-
Obozavam ljubavne pesme Desanke Maksimović. Takodje volim da čitam Pabla Nerudu, ali Desanka je za mene nešto posebno.
-
Obožavam stihove Desanke Maksimović i većinu ih znam napamet. Tu je još i Aleksa Šantić, Mika Antić i Sergej Jesenjin.
-
Život je lepota
Ko to samo ume
Kada mu je nejteže
Svakog da razume
Koliko ljubavi ima
I svaka ko vatra plamti
U srcu ostaje jedna
I ceo život se pamti
To srce što te boli
Došlo je vreme da moli
Ta tvoja duša što pati
Došlo je vreme da plati
Nauči srce svoje
Ono što mrzi da voli
A oni koji te vole
Da im ne stvaraš boli
Nije važno ko je brži
Važnije je ko izdrži!
Siniša Cvetković
-
Sedim u sličnoj sobi.
Ko zna koja je jesen?!
Olinjalo mi je srce.
(suton pod čelom zanesen)
Požuteli mi prsti,
od duvana i tuge.
Život mi je oteo tebe,
a nije mi dao druge
Otupeli me snovi,
očnjake dok oštri čama...
Lajem na zvezde, tebi -
ti ne razumeš, Ana...
Promenila si se i ti!
I ti, uz ljude druge.
Čak su i rođački poljupci
na prečac, dobili zube.
Da! Tako nam je sjajno,
da se složiš na teme.
I samo su ptice još nežne -
(ipak je surovo vreme)
Zato prećutkujem rime
i mamurlike brojim,
kad osetim da volim,
napišem: "Ja se bojim!"
Da! Otkotrlja mi mladost,
niz dušu suza slana.
Jesen je! Jesen je! Jeeesen!!!
Zašto smo žuti, Ana?!
-
Zbog svega sto smo najlepse hteli,
hocu uz mene nocas da krenes
Ma bili svetovi crni ili beli,
ma bili putevi hladni ili vreli,
nemoj da zalis ako svenes.
Hocu da drzis moju ruku,
da se ne bojis vetra I mraka,
uspravna I kad kise tuku,
jednako krhka, jednako jaka.
Hocu uz mene da se svijes
korake moje da uhvatis,
pa sa mnom bol I smeh da pijes
I da ne zelis da se vratis:
da sa mnom ispod crnog neba
pronadjes hleba komadic beli,
pronadjes sunca komadic vreli,
pronadjes zivota komadic zreli.
Ili crknes, ako crci treba,
zbog svega sto smo najlepse hteli..
Miroslav Antic
-
Pesma zeni
Ti si moj trenutak, i moj sen, i sjajna
Moja reč u sumu; moj korak, i bludnja;
Samo si lepota koliko si tajna;
I samo istina koliko si zudnja.
Ostaj nedostizna, nema i daleka-
Jer je san o sreći visi nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost; neka
Tvoj sen i eho budu sve sto seca.
Srce ima povest u suzi sto leva;
U velikom bolu ljubav svoju metu;
Istina je samo sto dusa prosneva
Poljubac je susret najveci na svetu.
Od mog prividjenja ti ci cela tkana,
Tvoj je plast suncani od mog sna ispreden
Ti bese misao moja ocarana;
Simbol svih tastina porazan i leden.
A ti ne postojis nit' si postojala;
Rođena u mojoj tisini i cami;
Na suncu mog srca ti si samo sjala;
Jer sve sto ljubimo stvorili smo sami.
J. Ducic
-
Budi mi svetionik osvetli mi
more beznadja,
budi mi kompas i vodi me sebi.
Budi zivi pesak,da potonem
u tvoju dusu kada te pronadjem,
A ja bit cu tvoja meka postelja.
Meli
-
Sta je to sto me cini nocas tuznom,
baca u ponore tuge i beznadja?
Lomi o stenje,ne da da se vinem.
Zasto mi je nocas ledeno i hladno,
kao u celiji mracnoj,vlaznih zidova.
Kao rob sam svoje zenske duse.
Zasto placem,zasto tugujem,
ne mogavsi medju zvezde poci?
Sta me tako vuce ponoru dubokom?
-
Eh ljudi... poezija je to zbog čega sam ovde. Pa evo i mog skromnog priloga:
Veziljina tužbalica
Vezem po bijelom platnu samoće
Sudbinu lijepu ko u priči
Ali izvezoh bolom samo sliku
Koja jedino na suzu liči
Vezeš li ovako samotan i ti
Je li ti konac preden od tuge
Znaš li tugu udjenut u iglu
I vesti po platnu noći duge
Autor je: Sonja Karanović, Brežice Slovenija...objavljeno prvi put u časopisu Nada 24.2.84.god.(II nagrada Nade)
-
Zak Prever
Barbara
Seti se Barbara
Kisa je lila nad Brestom onog dana
A ti si isla nasmejana
Srecna mokra razdragana
Po kisi
Seti se Barabara
Nad Brestom lila je kisa neprestana
Sreo sam te u Sijamskoj ulici
osmehnula si se
I ja ti osmeh uzvratio
Seti se Barbara
Ti koju nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Seti se
Ipak se seti onog dana
ne zaboravi
Jedan covek je stajao na kapiji
I pozvao te po imenu
Barbara
I ti si k njemu po kisi potrca'
Mokra srecna razdragana
U zagrljaj si mu pala
seti se toga Barbara
ne ljuti se sto ti TI govorim
Ti govorim svima koje volim
I kad sam ih samo jednom sreo
Ti govorim svima sto se vole
I kas sam ih prvi put video
Seti se Barbara
Ne zaboravi
Onu mudru srecnu kisu
Na tvome srecnome liscu
I nad onim srecnim gradom
tu kisu nad vodom
Nad uesanskim brodom
I nas Arsenalom
O Barbara
Ra t je velika svinjatija
Sta se s tobom dogodilo
Kas je ovo kisno nebo
Oganj krv i celik bio
A onaj sto te je
Grlio ljubavno
Je li ziv nestao ili mrtav odavno
O Barabara
Nad Brestom kisa neprestano lije
Kao sto je nekad lila
Sve je razoreno nista nije kao pre
Strasna kisa sve je u crno zavila
nema cak ni bure
Gvozdene krvave
vec oblaci jure
Da ko psine svisnu
S kisom iznad Bresta
Istrunu nestanu
u morskom bezdanu
Daleko od Bresta
Koji i sam nesta.
-
PONOVNI SUSRET
Da li si mogla da zaboravis
da je tvoja ruka nekad u mojoj lezala,
i da se neizmerna radost
iz tvoje ruke u moju,
s mojih usana na tvoje prelila,
i da je tvoja kosa plava
citavo jedno kratko proljece
ogrtac srece mojoj ljubavi bila,
i da je ovaj svijet, nekada mirisan i raspjevan,
sada siv i umoran,
bez ljubavnih oluja
i nasih malih ludosti?
Zlo koje jedno drugom nanosimo
vrijeme brise i srce zaboravlja;
ali casovi srece ostaju,
njihov je sjaj u nama.
H. Hese
-
Ekspres za sever
Možda niko nije umeo da te želi ovako
kao ja noćas.
Tvoje ruke bele kao samoća.
Tvoja bedra sa ukusom platna i voća.
Tvoj malo šuštavi glas.
Sa nosom dečačkim prilepljenim
uz okno vagona,
nejasan samom sebi
kao oproštajno pismo padavičara,
i cudno uznemiren toplinom
kao razmažen pas,
putujem, evo, putujem
da natrpam u glavu još neslućene predele,
da drveću poželim najlepšu laku noć
na svetu,
da se vrtim kao lišće,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezde i ptice.
Da malo nemam plan.
Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.
Da zaboravim ruku na tvom struku.
I lice uz tvoje lice.
Miroslav Antić
-
Desanka Maksimović- Strepnja
Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka
da volim i želim oka tvoja dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.
Ne, nemoj mi prići! Ima više draži
ova slatka strepnja, čekanje i stra'.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
o čemu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu?
Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek' mi ne priđu oka tvoja dva.
-
Desanka Maksimovic- Slovo o ljubavi
Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtaćete od miline
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sećanja na nju nikad se nećeš spasti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma zavoleli zatim i druge.
Ako je želiš bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama radja
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.
Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir može da strese,
ako voliš u njoj i san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
medju kojima nema spojenog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge –
i osetimo se nesrećni i krivi.
-
OPOMENA
Čuj, reći ću ti svoju tajnu:
Ne ostavljaj me nikad samu
Kad neko svira.
Mogu mi se učiniti
Duboke i meke
Oči neke
Sasvim obične.
Može mi se učiniti
Da tonem u zvuke,
Pa ću ruke
Svakom pružiti.
Može mi se učiniti
Lepo i lako
Voleti kratko
Za jedan dan.
Ili mogu kom reći u tome
Času čudesno sjajnu
Predragu mi tajnu
Koliko te volim.
O, ne ostavljaj me nikad samu
Kad neko svira.
Učiniće mi se negde u šumi
Ponovo sve moje suze teku
Kroz samonikle neke česme.
Učiniće mi se crn leptir jedan
Po teškoj vodi krilom šara
Što nekad neko reći mi ne sme.
Učiniće mi se negde kroz tamu
Neko peva i gorkim cvetom
U neprebolnu ranu srca dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu,
Nikad samu,
Kad neko svira.
__________________
-
Desanka Maksimovic
SREĆA
Ne merim više vreme na sate,
ni po sunčevom vrelom hodu;
dan mi je kad njegove se oči vrate
i noć kad ponovo od mene odu.
Ne merim sreću smehom, ni time
da li je čežnja moja od njegove jača;
sreća je meni kad bolno ćutim s njime
i kad nam srca biju ritmom plača.
Nije mi žao što će života vode
odneti i moje grane zelene;
sad neka mladost i sve neka ode:
on je zadivljen stao kraj mene.
______________________________
-
" ... ti si mi tada reći mog'o
beskrajno mnogo, o kako mnogo
sa reč i dve. "
D.Maksimović
-
Desanka Maksimovic
NASA TAJNA
O tebi necu govoriti ljudima.
Necu im reci da li si mi samo poznanik bio
ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je u nasim snovima i zudima
dana ovih ostao trag.
Necu im reci da li iz osame, zedji, umora,
ni da li je ikada ma koje od nas drugo volelo;
niti srce nase da li nas je radi nas
ili radi drugih kadgod bolelo.
Necu im reci kakav je sklad
oci nase cesto spajao u sazvezdje zedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad da tako bude -
ili nam je bilo svejedno.
Necu im reci da li je zivot
ili od smrti strah spajao nase ruke;
ni da li zvuke smeha voleli smo vise
od suma suza.
Necu im reci ni jedan slog jedini,
sta je moglo, ni da li je moglo nesto,
da uplete i sjedini duse nase kroz citav vek;
ni da li je otrov ili lek
ovo sto je doslo
onome sto je bilo.
Nikome necu reci kakva se zbog tebe pesma dogadja
u meni vecito:
da li opija toplo kao sume nase s proleca;
ili tiha i tuzna cuti u meni recito.
O, nikome necu reci
da li se radosna ili boleca
pesma dogadja u meni.
Ja vise volim da precutane
odemo ona i ja
tamo gde istom svetloscu sja
i zora i noc i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreca i bol ziva;
tamo gde je od istog vecnog tkiva
i covek i njegov san.
-
"Opsena"
Ti si kao zvezda jednog jutra slave,
A u meni osta kao crna rana;
Ti si trista vrela sto bruje i plave -
Da sva budu jedna suza otrovana.
Bese kao carska galija kroz pene,
S glasom o pobedi; bese u cas zore
Himna zemlje suncu; a samo za mene -
Red crnih zastava sto kroz mrak vihore.
Ruka ti je bela meka kao cvece,
A moja ostade sva okrvavljena,
Otkud si i ko si, niko znati nece;
Ljubav ili mrznja, sudba ili zena.
Jovan Ducic
-
Čežnja
Sanjam da ćeš doći:
jer mirišu noći, a drveće lista,
i novo se cvece svakog jutra rodi;
jer osmesi ljupki igraju po vodi,
i proletnjim nebom sto od sreće blista;
jer pune topole, i kao da hoće
k nebu, pune tople, nabujale žudi;
jer u duši bilja ljubav već se budi,
i mirisnim snegom osulo se voće;
jer zbog tebe čežnje u vazduhu plove;
svu prirodu Gospod za tvoj doček kiti.
Cveće, vode, magle, jablanovi viti,
sve okolo mene čeka te i zove.
Dođi! Snovi moji u gustome roju
tebi lete. Dođi, bez tebe se pati!
Dođi! Sve kraj mene osmeh ce ti dati
i u svemu čežnju opazićeš moju.
Desanka Maksimovic
___________________________________
-
Za neshvaćene
Tražim pomilovanje
za neshvacene
koji ne umeju da premoste
ni kapilarskih razdaljina
do majke i sina,
do svakodnevne stvari proste;
za one koji ostaju strani
rukama što ih drže u naručju,
suncu pred kojim se sve razdani,
sobnoj, kao košulja bliskoj, tami.
Za sopstvene duše tamničare,
za radosti svojih trovače,
za one što viču kad im se plače,
kad u nežnosti ogreznu,
što uhode sebe kao tuđina,
za puškarnice srca njina,
za svačiju dušu zatvorenu
i opreznu.
____________________________
Desanka Maksimović
-
:xq001:
-
Po rastanku
Reci mi sad, kada vec proslo je sve:
casi bolni i dani dragi, lepi;
kad novi bol se starom bolu smeje;
od reci tvojih kad dusa ne strepi, -
reci, da l' te je moja
tuga bolela
nekad, kad sam te mnogo,
mnogo volela?
Reci mi sad, kada me ne volis vise;
kad ti se prosloj ruga nova sreca;
i kad se dani koji nekad bise
dusa ti samo, kad me vidis, seca -
reci, da l' te je moja
radost bolela
jednom, kad nisam vise
tebe volela?
Nekad sam bila dobra i mlada
i poverljiva i puna nada,
nekada pre,
ti si mi tada reci mog'o
beskrajno mnogo, o kako mnogo
sa rec i dve.
Spokojni bili su dani moji,
a ti si srcu mi prvi koji
bese drag,
pa iza svega sto si mi rek'o
katkad surovo, kadkad meko,
ostao je trag.
Sad srce moje bije tise:
vec manje volim, a znam vise
nego pre;
vec sad mi ne bi reci mog'o
onako dosta, onako mnogo
sa rec i dve.
I kad bi danas prisao meni
i hteo reci davno receni'
buditi draz,
u srcu mome saptao bi neko:
da sve sto si mi ikada rek'o,
bila je laz.
_____________________________
Desanka Maksimovic
-
***
Ceznem da ti kazem najvernije reci koje ti imam reci,
ali se ne usudjujem se
strahujuci da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblacim u neistinu,
i govorim suprotno onome sto mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup,strahujuci da bi to mogla ti uciniti.
***
TAGORE
-
Učini to sa dušom
punom snova
i svetlosti
sa dušom
punom dobrote i snage
za praštanje.
Ako se već desi da
padneš
ustani!
iznova kreni
iznova počni,
uporno,
mirno,
kao što to rade deca na
plaži
gradeći od školjki
morskih i šljunka
brodove
koje prva plima zbriše
a deca novu lađu,dvorac
novi
naprave opet već sledećeg jutra.
*ŠABO*
-
ODAKLE MENI TI
Odakle meni u džepu vetar
Koji je mrsio tvoju kosu
Nekoliko kamenčića
Koje si bacala iza sebe
Govoreći da ćes tako lakše naći
U povratku put do kuće
A vrapci ih neće pojesti
Odakle meni mali komad papira
Na kome si napisala
Volim te
I tvoja slika
Iz vremena kada si volela da gledaš
Kako opada lišće
Kada si volela da gaziš po njemu
Odakle meni u kutiji od šibica
Malo peska sa zamka
Koji si sama sagradila
I u kome sam te Princezo
Poljupcem probudio iz sna
Odakle meni snovi puni tvojih reći
I gomile rečenica
Koje ti pričaš samo meni
Odakle meni to da nikada ne kasnim
Na sastanke sa tobom
Jer ti uvek dolaziš ranije
Odakle meni glupa navika
Da ti nikada ne kažem
Ja te volim
Samo zbog toga što znam da znaš
A meni je teško da te reči izgovorim
Odakle meni devojka
Koja se osmehne uvek kada me vidi
I kaže mi samo jedno ćao
Koje znači i volim te
I drago mi je što si tu
I poljubi me
I budi blizu mene
I lepo je što si baš ti moj
Odakle meni sanjalica
Odakle meni neko ko ne ume da svira
Ali čiji je svaki pokret
Čija je svaka reč pesma
Odakle meni ti?
M. Marinovic
-
Dodir
Noćas me u snu tače neka ruka,
Ne znam koja,
Sasvim kratko,
Samo večnost do tri dok izbroja.
I od tog dodira dođe do spoja
Mene i nekog zvezdanog sveta
Ne znam sa kojom od bezbroja
Maglina, zvezda i planeta,
Sa kojom od duga.
Samo nijednoga nebeskog sloja,
Nijednog kruga,
Ne mogoh se setiti kad se prenuh
Sem one ruke
Zaboravih sve u trenu.
______________________________________
Desanka Maksimović
-
NE GLEDAJ NA LEPOTU - VARLJIVA JE...
NE GLEDAJ NA BOGATSTVO - PROLAZNO JE...
TRAZI NEKOGA KO TE ZNA NASMEJATI
DOVOLJAN JE SAMO JEDAN SMESAK
I DA SE TVOJ OBLACNI DAN RAZVEDRI
-
NEJASNA PESMA
Hvala ti za ovaj čas bola prepun.
Pored mene usamljen cvet bele krune
i ulazi tiho u nebo mesec nepun.
O, ne treba sklopiti oči suza pune
kad mesec izlazi.
Sići treba na livade i put,
gde tišina leži bistra preko bilja
i spava mesečine široki skut,
pa zalutati u noći, bez cilja,
kao u snovima.
Jer važno je samo ono što je večno:
meseca i srca uzrok polazni:
i ma koliko bilo protivrečno,
voleti treba što su prolazni
lepote časovi,
što za radošću bol dolazi,
što sa zaboravom se ne može boriti.
Voleti treba što sve prolazi.
O, nikada ništa nemoj zboriti
kad mesec izlazi.
_______________________
Desanka Maksimović
-
VOLJELA BIH.....
Voljela bih ruku tvoju u moju da stavim
i u duboke oči da te gledam
dok govorim ti nježne riječi
što sa usana mi silaze.
Voljela bih da te zagrlim
i na grudi svoje privijem
da srca tvoga otkucaje
na srcu svom čuje.
Voljela bih da napišu bajku
i da ti i ja smo akteri u romansi
što dosad na sceni nije postojala.
Voljela bih da ti mogu reći
JA TE VOLIM
a da te ne vežem za sebe
nego da poput ptice
u gori ostaneš slobodan!
-
Cekaj me - Konstantin Simonov
Cekaj me, i ja cu sigurno doci
samo me cekaj dugo
cekaj me i kada žute kiše noci ispune tugom
cekaj i kada vrucine zapeku
i kada mecava briše,
cekaj i kada druge nitko ne bude cekao više
Cekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
cekaj me i kada cekanje dojadi
svakome koji ceka,
cekaj me i ja cu sigurno doci
Ne slušaj kad ti kažu kako je vrjeme
da zaboraviš, i da te nade lažu,
nek povjeruju i sin i mati da više ne postoje,
neka se tako umore cekati
i svi drugovi moji
i gorko vino za moju dušu nek piju
kod ognjišta, cekaj i nemoj sjesti s njima,
nemoj piti ništa...
cekaj me i ja cu sigurno doci
Sve smrti me ubiti nece,
nek rekne tko me cekao nije,
taj je imao srece.
Tko cekati ne zna,
taj nece shvatiti niti ce znati drugi
da si me spasila ti jedina cekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znacemo kako preživjeh vatru kletu ,
naprosto ti si cekati znala kao niko na svijetu
naprosto ti si cekati znala kao nitko na svjetu...
-
ДЕВОЈЦИ ИЗ ПРЕДГРАЂА
Ако те икад умори живот
Празне приче уз пиво и водку
Охоло друштво и груби мушкарци
Ако те икад
Ако ти досаде путеви без циља
Пијане зоре горке од дима
Безлични дани – крмељиво вече
Ако ти досаде
Ако те уплаши мисао нека
Понори без дна пред твојим очима
Рука у тами што те к себи вуче
Ако те уплаши
Ако схватиш да сви су негде стигли
А ти стала на почетку приче
Заробљена у поразу своме
Ако схватиш
Ако се сетиш човека из сенке
Потражи га – ако још памтиш његово име
И не реци ништа – све ће разумети
Јер он те у сећању чува
Анђелко Заблаћански
http://poetryaz.blogspot.com/2010/07/blog-post_30.html
-
Kupi mi vreme koje sam prodala
Na glupe stvari i nevažna lica
Sada mi ono nedostaje
I tražim minute u hiljadu sinica
Kupi mi vreme koje sa sanjala
I u snovima lenjo provodila
Tamo sam nekog tražila
I često od svakog tamo se sakrila
Kupi mi vreme koje mi nedostaje
Sada kada ga imam tako malo
Voz koji ode nema ga više
A moj život stoji i još malo kuca
U mestu će stati vremene sve tiše i tiše...
PIROSKA BUDISIN
-
Ljubav nikada ne dolazi praznih ruku.
Uvijek donosi darove.
Ne znam sto je drugima poklonila, ali meni je ljubav darovala suze i govor.
I ove rijeci su se pojavile na izvoru suza: tamo gdje je ljubav dirnula moje srce.
-
ХОЋУ ЖЕНУ
Хтео бих
Да заспим сном дужим него еон цео
Да заспим у крилу једне жене
Коју дуго тражим и која мене чека негде
И не питај
Да ли има име или се крије иза надимака
Да ли говори лепе или ружне речи
Ни да ли јој је осмех звонак као хладно јутро
Не питај
Има ли младеж изнад горње усне
Да ли је млада или само витка
Ни да ли су јој дуге ноге а косе бујне
Не питај
Да ли сам волео баш такве жене
Да ли сам их грлио пијан или трезан
Ни да ли само љубих похоту у њима
Не питај
Да ли сам им дао икад ишта
Ни да ли су оне пружиле мени нешто
Не питај – не знам
Јер слутим
Само једну жену – жену без имена
Са очима што имају боју моје туге
И погледом заденутим
Једино у лутању мојих зеница
Слутим жену
Чије усне имају укус пољубаца
А које никад љубиле нису
Јер она не љуби уснама него душом
Слутим жену
Која никад није рекла реч Љубав
А о њој ћутањем наглас зборила
Слутим жену
Чије груди не миришу пожудом
Већ страшћу и чежњом чистом
Слутим само
Жену којој дрхтим утробом
А она у мојој оданости надмоћна и тиха
Као да на престолу седи
И хтео бих
Али још увек стојим сам
Заробљен раскршћима љубави и несанице
Анђелко Заблаћански
http://poetryaz.blogspot.com/2010/08/blog-post_10.html
-
STRAH
Opet sam u sivoj noci
u svom brlogu
cujem tvoje reci
odzvanjaju reci kao hiljade
sumanutih bubnjeva
trazim reci koje vode do tebe
koje opisuju koliko nedostajes
znam da negde uzdises
zelim da te otrgnem od svih
da se stopim sa tvojim licem
i dodirnem ti usne
da te slusam kako dises
zelim da ovu noc provedem
pored tvojih usana
i vidim ti osmeh
i sjaj u ocima
mozda sve ovo sanjam
i bojim se da se probudim
a da te ne osetim kraj sebe
darko_EKV
-
STRAH
Opet sam u sivoj noci
u svom brlogu
cujem tvoje reci
odzvanjaju reci kao hiljade
sumanutih bubnjeva
trazim reci koje vode do tebe
koje opisuju koliko nedostajes
znam da negde uzdises
zelim da te otrgnem od svih
da se stopim sa tvojim licem
i dodirnem ti usne
da te slusam kako dises
zelim da ovu noc provedem
pored tvojih usana
i vidim ti osmeh
i sjaj u ocima
mozda sve ovo sanjam
i bojim se da se probudim
a da te ne osetim kraj sebe
darko_EKV
-
STRAH
Opet sam u sivoj noci
u svom brlogu
cujem tvoje reci
odzvanjaju reci kao hiljade
sumanutih bubnjeva
trazim reci koje vode do tebe
koje opisuju koliko nedostajes
znam da negde uzdises
zelim da te otrgnem od svih
da se stopim sa tvojim licem
i dodirnem ti usne
da te slusam kako dises
zelim da ovu noc provedem
pored tvojih usana
i vidim ti osmeh
i sjaj u ocima
mozda sve ovo sanjam
i bojim se da se probudim
a da te ne osetim kraj sebe
darko_EKV
-
UTJEHA KOSE
Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
ANTUN GUSTAV MATOŠ
-
Mostarske kise
Pero Zubac
U MOSTARU SAM VOLEO NEKU SVETLANU
JEDNE JESENI
JAO KAD BIH SADA ZNAO SA KIM SADA SPAVA
NE BI JOJ GLAVA NE BI JOJ GLAVA
JAO KAD BIH ZNAO KO JE SADA LJUBI
NE BI MU ZUBI NE BI MU ZUBI
JAO KAD BIH ZNAO KO TO U MENI BERE
KAJSIJE JOS NEDOZRELE
GOVORIO SAM JOJ TI SI DERISTE TI SI
BALAVICA
SVE SAM JOJ GOVORIO
I PLAKALA JE NA MOJE RUKE NA MOJE RECI
GOVORIO SAM JOJ TI SI ANDJEO TI SI DJAVO
TELO TI ZRELO STA SE PRAVIS SVETICA
A PADALE SU SVU NOC NEKE MODRE KISE
NAD MOSTAROM
NIJE BILO SUNCA NIJE BILO PTICA NICEG
NIJE BILO
PITALA ME JE IMAM LI BRATA STA STUDIRAM
JESAM LI HRVAT VOLIM LI RILKEA SVE ME
JE PITALA
PITALA ME JE DA LI BI MOGAO SA SVAKOM
TAKO SACUVAJ BOZE
DA LI JE VOLIM TIHO JE PITALA
A PADALE SU NAD MOSTAROM NEKE MODRE
KISE
ONA JE BILA RASKOSNO BELA U SOBNOJ TMINI
AL NIJE HTELA TO DA CINI NIJE HTELA
IL NIJE SMELA VRAG BI JOJ ZNAO
JESEN JE TA MRTVA JESEN NA OKNIMA
NJENE OCI PTICA NJENA BEDRA SRNA
IMALA JE MLADEZ MLADEZ JE IMALA
NE SMEM DA KAZEM
IMALA JE MLADEZ MALI LJUBICASTI ILI MI
SE CINI
PITALA ME JE DA LI SAM HRVAT IMAM LI
DEVOJKU
VOLIM LI RILKEA SVE ME JE PITALA
A NA OKNU SU KO BOZICNI ZVONCICI MOGA
DETINJSTVA ZVONILE KAPI
A NOCNA PESMA TEKLA TIHANO NIZ DONJU
MAHALU
EJ SULEJMANA OTHRANILA MAJKA
ONA JE PROSTRLA SVOJE GODINE PO PARKETU
NJENE SU OCI BILE PUNE KAO ZRELE BRESKVE
NJENE SU DOJKE BILE TOPLE KO MALI PSICI
GOVORIO SAM JOJ DA JE GLUPAVA DA SE PRAVI
VAZNA
SVETLANA SVETLANA ZNAS LI TI DA JE
ATOMSKI VEK
DE GOL GAGARIN I KOJESTARIJE SVE SAM
JOJ GOVORIO
ONA JE PLAKALA ONA JE PLAKALA
VODIO SAM JE PO KUJUNDZILUKU PO
ASCINICAMA
SVUDA SAM JE VODIO
U PECINE JE SKRIVAO NA CARDAK NOSIO
POD MOSTOVIMA SE IGRALI ZMURKE NERETVA
ZDREBICA
POD STARIM MOSTOM CRNJANSKOG JOJ
GOVORIO
STO JE DIVAN SAPUTALA JE STO JE DIVAN
KOLENA JOJ CRTAO U VLAZNOM PESKU
SMEJALA SE TAKO VEDRO TAKO NEVINO KO
PRVI LJILJANI
U DZAMIJE JE VODIO KARADJOZ BEG MRTAV
PREMRTAV
POD TESKIM TURBETOM
NA GROB SANTICEV CVECE JE ODNELA MALO
PLAKALA KAO I SVE ZENE
SVUDA SAM JE VODIO
SADA JE OVO LETO
SAD SAM SASVIM DRUGI PISEM NEKE PESME
U JEDNOM LISTU POLA STUPCA ZA PERU ZUPCA
I NISTA VISE
A PADALE SU SVU NOC NAD MOSTAROM NEKE
MODRE KISE
ONA JE BILA RASKOSNO BELA U SOBNOJ TMINI
AL NIJE HTELA TO DA CINI NIJE HTELA
IL NIJE SMELA VRAG BI JOJ ZNAO
NI ONO NEBO NI ONO OBLACJE NI ONE
KROVOVE
BLEDUNJAVO SUNCE IZGLADNELOG DECAKA
NAD MOSTAROM
NE UMEM ZABORAVITI
NI NJENU KOSU NJEN MALI JEZIK KAO JAGODU
NJEN SMEH STO JE UMEO ZABOLETI KAO
KLETVA
ONU MOLITVU U KAPELI NA BELOM BREGU
BOG JE VELIKI GOVORILA JE NADZIVECE NAS
NI ONE TESKE MODRE KISE
O JESEN BESPLODNJA NJENA JESEN
GOVORILA JE O FILMOVIMA O DZEMSU DINU
SVE JE GOVORILA MALO TUZNO MALO
PLACLJIVO O KARENJINI
GOVORILA JE KLOJD GRIFITS NE BI UMEO
NI MRAVA ZGAZITI
SMEJAO SAM SE TI SI GLUPA ON JE UBICA
TI SI DETE
NI ONE ULICE ONE PRODAVCE POSLEDNJEG
IZDANJA OSLOBODJENA
NI ONO GROZDJE POLUSVELO U IZLOZIMA NE
UMEM ZABORAVITI
ONU BESPLODNU GORKU JESEN NAD MOSTAROM
ONE KISE
LJUBILA ME JE PO CELE NOCI GRLILA ME I
NISTA VISE
MAJKE MI NISTA DRUGO NISMO
POSLE SU OPET BILA LETA POSLE SU OPET
BILE KISE
JEDNO JEDINO MALO PISMO IZ LJUBLJANE
OTKUD TAMO
NI ONO LISCE PO TROTOARIMA NI ONE DANE
JA VISE NE MOGU JA VISE NE UMEM
IZBRISATI
PISE MI PITA ME CTA RADIM KAKO ZIVIM
IMAM LI DEVOJKU
DA LI IKAD POMISLIM NA NJU NA ONU NASU JESEN
NA ONE KISE
ONA JE I SAD KAZE ISTA KUNE SE BOGOM
POTPUNO ISTA
DA JOJ VERUJEM DA SE SMEJEM DAVNO SAM
DAVNO PROKLEO HRISTA
A I DO NJE MI BAS NIJE STALO KLELA SE
NE KLELA
MORA SE TAKO NE VREDE LAZI
GOVORIO SAM JOJ O LJERMONTOVU O SAGALU
SVE SAM JOJ GOVORIO
VUKLA JE SA SOBOM NEKU STARU CVAJGOVU
KNJIGU CITALA POPODNE
U KOSI JOJ BILO ZAPRETANO LETO ZUTILO
SUNCA MALO MORA
PRVE JOJ NOCI I KOZA BILA POMALO SLANA
RIBE ZASPALE U NJENOJ KRVI
SMEJALI SMO SE DECACIMA STO SU SKAKALI
SA MOSTOVA ZA CIGARETE
SMEJALI SMO SE JER NIJE LETO A ONI SKACU BAS
SU DECA
GOVORILA JE MOGU UMRETI MOGU DOBITI
UPALU PLUCA
ONDA SU DOLAZILE NJENE CUTNJE DUGE
PREDUGE
MOGAO SAM SLOBODNO MISLITI O SVEMU
RAZBISTRIT SPINOZU
SATE I SATE MOGAO SAM KOMOTNO GLEDATI
DRUGE BACATI OBLUTKE
DOLE NIZ STENJE MOGAO SAM SASVIM OTICI
NEKUD OTIC DALEKO
MOGAO SAM UMRETI ONAKO SAM U NJENOM
KRILU SAMLJI OD SVIJU
MOGAO SAM SE PRETVORITI U PTICU U VODU
U STENU SVE SAM MOGAO
PRSTE JE IMALA DUGACKE KRHKE BESKRVNE
A HITRE
IGRALI SMO SE BUBA-MARA I SKRIVALICE
SVETLANA IZADJI ETO TE POD STENOM NISAM
VALJDA CORAV
NISAM JA BLESAV HAJDE STA SE KANIS
DOBICES BATINE
KAD JE ONA TRAZILA MOGAO SAM POBECI U
U SAMU REKU NASLA BI ME
NAMIRISE ME KAZE ODMAH POZNA ME DOBRO
NISAM JOJ NIKAD VEROVAO VALJDA JE STALNO
CURILA KROZ PRSTE
VOLELA JE KESTENJE KUPILI SMO GA PO
RONDOU
NOSILA GA JE U SOBU VESALA O KONCICE
VOLELA JE RUZE ONE JESENJE JA SAM JOJ
DONOSIO
KAD SVENU STAVLJALA IH JE U NEKU KUTIJU
PITAO SAM JE STA MISLI O OVOM SVETU VERUJE
LI U KOMUNIZAM
DA LI BI SE MENJALA ZA NATASU ROSTOVU
SVASTA SAM JE PITAO
PONEKAD GLUPO ZNAM JA TO I TE KAKO
PITAO SAM JE DA LI BI VOLELA MALOG SINA
RECIMO PLAVOG
SKAKALA JE OD USHICENJA HOCE HOCE
A ONDA ODJEDNOM PADALA JE U NEKE TUGE
KO MRTVO VOCE
NE SME I NE SME NE BI TO ONA NI ZA
ZIVU GLAVU
VIDI TI NJEGA MISLI TEK TAKO KAO DA JE ONA
PALA S JUPITERA
KO JE TO RECIMO ZUBAC PERA DA BAS ON A
NE NEKO DRUGI
TAMAN POSLA KAO DA JE ON U NAJMANJU RUKU
BRANDO IL TAKVI
GOVORIO SAM JO TI SI GLUPA TI SI PAMETNA
TI SI DJAVO
TI SI ANDJEO SVE SAM JOJ GOVORIO NISTA MI
NIJE VEROVALA
VI STE MUSKARCI RODJENI LAZOVI VI STE HULJE
SVASTA JE GOVORILA
A PADALE SU NAD MOSTAROM NEKE MODRE
KISE
STVARNO SAM VOLEO TU SVETLANU JEDNE
JESENI
KAD BI ZNAO SA KIM SADA SPAVA NE BI
MU GLAVA
NE BI MU GLAVA JAO KAD BI ZNAO KO JE
SADA LJUBI
NE BI MU ZUBI NE BI MU ZUBI JAO KAD BIH
ZNAO KO TO
U MENI BERE KAJSIJE JOS NEDOZRELE
PERO ZUBAC '65.
-
Santa Maria della salute
Laza Kosic
Oprosti, majko sveta, oprosti,
sto nasih gora pozalih bor,
na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blazenoj tebi podize dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
sto ti zemaljski sagresi stvor:
Kajan ti ljubim preciste skute,
Santa Maria della Salute.
Zar nije lepse nosit' lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejuci svetsku lepotu
u pep'o spalit' srce i lub;
tonut' o brodu, trunut' u plotu,
djavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepse vekovat' u te,
Santa Maria della Salute?
Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve sto je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma',
za cim sam cezn'o, cemu se nad'o,
sve je to davno pep'o i pra',
na ugod zivu pakosti zute,
Santa Maria della Salute.
Trovala me je podmuklo, gnjilo,
al' ipak necu nikoga klet';
stagod je muke na meni bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, sto je dusi lomilo krilo,
te joj u jeku dusilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!
Tad moja vila preda me granu,
lepse je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleci ranu,
al' tezoj rani nastade brid:
Sta cu od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?
Ona me glednu. U dusu svesnu
nikad jos takav ne sinu gled;
tim bi, sto iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za cim god ceznu',
jade pa slade, cemer pa med,
svu svoju dusu, sve svoje zude,
-svu vecnost za te, divni trenute!-
Santa Maria della Salute.
Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu zivota,
ta zlatna vocka sto sad tek zre?
Oh, slatka vocko, tantalskog roda,
sto nisi meni sazrela pre?
Oprosti meni gresne zalute,
Santa Maria della Salute.
Dve u meni pobise sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustase mile,
vijugav mozak odrza vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.
Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od srece, lud,
utekoh od nje - a ona svisnu.
Pomrca sunce, vecita stud,
gasnuse zvevde, raj u plac briznu,
smak sveta nasta i strasni sud. -
O, svetski slome, o strasni sude,
Santa Maria della Salute!
U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezim sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U dusi bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
za sto se mudracki mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.
Dodje mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi zelja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
tajne su sile sluskinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.
U nas je sve k'o u muza i zene,
samo sto nije briga i rad,
sve su miline, al' nezezene,
strast nam se blazi u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo cu biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike cute,
Santa Maria della Salute.
A nasa deca pesme su moje,
tih sastanaka veciti trag;
to se ne pise, to se ne poje,
samo sto dusom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.
A kad mi dodje da prsne glava
o mog zivota hridovit kraj,
najlepsi san mi postace java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz nistavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve ce se zelje tu da probude,
dusine zice sve da progude,
zadivicemo svetske kolute,
zvezdama cemo pomerit' pute,
suncima zasut' seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.
-
Trenutak
Vidim te srećo i kad oči sklopim
Osećam na sebi tvoje ruke bele
Ludim bez tebe, od želje se topim
I brojim trenutke koji nas dele.
Maštam o tom čarobnom trenu
To biće centar najveće sreće,
Eh, kad te zagrlim k'o čovek ženu
Ma ništa me odvojiti od tebe neće.
Iskre od ljubavi k'o dugine boje
Leteće okolo na sve strane,
I kad poljubim tebe, nebo moje,
Ceo će svemir da zastane.
Eon je kratak za nas dvoje...
-
ZBOG NJEGA
Da li je ovaj dan kao i
svi drugi?
...ili se mozda ipak
razlikuje od onih
dana u kojima sam bila
srecna
i bezbrizna
sigurna u sebe...
Sigurnost se polako gubi
kao i ovaj dan,vec na
izmaku svog postojanja
zeljela bih da zivim ovde
u ovoj sredini gdje sam
oduvijek
i pripadala i medju ovim
ljudima
mada su oni drugi bolji i
blazeniji ali,dopustite mi
da ostanem sa vama sa
svima onima koji su me
godinama okruzivali
....nemojte me tek tako
odbaciti
zbog vas,
zbog mene,
zbog njega...
-
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.
I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.
"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.
Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.
Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.
S. Jesenjin
-
evo jos jedne..........
Njezno,najnjeznije na ovom svjetu
izgovaram tvoje ime,
i kad prodje mnogo ljeta,
i bijele hladne zime
Ja te i tad puno volim
~ceri moja mila !
-
Put do zvezda
Da li bi me nosio kroz najvecu tugu?
Ja nisam laka-sa sobom nosim teret, skoro dvadeset godina tezak.
Nosim puno samoce i mrtvila.
Mozda necu moci nista da ti dam.
Odavno vec zivim k'o pola coveka, putujuci po ulicnim svetiljkama,
mazeci se s vetrom, nalazeci zivot u kapljicama rose na jutarnjem suncu.
Znam da puno trazim, al samo mi jedno reci-Da li bi?
Sta mislite o ovoj?
-
KRAJ
Nikad nisam počela ovako da trunem
na neki poseban način,
sa uzdahom svojih pokreta,
u ambijentu povampirene sentimentalnosti
odsedim tu tako često, dozvolivši
mislima da pokraj tebe nađu mesto.
Poklonio si moju pesmu, u trenutku
kada sam ti spremala bajku
i senka tvoje senke, počela je da stari,
više da nas nema...
Za nas niko da ne mari...
Tebi je to samo jedan od rastanaka
a za mene kraj ustvari.
Sada evo tragam za davno izgubljenim,
ostavljenim...
I samo jednom plakala sam,
što me tvoja ljubav ubi...
Kao rukom obrisano, nestalo je
ono malo,
ogromno,
koje ljubav zovu ljudi.
Želim da znaš
ne računaj na mene, kao na prijatelja
i ne pomišljaj da ću moći da te volim manje...
Za mene ljubav nije, samo
čulno sanjalačko proticanje.
Kasno je.
Idem.
Nije mi lepo kada pijem sama,
otvorene duše najbrže izvetrim.
Zato hvala, što pucaš pravo u srce...
Suštinu samo srcem mogu sagledati...
N.N.
-
Перо Зубац
Мостарске кише
У Мостару сам волео неку Светлану jедне jесени,
jао кад бих знао са ким сада спава,
не би jоj глава, не би jоj глава,
jао кад бих знао ко jе сада љуби,
не би му зуби, не би му зуби,
jао кад бих знао ко то у мени бере каjсиjе
jош недозреле.
Говорио сам jоj ти си дериште, ти си балавица,
све сам jоj говорио.
И плакала jе на моjе руке, на моjе речи,
говорио сам jоj ти си анђео, ти си ђаво,
тело ти здраво што се правиш светица,
а падале су сву ноћ неке модре кише
над Мостаром.
Ниjе било сунца, ниjе било птица, ничег ниjе било.
Питала ме jе имам ли брата, шта студирам,
jесам ли Хрват, волим ли Рилкеа,
све ме jе питала.
Питала ме jе да ли бих могао са сваком тако
сачуваj Боже,
да ли jе волим, тихо jе питала,
а падале су над Мостаром неке модре кише,
она jе била раскошно бела у собноj тмини
ал' ниjе хтела то да чини,
ниjе хтела ил' ниjе смела,
враг би jоj знао.
Jесен jе, та мртва jесен на окнима
њене очи птица, њена бедра срна,
имала jе младеж, младеж jе имала,
не смем да кажем,
имала jе младеж, мали љубичаст,
или ми се чини.
Питала ме jе да ли сам Хрват, имам ли девоjку,
волим ли Рилкеа — све ме jе питала,
а на окну су ко божићни звончићи мога детињства
звониле капи
и ноћна песма текла тихано низ Доњу Махалу,
Еj, Сулеjмана отхранила маjка.
Она jе прострла своjе године по паркету.
Њене су усне биле пуне као зреле брескве,
њене су доjке биле топле ко мали псићи.
Говорио сам jоj да jе глупава, да се прави важна,
Светлана, Светлана, знаш ли ти да jе атомски век,
Де Гол, Гагарин и коjештариjе,
све сам Jоj говорио,
она jе плакала, она jе плакала.
Водио сам jе по Куjунџилуку, по ашчиницама,
свуда сам jе водио,
у пећине jе скривао, на чардак jе носио,
под мостовима се играли жмурке, Неретва ждребица,
под старим мостом Црњанског jоj говорио,
што jе диван, шапутала jе, што jе диван.
Колена jоj цртао у влажном песку,
смеjала се тако ведро, тако невино,
ко први љиљани,
у џамиjе jе водио, Карађоз-бег мртав, премртав
под тешким турбетом;
на гроб Шантићев цвеће jе однела,
мало плакала, као и све жене,
свуда сам jе водио.
Сада jе ово лето, сад сам сасвим други,
пишем неке песме,
у jедном листу пола ступца за Перу Зупца
и ништа више,
а падале су сву ноћ над Мостаром неке
модре кише,
она jе била раскошно бела у собноj тмини
ал' ниjе хтела то да чини,
ниjе хтела, ил' ниjе смела,
враг би jоj знао.
Ни оно небо, ни оно облачjе, ни оне кровове,
бледуњаво сунце — изгладнелог дечака над Мостаром
не умем заборавити,
ни њену косу, њен мали jезик као jагоду,
њен смех што jе умео заболети као клетва;
ону молитву у капели на Биjелом Брегу,
Бог jе велики, говорила jе, надживеће нас;
ни оне тешке, модре кише,
о jесен бесплодна, њена jесен...
Говорила jе о филмовима, о Џемсу Дину,
све jе говорила,
мало тужно, мало плачљиво о Карењини;
говорила jе Клаjд Грифитс не би умео ни
мрава згазити,
смеjао сам се — он jе убица, ти си дете;
ни оне улице, оне продавце последњег издања
"Ослобођења", ни оно грожђе полусвело
у излозима не умем заборавити,
ону бесплодну горку jесен над
Мостаром,
оне кише,
љубила ме jе по целе ноћи, грлила ме
и ништа више, маjке ми,
ништа друго нисмо.
После су опет била лета, после су опет биле кише,
jедно jедино мало писмо из Љубљане,
откуда тамо,
ни оно лишће по тротоарима, ни оне дане,
jа више не могу, jа више не умем
избрисати.
Пише ми, пита ме шта радим, како живим,
имам ли девоjку,
да ли икад помислим на њу, на ону jесен,
на оне кише,
она jе и сад, каже, иста, куне се Богом
потпуно иста,
да jоj веруjем, да се смеjем
давно сам, давно, проклео Христа
а и до ње ми баш ниjе стало,
клела се, не клела,
мора се тако, не вреде лажи.
Говорио сам jоj о Љермонтову, о Шагалу,
све сам jоj говорио,
вукла jе са собом неку стару Цваjгову књигу,
читала поподне,
у коси jоj било запретано лето, жутило сунца,
мало мора,
прве jоj ноћи и кожа била помало слана,
рибе заспале у њеноj крви;
смеjали смо се дечацима што скачу
с моста за цигарете,
смеjали се jер ниjе лето, а они скачу — баш су деца,
говорила jе: могу умрети, могу добити упалу плућа...
Онда су долазиле њене ћутње, дуге, предуге,
могао сам слободно мислити о свему,
разбистрити Спинозу,
сате и сате могао сам комотно гледати
друге,
бацати облутке доле, низ стење,
могао сам сасвим отићи некуд, отићи далеко,
могао сам умрети онако сам у њеном крилу,
самљи од свиjу,
могао сам се претворити у птицу, у воду,
у стену,
све сам могао...
Прсте jе имала дугачке, крхке, бескрвне а хитре,
играли смо се буба-мара и скривалице,
Светлана изађи, ето те под стеном,
нисам ваљда ћорав,
нисам jа блесав, хаjде, шта се каниш,
добићеш батине;
кад jе она тражила — могао сам побећи
у саму реку — нашла би ме,
намирише ме, каже, одмах,
позна ме добро.
Нисам jоj никад веровао,
ваљда jе стално ћурила кроз прсте.
Волела jе кестење, купили смо га по Рондоу,
носила га у собу, вешала о кончиће,
волела jе руже, оне jесење, jа сам jоj доносио,
кад свену стављала их jе у неку кутиjу.
Питао сам jе шта мисли о овом свету,
веруjе ли у комунизам, да ли би се мењала
за Наташу Ростову, свашта сам jе питао,
понекад глупо, знам jа то и те како;
питао сам jе да ли би волела малог сина,
рецимо плавог,
скакала jе од усхићења — хоће, хоће,
а онда, наjедном, падала jе у неке туге
ко мртво воће:
не сме и не сме, види ти њега, као да jе она
пала с Jупитера,
ко jе то, рецимо, Зубац Пера, па да баш он
а не неко други,
таман посла, као да jе он у наjмању руку
Брандо или такви.
Говорио сам jоj ти си глупа, ти си паметна,
ти си ђаво, ти си анђео,
све сам jоj говорио.
Ништа ми ниjе веровала.
Ви сте мушкарци рођени лажови,
ви сте хуље,
свашта jе говорила.
А падале су над Мостаром неке модре кише...
Стварно сам волео ту Светлану
jедне jесени,
jао, кад бих знао са ким сада спава,
не би му глава, не би му глава,
jао, кад бих знао ко jе сада љуби,
не би му зуби, не би му зуби,
jао, кад бих знао ко то у мени
бере каjсиjе, jош недозреле.
~ КРАЈ ~ //\\ 1965 г.
-
Ti si ušla u moju tamnu sobu
kao mjesečina
i sjela na stolicu kao vir svjetlosti
Bio sam suviše plašljiv da bih te dotakao
Čekao sam da progovoriš
Nastao je nagli treptaj
(od užitka? od tuge?)
i ti si mi se tada obratila
kao svjetlost što se kreće brzo
od stolice do stola
da se prostre tamo kao bijeli stolnjak
Konačno ja sam razbio crnu tišinu
(jesam li to ja progovorio?)
Svjetlost se pomakla kao živa
i pala na zglob moje desne ruke
Po tome znam
da si ti to ušla u moju sobu
Svjetlost svjetluca na mom bijelom zglobu
koji lupa kao da je bilo
To zbog tebe lupa
iako se moje srce umirilo
-
Ne rusi sve mostove
Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Nisi ptica ni leptir obalom što leti,
Kad nema mostova uzalud je čeznuti,
Uzalud je shvatiti, uzalud je hteti.
Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene.
U samoći je lakše neshvaćeno shvatiti,
Mogle bi te nazad nagnati uspomene...
Ivo Andrić
-
Milan Rakic - Iskrena pesma
O, sklopi usne, ne govori, cuti,
Ostavi misli nek se bujno roje,
I rec nek tvoja nicim ne pomuti
Bezmerno silne osecaje moje.
Cuti, i pusti da sad zile moje
Zabrekcu novim, zanosnim zivotom,
Da zaboravim da smo tu nas dvoje
Pred velicanstvom prirode; a potom,
Kad prodje sve i malaksalo telo
Ponovo padne u obicnu camu,
I zivot nov i nadahnuce celo
Necujno, tiho potone u tamu,
Ja cu ti, draga, opet reci tada
Otuznu pesmu o ljubavi, kako
Ceznem i stradam i ljubim te, mada
U tom trenutku ne osecam tako.
I ti ces, bedna zeno, kao vazda
Slusati rado ove reci lazne,
I zahvalices Bogu sto te sazda,
I oci ce ti biti suzom vlazne.
I gledajuci vrh zaspalih njiva
Kako se spusta nema polutama,
Ti neces znati sta u meni biva,
Da ja u tebi volim sebe sama,
I moju ljubav naspram tebe, kad me
Obuzme celog silom koju ima,
I svaki zivac rastrese i nadme,
I osecaji navale ko plima.
Za taj trenutak zivota i milja,
Kad zatreperi cela moja snaga,
Neka te srce moje blagosilja.
Al' ne volim te, ne volim te, draga!
I zato cu ti uvek nesto reci: cuti,
Ostavi dusu nek spokojno sniva,
Dok kraj nas lisce na drvetu zuti
I tama pada vrh zaspalih njiva.
-
Kroj
Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.
Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.
Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.
Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.
Mika Antić
-
Jutro u dvoje
jutro dolazi prepuno čežnje
a ti me voliš, ja volim tebe
jesmo li noćas dotakli zvezde
il smo dotakli suštinu sebe
ljubavi tvoje, ljubavi moje
puno je ovo jutro u dvoje
ako te nikad ne taknem više
sudbinu takvu žaliti neću
neka te život još lepše njiše
ja ovog jutra slavit ću sreću
ljubavi tvoje, ljubavi moje
puno je ovo jutro u dvoje
Stevo Manojlović
...
Odgovor
poljubih ti usne
toga vedrog dana
o božice moja
medenoga tela
da mi budeš večno
luka i dragana
pitao sam dal bi
za me poći htela
sklopila si oči
kao bela vila
nisam čuo uvom
odgovora tvoga
već si glavu moju
na srce stavila
pre pedeset leta
sećaš li se toga
Stevo Manojlović
...
ПОПЛАВА ЉУБАВИ
љубавник сам јер сам врсте живе
ти љубави највише се диве
уз све муке и уз све робије
нико јаче љубовао није
ко о чему а ја о љубави
проповедник љубави сам прави
под животом нисам се савио
јер сам љубав дао и славио
нека цео овај свет поплави
као лава поплава љубави
жарког срца и жарке памети
љубави ми жарки ватромети
песме су ми ко љубави исте
те љубави сјајне, топле, чисте
љубавна је лава свету храна
од вреднога рода сам вулкана
за цара би љубав поставио
сву би земљу у љубав завио
нека цео овај свет поплави
као лава поплава љубави
стан ми био самица ћелија
зато ми је песма веселија
у њој моја врије, букти жеља:
свет љубави радости, весеља
проповедник љубавнога жара
проповедник пчела и бумбара
голубчића пролећа и цвећа
љубав даће шта љубав обећа
нека падне пољубаца киша
проповедник љубавног јуриша
сунца, срца грлења, радости
где се љубав никада не пости
заклиње вас да се љубав слави
проповедник поплаве љубави
љубави сам био херој мио
певао је живео и снио
љубав већа - то је људска срећа
љубави се само човек сећа
живео сам исто и певао
ватромете љубави сам дао
оставио аманет за људе:
најважнија нек нам љубав буде
нека цео овај свет поплави
као лава поплава љубави
Стево Манојловић
...
ОРДЕН ЗА ЉУБАВ
ја добро познам сва лица твоја
свако шта хоће свако шта носи
љубавне мисли видим, без броја
за белим челом у мекој коси
из тебе зрачи љубави снага
орден за љубав дат ћу ти, драга
гледам те душо дивне ти очи
и знам шта кажу и знам шта крију
букте у њима љубави моћи
знам усне твоје шта љубе, пију
из тебе зрачи љубави снага
орден за љубав ти дајем, драга
Стево Манојловић (дует са Давичом)
...
СВЕТ ЉУБАВИ
свет љубави без борбе и свађе
ко у њему не би био рађе
свет љубави али ту - на јави
нека свако сваког часа прави
љубав бог је нек се љубав слави
свет је поље цветова љубави
свет љубави среће и милине
како људи овде да начине:
само љубав свет ће да поправи
свет љубави с љубави се прави
љубав бог је закон јој је кратак:
љубав свима први је задатак
Стево Манојловић
-
WORK WORK WORK WORK (https://www.youtube.com/watch?v=yCudp9wgM14)