Forum Beograd Jagodina Ćuprija Paraćin

Molim vas da se prijavite ili se registrujete.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i dužinom sesije
Napredna pretraga  

Vesti:

Samo za Registrovane članove je moguć pristup u kategoriji '' Ljubav & Sex & Lepotice''
Obavezno pročitajne uslove korišćenja Foruma ->
Uslovi Korišćenja

Autor Tema: Najlepša ljubavna poezija  (Pročitano 357766 puta)

0 Članovi i 4 gostiju pregledaju ovu temu.

Zigeuner

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 162
Odg: Najlepša ljubavna poezija
« Odgovor #40 poslato: 29-12-2010, 12:09:04 »

Santa Maria della salute
Laza Kosic


           



Oprosti, majko sveta, oprosti,
  sto nasih gora pozalih bor,
na kom se, ustuk svakoj zlosti,
  blazenoj tebi podize dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
  sto ti zemaljski sagresi stvor:
Kajan ti ljubim preciste skute,
Santa Maria della Salute.

Zar nije lepse nosit' lepotu,
  svodova tvojih postati stub,
nego grejuci svetsku lepotu
  u pep'o spalit' srce i lub;
tonut' o brodu, trunut' u plotu,
  djavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepse vekovat' u te,
Santa Maria della Salute?

Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
  mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve sto je srce snivalo mlado,
  sve je to jave slomio ma',
za cim sam cezn'o, cemu se nad'o,
  sve je to davno pep'o i pra',
na ugod zivu pakosti zute,
Santa Maria della Salute.

Trovala me je podmuklo, gnjilo,
  al' ipak necu nikoga klet';
stagod je muke na meni bilo,
  da nikog za to ne krivi svet:
Jer, sto je dusi lomilo krilo,
  te joj u jeku dusilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!

Tad moja vila preda me granu,
  lepse je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
  k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleci ranu,
  al' tezoj rani nastade brid:
Sta cu od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?

Ona me glednu. U dusu svesnu
  nikad jos takav ne sinu gled;
tim bi, sto iz tog pogleda kresnu,
  svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za cim god ceznu',
  jade pa slade, cemer pa med,
svu svoju dusu, sve svoje zude,
-svu vecnost za te, divni trenute!-
Santa Maria della Salute.

Zar meni jadnom sva ta divota?
  Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu zivota,
  ta zlatna vocka sto sad tek zre?
Oh, slatka vocko, tantalskog roda,
  sto nisi meni sazrela pre?
Oprosti meni gresne zalute,
Santa Maria della Salute.

Dve u meni pobise sile,
  mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
  k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustase mile,
  vijugav mozak odrza vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.

Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
  utekoh mudro od srece, lud,
utekoh od nje - a ona svisnu.
  Pomrca sunce, vecita stud,
gasnuse zvevde, raj u plac briznu,
  smak sveta nasta i strasni sud. -
O, svetski slome, o strasni sude,
Santa Maria della Salute!

U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
  spomen je njezim sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,
  k'o da se Bog mi pojavi sam:
U dusi bola led mi se kravi,
  kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
za sto se mudracki mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.

Dodje mi u snu. Ne kad je zove
  silnih mi zelja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
  tajne su sile sluskinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
  zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.

U nas je sve k'o u muza i zene,
  samo sto nije briga i rad,
sve su miline, al' nezezene,
  strast nam se blazi u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo cu biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike cute,
Santa Maria della Salute.

A nasa deca pesme su moje,
  tih sastanaka veciti trag;
to se ne pise, to se ne poje,
  samo sto dusom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
  to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.

A kad mi dodje da prsne glava
  o mog zivota hridovit kraj,
najlepsi san mi postace java,
  moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz nistavila u slavu slava,
  iz beznjenice u raj, u raj!

  U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve ce se zelje tu da probude,
dusine zice sve da progude,
zadivicemo svetske kolute,
zvezdama cemo pomerit' pute,
suncima zasut' seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.

Sačuvana
Ko zna - ah, niko nista ne zna, krhko je znanje ...

cicibane

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 1
Odg: Najlepša ljubavna poezija
« Odgovor #41 poslato: 11-01-2011, 18:07:14 »

Trenutak

Vidim te srećo i kad oči sklopim
Osećam na sebi tvoje ruke bele
Ludim bez tebe, od želje se topim
I brojim trenutke koji nas dele.
Maštam o tom čarobnom trenu
To biće centar najveće sreće,
Eh, kad te zagrlim k'o čovek ženu
Ma ništa me odvojiti od tebe neće.
Iskre od ljubavi k'o dugine boje
Leteće okolo na sve strane,
I kad poljubim tebe, nebo moje,
Ceo će svemir da zastane.
Eon je kratak za nas dvoje...
Sačuvana

JudiRedwood

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 1
Odg: Najlepša ljubavna poezija
« Odgovor #42 poslato: 04-03-2011, 16:22:42 »

ZBOG NJEGA


Da li je ovaj dan kao i
svi drugi?
...ili se mozda ipak
razlikuje od onih
dana u kojima sam bila
                     srecna
i bezbrizna
sigurna u sebe...
Sigurnost se polako gubi
kao i ovaj dan,vec na
izmaku svog postojanja
zeljela bih da zivim ovde
u ovoj sredini gdje sam
                     oduvijek
i pripadala i medju ovim
                     ljudima
mada su oni drugi bolji i
blazeniji ali,dopustite mi
da ostanem sa vama sa
svima onima koji su me
godinama okruzivali
....nemojte me tek tako
                      odbaciti
zbog vas,
zbog mene,
zbog njega...   
Sačuvana

Deny

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 5
Odg: Najlepša ljubavna poezija
« Odgovor #43 poslato: 05-04-2011, 21:41:18 »

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.
S. Jesenjin
Sačuvana

mladentodor

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 1
Odg: Najlepša ljubavna poezija
« Odgovor #44 poslato: 11-03-2013, 16:12:48 »

evo jos jedne..........

Njezno,najnjeznije na ovom svjetu
izgovaram tvoje ime,
i kad prodje mnogo ljeta,
i bijele hladne zime

Ja te i tad puno volim
~ceri moja mila !
Sačuvana

YeahYeahYeahs

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 1
Odg: Najlepša ljubavna poezija
« Odgovor #45 poslato: 22-03-2013, 23:57:02 »

Put do zvezda

Da li bi me nosio kroz najvecu tugu?
Ja nisam laka-sa sobom nosim teret, skoro dvadeset godina tezak.
Nosim puno samoce i mrtvila.
Mozda necu moci nista da ti dam.
Odavno vec zivim k'o pola coveka, putujuci po ulicnim svetiljkama,
mazeci se s vetrom, nalazeci zivot u kapljicama rose na jutarnjem suncu.
Znam da puno trazim, al samo mi jedno reci-Da li bi?

Sta mislite o ovoj?
Sačuvana

mihaza0708

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 4
  • "I can't go on! I go on..."
Odg: Najlepša ljubavna poezija
« Odgovor #46 poslato: 17-04-2013, 00:52:11 »

KRAJ

Nikad nisam počela ovako da trunem
na neki poseban način,
sa uzdahom svojih pokreta,
u ambijentu povampirene sentimentalnosti
odsedim tu tako često, dozvolivši
mislima da pokraj tebe nađu mesto.

Poklonio si moju pesmu, u trenutku
kada sam ti spremala bajku
i senka tvoje senke, počela je da stari,
više da nas nema...
Za nas niko da ne mari...
Tebi je to samo jedan od rastanaka
a za mene kraj ustvari.

Sada evo tragam za davno izgubljenim,
ostavljenim...
I samo jednom plakala sam,
što me tvoja ljubav ubi...
Kao rukom obrisano, nestalo je
ono malo,
ogromno,
koje ljubav zovu ljudi.

Želim da znaš
ne računaj na mene, kao na prijatelja
i ne pomišljaj da ću moći da te volim manje...
Za mene ljubav nije, samo
čulno sanjalačko proticanje.

Kasno je.
Idem.
Nije mi lepo kada pijem sama,
otvorene duše najbrže izvetrim.
Zato hvala, što pucaš pravo u srce...
Suštinu samo srcem mogu sagledati...

N.N.
Sačuvana

Vanja

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 87
Odg: Najlepša ljubavna poezija
« Odgovor #47 poslato: 17-04-2013, 21:09:15 »

        Перо Зубац
 
        Мостарске кише
 


У Мостару сам волео неку Светлану jедне jесени,
 jао кад бих знао са ким сада спава,
 не би jоj глава, не би jоj глава,
 jао кад бих знао ко jе сада љуби,
 не би му зуби, не би му зуби,
 jао кад бих знао ко то у мени бере каjсиjе
 jош недозреле.
 

Говорио сам jоj ти си дериште, ти си балавица,
 све сам jоj говорио.
 И плакала jе на моjе руке, на моjе речи,
 говорио сам jоj ти си анђео, ти си ђаво,
 тело ти здраво што се правиш светица,
 а падале су сву ноћ неке модре кише
 над Мостаром.
 

Ниjе било сунца, ниjе било птица, ничег ниjе било.
 Питала ме jе имам ли брата, шта студирам,
 jесам ли Хрват, волим ли Рилкеа,
 све ме jе питала.
 Питала ме jе да ли бих могао са сваком тако
 сачуваj Боже,
 да ли jе волим, тихо jе питала,
 а падале су над Мостаром неке модре кише,
 она jе била раскошно бела у собноj тмини
 ал' ниjе хтела то да чини,
 ниjе хтела ил' ниjе смела,
 враг би jоj знао.
 

Jесен jе, та мртва jесен на окнима
 њене очи птица, њена бедра срна,
 имала jе младеж, младеж jе имала,
 не смем да кажем,
 имала jе младеж, мали љубичаст,
 или ми се чини.
 Питала ме jе да ли сам Хрват, имам ли девоjку,
 волим ли Рилкеа — све ме jе питала,
 а на окну су ко божићни звончићи мога детињства
 звониле капи
 и ноћна песма текла тихано низ Доњу Махалу,
 Еj, Сулеjмана отхранила маjка.
 

Она jе прострла своjе године по паркету.
 Њене су усне биле пуне као зреле брескве,
 њене су доjке биле топле ко мали псићи.
 Говорио сам jоj да jе глупава, да се прави важна,
 Светлана, Светлана, знаш ли ти да jе атомски век,
 Де Гол, Гагарин и коjештариjе,
 све сам Jоj говорио,
 она jе плакала, она jе плакала.
 

Водио сам jе по Куjунџилуку, по ашчиницама,
 свуда сам jе водио,
 у пећине jе скривао, на чардак jе носио,
 под мостовима се играли жмурке, Неретва ждребица,
 под старим мостом Црњанског jоj говорио,
 што jе диван, шапутала jе, што jе диван.
 

Колена jоj цртао у влажном песку,
 смеjала се тако ведро, тако невино,
 ко први љиљани,
 у џамиjе jе водио, Карађоз-бег мртав, премртав
 под тешким турбетом;
 на гроб Шантићев цвеће jе однела,
 мало плакала, као и све жене,
 свуда сам jе водио.
 

Сада jе ово лето, сад сам сасвим други,
 пишем неке песме,
 у jедном листу пола ступца за Перу Зупца
 и ништа више,
 а падале су сву ноћ над Мостаром неке
 модре кише,
 она jе била раскошно бела у собноj тмини
 ал' ниjе хтела то да чини,
 ниjе хтела, ил' ниjе смела,
 враг би jоj знао.
 

Ни оно небо, ни оно облачjе, ни оне кровове,
 бледуњаво сунце — изгладнелог дечака над Мостаром
 не умем заборавити,
 ни њену косу, њен мали jезик као jагоду,
 њен смех што jе умео заболети као клетва;
 ону молитву у капели на Биjелом Брегу,
 Бог jе велики, говорила jе, надживеће нас;
 ни оне тешке, модре кише,
 о jесен бесплодна, њена jесен...
 

Говорила jе о филмовима, о Џемсу Дину,
 све jе говорила,
 мало тужно, мало плачљиво о Карењини;
 говорила jе Клаjд Грифитс не би умео ни
 мрава згазити,
 смеjао сам се — он jе убица, ти си дете;
 ни оне улице, оне продавце последњег издања
 "Ослобођења", ни оно грожђе полусвело
 у излозима не умем заборавити,
 ону бесплодну горку jесен над
 Мостаром,
 оне кише,
 љубила ме jе по целе ноћи, грлила ме
 и ништа више, маjке ми,
 ништа друго нисмо.
 

После су опет била лета, после су опет биле кише,
 jедно jедино мало писмо из Љубљане,
 откуда тамо,
 ни оно лишће по тротоарима, ни оне дане,
 jа више не могу, jа више не умем
 избрисати.
 

Пише ми, пита ме шта радим, како живим,
 имам ли девоjку,
 да ли икад помислим на њу, на ону jесен,
 на оне кише,
 она jе и сад, каже, иста, куне се Богом
 потпуно иста,
 да jоj веруjем, да се смеjем
 давно сам, давно, проклео Христа
 а и до ње ми баш ниjе стало,
 клела се, не клела,
 мора се тако, не вреде лажи.
 

Говорио сам jоj о Љермонтову, о Шагалу,
 све сам jоj говорио,
 вукла jе са собом неку стару Цваjгову књигу,
 читала поподне,
 у коси jоj било запретано лето, жутило сунца,
 мало мора,
 прве jоj ноћи и кожа била помало слана,
 рибе заспале у њеноj крви;
 смеjали смо се дечацима што скачу
 с моста за цигарете,
 смеjали се jер ниjе лето, а они скачу — баш су деца,
 говорила jе: могу умрети, могу добити упалу плућа...
 

Онда су долазиле њене ћутње, дуге, предуге,
 могао сам слободно мислити о свему,
 разбистрити Спинозу,
 сате и сате могао сам комотно гледати
 друге,
 бацати облутке доле, низ стење,
 могао сам сасвим отићи некуд, отићи далеко,
 могао сам умрети онако сам у њеном крилу,
 самљи од свиjу,
 могао сам се претворити у птицу, у воду,
 у стену,
 све сам могао...
 

Прсте jе имала дугачке, крхке, бескрвне а хитре,
 играли смо се буба-мара и скривалице,
 Светлана изађи, ето те под стеном,
 нисам ваљда ћорав,
 нисам jа блесав, хаjде, шта се каниш,
 добићеш батине;
 кад jе она тражила — могао сам побећи
 у саму реку — нашла би ме,
 намирише ме, каже, одмах,
 позна ме добро.
 Нисам jоj никад веровао,
 ваљда jе стално ћурила кроз прсте.
 Волела jе кестење, купили смо га по Рондоу,
 носила га у собу, вешала о кончиће,
 волела jе руже, оне jесење, jа сам jоj доносио,
 кад свену стављала их jе у неку кутиjу.
 

Питао сам jе шта мисли о овом свету,
 веруjе ли у комунизам, да ли би се мењала
 за Наташу Ростову, свашта сам jе питао,
 понекад глупо, знам jа то и те како;
 питао сам jе да ли би волела малог сина,
 рецимо плавог,
 скакала jе од усхићења — хоће, хоће,
 а онда, наjедном, падала jе у неке туге
 ко мртво воће:
 не сме и не сме, види ти њега, као да jе она
 пала с Jупитера,
 ко jе то, рецимо, Зубац Пера, па да баш он
 а не неко други,
 таман посла, као да jе он у наjмању руку
 Брандо или такви.
 

Говорио сам jоj ти си глупа, ти си паметна,
 ти си ђаво, ти си анђео,
 све сам jоj говорио.
 Ништа ми ниjе веровала.
 Ви сте мушкарци рођени лажови,
 ви сте хуље,
 свашта jе говорила.
 А падале су над Мостаром неке модре кише...
 

Стварно сам волео ту Светлану
 jедне jесени,
 jао, кад бих знао са ким сада спава,
 не би му глава, не би му глава,
 jао, кад бих знао ко jе сада љуби,
 не би му зуби, не би му зуби,
 jао, кад бих знао ко то у мени
 бере каjсиjе, jош недозреле.
 


~ КРАЈ ~ //\\ 1965 г.
 
Sačuvana
Dodju tako vremena
kada pametan zasuti,
budala progovori,
a fukara se obogati.
                 
                 Andric

STEPSKI VUK

  • Stalni učesnik
  • **
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 504
  • Svi su ljudi pjesnici u srcu.
Odg: Najlepša ljubavna poezija
« Odgovor #48 poslato: 18-04-2013, 19:08:04 »


Ti si ušla u moju tamnu sobu
kao mjesečina
i sjela na stolicu kao vir svjetlosti

Bio sam suviše plašljiv da bih te dotakao

Čekao sam da progovoriš
Nastao je nagli treptaj
(od užitka? od tuge?)
i ti si mi se tada obratila
kao svjetlost što se kreće brzo
od stolice do stola
da se prostre tamo kao bijeli stolnjak
Konačno ja sam razbio crnu tišinu
(jesam li to ja progovorio?)
Svjetlost se pomakla kao živa
i pala na zglob moje desne ruke

Po tome znam
da si ti to ušla u moju sobu

Svjetlost svjetluca na mom bijelom zglobu
koji lupa kao da je bilo
To zbog tebe lupa
iako se moje srce umirilo

Sačuvana
"Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruševinama..."

mihaza0708

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 4
  • "I can't go on! I go on..."
Odg: Najlepša ljubavna poezija
« Odgovor #49 poslato: 24-04-2013, 00:34:44 »

Ne rusi sve mostove

Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Nisi ptica ni leptir obalom što leti,
Kad nema mostova uzalud je čeznuti,
Uzalud je shvatiti, uzalud je hteti.

Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene.
U samoći je lakše neshvaćeno shvatiti,
Mogle bi te nazad nagnati uspomene...

Ivo Andrić
Sačuvana

mihaza0708

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 4
  • "I can't go on! I go on..."
Odg: Najlepša ljubavna poezija
« Odgovor #50 poslato: 24-04-2013, 00:47:45 »

Milan Rakic - Iskrena pesma

O, sklopi usne, ne govori, cuti,
Ostavi misli nek se bujno roje,
I rec nek tvoja nicim ne pomuti
Bezmerno silne osecaje moje.

Cuti, i pusti da sad zile moje
Zabrekcu novim, zanosnim zivotom,
Da zaboravim da smo tu nas dvoje
Pred velicanstvom prirode; a potom,

Kad prodje sve i malaksalo telo
Ponovo padne u obicnu camu,
I zivot nov i nadahnuce celo
Necujno, tiho potone u tamu,

Ja cu ti, draga, opet reci tada
Otuznu pesmu o ljubavi, kako
Ceznem i stradam i ljubim te, mada
U tom trenutku ne osecam tako.

I ti ces, bedna zeno, kao vazda
Slusati rado ove reci lazne,
I zahvalices Bogu sto te sazda,
I oci ce ti biti suzom vlazne.

I gledajuci vrh zaspalih njiva
Kako se spusta nema polutama,
Ti neces znati sta u meni biva,
Da ja u tebi volim sebe sama,

I moju ljubav naspram tebe, kad me
Obuzme celog silom koju ima,
I svaki zivac rastrese i nadme,
I osecaji navale ko plima.

Za taj trenutak zivota i milja,
Kad zatreperi cela moja snaga,
Neka te srce moje blagosilja.
Al' ne volim te, ne volim te, draga!

I zato cu ti uvek nesto reci: cuti,
Ostavi dusu nek spokojno sniva,
Dok kraj nas lisce na drvetu zuti
I tama pada vrh zaspalih njiva.
Sačuvana

mihaza0708

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 4
  • "I can't go on! I go on..."
Odg: Najlepša ljubavna poezija
« Odgovor #51 poslato: 08-05-2013, 11:59:35 »

Kroj
Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.

Mika Antić
Sačuvana

jelovina

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 2
ljubavna poezija Steve Manojlovica
« Odgovor #52 poslato: 16-07-2016, 03:13:44 »


Jutro u dvoje

jutro dolazi            prepuno čežnje
a ti me voliš,         ja volim tebe
jesmo li noćas        dotakli zvezde
il smo dotakli         suštinu sebe

ljubavi tvoje,         ljubavi moje
puno je ovo           jutro u dvoje

ako te nikad         ne taknem više
sudbinu takvu       žaliti neću
neka te život        još lepše njiše
ja ovog jutra        slavit ću sreću

ljubavi tvoje,        ljubavi moje
puno je ovo          jutro u dvoje

Stevo Manojlović
...

Odgovor

poljubih ti usne
toga vedrog dana
o božice moja
medenoga tela

da mi budeš večno
luka i dragana
pitao sam dal bi
za me poći htela

sklopila si oči
kao bela vila
nisam čuo uvom
odgovora tvoga

već si glavu moju
na srce stavila
pre pedeset leta
sećaš li se toga

Stevo Manojlović
...

ПОПЛАВА ЉУБАВИ

љубавник сам       јер сам врсте живе
ти љубави            највише се диве
уз све муке           и уз све робије
нико јаче             љубовао није

ко о чему             а ја о љубави
проповедник       љубави сам прави
под животом        нисам се савио
јер сам љубав      дао и славио

нека цео              овај свет поплави
као лава              поплава љубави

жарког срца         и жарке памети
љубави ми           жарки ватромети
песме су ми         ко љубави исте
те љубави           сјајне, топле, чисте

љубавна је          лава свету храна
од вреднога         рода сам вулкана
за цара би           љубав поставио
сву би земљу       у љубав завио

нека цео              овај свет поплави
као лава              поплава љубави

стан ми био         самица ћелија
зато ми је            песма веселија
у њој моја           врије, букти жеља:
свет љубави        радости, весеља

проповедник       љубавнога жара
проповедник       пчела и бумбара
голубчића           пролећа и цвећа
љубав даће         шта љубав обећа

нека падне          пољубаца киша
проповедник       љубавног јуриша
сунца, срца         грлења, радости
где се љубав       никада не пости

заклиње вас        да се љубав слави
проповедник       поплаве љубави

љубави сам         био херој мио
певао је              живео и снио
љубав већа      - то је људска срећа
љубави се           само човек сећа

живео сам            исто и певао
ватромете            љубави сам дао
оставио                аманет за људе:
најважнија          нек нам љубав буде

нека цео              овај свет поплави
као лава              поплава љубави

Стево Манојловић
...

ОРДЕН ЗА ЉУБАВ

ја добро познам     сва лица твоја
свако шта хоће      свако шта носи
љубавне мисли      видим, без броја
за белим челом      у мекој коси

из тебе зрачи         љубави снага
орден за љубав      дат ћу ти, драга

гледам те душо      дивне ти очи
и знам шта кажу    и знам шта крију
букте у њима         љубави моћи
знам усне твоје      шта љубе, пију

из тебе зрачи         љубави снага
орден за љубав      ти дајем, драга

Стево Манојловић  (дует са Давичом)
...

СВЕТ ЉУБАВИ

свет љубави       без борбе и свађе
ко у њему           не би био рађе
свет љубави       али ту - на јави
нека свако          сваког часа прави

љубав бог је       нек се љубав слави
свет је поље       цветова љубави

свет љубави       среће и милине
како људи          овде да начине:
само љубав        свет ће да поправи
свет љубави       с љубави се прави

љубав бог је      закон јој је кратак:
љубав свима      први је задатак

Стево Манојловић

Sačuvana

tatoo

  • Prijatelj
  • *****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 9223
  • NEKO NAS POSMATRA
Odg: Najlepša ljubavna poezija
« Odgovor #53 poslato: 09-10-2019, 19:00:22 »


                       WORK WORK WORK WORK
Sačuvana
 

Stranica je napravljena za 0.108 sekundi sa 25 upita.