavještajnu službu, to uostalom i nije neka velika tajna. (Ovdje trebamo uzeti u obzir i mogućnost da UN imaju svoje obavještajce, jer kako se čini, ta organizacija ima veoma važnu ulogu u uspostavljanju Novog Svjetskog Poretka). Međutim, taj Rus je ovoj osobi rekao i to da će 1999 g. Amerikanci napasti Srbiju, kako bi od nje odcijepili Kosovo. Na njeno pitanje, da li će Rusi stati na stranu Srba, ovaj je bukvalno odgovorio – “Samo kobajagi; Rusija će se samo praviti da je na strani Srba’. Ovaj obavještajac nije htjeo da ‘elaborira’ nešto više na tu temu, nego je samo posavjetovao ovu osobu da se skloni u stranu, osnuje porodicu i da ne razmišlja o svemu tome, jer ionako neće razumjeti stvar.

  Moram priznati da ni ja u to vrijeme nisam baš najbolje razumjeo sve ovo, mada sam cijelo vrijeme od izbijanja rata na našim područjima osjećao jednu vrstu manipulacije iz vana (i “odozgo”) a istovremeno sam bio frustriran što nisam mogao da vidim ko to vuče konce, kako i zašto, odnosno, što nisam mogao da vidim one tzv. ‘manipulatore iza zavjese’ ili da nađem neko racionalno objašnjenje za sve to. Ovi podaci su me dodatno frustrirali jer nikako nisam mogao da se pomirim sa činjenicom da smo žrtve manipulacije sila koje unaprijed znaju kad će na koga doći red, kad će se u kojem dijelu svijeta prouzrokovati neka kriza, koliko dugo će ta kriza trajati, koliko ljudi će biti eliminisano itd. što takođe podrazumjeva da prosjećan čovjek tu dođe kao neka vrsta ping-pong loptice koja odskače onako kako je ko udari, sve dok neko ne stane nogom na nju!?!

  Bez obzira što sam na mahove pokušavao da se utješim da se u gornjem slučaju radilo o nekom ‘drugoligaškom agentu’ (jer u drugom slučaju ta “vijest” sigurno ne bi stigla do mene), u podsvijesti mi je nesto zvonilo na uzbunu, a u ‘stomaku’ sam osjećao da je taj čovjek rekao istinu, što se kasnije jasno ispostavilo kao tako. Kasnije, kad sam se prihvatio proučavanja pozadine ove tematike, ispostavilo se da su se moje sumnje potvrdile, odnosno, da već od davnina postoji jedna vlada koja upravlja svim zbivanjima na našoj planeti, dok se istovremeno održava iluzija podijeljenosti među narodima i državama.

  Sve do izbijanja rata na našim prostorima, mogu da kažem da sam bio programiran, manje više, kao i svi ostali. Bio sam Yu-patriota i entuzijast u smislu da mi kao ljudska bića možemo ne samo od naše zemlje, nego i od cijele ove planete napraviti jednu baštu u kojoj svako može lijepo da živi. Vidjeo sam ono što sam želio da vidim a bio sam slijep za stvari koje nisam htjeo da vidim tj. one stvari koje mi se nisu sviđale ili se nisu uklapale u moju sliku realnosti. To se ukratko zove – život u iluziji.

  Nakon mase nekih ličnih šokova koji kao da su namjerno bili tako aranžirani od strane ovog univerzuma - da me probude ili da me unište, započeo sam sa proučavanjem tzv. objektivne realnosti. Tu se odmah javio problem što sam se pri tome jos uvijek čvrsto držao nekih svojih predubjeđenja u smislu kako bi ona trebala da izgleda, a što sam ih se duže držao, toliko sam više lupao glavom u zid.

  Drugi problem s kojima se suočio bio je taj što u bibliotekama i knjižarama nisam mogao naći materijale koji su sadržava značajniju dozu istine kada se o ovoj tematici radi, međutim, preko  www.amazon.com  , (http://www.amazon.com  ,)nekih privatnih izdavača i interneta još uvijek je dostupno dosta toga  iz čega se može sklopiti kakav takav mozaik. Ono što je specifično, to je da čovjek pri svemu tome stiće utisak da je na jednu informaciju plasirano 10 dezinformacija, kada se o ovoj tematici radi.

  U prvoj fazi istraživanja očekivao sam da su novac i kontrola jedini i dovoljan razlog za jednu relativno malu grupu ljudi da ne prezaju ni od čega kako bi odrzavali svoju moć i kontrolu tokom hiljada godina. S obzirom da mi je relativno brzo postalo jasno da se radi o jednom dugogodišnjem planu koji se sprovodi u djelo veoma vješto, korak po korak, iz generacije u generaciju, mahom od strane članova jednih te istih porodica koje su u međusobnom srodstvu, dugo mi je trebalo da racionalizujem otkud jedna tako sumanuta predanost pojedinaca jednom tako dugoročnom planu u čijim plodovima oni ne mogu “do vijeka” da uživaju. Odgovor na ovo pitanje našao sam u pretpostavci da se oni stalno inkarniraju u istim porodicama. Međutim, ni to nije baš sasvim držalo vodu.

  Proučavajući kojekakva tajna društva primjetio sam da su okultizam, rituali i simbolika njihov sastavni dio, kao i to da je veoma malo svjetskih državnika, vladinih službenika, uticajnijih ljudi itd. koji nisu članovi nekog od tih društava. Dovoljno je samo pogledati spomenike i grbove na zastavama nekih zemalja, multinacionalnih korporacija itd. a istovremeno poznavati neke osnovne “iluminati-simbole”. U gornjim ehelonima ovih društava, uključujući i neke religiozne grupe i sekte tipa mormona i drugih, redovno se održavaju i žrtveni rituali satanističkog tipa. Još jedna od stvari koje idu zajedno s njima je i pedofilija.

  Tajna društva, sama po sebi, idu zajedno sa uspostavljanjem i održavanjem ljudima nametnutog ‘matriksa’ i hijerarhijskog sistema kontrole nad ovom planetom, mada je sasvim razumljivo da većini njihovih članova nije jasno šta se događa, niti su oni uopšte u stanju da steknu malo širu sliku. Oni su zadovoljni sa svojom ulogom šarafa u mašini i povlasticama koje imaju.

  Ukoliko čovjek zaviri malo dublje u istoriju, neće mu trebati dugo da uvidi kako je i koliko ona izmanipulisana. Dovoljno je samo doći do saznanja nekih areheologa kojima je zabranjen pristup medijima i vidjeti koliko toga ima što se zataškava iz prostog razloga što pobija sve ono što se uči u školama kada se o našoj zvaničnoj istoriji radi. Na tu temu dovoljno je samo pročitati knjigu Forbidden Archeology, Cremo; Thompson, da bi se bar vidjelo da ‘nešto nije u redu’.

  O manipulacijama ratova da ne pričamo. Rijetko ko danas postavlja javno pitanja tipa zašto saveznici nisu bacili nijednu bombu čak ni u blizinu ijedne strateške njemačke fabrike, kao što su to npr. bili petrohemijski pogoni I.G. Farben, fabrike kugličnih ležajeva, oružja i optičkih sprava itd, dok su se istovremeno bacale bombe na Beograd, u kojem se koliko toliko pružao otpor fašistima!?! Iz jednostavnog razloga što u tom slučaju Njemačka ne bi bila u stanju da ratuje i što su Prescot Bush, djed danasnjeg američkog predsjednika, Allen Dulles, bivši direktor CIA, i porodice tipa Rockefeller, Rotchild itd. i mnoge druge iluminati-porodice imali svoje akcije u tim kompanijama i što im je taj rat odgovarao. Zašto su Prescot Bush i Rockefeller snabdjevali Hitlera kaučukom i naftom preko Španije (uz pomoć Onazisa, takođe)? Uostalom, bez Rotchildove pomoći (Rotchild-i se inače predstavljaju Jevrejima!) Hitler ne bi ni bio u stanju da dođe na vlast u ondašnjoj Njemačkoj.

  Pa, organizacija revolucije i uvođenje komunizma u Rusiji uz pomoć iluminata i Rockefeller-ovih para i kasnije prebacivanje nuklearne tehnologije iz USA u Rusiju, kako bi se osnovao “bauk” komunističke i nuklearne prijetnje…! Formiranje blokova i indukcija straha u narodne mase od izbijanja nuklearnog sukoba. Trka u naoružanju…Sve se režira i sprovodi iz jednog jedinog centra! Normalan narod služi kao topovska hrana, baterija i žrtva koja se prinosi “svevišnjim bogovima” ovih individua koji na prvi pogled liče na ljude, dok u suštini po svom genomu i mentalnom sklopu nemaju mnogo zajedničkog s onim što bi se podrazumjevalo pod normalnim čovjekom. Sa vrha piramide lako je upravljati mentalno programiranom i razjedinjenom populacijom. Podijeli, pa – vladaj! Usput kontroliši sve bitne informacije, jer one imaju potencijal da promijene stanje svijesti čovjeka.

  Strategiju mentalnog kontrolisanja narodnih masa oni su davno savladali. Danas je samo unapređuju. To nije nikakav problem. Dovoljno je samo uzeti za primjer vojsku. Jedan prijatelj koji je svojevremeno služio armiju u jednom centru za obuku rezervnih oficira u Bosni, svojevremeno mi je priznao da mu je mozak nakon 6 mjeseci obuke bio toliko ispran da je bio u stanju bez ikakvog razmišljanja da ubije rođenu majku, u slucaju da mu je neki od pretpostavljenih izdao takvo naređenje.

Metode za individualno i masovno programiranje ljudi uz pomoć audi-vizuelnih signala, elektromagnetnih talasa određenih frekvencija itd. danas dostižu svoj vrhunac. Atlantiđani su svojevremeno bili implantirani određenim kristalima koji su bili u ‘rezonanciji’ sa centralnim kristalom, programiranim da ih mentalno kontroliše. Danas njihovi potomci opet rade isti posao!?

  Kada sam sa svojim proučavanjem objektivne realnosti stigao do teme vanzemaljaca i njihove moguće uloge u pozadini manipulacije ljudi, tu sam morao da zastanem i relativno dugo se zadržim, jer nisam mogao tako lako da prihvatim kao činjenicu mogućnost da neko manipuliše nama kako mu se sviđa iz jedne druge oblasti postojanja.
Oduvijek sam u sebi znao da oni postoje ali sam na neki način bio ubjeđen u njihovu dobrodušnu prirodu kao i to da žive negdje ‘tamo daleko’ a nas eventualno, s vremena na vrijeme, samo posmatraju ne ulazeći u neku direktnu interakciju s nama. Nakon što sam malo dublje proučio stvar, ispostavilo se upravo suprotno od onoga što sam nagađao. Vjerovanja i nagađanja su smrtni neprijatelj istine.

  Današnja nauka je takođe kontrolisana kao i sve ostalo. Dozvoljeno joj je da se bavi i objašnjava samo materijalni aspekt Svega Što Jeste. Besplatna energija je tabu tema, ona zvanično ne postoji, mada u suštini postoji od kako je svijeta i vijeka. O nekom povezivanju nauke sa duhovnošću, nema ni govora.

  Korištenje talasa određenih frekvencija za efikasno liječenje različitih oboljenja čovjeka i reparaciju DNA je tabu tema u medicini. Čovjek mora da se boji da se ne razboli, on mora da se boji smrti i kad je zdrav i kad je bolestan, a isto tako dobro da plati za lječenje odnosno kontrolu simptoma bolesti, dok je živ i dok ima para.

  O kontroli bankarskog sistema, obrazovanja, medija, religije … itd. da ne govorimo.

  Kažu da Novi Svjetski Poredak podrazumjeva jednu vladu, jednu armiju, jednu monetu, jednu religiju, mentalno kontrolisanu populaciju itd. Ovdje se odmah pojavljuje par očiglednih pitanja a to su, kao prvo, zašto jedna vlada, kada je već imamo? Čini se da se ovdje samo radi o prelasku te vlade iz tajne u javnu. Njeno postojanje do sada je bilo tajno da bi se mogli manipulsati razni međuljudski konflikti i održavati neprestana kriza i strah od mogućih konflikata. Njeno postojanje će biti tajno sve do sljedećeg velikog sukoba kojeg će ona organizovati i nakon koga će se ukazati uslovi za njeno zvanično i javo ustoličenje. To je, navodno, bilo potrebno da bi se ljudi lakše kontrolisali. Strah je glavna poluga za kontrolu čovjeka. Logika ovih entiteta je da ako čovjek nema prirodnog neprijatelja, onda prirodnog neprijatelja treba stvoriti u vidu drugog čovjeka koji je po nečemu kobajagi drugačiji. Samom tom logikom i strahom od onoga koji se smatra neprijateljem, ljudi će odobriti potrošnju enormnih finansijskih i materijalnih sredstava za vojne svrhe.

  Ta sredstva su tolika da kad bi se ona pravilno raspodijelila, ljudi ne bi morati raditi, prema nekim procjenama, više od 4 sata dnevno, 4 puta sedmično a imali bi duplo viši standard. To se nije smjelo dozvoliti jer bi tada ljudi imali i više vremena za razmišljanje, pa možda i proširenje svog opšteg obrazovanja i svijesti, te bi ih bilo mnogo teže manipulisati. Ljudi bi mogli početi čak u jednoj većoj mjeri i uživati u životu. Samim tim, manje bi patili i oslobađali manje emocionalne energije, a to je ono što nikako ne odgovara našim “hiperdimenzionalnim svevišnjim gospodarima”, jer oni u tom slučaju ne bi imali šta da jedu, tj. od čega da žive.

Investiranje finansijskih i materijalnih sredstava u vojne programe analogno je bacanju tih sredstava u jednu jamu bez dna.

  Drugo pitanje koje se postavlja je zašto zvanična totalna kontrola, kad nas već sada skoro kompletno kontrolišu? Doba vodenjaka, čini se, podrazumjeva poslednju fazu razvojnog ciklusa čovječanstva, ubrzavanje frekvencija planete, pa time i buđenja određenog dijela populacije. Svjetska vlada se navodno nada da ce uz pomoć određenih hemijskih sredstava raspršivanih u obliku kemtrejlsa, propagacije EM talasa odredenih frekvencija, subliminalnih poruka audio-vizuelne prirode, i stalnim sijanjem straha uz pomoć medija smanjiti frekvencije naših tijela do te mjere da ne budemo u stanju da ostvarimo ‘kvantni skok’ na ‘gornji sprat’ ili, što bi se reklo – da ostanemo u “podrumu” do daljnjeg. Istovremenom modifikacijom i manipulacijom mentalnog stanja čovjeka uz pomoć elektromagnetnih talasa, on će se povremeno dovoditi u slična stanja svijesti kao što su ona u kojima se on nalazi za vrijeme ratnih ili drugih sukoba, te će se ona vrsta energije tako i dalje oslobađati za potrebe ‘svevišnih bogova sa sprata iznad nas’, sve dok se mi ovdje nalazimo.

  edan američki vojno-politički strateg jednom prilikom davno reče da će američki neprijatelji prvo biti zemlje iz drugog bloka, nakon njih teroristi, pa onda ‘odmetnički’  režimi nekih trećih zemalja, nakon toga asteroidi i na kraju - vanzemaljci.

S ovim se možda možemo složiti, samo s tom rezervom, da se svjetska vlada sigurno neće suprostavljati ovim vanzemaljcima koji je već odavno kontrolišu, tj. greysima i reptoidima. Ukoliko bi slučajno došlo do sukoba s nekim vanzemaljcima, onda bi to sigurno bilo s tzv. ‘silama konfederacije’, koji su u suštini pozitivne prirode i koji bi nam jedini mogli pomoći. Naravno, oni bi nama bili prikazani u negativnom svjetlu. (Za sada ni jedni ni drugi zvanično ne postoje).

Što se asteroida tiče, sve su prilike da je planeta Nibiru upravo izmišljena da se odvuće pažnja od grupe asteroida koja nas posjećuje svakih 3600 godina, kako to neki sumerski spisi lijepo kažu, samo što se krivo tumače, kao uostalom i većina drugih stvari.

  Na kraju krajeva, sve je povezano i ništa ne treba posmatrati izolovano. Tako, možda se može reći da ipak postoji veza između Novog Svjetskog Poretka, vanzemaljaca, predstojećih ‘prirodnih’ kataklizmi i eventualne tranzicije u 4D?!? Ovome slobodno možemo dodati i jednu veliku vjerovatnoću upotrebe entničkog-biološkog oružja za eliminaciju većeg broja ljudskih bića sa ove planete.

  Uostalom, svaki normalan stanovnik ove naše galaksije, pa i univerzuma ne može shvatiti da niko od ljudskih bića ne postavlja ikakvo pitanje u vezi činjenice što je samo u poslednjih 100 godina usljed ratova i drugih katastrofa izazvanih od strane “ljudi” život izgubilo dvije milijarde ljudskih bića. Da smo bili izravno napadnuti od strane vanzemaljaca, sigurno bi bolje prošli. Ovako, mentalno kontrolisani s njihove strane kao i od strane njihovih sluga koji se nalaze među nama, mi taj posao međusobnog uništavanja i uništavanja ove planete, obavljamo sami, u njihovu korist. Mi u svemu ovome nismo u stanju da vidimo ikakvog razloga za brigu jer mi jedno ovako stanje svijesti podrazumijevamo normalnim, isto kao što ni ovce ne vide kakva ih sudbina čeka, sve do onog momenta kad je već kasno.

  Da li teorije zavjere stvarno postoje ili je sve ovo što nam se dešava sasvim prirodno? Mislim da ćemo to imati priliku uskoro da vidimo. I na kraju, može nas utješiti to što će naša sudbina biti sigurno u skladu s tim kako smo koristili naš vlastiti um i slobodnu volju.
Ne može se reći da to nije pošteno!?
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 06-10-2009, 18:39:16
POGLEDAJTE

http://video.google.com/videoplay?docid=-4282149206246673460&hl=en# (http://video.google.com/videoplay?docid=-4282149206246673460&hl=en#)

Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 07-10-2009, 01:16:40
SEDAM SVETSKIH ČUDA-antičkog sveta

(http://www.znanje.org/i/i21/01iv02/01iv0226/zeus_color.jpg)
Rekonstrukcija izgleda statue boga Zevsa u Olimpiji

Još jedno svetsko čudo je bila statua boga Zevsa - vrhovnog boga starih Grka u čiju čast su se održavale Olimpijske igre, a nalazila se na prostoru same Olimpije po kojoj su igre i dobile naziv. U vreme Olimpijskih igara prestajali su ratovi, a atlete iz Male Azije, Sirije, Egipta i Sicilije su dolazili da proslave Olimpijadu i obožavaju svog boga nad bogovima - Zevsa. Statua se nalazila u samom gradu Olimpiji, na zapadnoj obali današnje Grčke, oko 150 km zapadno od Atine.

Računanje vremena kod starih Grka započinje 776. g.p.n.e. kada se veruje da je počelo i održavanje Olimpijskih igara. Ogromni Zevsov hram konstruisao je arhitekta Libon i on je izgrađen oko 450. g.p.n.e. Usled rastuće moći antičke Grčke, jednostavni hram u dorskom stilu delovao je isuviše obično, pa su bile potrebne krupne izmene na njemu. Rešenje je pronađeno u izgradnji ogromne statue. Atinski skulptor Fidija dobio je ovaj "sveti" zadatak. Tokom narednih godina, hram je privlačio posetioce i vernike iz celog sveta. U drugom veku p.n.e. izgrađena statua je uspešno renovirana, a u prvom veku p.n.e. rimski imperator Kaligula pokušao je da statuu prebaci u Rim - pokušaj je propao kada su se građevinske skele koje su podigli njegovi radnici urušile. Kada su Olimpijske igre zabranjene 391. g.n.e. po naredbi cara Teodosija I kao paganski običaj, naređeno je i da se Zevsov hram zatvori. Kasnije, Olimpiju su zadesili zemljotresi, odroni i poplave, a hram je oštećen i u požaru u petom veku n.e. Nešto pre toga, statua je prebačena u carsku palatu u Konstantinopolju, gde se nalazila sve dok nije uništena u velikom požaru 462. g.n.e. Na mestu gde je nekada bio stari hram danas nema ničeg osim ostataka kamenja, temelja građevine i palih stubova.

Fidija je izgradnju statue započeo oko 440 g.p.n.e. Nekoliko godina ranije, on je razvio tehniku izgradnje ogromnih statua od zlata i slonovače pomoću drvenog rama na koji su se postavljali komadi metala i slonovače, a zatim se skulptura prekrivala zlatom. Fidijina radionica i danas postoji u Olimpiji i identična je po veličini i nalazi se na istom mestu kao i u vreme kada je postojao Zevsov hram. U njoj je Fidija vajao komade buduće statue koji bi zatim bili sklopljeni u celinu. Kada je statua završena, jedva da je mogla da stane unutar hrama. Strabo piše: "... Iako je hram sam po sebi veoma prostran, skulptora su kritikovali što nije poštovao zadate mere. Sedeća statua Zevsa je bila toliko velika da je njena glava dodirivala tavanicu." Po ovom opisu može se zaključiti da je impresivna veličina statue nju upravo i činila tako izvanrednom. Osnova statue bila je 6,5 m široka i 1 m visoka. Visina same statue je bila 13 m - kao današnja četvorospratnica. Statua je bila toliko visoka, da su posetioci više opisivali tron, nego Zevsa i njegovu skulpturu. Podnožje trona bilo je ukrašeno rezbarijama sfinge i figurama Pobede sa krilima, skulpturama grčkih bogova Apola, Artemide i Niobine dece, kao i mitskih bića. Na Zevsovoj glavi nalazio se venac od maslinovog šiblja. U njegovoj levoj ruci nalazio se skiptar sa orlom na vrhu, a njegova odeća je bila ukrašena rezbarijama životinja i ljiljana.

Bile su napravljene i kopije ove statue, uključujući i veliki prototip u Sirenu (Libija). Međutim, nijedna od njih nije očuvana do današnjih dana. Tako je ova statua ostala zapamćena kao najzapaženija tvorevina grčke skulptorske umetnosti.
(http://www.znanje.org/i/i21/01iv02/01iv0226/zevs%20slika4.jpg)

Čuvena Zevsova statua je poslednje delo helenskog vajara Fidije, koju je 456. godine p.n.e. napravio za hram u mestu Olimpija u Elidi, na severozapadu Peloponeza.
Kip je bio visok 15 m, izvajan u slonovači i abonosovom drvetu, bogato ukrasen zlatom i dragim kamenjem.
Zevs je bio prikazan sa namrstenim celom, jer kada se namrsti, uzdrhti ceo Olimp.
Ko god nije video ovo svetiliste, vazio je kod Grka za vrlo nesrećnog čoveka.


Na zalost, ni ovo svetsko čudo nije sačuvano.
(http://www.znanje.org/i/i21/01iv02/01iv0226/zevsova%20rekonstrukcija.jpg)

VAVILONSKI VISEĆI VRTOVI

(http://www.znanje.org/i/i21/01iv02/01iv0226/gardens_color.jpg)

Ostaci visećih vrtova u Vavilonu nalaze se na istočhnoj obali reke Eufrat, na oko 50 km južno od Bagdada, u Iraku. Istorija svedoči da je vavilonsko carstvo cvetalo u vreme vladavine čuvenog kralja Hamurabija (1792-1750 g.p.n.e.) Ipak, smatra se da su legendarni viseći vrtovi izgrađeni za vreme vladavine njegovog potomka Nabukodonosora II (604-562. g.p.n.e.) i to po želji njegove supruge koja je bila "dovedena iz Medeje i naročito volela planinski pejsaž".

Detaljni opisi visećih vrtova pronađeni su u delima grčkih istoričara Berosa i Diodorusa Sikulusa. U tablicama iz vremena Nabukodonosora, međutim, ni na jednom mestu se ne pominje postojanje visećih vrtova, iako se mogu naći opisi njegove palate i samog grada Vavilona. Sve do 20. veka mnoge misterije vezane za viseće vrtove nisu bile otkrivene - čak se i danas arheolozi bore da prikupe dovoljno dokaza pre nego izvedu konačne zakljuchke o tačnoj lokaciji vrtova, njihovom sistemu navodnjavanja i njihovom stvarnom izgledu. Neki noviji podaci ukazuju čak i da je vrtove sagradio drugi vladar - Senaherib, i to oko 1000 godina ranije nego što se do sada smatralo.
(http://www.znanje.org/i/i21/01iv02/01iv0226/vavilon_slika4.jpg)
Detaljne opise vrtova iznose i poznati starogrchki pisci tog doba - Strabo i Filo vizantijski. Evo izvoda iz njihovih dela: "Vrtovi su oblika kvadrata stranice duzine oko chetiri pletre (stara mera za duzinu, prim. prev.) Sachinjavaju ih luchni svodovi koji se uzdizu nad poplochanim osnovama, a terase su izgradjene stepenasto, jedna nad drugom pod razlichitim uglovima..."; "U vrtovima se uzgajaju egzotichne biljke posadjene na same terase, poduprte kamenim stubovima... Potoci vode teku s visina i spushtaju se u slapovima do tla... Oni navodnjavaju sve vrtove, natapajuci korenje biljaka i chineci ceo predeo vlaznim i sparnim. Tako je trava stalno zelena, a drvece buja... Ovo umetnichko delo kraljevskog luksuza odaje utisak prirodnosti, jer se uticaj choveka u odrzavanju ovih vrtova nikada ne vidi."

Novijim arheoloshkim istrazivanjima drevnog grada Vavilona u Iraku otkriveni su temelji kraljevske palate, ostaci luchnih svodova i odlichan sistem navodnjavanja u juznom delu palate, kao i masivni zidovi debljine 25 metara za koje se pretpostavlja da su ostaci samih terasa.
(http://www.znanje.org/i/i21/01iv02/01iv0226/vavilon%20slika%202.jpg)  (http://img83.imageshack.us/img83/1894/vavilonslika41yc.jpg)



Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 07-10-2009, 01:25:52
KEOPSOVA ILI VELIKA PIRAMIDA

(http://www.morev.de/img/pir2.jpg)

Keopsova ili Velika piramida je jedino od sedam svetskih čuda koje je ostalo očuvano do danas. Ona je izgrađena oko 2560. p.n.e. po nalogu faraona Keopsa, vladara iz IV dinastije.

Smatra se da je oko 100 000 ljudi gradilo Keopsovu piramidu punih 20 godina, a način na koji je ona sagrađena je i dalje predmet mnogih sporenja među naučnim krugovima. Svaki kamen je visok 2 m, a neki su dugi i po 5 m. Blokovi granita od kojih je sagrađena ova piramida i koji su vađeni iz kamenoloma na levoj obali Nila dopremani su čamcima niz reku. To se moglo raditi jedino u proleće, kada se Nil izlivao i kada nije bilo mnogo poslova na poljima, pa je zato trebalo 20 godina i oko 500 000 plovidbi da se donese potrebna količina kamena. Pošto bi se kameni blokovi prevezli, grupa ljudi je vukla blokove na saonicama, od kojih je svaki težio 2 tone. Zatim su ove blokove uredno ređali, a druga grupa ljudi ih je izvlačila do mesta gde se gradila piramida.
(http://www.morev.de/img/pir4.jpg)
Kompleks piramida u Gizi

Kada je sagrađena, piramida je bila visoka 146,6 m, ali se tokom godina zbog uticaja vremenskih prilika i erozije smanjila za skoro 10 metara. Njen vrh je bio presvučen zlatom, koji je po sunčanom danu bacao odsjaj sunca daleko unaokolo. Površina piramide bila je zaravnjena krečnjakom i njene strane su bile veoma glatke i bele, tako da je po sunkanom danu izgledala kao da svetlost isijava iz nje.

Piramida se sastoji od oko 2 300 000 kamenih blokova. Na severnoj strani je ulaz. Unutrašnjost piramide čine tri prostorije povezane mnogobrojnim hodnicima. U srcu piramide je kraljeva odaja, gde je smješten sarkofag od crvenog granita.Svaka strana je pažljivo orijentisana prema jednoj od četiri strane sveta. Horizontalni presjek građevine u bilo kojem dijelu je kvadratan, a dužina stranica osnove iznosi 229 metara. Godine 1954. u jami pored Keopsove piramide pronađena je netaknuta lađa duga oko 48 i široka oko 5 metara. Nakon 16 godina rada ponovno je složena i izložena u modernoj zgradi nedaleko od nalazišta.
(http://www.morev.de/img/shemapir.jpg)

Pored ove piramide su sagrađene i piramide faraona Kefrena (visoka 143.5 m) i Mikerinosa (visoka 66.4 m), kao i nekoliko malih piramida identičnog oblika. Blizu tok kompleksa piramida se nalazi Sfinga.





Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 07-10-2009, 01:57:26
Колос с Родоса

(http://i.livescience.com/images/ig63_Colossus_of_Rhodes_02.jpg)

Колос с Родоса (грч. Κολοσσός της Ρόδου) jе једно од седам светских чуда. Иако је од времена изградње ове огромне статуе до њеног уништења протекло свега 56 година, ова својеврсна и непоновљива грађевина свакако је заслужила своје место међу светским чудима. Колос са Родоса није само гигантска статуа - он је симбол јединства народа који је насељавао Родос, прелепо медитеранско острво.
(http://img441.imageshack.us/img441/4046/180pxrhodes0211en0.jpg)

Ова статуа се налазила на самом улазу у луку Митраки острва Родос у Грчкој. У старој Грчкој, на малом острву Родосу налазила су се 3 града-државе (полиса): Лалисос, Камирос и Линдос. 408. године п.н.е. ови градови су се ујединили и сачинили јединствену територију - град Родос. Град се брзо развијао и градио снажне економске везе са својим главним савезником Птоломејем I, тадашњим владаром старог Египта. 305. године п.н.е, Антагониди из Македоније који су били велики ривали птоломејима, напали су Родос у покушају да сломе његову алијансу са Египтом. Ипак, нису успели да уђу у град. Када је постигнут мировни споразум 304. године п.н.е, Антагониди су се повукли остављајући за собом велике количине ратне опреме. Како би прославили своје јединство, становници Родоса продали су сву ту ратну опрему и за добијени новац подигли гигантску статуу посвећену грчком богу Сунца, Хелиосу. Изградња статуе трајала је 12 година и завршена је 282. године п.н.е. Годинама је статуа стајала на улазу у родоску луку, све док снажан земљотрес није погодио Родос 226. године п.н.е. Град је био тешко оштећен, а Колос је сломљен на најслабијем месту - у колену. Родос је тада примио понуду Птоломеја III да плати све трошкове рестаурације поломљене статуе, али након што су консултовани пророци, поновно подизање статуе је забрањено, а Птоломејева понуда одбијена. Скоро 1000 година статуа је лежала поломљена. 654. године н.е Арапи су напали Родос. Узели су остатке поломљеног Колоса и продали их Сирији - били су отпремљени на леђима 900 камила.

Огромну статуу осмислио је родоски вајар Арес из Линдоса. Основа статуе је била направљена од мермера, а најпре су постављена стопала и чланци ноге. Статуа је поступно грађена тако што је бронзана превлака била учвршћивана гвозденим и каменим ојачањима. Да би статуа била довршена, изграђена је висока рампа око статуе која је касније уклоњена. Када је Колос завршен, био је висок 33 метра. Колика је заправо била величина статуе, најбоље сведочи Плиније Старији: "Када је статуа поломљена и пала на земљу, група од 5-6 људи испружених руку је једва могла да опаше прст руке Колоса".




Маузолеј у Халикарнасу


Маузолеј у Халикарнасу (грч. Μαυσωλεῖον Ἁλικαρνασσεύς), један од седам светских чуда, је био надгробни споменик каријског краља Маузола. Био је изграђен на површини од 33 x 39 m, а висок 50 m. Слично Великој пирамиди у Египту, и ово место представља гроб једног античког владара. Ипак, Маузолеј се разликује од пирамида по много чему - између осталог, лепота грађевине је та која је, више него њена величина, задивила милионе људи од времена изградње па све до данас. Маузолеј се налазио у граду Бодруму (у старогрчко доба Халикарнас), на обали Егејског мора, у југозападном делу данашње Турске.

Када су Персијанци проширили своје античко царство обухвативши Месопотамију, северну Индију, Сирију, Египат и Малу Азију, њихов владар више није био у стању да контролише своје огромно царство без помоћи локалних управника или владара - сатрапа. Као и многе друге провинције, краљевина Карија у западном делу Мале Азије (данас Турска) била је толико удаљена од персијске престонице да је практично била самостална. Од 377. до 353. године п. н. е., каријски краљ Маузол преместио је своју престоницу у град Халикарнас. Пројекат гробнице за Маузола био је поверен његовој жени и сестри Артемизији и претпоставља се да је њена градња започела још за краљевог живота. Грађевина, прозвана Маузолеј, завршена је око 350. г.п.н.е, три године након Маузолове смрти и годину дана након Артемизијине смрти.

Током 16 векова Маузолеј је опстајао у одличном стању све док снажан земљотрес није оштетио његов кров и колонаде (стубове). Почетком 15. века, Витезови светог Јована окупирали су околину и сам Халикарнас и изградили огромни крсташки замак. Када су одлучили да га ојачају и утврде 1494. године, искористили су материјал од којег је био изграђен тада већ значајно оштећен Маузолеј. До 1522. године готово свака цигла из Маузолеја била је уклоњена и искоришћена за изградњу више разних грађевина. Данас, масивни крсташки замак и даље постоји у Бодруму, а обрађени камени и мермерни блокови Маузолеја се могу јасно уочити у структури његових зидова. Неке од скулптура из Маузолеја су сачуване, као и више унутрашњих мермерних декорација на којима је приказана битка између старих Грка и Амазонки. На самој локацији где се некада налазио Маузолеј данас се могу видети само остаци његових темеља.
(http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/6/66/Mausoleum_of_Halicarnassus.jpg)

Маузолеј у Халикарнасу, ручно бојена гравира Мартина Хемскерка из 1572. године. Маузолеј је био велика мермерна гробница коју је 353. п. н. е. подигао краљ Маузол из Карије у Малој Азији.

Сама конструкција Маузолеја била је правоугаона у основи, димензија 40 m x 30 m. Гробница и саркофаг израђени су од алабастера и украшени златом и постављени у централном делу Маузолеја, на уздигнутом подијуму поплочаном мермером и окруженом колонадама (стубовима) у јонском стилу. Колонаде су подупирале пирамидални кров такође украшен статуама и киповима. На врху крова налазила се статуа која је представљала кочије које су вукла четири коња. Укупна висина Маузолеја била је 45 m, од чега је централни подијум са гробницом био висок 20 m, 12 m су биле високе колонаде, 7 m пирамидални кров и 6 m статуа кочија на врху крова.

Нарочита лепота грађевине није била само у његовој структури, већ и у декорацијама и статуама које су украшавале њену спољашњост на разним нивоима грађевине, од пода до самог крова. На грађевини се налазило неколико десетина статуа људи, лавова, коња и других животиња у природној величини и већих. Исклесали су их четири грчка скулптора - Бриаксос, Леохарес, Скопас и Тимотеус, при чему је сваки од њих украшавао по једну страну Маузолеја. Посебно место у историји припада овој грађевини не само због бројних статуа људи и животиња, већ и због чињенице да она није била посвећена ниједном од богова старе Грчке. Данас се по имену ове грађевине све велике и раскошне гробнице називају маузолејима.


Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 07-10-2009, 02:01:21
Светионик у Александрији


Светионик у Александрији (грч. o Φάρος της Αλεξάνδρειας), један од седам светских чуда, је направљен између 300. и 280. године п. н. е. на полустрву Фаросу. Направио га је грчки архитекта Сострат. Од свих светских чуда, једино је светионик у Александрији, поред своје архитектонске чудесности, имао и практичну намену - омогућавао је бродовима безбедан повратак у Велику луку Александрије. У архитектонском смислу, овај светионик је ипак имао највећи значај - то је била највиша грађевина на свету у то време и њена светлост се могла видети на 50 километара од александријске обале.

Недуго након смрти Александра Великог (Македонског), његов намесник Птолемеј I Сотер преузео је власт над Египтом. Подигао је и узео за своју престоницу Александрију у чијој се близини налази острво Фарос, а за чије име се верује да потиче од речи Пхарао'с, што значи "фараоново острво". Острво је са обалом било повезано помоћу насипа названог Хептастадион који је постао друга лука Александрије. Услед неповољних услова за пристајање бродова и плитке обале тог региона, изградња светионика је била неопходна.

Изградњу је започео Птолемеј I Сотер око 290. г.п.н.е, а она је завршена након његове смрти, током владавине његовог сина Птоломеја Филаделфија. Состратус, Еуклидов савременик, био је архитекта светионика, али су детаљне прорачуне за грађевину извршили научници александријске библиотеке-музеја. Како сведочи грчки писац Страбон трошкови изградње светионика били су изузетно велики. Легенда каже да је Сострат, дуго трагао за грађевинским материјалом за темељ, који би могао одупрети морској води. Најзад је свој џиновски торањ сместио на огромне стаклене блокове. Светионик је био висок преко 117 метара и у подножју имао око 300 соба.. На највишем спрату ноћу је горела ватра, а дању се сигнализирало огледалима. Фарос је морепловцима из свих крајева света омогућавао да безбедно уплове у луку Александрије.

Светионик је био посвећен боговима спаситељима - Птоломеју Сотеру (у преводу значи спаситељ) и његовој жени Беренис. Вековима је Фароски светионик био знамење александријске луке који је ноћу светлео помоћу упаљене ватре, а дању је огледалима рефлектовао сунчеву светлост. Овај светионик је био приказан и на римским новчићима.
(http://i.livescience.com/images/ig63_Lighthouse_Alexandria_02.jpg)


Када су Арапи покорили Египат, дивили су се Александрији и њеном богатству. Светионик наставља да се помиње у њиховим списима и путничким извештајима. Ипак, нови владари су престоницу преместили у Каиро, с обзиром да нису имали никаквих веза са Медитераном. Када је грешком велико огледало светионика разбијено, оно није било ни замењено. Велики земљотрес 956. г.н.е. потресао је Александрију и нанео мања оштећења светионику, а затим су два још јача земљотреса (1303. и 1323. г.н.е.) нанела нова, још већа оштећења. Када је познати арапски путник Ибн Батута посетио Александрију 1349. г.н.е., није могао да уђе у руинирани светионик, чак ни да приђе његовом главном улазу. Последње погавље у историји светионика догодило се 1480. г.н.е. када је египатски султан Мамелук Ћатбеј одлучио да ојача одбрамбене зидине града Александрије - изградио је средњовековну тврђаву на истом месту на којем се налазио светионик, користећи његов грађевински материјал, пре свега мермер. Део тврђаве су 1882. године срушили британски бродови приликом заузимања Александрије. Данас се ту налази Поморски музеј.
(http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/0/04/Pharos_of_Alexandria1.jpg)
Од шест уништених светских чуда, светионик је нестао последњи. У списима савременика, Страбоа и Плинија старијег, могу се наћи детаљни описи светионика и начина његовог функционисања. Они описују на који начин је огледало рефлектовало светлост десетинама километара на пучину и износе легенду по којој је огледало такође коришћено и за спаљивање непријатељских бродова пре него што би се уопште и приближили луци. Архитектонски, овај светионик је оставио великог трага и утицаја на касније изграђене светионике дуж Медитерана и у Шпанији, а данас се у романским језицима (француском, италијанском, шпанском) светионик каже "фарос".


Артемидин храм

(http://adria.fesb.hr/~jbaskovi/7sc/slike/slika_hram.jpg)

Артемидин храм у Ефесу (грч. Artemision) је био грчки храм посвећен богињи Артемиди који је био подигнут око 550. п. н. е. Данас се од храма могу видети само остаци темеља и место на којем се овај храм некада налазио - недалеко од турског града Селчука и на око 50 km од града Измира. Иако темељ храма потиче још из 7. века п.н.е, грађевина је конструисана и подигнута 550. године п.н.е. Новац за изградњу велелепног мермерног храма издвојио је лидијски краљ Крез, а храм је осмислио и пројектовао грчки архитекта Херосифрон. Храм је био украшен бронзаним статуама које су извајали најумешнији уметници тог доба: Фидија, Поликлеит, Кресилас и Фрадмон.

Храм је служио као религијско здање, али и као тржница. Годинама су храм посећивали трговци, туристи, уметници и краљеви који су одавали почаст богињи завештајући део своје зараде храму. Недавним археолошким ископавањима на овој локацији откривени су дарови које су ходочасници који су долазили чак из Персије и Индије посветили Артемиди - наушнице, наруквице и огрлице од злата, статуе Артемиде извајане од злата и слоноваче и други артефакти изузетне вредности и лепоте.

У ноћи 21. јула 356. године п.н.е, човек по имену Херостратус је, у намери да се прослави и да његово име овековечи историја, запалио храм који је сагорео до темеља. Те исте ноћи рођен је и Александар Велики (Македонски). Познати историчар тог доба Плутарх запазио је необичну случајност и забележио да "у тој ноћи богиња није обитавала у свом храму, јер је присуствовала рођењу будућег великог војсковође, те није могла да спаси свој храм од уништења." Током наредне две деценије, храм је обновљен, у чему је значајно помогао сам Александар Македонски који је у то доба већ био освојио и покорио целу Малу Азију.
(http://i.livescience.com/images/ig63_Mausoleum_Halicarnassus_02.jpg)

Када је апостол Павле у првом веку нове ере посетио Ефес у намери да проповеда хришћанство, суочио се са снажним култом богиње Артемиде распрострањеним у народу који није желео да га се одрекне. Када су Готи 262 године н.е. поново разрушили храм, Ефежани су се заветовали да ће га поново обновити. Ипак, до 4. века н.е. већина Ефежана је прихватило хришћанство и храм је изгубио свој религијски значај. Последње поглавље историје везано за овај храм одиграло се 401. године н.е. када га је срушио Свети Јован Хризостом. Касније је Ефес напуштен, а археолошка ископавања ове локације започела су тек крајем 19. века. Ископавањима су откривени темељи храма и пут који је водио до ове локације која је данас полумочварни предео, с обзиром да је некада на том месту било море и значајна лука Мале Азије.




Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 08-10-2009, 20:28:27
NERAZJAŠNJENE MISTERIJE SRBIJE

NEPROCENJIVO BLAGO BOGA SVETOVIDA

Prelaskom iz paganstva, odnosno bezverja u hrišćanstvo i pravoslavlje, nisu izbrisani svi tragovi starih kultova božanstava, kakav je, recimo, bio Svarog, Svetovid, ili Perun • Pre svakog važnijeg ili opasnijeg poduhvata, na primer ratnog pohoda, Sloveni su obavezno konsultovali bogove o tome šta im valja činiti


Poreklo i istorija Slovena još uvek izazivaju brojne spekulacije među istoričarima - jesu li oni starosedeoci Balkanskog poluostrva, ili su nekada davno u migracijama došli iz azijskih prapostojbina; možda i jedno i drugo, to niko sa sigurnošću ne može tvrditi, već sve ostaje na nivou pretpostavki.

Ono što je sigurno jeste da se, kakva god bila istina, u narodu od pamtiveka zadržao određeni broj mitova, legendi, običaja, a među njima i nekoliko misterija koje niko, do dana današnjeg nije uspeo da objasni.

Pominjane legende i mitovi, predanja i priče, koje su prenošene s kolena na koleno uvek su davale svoja tumačenja, ali istina će možda zauvek ostati prekrivena velom tajne.

Prelazak iz paganstva, odnosno bezverja u hrišćanstvo i pravoslavlje nije izbrisao sve tragove starih kultova božanstava, kakav je, recimo, bio Svarog, Svetovid, ili Perun.

To su vrhovna božanstva starih Slovena kojima je pripisavana neograničena vasionska moć. Za Svetovida drevni hroničar kažekako Sloveni veruju da je on Bog nad Bogovima, da su njegova proricanja najizvesnija i da su svi ostali bogovi pored njega, tek polubogovi.

LJudske žrtve

Hram boga Svetovida i ogromno bogatstvo koje je pripadalo njegovom kultu jedna su od nepoznanica.

Kolika je bila vera u ovo božanstvo najbolje ilustruje podatak da Svotovidovom kipu, visokom čak osam metara prinošene žrtve prilikom obreda, što i nije retkost, ali je sigurno zastrašujuća činjenica da je jednom godišnje kockom određivan po jedan vernik koji bi bio žrtvovan u znak neograničene ljubavi prema Svetovidu i želje da plemena koja u njega veruju i dalje ostanu u milosti božjoj.

U gradu Arkoni postojalo je proročište Svetovidovo, slično proročištu u Delfima, kuda su odlazili stari Grci, gde su se slivali Sloveni sa svih strana kako bi im bila prorečena sudbina.

I pored sumnji koje istoričari pokazuju prema ovom delu slovenske istorije, a samim tim i korenima jugoslovenskih naroda, postoje zapisi u kojima je dataljno opisan božanstveni hram i riznica neprocenjive vrednosti, oba posvećena Svetovidu:

"Usred grada bejaše mesto na kome se uzdizaše jedan vrlo lep drveni hram, poštovan ne samo po svojoj veličanstvenosti, nego i po idolu koji je u sebi skrivao. Spoljašnjost mu je bila ukrašena divnim grubo obojenim drvorezom.

U hram se ulazilo na samo jedna vrata, a oko njega bejaše dvostruka ograda - spoljna je bila pokrivena crvenim krovom, a unutrašnja sastavljena iz zastora. U zgradi bejaše grdan idol koji je imao četiri vrata i četiri glave, dve spreda, dve s leđa, tako da može gledati na sve strane istovremeno.

Legenda o Videnu zmaju

U Srbiji, na prostoru Svrljiga, podno Gulijanskih planina i Perinatice zabeležena je i danas živi legenda o Videnu zmaju koji otima devojke o Spasovdanu i Đurđevdanu. Ova priča u sebi ima mnogo elemenata koji ukazuju na veru u Svetovida i druge staroslovenske bogove.

Kod sela Gulijana nalaze se i ostaci drevnog prahrišćanskog hrama, ali kom je bogu bio posvećen, nikada se neće znati. Poznati autor Čajkanović smatra čak da je legendarni Marko Kraljević nastao po liku i osobina boga Svetovida.


U desnoj ruci držao je rog spravljen od raznih metala
koji svake godine sveštenik puni vinom".

Gde se nalazila riznica hrama u Arkoni nije poznato, ali predanje kazuje da je njeno bogatstvo i sjaj predmeta koji su je sačinjavali prevazilazilo maštu običnog smrtnika.

Vrhovni sveštenik Svetovidovog hrama bio je moćniji od kralja, jer sveštenik je u direktnoj vezi sa bogom, a kralj i narod zavise od boga. Sveštenici su dobijali jedan deo ratnog plena, jer se smatralo da su njihove molitve i žrtve doprinele uspehu u ratu, tako da je sveštenički sloj bio veoma bogat.

Godine 1868 ustanovljena je komisija koja je trebalo da utvrdi postojanje ovog hrama, da locira mesto na kome se nalazio i da šture istorijske podatke uporedi sa onim u šta se verovalo. Skoro ništa nije pronađeno, niti zasigurno utvrđeno. Ako je verovati starim zapisima to ne čudi.

Uništenje Svetovidovog hrama, kao i čitavog grada Arkone brutalno i bezobzirno organizovao je danski kralj Valdemar 1168. godine,poslavši svoje ljude koji su stanovnicima naredili da idol uvežu konopcima i da ga, oborenog na zemlju, iznesu iz grada i tamo raznesu na sitne komade. Potom su osvajačima morali predati svo blago koje je činila riznica.

Od Arkone nije ostalo ništa. Ali postoji verovanje da se nešto od čudesnog Svetovidovog blaga sakrilo od osvajača, onako kako samo dragocenosti umeju i da u mraku skrovitog mesta čuva jedinu uspomenu na božanstvo u čiju je čast jednom godišnje žrtvovan ljudski život.

Gde je sakriveno Svetovitovo blago nije poznato, ali u opisima poklona koje su, u znak svoje bezgranične vere, darivali podanici ovog vrhovnog božanstva, pominju se zlatni i srebrni predmeti, kućni kipovi od suvoga zlata, ćupovi prepuni dragocenosti, pozlaćene tkanine i još mnogo toga. Da li će ikada nešto od čudesnog blaga biti pronađeno, ili će poput legendarne Atlantide večnost sačekati negde daleko od ljudske pohlepe?

Gde su hramovi?

Misterija staroslovenskih hramova, čini se, nikada neće biti rešena. Kako to da nije ostalo nikakvih materijalnih dokaza o njihovom postojanju, osim zapisa koje ostavljaju stari grčki i latinski putopisci?

Pouzdano se zna da su mnoge hrišćanske crkve podignute upravo ne ruševinama tih hramova, ili u njihovoj blizini, što se verovatno činilo u cilju lakšeg preobraćanja pagana novoj, hrišćanskoj veri.

Neki naučnici čak negiraju postojanje bilo kakvih slovenskih bogomolja, dok drugi čvrsto veruju da ih je bilo mnogo. Rukopisi, pak, nedvosmisleno upućuju na njihovu velelepnost i raskoš, kao i na čitav niz rituala koji se izvodio u hramovima.

Oni takođe govore o tome kako su najbitnije momente verskog obreda činili gatanje i vračanje, koje su izvodili sveštenici. Pre svakog važnijeg ili opasnijeg poduhvata, na primer ratnog pohoda, Sloveni su obavezno konsultovali bogove o tome šta im valja činiti.

Žrtve su prinošene uz naročite molitve i to najčešće u praznične dane. Imali su svoje idole, čiji su likovi često sačinjavani od plemenitih metala. U narodnoj pesmi sačuvalo se sećanje u kome kralj opravlja ćerku zmaju i govori joj:

"S bogom pođi, drago dete moje, ne moli se bogu rišćanskome već se moli bogu srebrnome, kojeg ti je sagradio baba - od suvoga i srebra i zlata, ne bi li se na te smilovao, ne bi li te ale izbavio".

Jedini fetiš koji se sačuvao do dana današnjih je krst za koji su Srbi znali još pre primanja hrišćanstva, a koji je kasnije postao osnovni simbol Hristove vere.

Ali zašto su se i kako zagubili dokazi o postojanju hramova ostaje vremenu budućem da pokaže.

Čuda ikone Bogorodice trojeručice

Ali priča o Svetoj gori nije ni jednostavna ni kratka. Počela je davno, još pre rođenja Hristovog, kada je na ovoj planini postojao paganski hram boga Apolona. NJemu su dolazili sa svih strana i klanjali se.

Današnji administrativni centar Kareja, u to vreme se zvao Pentapolj, a tu je, radi odmora, dolazio sam Aleksandar Makedonski da se u miru odmara od svojih velikih osvajanja.

U vreme kada je Isus vaskrsao i uzneo se na nebo, Svetu goru obasjala je anđeoska svetlost, te Bogorodica, radi propovedanja nove vere, dobi od apostola zadatak da ode na Kipar. Ali, kada je bila u blizini Atosa, dunuo je jak vetar i njen brod naneo do same obale.

Tu je bilo okupljeno mnogo neznabožačkog sveta, pa ona poče da propoveda i čitav skup preobrati u hrišćanstvo. Predanje kaže da se Bogorodica tada zavetovala ovako: Božja blagodet neka bude na ovo mesto i na sve one, koji ovde žive.

Sve što im je potrebno imaće ovde sa malim trudom izobilno, a nebeski život čeka na njih. Milost sina mojega svagda će biti na ovom mestu do kraja sveta. A ja ću biti zastupnica ovome mestu pred Bogom" . Tako je Bogorodica postala zaštitnica Svete gore.

Sa oltara na tron

Kada je ikona donesena na Hilandar iguman ju je stavio na oltar. Ujutru je pronašao na igumanskom tronu.

Naveče, opet je stavio u oltar sa svim počastima, ali se ujutru ponovilo isto. Iguman potom zaključa manastir i ponese ključ sa sobom.

Te večeri u snu mu se javila Bogorodica sa rečima:

"Nisam došla ovde da vi čuvate mene, nego ja vas". Od tada se ikona ne iznosi iz manastira.

Tvorac ikone Bogorodice trojeručice je Jovan Damaskin, odnosno Sveti Jovan koji je živeo u vreme vizantijskog cara Lava III Isavrijanca, poznatog po tome što je zabranio ikone u crkvama.

Damaskin se protiv takve nerazumne odluke žestoko borio, pa je naređeno da mu se zbog neposlušnosti odseče desna ruka. Posle toga Jovan se molio Bogorodici da mu zaceli ruku i plačući zaspao.

U san mu je došla bogomati koja sa ikone gleda u njega i govori: Evo, ruka ti je sada zdrava, ne tuguj više nego se usrdno trudi kao što si i obećao.

Damaskin je napravio svoju desnu ruku od čistoga srebra i to je, kažu, treća ruka koja se može videti na ikoni.

Prilikom velikog požara na Svetoj gori plamen je zahvatio i hilandarska vrata, a monasi, u brizi za ikonu, pohitali su da je iznesu i spase. Čim je izneta pred plamen, vatra je stala i pobegla u more.

Grožđe koje leči neplodnost


O Stefanu Nemanji, odnosno Svetom Simeonu prepliću se legende sa istorijskim podacima. Nesumnjivo je da je bio velik vladar, osvajač i ratnik, beskompromisni borac za državnost Srbije koja je pod njegovom upravom postala moćna država.

Ali, još u vreme njegova života neuki narod je verovao da je on Zmajeviti čovek, da se u njega uvukla, ala i da je stoga proždrljiv.

Za ručak je, tvrdi legenda jeo pečenog vola, u njemu pečenog ovna, u ovnu pečenu kokoš i u njoj pečeno jaje. Jednom je bio na ručku kod svoga sina svetog Save; kada je otvorio usta da jede, ala je zinula, a Sava je dograbio i bacio u more.

Stefan Nemanja 1196. godine saziva veliki sabor u Rasu, na kome se odriče svetovne vlasti u korist svoga sina Stefana Prvovenčanog. Zatim prima monaški postrig i postaje otac Simeon. Isto čini njegova žena Ana i postaje monahinja Anastazija.

On odlazi u Studenicu, a Anastazija u Bogorodičinu crkvu u Toplici. Godine 1197., sa sinom Savom, Simeon odlazi na Svetu goru, gde neko vreme žive u manastiru Vatopedu, a nedugo zatim osnivaju Hilandar, manastir posvećen srpskom narodu i monaštvu.

Posle drugog odlaska Savinog u Carigrad dobijaju od vizantijskog cara Aleksija III carsku povelju na kojoj u vezi Hilandara piše "Srbima na večni poklon". Dobijanjem te dozvole otpočeo je najvažniji period srpske kulture i budućnosti.

Simeon umire 26. februara 1199. godine ispred ikone Bogorodice. Poslednje njegove reči bile su: Hvala Bogu za sve. Sahranjen je pored hilandarskih zidina. Sedam godina posle njegove smrti, sveti Sava dolazi da iskopa mošti i odnese ih u Srbiju radi pomirenja zavađene braće.

Primećeno je tada da iz njegovih moštiju teče sveto miro od koga je kažu, "sva crkva mirisala". Svetogorski monasi su ga zbog toga proglasili svetim Simeonom Mirotočivim.

No, to nije jedino čudo vezano sa Simeona. Kada su mošti odnošene iz Hilandara sveštenici su neutešno plakali.

Iste noći, sveti Simeon javi se u snu igumanu Metodiju i reče kako je potrebno da njegove mošti budu prenete u Srbiju, ali da će za utehu hilandarskom bratstvu ostaviti lepu uspomenu, iz njegovog groba iznići će loza i dok god ona bude rađala i njegov će blagoslov lebdeti nad Hilandarom.

Tako je zaista i bilo - loza je nikla i održala se do dana današnjih, svake godine bogato rađa, iako joj se ne posvećuje nikakva posebna nega, ne orezuje se, niti se prska.

Pored toga ona ima i čudotvorno dejstvo - leči neplodnost. Oni bračni parovi koji nisu blagosloveni decom, a sa verom se maše zrna svete loze, dobiće dete.

Najstarije sačuvano predanje o tome potiče iz 1572. godine kada je neki Turčin doveo svog sina prvenca da bi ga ostavio u Hilandaru na službu Bogu, jer ga je dobio, kao i drugu svoju decu, pošto je jeo grožđe hilandarske loze.

Danas se na Hilandaru takođe može dobiti čudotvorno grožđe, ili se, na molbu supružnika, šalje poštom.

Šta je sveto miro?

Iz moštiju svetog Simeona poteklo je sveto miro, tečnost izuzetno prijatnog mirisa, za koju se tvrdi da ima i umirujuće dejstvo na prisutne. Oni koji su prisustvovali takvom čudesnom događaju tvrde da je osećaj "nebeski". Šta je, u stvari, sveto miro?

Gusta i masna tečnost koja ističe iz moštiju svetaca. Nema pravila kada se to dešava, ali se veruje da je to obično onda kada je svetac, koji je uvek prisutan, zadovoljan i pokušava da obznani svoju dobru volju.

Glavna odlika moštiju iz kojih ističe miro je netruležnost tela, po tome se i kanonizuju sveci u pravoslavnoj veri.

Mirotočivih svetaca ima i kod Grka i Rusa, ali do sada niko nije objasnio o kakvoj se pojavi radi. Da li je to nekakva hemijska reakcija, ili zaista "božji znak" nije poznato. Zvanična nauka zahteva da se ova i slične pojave podvrgnu podrobnom ispitivanju, kako bi se tačno utvrdilo o čemu je reč.

Postoje teorije domaćih arheologa po kojima su sva tela iz kojih je po upokojenju počelo da ističe miro, svojevremeno, odnosno nakon smrti, balsamovana, te su, zbog sastojaka koje se u ovom postupku koriste ostala očuvana, te da je tečnost koja iz njih ističe razultat istog procesa.

U nekim krugovim se još veruje da su se sveti ljudi, za života spremali za svoj put u večnost, pa su se stoga hranili na poseban način, uz bogatu upotrebu lekovitog bilja, specijalnih trava, i samo njima poznatim korenjem, kao i da su mnogo vremena provodili u meditaciji i osami, na čistom vazduhu i mestima koja sama po sebi povoljno utiču na ljudsku psihu i organizam. Svakako, mnogo je spekulacija na ovu temu, ali pravoslavna crkva ne dozvoljava nikakve analize, jer se to smatra skrnavljenjem svetih moštiju.

Velikomučenik sveti knez Lazar

Osim Stefana Nemanje, odnosno svetog Simeona, mirotočivi sveci su i Vasilije Ostroški i Prohor Pčinjski, a poslednji koji se uvrstio u mirotočive je velikomučenik Knez Lazar čije su mošti, nakon dugog lutanja, od Ravanice do Fruške gore, Sent Andreje u Mađarskoj, ponovo Fruške gore u skrivanja od varvarske osvete konačno pronašle svoj mir u zadužbini Lazarevoj, manastiru Ravanici, nadomak Ćuprije.

Mošti su smeštene u staklenom kovčegu i prekrivene zlatotkanim pokrovom koji je ručno izradila monahinja i najčuvenija srpska pesnikinja Jefimija. Nakon upokojenja u zadužbini, 1989. godine, primećena je fleka na pokrivaču, a prijatan miris raširio se čitavom crkvom u kojoj, sada već sveti Lazar, leži.

Iz njegovih moštiju, nakon tolikih vekova poteklo je sveto miro. Sveštenici ovo tumače kao znak božjeg blagoslova što se jedan od najvećih srpskih sinova konačno vratio onde gde zaista pripada.

LAPOT - UBIJANJE STARACA


• Lapot ili pustenovanje, je ubijanje starih i iznemoglih, onih koji više ne mogu da doprinose proizvodnji hrane, niti napretku porodice, već su joj samo na teret • Pred smrt, starcu na glavu stave proju, govoreći: Ne ubijamo te mi, nego ovaj hleb

Običaj ubijanja starih osoba, zabeležen kod starih Slovena zadržao se u nasleđu srpskog naroda nekoliko vekova, toliko dugo da neka od sećanja sežu i do samog 19. veka.

Nije sasvim jasno ni kako je došlo do ovako morbidnog rituala, kako je uopšte prihvaćen od strane naroda za koje se smatra da su imali visokorazvijenu zajednicu, a još nerazumljivije je da se održao tako dugo.

Narodna predanja su tako živa, slikovita i prepuna detalja, kao da se lapot još juče odigravao na teritoriji Srbije i Crne Gore.

Tvrdi se da u Homolju ovaj običaj nije nestao ni početkom 20. veka, što nije potpuno provereno, ali ako se uzme u obzir da u Homoljskim planinama, neke od porodica koje su živele izolovano, na bačijama, nisu na primer znale da je u toku bio Drugi svetski rat, nije nemoguća ni pretpostavka da su se u takvim slučajevima i stari običaji zadržali skoro do današnjih dana.

Lapot ili pustenovanje, je ubijanje starih i iznemoglih, onih koji više ne mogu da doprinose proizvodnji hrane, niti napretku porodice, već su joj samo na teret.

Najrasprostranjeniji je bio u Crnoj Gori, Dinarskim predelima, Istočnoj Srbiji i Makedoniji. U krajevima oko Pirota, ovaj se običaj nazivao još i "lbot", a zabeleženo je da ga je bilo i u okolini Svrljiga.

Kada bi starac iznemogao, svejedno da li je u pitanju muškarac ili žena, njegova porodica bi odlučila da ga ubije. Ova odluka se objavljivala, tako da je čitavo selo, a nekada i bliža okolina znala gde će se i kada odigrati lapot. Postojali su i glasnici, koji bi prolazili kroz selo vičući:

"Hajde, narode, lapot je (npr.) u kući Stojanovića u selu ..., dođite na podušje!" Porodica bi povela starca, ili staricu na mesto koje je određeno za lapot, a sav okupljeni svet išao bi za njima.

Tvrdi se da su starci bez opiranja polazili, jer se smatralo da ih posle ovog sveta i svih muka u njemu, čeka raj, sa one strane, te se dešavalo da su nekada i sa osmehom koračali ka mestu svoga smaknuća.

"Privilegiju" ubijanja ostarelog oca ili majke, imao je uglavnom najstariji sin, ili neko od dece, ili u drugim slučajevima neko od članova najbliže porodice.

Na mestu egzekucije, pred okupljenim narodom, familija bi motkama, batinama ili kamenjem premlatila starca, potom bi ga bacili u rupu i zatrpali. Bilo je i slučajeva kada se ubijalo sekirom, ali ređe.

U zavisnosti od oblasti u kojoj se lapot vršio bilo je i modifikacija, tako da je zabeleženo kako, pred smrt, starcu na glavu stave proju, govoreći: " Ne ubijamo te mi, nego ovaj hleb."

Daća za živog

Negde na području južne Srbije bila je određena i starosna granica za lapot. Kada bi čovek doživeo pedesetu, smatralo se "da mu je vreme".

Sakupio bi se narod i poveli bi osuđenog u planinu, gde su ga ubijali kamenjem, a potom, čeličnom kukom vukli do iskopane rake.

Priča se da je maloletni dečačić, kada su se vraćali kući, rekao svom ocu, da dobro čuva kuku, a kada ga je ovaj upitao zašto, mališan je odgovorio: "Će mi treba kad teb' ubijamo".

Lopatom po glavi

Po nekima je izreka "Lopatom po glavi", proistekla direktno iz ovog običaja. Kada je vreme lapota, iz kuće izađe njegov sin ili unuk i viče:

"Lopate, lopate!", što je znak seljanima da treba da se spreme, jer su ponegde stari i nemoćni ubijani lopatama po glavi, i to istim onim lopatama kojima bi ih kasnije i sahranjivali.


Početkom dvadesetog veka, ispričala je gospođa, koja je novodno prisustvovala daći za pokoj duše čoveku koji je spreman za lapot, kako se čitav obred izvodio.

Porodica bi se okupila za bogatom trpezom, gde bi obedovala, a osuđenik na lapot, sedeo bi pod stolom.

Kada ručak bude gotovo, starcu se ostavi nešto hrane da i on jede, a kada završi sa jelom, obuku ga lepo i povedu na gubilište. Ovo se tumači kao daća za nekoga kome je smrt već sasvim izvesna.

U nekim selima oko Svrljiga zadržao se običaj da se na 40 dana od sahrane, u kući, ispod stola, stavi njegova odeća, koja se kadi i koja sve vreme ostaje ispod stola dok se gore jede, što bi možda moglo da ukaže na korene običaja, odnosno prethodno opisanu "daću živome čoveku".



Stari ali mudri


Za vladavine Turaka, jedno vreme je bilo obavezno ubijanje staraca. Narod prepričava da sin koji je jako voleo svoga oca nije hteo da usmrti svoga oca, te ga je krio u podrumu.

Turci su smislili novi "belaj" - kako bi smanjili broj stanovnika izdali su naredbu da svako odere po jedan kamen i kožu donese i pokaže, u suprotnom čeka ga smrtna kazna.

Očajni sin, sišao je u podrum kod oca i ispričao mu o teškoj nevolji koja ih je zadesila a starac ga je posavetovao:

Kada Turčin dođe, a ti mu odgovori da ćeš sigurno odrati kamen i dati mu kožu, ali ga lepo zamoli da ga on najpre zakolje, jer ti to ne možeš da gledaš. Momak je tako i postupio, a Turčin je, videvši o kakvoj se mudrosti radi, pokušao da dozna kako se dosetio ovakvog izgovora.

Mladić je, kažu na kraju popustio i rekao da mu je savet dao otac, a prema predanju, Turci su tada ukinuli običaj ubijanja staraca, jer se videlo da se od starih, iako nema mnogo fizičke pomoći, može dobiti mnogo mudruh pouka.

Ovo je jedna od legendi o ukindanju lapota, međutim istorijski nije potvrđeno ni kako je lapot uveden , niti ima podataka koji tačno utvrđuju kada je i na koji način nestao.

Izvan svake sumnje je da je ovaj običaj bio duboko ukorenjen u tradiciju Srba, Crnogoraca, Makedonaca i ostalih naroda koji su živeli na prostorima tadašnje Jugoslavije, a to potvrđuju usmena predanja čiji je broj zaista zapanjujući.

Takođe postoje i šturi zapisi o tome, ali uglavnom zasnovani na pomenutim predanjima. U zvaničnim spisima, poput Dušanovog zakonika nema ni pomena o ovom običaju.

Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: Alkar 12-10-2009, 04:50:41
http://www.metacafe.com/watch/766348/haiti_ufo_video/
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: Luna 12-10-2009, 07:51:36
Zasto nasa planeta bila izuzetak u Universumu?!
Oduvek sam verovala da NEGDE postoji jos NEKO!
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 13-10-2009, 23:43:05
Broj zvezda samo u našem Mlecnom putu procenjuje se na 30 milijardi. Današnja
astronomija smatra prihvatljivim mišljenje da nas Mlecni put obuhvata najmanje 18
milijardi planetnih sistema. Pokušajmo sada te brojeve koji dolaze u obzir svesti na
najmanju mogucu meru, pa pretpostavimo da su udaljenosti planetnih sistema takve da
samo svaka stota planeta u ekosferi kruži oko svog sunca, onda još ostaje 180 miliona
planeta na kojima bi mogao postojati život. Pretpostavimo, zatim, da se život razvio samo
na svakoj stotoj od onih planeta na kojima se mogao razviti: još bi ostalo 1,8 miliona
planeta sa životom.
Po iducoj pretpostavci, na svakoj stotoj od 1,8 onih planeta na kojima se razvio život postoje bica sa stupnjem inteligencije kao u homosapiensa.
No, i na osnovu te poslednje pretpostavke, u našem Mlecnom putu osiaje još more od
18.000 naseljenih planeta.
Buduci da najnoviji podaci spominju 100 milijardi zvezda stajacica u našem Mlecnom
putu, u obzir dolazi mnogo veci broj od onoga do kojeg je došao profesor Lej u svojoj
opreznoj proceni.
Dakle, ako i ne uzmemo u obzir utopijske brojeve i nepoznate galaksije, možemo racunati da se srazmerno blizu Zemlje nalaze planete na kojima postoje slicni životni uslovi kao na našoj planeti.
Dabome, možemo dalje razviti tu misao: ako je od tih 18.000 planeta naseljen
samo jedan posto, još ih ostaje 180! Nesumljivo je postojanje Zemlji slicnih planeta — sa
slicnim sastavom smese plemenitih gasova, sa slicnom gravitacijom, sa slicnom florom,
a možda, cak, i faunom.

Iz knjige "Secanja na buducnost" - Erich Von Daniken

(http://www.world-mysteries.com/newgw/otis2.jpg)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 14-10-2009, 17:32:15
DALI ONI IPAK DOLAZE?


Svemir se najcesce opisuje kao beskonacni prostor u
kome vlada savrseni red i besprekorna harmonija.
Takodje i vodece monoteisticke religije nude razna ubedjenja i sire ideju o tome kako je svemir savrsen upravo zato jer njime neposredno vlada Bog.
Ogromno prostranstvo sa nepoznatim brojem planeta okruzuje nasu dragu majcicu planetu
Zemlju a mi se uprkos tome osecamo tako usamljenim...


Covecanstvo. Ljudska rasa. Sami u svemiru.
Da li je to moguce?
Da li se to uklapa u savrsenu viziju kosmosa?
Da li cemo uskoro sklapati medjuplanetarna poznanstva?

Nepoznati leteci objekti tzv. NLO, vidjeni su u razlicitim oblastima nase planete i sve je vise onih koji tvrde da su bili svedoci tajanstvenih pojava na nebu. Sta ustvari podrazumevamo pod pojmom NLO? Najbolju definiciju po mnogima dao je astronom Alen Hajnek koji kaze: NLO je prijavljeno opažanje nekog objekta ili svetlosti na nebu čija pojava, putanja, dinamičko i svetlosno ponašanje ne ukazuju na logičko, opšteprihvaćeno objašnjenje i koje ne samo da zbunjuje prvobitnog posmatrača, već ostaje neobjašnjeno i posle pomnog razmatranja svih raspoloživih dokaza od strane osoba koje su tehnički sposobne za zdravorazumsku identifikaciju. Znaci prosto receno, NLO bi mogli biti neidentifikovani leteci objekti ili neka druga opticka pojava uocena golim okom ili radarom koja svojim izgledom odudara od logicnog. Tajna interesovanja za ovakve objekte ili pojave lezi u ideji da su oni verovatno proizvod vanzemaljske inteligencije.

Vratimo se na trenutak u proslost. NLO-i se spominju jos u anticko doba. Rimski zapisi beleze spominjanje stitova pa cak i citavih vojski vidjenih na nebu. Mnogi tvrde da se na ikoni “Raspece” u manastiru Visoki Decani, u pozadini vide dva sitna detalja ciji izgled podseca na letece tanjire. Medjutim prvi dostojni izvestaji o ovim pojavama doci ce tek tokom Drugog svetskog rata. Saveznicki i fasisticki piloti opazali su nepoznate letelice na nebu koje su zatim prozvali fu-lovci.

Savremeni pogled na pojavu NLO-a zapocece 24 juna 1947 godine kada ce americki biznismen Kenet Arnold ugledati 9 letecih objekata koji svojim oblikom nisu u potpunosti podsecali na tanjire.. Medjutim njihovo kretanje licilo je na podskakivanje tanjira prehodno lansiranog po povrsini vode i od tada ce se ustaliti termin “leteci tanjiri”. Objekti koje je Arnold video blizu brda Reinir u drzavi Vasington leteli su na visini od oko 10 000 stopa. Ovaj dogadjaj ce neverovatno privuci paznju medija.

Ubrzo ce sirom sveta poceti da se javljaju ljudi razlicitog starosnog doba i razlicitog drustvenog statusa koji ce tvrditi kako su bili u neposrednom kontaktu sa vanzemaljcima. Interesantno je to da su sve njihove price u sustini iste i da se mnogo detalja podudara iako ti ljudi nikada nisu bili u medjusobnom kontaktu. Slucaj koji ce uzdrmati Evropu dogodio se 1990 godine kada su sirom Belgije vidjeni crni trouglasti leteci objekti koji ce se susresti i sa belgijskim vazduhoplovstvom. Bilo je mnogo prijava o navodnim otimicama od strane vanzemaljaca ali ipak je doakazano da je vecina bila obmana. Medjutim, susreta trece vrste bice sve vise ali dokaza o postojanju nasih kosmickih komsija bice sve manje. Amerikanci ce ubrzo formirati jedinice poput Robertsonov panel(od strane CIA), zatim projekat Plava knjiga br 14 i Kondonov komitet. Zajednicko svima bice to sto ce se truditi da obore tvrdnje i dokaze o postojanju NLO i da vecinu izjava svedoka proglase obmanama kako bi se sprecila panika medju stanovnistvom. Znaci “Ljudi u crnom” zaista postoje i ocigledno da film sa Will Smithom nije samo delo fikcije. Izgleda da neko ko “brine” o nama zeli da nas zastiti od istine koja mozda moze biti neprijatna. Ali od istine se ne moze pobeci i jednog dana cemo morati da se suocimo sa cinjenicom da nismo sami u svemiru, da oni postoje... Kako ce reagovati svetska javnost? Kako ce reagovati “Ljudi u crnom”? Lazi vise nece biti dovoljne kako bi se sprecila panika... strah...

(http://najvecetajne.yolasite.com/resources/greyufo.gif?timestamp=1252184103804)

(http://www.elrongroup.org/im2/alien.gif)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: Alkar 15-10-2009, 13:08:57
Ovako je izgledalo nebo iznad Moskve pre neki dan

http://www.youtube.com/watch?v=EcHKsMxFBKE
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: Luna 15-10-2009, 13:17:25
Vauuuu....... :aq18:
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 15-10-2009, 16:58:21
(http://img180.imageshack.us/img180/9316/majkapriroda.jpg)

Neobičan uplakan ženski lik stvorio se prilikom topljenja leda.Dali to majka priroda plače nad našom sudbinom?

(http://img23.imageshack.us/img23/7234/014000742.jpg)


Je li ovo tek tipičan primer pareidolije ili nas viša
sila na šokantan način upozorava na posledice klimatskih promena i
globalnog zatopljenja? Ma u što bili uvereni, to što vidite stvaran je
prizor otapanja ledenog pokrivača Austfonne u Norveškoj.


"Majku prirodu u suzama" objektivom je zbeležio fotograf i predavač o zaštiti okoliša  Michael Nolan, koji već godinama luta arhipelagom Svalbard i beleži promene:

"Da, to baš kao da je njeno lice, majke prirode, nesrećne i
uplakane zbog naše nesposobnosti da stanemo na kraj globalnom
zatopljenju. Ledeni se pokrivači iz godine u godinu sve više i više
povlače, pa bi se moglo reći da se njen lik ukazao na pravome mestu",
prokomentarisao je autor scenu kojoj je uživo svjedočio ne otkrivši
pritom u šta veruje – je li prizor plod slučajnosti ili se tu krije nešto više.


Šta vi kažete? Je li ovo primer pareidolije (reč je o fenomenu
kada mozak slučajne detalje povezuje i tumači kao nešto što  mu je poznato) ili
se ovo lice tu ipak nije našlo slučajno?



Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 16-10-2009, 20:29:08
http://www.youtube.com/watch?v=ohtO8znP-Ew&feature=player_embedded# (http://www.youtube.com/watch?v=ohtO8znP-Ew&feature=player_embedded#)

http://www.youtube.com/watch?v=__3JYJFgG5M&eurl=http%3A%2F%2Fwww.dernek.ba%2Fblog%2F2165483%2FMeho_%2Fbeba-vanzemaljac-u-mexiku&feature= (http://www.youtube.com/watch?v=__3JYJFgG5M&eurl=http%3A%2F%2Fwww.dernek.ba%2Fblog%2F2165483%2FMeho_%2Fbeba-vanzemaljac-u-mexiku&feature=)

DOBRO PROMISLITE PRE NEGO ŠTO SE ODLUČITE DA POGLEDATE OVE VIDEO SNIMKE??????
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 16-10-2009, 21:30:44
http://www.youtube.com/watch?v=gXRWoWyRaRE&feature=player_embedded# (http://www.youtube.com/watch?v=gXRWoWyRaRE&feature=player_embedded#)

Svedočenje o postojanju skrivenih podzemnih baza. Sa prevodom.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 29-10-2009, 19:25:36
МИТОВИ О ХИПЕРБОРЕЈИ

Митови о Хипербореји, земљи праотаца на далеком Северу, земљи која почива „изнад северног ветра“, веома су дубоко уткани у митологије и колективно несвесно скоро свих индоевропских народа (и, наравно, не само њих). Сама по себи, ова чињеница има огроман значај. Али важније од чињенице њихове распрострањености јесте питање шта они уопште значе. Ако хиперборејски митови заиста имају тако важну улогу у несвесном индоевропских народа, они је имају захваљујући свом сопственом значењу, својим унутрашњим садржајима. Јер, мит за нас није „лажна прича“, празноверица ни неспоразум. Мит је безвремена стварност, која се, можда, „није одиграла никад и нигде“, али која се непрекидно понавља у историји и, штавише, стварност која је одређује и дефинише.


   Значења мита су многобројна, и могуће их је тумачити у најразличитијим кључевима.
Подразумева се, такође, да они имају и свој дословни, „натуралистички“ смисао: сваки
истински мит није искљичиво фантазија, уобразиља, оно што је у њему садржано одговара
неким конкретним условима, у времену и простору, на Земљи. Другим речима, мит се није
морао догодити на начин на који је описан, никадa се заправо на тај начин није ни догодио,
али се могао догодити, и догађао се, у одређеној мери. „Истинито је само оно што се није
догодило никад и нигде“ (Новалис).

   Хиперборејски митови нису само непосредне и јасне евокације Земље бесмртности на
далеком северу континента. Када се, у руској бајци на пример, помињу трoјица браће, од
којих трећи и најмлађи беше Иван, који је живео у некој далекој земљи у којој је владала
стална тама, све док Иван није убио џиновску змију и ослободио Сунце... – то је, за нас,
очигледна и јасна евокација арктичке ноћи, дакле Севера, Хипербореје. Иван ту понавља
aрхетипски подухват Индре који је убио змаја Вритру, како би повратио Сунце и ослободио
небеске воде. Митови о Хипербореји имају и ту предност што, слично митовима о Атлантиди,
представљају сећање на реалну земљу (премда се њихова значења тиме не исцрпљују), али су,
за разлику од атлантидских митова, релативно уско локализовани, у околополарне области:
само овде могуће је трагати за њиховим материјалним траговима и потврдама.

   Али, независно од њихове дословне истинитости, реч је превасходно о архетиповима
Севера, који поседују своју сопствену снагу и образују скоро сасвим самосталну реалност.
Независно од конкретних историјских услова, они се повлаче и изнова оживаљавају, увек с
новом и раније неслућеном снагом. Њихову нарочиту привлачност, у свим епохама, није
потребно посебно доказивати. Они с лакоћом налазе своје изразе: у митовима и народним
предањима, у бајкама и причама, у песмама, па чак и фолклору. Предалеко би нас одвело да
само покушамо да побројимо њихове разноврсне изразе и облике, у многим и разнородним
традицијама. Они су такође и тема уметничких дела али, од пре неког времена, и научних
студија, које им, на различите начине, обезбеђују макар привид научне аргументације.
(Каткад, додуше, имамо утисак да њихов циљ уопште и није постављање неке нове хипотезе,
теорије или научне истине: оне су понекад напросто саме себи циљ.)

Иза орлова, чувара злата

Најстарији нама познат помен хиперборејског мита је онај који налазимо у
Херодотовој Историји. Херодот нам преноси чудну повест о Аристеју с Проконеса који је,
идући трагом Аполона, доспео до Иседоније. Аристеј је у Метапонту био штован у виду култа
јер је, како се веровало, седам година провео с Аполоном, у земљи Хиперборејаца. Ево тог
баснословног описа, којег Херодот дугује Аристеју, песнику данас изгубљених Аримаспијских
песама, а који и данас привлачи коментаторе и тумаче: „иза Иседоњана станују Аримаспи,
људи с једним оком (...) иза њих су орлови, чувари злата, а још даље од ових, све до
морске обале, станују Хиперборејци”. (Управо овде, према Плутарху, снива Кронос, бог
Златног доба.)

   Аристејев опис садржи јасно сећање на Златно доба, на првобитност, на „прву и
најбољу од свих земаља“, на Хипербореју. Херодотова етимологија, међутим, кад је у питању
име „Аримаспи”, очигледно је погрешна: она представља типичан пример грчког превођења и
тумачења имена по звучности. Aли, „светлост староиранске лексике омогућава нам спознају
исправног тумачења имена `Аримаспи`; „Aryannaaspa“ = „Арији који воле коње” (Драгош
Калајић: Увод у арктичку теорију Локаманја Махарај Тилака).

   Аристеј је ишао трагом Аполона чиме је заслужио деификацију, култно поштовање. За
Аполона се веровало да сваке године одлази у Хиперореју, на кочијама које вуку лабудови.
Он више није хтео да се врати назад и Грци су могли да га у своју земљу домаме једино
песмом. Према Диодору Сицилијском у Хипербореји се налази и Аполонов храм, храм посвећен
богу Сунца. Другим речима, култ Аполона потиче из Хипербореје одакле су га у Грчку донели
древни Ахајци.

   Из своје отаџбине на крајњем северу, Хиперборејци су сваке године слали заветне
дарове, од народа до народа, увијене у пшеничну сламу, од крајњег Севера евроазијског
континента све до острва Дел на југу. Заветни дарови, увијени у пшеничну сламу – то је
знак вечности вредности, традиције која се преноси, од народа до народа, и од покољења до
покољења. У знак сећања на смрт хиперборејских девојака које су те дарове први пут донеле
на Дел, бележи Херодот, постоји обичај да „делске девојке и младићи секу своју косу; уочи
свадбе одсеку девојке себи један прамен косе, обавију га око вретена и стављају на гроб...
а сви момци са Дела омотавају прамен косе око једне зелене гранчице и стављају га на
гроб”.

„Ultimа Thule a sole nomen habens“

Познохеленска и позноримска варијација хиперборејског мита је мит о Ultima Thule.
То је земља вечне светлости на крајњем Северу, Ultima Thule a sole nomen habens. Извесни
Питеас, негде у другој половини IV века старе ере, предузео је путовање бродом из родне
Масалије (данашњег Марсеја) на крајњи север Европе. Последњој земљи до које је допловио
дао је име Ultimа Thule (Последња Тула). Остаће забележено и да је Констанцио Хлор
предузео поход на британска острва како би контемплирао „најсветију земљу, најближу
небу“.

   Али се топоним Тула јавља и у многим традицијама претколумбовске Америке:
средиште империје Толтека звало се Тула (Туљан). За Тулу, земљу вечног сунца на северу,
„код великих вода“, знају и митологије племена Науа и Астека. Индијанци из племена Квике
(Централна Америка), према легенди, предузели су пут ка Тули али су је нашли под ледом и у
тами, без Сунца. 1925. године, Индијанци племена Цуна покушали су да оружјем успоставе
независну републику Тула.
 

   Тула је топоним изузетно раширен у Евроазији, од Русије, (стари град Тула и језеро
Тулос у Карелији), Украјине ( Туљчин), до Француске (Тулон и Тулуз). Значење речи,
међутим, сачувано је у руском и српском, где реч утулити има значење пригушивања,
скривања, а тулити значи јадиковку, жалопојку. Исто као што значење речи Бореј, северни
ветар, има аналогију у санскритском bhurati, бора код Руса (урагански ветар) и нашем (и
староруском) бура. Али име самог Аполона, према руском истраживачу Валерију Демину, који
се позива на Чертакова, има корен у речи опалити, која, и у руском и у српском, има
истоветно значење.

Кочије које вуку лабудови

Значење мита којег износи Херодот је очигледно: Хипербореја је северна
праотаџбина, прапостојбина многих народа, међу њима и Грка. У питању је древна меморија,
сећање транспоновано у простор, а не пуки географски опис. Порекло Аполоновог култа је
Север. У студији Шакасте гривне и културни идентитет Индоевропљана, Живојин Андрејић
указује на један изузетан налаз с нашег тла, такозвану „дупљајску статуету“:

   „Врло значајна је појава птицоликог идола на колицима која вуку барске птице из
Дупљаје код Вршца. Ова представа се несумњиво доводи у везу са митом о делфијском Аполону,
који борави шест месеци у земљи Хиперборејаца, далекој и маглом покривеној области, (...)
да би затим следећих шест месеци боравио у сунчаној Грчкој. Могао би дакле бити у питању
претеча Аполона Беленуса, који је у нашим крајевима поштован као бог Сунца (...).“

   Порекло Аплоновог култа, дакле, не треба тражити у центрима у зони микенске
културе, на Средоземљу уопште, већ једино на Северу. То је јасно значење обичаја делских
девојака и младића да секу себи косу и полажу је на гробове, као и предања о даровима које
сваке године Хиперборејци шаљу са крајњег Севера, кроз руке различитих народа, све до југа
Европе. У питању је завет верности хиперборејској традицији.

   Валериј Демин цитира Паусанију, античког писца из II века, који у делу Опис
Хеладе (Х. V, 8) наводи да се први свештеник–пророк Аполоновог храма у Делфима звао Олен,
Олењ, тј. Јелен: Јелен је недвосмислено северни, дакле хиперборејски, симбол Сунца.

   Римски аутор Плиније Старији у Природној историји (Historia Naturalis IV.26) пише
о Хиперборејцима као о сасвим реалном становништву арктичког круга које је са Хеладом у
вези преко хиперборејског Аполоновог култа.

Аполонов храм у Лапландији

Руски археолози открили су археолошки локалитет из палеолита Березовска стајанка
на обали реке Печоре чија се старост процењује на 40.000 – 20.000 година. Њихово откриће
значајно мења наше представе о насељивости северног круга у тако давним епохама. 1922.
године Александар Барченко и Александар Кондјајин организовали су археолошку експедицију
на полуострву Кола у руској Лапландији, где се, на обалама Сејдског језера, налази древно
светлиште народа Саами. Име полуострва има јасну соларну симболику: то је земља Сунца,
сунчевог кола. На самом полуострву постоји мноштво топонима с типично индоевропским
коренима инд, ганг и рам. Постоји на пример шест река с основом „инд“ (Индога, Индоманка,
Индега, Индигирка и две реке са именом Индига, постоји Рамово језеро, итд.).

   „Резултати ове експедиције су“, налазимо у књизи Драгољуба Антића Континуитет
винчанске цивилизације (од могућих хиперборејских корена до данас) (Београд, 2004),
„заједно са подацима који инспирисали истраживање, нестали у архивама КГБ-а, а сами
истраживачи су изгубили животе у чисткама наредних година ... “

   Исти аутор обавештава нас о експедицијама Хипербореја 97 и Хипербореја 98, које је
организовао Валериј Демин, такође упућеним на полуострво Кола, у руску Лапландију. На том
полуострву налазе се лавиринти од облутака, пречника око 5 метара, камене пирамиде и један
петрограф димензија од око сто метара, где је на стени усечена крстолика људска контура.
Постоје, међутим, и сасвим особена светилишта од наслаганог камења, на чијем врху се
налазе јеленски рогови – сејди. Некад су се налазила свуда, данас већином на забаченим
местима, у планинама.

   Најинтересантније од свега је налаз експедиције Хипербореја 97, у Ловозерској
тундри, у средишњем делу полуострва. Локалитет се налази на око 500 метара изнад нивоа
Сејдског језера. Рушевине мегалитског комплекса које се састоје од џиновских степеника,
насипа и зидова Демин је назвао „руинама Хипербореје“, и довео их у везу са записом
Диодора Сицилијског о Аполоновом храму у Хипербореји.

   Било како било, из дана у дан се потврђује да далеки Север уопште, чак ни у тако
давним епохама, није био пуста земља. За њега су очигледно везана многа бурна збивања
протоисторије, о којима, засада, знамо веомо мало. Нема сумње да ће нова археолошка
истраживања умногоме, ако не и у потпуности, изменити представе које данас имамо о њему.

Јелен, мамут и говече

Наш научник Милутин Миланковић аутор је најцеловитијег и досад непревазиђеног
математичког модела смене ледених доба и климатских промена на Земљи. У његовој књизи
Календар земљине прошлости (Београд–Земун, 1926) можемо прочитати следеће:

   „За време оне хиљаде година коју полови година 9.500 пре Христа уздигао је се над
Северном Европом један благ талас топлоте. За време те милиаде била су лета и у
најсевернијим деловима Европе необично топла, па су тада могле онде да успевају биљке које
сада више не могу.“

   До сличних закључака, премда сасвим другим путевима, анализирајући традиције
степских народа Евроазије, дошао је и руски научник Лав Николајевич Гумиљев. Тако он, у
делу Етносфера – историја човечанства и историја природе (Москва, 1993) закључује да је,
негде крајем последњег леденог доба (20.000–12.000 година пре Христа), у области северног
Сибира постојала веома бујна степа, а не данашња хладна тајга. Та је климатска особеност
била условљена постојањем стабилног антициклона који је, опет, имао за последицу веома
малу количину падавина. Довољне количине воде обезбеђивали су околни ледници који су се
топили, стварајући бројне реке и језера, препуна рибе и птица. Степама су пасла стада
говеда, јелена, мамута и газела. То је амбијент у коме се стварала раса Индоевропљана,
гајећи култ Сунца, чији је симбол јелен, северни јелен, а отуда и велики значај говечета,
које код свих Индоевропљана симболизује благостање.

   Са завршетком леденог доба, у северни Сибир, у северну Русију и Скандинавију
продиру циклони који доносе хладноћу и влагу. Клима се драстично мења, плодне степе се
претварају у хладне тајге, одасвуд надире лед и снег; животиње, огромна стада из степа а
за њима и масе ловаца, крећу на југ. Није ли то иста она глацијација коју памти
староиранска Авеста? Тако долази до велике анабазе Индоевропљана. Додуше, Гумиљев нигде не
тврди да су становници те прастаре степе били једино и искључиво Индоевропљани; њихову
судбину су могли делити и преци многих других раса и етноса које данас знамо. Али ипак,
сећање на то најживље је сачувано управо у традицији индоевропских народа. А то чини и
предмет обимне и генијалне студије Bal Gangadhar Tilaka, под насловом Арктичка прадомовина
Веда.

   Треба рећи да је Тилак у свом делу пружио најпотпунију и најсмелију формулацију
хиперборејске теорије. Он јој је обезбедио и изузетну научну аргументацију, која досад ни
на који начин није побијена – време засада ради једино у њену корист, потврђујући у битном
његове закључке и интуиције. У чињеници да је скоро сви аутори који се баве прапостојбином
и пореклом Индоевропљана уредно и коректно наводе – макар и у фуснотама – али не
побијајући је нити је потврђујући, треба видети искључиво знак признања Тилаковом генију.

   Тилакова Арктичка прадомовина Веда објављена је на самом почетку ХХ века, 1903.
године. Значај његове теорије отада не јењава него расте, и за протеклих стотину година
она је без сумње извршила веома снажан утицај и инспирисала многе да пођу трагом
истраживања Арктика и прастарог наслеђа Индоевропљана.

[b„Најдревнија сведочанства које је оставила наша раса“b]

Задржаћемо се, у најкраћим могућим цртама, на Тилаковом делу. Задржаћемо се на
његовим закључцима и исходима, заобилазећи, овом приликом, иначе веома утемељену, сложену
и чврсту аргументацију.

   Његова разматрања заснивају се на оном што он назива „најдревнијим сведочанствима
које је оставила наша раса“ – на анализи најдревнијих текстова Индоевропљана: Веда, свете
књиге хиндуизма и Авесте, свете књиге Персијанаца, односно њеног првог и најстаријег
поглавља Вендидад, употпуњујући своју егзегезу поглављима која се односе на астрономију,
метеорологију, геологију, биологију, археологију, палеонтологију, компаративну
митологију...

   Резултат је значајно померање дотад сасвим произвољно процењене старости Веда, и
то за неколико миленијума уназад. Тилак нас тако враћа много хиљада година у прошлост, у
таму праисторије, у којој назиремо контуре велике аријске културе која је, несумњиво,
цветала у циркумполарним областима. Треба нагласити да се Тилак, тумачећи натуралистичке
аспекте ведског предања често не задржава само на њима већ да осветљава и основне,
најбитније садржаје индоевропске традиције, као што су апсолутни дуализам светлости и
таме, лета и зиме, дугог дана и дуге ноћи.

   „Докази које смо прикупили у претходним поглављима почивају на наводима из прве
руке из Веда и Авесте, који без могућности заблуде доказују да су песници Риг-Веде
(најстарије од четири Веде – прим. Б. Н.) познавали климатске услове који се дају запазити
само у арктичким областима ... Дуг дан и дуга ноћ од по шест месеци, дуга обрћућа и
непрекидна зора током више дана, година са мање од дванаест сунчаних месеци, све су то
познавали и описали ведски барди не помоћу алегорија и метафора, него непосредним
алузијама које су дуго остајале неразумљиве или рђаво тумачене (...)“

   Прапостојбина Аријеваца, закључује Тилак, могла се налазити само на крајњем
Северу: „непрекидна зора од тридесет дана могућа је само на неколико степени јужно од
Северног Пола. Али ако се географска ширина може одредити са великом тачношћу, географска
дужина, напротив, остаје у потпуној неодређености“. Ипак: „(...) није невероватно да се
исконско станиште налази на северу Сибира, пре него на северу Скандинавије или Русије.“

   Аријевски празавичај уништен је снегом и ледом – глацијацијом о којој постоји
недвосмислено, јасно и непосредно сведочанство у Вендидад – и то у време од пре осам и
више хиљада година пре Христа; а то је уједно почетак постгласијалне ере и сеобе Арија, те
њиховог расејања по евроазијском континенту.

` „Прво од места и сјајних земаља које створих ја, Ахура Мазда, беше Airyana Vaejo
(Аријски рај) коју облива добра река Daitya.

   „Angra Mainyu, пун смрти, узврати стварајући ову пошаст, речну змију и зиму, које
створише Daevasi.

   „Ту има десет зимских и два летња месеца, а ти месеци су хладни за воду, хладни
за земљу, хладни за растиње. Ту је средиште зиме, ту дно зиме, ту срце зиме, ту најгора од
пошасти“ (Вендидад; Фаргард I).

   У Фаргард II налазимо почетак повести о расејању Арија, кад Ахура Мазда упозорава
Јиму да ће се „на тварни свет обрушити злосрећне зиме које ће изазвати падање снега у
густим слојевима, дебљине једне аредви, на највише планине“.


Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 29-10-2009, 19:33:16
Звездане мапе „Атлантиђана“

Тилак није једини који је ишао трагом хиперборејског мита. Његова открића, у
научном домену, су најспектакуларнија и, можемо рећи, најпотпунија, најцеловитија. Други
аутори, пре и после њега, доспели су до сличних или чак истих закључака, следећи друге
путеве и сасвим различите оптике и методе спознаје.

   На првом месту, треба споменути француског астронома, иначе астронома последњег
француског краља: Jean Sylvain Baillya (1736-1793 – година када је Баји гиљотиниран).
Слично Тилаку, кога су на истраживања подстакли подаци о положају сазвежђа које је могао
наћи у древној ведској литератури – Бајиеву радозналост подстакле су древне астрономске
мапе које су му доносили мисионари и путници из Индије. Оне су, према Бајиу, могле настати
само прецизним опажањима из области које се налазе између 50-ог и 60-ог степена северне
ширине. Претпоставио је да су у питању опсервације „неког непознатог народа“ – Баји их
назива Атлантиђанима – који је мигрирао од крајњег севера ка југу. Аутор је нашао и бројне
потврде за своје претпоставке, истражујући многе и разноврсне митологије. Наводимо његов
главни закључак: „када уједнимо те традиције, често мутне и конфузне, опажамо са
запањеношћу да све оне теже истом циљу, који њихова исходишта поставља на Север“.

   Баји је тај „непознати народ“ назвао „Атлантиђанима“: ми ћемо их поистоветити са
Хиперборејцима, будући да је њихова постојбина смештена „између 50-ог и 60-ог степена
северне ширине“, дакле у околополарне области које нас управо, на овом месту, највише и
интересују (митска Атлантида о којој извештава Платон налазила се негде у северозападном
Атлантику). Она је, за ауторе попут Рене Генона, у тесној вези са Хиперборејом али ипак
као другостепени центар поларне традиције те их је погрешно, па чак и опасно,
поистовећивати.

Људи-Богови и људи-животиње

Други аутори, другим путевима, долазили су до готово идентичних закључака. Ми ћемо,
за потребе овог огледа, међу многим другим, поменути фризијског научника Хермана Вирта, о
коме нас, у свом делу Хиперборејска теорија (Москва, 1992), извештава Рус Александар
Дугин, задржавајући се на крају на концепцијама тзв. аутора традиционалиста, као што су
Рене Генон и Јулијус Евола. Дугин, у својој књизи, говори не о научним открићима,
теоријама, хипотезама или „погледу на свет“, већ управо о „васиони Хермана Вирта“.

   Непознат нам је пут којим је Херман Вирт дошао до својих сазнања. Савршено је
јасно да до таквих сазнања није могао доћи путевима које је следила ортодоксна наука оног
доба.

   Али, као што ћемо увидети, то питање има само секундарни значај. Битније од
питања метода јесте питање шта је Херман Вирт видео и закључио, шта је истински резултат
његових радова. Чињеница да су они, понегде, описани као фантастични, ни најмање не
умањује њихов значај – Вирт ионако говори о стварима које етаблирана наука заобилази или
прећуткује. Али нас овде, у првом реду, интересује истинитост, не толико конкретних
историјских чињеница, колико истинитост мита.

   Најзначајније његово дело носи наслов Порекло човечанства. У њему, и у многим
другим својим књигама, Вирт развија сопствене концепције, чије је полазиште Арктогеја,
Северна Земља; Хипербореја, као исходиште човечанства али, изнад свега, једне људске расе
и једне традиције која се од почетка појављује у свом довршеном – боље би било рећи
савршеном, органском – облику. Током наредних времена, у постарктичкој ери, она ће постати
предмет искривљавања и изопачавања али, такође, и тајанствених поновних јављања, у мање
или више чистом и изворном виду. Она ипак, упркос свему, остаје главни предмет, најважнија
тема духовне историје човечанства.

   Њен главни носилац, а тиме и главни субјект историје, јесте арктички човек, човек
Пола, представик арктичке расе, заправо представник расе Људи-богова: истинских Синова
Божијих у Васиони. Њему стога савршено одговара екстремна арктичка природа, поларно
окружење, са скоро апсолутним дуализмом светлости и таме, живота и смрти, топлоте и
хладноће (таме, смрти и хладноће, који наступају током арктичке зиме).

   Закономерно и природно, будући да је и сам Бог двојствен, арктички
прото-континент има своју потпуну супротност и противтежу, прото-континент Југа, Гондвану.
То је земља ноћи, тропи и екватор, (а не Јужни Пол), настањена, не Људима-боговима, као
што је то случај у Арктогеји, него Људима-животињама. Југ је демонски антипод Арктика.
Некад, у терцијару, две расе живеле су у потпуности одвојено и без међусобног мешања.
(Веде памте и изричу апсолутну забрану њиховог мешања.) Негде почетком квартара, с
глацијацијом Арктогеје, кад северна земља замрзава, при чему известан број представника
нордијске расе ипак остаје да живи међу леденим бреговима, почиње пут северног човека ка
Југу, а тиме и до супротстављања, сукоба, бескомпромисне борбе, али најзад и до мешања две
људске расе. Тако почиње и период постепене деградације нордијске традиције. И не само што
долази до замрзавања Арктогеје, већ се и сама Гондвана распада на неколико континената, а
првобитна опозиција Север–Југ бива замењена новом, опозицијом Исток–Запад. „Атлантида се
тада налази у Северном Атлантику и додирује остатке Арктогеје. Источни континент је
прото-Евроазија.“

   Вирт потом следи сложене путеве миграција нордијске расе које постепено мењају
изглед и расни састав становништва Гондване. Атлантски циклус, грубо узев, одговара касном
палеолиту, и то његовом магдаленском периоду, 22-10 хиљада година пре Христа.

Из археолошког „ниоткуда“

Кромањонски човек се појављује из археолошког „ниоткуда“. Његова појава је
необјашњива са становишта еволуционог концепта. Он није чисти северни тип, који се, у свом
чистом виду, у историји јавља тек касније, у мезолиту и неолиту, премда је његово
откривање (oткривање северног типа човека) веома отежано услед особеног начина сахрањивања
– спаљивањем, а не покапањем у земљу – које за собом не оставља антрополошке трагове.

   Орињачки тип представља мешовиту подврсту нордијског расног типа и полуживотиња
Гондване али он не настаје никаквом еволуцијом већ мешањем кромањонца, са својим савршеним
особинама, с неандерталским типом човека. Неандерталац је потомак пра-расе Гондване (расе
људи-мајмуна, полуживотиња Гондване). Први талас миграција нордијског типа, „Људи-богова“,
у ствари су Атлантиђани, пристигли из северног Атлантика и са западног Арктика. Они
остављају за собом мегалитске споменике, а такође и „северноафричке, арапске, асирске,
јужноиндијске и океанске Атланте (Амореји, Маври, океански Маори...)“, и то у изузетно
сложеним схемама и линијама сеоба, укрштања и миграција.

   Други талас миграција северног типа – то су људи Туата де Данан, пристигли на
Исланд и у Ирску са севера – означава заправо истинске прото-Индоевропљане, Аријце који,
слично кромањонцу али ипак позније, у касном неолиту, мигрирају ка југоистоку, преко
Кавказа, ка Индији и Ирану. Овде стварају или жаришта чисто аријских цивилизација (Иран,
Индија) или касте духовних учитеља (Јапан).

   Херман Вирт у својим радовима реконструише како основне токове миграција и мешања
раса – у основи његових концепција је апсолутни дуализам, двојност два супротстављена
основна принципа, чије су последице и саме људске расе – тако и њихове духовне садржаје.
Амбиција Хермана Вирта је да осветли, разоткрије токове истинске историје човечанства.
Његово полазиште у томе је хиперборејски мит. Вирт га развија на неслућен и, неретко,
грандиозан начин, допуњавајући тако недостајућа поглавља историје човечанства

Традиција која постоји одувек

Француски мислилац и метафизичар, „традиционалиста“ или „перенијалиста“, Рене
Генон извршио је ограничен али ипак веома снажан, концентрисан утицај на интелектуалне
кругове свог па и нашег времена, и то пре свега својом концепцијом „Примордијалне
Традиције“: Традиције која постоји одувек, која је надвремена и надљудског, божанског
порекла, али се током историје помрачује и губи, повлачећи се постепено у област
скривених, тајних знања, све до потпуног заборава у „мрачном“, последњем добу, које
индијска традиција зове kali yuga, а европске традиције „гвозденим добом“ или, у
хришћанству, „последњим временом“. Генонова област, према томе, није ни наука ни
спекулативна мисао, него езотерија. Он сам је одбијао да обавести читаоце о изворима
својих сазнања наглашавајући да овде није реч о знањима која се могу стећи путем књига, у
библиотекама.

   Генонову идеју „Примордијалне Традиције“ изнећемо само у општим цртама, онолико
кратко колико је то могуће, не задржавајући се на споредним „детаљима“. Првобитна
Традиција постоји одувек. Генон на многим местима сугерише њено поларно, хиперборејско,
дакле, индоевропско порекло. У својој пуноћи међутим она постоји само у првом, „Златном
добу“ човечанства (које одговара хиперборејском циклусу), да би затим, током сваког
наредног периода, била подвргавана регресивним процесима. Митови и легенде разноврсних
народа, религије и метафизичке доктрине, традиционални симболи и ритуали нису ништа друго
до парчићи тог Знања, прилагођени новим условима или преведени на популарни језик.

   Атлантски циклус људске историје је потоњи у односу на Хипербореју: на једном
месту Генон изричито упозорава на опасност поистовећивања Атлантиде и Хипербореје. Прва је
Запад, друга Север. Обе су разорене катаклизмама што је у основи последица самог смера
историје и времена, који имају регресиван, деградирајући ток. Тај силазни, регресивни ток
могуће је само успорити, али не и променити, све до почетка новог циклуса човечанства.

   Што се тиче имена Тула, које се среће у различитим областима, од Русије до
Централне Америке, оно, према Генону, означава некадашња „седишта спиритуалне власти“:
„мора се мислити да је свака од тих области, у мање или више удаљеним епохама, била
седиште спиритуалне власти као еманација оне примордијалне (дословно поларне) Туле... Реч
„Тула“ у санскриту значи вага и посебно означава зодијачки знак тог имена; али, по
кинеској традицији, звездана Вага првобитно је била сазвежђе Великог Медведа. То опажање
је од највећег значаја јер симболизам који се везује за Великог Медведа је природно и на
најужи начин везан за симболизам Северног пола.“

   И такође: „(...) треба разликовати атлантидску од хиперборејске Туле (...) ова
потоња, у ствари, представља главно и врховно средиште (...) Сва остала света острва, која
су свуда означена именима идентичног значења, била су само њене слике(...)“ (Рене Генон:
Краљ света).

   Близак Генону је још један традиционалиста, Италијан Јулијус Евола, премда би
било погрешно сматрати га за Геноновог ученика или следбеника. Евола се без сумње
инспирисао и Геноновим радовима али њих двојицу, поред многобројних сличности, деле и
значајне разлике. Евола је своје погледе најцеловитије изнео у књизи Побуна против
модерног света.

   Еволин светоназор заиста одликује готово манихејски поредак дуализама: на једној
страни је модерни свет, на другој, свет традиције вредности, који има исходиште у поларним
областима, на Северном Полу, у Хипербореји. То је истинско Златно доба, ако не човечанства
а онда барем индоевропске расе. Празавичај Индоевропљана смештен је на Полу, у
циркумполарним областима. Са катаклизмом која захваћа Хипербореју, почиње дуги марш
Индоевропљана, кроз времена и просторе, од крајњег севера планете ка југу, од
првобитности, путевима изопачења и декаденције, преко атлантског циклуса, од праисторије
до антике, од средњевековља све до нашег, „модерног доба“, које је посвемашња супротност
Традицији. Почиње и деградација самог човека, од бога или човекобога ка оном чисто људском
и, још ниже, ка анималном и демонском, све до мрачног амбиса „модерног доба“.

   У најдубљој основи, то је борба два космичка принципа: на једној страни је
животворна хијерархија Поретка, Реда, коју равноправно подржавају и бране и људи и богови,
на другој силе хаоса и ентропије; то је и борба за освећење, сакрализацију Простора (путем
ритуала), против сила Времена, које га уништавају и прождиру. Треба рећи и да су многи
Еволини увиди и „смеле интуиције“ накнадно потврђени учењем Жоржа Димезила, попут учења о
троделној идеологији Индоевропљана.

Светлост са Севера

Видели смо да су митови о Хипербореји све сем мртва прошлост. Они нису производ
уобразиље појединих класичних писаца а још мање мртва празноверица једног давног доба. Ото
Мук, поклоник једног другог мита, оног атлантидског, у књизи Све о Атлантиди (Alles uber
Atlantis), покушава да хиперборејски мит објасни путем извесних природних феномена, самих
по себи фасцинантних, који покрећу фантазију и буде извесне садржаје у посматрачу. Али, и
кад би то била сва истина о Хипербореји, такво природно окружење морало би, с временом,
привући или створити известан тип људи и онда, опет, природно довести и до стварања
одговарајуће расе и етноса, културе или цивилизације ...

   Митови о Хипербореји и данас покрећу бројне истраживаче и мислиоце. Север,
поларне области, које су некад привлачиле поларне путнике, данас привлаче археологе и
истраживаче прошлости. То нису стерилна истраживања: архетипови Севера и данас су
делотворни и живи, и они подстичу оне који их следе на истинске духовне пустоловине и
открића. Веома полако, неупоредиво теже него друге области и земље, Север открива своје
дубоко запретене тајне. Оне, сем тога, спадају у много дубљу прошлост него неке друге.
Неке индиције то пoтврђују: испитивања угљеником 14 показала су да су „мегалитски
споменици Европе и металургија Балкана старији од претпостављених медитеранских
прототипова. И не само металургија већ и атрактивне мале скулптуре Балкана су за милениј
старије од претпостављених егејских прототипова“ (Colin Renfrew: Carbon 14 and the
prehistory of Europe, San Francisco, 1972). Није ли то путоказ за будуће истраживаче –
путоказ усмерен ка Северу а не, као досад, ка југу континента?

   Некад, у ХIХ веку, археологија се руководила принципом Ex Oriente Lux (Са Истока
светлост). Потом је овај принцип био замењен новим: да се културе неолита шире од
северозапада ка југоистоку, од Западне Европе и Северне Африке, преко јужне Арабије, до
Индије и Океаније... Али је данас скоро општеприхваћена претпоставка да је колевка
најстаријег човечанства Африка, дакле, Југ.

   Нема сумње да је, током аријских миграција, затечено негроидно и монголоидно
становништво старије, а да су Аријци дошљаци, странци на евроазијском континенту. Данас,
захваљујући прегаоцима и јунацима Севера, Пола, морамо да размишљамо о новој претпоставци,
која свим наведеним даје сасвим ново и другачије место и значење. Ако је исходиште
човечанства, или барем једног његовог дела – индоевропске расе – Север, савршено је могуће
да су се њихове миграције током неолита и после њега одвијале путем и северозапада и
североистока, укрштајући се на Балкану и на Блиском Истоку, и стварајући тако жаришта
цивилизација које су, међутим, потоње у односу на културе севера Европе и Евроазије.

   Пре или касније, овакве претпоставке мораће бити доказане или оповргнуте новим.
Истраживања Севера су тек на свом почетку. Митови о Хипербореји представљаће при том, нема
сумње, веома моћан подстицај. Ништа слично се, уосталом, не везује за неку другу област
или континент, изузев прастарог предања о Атлантима на Западу. Порекло и традиција
Индоевропљана, (или можда чак читавог човечанства), њихова прапостојбина, кретања и
миграције народа и раса, током оног што називамо „праисторијом“, древне религије... – све
се то, као што смо видели, налази у тесној вези са хиперборејским митовима.

Идеја Центра

У свом последњем и највишем значењу хиперборејски мит репрезентује идеју Центра.
Тај центар има најпре метафизичко значење: реч је о Центру како интелигибилног тако и
сензибилног света. Потом, он је и просторно и временско средиште, симболисано „првом и
најбољом од свих земаља“, Хиперборејом, у чијем се средишту налази митска планина Меру,
која, опет, поседује своје сопствено средиште, а то је њен врх. У временском смислу, то је
прво и „Златно доба“, идеално сам Почетак, јер реинтеграција, метафизичко остварење, које
и није ништа друго до „освајање Центра“, подразумева кретање насупрот струји времена и
историје, који имају ерозиван ток.

   Тај центар је нематеријалан, метагеографски, надисторијски и надтемпоралан. Он и
не постоји у појавном, па према томе и не може ни бити уништен. То је центар који сам
човек треба да освоји али је тај центар скривен, тако да је доступан само изузетним. Зато
се, логично, симболизује и самим Северним Полом: премда је он сам, као „мирно место“,
непокретан, он чини да се све око њега окреће. Положај човека у центру је „деловање
не-деловањем“. Та непокретност одређује саму реалност и њене покрете: у том смислу, он је
„снажнији од саме стварности“. Онај ко поседује центар поседује и остатак кружнице.

   Отуда, у појавном свету, освајање Пола у физичком смислу потенцијално има
вредност метафизичког чина. На санскриту, реч „uttara“ истовремено означава „север“ и
„узвишену област“. Запућеност ка Хипербореји, идеалној отаџбини, постепено мења и самог
јунака романа Код Хиперборејаца Милоша Црљанског. У свету који је екс-центричан, он је
тај који поседује сопствени центар – безвремен, невидљив, и нематеријалан: „Сви смо ми са
поларним пределима, са поларним Сунцем у вези... Ти ледени крајеви су циљ свих народа, а
свако ко је завирио у то царство леда, постао је друкчији. Мене та заједница мртвих
истраживача, у поларним крајевима, највише и занима. Зашто су ишли тамо? Зашто су се
променили?“

   Према Хипербореји први се запутио (или се у њу вратио) сам бог Аполон: следио га
је Аристеј, песник данас изгубљених Аримаспијских песама. Јунак Црњанског, као и многи
поларни истраживачи, понавља његов чин. То исто чине и сви они који се данас запућују ка
Хипербореји.

Белешка о писцу

Борис Над (Винковци, Славонија, 1966). Студирао у Загребу и Београду, дипломирао на
Београдском универзитету. Од 1994. године објављује есеје и чланке у домаћој периодици
(Правда, Економика, Јавност, Држава, Погледи). Прозу, поезију и есеје објављивао у
Књижевној речи, Збиљи, Свескама, Савременику, Књижевним новинама, Српском листу, ЕВРОПИ
нација, УНУС МУНДУСУ, Трагу, Зениту, Летопису Матице српске и Политици.
Био је члан редакције Књижевне речи и редакције Зенита. Часопис УНУС МУНДУС (бр. 23-25,
Ниш, Нишки културни центар, април 2007) штампао је тематски блок састављен од текстова
aутора под насловом Нова Итака (Крај ноћи).


Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: Luna 04-11-2009, 20:23:28
Snimljen NLO kako otima bizona!
   Derek Bridžes uveren je da je snimio kako vanzemaljci otimaju jednu životinju u Hempširu, a njegovo oduševljenje dele i istraživači nadprirodnih pojava.

Derek Bridžes ugledao je sa prozora dva pulsirajuća svetla koja su na noćnom nebu lebdela 20-ak minuta.Uzeo je kameru i navodno snimio kako otimaju bizona kraj komšinije farme u Hempširu i uvlače ga u svoj svemirski brod. Svetla su neko vreme treperila nad bizonom, začuo se piskav zvuk, onda bizon nestao, a zatim i NLO.
"Nisam mogao da verujem. Siguran sam da se to zaista dogodilo - kaže Derek koji nije siguran da li su vanzemaljci oteli bizona ili konja", ali zna da je on prvi na svtu koji je snimio otmicu životinje.

http://vesti-online.com/Vesti/Zanimljivosti/4347/Snimljen-NLO-kako-otima-bizona

Britanski stručnjaci za NLO-e kažu kako su i pre vanzemaljci otimali životinje za istraživanja. Neke su vraćali žive, neke unakažene. Oko farme sa koje je otet bizon, radnici su tu noć našli nekoliko mrtvih životinja, ali vlasnik farme, bivši prvak formule 1 Džodi Šekter kaže kako mu ne nedostaje nijedna životinja.
Sa ovog područja ljudi su već javljali o čudnim objektima, a iz obližnje vojne baze nisu želeli ništa da komentarišu, kako su naveli, iz sigurnosnih razloga.

"Ovah snimak je sveti gral. Ovo je prvi put da je neko jasno snimio tako nešto. Veoma smo uzbuđeni", rekao je lovac na NLO-e, Kenet Parsons iz britanskog Društva zemaljskih i svemirskih misterija.

Ako vam nestane Auto iz dvorista,oteli su ga vanzemaljci! :aq24:


Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 06-11-2009, 19:14:58
http://video.google.com/videoplay?docid=8004881114646406827&q=8004881114646406827# (http://video.google.com/videoplay?docid=8004881114646406827&q=8004881114646406827#)

(http://educate-yourself.org/ct/Photos/chemtrails_2_files/clip_image052.jpg)
chemtrails

http://www.carnicom.com/contrails.htm (http://www.carnicom.com/contrails.htm)

http://weatherwars.info/?page_id=23 (http://weatherwars.info/?page_id=23)

http://www.rense.com/general49/chemm.htm (http://www.rense.com/general49/chemm.htm)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 08-11-2009, 19:07:34
(http://img255.imageshack.us/img255/5641/tn1q.jpg)

(http://img20.imageshack.us/img20/4309/medved0021.jpg)

(http://img97.imageshack.us/img97/4141/medved0031.jpg)

Genska mutacija ili neko novo čudo
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: pe-tar 08-11-2009, 19:23:18
                                 Jebote, pa od ovag se mož rikne! Mnogo sam se potreso!
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 12-11-2009, 18:44:45
http://www.mirin-dajo.com/mirindajo.html (http://www.mirin-dajo.com/mirindajo.html)

Dali ste videli ovo snimano 1947g. u Švajcarskoj.Obratite pažnju i na tekst.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: Luna 12-11-2009, 20:32:15
Neverovatno!!!!
Nisam mogla sve da gledam,samo ono prvo busenje.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 12-11-2009, 22:45:41
http://video.google.com/videoplay?docid=8652908955601247412&hl=en# (http://video.google.com/videoplay?docid=8652908955601247412&hl=en#)
Klikni na 14:00  Slučajnost ili?

Zašto je toliko misterija i zašto se toliko stvari skriva od nas običnih ljudi?Dali se više istine nalazi u mitovima i legendama nego u zvaničnoj istoriji?Ako nas toliko lažu o događajima čiji smo savremenici i koliko toliko nešto znamo,koliko li je laži u svim oblastima iz prošlosti?
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: Luna 12-11-2009, 23:04:13
Mi obicni ljudi saznamo samo ono sto se ne moze sakriti ili sto neko,iz nekih razloga zeli da nam nametne.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 13-11-2009, 16:44:44

Možda će vam ovaj tekst na prvi pogled izgledati kao da spada u  političku temu mada ima prostora i za tamo, ali ja sam ga postavio ovde zato što ima i mitsku pozadinu koja daje podlogu i puni smisao teksta. Drugi razlog je što je ovaj deo foruma dostupan široj javnosti a ne samo registrovanim članovima.

Priča o EU koju su sakrili od vas

Možda vam je promakla ova vest, dragi čitaoci, ali je verovatnije da vam je nisu ni saopštili: Prilikom ceremonije izbora novog predsednika evropskog parlamenta, Poljaka Ježija Buzeka, 14. jula ove godine, tokom intoniranja famozne ''himne Evrope'' - ''Ode radosti'', grupa britanskih poslanika je stojeći demonstrativno i prkosno pevala vlastitu, dakle britansku himnu. Druga vest istoga dana tiče se Francuske. U neredima (ako se to tako može nazvati), održanim kada i francuski nacionalni praznik ''Dan pada Bastilje'', i do trenutka kada je vest objavljena, u predgrađu nekih francuskih gradova izgrednici su zapalili tri stotine (!) automobila, dok je dve stotine i četrdeset izgrednika uhapšeno, te trinaest policajaca povređeno.
     
     Šta se to događa u ''najboljem od svih svetova'' u koji i zvanična Srbija žuri, i još važnije - zašto?
     
     Očigledno je da postoji veoma ozbiljno i masovno nezadovoljstvo, od nivoa marginalizovanih društvenih slojeva, pa sve do bogato plaćenih i privilegovanih evropskih poslanika. Projekt ''evropskih integracija'' došao je do tačke (i to ne prvi put) u kojoj se, kako su tvorci dijalektike definisali, dešava prelazak kvantiteta u kvalitet, a to nikako da se dogodi. Srpski rečeno - u ćorsokak. S tim u vezi, jedna od prvih izjava novog predsednika evropskog parlamenta, Buzeka, bila je više nego jasna: ''Ili će Lisabonski sporazum (''prepakovana'' verzija odbačenog evropskog Ustava - prim. P. A.) zaživeti u narednih šest meseci, ili nikad neće.''
     
     Nezadovoljstvo stanovnika utopije zvane Evropska Unija potiče iz veoma prostog razloga - ona nije po volji naroda koji žive u njoj, jer je čitav koncept ''ujedinjene Evrope'' nastao daleko od demokratskih institucija, želja i potreba tih naroda. Sve bi postalo još mnogo složenije i teže za ostvarenje, kada bi glasači bili obavešteni o dalekosežnim ciljevima rečenog projekta. O tome se, razumljivo, ne govori u najuticajnijim medijima, a to ne može biti u interesu svih onih stotina miliona ljudi čijih se života taj plan najneposrednije tiče.
     
     Ko su, dakle, stvarne arhitekte evropskog jedinstva i ima li to preduzeće neki krajnji cilj?
     
     Postanak Evropske Unije računa se sa 9. majom 1950. godine, donošenjem ''Šumanove deklaracije'', po njenom inicijatoru francuskom političaru Roberu Šumanu. Po njoj, Francuska i Nemačka obznanjuju svoju nameru da ujedine industrije uglja i čelika, izražavajući dobrodošlicu svima koji bi želeli da im se pridruže. Već naredne godine stvara se Evropska zajednica za ugalj i čelik, koju sačinjavaju industrije Italije, Holandije, Belgije i Luksemburga, uz pomenute Francusku i Nemačku. Stvara se i nadnacionalno telo ''Visoka kancelarija'' koje će kontrolisati industrije šest nacija. Od tada se sve odvija kao na pokretnoj traci: Sporazum o zajedničkom odbrambenom sistemu (1952.), Rimski sporazum o Evropskoj ekonomskoj zajednici (1957.) kojim se osniva ''zajedničko tržište'', 1958. nastaje Evropski parlament čiji je prvi predsednik Rober Šuman. Početkom šezdesetih formira se zajednička poljoprivredna politika, a tokom šezdesetih i zajednička politika u drugim oblastima koja se objedinjuje u Evropsku komisiju sa Savetom ministara. 1973. dolazi do prvog proširenja kada Zajednici pristupaju Velika Britanija, Irska i Danska, 1979. održavaju se prvi neposredni izbori za Evropski parlament. Do ''krajnjih granica'' evropske saradnje započete Šumanovom deklaracijom dolazi 1986., donošenjem Jedinstvenog evropskog akta, kojim se predviđa i sloboda kretanja ljudi i novca.
     
     Ta je granica pređena 1992. u Mastrihtu, stvaranjem Evropske Unije, gde se sa terena ekonomije i trgovine prešlo na politički teren stvaranja ''jedinstvene evropske države''.
     
     Ali, da li je sve počelo baš te 1950., i je li Evropska unija ''najveći mirovni projekt u istoriji'' kako nam se to milozvučno servira? Sasvim je sigurno da nije. Koreni ideje o evropskom jedinstvu sežu mnogo dublje u prošlost i služe sasvim drugoj svrsi.
     
     Tvorci teorija o ''svetom gralu'', a ima ih tušta i tma, kao i brojni proučavaoci ezoterije i tajnih društava kao prave inspiratore evropskog jedinstva uzimaju Sionski priorat, tajnu organizaciju pomenutu u Den Braunovim nebulozama, koja je zvanično registrovana pedesetih godina u Francuskoj, a čije poreklo navodno datira još od vremena Templara. Ta organizacija koja zaista postoji, pre bi se mogla nazvati ''paravanom'' za one koji iz pozadine stvarno vuku konce.
     
     Poput ruskih figurica koje u sebi kriju još jednu, pa još jednu, tako su i pravi vladari zaklonjeni velovima sačinjenim od manje ili više isturenih igrača. Idući u prošlost nailazimo na neke od njih: Red Alfa Galate (Ordre Alpha Galates) osnovan u Francuskoj po nekim tvrdnjama 1937. ili 1934. od nejasnih osnivača, i prilično idealistički zamišljen, težio je obnovi viteških ideala kod francuske omladine. Ova grupa izdaje od 1942. do 1943. godine ukupno šest brojeva svog biltena pod nazivom Vaincre (u prevodu ''pobeda'' ili ''pobediti'') koji objavljuje tekstove članova i saradnika Alfa Galate. Prvi broj donosi ilustraciju viteza na konju koji samouvereno jezdi u pravcu nečega što je nazvano ''Sjedinjene države zapada'' (Etats-Unis d'Occident) i suncu koje se rađa i okružuje astrološki znak vodolije kao naznaku novog razdoblja (New age), dok će simbol na zastavi koju konjanik drži kasnije postati zvaničan znak Sionskog priorata. Na početku puta stoji ''Bretanja'' i godina 1937. (godina osnivanja Alfa Galate); na kraju ''Bavarska'' i godina 1946. Dakle, osovinu projektovanog ujedinjenja činile bi Francuska i Nemačka, baš kao što se i dogodilo Šumanovom deklaracijom. Časopis Vaincre je skrenuo pažnju na jednog mladog čoveka, tada dvadesetdvogodišnjaka, koji je isturen kao vođa Alfa Galate, a sam se predstavljao kao ''Pjer od Francuske'' - Pjera Plantara. Ovoj osobi će kasnije pripisivati veoma značajnu ulogu u kripto-politici Francuske republike kao kormilara Sionskog priorata. Još jedan podatak u vezi Sionskog priorata je veoma značajan za razumevanje istorijata i nosilaca ideje jedinstvene Evrope. Reč je o ''velikom majstoru'' priorata, po nekim izvorima u razdoblju 1844.-1885., čuvenom piscu Viktoru Igou i legendarnom sađenju ''hrasta Sjedinjenih Evropskih država''. Naime, 14. jula 1870., na nacionalni praznik Francuske, Viktor Igo na svome imanju u Gernseju, u prisustvu dvoje unučadi sadi mladicu hrasta i tom prilikom govori: ''Kad ovaj hrast poraste i postane snažno drvo, Sjedinjene Evropske države će nadvisiti svet''. U razdoblju od dve godine, Viktor Igo je na imanju u Gernseju svakodnevno praktikovao uspostavljanje komunikacije sa duhovima, a on sam bio je kažu ''specijalizovan'' za kontakt sa velikim umovima čovečanstva, davno preminulim, kao što su Šekspir ili Platon.
(http://www.predrag-andjelic.com/images/stories/ag_france.jpg)   (http://www.predrag-andjelic.com/images/stories/ag_statuts.jpg)

(http://www.predrag-andjelic.com/images/stories/ag_vaincre.jpg)   (http://www.predrag-andjelic.com/images/stories/ag_emblem.jpg)

Potpuno su dakle jasne barem dve činjenice: Projekt evropskog ujedinjenja ima svoje davne, čak drevne korene, a njegovi stvarni istorijski inspiratori i neimari predstavljaju mračne sile koje baš zbog toga ne žele da budu otkrivene. U imenu Evropa vidi se sav paganizam i neznaboštvo onih koji su ovaj deo sveta tako nazvali, a ne zaboravimo na izreku da je ''u imenu značenje''.
     
     Ko je zapravo Evropa? Evropa je kći Feničanskog (!), kralja Agenora, koju je Zevs, pretvorivši se u Bika oteo i na svojim leđima odneo na Krit, gde mu je postala žena i rodila tri sina - Minosa, Sarpedona i Radamantisa, kaže mit. Po kakvim zaslugama, i kako je uopšte moguće da se sve zapadno od Rusije (i jedan njen deo) i severno od Afrike nazove Evropa? Da nije možda baš Zevs želeo da ovekoveči ime svoje ljube? Bilo bi neozbiljno i smešno da nije preozbiljno. A da sve ovo nije ''slučajno'' nego potpuno svesno i sa namerom od davnina vođen projekt, dokazuje izgled zgrade Evropskog parlamenta u Strazburu, koja je izgrađena da podseća na nedovršenu Vavilonsku kulu, stilski nedovršenu sa imitacijom građevinskih skela oko nje. Poruka ovog simbolizma je jasna: Nastavljamo tamo gde su Nimrod i Semiramida u drevnom Vavilonu stali prkoseći Bogu! Moraju znati da će jednako, ako ne i gore proći! Tu je, bez slučajnosti, i ime novog evropskog gasovoda ''Navuhodonosor'' (Nabucco), itd, itd.

(http://www.predrag-andjelic.com/images/stories/babylon_tower1.jpg)    (http://www.predrag-andjelic.com/images/stories/european-parliament-building.jpg)

Ako vidimo da ovaj projekt vode ozbiljne a jednako tako mračne i bogoboračke sile, nužno je da se zapitamo - sa kojim ciljem? Ni to se, naravno, ne može sakriti od onih koji imaju oči i razum. Cilj je jedinstvena svetska država, tehnološki gulag kojeg u njegovoj strahoti ni najmaštovitiji pisci naučne fantastike ne bi bili u stanju da opišu!
     
     Koraci na tom putu su stvaranje nadnacionalnih super-država u svim delovima sveta, pa su uz ''evropsku'', predviđene još i američka, afrička, azijska, pacifička, itd. unija. Tzv. Evropska unija nije stvorena da vozači kamiona više ne bi morali dugo da čekaju na granici, nego da se u budućnosti, kada narodi i njihove države kao omađijani predaju svoju slobodu i nezavisnost briselskoj administraciji, naređuje iz jednog centra svima. Da što manji broj upravlja sa što većim brojem ljudi. Potom bi se one sile koje i stvaraju te nadnacionalne svetske super-države ''dogovorile'' da se one ujedine u jednu jedinu. Koraci na tom putu su čipovanje ljudi, bolesti koje treba drastično da smanje (da pobiju) broj ljudi na planeti, genetski izmenjena hrana, eugenika, zaglupljivanje, ''zabava''...
     
     Autor ovih redova ima suprotan stav naspram onih koji (bez osnova) smatraju da je Evropska unija protivamerički projekt, pa su iz tog razloga skloni da je podržavaju, edabi se, navodno, Zevsova mučenica emancipovala od američke dominacije. Ništa nije više pogrešno od toga. Za ovu tezu u istoriji imamo dobru analogiju sa bivšim Sovjetskim Savezom. Ta tvorevina, veoma slična u mnogim elementima današnjoj briselskoj Evropi, služila je uglavnom kao strašilo i izgovor za stvaranje mnogih organizacija, između ostalih i NATO. Na sličan način evropljani navodno pokušavaju da ''drže korak'' sa SAD, a sledeći odgovor sa druge strane okeana biće stvaranje Američke unije (Kanada, SAD, Meksiko) i tako redom. Da bi ljudi, koji instinktivno osećaju da nešto nije u redu, sve ovo ''progutali'', pripremljen je scenario po kojem se najkrupnije odluke donose posle nekog iznenadnog i traumatičnog događaja - prirodne katastrofe, terorističkog akta, ekonomskog sloma ili pandemije neke neobične bolesti. Ako je američkom narodu, na primer, namenjena nova valuta u liku nekog ''Amera'', da bi je oni prihvatili najpre mora da propadne dolar! Tako će, možda, svetska ekonomska kriza biti ''okidač'' za novu etapu u izgradnji globalne države. Kao kod Dostojevskog: ''Bićemo ti robovi, samo nas nahrani!''
     
     Ipak, radosnu vest donosi nam kao i uvek Gospod: ''Pade, pade Vavilon veliki... jer otrovnim vinom kurvarstva svojega napoji sve narode; ...I čuh glas drugi s neba koji govori: izađite iz nje, narode moj, da se ne pomiješate u grijehe njezine, i da vam ne naude zla njezina. '' (Otkrovenje Jovanovo 18: 2,4).
     Iz svega što ste pročitali, prepoznaćete o kome je ovde reč. Na nama je samo da poslušamo Gospoda.

Pošaljite ovaj tekst i nekom svom prijatelju.

Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: Luna 13-11-2009, 19:13:15
Evo,posto se radi o Evropi,procitah celi tekst!

Sad te pitam samo:

sta je Evropa,CUDO ili MISTERIJA??? :aq15:
Ja to ne mogu da zakljucim.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 13-11-2009, 20:12:24
Evo,posto se radi o Evropi,procitah celi tekst!

Sad te pitam samo:

sta je Evropa,CUDO ili MISTERIJA??? :aq15:
Ja to ne mogu da zakljucim.


Misteriozno čudo.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 10-12-2009, 22:00:47
(http://img684.imageshack.us/img684/8936/01b40f5aa3ee09xl1.jpg)
Pojava na nebu nazvana Božije oko snimljeno u Norveškoj
(http://img109.imageshack.us/img109/2307/01b41228e63bd0xl1.jpg)

(http://img707.imageshack.us/img707/44/01b40dff72b7a1xl1.jpg)

(http://img191.imageshack.us/img191/4139/01b4138067d949xl1.jpg)

(http://img191.imageshack.us/img191/2568/01b41615dae2cdxl1.jpg)

(http://img26.imageshack.us/img26/9974/01b41725c019baxl1.jpg)

(http://img16.imageshack.us/img16/8089/01b41a93cf7d12xl1.jpg)

(http://img16.imageshack.us/img16/9355/01b419dc56f4e2xl1.jpg)

(http://img705.imageshack.us/img705/9045/01b418f9504037xl1.jpg)

(http://img692.imageshack.us/img692/1618/01b4107f96d76fxl1.jpg)

(http://img692.imageshack.us/img692/4966/01b411af24fccfxl1.jpg)


(http://cheesebuerger.de/images/smilie/xmas/w015.gif)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 10-12-2009, 22:44:50
http://www.youtube.com/watch?v=d8bSw288sdM (http://www.youtube.com/watch?v=d8bSw288sdM)

Video snimak gornjih slika

http://www.youtube.com/watch?v=Zx8i5EfmYU4 (http://www.youtube.com/watch?v=Zx8i5EfmYU4)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 11-12-2009, 15:12:19
<embed src="http://chasikov.net.ru/flash/raznoe/sn/n10.swf" width="200" height="200" wmode="transparent" type="application/x-shockwave-flash"></embed>
Klikni na link
(http://imgur.com/y7J8Gl.gif)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 24-12-2009, 16:22:30
RATOVANJE VREMENSKIM NEPOGODAMA

http://www.youtube.com/watch?v=roaKAN2IRcM&feature=player_embedded (http://www.youtube.com/watch?v=roaKAN2IRcM&feature=player_embedded)

http://www.youtube.com/watch?v=KgkXkYHtu34&feature=player_embedded (http://www.youtube.com/watch?v=KgkXkYHtu34&feature=player_embedded)

http://www.youtube.com/watch?v=rwBDdAOGwzw&feature=player_embedded (http://www.youtube.com/watch?v=rwBDdAOGwzw&feature=player_embedded)

http://www.youtube.com/watch?v=RdoAyHb3IsU&feature=player_embedded (http://www.youtube.com/watch?v=RdoAyHb3IsU&feature=player_embedded)

(http://imgur.com/y7J8Gl.gif)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 24-12-2009, 16:57:53
HAKERI RAZOTKRILI VELIKU UROTU OKO GLOBALNOG  ZATOPLJENJA!
(http://imgur.com/y7J8Gl.gif)

1.
http://www.youtube.com/watch?v=2EBEGqtRl5U&feature=player_embedded# (http://www.youtube.com/watch?v=2EBEGqtRl5U&feature=player_embedded#)

2.
http://www.youtube.com/watch?v=cNGxDxXgfcM&feature=player_embedded (http://www.youtube.com/watch?v=cNGxDxXgfcM&feature=player_embedded)

3.
http://www.youtube.com/watch?v=gEoRxGcHgGw&feature=player_embedded (http://www.youtube.com/watch?v=gEoRxGcHgGw&feature=player_embedded)

4.
http://www.youtube.com/watch?v=vpQIPPRnt7I&feature=player_embedded (http://www.youtube.com/watch?v=vpQIPPRnt7I&feature=player_embedded)

5.
http://www.youtube.com/watch?v=wE-rwB2BCxc&feature=player_embedded (http://www.youtube.com/watch?v=wE-rwB2BCxc&feature=player_embedded)

6.
http://www.youtube.com/watch?v=IVQBdF6B9vE&feature=player_embedded (http://www.youtube.com/watch?v=IVQBdF6B9vE&feature=player_embedded)

7.
http://www.youtube.com/watch?v=p_uwMPIyssE&feature=player_embedded (http://www.youtube.com/watch?v=p_uwMPIyssE&feature=player_embedded)

8.
http://www.youtube.com/watch?v=POs8DTRYt-A&feature=player_embedded (http://www.youtube.com/watch?v=POs8DTRYt-A&feature=player_embedded)



Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 24-12-2009, 17:35:36
U SRCU TAME - LAŽI O PRENASELJENOSTI I DEMOGRAFSKA ZIMA

http://www.youtube.com/watch?v=8uaAAZ_QUqY&feature=player_embedded (http://www.youtube.com/watch?v=8uaAAZ_QUqY&feature=player_embedded)
U srcu tame - Eugenika i zlocin(c)i kontrole populacije - 2 od 6 (ftp://U srcu tame - Eugenika i zlocin(c)i kontrole populacije - 2 od 6)
(Kliknite ispod videa da bi ste pogledali i ostale delove filma)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 03-01-2010, 02:18:36
http://www.youtube.com/watch?v=hFzkLsgLYVA&feature=related (http://www.youtube.com/watch?v=hFzkLsgLYVA&feature=related)

Kome je zanimljivo i lepo može da pređe na youtube i da pogleda i ostale video snimke, ima ih dosta.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 25-01-2010, 18:51:49
Još nekoliko primeraka mutanata sa kojim se poigrala priroda ili?

(http://img189.imageshack.us/img189/8469/a96933a5781turtle1.jpg) (http://img189.imageshack.us/i/a96933a5781turtle1.jpg/)

(http://img191.imageshack.us/img191/2462/a96933a5789cocdrile1.jpg) (http://img191.imageshack.us/i/a96933a5789cocdrile1.jpg/)

(http://img63.imageshack.us/img63/7062/a96933a5784lamb1.jpg) (http://img63.imageshack.us/i/a96933a5784lamb1.jpg/)

(http://img191.imageshack.us/img191/2995/a96933a5786pig1.jpg) (http://img191.imageshack.us/i/a96933a5786pig1.jpg/)

(http://img189.imageshack.us/img189/8733/a96933a5783cow1.jpg) (http://img189.imageshack.us/i/a96933a5783cow1.jpg/)

(http://img704.imageshack.us/img704/5448/a96933a5787gecko1.jpg) (http://img704.imageshack.us/i/a96933a5787gecko1.jpg/)

(http://img63.imageshack.us/img63/1092/a96933a57810fish1.jpg) (http://img63.imageshack.us/i/a96933a57810fish1.jpg/)

(http://img15.imageshack.us/img15/4602/a96933a5782cat1.jpg) (http://img15.imageshack.us/i/a96933a5782cat1.jpg/)

A evo i još nekih video zanimljivosti
http://www.youtube.com/watch?v=Oss6yv_jkIo&feature=player_embedded (http://www.youtube.com/watch?v=Oss6yv_jkIo&feature=player_embedded)

(http://imgur.com/y7J8Gl.gif)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 31-01-2010, 22:46:59
ISTINITOST SVETIH KNJIGA


(http://img688.imageshack.us/img688/992/bibilijaprva1.jpg) (http://img688.imageshack.us/i/bibilijaprva1.jpg/)


BIBLIJU JE PISAO SAVRŠENI UM
Još pre sto godina Ivan Panjin je neoborivo dokazao da Sveto pismo nije načinila ljudska inteligencija - ali zašto se o tome ćuti?


List Njujork San je krajem XIX veka dao dosta prostora o raspravi o istinitosti hrišćanstva, pa je objavio i tekst potpisan inicijalima V.R.L. koji je hrišćanstvo osuđivao i na kraju izazivao 'nekoga od šampiona hrišćanstva' da ponudi činjenice u odbranu te vere. Taj broj novina slučajno je dospeo u ruke Ivana Panjina, Rusa koji je bio nastanjen u Kanadi i bivšeg anarhiste koji se preobratio u pravog vernika. On se govinama, trpeći oskudicu, bio posvetio otkrivanju numeričkih karakteristika Biblije. Bio je doktor matematike, a jedino sredstvo su mu bili, u ono doba, olovka i papir.
    Panjin je izvorne tekstove Starog zaveta - na hebrejskom i Novog zaveta - na grčkom danonoćno podvrgavao proračunima i otkrio da postoje matematičke zakonitosti koje se dosledno iskazuju u celoj Bibliji, u svakom njenom delu i u njenoj celokupnosti, a one su tako savršeno ugrađene da to, očito, nije mogao učiniti ni najveći ljudski um, a ni najmoćniji današnji računari.
    Panjin je zaključio da je Biblija plod Božanskog Duha koji se iskazivao kroz zapisivače - od onih starozavetnih, pa do Isusovih apostola - i da je celina građena tako da svaki deo ima svoje mesto određeno onim što mu prethodi i onim što mu sledi. O svemu tome on je napisao i nekoliko knjiga.
    Ali, pustimo Panjinu da vam sam izloži delić svog otkrića, zapravo onaj koji je obelodanio čitaocima Njujork sana. On je, naime, redakciji poslao dopis sledeće sadržine, koji je objavljen novembra 1899..

SAVRŠENI SISTEM


    'Gospodine, u današnjem broju magazina 'San' gospodin V.R.L. poziva da mu se predoče neke činjenice o ispravnosti hrišćanstva. Iznosim samo neke činjenice:
1. Prvih 17 stihova Novog zaveta sadrže Hristov rodoslov. On se sastoji iz dva glavna dela: stihovi 1-11 pokrivaju period od Avrama, oca izabranog naroda, do ROPSTVA, kad su oni nestali kao nezavisan narod. Stihovi 12-17 pokrivaju period od ropstva do obećanog Spasitelja, Hrista. Ispitajmo prvi deo ovog rodoslova.
    Njegov rečnik ima 49 reči ili 7x7. Ovaj broj je sam sedam (osobina 1) sedmica (osobina 2), a zbir njegovih činioca su 2 sedmice (osobina 3). Od ovih49 reči, 28 ili 4 sedmice počinju samoglasnikom, 21 ili 3 sedmice počinju suglasnikom (osobina 4).
    Opet: ovih 49 reči tog račnika imaju 266 slova, ili 7x2x19. Ovaj broj je po sebi 38 sedmica (osobina 5), a zbir njegovih činilaca je 28, ili 4 sedmice (osobina 6), dok je zbir njegovih cifara 14, ili 2 semice (osobina 7). Od ovih 266 slova, štaviše, 140 ili 20 semica su samoglasnici, a 126 ili 18 sedmica su suglasnici (osobina 8).
(http://img689.imageshack.us/img689/2302/bibiljaprorok1.jpg) (http://img689.imageshack.us/i/bibiljaprorok1.jpg/)
 To će reči: upravo kao što je broj reči u tom rečniku sadržalac broja 7, tako je i broj njegovih slova sadržalac broja 7, upravo kao što je zbir činilaca broja reči sadržalac broja 7, tako je i zbir činilaca broja njegovih slova sadržalac broja 7. I upravo kao što je broj reči podeljen između samoglasničkih reči i suglasničkih reči brojem 7, tako je i njihov broj slova podeljen između samoglasnika i suglasnika sedmicama.
    Opet, od ovih 49 reči, 35 ili 5 sedmica javljaju se više od jednom u tom pasusu; a 14 ili 2 sedmice, javljaju se samo jednom (osobina 9); sedam njih se javlja u više od jednog oblika, a 42 ili 6 sedmica javljaju se samo u jednom obliku (osobina 10). A među delovima teksta 49 reči su podeljene ovako: 42 ili 6 sedmica su imenice, 7 nisu imenice (osobina 11). Od imenica, 35 ili 5 sedmica su vlastite imenice, a 7 su zajedničke imenice (osobina 12). Od vlastitih imenica 28 su muški preci Hrista, a 7 nisu (osobina 13)...

PRSTEN U PRSTENU

Ovo nabrajanje numeričkih fenomena ovih 11 stihova ne počinje da bude iscrpivo, ali je dovoljno pokazano da se objasni da je ovaj deo rodoslova konstruisan po jednom razrađenom planu sedmica.
    Okrenimo se sad rodoslovu kao celini. Neću zamarati govoreći o svim njegovim numeričkim fenomenima - bile bi potrebne čitave stranice. Ukazaću na samo jednu osobinu. Novi zavet pisan je na grčkom jeziku. Grci nisu imali odvojene simbole za izražavanje brojeva, koje bi odgovarale našim arapskim brojevima, već umesto toga su koristili slova svoga alfabeta: upravo kao što su Jevreji, na čijem je jeziku napisan Stari zavet, koristili u istu svrhu svoja. Prema tome, 24 grčka slova predstavljaju sledeće brojeve: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10 ,20, 30, 40, 50, 60, 70, 80, 90 ,100 ,200 ,300 ,400 ,500 ,600 ,700 ,800.
    Svako grčko je tako jedan zbir u aritmetici, dobijen dodavanjem brojeva predstavljenih tim slovima, ili njihovim numeričkim vrednostima. Sad rečnik celog rodoslova ima 72 reči. Ako napišemo njegove numeričke vrednosti preko svake od tih 72 reči i saberemo ih, dobijamo njihov zbir 42.364 ili 6052 sedmice, distribuirane samo u sledeće alfabetske grupe:
(http://img24.imageshack.us/img24/949/biblijaisusandjeli1.jpg) (http://img24.imageshack.us/i/biblijaisusandjeli1.jpg/)

- alfa-beta imaju 9.821 ili 1.403 sedmice
    - gama-delta imaju 1.904 ili 272 sedmica
    - eta-zeta imaju 3.703 ili 529 sedmica
    - theta-ro imaju 19.264 ili 2.752 sedmice
    - sigma-ksi imaju 7.672 ili 1.096 sedmica

Ali, numerička vrednost 10 slova korišćenih za pravljenje ovih grupa je 931, ili 7x7x19, što je sadržilac ne samo broja 7, već i 7 sedmica.
    Neka gospodin V.R.L. započne da piše nekih 300 reči inteligentno kao što to čini ovaj rodoslov i reprodukuje neke numeričke fenomene slične vrste. Ako to učini za šest meseci, zaista će učiniti čudo. Pretpostavimo da je Matej napravio taj podvig za mesec dana.
2. Drugi deo ovog poglavlja, stihovi 18-25, odnosi se na rođenje Hrista. On se sastoji od 161 reči, ili 23 sedmice, koje se javljaju u 105 oblika ili 15 sedmica, sa rečnikom od 77 reči ili 11 sedmica. Ovde anđeo govori Josifu.
    U skladu sa tim, od tih 77 reči, anđeo koristi 28 ili 4 sedmice. Od 105 oblika on koristi 35 ili 5 sedmica. Numerička vrednost rečnika (različitih reči) je 52.605 ili 7.515 sedmica, a formi (ukupno reči) je 65.249 ili 9.347 sedmica.
    Ovo nabrajanje samo počinje takoreći da dotiče površinu numerike ovog poglavlja. Ali, ovde je naročito vredno pažnje činjenica da anđelov govor takođe ima jednu šemu sedmica, što ga čini nekom vrstom prstena u prstenu, kruga u krugu.
    Ako gospodin V.R.L. može napisati sličan pasus od 161 reči sa istom šemom samo sedmica (mada ovde ima i nekoliko drugih), za neke tri godine, on će učiniti još veće čudo. Pretpostavimo da je Matej ostvario taj podvig za samo šest meseci.

BOŽANSTVENO MNOŠTVO SEDMICA

3. Drugo poglavlje Mateja govori o Isusovom detinjstvu. Njegov fond reči ima 161 reč ili 23 sedmice, sa 896 slova ili 128 sedmica, i 238 formi ili 34 sedmice. Numerička vrednost fonda reči je 123.529 ili 17.647 sedmica, formi 166.985 ili 23.855 sedmica, i tako dalje kroz stranice nabrajanja.
    Ovo poglavlje ima najmanje četiri logička dela, i svaki deo pokazuje sam za sebe iste fenomene koji se nalaze u poglavlju kao celini. Tako prvih šest stihova imaju fond od 56 reči, ili 8 sedmica, i tako dalje, sve po istoj šemi sastavljenoj od semica. Tu ima nekih govora. Irod govori, mudraci govore, anđeo govori. Ali su ovde numerički fenomeni tako iskazani da, mada ima takoreći brojnih prstenova unutar prstenova i krugova unutar krugova, svaki je savršen za sebe iako formiraju sve vreme samo deo ostatka.
(http://img199.imageshack.us/img199/9756/bibilijamojsije1.jpg) (http://img199.imageshack.us/i/bibilijamojsije1.jpg/)
Ako gospodin V.R.L. može napisati poglavlje kao što je ovo, isto onako prirodno kao što Matej piše, ali sadržeći u nekih 500 reči toliko mnogo isprepletenih a ipak skladnih numeričkih osobina, u recimo preostalom delu svog života - koliko god da je on sad star, ili onome kojem se nada, ako on to uopšte ovako postigne to će biti zaista čudo nad čudima. Uzmimo da je Matej postigao taj podvig za tri godine.
4. Nema, međutim, nijednog dela od stotina onih u Jevanđelju po Mateju koji nije konstruisan na tačno isti način. Samo sa svakim dodatim pasusom teškoća takvog konstruisanja raste ne aritmetičkom, već geometrijskom progresijom, jer on uspeva da napiše sve delove tako da razvija konstantno fiksne veze sa onim što je bilo pre i sa onim što ide posle. Tako bi bilo lako pokazati da bi gospodinu V.R.L. bilo potrebno nekoliko vekova da napiše knjigu kao što je Matej. Koliko je to trebalo Mateju, pisac ne zna, ali kako je on to uspeo da uradi između Hristovog raspeća, 30. godine naše ere (njegovo jevanđelje nije moglo biti napisano ranije), i uništenja Jerusalima 70. godine (a jevanđelje nije moglo biti napisano kasnije), to neka objasne gospodin V.R.L. i njegovi istomišljenici.
    Kako god bilo, Matej je to uradio i tako imamo jednog čudesnog nečuvenog književnog, matematičkog umetnika, bez premca, koji se jedva može i zamisliti. Ovo je prva činjenica o kojoj treba da razmišlja gospodin V.R.L.

SVE KNJIGE ISTE STRUKTURE

Jedna druga činjenica još je važnija. U samom prvom odeljku, rodoslovu o kojem smo govorili, reči koje se ne nalaze nigde drugde u Novom zavetu javljaju se 42 puta ili šest sedmica i imaju 126 slova, što je 7x6x3, gde su oba ova broja sadržatelji ne samo sedmica, već i 6 sedmica - da navedemo samo dve od mnogih numeričkih karakteristika ovih reči.
    Ali, kako je Matej znao, kad je planirao ovu šemu za ove reči (čija je jedina karakteristika to da se ne javljaju nigde drugde u Novom zavetu), da se one neće naći u drugih 26 knjiga. Da ih neće koristiti ostalih sedam novozavetnih pisaca, osim ako ne pretpostavimo nemuguću hipotezu da se složio sa njima u pogledu tog efekta, on je morao imati pred sobom ostatak Novog zaveta kada je pisao svoju knjigu. Po svemu tome, Jevanđelje po Mateju onda je pisano poslednje.
    Panjin zatim pokazuje da su sve knjige i njihovi delovi i Starog i Novog zaveta pisani po istom ovom principu, kao i da je stoga svaka od njih morala biti pisana posle ostalih 65 knjiga (što je, naravno, apsurdno), da bi mogla ispunjavati numeričke zahteve takve strukture.
    Iz svega toga, kao i iz bezbroj drugih numeričkih fenomena koji se na neverovatan način provlače kroz Bibliju, Panjin naravno zaključuje da Sveto pismo ne može biti rezultat ljudskog uma, i poziva najeminentnije naučnike svog vremena da ga pobiju, čak i pred građanskim sudom koji bi utvrdio da li bi bilo koji čovek mogao napisati takvu knjigu.
    Pogađate, ostao je bez protivnika, a posle toga se ni V.R.L. više nikada nije javljao. A, ako pogledamo današnjicu - zašto se o ovome ovako ćuti, to možemo samo da nagađamo.

(http://img262.imageshack.us/img262/4734/bibilja11y.jpg) (http://img262.imageshack.us/i/bibilja11y.jpg/)



Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-02-2010, 13:49:24

VREME ČUDA


(http://img192.imageshack.us/img192/4522/beliandjeomileseva1.jpg) (http://img192.imageshack.us/i/beliandjeomileseva1.jpg/)

ANĐELI SU ODUVEK SA NAMA


 Jedna od predivnih misli je i misao da svetlosna i duhovna bića, oslobođena od vremena i prostora i svih ljudskih slabosti, lebde između nas i čuvaju od zla koje nas okružuje. Verujući u anđele, dajemo sebi jedno Božije i duhovno poreklo.

Ljudi svih vrsta i religija iz raznovrsnih razloga traže odgovore na pitanja u vezi anđela. Koja je njihova priroda? Zašto se javljaju nekim ljudima, a drugima ne? Da li ljudi kada umru postaju anđeli? Kakvu ulogu igraju na nebu i na zemlji? Iako se pitanja postavljaju sada, ona su zapravo stara koliko i ljudska civilizacija, jer je ideja o anđelima prisutna od samog početka.


POSEBNO MOĆNA BIĆA

Jehovini anđeli su moćna bića; u Postanku oni čuvaju istočne kapije Raja naoružani blještavim mačevima. Proroka Jezekilja su obdarili čudesnim vizijama, a imaju četiri glave, više pari krila i mnogo očiju. U otkrivenju bode bitku sa zmajem...
    Svako ko doživi susret sa anđelom može biti siguran da će ga to promeniti. Po biblijskoj tradiciji, anđeli mogu razmaknuti, makar na kratko, zavese koje skrivaju svet duhova. U zamenu za jedan kratak pogled na drugi svet, oni postavljaju zahteve i definišu puteve. Treba se samo setiti skromne devojke iz siromašne porodice čiji se život promenio kada joj je Gabrijel doneo poruku - da će roditi sina po imenu Isus.
    Ako postoji neka ideja, zajednička u raznim kulturama kroz vekove, onda je to verovanje u anđele. Hrišćani, Jevreji, Muslimani, su  nadugačko i naširoko pisali o prirodi anđela i njihovoj ulozi, ali sve tri religije ih vide u pozitivnom kontekstu. Postoje anđeli i u Budizmu, Hinduizmu, figure sa kruna imamo u otkrivenim sumerskim gradovima, egipatskim grobovima i asirskim reljefima. Vidljivi i nevidljivi, skriveni ili u punom sjaju, anđeli se pojavljuju u više od pola knjiga BIblije. Najpoznatiji delovi su, svakako, oni u kojima anđeo zaustavlja Avrama koji se sprema da žrtvuje sina, spašava Danila od lavova ili uklanja kamen sa Isusovog groba. Muslimani veruju da su anđeli prisutni u džamijama i da registruju molitve vernika i da će biti prisutni na Sudnjem danu kada će svedočiti u korist ili protiv ljudi.
(http://img693.imageshack.us/img693/1895/andjeli11.jpg) (http://img693.imageshack.us/i/andjeli11.jpg/)
Srednjevekovni teolozi su verovali da anđeli postoje da bi popunili prazninu između Boga i ljudi. U nekim starim civilizacijama, u kojima se mnoštvo bogova mešalo sa smrtnicima, nije bilo potrebe za Božanskim posrednicima. Ali verovanje u jednog Boga je iznedrilo ovu vezu koja premošćuje veliku prazninu između Boga i ljudi. Strah od smrti ili večnog prokletstva je inspirisalo verovanje u anđele koji se slobodno kreću u ovom nepojmljivom prostoru i pomažu ljudima na teškom putu od fizičkog ka duhovnom životu.

HIJERARHIJA ANĐELA

Prema crkvenom predanju, koje je najbolje izraženo u spisu Dionisija Areopagita 'O nebeskoj hijerarhiji', anđeli se dele na tri hijerarhije: višu, srednju i nižu, a svaka hijerarhija se dalje deli na tri čina.

Viša:

• Serafimi su četvoro - odnosno šestokrilati simboli svetlosti, žar Božije vatre, raspaljuju ognjenu ljubav prema Bogu i najbliži su Bogu
•  Heruvimi prosvećuju premudrošću i bogopoznanjem, čuvari su raja
• Prestoli su razumni i po blagodati bogonosni, izlivaju silu pravosuđa na prestole zemaljskih sudija i vladara

Srednja:

• Gospodstva gospodare nižim činovima, daju silu i mudrost, uče druge da vladaju voljom i osećanjima
•  Sile sprovode nepokolebivo volju Božiju, daju silu čudotvorstva
•  Vlasti predstavljaju neuništavajućivu harmoniju, krote demone, odbijaju iskušenja

Niža:

•  Načela načeluju nižim anđelskim činovima, brinu za narode i svetovni sud
•  Arhanđeli blagoveste, prorokuju, ukrepljuju veru
•  Anđeli su anđeli čuvari, vojska nebeska, duhovi, javljaju manje tajne i namere Božije, podstiču na vrlinu, stoje ljudima najbliže

Samo najviši čin prima svetlost i poznanje od samog Boga, a svi niži činovi se prosvećuju i primaju tajne od viših činova. Oni za svetlošću i poznanjem Božjim čeznu, pa Bog čoveku otkriva svoje tajne preko njih, ne zato što su mu oni neophodni, već zato što u to 'anđeli žele zaviriti'. Ne treba im ni jezik ni sluh, nego bez izgovorene reči predaju jedan drugome vlastite misli i odluke. Oni uvek čine samo jedno: služe Bogu i njegovoj tvorevini.
    Oni se svi zajedno nazivaju anđelima (vesnicima), zato što svi služeći Bogu učestvuju u ljudskom spasenju; mada to nije njihova jedina služba. Serafimi se kao najviši i Bogu najbliži čin nazivaju arhanđelima (nadanđelima). Ima sedam arhanđela. Prvi među arhanđelima je Mihailo, ime mu znači 'onaj koji je kao Bog'. Drugi je Gavrilo, 'sila Božija', treći Rafailo ili 'isceljenje Božije'. Četvrti među arhanđelima je Urilo ili 'Božanska svetlost', Peti je Salatailo, 'vrhovni služitelj molitava', šesti Egudilo, 'hvala Božija', i sedmi Varahilo, 'delitelj blagoslova'. Ponekad se pominje kao osmi arhanđel i Jeremilo, 'veličina Božija'.
(http://img18.imageshack.us/img18/2294/arhandjelmihailo1.jpg) (http://img18.imageshack.us/i/arhandjelmihailo1.jpg/)
Naravno, raspadom zapadne hrišćanske crkve i ovaj sistem je u velikoj meri pretrpeo štetu. Protestanti, pobunivši se protiv 'dekadentne' crkve, odbacujući papsku birokratiju zasnovanu na kardinalima i biskupima, uvodeći nov oblik 'demokratskog crkvenog života', odbacili su i anđele i njihovu hijerarhiju kao nepotrebne posrednike između čoveka i Tvorca.


DA LI DOBIJAJU TELESNI OBLIK

Ima ozbiljnih teologa koji nisu prihvatili ovakav radikalan raskid sa nečim što nije lako negirati. Ne može se verovati u Sveto Pismo, a odbaciti uloga koju anđeli u njemu imaju. Za mnoge teologe ovo verovanje u anđele i njihovu ulogu je potvrda obećanja o milostivom Bogu. 
    Što se tiče njihove fizičke prirode, za anđele se tradicionalno smatra da poprimaju telesni oblik jedino kada treba da izvrše neki zadatak. To znači da su bespolna bića, bez obzira na tradicionalnu viktorijansku predstavu anđela kao blede device sa krilima. Uporedo sa debatom o njihovom obliku i izgledu ide i škakljivo pitanje zašto neki ljudi vide anđele, a adrugi ne.
    Jedan od poznatih autora na ovu temu kaže da se anđeli prerušavaju, u san, u osećaj utešnog prisustva, impuls energije, u osobu koju vidimo, da osiguraju da poruka bude primljena.
    Možda nije iznenađujuće da ljudi koji veruju da su imali susret sa anđelima ne vole o tome da govore. Postoji neka čudna sličnost u svim tim pričama i dirljivo ubeđenje o neobjašnjivoj pomoći koja je stigla u trenutcima velike opasnosti po život.
    Ana Kenedi se seća dana u julu 1977. godine, kada je treći test potvrdio da ima rak materice u poodmaklom stadijumu. Da stvar bude strašnija, njen muž Geri, penzionisani podoficir američkog vazduhoplovstva, je bio oženjen pre nje ženom koja je takođe umrla od raka materice. Ana se sećala ovog doživljaja i pričala: 'Sledećih nekoliko nedelja proveli smo u strahu i molitvama, neprekidno sam molila Boga da poštedi muka mog jadnog muža, a da meni podari brzu smrt'.
Ana je ubeđena da su njene molitve bile uslišene. Čak i mnofo godina posle tog doživljaja utisci su sveži kao da su se desili juče. Tri dana pred odlazak na operaciju, od koje se nije mnogo očekivalo, neko je zazvonio na vratima. Njen muž je otvorio. Na vratima je stajao muškarac visok oko dva metra. Ana kaže: 'Bio je crnac sa najtamnijom kožom koju sam ikada videla i sa najlepšim plavim očima koje se mogu zamisliti. Predstavio se kao Tomas i rekao mi da više nemam rak'
    'Kako znate moje ime, i kako znate da imam rak?', upitala je zbunjeno Ana. Tomas je ušao u njihovu kuću i rekao joj da prestane da brine. Onda je iz Biblije citirao Isaiju, 53:5: 'Ali on bi ranjen za naše prestupe, izbijen za naša bezakonja; kad beše na njemu našega mira radi, i ranom njegovom mi se iscelismo'.
    Još uvek jako zbunjena, Ana je upitala: 'Ko ste vi?' On je odgovorio; 'Ja sam Tomas. Šalje me Bog'. Sledeće čega se Ana seća je da je podigao desnu ruku dlanom okrenutu prema njoj. ' Iz ruke je krenula strahovita toplota. Osetila sam kako mi noge klecaju i pala sam na pod. Dok sam ležala, jaka bela svetlost je krenula kroz moje telo, od nogu ka glavi. Znala sam svakim delom moga tela, mog uma i mog srca, da se dešava nešto natprirodno.'
(http://img707.imageshack.us/img707/1691/andjeocuvar1.jpg) (http://img707.imageshack.us/i/andjeocuvar1.jpg/)
Ana se tada onesvestila. Kada je došla k sebi, muž je klečao pored nje. Tomasa nije bilo. Uzela je telefon i pozvala hirurga koji je trebao da je operiše. ?rekla sam mu da se nešto desilo i da mi operacija nije potrebna. Odgovori mi je da strah od operacije i stres često prouzrokuju takva stanja u kome sam ja'.
    Ana je otišla u bolnicu i na dan operacije hirurg je pre operacije uradio još jednu biopsiju. Ana je bila na operacionom stolu, čekajući rezultat te zadnje biopsije i operaciju. Kada se probudila iz narkoze bila je u svojoj bolničkoj sobi, i prvi koji joj se obradio bio je zbunjeni hirurg koji je trebao da je operiše. 'Ne znam i ne razumem šta se desilo, ali vaš test je negativan. Poslali smo uzorak na super ekspertizu, pa ćemo posle toga znati šta se to dešava'.
    Nije bilo ni najmanjeg traga kanceroznim ćelijama. Tek tada se Ana ohrabrila da o svom iskustvu ispriča svojoj deci i svom lekaru. Doktor je rekao da je zaista prisustvovao medicinskom čudu.


ANĐELI IZ MONSA

Ima i drugih neobičnih priča koje potvrđuju prisustvo anđela. Izgleda da se ljudima javljaju u trenucima povećane svesnosti prouzrokovane jakim osećajem straha i ugroženosti.
    Iako se često pojavljuju kao spasioci, adđeli se često javljaju i uklanjaju ne samo direkrnu opasnost već i strah od nje.
    Čuvena je priča iz Prvog svetskog rata poznata kao 'Anđeli iz Monsa'. Avgusta 1914. za vreme jedne od prvih velikih bitaka Britanci i Francuzi su se povlačili pred napadom Nemaca. Činilo se da će bitka biti izgubljena. Iznenada je Nemačko napredovanje zaustavljeno i bitka je ostala bez pobednika. U bolnici u pozadini fronta su se dešavale čudne stvari. Prvo jedan, pa onda drugi, i treći ranjenik je ispričao u uzbuđenom stanju da je na belom konju vedeo Arhanđela Mihajla. U Britanskoj poljskoj bolnici priča se ponovila, s tom razlikom što su oni videli Svetog Đorđa, 'visokog čoveka sa žutom kosom u zlatnom oklopu, na belom konju sa isukanim mačem i poklikom na usnama: Pobeda'. Bolničarke su prijavile zaprepašćujući spokoj kod umirućih ljudi, kao da je strah nestao. (Događaj iz Monsa je tema mnogih knjiga, kao i inspiracija mnogim umetnicima, kao što prikazuje i slika gore desno.)
    Neki analitičari su kasnije došli do zaključka da je iscrpljenost kod vojnika dovela do halucinacija. Drugi su mislili da je reč o masovnoj histeriji prouzrokovanoj izvesnim gubitkom na bojnom polju. Ali kasnije su otkrivene čudne priče nemačkih vojnika koji su učestvovali u ovoj bici i zvanični izvori kažu da su 'vojnici osetili nemoć i nisu mogli dalje da napreduju, i da su se njihovi konji okrenuli i odjurili sa bojnog polja'. Sem toga imali su osećaj da su neprijateljske trupe, britanske i francuske, vrlo brojne i jake, iako to nije bilo tačno'.
(http://img42.imageshack.us/img42/6931/andjeomons1.jpg) (http://img42.imageshack.us/i/andjeomons1.jpg/)
Melisa Dil Fort, iz Atlante, nikada neće zaboraviti dan kada je njen muž umro Kris umro. Bilo je to tačno godinu dana pošto su mu dijagnosticirali izuzetno teško oboljenje, limfocitnu leukemiju. Poslednji meseci njegovog života su bili izuzetno teški. Terapija nije davala nikakve rezultate, trpeo je jake bolove, nije mogao da spava noću. Melisa je spavala u stolici pored kreveta, da mu se nađe pri ruci. Četvrtog januara u tri sata ujutru, njen muž je neopaženo ustao, i izašao iz sobe, prošao pored dežurne medicinske sestre i nestao. Počelo je panično traženje nestalog pacijenta. Njegova žena ga je našla u bolničkoj kapeli. Sedeo je sa čovekom koga ranije nije videla. Uplašena i besna, prišla mu je i upitala; 'Gde si bio? Da li si dobro?'
    Kris se nasmešio: 'U redu je, dobro sam.' Njegov sagovornik je sedeo miran, gledajući pred sebe. Bio je visok, obučen u flanelsku košulju, nove farmerke i duboke kožne cipele na šniranje koje kao da su skinute sa police. Melisa se dobro seća njegovog izgleda:' Nisam mogla da mu odredim godine. Nije imao bore. Koža mu je bila savršeno glatka i bela, sa plavim očima. Nikada nisam videla tako plave oči ni kod jednog čoveka pre toga (setite se prve priče). Nikada neću zaboraviti te oči.
    Kris je želeo da ostane sam i ona je teška srca na to pristala. 'Kada se vratio u sobu, prosto je blistao. Smešio se, i uopšte nije odavao utisak smrtno bolesnog čoveka'. 'Ko je to bio?', upitala je žena, a on joj je odgovorio: 'Nećeš mi verovati. Bio je to moj anđeo čuvar'.
    Melisa mu je verovala. Bilo je dovoljno da ga pogleda pa da shvati da se desilo nešto neobično. Obišla je celu bolnicu i pokušala da pronađe čoveka. Pitala je sve čuvare na spratovima i na ulazu da li su videli čoveka čiji opis im je dala. Niko nije video da takav čovek ulazi ili izlazi iz bolnice.
(http://img693.imageshack.us/img693/6370/andjeli21.jpg) (http://img693.imageshack.us/i/andjeli21.jpg/)
'Posle ovog događaja Kris mi je rekao da su njegove molitve bile uslišene. Plašila sam se da će poverovati da će možda biti izlečen, ali sam shvatila da mom mužu nije bilo potrebno izlečenje, već blagoslov. Taj mir koji je osećao ne mogu da opišem. Strah i bol su nestali. Dva dana kasnije Kris je umro'.
    Naša želja da nađemo anđele je uzvišeni gest u stepenu u kome ova potraga predstavlja trijumf nade nad dokazom, i utoliko je dobar i ohrabrujući znak u našem vremenu. Za one koji kažu da su doživeli direktno iskustvo susreta sa anđelima, dokaz nije potreban. Za one koji su predodređeni da sumnjaju u postojanje anđela, nijedan dokaz nije moguć. A za one u maglovitoj sredini, raste želja da budu ubeđeni.
Kaže se zato da postoje; oni koji traže dokaz da bi verovali i oni koji veruju, a takvima se dokaz sam pojavi.
    Ako su nebesa spremna da nam se obrate, mali je zahtev da budemo spremni da ih saslušamo.







Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 04-02-2010, 15:17:08
NAJVEĆA TAJNA

Preneseno iz : www. spectrumnews10.com"


Intervju sa Dejvidom Ajkom (David Icke)

 Dejvid Ajk (David Icke) je postao vrlo tražen predavač širom sveta, a nije ni nikakvo čudo. Njegove su knjige zadnjih godina obuhvatile celi niz predmeta na temu tzv. "elite", tj. svetskih upravljača i njihovog smrtonosnog zagrljaja oko vrata narodnih masa. Njegova najnovija knjiga "Najveća Tajna", je jedno od najhrabrijih dela do danas.

Martin: Razgovaram sa tobom u sedištu svetske moći koji se zove London. Čini se da se puno gadnih stvari dešava iza ovih starih kamenih zidova raznoraznih palata.

Icke: Apsolutno tačno.

Martin: Pošto su našim čitaocima svetski moćnici već dobro poznati, hajde da odmah počnemo sa lošim vestima. Šta je to u stvari "najveća tajna", po čemu je tvoja knjiga i nazvana?

Icke: Ta "najveća tajna," koja se sada polako otkriva, je da su se još u starom veku, možemo samo da nagađamo kada je to tačno bilo, ali sa sigurnošću se može tvrditi - tamo negde oko 5000g-ne pne; pojavile su se posebne porodične loze, kada je centar moći, u to vreme, bio Bliski i Srednji Istok.

Pripadnici tih porodica postali su lideri i kraljevske familije u regionu tadašnjeg Bliskog i Srednjeg Istoka. To su hibridne familije nastale još ranije, kao resultat intervencije vanzemaljaca. O tome govori i "Stari Zavet", koji je naravno samo jedan redigovani prepis mnogo starijih tekstova koji su govorili o tome kako su "božji sinovi" održavali polne odnose sa "kćerima ljudi", i tako kreirali jednu hibridnu lozu koju su nazvali - Nefilim. Ako se vratimo malo na hebrejski jezik, "božji sinovi" su u stvari - "sinovi bogova". I kako vidimo u prevodu Biblije na engleski jezik, tj. "King James" verziju, reč - "bogovi" je u stvari prevedena kao -"bog".

I kako je vreme prolazilo, te porodice su se selile, i na kraju postale britanska i evropska aristokratija i kraljevske familije. Njihovo neprestano međusobno ukrštanje nije bilo ni iz kakvog snobizma, nego iz nastojanja da se održi specifična genetska struktura.

Da se opet vratimo malo unazad. Čini se da je njihovo žarište u početku bio Babilon a kasnije su svoj epicentar premestili u Rim. Tako smo onda imali i Veliko Rimsko Carstvo, sve dok su oni bili tamo.

To je bila ključna tačka u istorijskoj ekspanziji moći ovih familija preko cele planete. Tako je onda jedan od njihovih pripadnika, koji se zvao William of Orange, sa kim je u rodu svaka od do danas opstalih kraljevskih familija u Evropi, uspio da izmanipuliše svoj dolazak na presto Engleske u 1689.-oj godini, i on je bio prvi koji je potpisao Povelju kojom je ustanovljena Engleska Banka, 1694-te godine.

Tada je ta grupa, ili još bolje da ih nazovemo - Iluminati, prebacila svoj epicentar na jedan viši operativni nivo, iako je već imala druge operativne centre po celom svetu, u Londonu su napravili glavno sedište svoje piramide. I onda, naravno, posle nekog vremena nastala je i Velika Britanska Imperija, ključna tačka u ekspanziji ovih familija, koja im je omogučila da se sele u Ameriku, Australiju, Afriku i Novi Zeland. Stigli su tada čak i do Kine.

Govorilo se da sunce nije moglo nikako da obasja Britansku Imperiju. U svakom slučaju, kad vidimo veličinu Britanije, u poređenju sa svetom - kad sam bio dete, nikako mi nije bilo jasno kako su ova mala ostrva koja se jedva vide na karti sveta mogla da drže i upravljaju imperijom koja se protezala skoro čitavom planetom. Ali sada znam da to u stvari i nije bila Britanska Imperija sama po sebi, nego imperija Iluminati familija, koje su se smestile u Britaniji, a to je sasvim druga stvar.

I šta se onda dogodilo, već postaje jasno, te su familije preuzimale vlast u zemljama pod okupacijom Britanije. Međutim, postoje dva oblika uprave. Prvi je otvoreni tj. javni kao npr. diktatura - znači, onaj koji možemo da vidimo, osetimo i opipamo, ali takav oblik vlasti nije nikada dugog veka, jer kad ljudi znaju da žive u diktatorskom režimu, kao u zatvoru, oni će početi da se bune i boriće se protiv vlasti i sistema. Najefektivniji oblik kontrole, i to je ono što se desilo kad su se Evropske Imperije povlačile iz svojih kolonija, večinom u ovom veku, oni su samo zamenili javnu vrstu uprave - tajnom, koja se naravno više ne vidi, ali je još uvek prisutna.

To je u stvari krajnji cilj njihove uprave, jer ljudi se neće da bore za slobodu ako - misle da su slobodni. I tako, ono što se dogodilo kad su se te imperije povukle, Iluminati familije i cela mreža njihovih tajnih društava su ostale i nastavile tajno da upravljaju tim zemljama, uključujući i SAD, naravno, još od njihovog osnivanja.

I kad posmatramo porodična stabla američkih predsednika, zaprepaštavajuće je. Trenutno u SAD živi oko 260 miliona ljudi. Ako dodamo sve one koji su se smatrali Amerikancima od 1776, to bi bilo stotine i stotine miliona. Od tih stotina miliona ljudi 42 su postali presednici SAD-a. Svako normalan bi pomislio po zakonu verovatnoće da se ta 42 čoveka međusobno dosta genetski razlikuju. Ne, to ovdje nije slučaj.

Prema Aristokratskom i Kraljevskom Rodoslovu, Burke's Peerage, baziranom u Londonu, na svim američkim izborima, uključujući i George-a Washington-a, u 1789, pobedio je kandidat koji je imao najviše evropskih kraljevskih gena. Trideset tri od 42 predsednika su u direktnom genetskom tj. krvnom srodstvu sa dvojicom ljudi: Charlemagne-om, najpoznatijim francuskim monarhom, i Alfred-om Velikim, engleskim kraljem.

Kako je knjiga "Najveća Tajna" izašla iz štampe, ja sam već rekao kako su te familije došle sa Bliskog i Srednjeg Istoka, kako je šematski plan za kontrolu čoveka kroz religiju načinjen još u Babilonu, kako je "trojstvo" Nimrod-a, Tammuz-a i kraljice Semiramis kasnije korišteno kao matrica za priču o Isusu, i puno drugih priča u drugim kulturama, koje su vrlo slične, samo su imena glavnih junaka različita; takođe sam rekao da rimska aristokratska familija Piso napisala večinu jevanđelja, a onda su te priče pretvorene u religiju na Savetovanju Rimske Crkve u Nikeji, 325.g-ne, po nalogu Konstantina Velikog. Tako je od Rimske Crkve nastala hrišćanska religija.

Tako sam naveo u mojoj knjizi da je jedna od ključnih loza koju sam identifikovao - Merovingian-ska familija koja je došla sa Bliskog i Srednjeg Istoka u Francusku, i o njoj se naravno već nadugačko pisalo u raznoraznim knjigama u poslednjih desetak godina. Tako sam primetio da je i Britanska Kraljevska Familija, uključujući i kralja George-a III, pripadala toj lozi, i u posljednjih deset dana naišao sam i na geneološko stablo familije George-a Bush-a, uključujući naravno i George-a W. Bush-a, kojeg, velikog li iznenađenja, trenutno guraju za predsednika u 2000-toj godini. (Ovaj intervju je objavljen dok se još George W. Bush nije zvanično kandidovao za predsedničke izbore u SAD-u, prim. prev.) Na kraju se, tako, pokazalo da Bush familija i Roosevelt familija pripadaju istom porodičnom stablu i da su u genetskoj vezi sa Aleksandrom Velikim, koji je negde oko 300-te godine ovoga veka porobio celi region koji obuhvata današnji Egipat, Izrael, pa preko ondašnjeg Babilona sve do Indije. Bush familija i Roosevelt familija su s njim u krvnom srodstvu. Oni su takođe u genetskoj relaciji sa Piso familijom, rimskom aristokratskom familijom, koja je orginalno napisala jevanđelja (biblijske priče). Oni su takođe u genetskoj relaciji i sa Konstantinom Velikim, rimskim imperatorom koji je te priče pretvorio u hrišćansku religiju, što znači da su ljudi koji su te priče napisali i čovek koji je osnovao tu religiju, u stvari, pripadali istoj familiji.

Oni su u srodstvu i sa Dagobert-om, jednoj od ključnih familija Merovingian-ske loze. Za tu familiju se kaže da je ona bila zadnja od Merovingian-aca koja je opstala, što nije tačno. Bush familija je takodje u genetskoj vezi sa George-om III, koji je bio na vlast još kad je Benjamin Franklin davao lažnu impresiju slobode američkom narodu, dok su u stvari samo zamenili javnu kontrolu Britanije, tajnom, koja i dan danas traje.

I tako kad gledamo, a ovo je bilo samo nekoliko predaka Bush-ove loze, vidimo u stvari da je ta ista familija bila stalno na vlasti, još odkako se pojavila sa Srednjeg Istoka. Tako da nije nikakav slučaj što oni sada guraju George-a W. Bush-a za predsednika, s obzirom na njegovo poreklo.

U stvari, ono što želim da kažem na osnovu svog istraživanja je da vanzemaljci neće doći, niti će nas napadati, - oni ionako već kontrolišu ovu planetu tokom hiljada godina. I kada kažem - vanzemaljci, ja ne mislim na sve vanzemaljce, ja, u stvari govorim samo o ovoj grupi posebno. I kako se čini, slučaj je takav - da i "House of Windsor" (Vinzorski Dvorac tj. engleska kraljevska familija prim. prev.) pripada jednoj od tih loza i u direktnom su srodstvu sa familijom Bush, što ne iznenađuje. Kako se čini, ključni razlog zašto oni pokušavaju da održe ovu specifičnu genetsku strukturu je taj što je ova planeta, u stvari, pod kontrolom ne sa fizičkog nivoa, nego sa kako to ljudi zovu - nižeg astralnog nivoa, ili da to nazovemo kao "donji dio četvrte dimenzije". To je nešto kao "septička jama" sledeće (više) dimenzije, koja se nalazi odmah do ove naše. I koliko sam saznao iz razgovora s ljudima koji su imali posla sa tim osobama, tj. sudelovali u njihovim stvarnim ritualima, a u jednom slučaju i samoj proceduri prizivanja, odnosno dovođenja tih entiteta iz četvrte dimenzije, naravno, znamo da u tim satanskim ritualima dolazi do interakcije sa već legendarnim "demonskim carstvom", i osobe te posebne genetske konstitucije, u svojoj najčišćoj formi, imaju nekako mnogo viši vibracioni nivo tela i mogu mnogo lakše da budu, kako mi to kažemo - opsednute, odnosno zaposednute od strane tih entiteta iz četvrte dimenzije, što bi u prevodu značilo - ako staviš nekoga iz te loze na vlast, tj. njegovo fizičko telo, ti u stvari daješ mogučnost tim entitetima iz četvrte dimenzije da vladaju, jer su oni u stanju da se koriste njima.

I stalno se ista slika ponavlja kad pratimo tu geneologiju, za šta stvarno treba i vremena i znoja, neprestano nailazimo na istu genetsku liniju kad gledamo ove ljude što su sada na vlasti. I kako mi se čini, ti entiteti iz četvrte dimenzije, u stvari, deluju kroz grupu koju zovemo Illuminati, i preko njih već kontrolišu celu planetu. I kako se ta stvar polagano otkriva, tako sve češće imam priliku da čujem i neku bizarnu priču.

Martin: Mogu da se kladim.

Icke: I što je veoma čudno u mom životu, Rick, u nekih zadnjih desetak godina odkako sam odlučio da se malo pozabavim ovim, dolazim u susret s ljudima iz celog sveta, tako sam samo u zadnje 2 godine prošao 21 zemlju, a neke od njih i više puta, a ono što sam primetio je, da se svugde ista priča ponavlja, bilo gde da dodjem.

I tako se pojavila i jedna tema, još prošle godine, u Maju '98.-e, doduše to sam već pre bio čuo, ali sam to bio stavio na stranu, jer ipak nije bilo dovoljno dokaza. Radilo se o tome da su pojedinci viđali neke od ovih koji su uglavnom na visokim pozicijama vlasti - kako se u nekim momentima preobraze u reptilsku formu a onda opet nazad u ljudsku. A onda u periodu od samo 15 dana, u Maju 1998, sreo sam 12 različitih ljudi, dok sam putovao po raznim delovima Amerike, koji su mi ispričali istu priču. Pomislio sam, "Šta se ovo ovde zaboga dešava?!

Kad sam se vratio nazad u Englesku, ista priča. Onda me je par ljudi koji su bili članovi "Doma Lordova," (House of Lords) u Londonu, pozvalo da dođem kod njih i da razgovaramo o toj manipulaciji, jer su i oni počeli shvatati šta se događa. I tako sam pričao s njima neko vreme a tu je bila i jedna dama koja je iznela dosta interesantnih stvari u vezi princeze Dijane. Poslije sastanka, zamolio sam je da još malo porazgovaramo, na šta je ona pristala.

Pitao sam je kako je došla do svih tih informacija o Dijani, a ona je odgovorila kako se njena najbolja prijateljica intezivno družila sa Dijanom više od 9 godina, i kako joj je ova poverila puno stvari.

Ona se čak pojavljivala i u štampi nekoliko puta, kao Dijanina najbolja prijateljica. U svakom slučaju, reče, "mislim da će ona ipak porazgovarati s tobom. Ona nije nikad niskim pričala".

Tako sam ja otišao do nje, i njeno ime je bilo Christine Fitzgerald. Ona mi je onda počela da priča o toj vezi, o tome kako je kraljevska porodica tretirala Dijanu, što je stvarno bilo sramota. Ja nisam toj dami pominjao onu bizarnu priči koju sam čuo od mnogih, putujući po svetu, i kako se razgovor odvijao, u jednom momentu ona je rekla, "Oh, znate li kako je Dijana zvala kraljevsku porodicu?"
(http://www.fotorola.com/uploads/1328a58f0f.jpg) (http://www.fotorola.com/)
Ne, rekoh, "pa recite."

"Gušteri ili reptili", reče ona. A onda je dodala, "Ona je govorila u najvećoj ozbiljnosti, Oni nisu ljudska bića!" Christine je onda nastavila: "Znaš, Windsor-i su reptilska rasa, oni nisu ljudi." I da su "britanska kraljevska porodica i njihovi srodnici, u stvari, reptilskog roda, odnosno da vode poreklo od vanzemaljaca reptilske rase."

I ja onda pomislih, "Bože blagi, pa ne valjda opet"

I onda sam se vratio ovde gde stanujem, na sat i po od Londona, ja inače živim u Engleskoj. Odranije sam već bio čuo za Ted-a Heath-a, koji je bio predsednik britanske vlade od '70-'74, i znao sam da je bio upleten u užasne stvari, kao žrtvovanje dece, satanističke rituale, i sve to, jer sam čuo to od ljudi koji su to videli. Onda me je kontaktirala jedna žena, koju sam i od pre poznavao, da mi ispriča svoje doživljaje sa njim, tako sam otišao da i nju vidim, ali ne da razgovaram o metamorfnim reptilima, nego o Ted-u Heath-u kao i satanističkim ritualima britanske elite.

I opet, kad pratimo tu Iluminati lozu od praistorije do danas, ti satanski obredi, kultno žrtvovanje ljudi, krvavi rituali u kojima se prinose žrtve određenim "božanstvima", je jedna tema koja se stalno ponavlja i oduvek je prisutna, tako da bi bilo vrlo iznenađujuće da ih i ova današnja elita još uvek ne upražnjava, jer ove familije su se oduvek bavile time, (kao npr. Bush i slični). Na kraju odoh tako da posetim i ovu ženu, i ona mi onda ispriča njena iskustva sa Heath-om, i još dosta toga.

Na mestu koje se zove Burnham Beeches, to je jedna šumska oblast već poodavno poznata po satanističkim ritualima onima koji su se interesovali tim stvarima. Iako je ova oblast izvan Londona, nedaleko od Heathrow aerodroma, ona je pod vlasništvom i upravom Centralne Londonske Opštine. I tako, posle razgovora s njom, kad sam završio sa svojom šoljom čaja i spremao se da krenem, nabacio sam onako "uzgred" kako u zadnje vreme često srećem ljude koji mi pričaju kako su svojim očima vidjali neke osobe koji se preobražavaju u reptilsku formu. Veruj mi, kad sam joj to rekao, ona se uhvatila za srce i zamalo se nije onesvestila.
 "Bože dragi, pa ja sam mislila da se to meni samo priviđalo", napokon reče. A onda je rekla da mi nije htela da govori o tome jer je bila ubeđena da joj ne bih poverovao. I još je dodala "sve to što sam vam rekla o Heath-u, i kako sam ga videla da učestvuje u tim satanističkim ritualima nije ništa prema onome što sam još videla, videla sam ga kako se preobražavao u reptila u toku tih rituala. Ono što me je zaprepastilo je da to nikoga nije zbunjivalo, kao da se radi o sasvim normalnoj stvari."

Rick, ove stvari se dan danas dešavaju. Kad sam držao predavanje u Vancouver-u (Kanada), sreo sam 4-5 ljudi koji su mi isto ovo rekli, uključujući i jednu poslovnu, stvarno prizemljenu, ženu koja vodi jednu firmu sa 5000 klijenata. I ona kaže da je bila u vezi sa momkom koji bio Portugalac, i da se on pred njom pretvorio u reptila.

Upravo sam govorio na jednom finansijkom seminaru na Bahamima o manipulaciji u svetu, i još 2 osobe mi rekoše istu priču. Jedna mi je rekla kako je bila član nekog verskog kulta, i kako se jednom prilikom vođa kulta preobrazio u reptila pred njenim očima. I reče da je ona to primetila u momentu kad ju je ovaj fiksirao svojim očima, i da ostali u istoj prostoriji nisu ništa primetili, u svakom slučaju, kaže - da je izletila napolje, "dala gas" - i nije se zaustavljala dok joj nije nestalo benzina.

Znaš, to su sada već stotine i stotine ljudi koje sam sretao po svetu, i to ljudi različite pozadine; dvoje televizijskih reportera kad su uživo intervjuisali jednu od ovih osoba, jedan je nakon intervjua rekao drugom kako je vidio da se lice osobe pretvorilo u reptilsku facu, dok je drugi priznao da je vidio kako su se ruke totalno preobrazile u reptilske.

I tako je to, pa evo recimo i kad gledamo starinske zapise vrlo često se pominju zmije, zmajevi itd. Naravno da ne možemo sve shvatati bukvalno, ali simbologija zmija se stalno koristila, pa recimo kad gledamo indijske bogove koje su zvali "Nagas", za njih se govorilo da su bili u stanju da uzmu i ljudski i reptilski oblik, i koliko znam i Cathy O'Brien je u svojoj šokantnoj knjizi "Trance-formation in America" pomenula te proklete reptile.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 04-02-2010, 15:20:53
 www. spectrumnews10.com (http://www. spectrumnews10.com)

 Martin: Da

Icke: Imam tu knjigu, baš kad sam na to naišao kad sam je čitao, pomislih, kako mi život postaje sve bizarniji i bizarniji.

Evo sad sam baš našao, Cathy kaže kad je jednom bila sa George-om Bush-om, i kako joj je on rekao da njegova familija pripada jednoj rasi vanzemaljaca koja je došla iz svemira i preuzela ovu planetu, ali da to niko nije primetio jer oni izgledaju kao ljudska bića. Onda je rekla kako se on pred njenim očima pretvorio u reptisko biće. Ona takođe priča kako je bila sa braćom Bennett, onim političarima, i kako je prošla kroz njihov program "ispiranja mozga" i programiranja svesti, i kako su joj rekli da oni, u stvari, dolaze iz druge dimenzije, tj. da su inter-dimenzionalna bića.

I imala je još jedno iskustvo tada, kad je videla jednu žurku u Beloj Kući, i kad su svi tamo imali izgled reptilskih bića. A onda opisuje u svojoj knjizi i slučaj kad je bila sa meksičkim predsednikom, u to vrijeme, Miguel-om De La Madrid-om, i kako joj je on ispričao priču o Iguana ("gušterskoj") rasi ljudi tj. kako se jedna grupa vanzemaljaca reptilskog porekla polno ukrštala sa starim narodima Meksika da bi kreirali specifičnu genetsku lozu kroz koju bi mogli da se manifestuju i održe, i da pripadnici te loze mogu da uzmu i ljudsku i reptilsku formu. I ona je rekla u svojoj knjizi kako ga je lično videla da se pretvara u reptila, kad je bila sa njim.

I tako kad počnemo sve ovo malo pomalo da sabiremo, Rick, moja filozofija je vrlo jednostavna, ja pratim informaciju i idem sve do tamo dokle god me ona vodi. Ako ti polaziš, a svi polaze od nekog svog stanovišta, bilo verskog, političkog ili nekog drugog, i ako si previše rigidan i čvrsto se držiš tih principa, nećeš nikada biti u stanju da saznaš šta se u stvari događa, jer će ti tvoji stavovi "censurisati" svaku novu informaciju na koju nailaziš, da ti ona nebi poremetila realitet koji si do sada sebi stvorio, tj. izbacila te iz koloseka.

Ja, srečom, nemam takvih problema, pratim svaku informaciju, - pa bilo kuda da vodi.

U februaru prošle godine, kad sam bio u Južnoafričkoj Republici, sreo sam se sa jednim poznatim šamanom plemena Zulu. Proveo sam s njim 5 sati razgovarajući o raznoraznim temama. On je već tada sve znao o toj eliti, manipulaciji, njihovoj vezi sa vanzemaljcima i svemu tome. On je već sada u svojim 80-tim godinama, tj. hoču da kažem da je živio dugo u Africi i da je veliki poznavalac afričkih legendi kao i svih tamošnjih zbivanja.

Tako, kada smo razgovarali, rekao mi je da je u martu 97-me godine, to je znaci pre augusta kad je Dijana poginula, dobio telefonski poziv od osobe koja se predstavila kao Princeza od Wels-a i želela da razgovara sa njim. On naravno nije mogao da poveruje u to u prvom momentu a pogotovo kad je rekla da zove sa jednog telefona iz supermarketa. "Princeze ne zovu sa telefona iz supermarketa" - mislio je.

Međutim, kad sam razgovarao sa Kristinom Fitzgerald, otprilike 2 mjeseca kasnije, koja je bila, kako sam već rekao, Dijanina najbliža prijateljica, ona mi je rekla kako to nije ništa čudno jer je Dijana znala da su njeni telefoni u Kensington Palati bili prisluškivani i kada je htela da ima "čistu" liniju išla je da telefonira iz obližnjeg supermarketa. Jedan od njegovih učenika bio je Dijanin rođak i interesantno je da je ovaj šaman stalno pričao o vezi vanzemaljaca sa čovečanstvom kao i o svojim ličnim iskustvima sa njima, od kojih su neka stvarno neverovatna.

U svakom slučaju ona mu je tada rekla da bi željela da razgovara s njim jer bi htela da obelodani nešto u vezi sa Vindzorima (britanskom kraljevskom porodicom), što bi moglo da potrese celi svet i da želi savet na koji način bi bilo najbolje da to učini.

Isto tako kada sam razgovarao sa jednom ženom koja se zove Arizona Wilder, koja je tvrdila da je izvodila satanističke rituale za britansku kraljevsku porodicu, ona mi je rekla da je Dijana znala da su oni bili u suštini reptili sa sposobnošću preobražavanja za vreme tih rituala, onda sam pitao ovog šamana šta je to u stvari bilo što je Dijana htela da otkrije u vezi Windsor-a, na šta je on odgovorio: "ja stvarno ne mogu da ti kažem jer je neverovatno strašno - ne bih želio da upadnem u još veće neprilike".

Onda sam ja rekao kako ja već odavno znam da su Windsor-i upleteni u operaciju rasturanja droge svetskih razmera i kako je i Dijana znala da su oni bili u to upleteni. On je samo zatresao glavom i rekao: "Ne, ne - nešto mnogo gore nego to". Ja idem opet nazad dole, tako da ću verovatno uskoro saznati od njega o čemu se tačno radi.

A onda je Arizona Wilder nekako upala na scenu posle Kristine Fitzgerald. Naišao sam na nju u Los Angeles-u, tj. u blizini Los Angeles-a. U stvari, nisam išao da razgovaram s njom u vezi ovih reptila sa sposobnošću preobražavanja iz jednostavnog razloga što ja u to vreme još uvek nisam javno o tome govorio, nego sam samo skupljao informacije. Otišao sam da razgovaram s njom o ritualima za koje je govorila da je izvodila za britansku kraljevsku porodicu, kao i Bush-ovu, Kissinger-ovu porodicu i ostale njima sličnim u Americi.

Iako Arizona Wilder danas ima crvenu kosu, ona je u stvari plavuša sa prodornim plavim očima, i ta plava kosa i plave oči se stalno javljaju zajedno sa ovim stvarima, recimo svi oni koji su bili uključeni u Projekat “Monarh” bili mahom plavokosi sa plavim očima.

I tako ja odoh kod nje da razgovaram o tim ritualima koje je izvodila i ona mi je onda ispričala sve u vezi satanističkih rituala koji su se održavali u Balmoral-u u kojima, znaš, - žrtvuju i ljude, kao i onih u Kraljičinoj Palati u Škotskoj a takođe i u dvorcu Glames (Glames Castle) koji su Fritz Springmeier and Cisco Wheeler pomenuli u njihovoj knjizi ("Mančurijski Kandidat"-prim.prev.)

Ja sam sve ovo već ranije bio čuo iz drugih izvora a onda na kraju Arizona reče kako u stvari sve ovo nije ono najbizarnije što se inače redovno događa. Ja pomislih - pa zar ima išta bizarnije od toga da britanska kraljica žrtvuje decu!? A onda ona reče da kada krv počne da teče - oni se preobražavaju - u reptile. U toj reptilskoj formi oni izgledaju naravno totalno drugačije, recimo npr. kraljičina majka, znam da zvuči smešno, ali u svojoj fizičkoj formi ona je jedna 99 godišnja starica, tj. u ovom našem trodimenzionalnom realitetu.

Onda me je zvala jedna gospođa iz Amerike koja je predsednik organizacije po imenu "Roditelji protiv ritualnog nasilja". Razgovarao sam s njom ne o reptilima - nego o ritualnom nasilju nad decom u Americi a onda ona reče: "znate, najmanje 12 mojih klijenata mi je reklo da su videli učesnike tih ritala kako se probražavaju u reptilsku formu"!? Onda je dodala da je mislila da se to ovi u stvari preoblače tj. maskiraju u reptilska bića - da bi zbunili žrtve.

I kad sve ovo saberemo, Rick, sve ove informacije koje se pojavljuju pogotovo od kako sam ja počeo javno da govorim i pišem o tome, sve više i više ljudi mi prilazi sa poverenjem i priča o svojim ličnim iskustvima. Shvatili su da napokon mogu nekome to da kažu, jer naravno, ono što večinu sprečava da kažu ono što znaju je pomisao: "pa ko bi mi povjerovao ovako nešto"!?

I stvarno je interesantno ali i ovo je istinita priča koja sumira sve kako su se stvari odvijale. Kada je moja knjiga "Najveća Tajna" taman bila u štampariji nazvao me je jedan momak iz Amerike, on je bio jedan od onih koji su pročitali ostale moje knjige i pitao me je kad će moja najnovija knjiga da izađe iz štampe. Ja sam mu rekao da se upravo štampa, on me je upitao o čemu se radi a ja sam odgovorio kako je najbolje da on to pročita, jer unutra ima dosta bizarnih stvari koje kad bih mu rekao - mislio bi da sam lud.

Tako, u svakom slučaju, nastavimo mi da pričamo i nakon 5-10 minuta razgovora on reče: "Hej, sigurno ćeš misliti da sam lud, al' jesi li ikada sreo ikoga ko viđa ove koji su na visokim pozicijama vlasti kao npr. Bush, Gorbačov, Kissinger itd. da se u nekim momentima preobraze u reptile!? Ja pomislih, zaboga - pa ne valjda još jedan. Upitah ga zašto me je to pitao, a on reče - "zato što ja to stalno viđam, kad god se pojave na televiziji - ja ih vidim kako na momente dobiju reptilsku formu.

Tako se ova priča stalno nastavlja. Ne mogu se setiti kako se tačno zove ali nedavno sam intervjuisan na jednoj radio-stanici od strane čoveka koji se bavi reverzibilnim govorom ("reverse speech"), jesi li kad čuo za to?

Martin: Da, naravno.

Icke: Da, on je htio da razgovara samnom o tome kada su snimili Ken Bacon-a - sećaš li se, to je onaj koji je bio predstavnik za štampu Pentagona za vreme rata na Kosovu, tako kada su vrtili unazad ono što je on rekao - dobili su nešto što nisu znali da objasne, pa su mene pitali. Jasno k'o dan on je na jednom od svojih brifinga za štampu doslovno rekao: "Mi smo ljudi reptilskog porekla i mi imamo ovde svoje vlastite planove", ja zamalo nisam pao sa stolice kad sam ovo čuo, jer to je upravo ono o čemu ja stalno govorim. Još uvijek čuvam traku sa ovim snimkom.

Tako, postoji nešto u svemu ovome što može da posluži kao ključ za razumevanje kako i odakle oni kontrolišu ovaj svet, i ja bih ovde sa sigurnošću mogao da sugerišem da gledajući u sve te Kissinger-e, Bush-eve, Rockefeller-e, Rothschild-e itd. mi,u stvari, možemo samo da vidimo kako izgleda trodimenzionalni, fizički izraz svesti i manipulacije koja potiče iz četvrte dimenzije. I ti Illuminati su samo, u stvari, trodimenzionalni odraz onih koji kontrolišu ovu planetu iz četvrte dimenzije.

Interesantno je ako se vratimo unazad i pratimo kako se pojavila bela ljudska rasa na Bliskom i Srednjem Istoku, zajedno sa ovim porodičnim lozama unutar nje, pa uzmemo neki od tih naroda kao npr. Feničane. Oni su slavili Svetog Đorđa iz Cappadocia-e (današnja Turska) za koga su tvrdili da je ubio zmaja. I kad su Feničani stigli na prostore današnje Britanije, negdje oko 3000 pne. i osnovali ovo što danas zovemo britanskom kulturom, Sveti Đorđe iz Cappadocia-e je postao - Sveti Đorđe iz Britanije.

Drugo božanstvo koje su Feničani obožavali je bio Sveti Mihajlo za kog se govorilo da je bacio zmaja sa stene u ambis, tako da se ta borba sa zmajevima stalno ponavlja u legendama.

Druga stvar koju sam povezao u knjizi "Najveća Tajna", i sve više i više ljudi počinje u zadnje vreme da se bavi time, je i veza između Marsa i Zemlje. Čini se da je ta kataklizma koja je uništila veći deo Zemlje i o kojoj postoji dosta geoloških nalaza, kao i raznih zapisa i legendi, uništila ono što se podrazumjevalo pod Atlantidom. Izgleda da je neka vrsta nebeskog tela skoro uništila Mars. Upravo čitam neke knjige koje su u stvari zbirka do sada sakupljenih podataka o Marsu i stvarno postoji dovoljno dokaza da je Mars nekada bio planeta sa atmosferom veoma sličnoj zemljinoj, i to u bliskoj prošlosti, možda pre nekih 20 000 ili čak 10 000 godina. Ja mislim da je bila jedna jaka veza između civilizacija na Marsu i Zemlji, i kada je ta kataklizma razorila Mars, preživeli Marsovci su mogli vrlo lako postati ono što danas zovemo belom rasom koja je na kraju pojavila kao samerska, egipatska ili neka druga kultura, jer interesantno je da postoji očigledna veza njihovih simbola, božanstava i legendi sa planetom Mars. Čini mi se da se ovde krije nešto što bi moglo da bude od velikog značaja.

Interesantno je i ono što Arizona Wilder govori u vezi svoje obuke i treninga u izvođenju tih rituala, ona je verovatno bila kao i Cathy O'Brien nešto kao programirani robot, u stvari, ona kaže da je čula iz par pouzdanih izvora da su ljudska bela i reptilska rasa u nekoj vrsti međusobnog rata vrlo, vrlo dugo i to ne samo na ovoj planeti, kao i to da ti reptili žele da kontrolišu ljudsku plavokosu genetsku liniju sa plavim očima zbog toga što oni imaju nešto u krvi što je ovima potrebno da bi održavali svoju trodimenzionalnu formu koja je slična ljudskoj.

Da li je ovo tačno ili ne ja ne mogu sa sigurnošću da tvrdim ali kad vidimo da ovi potpuno međusobno nepovezani izvori ponavljaju stano jednu te istu stvar, govoreći o učešću elite u tim ritualima, tj. da su mnogi od najpoznatijih američkih političara, biznismena, bankara kao i britanska kraljevska familija, jednostavno ovisni od toga tj. oni moraju redovno da piju krv a posebno i adrenalin koji ulazi u ljudsku krv u momentu samog čina žrtvovanja čoveka. I to je jedna stvar koja se neprekidno ponavlja i stalno je vezana sa ovim porodicama, kad ih pratimo kroz istoriju.

Razgovarao sam i sa mnogim psiholozima koji su radili sa ljudima koji su nekako preživili ove rituale tj. pokušavali da ih povrate u normalan život nakon doživljenih trauma, i oni su mi rekli kako su čuli od tih svojih pacijenata da su božanstva koja se stalno pominju za vreme tih rituala ista ona koja su nekad davno obožavali Babilonci kao i Feničani.

Tako, po meni, Najveća Tajna je u stvari to da se jedna vanzemaljska rasa ukrstila sa ljudskom kreirajući na taj način jednu posebnu hibridnu lozu kroz koju oni mogu da deluju iz dimenzije koja je odmah do naše i da odatle kontrolišu ovu planetu već možda i par stotina hiljada godina.

Ta vrsta kontrole je skoro perfektna jer dolazi iz druge dimenzije dok istovremeno većina pripadnika ljudske rase nije ni svesna postojanja drugih dimenzija.

I to zataškivanje saznanja o drugim dimenzijama, zataškivanje saznanja o pravoj suštini života, prirodi frekvencija i vibracija, kao i večnoj prirodi same svesti; to je i razlog zašto je ova organizacija tj. Illuminati osnovala sve ove religije, naravno, da bi se ova saznanja napravila nepristupačnim za ljude, da bi se zataškivala hiljadama godina tako da oni mogu mirno da nas kontrolišu sa jednog nivoa egzistencije koga velika većina nas uopšte nije svesna. Može li se uopšte ostvariti bolji način kontrole, nego što je ovaj?

Martin: Dobro. Par pitanja mi je palo na pamet u vezi ovoga što si upravo rekao. Ovo možda i nije pitanje ali interesuje me koliko je sve ovo u stvari verodostojno, tj. jesi li imao kakvih problema u vezi toga.

Čini mi se da ipak postoji neka božanska sila koja nadgleda ovu planetarnu tranziciju. Šta bi mogli reći onim čitaocima koji su očajni zbog beznadežnosti svoje pozicije u rukama ove elite.

Icke: Dobro, ovo je malo teže pitanje, ali prvo ću odgovoriti na ovo u vezi moje verodostojnosti. Da budemo načisto, apsolutno me nije briga šta neko misli o meni i onome čime se ja bavim. Ono što ja istinski želim je da otkrijem šta se u stvari događa, tako da se to može da zaustavi, i istinski mislim da svako ima pravo da čuje sve informacije a ne samo one koje ga navode na pogrešne zaključke. Ja sam sa emocionalno ogradio od toga kako će ljudi ovo da prime, jer da nisam, jednostavno bih poludio.

Ljudi imaju pravo da veruju u šta god hoće da vjeruju, što uključuje i njihovo pravo da odbace sve ovo što sam rekao. Sa tim se slažem, ali ono sa čim se ne slažem je onemogućavanje komunikacije kao i zataškivanje informacija. Znači, to kako će ljudi ovo da prihvate zavisi od njih samih, mogu da se slože sa svim ovim što sam rekao, sa nekim delom toga ili jednostavno da sve odbace. To je sve do njih samih. Meni je najbitnije im se makar omogući pristup informacijama ove vrste.

Uostalom već sam prošao celi svet govoreći o ovome a i moja knjiga "Najveća Tajna" je već doživila drugo izdanje, jer je interes ljudi izvan svih očekivanja. Ono što začuđuje je i reakcija mnogih ljudi koji su me slušali na raznoraznim tribinama po svetu, većina se u prvom momentu zaprepasti pa ukoliko se zadrže dovoljno dugo da čuju i fakte, onda malo po malo cela stvar im polako počinje da postaje logična. To je zbog toga što ja nikada ne kažem: ja tvrdim ovako je il' onako je, ja prezentiram informacije o onome šta se događa, šta se nekim ljudima dešava, pa onda povezujem sve to kroz celu istoriju. Ovde imamo jedan slučaj koji traži odgovor, nešto se ipak događa.

Ono što me razočarava je da i neki od onih koji se bave istraživanjem kojekakvih konspiracija i stalno pričaju o zataškivanju informacija istovremeno pokušavaju da zataškaju ove informacije koje ja prezentiram, jer im se one sad ne sviđaju.

To je stvarno neverovatno, Rick, ljudi stalno govore o slobodi i stalno ponavljaju: "Živjela Sloboda", a istovremeno ne razumeju šta je to. Ako dovoljno dugo razgovaraš s njima, videćeš da oni u stvari ne žele slobodu. Oni bi u stvari hteli samo da zamene jednu stvar koja im je nametnuta, drugom koja će, naravno, takođe da bude nametnuta.

Vidiš, kad gledamo npr. onaj Hrišćanski patriotski pokret, koji je meni inače bio dosta simpatičan jer su oni pokušavali da obelodane jedan deo cele ove zavere, ali znaš, ja u stvari ne vidim razliku između kulture i misli nametnute od strane Iluminatija sa drugom namentnutom kroz: Jedna nacija pod jednim bogom, jer prvo pitanje koje se nameće je: o kom/čijem bogu razgovaramo? Njihova je, naravno, hrišćanska verzija boga. Tako ja smatram to veoma tužnim što se na toj strategiji «Podeli - pa vladaj» bazira cela kontrola manjine nad većinom kroz celokupnu ljudsku istoriju, a da to niko ne može da uvidi a kamoli preduzme nešto. Što je najsmešnije, čak su se i oni koji proučavaju sve ovo, međusobno podelili. Najžešći napadi na mene nisu došli od strane čitalaca, nego upravo onih koji sebe smatraju konspiratolozima. Znaš, ako se mi družimo, mi ne moramo u svemu da se složimo, pa kakav bi to dosadan svet bio kad bi svi isto razmišljali.

Mi smo multidimenzionalna bića . Mi imamo jedan deo svesti koji je u direktnoj vezi sa našim fizičkim bićem u njegovoj trodimenzionalnoj formi, ali mi istovremeno egzistiramo i u svim drugim dimenzijama. Mi smo sve što jeste, sve što postoji, znaš, svako od nas je energetski deo te jedne te iste svesti, jedne celine.

U knjizi «...i istina će vas osloboditi» već sam sugerisao da mi najverovatnije živimo u frekvencijama kontrolisanom zatvoru i da nas nekako ta vibraciona mreža nabačena na ovu našu planetu sprečava da se povežemo sa višim nivoima našeg multidimenzionalnog «Ja».

Sam centar kontrole, odnosne manilupulacije čovečanstva, čini se da je smešten u 4-toj dimenziji, i da oni odatle upravljaju. Naravno, ja ne kažem da su sva ta reptoidna bića negativne prirode, ima dosta ljudi koje tvrde da su imali i pozitivna iskustva sa nekima od tih individua, a inače ni ne volim na sve da gledam u crno-bjeloj tehnici.

Ono u šta sam postao siguran je da se taj dio 4-te dimenzije, ta tzv. «iluminati svest» hrani emocionanom energijom sa ovog našeg nivoa, pogotovo na frekvencijama koje mi emitujemo kad smo u stanju straha i neizvesnosti, osećaja krivice, osećaja mržnje i agresivnosti. Odatle kad oni kreiraju raznorazne događaje koji izazivaju takva stanja kod nas - oni nas jednostavno pretvore u neku vrstu baterije. Kad god se bojimo nečega, mi emitujemo specifičnu emocionanu energiju - kojom se oni hrane.

Postoji takođe jedan institut u Americi (Institute of HeartMath) gdje su čak izmerili frekvencije raznih emocija i pokazali kako je frekvencija straha vrlo niska i spora dok je npr. frekvencija koju emitujemo u stanju ljubavnog zanosa mnogo brža i jača.

Vrlo je bitno da ovo dobro razumemo, jer kad čovek stalno živi u neprestanom strahu i stalno emituje te vrste frekvencija, on ne može da dođe u kontakt sa svojim višim oblikom svesti, koji je po svojoj prirodi funkcioniše na drugoj, višoj frekvenciji. To je isto kao što ne možemo na televizoru ili radiju da gledamo ili slušamo dva programa u isto vreme, jer su oni na različitim talasnim dužinama.

U suštini, dok kod smo u ovoj našoj fizičkoj formi uronjeni u realitet baziran na emocijama straha, dotle smo vibracionalno isključeni i odvojeni od realnih potencijala koje bi imali kad bi se uspeli povezati sa onim drugim delom naše svesti, koji potiče sa mnogo višeg nivoa.

I sad se postavlja pitanje, pa dobro kako da izađemo odavde? Gde su «dobri momci»? Gde su oni koji će nam pomoći? Problem je da postoji vibracioni procep između nas i njih. Oni jednostavno, operišu na mnogo višim frekvencijama koje su rezultat njihovog stanja svesti i mi u stanju kakvom jesmo ne možemo da uskladimo naše frekvencije sa njihovim, da bi mogli uopšte da ih «čujemo». Jedini način da se uskladimo sa njima je da se oslobodimo straha, time bi se oslobodili i ove naše trodimenzionalne iluzije.

Martin: Ti često koristiš pojam «problem-reakcija-solucija». Možeš li da to objasniš pošto ima dosta onih koji ne znaju o čemu se radi?

Icke: To je najsnažnija tehnika za manipulaciju narodnih masa koja se koristi tokom nekoliko hiljada godina da bi se omogućio njihov plan totalne centralizovane kontrole nad našim životima. Kosovo, Bosna i svi ostali izmanipulisani konflikti, bombardovanje vladine zgrade u Oklahoma City, mahnitanje ljudi s oružjem po celom svetu, pucnjave po školama, sve su to klasični rezultati toga.

Kada hoće da pojačaju kontrolu i uvedu mere kojima se ljudska prava drastično smanjuju, oni prvi kreiraju neki problem, onda sačekaju reakciju, pa na kraju sprovedu ono što su zamislili kao «soluciju», odnosno rešenje tog problema.

Ako uzmemo npr. bombardovanje zgrade James P. Murah u Oklahoma City, u samo 24 sata posle tog događaja tzv. Antiteroristički zakon je odobren od strane američkog kongresa, čime su ljudska prava drastično reducirana.

Kad malo dublje posmatramo ove događaje za koje je krivica svaljena na one koji nisu imali nikakve veze sa tim, prvo što postaje jasno je da su u stvari te probleme kreirali oni koji su smislili i sproveli ove zakone.

Martin: Šta je to, u stvari, njihov konačni cilj?

Icke: Ja već odavno izučavam područje svesti entiteta iz 4'te dimenzije, i još uvek pokušavam da saznam šta je njihov krajnji cilj. Čini se da su oni nekako i sami sebe zarobili u tom realitetu gde jesu, i da odatle ne mogu nikako da naprave neki veći progres. Oni grčevito pokušavaju da održe kontrolu kroz tu manipulaciju strahom i ko god se koristi strahom da manipuliše druge, i sam je nekako zahvaćen tom vrstom frekvencija i tako ne može da ostvari nikakav napredak. Njima je jedino preostalo da održavaju taj status quo, i tako obezbede svoju egzistenciju sve dotle dok se mi ne počnemo da budimo, čega se oni najviše boje.

Ako uzmemo npr. ove njihove «agente» u našoj 3-ćoj dimenziji tj. grupu Iluminati, njih nema toliko puno ali su neverovatno dobro organizovani i mahom sve drže pod kontrolom jer su organizovali ovaj sistem na principu piramide. Tako su zaposeli pozicije na vrhu bankarske, političke, poslovne, medicinske itd... piramide i odatle upravljaju ljudskim masama, koje naravno drže u totalnom neznanju, tako da te mase ljudi sprovode njihove planove stavljajući sami sebi omču oko vrata, a da toga nisu ni svesne. Oni jedino tako i mogu da upravljaju. Zato ja taj njihov princip «podeli - pa vladaj» od vitanog značaja, za njih.

Mi smo postali nešto kao stoka, koja samu sebe čuva i ne dozvoljava nikome da bude drugačiji, a kamo li da napusti stado. Ko god izrazi drugačije mišljenje, ili se drugačije ponaša, vrlo brzo bude izložen napadu drugih, koji ga počnu ili ismejavati ili kažnjavati na bezbroj mogućih načina.

Tako su ovi što sede na vrhu piramide uspeli izmanipulisati mase da se ove neprestano međusobno dele, tuku, ratuju itd.

Mislim da je njihov trenutni cilj zavođenje Novog svetskog poredka ondnosno totalne kontrole kroz jednu centralizovanu vladu, jednu banku, jednu valutu, jednu armiju, odnosno centralizaciju svega i svačega. Ta centralizacija vlasti je jedini način da ta manjina kontroliše veliku masu ljudi.

Pogledaj npr. Evropsku zajednicu gdje trenutno nekolicina birokrata diktira zakone iz Brisela, kojima se mora povinovati cela zapadna Evropa. Zakoni evropske zajednice nadjačavaju nacionalne zakone. Ako je neki nacionalni zakon neke od zemalja koje pripadaju zajednici u konfliktu sa jednim od zakona evropske zajednice, onda se on mora staviti van snage. Oni već imaju jednu valutu, jednu centralnu banku i armiju.

Njihov idući ključni korak je mikročipovanje ljudske populacije. Oni su već odavno spremni i čekaju momenat kad budemo toliko kondicionirani – tj. kad počnemo gledati na njih kao na jednu dobru ideju.

Već odavno možemo da čujemo poruke tipa: «mikročipujte djecu odmah po rođenju, da se izgubi svaka mogućnost zamjene u porodilištu, ili da ih lako pronađete ukoliko ih neko otme, ili se izgube»...

«Zar nije dobro imati sve vaše medicinske detalje na mikročipu, tako da ako vam se dogodi neka nesreća, doktori mogu da pročitaju vašu zdravstvenu istoriju itd. itd...»

Sve sam ovo već svuda vidio kad sam putovao po svetu, i ja na to gledam kao na dio procesa našeg pripremanja za to, uostalom već odavno mikročipuju životinje.

Od jednog naučnika, koji je radio za CIA-u, saznao sam da ti mikročipovi imaju mnogo više funkcija nego što nam se do sada govorilo. Navodno oni će preko odašiljanja kojekakvih signala odnosno frekvencija moći i da manipulišu preko njih čovekovu svest, emocije i ponašanje. Ideja je da pretvore čovečanstvo u vrstu daljinski kontrolisanih robota. Mi smo sada u situaciji gde se sada samo čeka na momenat kada će ti čipovi uz pomoć «problem-reakcija-solucija» biti nametnuti svakom ljudskom biću na ovoj planeti.

Martin: Rekao si mi da si ipak primetio kako se ljudi polako počinju da bude?

Icke: Čini se da postoji jedan vremenski ciklus i mi se sada približavamo njegovom kraju, to je u stvari bolje rečeno - vibracioni ciklus, po načinu njegovog delovanja na ovu planetu i na nas, on ima osobinu - duhovnog budilnika. Te vibracije počinju polako da bude ljude iz dugogodišnjeg transa.

Znajući za ovo, Iluminati su već odavno pripremili novu zamku - to je tzv. «New Age movement», religija «novog doba» čime pokušavaju one koji su počeli duhovno da se bude opet odvedu na slepi kolosek.

«Koncetriši se samo na pozitivne stvari, ukoliko vidiš nešto negativno - to ti sam, u stvari,- projektuješ, obavij se plaštom svetlost i ljubavi itd...» - da ovca ne bi primjetila kad dođe vrijeme za deranje njene kože.

Postoje dva načina da rešimo ovaj problem, mi možemo naći soluciju za ovo, ali po meni najbolji način za rešavanje nekog problema je da se odstrani njegov uzrok. Uzrok svega ovoga je to što smo se mi kao ljudska bića jednostavno - odrekli svoje moći. Mi već odavno ne razmišljamo svojom glavom, sami za sebe, nego samo pratimo onoga ispred nas, bez ikakvog pitanja. I još insistiramo da i svi drugi rade isto tako. Znači jednom kad se postave određene norme, bilo pametne ili besmislene, moralne ili nemoralne, moguće ili nemoguće, onaj koji ih je postavio, u stvari, upravlja svetom, dok ostali samo prate.

To se dešava zato što se većina ljudskih bića odrekla svoje lične sposobnost razmišljanja i individualnosti – i živi svoj život u skladu sa diktiranim normama bez ikakve želje i nastojanja da podvrgnu te norme vlastitoj analizi, i tako ih dovedu u pitanje.

I to je u redu, to je takođe i lični čovekov izbor, i ja to ne mogu da dovodim u pitanje. Međutim, problem je što ljudi koji podpadnu pod uticaj tih normi – očekuju i od svih ostalih da im se podvrgnu. To je sada već stado stoke, koje čuva samo sebe dok ne dođe vreme za klanje, gde čobanu ne trebaju ni psi čuvari niti mora da troši pare - na ogradu. Tako su oni koji su nam postavili norme uspeli da naprave od nas ne samo ovce nego i pse za čuvanje ovaca, ne samo da su od nas napravili zatvorenike - nego nas koriste i kao čuvare zatvora u kome se nalazimo.

I samo na jedan takav način bilo je moguće da ta jedna mala grupa entiteta kontroliše ovaj svet tokom hiljada godina, sve do ovog momenta.

Po mom mišljenju samo tri stvari bi mogle dramatično da promene ovo stanje:

Prvo: kao individualna ljudska bića prvo se moramo osloboditi straha od toga - šta će drugi ljudi da misle o nama, jer ovde se radi o zatvoru u kome većina ljudskih bića danas živi. Dok god se bojimo šta će drugi misliti o nama - mi ne živimo naš lični život u svom istinskom elementu, baziran na istini, mi živimo nečiju tuđu verziju našeg života u skladu sa onim što oni očekuju od nas, kako mi treba da se ponašamo. Tako lažemo sami sebe - a i ostale. Osloboditi se te vrste straha prvi je korak za izlazak iz stada.

Drugo: Moramo dozvoliti i drugima da ispolje svoju posebnu individualnost čak i ako se ona razlikuje od naše. To što drugi ne razmišljaju kao mi nije ništa loše. Kad prihvatimo druge onakvima kakvi jesu – tada prestajemo biti psi čuvari ostatka stada.

Treće: Održavanje ravnoteže tj. nepokušavanje nametanja svojih pogleda i stavova drugima, što bi značilo - i poštovanje slobodne volje drugih.

Kad ne težimo tome da namećemo svoju volju drugima, naše stanje svesti se menja, postižemo veću vibraciju i onda dolazimo u poziciju kada je moguće da se povežemo sa drugim, odnosno, ostalim fragmentima našeg multidimenzionalnog bića, koje je se manifestuje na jednom drugom, višem nivou svesti – a istovremeno je oduvek bio deo nas samih, samo što mi toga već veoma dugo - nismo svesni.


Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 08-02-2010, 13:18:24
ŠUPLJA ZEMLJA

Nauka nas uči da se Zemlja sastoji od tri debela koncentrična sloja čija se temperatura povećava kako se približavamo središtu. Ali drugi tvrde da naša planeta više nalikuje švajcarskom siru; goleme podzemne šupljine mogle bi skrivati tajanstvene civilizacije. U ovom članku razmatramo teoriju o šupljoj Zemlji.
Ljudi od davnina veruju da se pod našim nogama prostire podzemni svet u kojem postoji fantastična civilizacija, daleko sjajnija od naše. U poslednje doba ta se priča sve češće pominje pod prilično nemaštovitim naslovom “Šuplja Zemlja”. Zašto nemaštovita? Zato što bi trebala obuhvatiti bogata narodna predanja prepuna legendi, mitova, verovanja i bajki o tom unutrašnjem svetu. Budisti veruju da to podzemno carstvo, poznato pod imenom Agaharta, leži duboko pod površinom Zemlje. Tamo navodno vlada mir i spokojstvo jer stanovnici, milioni i milioni njih, žive u društvu koje je postiglo izvanredno visoki stepen naučnog napretka i blagostanja. To je prekrasan svet obasjan unutrašnjim suncima, prepun bistrih i dubokih jezera okruženih palatama od čistog prozirnog kristala. Useve navodnjavaju plodne vode, a zraci Velike svetlosti - tajanstvene mašine koji su nekad davno bogovi poklonili stanovnicima podzemlja - potiču njihov rast i sazrevanje plodova. Na čelu tog kraljevstva, koje prema predanju postoji najmanje milion godina, nalazi se svemoćni vladar čije ime u prevodu znači Kralj Sveta. Tvrdi se da se njegov uticaj prostire i na naš, gornji svet i to preko kraljevih poslanika koji se predstavljaju kao budistički sveštenici. Osam miliona ljudi na površini potpuno je pod uticajem tog podzemnog kralja čiji je zadatak da nas vodi u više stanje duhovnosti.
Fantastična priča. Ali je li istinita? Trebamo li je doslovno shvatiti ili kao metaforu nekog metafizičkog nauka? U svakom slučaju, od svih tajni ovog sveta, ta je tajna najzagonetnija. Kao i kod drugih zagonetnih priča i u ovoj ima očevidaca koji su tokom istorije tvrdili i još uvek tvrde da su proveli neko vreme u tom svetu. Ali kako da verujemo u fantastična svedočanstva koja nadilaze sve što smo ikad mogli i pomisliti. Lakše ih je odbaciti kao proizvod bujne mašte.
Ali nije li istina često fantastičnija od najfantastičnije priče? Ne događa li nam se redovito da se nešto što smo smatrali nemogućim obznani kao vrlo prihvatljiva mogućnost, a često i kao potpuno istina? U tom svetlu i priča o šupljoj Zemlji pretvara se u sasvim prihvatljivu hipotezu postavimo li je u odgovarajući sadržaj - u onaj okvir koji je potreban da bi nešto zvučala sasvim očito i tačno.
Na našem stepenu razvoja, zbog mnogo razloga, nama su nedostupni podaci o skrivenim poglavljima istorije naše planete. Ne znamo ni ono što su znali stari Egipćani, a njihova predanja govore o nezamislivim dostignućima naših prethodnika na Zemlji. Egipćani su verovali da se na Zemlji smenjuju jedna civilizacija za drugom. Svaka biva uništena u nekoj globalnoj katastrofi a iza nje ostaje samo nejasno sećanje preživelih oblikovano u mitove i bajke. Egipćani su također verovali da je moguće prilično tačno predvideti učestalost katastrofa. I visoko razvijena predistorijska civilizacija mogla je shvatiti redovitost tih pustošenja. Osim toga su mogli znati da se nesreća ne može izbeći. Ali šta raditi? Kratko rečeno razumeli su da će njihova velika dostignuća i njihov način života biti redovno uništeni, gradovi opustošeni, a stanovništvo pomoreno. Nimalo ružičasto saznanje, a kako se vreme očekivane katastrofe približavalo bez sumnje su se dali na pronalaženje rešenja. Uprli su sve umne i materijalne snage kako bi preduhitrili i izbegli smak svoga sveta. Drugim rečima - šta bismo mi uradili na njihovomu mestu? Što sve ne bismo preduzeli ne bismo li izbegli istrebljenje?

Bunkerski mentalitet

Pre svega nekoliko godina u jeku hladnog rata strahovali smo za opstanak čovečanstva zbog pretnje atomskog rata. Spas smo videli u gradnji protivatomskih skloništa, ogromnih bunkera duboko pod zemljom. Kako se danas svuda na Zapadu rasprodaju vojni objekti i postrojenja dostupni su nam podaci o tim podzemnim skloništima. Znamo da ih je ogroman broj i da su kolosalnih razmera; ima ih toliko velikih da mogu prihvatiti na stotine ljudi i tako opremljeni svim potrebnim za život da stanovništvo ne bi trebalo iz njih izlaziti nekoliko godina. U Švajcarskoj se većina stanovništva mogla skloniti u odlično opremljena skloništa, a na Gibraltaru, u živoj steni što stražari nad zapadnim ulazom u Mediteran, uklesani  kilometri i kilometri podzemnih tunela i skloništa. U Drugom svetskom ratu u tim su podzemnim skloništima bile smeštene savezničke bolnice i radionice, i doslovce čitav grad sa svim instalacijama. Gibraltarska stena toliko je čvrsta da je nikakvo oružje ne bi moglo razoriti pa čak ni atomsko. Šta nam sve ovo govori? Kad smo ugroženi, selimo svoja najosetljivija mesta duboko pod zemlju.
Znamo li kako smo reagovali na pretnju uništenja usled atomskog rata nije teško zamisliti da bi slično razmišljala i neka napredna civilizacija pre nas i da bi u podzemlju potražila spas. Ako su imali daleko jaču tehnologiju nego što je današnja, mogli su se probiti do takvih dubina o kojima mi samo možemo sanjati. Mogli su izdubiti goleme prostorije koje, kako govore legende, osvetljava “Veliko svetlo” a napajaju tajne vode. U takvim uslovima gde vlada večno proleće, tj. gde se temperatura neprestano održava na potrebnom nivou, moguće je neprestano sejati i žeti jer nema smene godišnjih doba. Posle nekog vremena provedenog u savršenim uslovima podzemnog sveta, više nema ni potrebe izlaziti na površinu Zemlje. Stanovništvo je zasigurno brzo shvatilo kako podzemno kraljevstvo pruža mogućnost fantastičnog razvoja neometanog nesrećama i bolestima koje haraju na površini planeta. Napredak je osiguran. Neprekinuti razvoj i rast neizbežno bi ih pretvorili u visoko razvijenu civilizaciju. Njihovi naučnici ne bi bili prisiljeni ponovo otkrivati sve ono što je već otkriveno i poznato pa bi takvo neprekinuto iskustvo garantovalo uspeh.
U takve okolnosti koje smo opisali nije teško smestiti legendarni podzemni svet. Ako je ikad na Zemlji postojala visoko razvijena civilizacija ovo bi bio logičan sled događanja. Sada nam predstoji da ovaj okvir priče napunimo dovoljno čvrstim dokazima koji bi ovu hipotezu, tj. pretpostavku, pretvorili u činjenicu. Kako bi na primer bilo moguće da ispod naših nogu postoji podzemna civilizacija a da mi o tome ništa ne znamo. Sigurno bi bilo nekih znakova - nagoveštaja koji bi nas naveli na sumnju. I u ovom slučaju kao i u drugima razobličavanje tajne ide predvidljivim koracima. Prvo je zagonetka - shvatimo da nešto nije onakvo kakvo nam se čini, a zatim se polako skupljaju rasuti delići slagalice u uverljive dokaze. I teorija šuplje Zemlje ima mnogo takvih delića. Od davnina se smatralo da su krajevi Zemlje šuplji. I sam je Kolumbo verovao da sve vode sveta teku prema polovima gde poniru i a zatim teku u suprotnim smerovima. Ljudi se nekad nisu toliko užasavali plovidbe morima zato što su verovali da će pasti s krajeva sveta nego zato što su verovali da će ih vode povući u središte Zemlje. Više je antičkih filozofa čvrsto verovalo da je Zemlja šuplja i da u njenim nedrima postoje unutrašnji svetovi, slično budističkom verovanju koje je spomenuto na početku. Pored toga iz najranijih vremena stigle su do naših dana priče i bajke o svetovima u svetovima - o mestima koja se čarobno otvaraju onima koji znaju tajnu šifru. Mitovi o čarobnoj zemlji Shangri-la i Aladinovoj čarobnoj svetiljci samo su dva poznatija u bogatoj narodnoj tradiciji na tu temu. Zagrebemo li nešto oštrije u narodna predanja otkrićemo uvreženo verovanje da takvi svetovi zaista postoje. Na osnovu čega su nastale takve priče? Postoji li zajednički uzor, arhetip?
Ponovno se vraćamo podzemnom svetu Agharta. Do tog prostranog podzenog kraljevstva, govori nam predanje, stiže se kroz spiralni splet tunela što vode od tibetanskih manastira u najudaljenijim predelima Himalaja. Samo sveštenici od najvišeg poverenja čuvaju ulaze u te tunele čije je postojanje tajna za većinu običnih sveštenika i lama. Drugi ulazi nalaze se na visinama višima od 5000 metara a obeleženi su čudnim znakovima uklesanima na stene i obeleženi kamenim krugovima sa nepoznatim hijeroglifima i crtežima.
Poznati ruski umetnik i istraživač Nicholas Roerich proveo je u tim udaljenim himalajskim predelima gotovo pet godina a kad se vratio pričao je najneverovatnije priče o podzemnom carstvu. Čvrsto je verovao da je tibetanski glavni grad Lhasa povezan s podzemnim glavnim gradom Shamballah čije ime krije mnoge tajne. Prema Roerichu to podzemno kraljevstvo postoji već više od milion godina a njegovi podzemni tuneli povezuju sve svetske kontinente u zajedničku mrežu. Verovao je da jedan veliki tunel povezuje direktno Lhasu sa faraonskim piramidama u Egiptu, a drugi s najpoznatijim mestima antičke kulture. U svojoj knjizi “Shamballah” Roerich govori o tome kako je sreo visokog tibetanskog lamu koji mu je ispričao mnoge detalje o podzemnom kraljevstvu i njegovom vladaru koga nazivaju Kraljem sveta. Lama je tvrdio da je kraljeva moć tolika da “za njega udaljenost ne postoji”, a putem svoga čarobnog ogledala Kralj se može uključiti u bilo koji događaj na površini. Lama mu je takođe rekao da u podzemnom svetu živi bezbroj stanovnika i da se pripremaju “mnogi novi događaji i otkrića za gornji svet”. Prema laminom kazivanju podzemni se kralj priprema na veličanstvenu posetu gornjem svetu koja će uslediti u toeku neke velike katastrofe koja će pogoditi Zemlju. Biće to početak novog doba za sve stanovnike na   površini Zemlje.
(http://www.fotorola.com/uploads/8dc1fc6ff0.jpg) (http://www.fotorola.com/)

Tajna nad tajnama

U svojoj knjizi “Zveri, ljudi i bogovi” objavljenoj 1922. autor Ferdinand Ossendowski opisuje svoje putovanje u središnju Aziju gde je čuo o “tajni nad tajnama”. Mesno stanovništvo pričalo mu je o nekom plemenu koje se spasilo Džingis kanovog pokolja tako što se  sklonilo u podzemni svet. Ossendowski tvrdi da su mu ljudi pokazali ulaz u podzemni svet koji vodi kroz ogromna vrata iz kojih se neprestano dimi (možda vulkan). Dalje od toga nije smeo kročiti. “Doktor” Andeson, popularni američki senzitiv, radijski novinar i vidovnjak isto je tako putovao u Aziju. I on se vratio prepun fantastičnih priča o izgubljenim carstvima i zaboravljenim mestima. Njemu su navodno vrlo istaknuti lame pokazali detaljnu kartu na kojoj su ucrtani svi glavni podzemni tuneli koji povezuju Aziju s Europom, Severnom i Južnom Amerikom.
Ali i nad popom ima pop pa se zle sile moraju pokoravati višoj i većoj sili pozitivnog uticaja čiji će vladar, šapuću okultisti, uskoro obznaniti svoje postojanje nama u gornjem svetu na izuzetno dramatičan način. Sve dok do najavljene posete ne dođe, pozitivna će sila i dalje uticati na gornji svet kao što to čini odvajkada; delujući skriveno i nežno na naše najbolje duhove tako da im neprestano usađuje nove ideje i najviše etičke i moralne principe delovanja. Prema njemu glavne su civilizacije na Zemlji međusobno povezane a tibetanski lame posećuju redovno glavna arheološka nalazišta u Meksiku i Peruu. Anderson tvrdi da su mu kazali kako se saobraćaj odvija pomoću snažnih automobila koji u podzemnim prolazima mogu postići nadzvučne brzine. Povereno mu je takođe da podzemni svet raspolaže superbrzim letilicama koje ponekad izlaze na površinu Zemlje u izviđanje a mi ih doživljavamo kao nepoznate leteće objekte. Kad su pripadnici te podzemne civilizacije na površini tad govore sve jezike sveta, a međusobno se, kod kuće, sporazumevaju telepatski i pomoću tajnog jezika koji zovu vatannen. Anderson tvrdi da je razgovarao sa nekim bogovima ili svetim ljudima koji su u rekli da će se tajne podzemnog sveta razotkriti tek kad ljudi na površini Zemlje otvore svih sedam piramida u Shensiju. Do nedavno niko nije znao za te piramide - velike ako ne i veće od velikih piramida u Egiptu iako su stanovnici tih visoravni u Andama uvek znali da su piramide ostaci bogova - toliko nadmoćne rase da su svoje znanje mogli zakopati duboko u masivne građevine.



Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 08-02-2010, 13:48:48

Razorni roboti

Aderson je dalje bio uveren da postoji i zla rasa. “U podzemlju postoji navodno mračni red koji je potpuno predan uništenju čovečanstva na površini. Taj red može pomoriti cele narode tako da im pošalje kugu ili neku drugu zarazu, može prouzrokovati razorne potrese i svaku zamislivu nesreću. Pripadnici reda su navodno demonska sila koja upravlja diktatorima, tiranima i drugim brutalnim osobama u istoriji čovečanstva.”
U svojoj odličnoj knjizi “Šuplja Zemlja” autor Warren Smith tvrdi da neki okultisti sa najvećom opreznošću pominju smrtonosne “raroe” - razorne robote - krvožedne mešance koji su pola čovek, a pola zver, koje vodi požuda, krvožednost i strahovita snaga kojom razaraju sve što im se nađe na putu. “Oni su odgovorni,” tvrdi Smith, “za sve nesreće na površini Zemlje od ratova i sukoba do avionskih i automobilskih nesreća. Sadistički uživaju mučiti, ubijati i otimati muškarce i žene.” piše Smith.
Poslanici donjeg sveta, kažu okultisti, mogu se uskladiti s čovekovim umom tako da čitaju naše misli i namere. Što se tiče ulaska donji svet, govori Smith, tamo budu pozvani samo najuzvišeniji među ljudima. Pokuša li bilo ko drugi prodreti u podzemni splet tunela što vode do obećanog kraljevstva, naići će na nepremostive prepreke, strašne zamke u kojim će dočekati bednu smrt ili će se na njega obrušiti gomile kamenja i peska koje će ga zauvek zatrpati u lavirintu tamnih hodnika iz kojih nema izlaza.

Vrata Šambale

Rani posetioci Tibeta redom su izveštavali o opomenama koje im je izricalo domaće stanovništvo a odnose se na pokušaje prodora u podzemno carstvo. Vratili su se sa pričama o ludacima koji su zauvek zaglavili u podzemnim hodnicima jer su se dali na istraživanje nečega čemu nisu bili dorasli. U “Shamballah” Nicholas Roerich tvrdi da je sreo tibetanskog lamu koji ga je opomenuo i upozorio na opasnosti. “Ni do dana današnjeg ljudi nisu otkrili sve tajne na Zemlji. Bolje je odustati od potrage za Shamballahom ako čovek nije pozvan da uđe.” Očito je da ulazak u podzemno kraljevstvo, rezervisano za tek mali broj ljudi sa površine, treba “zaraditi” radom na sebi koji vodi u prosvetljenje. Na tom putu samom sebi čovek će sve dublje razumevati svoju prirodu i svet pa će konačno zaraditi milost da bude uveden u sjaj i veličanstvenost tog podzemnog sveta. Iako se smatra da su visoki Himalaji glavni ulaz u taj podzemni svet, veruje se da postoje i drugi brojni ulazi rasuti širom sveta. Okultisti veruju da su takvi podzemni prolazi povezivali i Atlantidu, legendarno potonulo kraljevstvo, sa Evropom i Amerikom. Veruju takođe da su zahvaljujući tim podzemnim prolazima mnogi Atlantiđani izvukli živu glavu u doba kad je strahovit potres potpuno uništio njihov svet. Drugi primer su stari Grci koji su navodno poznavali podzemne kanale i koristili ih za premeštanje svojih trupa u ratovima protiv raznih neprijatelja i tako si osiguravali pobedu.
(http://www.fotorola.com/uploads/6154557450.jpg) (http://www.fotorola.com/)

Geološke tajne

Dok su s jedne strane geološka istraživanja dokazala da Zemlja nije šuplja, sa druge se strane otvorila mogućnost da u nedrima naše planete ipak postoje dovoljno prostrane šupljine u koje se mogu ljudi skrivati u slučaju opasnosti. Svaki dublji prodor u Zemlju, upozorava nauka, bio bi smrtonosan uslied nesnosno visokih temperatura koje tamo vladaju. U svetu je dosad otkriveno mnogo podzemnih pećina i prolaza kao što su na primer oni u Matto Grosu u Brazilu, zatim Đavolja rupa u Dolini smrti u SAD i druge.
Iako se geolozi samo prezirno nasmeše na priče o zakopanim blagima prohujalih civilizacija, ipak se događa da se na neočekivanim mestima otkriju slojevi prirodnog plina, nafte i ruda. Rašljari tvrde da u Zemlji postoje vene “primarne vode” koje predstavljaju krvožilni sistem naše žive planete. Druga teorija govori o ulazu u podzemne svetove koji se nalazi u “zoni nepristupačnosti” na Severnom polu. To je područje veliko poput Severne Amerike a ipak je pristupačno tek nekolicini naučnika. Fotografije snimljene iz svemira pokazuju tajanstvenu rupu oko samog pola.

Pakao u Zemlji

Koncept podzemnog sveta kao prirodnog boravišta mračnih sila važan je deo klasične mitologije i jasno je uticao na klasičnu hrršćansku viziju o paklu koji je ogroman podzemni kompleks unutar šuplje Zemlje. Tu je viziju logično razradio Dante Aligheri u svom kapitalnom delu “Pakao”. Ova srednjevekovna epska pesma predstavlja pakao kao strašni ponor u obliku stožca koji se prostire sve do samog središta Zemlje. Pakao ima devet krugova a u svakom su proklete duše, mnoge od njih i Danteovi savremenici, i neke iz prošlosti, koje su podvrgnute strašnim mukama kao kaznom za svoje grehe. Mladi par ljubavnika, na primer, dobija relativno laku kaznu koja se sastoji u tome da ih neprestano raznosi vetar, dok je u samom središtu pakla Juda Iskariot, zamrznut u ledu dok mu glavu neprestano glođe sam Lucifer.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 08-02-2010, 17:21:54
Posetite ove video linkove neće vam biti žao.Pored njih naćićete još puno veoma zanimljivih video snimaka.


http://www.youtube.com/watch?v=GZ40nmlvRSM&feature=player_embedded (http://www.youtube.com/watch?v=GZ40nmlvRSM&feature=player_embedded)

http://www.youtube.com/watch?v=zSd1njm2-Qc&feature=related (http://www.youtube.com/watch?v=zSd1njm2-Qc&feature=related)

http://www.youtube.com/watch?v=1wjLZJXEYNM&feature=related (http://www.youtube.com/watch?v=1wjLZJXEYNM&feature=related)

http://www.youtube.com/watch?v=7Q4UDA-F0lg&feature=player_embedded (http://www.youtube.com/watch?v=7Q4UDA-F0lg&feature=player_embedded)

http://www.youtube.com/watch?v=W1TUnAdG0_E&feature=related (http://www.youtube.com/watch?v=W1TUnAdG0_E&feature=related)

http://www.youtube.com/watch?v=BXAPS7eFcWk&feature=related (http://www.youtube.com/watch?v=BXAPS7eFcWk&feature=related)

http://www.youtube.com/watch?v=Lcx7JlDeiNk&feature=related (http://www.youtube.com/watch?v=Lcx7JlDeiNk&feature=related)

http://www.youtube.com/results?search=related&search_query=%2021%20Dec%202012&v=tRoPVp08e9M&page=2 (http://www.youtube.com/results?search=related&search_query=%2021%20Dec%202012&v=tRoPVp08e9M&page=2)
                                     21.12.2012       NIBIRU 2012 AD The End ?
http://www.youtube.com/watch?v=V8MXwQXKW_w&feature=related (http://www.youtube.com/watch?v=V8MXwQXKW_w&feature=related)
               Why 2012? Mayan Calander Doomsday Prophecy
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-03-2010, 12:12:11
Bogovi i njihove tajne

Mnogo misterija a malo objašnjenja do današnjih dana.Dali smo nedorasli da protumačimo sve te misterije ili nam je teško da priznamo da su nekada davno postojale puno razvijenije civilizacije,dok su nas u školama učili o primitivnim i divljim plemenima.Evo jedne serije fotografija arheoloških eksponata koji možda govore više od onoga što mi ne želimo da priznamo,ili nećemo da prihvatimo.

(http://www.fotorola.com/uploads/0401dc9725.jpg) (http://www.fotorola.com/)

(http://www.fotorola.com/uploads/6d5153dba9.jpg) (http://www.fotorola.com/)

(http://www.fotorola.com/uploads/12e792cd5b.jpg) (http://www.fotorola.com/)
Bagdadska baterija
(http://www.fotorola.com/uploads/3247415c67.jpg) (http://www.fotorola.com/)

(http://www.fotorola.com/uploads/0375eb4f7d.jpg) (http://www.fotorola.com/)

(http://www.fotorola.com/uploads/dc4f0b9a27.jpg) (http://www.fotorola.com/)

(http://www.fotorola.com/uploads/3e7788d791.jpg) (http://www.fotorola.com/)

(http://www.fotorola.com/uploads/0deb24ec18.jpg) (http://www.fotorola.com/)

(http://www.fotorola.com/uploads/09e7cf55de.jpg) (http://www.fotorola.com/)

Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-03-2010, 12:14:33
(http://www.fotorola.com/uploads/523dd4c980.jpg) (http://www.fotorola.com/)

Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-03-2010, 12:15:52
(http://www.fotorola.com/uploads/66d1e37518.jpg) (http://www.fotorola.com/)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-03-2010, 12:25:58
(http://www.fotorola.com/uploads/27bb6de4c2.jpg) (http://www.fotorola.com/)
Mehanizam za koji savremena nauka još nema odgovora.
(http://www.fotorola.com/uploads/3cffe6960e.jpg) (http://www.fotorola.com/)

(http://www.fotorola.com/uploads/8703118ae9.jpg) (http://www.fotorola.com/)
Na freskama starih Sumera prikazani su leteći objekti.

(http://www.fotorola.com/uploads/18f8d1c6a3.jpg) (http://www.fotorola.com/)




Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-03-2010, 12:30:42
(http://www.fotorola.com/uploads/a11c119151.jpg) (http://www.fotorola.com/)
Crtež ili skica starih Maja gde se vidi čovek unutar neke mašinske konstrukcije(mehaničar)?
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-03-2010, 12:42:44
(http://www.fotorola.com/uploads/af67b64ed8.jpg) (http://www.fotorola.com/)
Tumačenje znakova(Sumeri) u vezi sa ovim slikama govori da se radi o letećem objektu bogova koji je služio samo za letove u zemljinoj atmosferi
(http://www.fotorola.com/uploads/1d87f3374b.jpg) (http://www.fotorola.com/)



Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-03-2010, 12:52:07
(http://img690.imageshack.us/img690/9551/802243b76f1.jpg) (http://img690.imageshack.us/i/802243b76f1.jpg/)
Ista slika kao i gornje samo iz Egipta
(http://img22.imageshack.us/img22/7403/213ck.jpg) (http://img22.imageshack.us/i/213ck.jpg/)
Letilica u obliku helihoptera i druga u obliku savremenih vojnih aviona

Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-03-2010, 12:59:48
(http://img19.imageshack.us/img19/2492/261nk.jpg) (http://img19.imageshack.us/i/261nk.jpg/)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-03-2010, 13:03:23
(http://img651.imageshack.us/img651/6440/251ok.jpg) (http://img651.imageshack.us/i/251ok.jpg/)   (http://img651.imageshack.us/img651/6218/271b.jpg) (http://img651.imageshack.us/i/271b.jpg/)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-03-2010, 13:07:28
(http://www.fotorola.com/uploads/a4e60a4063.jpg) (http://www.fotorola.com/)
Tumačenje ove slike je da se pomoću telepatije stvara elektromagnetno polje iznad glave druge osobe
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-03-2010, 13:13:21
(http://www.fotorola.com/uploads/0d0402c734.jpg) (http://www.fotorola.com/)

(http://www.fotorola.com/uploads/9482d251c5.jpg) (http://www.fotorola.com/)

(http://www.fotorola.com/uploads/113e6c82ed.jpg) (http://www.fotorola.com/)
Ove slike pokazuju nekakvo sredstvo za rasvetu sa vidljivim kablom, iizvorom energije i žarećim vlaknom u obliku zmije.



Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-03-2010, 13:16:58
(http://www.fotorola.com/uploads/67a1f2c6b1.jpg) (http://www.fotorola.com/)   (http://www.fotorola.com/uploads/b15499417c.jpg) (http://www.fotorola.com/)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-03-2010, 13:18:02
(http://www.fotorola.com/uploads/4306a5dafb.jpg) (http://www.fotorola.com/)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-03-2010, 13:21:52
(http://www.fotorola.com/uploads/32cd8ca68c.jpg) (http://www.fotorola.com/)  (http://www.fotorola.com/uploads/f8b339c13a.jpg) (http://www.fotorola.com/)
Ove slike bi mogle dati jasniju predstavu još uvek nerazjašnjene predpostavke o postojanji Giganata
(http://www.fotorola.com/uploads/67ea7df5ad.jpg) (http://www.fotorola.com/)
Mumija giganta
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-03-2010, 13:30:20
(http://www.fotorola.com/uploads/403ef43fde.jpg) (http://www.fotorola.com/)   (http://www.fotorola.com/uploads/168d094904.jpg) (http://www.fotorola.com/)   (http://www.fotorola.com/uploads/64e0b6d822.jpg) (http://www.fotorola.com/)

(http://www.fotorola.com/uploads/31bb3269a7.jpg) (http://www.fotorola.com/)  (http://www.fotorola.com/uploads/0f2b0b9fef.jpg) (http://www.fotorola.com/)
(http://www.fotorola.com/uploads/df0e3228bb.jpg) (http://www.fotorola.com/)
Nekoliko zanimljivih oblika lobanja pronađenih prilikom mnogih arheoloških iskopavanja
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-03-2010, 13:34:23
(http://www.fotorola.com/uploads/2a4d41e468.jpg) (http://www.fotorola.com/)
Faraon  Imhотеp.Posebnu pažnju privlači oblik njegove glave pored normalnog oblika ljudskog tela
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-03-2010, 13:37:15
(http://www.fotorola.com/uploads/1d8413b77a.jpg) (http://www.fotorola.com/)   (http://www.fotorola.com/uploads/2066a1f932.jpg) (http://www.fotorola.com/)
Oblik glave čuvene Nefretiti iz mladosti i u starosti
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-03-2010, 13:40:58
(http://www.fotorola.com/uploads/e92d042b96.jpg) (http://www.fotorola.com/)  (http://www.fotorola.com/uploads/f11fa0c6ea.jpg) (http://www.fotorola.com/)
(http://www.fotorola.com/uploads/e362435044.jpg) (http://www.fotorola.com/)
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-03-2010, 13:41:48
(http://www.fotorola.com/uploads/dcef20dba8.jpg) (http://www.fotorola.com/)  (http://www.fotorola.com/uploads/693d8adb41.jpg) (http://www.fotorola.com/)
Egipatski gnom
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-03-2010, 13:52:18
(http://www.fotorola.com/uploads/4fcc525493.jpg) (http://www.fotorola.com/)

(http://www.fotorola.com/uploads/393ebee525.jpg) (http://www.fotorola.com/)   (http://www.fotorola.com/uploads/f667ff7455.jpg) (http://www.fotorola.com/)   (http://www.fotorola.com/uploads/0c175535bf.jpg) (http://www.fotorola.com/)
Ovo su više prikazi za ufologe nego za arheologe
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-03-2010, 13:56:50
(http://www.fotorola.com/uploads/83e7b0ac0a.jpg) (http://www.fotorola.com/)
Sumerski prikaz borbe između anunakija i zmajeva.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-03-2010, 14:02:00
(http://www.fotorola.com/uploads/990e186d99.jpg) (http://www.fotorola.com/)   (http://www.fotorola.com/uploads/5b84bd9533.jpg) (http://www.fotorola.com/)

(http://www.fotorola.com/uploads/5ff43e2e06.jpg) (http://www.fotorola.com/)
Glave iz Egipta sa čudnim kapama čije značenje još nije razjašnjeno.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 07-03-2010, 19:55:13
Како је нестала еденска река Фисон

Једна од четири еденска (рајске) реке је Фисон, остале су: Тигар, Еуфрат и Гехон. У Библији пише да ове реке извиру из Едена, да теку у четири правца  и да доносе благодет људима и другим Божијим створењима.

Знамо да више нема Едена и да тешко одређујемо где је некада био. Препознајемо да су две реке Едена, данас с мало помереним токовима, Тигар и Еуфрат, али за наша данашња знања најзагонетнији су Фисон и Гехон. Фисон је потпуно ишчезао, а Гехон можемо наслутити да је река – Нил. Најумнији људи – од антике до данас, трагали су за њиховим старим и новим коритом. Свако ко узме Библију с жељом, да дође до истине, љубави и правде, срешће се, и с овим рекама. У том сусрету неће одолети, а да не буде један од многих, који су покушавали да пронађу једну од њих – реку Фисон. То се догодило и мени. У почетку читања Библије, трагала сам за суштинским питањима, о животу, греху, бесмртности, човеку као умном бићу, како се Мојсију отворило море, итд.
  Недокучиво је много тога што је записано у Библији. Ту се преплићу митови, историја, астрономија, филозофија, биологија и много тога још. Исчезла река Фисон је била тумачена као астрономија, или митска појава, а често је била и предмет расправе научних грана. Када је схваћена као река (што је и била), њено корито је смештано по копну Азије, Африке и Европе, заједно с Еденом.
После потопа (1656. год. од стварања света) у расељавању људи, многе реке су добиле име Фисон – па и наш Дунав. Професор Реља Новаковић је покушао да открије ко је то, и из којег разлога, обележио Дунав као четврту рајску реку и дао јој име Фисон. Само је претпоставио следеће: “Дунав је могао ући у легенду као рајска река само преко народа који је још од немерљиве прошлости живео уз реку која је имала исто име и уз коју је живео народ који је месопотамиски назив Фисон дао реци на чијим су обалама почели и продужили да живе новим животом”.
(http://img695.imageshack.us/img695/9804/100v1.jpg) (http://img695.imageshack.us/i/100v1.jpg/)
Смештај Асирије унутар Плодног полумесеца око 2000. п.н.е.


  Библија, овако каже (Постање, гл. 2, 11. 12. 13):
“Једној је име Фисон, она тече око целе земље Хевилатске, а онде има злата,
“И злато је оне земље врло добро; онде има и бдела и драгог камена ониха.”
“А другој је реци име Гехон, она тече око целе земље Етиопске”.
Хавилах на хебрејском значи: пешчана пространства. Хавила је био Хамов унук и родоначелник већег арапског племена (Постање, гл. 10,7; 25, 18). Крај у којем се Хавила настанио назван је по њему. Једна  Хавила се налази у самом средишту Арапског полуострва, док је друга на његовом јужном крају. Становници овог подручја носе порекло од два Нојева сина: Сема и Хама.
 
Данас се Арапима називају и Хамови потомци у северном делу  Африке, али у библијска времена, Арапима су звали само народе источно од Палестине. Бделум је, о којем Библија бележи да прати реку Фисон, разно испарљиво мирисаво биље данашњег Блиском и Средњем истоку. Земља Офир, чувена по злату, често спомињана у Библији, налази се на Арапском полуострву. Име је, највероватније, добила по потомцима Јоктановог сина Офира (Постање 10,29). Офирско злато се ценило по одличном квалитету (Изаиа 13, 12; Псалм 45, 9; Јоб 22,24). Соломон је довозио злато из Офира бродовима који су кретали из Есјон–Гебера (1. О краљевима 9,26-28; 10,11).
 
Мојсије, када описује ток река које су некада биле Еденске, говори о претпотопском периоду. Поставља их тамо где су некада биле, али се конфигурација земљишта променила у потопу, који се одиграо 1656. год - од стварања света.
Мојсије о рекама и Едену говори – после изласка из Египта, а то је 2453. године од стварања света, или 797 година после потопа. Потоп је условио друго лице Земље. Рајске реке су биле испрекидане, мењале су правац тока и потпуно губиле стотине километара своје дужине. Плодно тло куда је текла река Фисон, постаје у потопу - пешчано пространство. Мојсије нам, тако, означава куда је текла река Фисон, али из његовог послепотопног периода. Мојсије поставља претпотопне токове река у после потопну конфигурацију, што ће створити једну од највећих забуна историје света.
 
Бдел, пешчана пространства и земља доброг злата, указују да је реч о Арапско полуострво. То потврђује и податак из Библије да се ту налази и земља Офир, где има злата и драгог камена. Данас су пешчана пространства на Блиском и Средњем истоку истоветна онима из Мојсијевог доба. Зато бисмо требали да тражимо реку Фисон на овом подручју, али ње ту нема. Ту су, у близини, друге две рајске реке: Тигар и Еуфрат. Фисона нема, мада Мојсије каже да он, извирући из Едена, тече око целе земље Хевилетске (Арапског полуострва).
Гехон (Нил) је, због промене правца тока, занимљив исто толико колико и нестала река Фисон. Гехон је истичући из Едена текао око целе земље Етиопске. Из овога закључујемо да су реке текле са севера – према југу планете. Овакав закључак нам се слаже, јер и друге две реке – Тигар и Еуфрат теку према југу планете. Река Гехон указује на Нил, али нас збуњује њен ток. Она сада тече од југа планете ка северу, уливајући се у Средоземно море.
 
Приликом узимања Едена, Библија не спомиње, да су узете и еденске реке, које су текле и изван Едена. Мојсије прецизира да су то реке које теку ка Ашуру, (Асирији): око земље Хавилске, (Арапског полуострва) и земље Хус, (Етиопије). Хебрејско име за Хамовог потомка Хуса, употребљава се уколико се даје опис Етиопљана. По Семовом сину Ашуру, назваће се велико азијско царство – Асирија. Ашур је после потопа изградио Ниниву и још четири града, у којима ће његови потомци, хиљаду година касније, основати чувено Асирско царство. Он ће остати као  њихов локални Бог.
  Тигар и Еуфрат и даље имају претпотопски ток који описује Мојсије – са севера према југу планете. Једино, данас река Тигар после 1830 км, спаја се с Еуфратом, да би се заједно кроз реку Шат ел Араб улиле у Персијски залив.  Значи две рајске реке су нам познате – Тигар и Еуфрат. Гехох је (Нил) занимљив, јер је променио ток. Фисон је ишчезао и ми за њиме трагамо.
Ако Фисон тражимо између ове три препознате реке, где би требало да буде, нећемо га пронаћи. Ни претраживање по данашњим географским картама нам не може помоћи. Међутим, не мора да будемо немоћни, како нам се то чини. Библија нам може помоћи. Потребно је само веровати у њене поруке из времена које измиче рачунању – како је то написао проф. др Реља Новаковић, кад би се нашао пред загонетком временског одређења неког давног збивања.
(http://www.srpskapolitika.com/Tekstovi/Komentari/2007/slike/100-2.jpg)   (http://www.srpskapolitika.com/Tekstovi/Komentari/2007/slike/100-3.jpg)   
           
Река Еуфрат која протиче поред Вавилона                            Месопотамија са некадашњим центром Вавилоном

  Међутим, ако се окренемо хришћанској и хинду религији, видећемо да њихови верници имају по једну реку коју зову светом, или рајском – Јордан и Ганг. Те две реке су данас удаљене једна од друге и мало ко би се усудио да каже да су оне у претпотопско време извирале у Едену (Рају). Тиме би се срушила основна тврдња у Библији о четири рајске реке.
Пошто су нам ове религије откриле имена две нове рајске реке, остаје нам да видимо која би од њих могла да буде изгубљена река Фисон. Или, да претпоставимо, да су те две реке одвојени делови некад заједничке рајске реке Фисон.
И једно и друго су изазовне претпоставке.
Вратимо се сада геологији и географији.
 
Наша планета је потопом била потресена, тако снажно, да су се ломиле копнене целине огромних димензија. Стварала су се нова острва и полуострва. Плутала су копна побеснелим океанским и морским водама. Расцепљени делови су се удаљавали један од другог, прелазећи велике географске ширине, упловљавајући у различита климатска подручја. Један изломљени део копна, је носио јужни део, а други северни део реке. Тако је уништена и једна од четири рајске реке. Успомена на њу је остала у сећању људи – настањених око оба нова тока. Психолози би рекли да за незаборав треба захвалити колективно несвесном. Француски филозоф Анри Бергсон (1859 – 1941), поборник ирационалистичке традицији, тврдио је да је схватање времена повезано с тумачењем памћења. Каже: “У памћењу, свесни ум успоставља неку везу између прошлости и садашњости. Прошлост више не делује, док садашњост делује сада. Прошлост и садашњост морају бити раздвојене да би имала смисла потврда о утицају. Под памћењем подразумевамо понекад духовну делатност сећања, која се догађа овде и сада, а каткад прошли догађај који се памти. Овај начин изражавања представља управо оно математичко време које Бергсон, свакако негде настоји одбацити у корист трајања”.
Сада имамо две свете реке – Јордан и Ганг. Да ли је могуће да су Ганг (у Индији) и Јордан (на Блиском истоку) чиниле четврту рајску реку Фисон.
Призор на (глиненом?) цилиндру из периода акадске династије (око 2350. год пре Х.) приказује - Бога Еа. Он седи, а из оба пазуха му истичу два млаза воде. Млазеви су подугачки и кривудави. Потпуно подсећају на речне токове. У руци Бога Еа је таблица судбине, а изнад Бога је знак Сиријуса. Испред њега су три нижа божанства, од којих је једно космато с два лица и брадом.
Шта нам овај уметник оставља - у намери да се не избрише истина о прошлости?
Еа, Бог морских дубине ( кућа воде), трећи је члан божанског тројства – (Ану, Енли и Еа). Наклоњен је људима и Бог је уметности и мудрости. Средиште његовог култа је био сумерски град Ериду. Жена му је Лахаму а син Мардук.

  Ану је био Бог неба и син богова Аншара и Кишаре (друге генерације богова после Апсуа и Тијамате).
Енли, други члан божанског тројства, заштитник држава, управља судбином људи. Средиште његовог култа био је град Нипур, где му је био подигнут храм - зигурат Дуранки (веза између неба и земље). У новијим вавилонским верзијама, Енлија је сменио Мардук, а у асирским Бог Ашур.
Да се посветимо слици Бога Еа. Из његових пазуха истичу две реке. Могле би то бити реке Гехон и Фисон. Пошто је Бог Еа господар морских дубина, морали бисмо закључити да су извори ових река у морским дубинама. Таблица, коју држи Еа, наслућује, да приказ говори о судбинама река. Знак Сиријуса изнад Бога Еа, упућује на реку Нил. Зашто? Па једноставно, за Сиријус се, одвајкада, везује време изливања Нила. На које водене дубине нам указује Бог Еа, а да су у близини реке Нил – Средоземно море, свакако.
Космато биће на цилиндру с два лица и брадом указује на Венеру. Асирци су је приказивали као богињу рата. Сумери су је звали Иштар – што на акадском значи богиња. Иштар је била кћерка Ануа бога неба, а сестра Шамаша (Сунце). Код Сумера – Син (бог месеца), Иштар и Шамаш представљали су друго божанско тројство. На глиненом приказу, Венера има два лица.
  Венерина два лица су само симболичан приказ онога што је Венера, у односу на судбину Земље, представљала. То што пише у Библији и што нам преносе стари митови, Венера некад није била једна од планета Сунчевог система. Прво је била комета, а онда се вековима трансформисала, прелазећи постепено у планету. Док је још била комета, људи су је посматрали и запазили су да је била невероватно космата. Грчки језик нам је о томе оставио најпоузданије сведочанство, јер се на старогрчком “космат” каже “комет” или онај који има дугу косу. Овакво обележавање за Венеру, можда је било обележје старих народа за комете.
Друга два божанства на глиненом цилиндру (Шамаш и Син) би могла значити - да су и они са кометом учествовали у потапању рајских извора, и да се Бог Еа спрема да им суди.
Све ове претпоставке нису без основа. Зато што је Венера најављена у Библији као комета. Погледајмо.
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 07-03-2010, 20:07:59
  У Књизи о Јову, Бог каже своме слуги: “Знаш ли ред небески? Можеш ли извести Мазарота на време”. Вулгата преводи Мазарот као Луцифера а Септуагинта: “Можеш ли довести Мазарота на време и довести Вечерњачу (Венеру) држећи је за њену дугу косу”.
Исаија (гл. 14,12) каже: “Како паде с неба, звездо данице, кћери зорина? како се обори на земљу коју си газио народе”. Венера у народу је позната као звезда Даница, кћер зорина и као што видимо имала је косу – као све комете.
Могло би се закључити, да су две реке – Нил и Фисон истицале из Средоземног мора. То би значило да је ту, пре потопа, морало бити копно. Реке су текле ка југу планете, онако како нам их описује Мојсије.    Између библијског Едена и Сумера имамо потоп. Догодио се 1656. год. од стварања света.
В. Вистон, Њутнов наследник на Кембриџу, а Халејев савременик, израчунао је да је комета, која се појавила л680. године после Христа, раније се појављивала у терминима од 575,5 година. У једном од својих пролаза, изазвала је Библијски потоп на Земљи! Зато је могуће, да је уметник – приказујући, на глиненом цилиндру, космато божанство са два лица, мислио на комету о којој говори В. Вистон.
 
Приказ на глиненом цилиндру нам говори да су две реке – Гехон и Фисон, истицале из дела копна, где је после потопа настало Средоземно море и прекрило изворе тих река, а да је потоп изазвала – комета.
Трагаћемо даље да поткрепимо наше сазнање.
Највећу бригу треба посветити тумачењу уметничких дела из најдавнијих времена. Она су богата порукама. Да видимо шта има на једном рељефу на глиненој плочи из сумерског периода.
Ту су две реке. Оне оивичавају море, а у мору је пет слика. Четири представљају рибе – од којих су две угинуле. Једна слика представља биће које има главу човека а тело рибе.
Ево, овде (опет) имамо две реке. Овај приказ јасно указује на две реке, чији су извори нестали у дубинама мору. Између двеју река, аутор је насликао море и у њему поменуте фигуре. (Биће – пола човек пола животиња означава атом живота). У случају када је тело рибе а глава човека – у питању је Бог Дагаон. Он је најомиљеније асирско-вавилонско божанство водених дубина. Најчешће је приказиван са телом у виду рибе (даг = риба). Овај приказ нас упућује на размишљање, да је између тих двеју река створен људски живот. Две живе рибе – говоре нам да сада ту живе водене животиње. Две угинуле рибе указују на неки помор животиња на том простору. Аутор овог приказа јасно нас упућује, на место где се налазио Рајски врт у којем је по Библијском предању започет живот. Приказ нам говори да је Рајски врт лежао између две реке – Гехон и Фисон и да је ту сада море.
 
Амерички истраживач Роберт Сармаст је пронашао у Средоземном мору, на дубини од 1,5 км, озидани врх брда у дужини од 3 км. Налази се између Кипра и Сиријске границе и то 80 км, југоисточно од Кипра. Истраживач Сармаст и његова екипа мисле да су пронашли Атлантиду. Моје мишљење - судећи по многим старим текстовима, да су пронашли нешто много, много значајније – Библијски Еден.
Упознајмо Нил. То је једина река на планети с које не дува хладан ветар. У “Херодотовој историји”, у делу где говори о Нилу и његовом изливању, спомиње Хомеров текст: “По њему, то долази отуда што Нил извире из Океана а Океан тече око целе Земље. Овај господин који прича о Океану, залази у мрачно царство бајки и не даје могучност да га побијамао. Ја бар не знам ни за какву реку Океан; и верујем да га је измислио Хомер, или неки други песник, и унео у песму”.
(http://www.srpskapolitika.com/Tekstovi/Komentari/2007/slike/100-4.jpg)   (http://www.srpskapolitika.com/Tekstovi/Komentari/2007/slike/100-5.jpg)
           
Река Тигар која протиче кроз Багда
Океан – по Хомеру је велика река која тече око Земље и мора; она је извор свега што постоји. Хектај из Милета (око 500. год. пре Х.) историчар и географ, помишљао је да - Океан представља везу између Фахса и Нила. Касније су то Индијски и Атлански океан.
Из овог текста можемо закључити да је Хомер био у праву. Уколико је Нил извирао из дела копна где се сада налази Средоземно море, свакако да је онда Нил река која повезује, преко Средоземног мора све океане. Ако је Нил истицао из копна, где је у потопу 1656. године од стварања света, настало Средоземно море, онда смо нашли и разлог годишњих изливања Нила. Када се корито Нила почне пунити на југу Африке из планинских предела и када та вода крене према северу - до Средоземног море, тада у делти Нила долази до судара два тока. Оног који долази са југа и оног који извире из Средоземног мора и који је много снажнији. Знамо како на мора и океане утичу Сунце и Месец својом привлачношћу (гравитацијом). Вода с југа, не могавши да се улије у Средоземно море – излива се по копну. Из овога произилази да је Нил повезан са свим океанима. Овим сазнањима, добили смо одговор за тајну - Нилових изливања.
 
Херодот се трудио да докаже веродостојност приче, по којој је Египат постао наносом реке Нила. Његова претпоставка није без основа ако знамо ово о Нилу и разлогу његовог изливања.     
Све нас упућује, да Средоземног мора пре Потопа није било и да се формирао у Потопу. Ако је на месту садашњег Средоземног мора некада било копно - из којег су истицале две Еденске реке и на чијем простору се налазио Библијски врт, мора да је било разноврсног живота. Средоземно море, због многих живота које ће сахранити, сигурно у људској свести  остаје -  као вода смрти. Да ли нам то наши преци негде наговештавају?

  Погледаћемо део садржаја у – “Епу о Гилгамешу”
“Кроз Кедрову шуму води пут на Брег богова”.

  Кедрова у том делу има само у Либанону. Значи Гилгамеш је ишао из Ура (који је на реци Еуфрат) на север, к” Средоземном мору. Западно од Либанона налази се Средоземно море. На десетој плочи о Гилгамешу, пише:
“Тешка је пловидба преко Светског мора, тежак је пут до Вода смрти. које су пред далеким другим светом.
Како ћеш Гилгамешу, доспети преко мора? Па и ако дођеш до Вода смрти”.
Да је Средоземно море – вода смрти, налазимо у једном од најстаријих епова. Гилгамеш се превози преко Вода смрти до острва, где је живео Утнапиштим. Место са ког се полазило на Утнапиштимово острво налази се, према епу, на ушћу реке.
Када је Павле кренуо на своје прво мисионарско путовање, Селеуција је била лука из које је, са сарадницима, запловио у правцу Кипра (Дела 13,4). Селеуција се данас назива Селеукијех. Лежи 26 км северозападно од Антиохије, а око 8 км северно од ушћа Оронта у Средоземно море.
 
Из овога можемо извући закључак, да река с које је кренуо Гилгамеш мора бити Оронта. Најближе острво с ушћа Оронте у Водама смрти (Средоземном мору) је Кипар. Могло би се закључити да је Утнапиштимово острво Кипар и да се у близини његових обала налази - библијски Еденски врт, узимајући у обзир глинени приказ из акадског периода и проналазак истраживача Роберта Сармаста.
До сада смо пронашли да су две реке Гехон и Фисон истицале из копна - где се сада налази Средоземно море. За реку Фисон смо закључили да је можда подељена на две реке: Јордан и Ганг, које су остале у свести људи као свете реке. Сада ћемо тражити одговор за подељену реку и зашто Гехон (Нил) сада тече к” северу – супротно од онога како нам говори Мојсије.
У књизи “Ева од јабуке до звезда”, приложила сам географску карту – како је, вероватно, изгледала наша планета пре Потопа?
На Азорским острвима у Атланском океану, постоји једно острво - зове се Острво Пико. На Атлантиди је постојао вулкан Пико Алто и људи су га сматрали носачем неба. Ово име Пико је остало у свести људи, па су се кроз векове индентификовали с овим вулканом. Налазимо га као Божанство, или као име неког од владара. У књизи др Јована Деретића “Нова Вулгата”, налазимо следећи текст: “Код Диодора, имамо следећи податак. Он вели, Нинов брат Пико (Пицус на латинском), ког су звали и Див, био је краљ Италије и држао је запад за 120 година. Пико је имао сина Фауна, ког су звали и Хермес”. Код Римљана, Пикус је Бог птица.
 
Читајући о раду археолога Шлимана, наишла сам на текст:  „Атлантида је у Атланском океану и имам сигурну индицију места“. У међувремену је Шлиман умро, а његов син није пронашао Атлантиду. Тако је Атлантида остала и даље велика загонетка. Проучавала сам карту Атлантског океана, заједно са митовима и дошла на идеју да је Шлиману индиција, вероватно, било острво Пико – које је, по свој прилици, угашени вулкан – Пико Алто. На карти у књизи “Ева од јабуке до звезда”, уцртала сам Атлантиду поштујући Острво Пико – као вулкан “Пико Алто” и мишљења других старих аутора о Атлантиди. Код Платона у “Тимеју” 21 сс , “Критији” 108 Д. У овом последњем спису, Критија приповеда о некадашњој силној држави на острву Атлантида у Атлантском океану - одмах иза Херкулових стубова, којој није одолела Пра-Атина, уређена по узору Платонове идеалне државе. То острво је, после страховитог потреса, потонуло - у једном дану. Платон каже да је Солон ову причу испричао Критији старијем, а да је то дознао од учених свештеника у Египту.
 
На месту данашње мароканске Сахаре, налазило се језеро Тритон. Од Атлантског океана, језеро је било одвојено само једном планинском превлаком. За Хераклове стубове – данашњи Гибралтарски мореуз, постоји навод у легенди, да је Херакло раскинуо стене које су спајале Европу и Африку и тако спојио Атлантски океан и Средоземно море.
Проучавајући митове, уочила сам да постоје два главна Бога - Сунце и Јупитер, ређе Сатурн. У разним културама имају различита имена, али: или Сунце или Јупитер (како код којег народа) су прародитељи свих других Богова. Озирис је стари египатски бог. Припадао је првом кругу богова. То је, у ствари, Сунце – са својом плодотворном силом. Највише вавилонско божанство је – Бел (Сунце). Њега су  Хелени изједначавали са Зевсом. Зевс је краљ богова и људи - бог неба и творац свих природних појава, нарочито грома и муње. По миту, сазвежђе Орла је постало тако што је птица орао помагала Зевсу, носећи му муње - док је он убијао Титане. Као награду, Зевс га је поставио - као сазвежђе. На многим заставама је слика орла. Симболише много тога код народа и држава – бели орао је и у грбу Срба. Најмање сазвежђе на небу је Лабуд, с површином од 68 квадратних степени, за разлику од највеће (Хидре), са 1303 квадратних степени. Лабуд се може лако уочити по препознатљивом крсту. По једном миту, Лабуд је Зевс - само прерушен, да би завео нимфу Немезис. Вероватно из астеризма овог сазвежђа, крст је многим народима постао симбол божанства.
 
Зевса у многим културама, налазимо с муњом у руци - тада је он Јупитер. Дионисис је био син Зевса и Смеле. Артемида је кћи Зевса и Лете и сестра Аполонова. Хера - жена Зевсова, родила му је: Ареја, Хефеста, Хеба, Илитију, итд.
Сада ћемо видети шта каже астрономија. Да ли ту можемо наћи одговор зашто су Јупитер и Сунце проглашени боговима код старих народа. Зашто су их прогласили за богове - који рађају богове?
Моћни вртлози на Сунчевој површини избацују ужарене гасове у великим протуберанцама. Тај огромни материјал се опет враћа Сунцу, при брзини већој од триста осамдесет четири миље у секунди. Ако се материјал, при параболичном кретању бржем од триста осамдесет четири миље у секунди, не би вратио на Сунце, постао би периодична комета. Нешто слично се дешава и на Јупитеру. Једна легенда нам говори како је Јупитер родио  Атину (Венеру) из своје главе.
Народи који су схватили да им Сунце и Јупитер шаљу комете - које изазивају катаклизме на Земљи, морали су да их прогласе боговима, верујући да их могу, обожавањем, умилостивити.
Једна од оваквих комета је направила Библијски потоп на Земљи, 1656. године од стварања света.
 
Сви делови наше планете се окрећу истом угаоном брзином. Уколико би јој пришла комета величине Месеца или Марса, њихове атмосфере би се дотакле. Тад би дошло до поремећаја угаоне брзине оних делова који нису у чврстом стању (вода и ваздух). Ј. Лаланд је израчунао да би комета чија је глава величине Земље на удаљености од 13.290 лиеус, односно четири пречника наше планете, подигла воде океана у виду плимне висине 2.000 тоисес, односно око четири километара. То би довело до урагана и плимних таласа, који би потопили све на Земљи. То се вероватно и догодило у време Потопа.
 
Атлантида, на којој је тада било много вулкана, лежала је на великим тектонским плочама. Простирале су се од севера до југа. Када се вода подигла, тектонске плоче су се помериле – Атлантида је морала потонути. Тада вероватно није издржала ни планинска преграда која је делила језеро Тритон од Атланског океана. Изливањем језера Тритон и од потонуле Атлантиде, ниво воде у Атлантику мора да се толико повећао и кроз Херкулове стубове пробио, па створио Средоземно море. Тада море прекрива изворе наших Библијских река – Фисон, Нил и Еденски врт. Вероватно је тежина Средоземног базена притисла Афричку плочу, к северу и тада Нил добија други ток – с југа на север.
Библија говори - да је висина воде била 15 лаката виша од највиших планина. Морске животиње нису требале бити заштићене у потопу, али је стихија и њих усковитлала. Морске струје допиру од 300 до 400 метара у дубину, али у слојевима стена и угља, могу се наћи животиње које живе и на већим дубинама – брахиоподи, трилобити и други. Када се стихија смирила, понесени материјал се полако таложио. Природно је да су најтеже животиње прве потонуле, а за њима оне лакше. Овакво слагање је довело касније до забуне, јер се веровало да су животиње пронађене у најнижим слојевима и најстарије. Нађени фосили у вишим слојевима су остављали утисак да су поједине врсте животиња тако настајале и живеле на Земљи. У Алпима се могу наћи фосили у свим могућим редоследима, па и обрнутим. То је знак да је ту дошло до таложења у немирној води. Остаци фосила не могу бити доказ редоследа живота на Земљи, јер су помешани вртлозима потопа. Фосили се стварају само у тренуцима изненадне катастрофе, где се понесе маса материјала и затрпа све живе животиње. Када животиња угине, не постаје фосил, него једноставно иструне, а разне рибе испливају на површину.
 
Највећи део Земљине површине, покривен је седиментима. То је доказ да је површина целе Земље, једно време, била прекривена огромном количином воде. Све седиментне стене показују редослед таложења - карактеристичан за покретне воде великих размера.
Ако су Еденске реке по Библији текле од севера к југу, онда је терен с којег су полазиле, морао сразмерно бити виши у односу осталог тла. Зато, све што се наталожило касније је, отицањем воде, отишло к нижим пределима. Највише у правцу Персијског залива и Каспијског језера и зато су ту највећа налазишта нафте. Читави ланци великих планинских масива се могу видети на јужној и северној обали Средоземног мора, источној обали Тихог океана и на западној и северној обали Индије. Која је то силина ветра која је тек житки формирани муљ, потиснула таквом снагом да се савијао и набирао у данашње Стеновите планине?
 
Катаклизма оваквих размера мора да је направила и друге промене у конфигурацији наше планете. Када ватра и вода дођу у додир испод површине Земље, ватрена стихија не налази одушка у загревању материјала око себе. Тада настају потреси. Земља подрхтава и надима се у облику валова. Уколико дођу вода и ватра у додир с наслагама стена и руда, долази до великих експлозија - цепања тла и изливања лаве. Ово је тренутак када се јужни део копна Арапског полуострва отцепио и кренуо да плови Индијским океаном. Подвукао се под велики континент, набирајући Хималаје и формирајући данашњи - Индијски потконтинент. Овим цепањем тла (Индије од Арабије), отишао је и део реке Фисон, заједно с ушћем. Тада у Индији, добисмо свету реку – Ганг. Предео око реке Ганг, спаљен је. Онако, како је то могло бити само у потопу, цепањем дела континента. Када сам о цепању Индијског потконтинента од Арабије разговарала с нашим публицистом и књижевником Слободаном Јарчевићем, он је рекао:
         Могуће да је све то тако било. Можда је Индијски потконтинент Нојева барка, у којој је спасено на хиљаде земаљских животиња.
         Ово је привлачна претпоставка и треба је истраживати.
 
Арапско полуострво је тада добило садашњи изглед. Када се доњи део копна отцепио (Индија), остатак континента се (Арабија) расцепио на два места – Персијски залив (где се уливају Тигар и Еуфрат) и Црвено море, у којем се формирало Синајско полуострво. Остатак дела реке Фисон, на старом континенту, формирало је ново ушће у Акабском заливу. То ушће је сада једно песковито полуострво - зове се Ноеба. На њега излази суво речно корито из кањона – Вади Ватир. Суво корито реке, која излази из кањона Вади Ватир на Ноеба полуострво, пружа се даље кроз морски залив, према Арабији и има већу надморску висину у односу на околину. Целом дужином, према Арабији – море је у ширини корита једне реке и ту је море много плиће. Овај податак ме је навео да верујем да је то корито, некадашње реке Фисон и да се ту Мојсију отворило море. Ако је тло корита реке Фисон, (чији је део у Средоземном мору) у даљем току остао исти као пре потопа, онда је његова надморска висина од садашњих у просеку 1.700 метара, остала иста. Због разлике у надморској висини, у тренутку катаклизме за време Мојсија, корито реке Фисон остало је суво, јер су се воде повукле у дубље делове копна. (Мојсијев пролаз кроз море, описан је у књизи “Ева од јабуке до звезда”). Један од следећих текстова биће: “Мојсијев пролаз кроз море”
Из горњег текста, закључујемо - да је преостали део реке Фисон  - Јордан имао дужи ток, него што је садашњи. Река Јордан, сада се улива у Слано море, а не у Акабски залив.

“Јарден” значи - онај који се спушта. За Палестину и цело ово подручје, највећа и најважнија река је - Јордан. Настаје од четири извора у пределу северне Палестине на падинама Антилибанона. Најисточнији извор реке се налази у печини Панеас и ту вода избија на висини од 330 метара. Најдужа речица од које настаје Јордан је Нахр ел Хасбани и дугачка је 40 км, а извор јој је на надморској висини од 519 м (Вероватно је ова река некада била притока Фисона). После сједињавања свих извора, река се даље спушта према југу у више слапова. Последњи слап је висок 40 м и од њега, река даље тече кроз равницу 12 км. Иза овог тока, долази до моста”Кћери Јаковљеве”, који је најпогоднији прелаз  на путу Дамаск – Галилеја. Иза моста, река Јордан креће кроз базалтни кањон, дуг 11 км. Задња два километра, док се не улије у Галилејско језеро, река Јордан тече равницом. После проласка кроз Галилејско језеро, које се налази 208 м испод нивоа Средоземног мора, Јордан постаје река с највећим бројем меандра на свету. (Као што Јордан пролази кроз Галилејско језеро, тако Нил, својим некадашњим током, пролази кроз Средоземно море). Од Галилејског језера до Мртвог мора, Јордан тече равницом 320 км. У том делу, река је широка од 27 до 30 м, а долина кроз коју тече од 8 км до 25 км. Трагаћемо да видимо зашто је ова река доживела - да још једном, после Потопа, буде подељена и када.
 
Прво ћемо видети шта каже “Библија”.
“У време патријарха, долину Јордана натапала је река и била је као врт Господњи”. Лот, Аврамов синовац, одлучио је да то буде његов дом, па је премештао своје шаторе све до Содоме.
“Тада Лот подиже очи своје и сагледа сву равницу Јорданску, како целу натапаше река, беше као врт Господњи, као земља Египатска, све до Сегора, пре него Господ затра Содому и Гомору. (Прва књига Мојсијева. гл. 13,10).
“Сви се они сакупише у долини Сидимској, која је сада слано море”. (Прва књига Мојсијева. гл. 14, 3).
Из ова два текста јасно видимо да у доба Аврама, када је дошао из Ура Халдејског у Канан, сланог мора још није било. То би значило да је река Фисон, или сада Јордан, још увек имала ток до Акабског залива.
У Аврамовој 99. год. живота, јави му се Господ у равници Мамбарској. Тада му је рекао да ће уништити Содому и Гомору. “Тада пусти Господ на Содому и на Гомору од Господа с неба дажд од сумпора и огња”. (Прва књига Мојсијева. гл. 19, 24). “И затре оне градове и сву ону раван, и све људе у градовима и род земаљски”. (Прва књига Мојсијева. гл. 19, 15).
 
Ако је Аврам рођен 1948. године од стварања света а о уништењу Содоме и Гоморе, речено му у његовој 99. год. живота, то би значило да се 2047. године од стварања света, нешто догодило на небеском своду. Те године је настало слано море и тада је река Фисон, или садашњи Јордан, још једном подељена. Од тада се река Јордан улива у - Мртво море. Судећи по Библијском запису, катаклизму мора да је изазвао астероид. Приликом удара, направио је велики кратер и распршио се у комадиће. У настали кратер, уливала се река, а од хемијског састава астероида настало је Мртво море, које је највећа депресија на планети.
     Највећи расцеп, који се може наћи на Земљи, налази се у Палестини. Почиње од планине Тауруса у Малој Азији и спушта се поред Либанона долином Јордана и Мртвог мора на Акабски залив све до Мозамбика у централној Африци. Дубина расцепа на најдубљем делу Мртвог мора је око 800 метара. А овакву последицу, несумњиво, може направити само астероид.
Планина Небо је део Абаримских гора, које се у наставку Либанонских, Галадских и Базанских, спушта к југу. На западу се степенасто спушта к најдубљем процепу на Земљи, к Мртвом мору. Небо се понекада назива и Писга а “Писгах” значи - одсечен. Име ове планине, упућује нас, да је планина била одсечена. Овај податак, може бити једна од потврда - да је у том делу пао астероид.
Када смо све чињенице сагледали, можемо рећи да је наше колективно несвесно заиста било у праву. Обе реке: Јордан и Ганг су пођеднако свете, јер су Еденска река Фисон.
 
Каже се: ако желите разумети Јунга, морате бити јунговац. После овог истраживања, могу рећи: ако желити наћи реку Фисон, морате бити фисоновац. Кант је рекао: “Морао сам утемељити знање да бих нашао место за веровање”.
Ја бих још додала:
- Добро је имати вере уколико се жели утемељити знање.
 
(http://www.srpskapolitika.com/Tekstovi/Komentari/2007/slike/100-6.jpg)
Река Јордан

Пише: М.М. Славица Шетина
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 11-03-2010, 00:40:01
У кинеској покрајини Хенан живи предивна старицa. Пре него што је напунила сто година, о њој се није знало ништа, али  је тада на  чело Џанг Руфенг почео да расте ... овај рог. Испрва је била само избоклина , а онда чудом кроз тамну кожу је почео да расте рог. Прошле године, овај рог је нарастао до 6 цм, а и даље расте.

(http://www.fotorola.com/uploads/0d8c72b4f0.jpg) (http://www.fotorola.com/)

(http://www.fotorola.com/uploads/52214e7d56.jpg) (http://www.fotorola.com/)

(http://www.fotorola.com/uploads/8c63a13aa8.jpg) (http://www.fotorola.com/)

(http://www.fotorola.com/uploads/e633fa94a4.jpg) (http://www.fotorola.com/)

Рог је у облику левка  и састоји се од кератина сабијеног - протеина кога садрже наши нокти и коса. Доктори су констатовали да се овај рог може хируршким путем одстранити али је велика вероватноћа да ће поново израсти. Као што пише британски Daili  Mail, модернoj науци, су познате појаве рогатих људи. Као по правилу, тумори на челу се појављују на површини коже старијих људи који проводе доста времена на сунцу.

Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 23-03-2010, 01:46:25
(http://www.fotorola.com/uploads/b04ba5f564.jpg) (http://www.fotorola.com/)
Četverouhi mačak Jodo
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 26-03-2010, 20:37:26
(http://www.fotorola.com/uploads/f4d3d645cd.jpg) (http://www.fotorola.com/)

(http://www.fotorola.com/uploads/9ea85785c8.jpg) (http://www.fotorola.com/)

(http://www.fotorola.com/uploads/d3dfed7ef7.jpg) (http://www.fotorola.com/)

Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 20-04-2010, 12:07:51
ВАНЗЕМАЉАЦ?

То се понекад дешава. Ово није фотошоп, али јесте  реалност. Чудна болест мутације је од пакистанског просјака направила ванземаљца ...


(http://img163.imageshack.us/img163/4554/1241552195bolez1.jpg) (http://img163.imageshack.us/i/1241552195bolez1.jpg/)

(http://img406.imageshack.us/img406/9485/1241552191bolez11.jpg) (http://img406.imageshack.us/i/1241552191bolez11.jpg/)

(http://img163.imageshack.us/img163/2131/1241552278bolez21.jpg) (http://img163.imageshack.us/i/1241552278bolez21.jpg/)

(http://img94.imageshack.us/img94/9803/1241552195bolez31.jpg) (http://img94.imageshack.us/i/1241552195bolez31.jpg/)

(http://img405.imageshack.us/img405/9564/1241552199bolez41.jpg) (http://img405.imageshack.us/i/1241552199bolez41.jpg/)

(http://img64.imageshack.us/img64/6920/1241552261bolez51.jpg) (http://img64.imageshack.us/i/1241552261bolez51.jpg/)

Лоша вест је, наравно, реалност, а можда је ово и прави ванземаљац?
Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-05-2010, 11:55:18


Kako oživeti nastradalu partnerku

http://www.liveinternet.ru/flash/zum_flv_player.swf?id=125688024 (http://www.liveinternet.ru/flash/zum_flv_player.swf?id=125688024)

Za nauk svima koji predpostavljaju ili čak tvrde da životinje nemaju dušu i da su bezosećajne

Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: Svilena 02-05-2010, 12:09:50
dirljivo!

@DEDA-EU
Ja vec to postavila u http://www.autentik.net/forum/index.php?topic=1242.0

Pogledaj i drugi klip http://www.youtube.com/watch?v=8sOw3mCz4Oc&feature=player_embedded


Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-05-2010, 12:11:58
(http://img203.imageshack.us/img203/74/3698711.jpg) (http://www.liveinternet.ru/users/3253688/profile/)


Nastradala ženka kojoj mužjak pokušava da pomogne
(http://img203.imageshack.us/img203/6672/3698713572291.jpg) (http://www.liveinternet.ru/users/3253688/profile/)
Pošto nije mogao drugačije da joj pomogne donosio joj je hranu svakog dana

Jednoga dana našao ju je mrtvu,dalji komentari nisu potrebni jer slika govori mnogo više nego što bi se moglo napisati
(http://img534.imageshack.us/img534/5492/3698713572301.jpg) (http://www.liveinternet.ru/users/3253688/profile/)

(http://img580.imageshack.us/img580/3581/3698713572312.jpg) (http://www.liveinternet.ru/users/3253688/profile/)


(http://img580.imageshack.us/img580/6360/3698713572322.jpg) (http://www.liveinternet.ru/users/3253688/profile/)


(http://img534.imageshack.us/img534/6209/3698713572331.jpg) (http://www.liveinternet.ru/users/3253688/profile/)

Ako nemožemo od ljudi naučimo se od životinja,duševnosti i ljubavi

Naslov: Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 02-05-2010, 12:16:11
dirljivo!

@DEDA-EU
Ja vec to postavila u http://www.autentik.net/forum/index.php?topic=1242.0

Pogledaj i drugi klip http://www.youtube.com/watch?v=8sOw3mCz4Oc&feature=player_embedded






I treba postavljati,na svim stranicama svih foruma :xq011:
Naslov: Odg: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 05-02-2013, 12:07:20
Okamenjena ljubav Kraljevića Marka
(http://www.treceoko.novosti.rs/upload/images/izdanja/2009/27%20skamenjeno%20Marino%20seno.jpg)                  
Piše Nena Lalović
Na oko četiri kilometra od Kuršumlije nalazi se selo Krčmare, obavijeno velom davnašnje tajne. Narodne legende i predanja o nastanku ovog i obližnjih sela, veoma neobičnih prirodnih i kulturno-istorijskih spomenika, prenose se i dalje s kolena na koleno. Ti spomenici su: Marina kula, Marina sena i Marina voda.  Sve za lepoticu Istorija delimično poznaje nastanak Marine kule, čiji se temelji i danas nalaze iznad ovog sela, međutim, stene koje narod zove Marina sena, još uvek izazivaju nedoumice o poreklu i načinu nastanka. Brojna narodna predanja vezana su za ceo ovaj kompleks i samo selo Krčmare, a najčešće se pominje priča o Marku Kraljeviću i krčmarici Mari. Priča o boravku Marka Kraljevića u Toplici prenosila se sa generacije na generaciju. Legenda kaže da se u podnožju Marine kule u srednjem veku nalazilo jedno veliko naselje, u kojem je živela devojka po imenu Mara i važila je za najlepšu u topličkom i kosaničkom kraju. Nasred sela, Mara je imala krčmu u koju je Marko svraćao svaki put kad bi prošao kroz ove krajeve, te se - kako legenda kaže - zaljubio u krčmaricu. Godine 1371, Marko je dobio Makedoniju na upravu, te je kao vladar morao da boravi u tom kraju. Međutim, kako Marko nije mogao dugo bez Mare, često je obilazio krčmaricu. Iako je put bio dug i naporan, Marko je na konju, u pratnji svojih odanih ratnika, prelazio i po nekoliko stotina kilometara - samo da bi video svoju ljubav. Tako je, provodeći vreme u Toplici, sve više zapostavljao svoje vladarske dužnosti. Legenda kaže da je on sazidao Mari novu, veliku krčmu, a zatim i kulu - dvor na vrhu brda, kako bi joj obezbedio lagodniji život.
Čitavih sedam meseci njegova vojska je izgubila zidajući ove objekte i praveći cevi od pečene gline, pomoću kojih je Marko doveo vodu od kule do krčme. Onda je Marko na temeljima rimske bazilike, na ušću Toplice, podigao svoju zadužbinu, koju narod i danas zove Markova crkva. Tako je ovo selo dobilo naziv Krčmare, brdo iznad njega - Marina kula, a izvor - Marina voda. Okolne stene, koje i danas dominiraju ovim selom, dobile su ime Marina skamenjena sena. Stigla ga Lazareva kletva Ovu legendu potvrđuju i najnovija naučna istraživanja, koja su nedavno obavljena u ovom selu. Ekipa istraživača pronašla je temelje krčme, Marine kule, kao i delove vodovodnih cevi. Istraživanja su obustavljena zbog nedostatka finansijskih sredstava, a legenda i dalje živi i govori da je Marko mnogo vremena provodio kod krčmarice Mare i nije se obazirao na glasnike koji su skoro svakodnevno pristizali iz njegovog kraja i zvali ga da se vrati i zaustavi tursku najezdu. Tako je Marko izgubio deo svoje teritorije.
Prema predanju, 28. juna 1389. godine, Marko je boravio kod Mare u selu. Rano ujutru, ustao je da nahrani svog konja Šarca. Kad je došao do sena, video je da se skamenilo i nije imao čime da nahrani konja. Gledajući gladnog Šarca i kameno seno, pitao se da li je ovo zlokobni znak. U jednom trenutku, shvatio je da, boraveći kod Mare, gubi vreme i da je odavno trebalo da krene u odlučujući boj za sudbinu srpskog naroda. U njemu se probudio ratnički duh, pa je okupio svoje podanike, pozdravio se sa Marom i obećao da će se vratiti. Na čelu svoje vojske krenuo je pravo na Kosovo. Međutim, zakasnio je, kako i pesma kaže: “Kasno Marko na Kosovo stiže“...I pored toga što nije stigao na vreme, on je sa svojom vojskom nastavio borbu protiv nadmoćnih Turaka. Posle destekovanja njegove vojske, morao je da se povuče. Tada je razaslao glasnike po čitavoj Srbiji da se sakupe ratnici kako bi se suprotstavili Turcima i proterali ih iz zemlje. Dok se vojska okupljala, on je odlučio da se malo odmori. Čim je sklopio oči, usnio je san koji mu je rekao da će ga stići kletva cara Lazara. Trgnuo se tada iz sna i pomislio da se nešto dogodilo Mari, koju odavno nije video. Ne mogavši da se nosi sa zlokobnim slutnjama i lošim mislima, Marko je uzjahao konja i sam otišao u Toplicu da vidi šta je sa njegovom dragom. Stigavši tamo, zatekao je samo ruševine krčme, što je bilo delo Turaka, a nedaleko odatle i Marin grob. Meštani su mu tada ispričali da je Mara dugo patila, misleći da je poginuo, jer se o njemu nije ništa čulo. Od brige i tuge ubrzo je i umrla, a Turci, prolazeći ovim krajevima, za sobom su ostavili pravu pustoš. Krčmu su zapalili i kulu porušili, a jedino skamenjenom senu nisu mogli da naude. Marko se tada rasrdio, misleći da ga je stigla Lazareva kletva: Ko je Srbin i srpskoga roda, i od srpske krvi i kolena, a ne doš'o na boj na Kosovo,ne imao od srca poroda,ni muškoga ni devojačkoga! Od ruke mu ništa ne rodilo,rujno vino ni 'šenica bela!
Rđom kap'o dok mu je kolena!" Lekovita voda. Razočaran i nesrećan, umesto da nastavi borbu protiv Turaka, Marko je postao turski vazal. Ubrzo je poginuo na Rovinama u Rumuniji, boreći se na strani Turaka. Do poslednjeg časa u srcu je nosio svoju Maru - kaže legenda..Ostaci Marine kule, koji se nalaze iznad Krčmara, veoma su atraktivni za turiste koji, naročito u letnjem periodu, obilaze ovu znamenitost. Jedan zid kule dobro je očuvan, a ispod njega se naziru ostaci stepenica od klesanog kamena, koje su vodile do krčme u centralnom delu sela. Nasred ovog sela, sačuvan je i izvor - ozidan bunar iz tog perioda. Meštani svedoče da, dok obrađuju svoja imanja savremenom mehanizacijim, često naiđu i na razne predmete iz srednjeg veka. Ono što je najinteresantnije, kako nam svedoči meštanin Rade Đorđević, jesu cevi od pečene gline - delovi čitave vodovodne mreže kojom se to naselje snabdevalo vodom.
Danas se veruje da skamenjena Marina sena imaju čudnu moć i uspešno leče ljubavne probleme. Meštani svedoče da se neretko viđaju mladi parovi kako u letnjem dobu s rancima na leđima hitaju ka Marinim vodama i senima. Piju tu vodu i njome se umivaju, a često i zanoće pod vedrim nebom kraj “sena”. Kažu da se oni koji sa sobom ponesu komadiće te stene nikada ne razilaze, već vezu završavaju brakom. Zbog svog falusnog oblika, Marina sena važe i za dobre iscelitelje impotencije, pa na to mesto dolaze oni koji imaju taj problem. Dešavalo se i da su se momak i devojka mirili posle dužeg perioda svađe, ukoliko bi neko od njih proveo noć na ovom mističnom mestu. Meštanka Radojka Stojanović kaže da često ponudi mladež koja dođe ovde šećerom i vodom. Obavezno pitaju Radojku da im pokaže put, a ona im usput i ispriča ovu legendu:- Najmanje hiljadu puta sam prepričala priču o ljubavi između Mare i Marka. Puno mi je srce kada vidim sa kojom radoznalošću ova deca slušaju priču. Svako ko je poslušao moje savete, popio Marinu vodu i odneo amajliju, našao je sreću u ljubavi - priča Radojka, dodajući kroz šalu da “ima mnogo i onih koji su, nakon posete ovom mestu, usrećili svoje partnere novom snagom”.
                  
               
Naslov: Odg: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 03-06-2015, 13:44:36
Naučnici još uvek nisu odgonetnuli tajnu staru više od pola veka, a koju su im u amanet o(http://stavili drevni stanovnici Sečuana</em>
[img]http://www.magicnazona.rs/wp-content/uploads/2014/01/MS.jpg)
<p>Na planinskim liticama kineske provincije Sečuan može se videti svojevrsni prizor – stotine drevnih drvenih kovčega koji nestabilno vise sa stene. Neki veruju da su kovčezi postavljeni tu kako bi pokojnici bili na dohvat ruke bogovima, dok oni manje maštoviti tvrde da su kovčezi montirani na liticu da bi preminuli bili van dometa gladnih životinja. Kakogod, činjenica je da su preminuli tako definitivno bliže bogovima i da se proteklih deset godina sanduci pažljivo i vredno restauriraju, kako bi se ovi neverovatni umetnički artefakti zaštitili od daljnjeg propadanja.</p>
<strong>Izgubljena kultura</strong>
Viseće kovčege u dolini Sečuan ostavili su pripadnici Bo naroda, za koje se smatra da su izumrli još pre 400 godina i sa sobom odneli tajnu ove neobične pogrebne tradicije. Bo su bili manjinski narod koji je živeo na granici današnjih provincija Sečuan i Juan i koji je još pre 3 000 godina na tom mestu stvorio briljantnu kulturu.

Narod Bo se od drugih etničkih grupa najviše razlikovao upravo po svojim pogrebnim običajima. Obično isklesani od trajnih tvrdih trupaca, njihovi viseći kovčezi ostajali su neofarbani, u prirodnoj boji drveta.</p>
<p>Poslednji sanduci izrađeni su pre oko 400 godina, u srednjem i kasnijem periodu dinastije Ming (1368-1644), dok većina starijih datira oko hiljadu godina u prošlost, do dinastije Song (960-1279). Do danas, najstariji viseći kovčeg pronađen je u tzv. području Tri klusure i pretpostavlja se da je star čak dve i po hiljade godina.

Svaki kovčeg napravljen je od jednog izdubljenog komada drveta, i prvobitno su bili zaštićeni bronzanim poklopcem.

Ovi ”visinski sprovodi” bili su najrasporostranjeniji oblik sahranjivanja u drevnoj jugozapadnoj Kini. Međutim, ova praksa je okončana zajedno sa misterioznim nestankom Bo naroda. Oni koji su došli posle upoznali su se sa Bo civilizacijom upravo preko njihovih visećih kovčega i crteža po stenama, koji su kao tihi odjeci prošlosti ostali iza njih. Svako ko poseti ovu dolinu neminovno se susreće sa tri pitanja: zašto su pripadnici Bo naroda sahranjivali svoje mrtve u visećim sanducima, kako su to izvodili i gde je nestala celokupna civilizacija.  <strong>Razrešene misterije</strong>  Viseći kovčezi su nekada bili vruća tema među arhitektama, paleoantropolozima, folkloristima i umetnicima. U proleće 1941. neki od najeminentnijih stručnjaka za antikvitete stigli su u današnji okrug Gongkian i iz daljine videli 600 metara dugačku i oko 120 metara visoku liticu. Skoro sto sanduka visilo je na strmim stranama planine, poduprti drvenim kolcima zakucanim u stenu, a bilo je i onih koji su počivali na ravnim izbočinama. Ovaj prizor izazvao je žestoku diskusiju među tek pristiglim ekspertima. Neki su verovali da su kovčezi spuštani konopcima sa vrha planine, a neki su smatrali da su sanduci poduprti drvenim kolcima korišćeni kao dodatna pomagala za penjanje. Pojedinci tvrde da su merdevine na izvlačenje bile odgovor, ali svi su se složili da su Bo ljudi svesno ovu misteriju ostavili nerazjašnjenu za buduće generacije.
Zašto su pripadnici Bo naroda sahranjivali svoje mrtve tako visoko? Zapisi Lija Jinga tokom dinastije Juan možda daju odgovor: ”Visoko postavljeni kovčezi smatraju se kao nešto veoma poželjno. Što je sanduk na većoj visini, to je bolje za preminulog. Oni čiji kovčezi padnu na zemlju smatraju se još srećnijim…
Naslov: Odg: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 03-06-2015, 13:51:21
http://www.magicnazona.rs/misterije-balkanakruna-cara-dusana-cuva-ostricu-i-vujan bookmark">Misterije Balkana:Kruna cara Dušana čuva Ostricu i Vujan</font> (http://www.magicnazona.rs/misterije-balkanakruna-cara-dusana-cuva-ostricu-i-vujan bookmark"><font size="+5">Misterije Balkana:Kruna cara Dušana čuva Ostricu i Vujan)
Legende o zakopanom blagu srpskih vladara i danas inspirišu mnoge avanturiste da posećuju utvrđenje na steni nadajući se da će pronaći dragoceni tovar. Svi se vraćaju praznih šaka, ali pune duše jer ovo mesto zrači neverovatno pozitivnom energijom
(http://www.magicnazona.rs/wp-content/uploads sokolica-550x550.jpg)
Od pamtiveka čačanskim selom Ostra, podno Ostrice i Vujna, kruži legenda o skrivenom blagu i kruni cara <strong>Dušana</strong>, koje su nasledili <strong>Brankovići</strong>, pa su bežeći pred najezdom Turaka dragoceni tovar sakrili u nedrima planine. Brojne ekspedicije decenijama su pokušavale da uđu u pećinu pod Sokolicom, u kojoj se, kako se veruje, kriju dragocenosti. Iz neobjašnjivih razloga, do sada niko nije uspeo čak ni da priviri u pećinu.</p>
<p>Selom se priča da je čuva džinovska zmija koja, zapravo, štiti čitav kraj. Meštani pričaju da je ovo mesto čudnovato i da je mnogima koji su posetili Ostru krenulo nabolje.</p>
Veruju da je to zbog carske krune koja je namenjena vladarima, pa je na neki način sveta jer su samo odabrani mogli da je nose na glavi. U selu nam rekoše da je mesto obavijeno misterijom i da postoje brojne legende o Sokolici.
Vratili se praznih šaka
Priča se da su blago u planini sakrili despot Đurađ Branković i njegova žena <strong>Prokleta Jerina</strong> kad su iz Smedereva bežali pred Turcima. Navodno, tu su sa svojom svitom čak i živeli jedno vreme, a pod brdom, u pećinama, kazuje legenda, despot je sagradio čitav grad. Na ulazu u pećinu i danas se jasno vide u steni utisnuti sekira, krst i ljudska stopa, navodno Savina.
“Kažu da je blago dolinom Morave pod Sokolicu dovezeno volovskim kolima sa šest zaprega. </strong></p>
Drveni sanduci puni dukata, srebrnih i zlatnih pehara, kašika, kao i krune Nemanjića, zakopane su, vele, negde u ovim pećinama. Priča se da je Sokolica sveto mesto i da su stariji ljudi pred oba rata viđali visokog muškarca u kaluđerskoj mantiji kako šeta šumom, i da je za njim išao čopor vukova pitomih kao mačke. Taj monah, kako se veruje, čuva despotove ikone i dragocenosti. Nekada je tu postojala i crkva isposnica, ali danas od nje mena ni traga</strong>”, pripoveda osamdesetpetogodišnji XVoja AnđelićX dok nas seoskim putem vodi do utvrđenja Sokolica.
Ušao u pećinu, pa poludeo
Priča Voja da su tokom godina mnogi avanturisti pokušavali da uđu u pećinu i domognu se neprocenjive zaostavštine srpskog vladara.
“Dolazili su čak i neki stranci sa topografskim kartama, kao nešto slikaju i mere, navodno, traže rudu.
 Ma, znamo mi šta oni traže, ali im se izgleda plan izjalovio jer su se svi vraćali praznih šaka. Niko nije uspeo da uđe u pećinu osim jednog našeg komšije. Bilo je to pre više od 50 godina.</strong></p>
Oni koji su ga dobro znali pričaju da je posle toga sišao s pameti i da nikada više nije bio onaj isti. Ni sa kim nije razgovarao, povukao se u sebe i nikom nije otkrio šta je video unutra, zato valjda meštani i ne jure za blagom”, priča naš vodič.
Ubrzo smo stigli do ogromne stene ispod koje zjapi velika rupa za koje nam čika Voja reče da se i danas čobani tu sakrivaju od kiše, ponekad i čitavo stado uteraju u prednji deo pećine.

“Sokolica je sa jedne strane opasana zidom koji potiče još iz doba Rimljana, tu je bilo utvrđenje koje je služilo kao osmatračnica. Nekada se sa tog zida, kao na dlanu jasno videla cela čačanska kotlina: Lađevci i Adrani prema Kraljevu. Sa druge strane je litica, a jedini put vodi preko mokrog kamenjara”, objašnjava naš vodič
Džinovski smuk čuva blago
Tek što smo prešli desetak metara pod našim nogama na mokrom kamenju stvorilo se najmanje desetak zmija – šarki. Naša ekipa, kao ukopana, stala je i posmatrala nesvakidašnji prizor.
Uvijale su se oko naših nogu a mi smo se istog časa vratili nazad ka Velikoj steni. Uzalud je Voja pokušavao da nas ubedi da se vratimo jer je hladno pa su zmije po takvom vremenu manje pokretne i ne mnogo opasne. Ipak, ono što smo videli, bilo je dovoljno da nas odvrati od daljeg puta. “Neki su u potrazi za blagom padali niz liticu, mnogi su nailazili na zmije, ali ne pamti se da je neko stradao od njihovog ujeda. Postoji i priča da se u pećini krije džinovski smuk koji čuva blago.</strong>
Sećam se da  je ovde bilo ljudi koji su došli da istražuju pa su podigli kamp. Žalili su se da je tokom noći izbio požar u kom zamalo nisu izgoreli. Ipak ujutro na tom mestu nisu mogli da nađu pepeo, o požaru nije bilo ni govora”
Naslov: Odg: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: DEDA-EU 03-06-2015, 14:26:40
http://www.magicnazona.rs/homoljska-potajnica-vraca-vid-i-cisti-kozu HOMOLJSKA POTAJNICA VRAĆA VID I ČISTI KOŽU (http://www.magicnazona.rs/homoljska-potajnica-vraca-vid-i-cisti-kozu HOMOLJSKA POTAJNICA VRAĆA VID I ČISTI KOŽU)
Nepredvidljivost izbijanja i nestajanja vode na ovom čudesnom izvoru narod tumači kao volju njegovog čuvara Moćnog Stojana, koji po glasu poznaje da li je neko grešan ili čist. On dobro zna kome će vodu pustiti, a kome neće</p>
http://www.magicnazona.rs/wp-content/uploads/2013/10/izvor.jpg (http://www.magicnazona.rs/wp-content/uploads/2013/10/izvor.jpg)(http://www.magicnazona.rs/wp-content/uploads/2013/10/izvor.jpg)
<p>Stara izreka Bez nevolje ne idi u Homolje nastala je u periodu turske vladavine, u vremenu kada je ovaj predeo jugoistočne Srbije, omeđen sa svih strana planinama, bio poznat po hajdučiji. Tada su ga Turci zaobilazili kako su znali i umeli, osim ako ih ”muka ne bi naterala”. Danas, ovaj živopisni predeo nema reputaciju opasnog, već vrlo gostoljubivog kraja, u koji turisti dolaze da se nadive prirodnim lepotama Homolja, ali i probaju ovdašnji sir, med i rakiju.
 Ipak, u kraj poznat po najjačoj, vlaškoj magiji putnike i dalje dovodi nevolja: kada im ponestane nade i učine sve što se uraditi moglo, bolesni, nesrećni i neutešni spas od muka traže od vlaških vračara ili viših sila za koje se veruje da snažno utiču na ovaj kraj. Te su sile ostavile svoj otisak na prirodu, a o tome svedoči i jedinstveni izvor u ovom kraju Srbije – Homoljska potajnica ili Stojanje. Mnogi ga smatraju lekovitim, čak i svetim izvorom, čija voda krepi telo i duh, a posebno je, kažu, blagotvorna za očne i kožne bolesti.

<strong> Čuvar izvora</strong>

Homoljska potajnica ime je dobila po načinu na koji voda izvire, a koji je odlika svega tridesetak izvora u svetu.

<strong>”Specifičnost nastupnih izvora jeste u tome što u periodu suše umeju da zataje, ali kada se topi sneg ili nastupi kišni period, pojačava se snaga prodiranja vode na površinu. Međutim, ono što razlikuje ovu potajnicu od drugih jeste to što voda nastaje i nestaje u nejednakim intervalima”</strong>, priča meštanin Selišta, najbližeg žagubičkog sela udaljenog oko pet kilometara od potajnice. Nepredvidive intervale u kojima izvire voda, koje je na ovom mestu merio i o njima pisao naš poznati geograf&nbsp;<strong>Jovan Cvijić</strong>, stanovnici okolnih mesta objašnjavaju ”tajnom rukom u unutrašnjosti zemlje koja pušta i zatvara vodu”, odnosno čuvarom izvora –&nbsp;<strong>Moćnim Stojanom</strong>, po kojem je potajnica i dobila narodno ime – Stojanje.</p>
<p><strong>”Ova voda je lekovita”</strong>, priča&nbsp;<strong>Ivan</strong>X iz sela Laznice koja je došla da se umije hladnom izvorskom vodom.&nbsp;<strong>”Stojan dobro zna kome će vodu pustiti, a kome ne. Kada dođete na izvor, morate se javiti njegovom čuvaru, kao što biste se javili domaćinu u čiju kuću ulazite. Stojan po glasu poznaje kakvi ste. Ako želite da vas izleči ova sveta voda, morate je jasno zatražiti rečenicom ’Stojane, puštaj vodu’, ako vam je duša čista, odmah će izvor poteći, a ako ste grešni, morate čekati da se odobrovolji. Neki provedu i sat, sat i po pred pustim izvorom, a da im čuvar ne pusti vodu”</strong>, objasnila nam je ova mlada devojka.

<strong> Leči oči i kožu</strong>

Po lek za svoje muke na Stojanje jednako dolaze mladi i stari, muškarci i žene, a izvorska voda posebno je blagotvorna za kožne bolesti kao što su čirevi i bradavice od kojih najčešće obolevaju deca. Njome se valja umivati i posebno oči oprati, jer se veruje da poboljšava vid i otklanja očne bolesti. Meštani tvrde da je dosad mnogima pomogla, ali da onaj ko dolazi na vodu po lek, mora biti ”čist, okupan i verujući”, pa će mu i Stojanov izvor pomoći.

<strong>”Kao devojčica došla sam ovde zbog konjunktivitisa”</strong>, priča meštanka obližnjeg sela.&nbsp;<strong>”Kako krene proleće, zbog alergije na polen meni oči skroz presahnu, pocrvene i počnu da me svrbe i peku, a vid mi se zamagli. Ponekad mi u uglu kapka izađe čmičak, i tako iz sezone u sezonu. Moja se majka zabrinula, a i meni su dosadile stalne terapije raznoraznim pomadama i ispiranja čajevima. Zato smo došle na ovaj izvor i taman što smo stigle, voda je pošla. Dobro sam se umila i isprva ništa nisam osećala jer je voda bila ledena. Ali, kroz dva dana osetila sam olakšanje, i, što je još važnije, bolest mi se nije više vraćala”</strong>, pripoveda ona i dodaje da od tada često dolazi na izvor i donosi Stojanu darove…</p>
Naslov: Odg: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: donwlayco 04-06-2015, 05:14:58
(https://i.ytimg.com/vi/xl1lLze5ZpM/mqdefault.jpg)

Pratite "pokretni dijamant" na tabli i iznenadićete se kako menja boje kao kameleon.

http://www.vesti-online.com/Vesti/Zanimljivosti/496451/VIDEO-Zanimljiva-opticka-varka

(https://i.ytimg.com/vi/tVgOLWVYytM/mqdefault.jpg)

Postoje brojne optičke iluzije koje čine kao da se objekti okreću, menjaju boju i kreću po nekom sopstvenom šablonu, međutim, ovo bi mogla da bude najmoćnija optička iluzija koju ćete imati prilike da pogledate.

Sama iluzija nije nova – prvi put je spomenuta u drevnim grčkim spisima, iako je njeno poreklo i dalje predmet velike debate.

Mnogi naučnici se slažu da je ona prvi put spomenuta u Aristotelovom delu "Parva Naturalia", ali je prvi detaljan opis dao Jav Evanđelista 1820. godine.

Ali jedna stvar je sigurna, ova optička iluzija će vam sasvim sigurno izazvati prirodne halucinacije. U videu se napominje da bi za najbolje efekte korisnici trevalo daga gledaju u visokoj rezoluciji i preko celog ekrana, ali mi vam to ne preporučujemo.

https://www.youtube.com/watch?v=tVgOLWVYytM

(https://i.ytimg.com/vi/4XbrUHMDTg0/mqdefault.jpg)

Izludećete zbog ove optičke varke! Da li imate odgovor "zašto"?!

Pogledajte video pa recite koliko ima dečaka na slici. Onda će se desiti mala promena i njih će biti više. Imate li objašnjenje "kako"?

https://www.youtube.com/watch?v=4XbrUHMDTg0
Naslov: Odg: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
Poruka od: Mikalandjelo1 06-07-2021, 12:29:45
Ovo je kamen, a ne parče torte
(https://ukrasnikamen.rs/wp-content/uploads/2021/07/ukrasni-kamen-1.jpg)