Forum Beograd Jagodina Ćuprija Paraćin

Molim vas da se prijavite ili se registrujete.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i dužinom sesije
Napredna pretraga  

Vesti:

Samo za Registrovane članove je moguć pristup u kategoriji '' Ljubav & Sex & Lepotice''
Obavezno pročitajne uslove korišćenja Foruma ->
Uslovi Korišćenja

Autor Tema: GORAN TADIC-ljubavna poezija  (Pročitano 73765 puta)

0 Članovi i 6 gostiju pregledaju ovu temu.

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Satenski stihovi
« Odgovor #20 poslato: 22-07-2013, 23:58:49 »

Satenski stihovi

Sve što osećamo odavno su zabeležili oni što su, poput nas,
mislili da niko nije i neće voleti, poput njih.
Balzamovana osećanja na hartiji ostaju večno da liče na sebe
i na one koji će se prepoznati i tumačiti ih nemirom svog srca.
Malo je radosti u tim hijeroglifima, razumljivim jedino onima
koji su ih pisali i onima koji sličnim dioptrijom čitaju život.
Ljubav, počinilac najvećeg genocida u istoriji čovečanstva.
Milioni duša, ugašenih za života, počivaju u masovnom beznađu,
nemoćne da same sebe oplakuju, pa koriste tuđe suze.
Baulja po hartiji ranjena duša, cedi sebe iz sebe, kap po kap.
 U želji da ostavi vidljivi trag sebe, ostavlja fleku po fleku,
krastu po krastu, slovo po slovo. I tako vekovima.
Ispisuju se recepti za pronalaženje sebe između redova.
Što je nežnije, to je bolnije. Sreća u nesreći, radost u tuzi.
Gruba mi je hartija bila, bledo mi je bilo mastilo za trag o tebi.
Morao sam stih da izvezem zlatnim nitima uspomene na tebe,
na praznini lica moje sateneske duše, ostavljajući sebe na naličju.
Stotine uboda samo za zareze, svaki ubod potvrda
postojanja živih delova duše i test njenih refleksa.
Boli, al’ stisnem, već stisnuto srce, pa nastavim.
Ne žalim. Pogledaj kakav sam raskošan kič stvorio.
Da sam bar jedno slovo sebi posvetio, imala bi razlog i ti mene da voliš,
ali moja duša nije meni namenjena.
 
Slučajni pogled Boga, upućen meni, skretao sam ka tebi,
jer mi, osim tebe, ništa od Njega nije trebalo, a tebi bi dobro došao,
 da se požališ na mene, da ga zamoliš da mi pokaže gde mi je mesto.
Dobro je, barem te se On nagledao, kad nisam mogao ja
i bolje se od mene, Bogu hvala, brinuo o tebi.
Nobelova nagrada za nemir pripada tebi.
Sećam se, mislio sam da sam se samo zaljubio,
kad ono ljubav, a naivno verovah da se od nje ne umire.
Jedva si me uverila da umem da se radujem
i sâm sam, najzad, naučio da biti srećan nije sramota.
Sastavio sam se i prvi put sreo veći deo svojih delova.
Sećam se da sam sebe, onog pre tebe, zaboravio
i mislio da ću umeti, ovako amaterski, da te volim.
Mislila si da sam poseban, a samo sam bio drugačiji
i trudio se da ti dokažem da nisi drugačija, već posebna.
 
Nikad te nisam pitao kako mi je pošlo za rukom da mi pođeš za rukom,
kao saputnica, zaštitnica, prekretnica…
Otkrij mi barem trik kojim si zavežljaj od sukna iz mojih grudi
 pretvorila u satenski i sklonila na sigurno, u svoje grudi,
daleko od moje neprirodne potrebe za prekomernom nežnošću.
Saten k’o saten, klizi, kao i sve tvoje čime ga ukrašavam,
a ja bandoglav, odsanjam svako slovo, domaštam, ako treba,
dotegnem uzdahom, pevušeći našu pesmu… Ne znaš da imamo našu pesmu?
Jednom ću stati pred hor i orkestar, dirigovati trepavicama svoj san,
dok ne naučiš da ga slušaš, dok ne pokušaš…
Pusti snove, pusti snovi.
Ponekad pero, kojim te provlačim kroz saten, zapne, moram da param
ono u šta sam do maločas verovao, pa boli više nego inače.
Ista ti, isti ja, a ninašta ne ličimo, jer sam hteo da nas ulepšam.
Drugim slovima pokušam da nas dočaram, drugim rečima opravdam,
mada znam da ne bih uspeo ni da sam pismeniji.
Ipak vezem, kako priliči nama ovakvima bez vas takvih.
 
Ti si moj najbolji drug, kom sam poverio samo jednu tajnu,
dovoljnu, da znaš da nisi želja, već žena koje sam željan.
Na vreme si shvatila da mi je čast da me baš ti ubiješ
i da u tome nema tvoje krivice, ni zasluge, čak ni dokaza.
Na vreme si shvatila da ljubav to može i bez tvog prisustva.
Šta god da me zadesi, skončaću u snu. U snu o tebi.
Ne brini, nadživeće me, zbog tebe, ovo moje srce.
I kada me ne bude, a već sam nestrpljiv, svratiću ponekad,
da me želja mine, kad već nije uspela za života.
Nagodiću se sa dežurnim đavolom da me ne šalje kao utvaru, ili duha,
ako ne pristane, moraću da se iskradem, da dođem kao ja,
jer ja ću uvek biti ja, kada si ti u pitanju. Izvini.
Samo ću te iz prikrajka gledati, po navici,
tek da ti budem sreća, il’ nešto slično, nevidljivo.
Ne brini, neću ti u snove, neću ih ponovo kvariti.
Ne znam samo kako da uvračam da me zaboraviš,
a budeš svesna koliko si posebna bila, meni drugačijem,
suviše hrabrom da bih se propio, suviše slabom da bih te prosio.
Evo, ne volim te, ljubavi moja. Neću da me nosiš na duši,
da imaš nesanicu, kao ja, da te znoj obliva, kao mene,
da te starost pita znaš li šta si propustila,
ako sam te zaista voleo, kao što jesam.
Ne volim te, dušo moja. I bolji od mene su lagali da umeju.
Spokojna budi i srećna, voli kako se voli, a ne ovako, kao ja.
Voli tako da ne boli, da se zna početak i kraj, voli tako da preživiš.
Strepim da će te ljubiti neko kome ćeš dosaditi,
pa ćeš shvatiti da si najlepša i najvrednija na svetu bila samo meni,
mada sam bio višak u tvom životu, kao i u svom.
Zameraćeš što te nisam upozorio na sve nedaće koje te čekaju.
Ja samo ne želim da te plašim životom
i ne želim da znaš da će te boleti ovo što me boli,
a manje bi bolelo kada bih znao da neće boleti i tebe.
Razvezem priču, ne umem da stanem, dok ne posustanem,
a moraću, mada me vučeš za srce da dodam još nešto.
Na predzadnjem stepeniku do neba čovek se zbog nečeg pokaje,
a ja se stidim što nisam umeo doslovno da te opišem.
Bez konca, jače boli svaki ubod ovog kitnjastog veza,
namenjenog meni, da mi bude pokrov, kad nije mogao biti naša postelja.
Čitav svet bih mogao presvući satenom, protkanim zlatnim nitima,
da mi je tebe, uz ovo malo sebe, dok ti je mene.
Ne smemo ništa, sve ostalo smemo. Možemo sve, a ne možemo ništa.
Dopustili smo da oni koji se nisu pronašli budu srećniji od nas.  :xq049:
« Poslednja izmena: 24-07-2013, 13:00:02 od strane MaNi »
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Priča iz doktorske ordinacije
« Odgovor #21 poslato: 24-07-2013, 12:54:53 »

Priča iz doktorske ordinacije

Doktor: Na šta se žalite?
Pacijent: Na sebe.
Doktor: Na koji deo?
Pacijent: Na unutrašnji.
Doktor: Gde Vas tačno boli?
Pacijent: Svuda.
Doktor: Budite određeniji, molim Vas. Koji organ vas muči?
Pacijent: Duša.
Doktor: Duša nije organ.
Pacijent: Meni jeste.
Doktor: Zanimljivo. Vi ste onda fenomen. A čemu Vam služi taj “organ”.
Pacijent: Da živim.
Doktor: Aha. Čime se bavite?
Pacijent: Dušom.
Doktor: Mislio sam od čega živite.
Pacijent: Od duše.
Doktor: Sveštenik?
Pacijent: Ne.
Doktor: Psihijatar?
Pacijent: Ne.
Doktor: Političar?
Pacijent: Ne živim od tuđe, već od svoje duše. Ja sam umetnik.
Doktor: Zaista? Kojom vrstom se bavite?
Pacijent: Ljudskom.
Doktor: Mislim na vrstu umetnosti.
Pacijent: Umetnost je umetnost.
Doktor: Znači, multimedijalni umetnik?
Pacijent: Sveobuhvatni.
Doktor: Mislite svestrani?
Pacijent: Sveobuhvatni.
Doktor: Hmm… dobro. Imate li hobi?
Pacijent: Pravi umetnik ima samo jedan hobi – običan život.
Doktor: Živite iz hobija?
Pacijent: Da, spavam, jedem, koračam, ličim na sebe…
Doktor: Da li ste ranije osećali tegobe na koje se žalite?
Pacijent: Oduvek.
Doktor: Jeste li pokušavali sa nekom terapijom?
Pacijent: Nisam znao da treba.
Doktor: Koliko imate godina?
Pacijent: Previše.
Doktor: Previše za šta?
Pacijent: Previše za podneti.
Doktor: Znači, umorni ste od života?
Pacijent: Ne od života, od sebe.
Doktor: Kako mogu ja da Vam pomognem?
Pacijent: To sam došao ja Vas da pitam.
Doktor: Vidite, kod mene dolaze i drugi umetnici, čak vrlo poznati i priznati, ali nemaju problem kao što je Vaš.
Pacijent: Oni žive od umetnosti.
Doktor: Zar niste rekli da živite od umetnosti?
Pacijent: Ne, rekao sam da živim od duše.
Doktor: Tačno. Oprostite, a kako se to živi od duše?
Pacijent: Vrlo lepo.
Doktor: A ko finansira taj “vrlo lep” život?
Pacijent: Ja.
Doktor: Nasledili ste?
Pacijent: Da, talenat.
Doktor: Mislim na novac.
Pacijent: Njega dobijam kao nadoknadu za protraćeni talenat.
Doktor: Jeste li sigurni da ne terate šegu sa mnom?
Pacijent: Apsolutno.
Doktor: Vratimo se problemu, koji Vas muči. Opišite, molim Vas, kako Vas to duša boli?
Pacijent: Baveći se umetnošću, celog veka bezuspešno pokušavam to da opišem.
Doktor: Kako, zaboga, očekujete da Vam pomognem?
Pacijent: Kad sam se, svojevremeno, žalio na bol u oku, niste tražili da vam opišem bol.
Doktor: To nije isto, oko je organ.
Pacijent: I duša je.
Doktor: Znate šta, ja ću Vama ispisati uput za psihijatra, pa…
Pacijent: Ne vredi, bio sam.
Doktor: I?
Pacijent: Kaže da sam normalan, a ja se nisam ni žalio na pamet, već na dušu.
Doktor: Čoveče, šta hoćete od mene?
Pacijent: Da me pregledate.
Doktor: Kako dušu da Vam pregledam?
Pacijent: Ne znam, mene boli, a Vi ste doktor.
Doktor: Dobro, pogledaću. Gde Vam je ta duša?
Pacijent: Kod jedne žene.
Doktor: Kako Vas onda boli, kad nije kod Vas?
Pacijent: Zato me i boli.
Doktor: Pobogu, rekoste da živite od duše, a sad mi kažete da je kod neke žene.
Pacijent: Zato i živim. Problem je što boli.
Doktor: Ma, čoveče, Vi ste neozbiljni. Došli ste ovde da me zajebavate! Napustite ordinaciju!
Pacijent: Oprostite, mogu li znati gde je Vaša duša?
Doktor: Ne brinite, moja duša je na svom mestu.
Pacijent: I moja je, ali boli.
Doktor: Ma, idite dođavola!
Pacijent: Bio sam. I on me izbacio.  :xq049:
« Poslednja izmena: 24-07-2013, 13:00:25 od strane MaNi »
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Ne kažem tebi, mila
« Odgovor #22 poslato: 25-07-2013, 14:18:21 »

Ne kažem tebi, mila

Dušo moja… Ne kažem tebi, mila,
pokušavam svoju dušu da dozovem,
da sednemo i porazgovaramo,
kao da smo odrasli, kao da nam nije ništa,
kao da se nismo rastajali,
da je pitam da li se umorila od umora,
da li mi zamera, ili će mi reći hvala,
što sam joj tebe priredio.

Srce moje… Ne kažem tebi, mila,
ponekad srce nazovem tvojim imenom,
da ne misli, sada kada mi ne treba,
da sam ga zaboravio.
Kako da ga, nakon tebe, zaboravim?
 
Srećo moja… Ne kažem tebi, mila,
prizivam prošlo vreme sa četiri lista,
tek da proverim jesam li sanjao
to što sam sa tobom doživeo.

Ljubavi moja… Ne kažem tebi, mila,
već osećanju, koje mi ne dâ da ne osećam,
tera me da živim i kad mi se ne živi
i da tragam za odgovorom na pitanje
za kojim još uvek bezuspešno tragam.
Živote moj… Tebi kažem, mila. :xq049:
« Poslednja izmena: 25-07-2013, 14:19:35 od strane MaNi »
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Molitva
« Odgovor #23 poslato: 26-07-2013, 18:27:09 »

Molitva

Svake večeri sklopim misli nad paperjastim oltarom,
radoznalo osluškujući šum svojih usana
i molitvu, ometenu uzdahom:

"Ćerku Bog da ti da, još jednu sebe da imaš.
Nektar da pije, zvezde da joj skineš,
kao što bih tebi ja.
Da je maziš, da je čuvaš,
da je braniš i ništa joj ne braniš,
kraljica da bude, kao što bi bila ti.
Da bude tvoje Tvoje,
kao što bi Moje bila ti,
da si mi rodjena,
moja rodjena.

Pogledom dijamante da brusi,
rečima bisere da niže,
zlatne da su joj misli.
U ženu da stasa, željni da je budu,
da vidiš kakva si bila. "

Kad zapnem za prag zaključanih vrata budućnosti,
i padnem slab u početni stav za molitvu,
celivaću suvim usnama cveće,
utkano u ivandanski venčić,
prepoznajući te u svakoj latici.
Nošena srebrnim štiklama,
prići će poslednja želja,
naše Naše,
nudeći pomoć.
"Hvala, dete moje", reći ću.
"Ćerku Bog da ti da, još jednu sebe da imaš. " :xq049:
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Ispovest
« Odgovor #24 poslato: 29-07-2013, 15:22:20 »

Ispovest
 
Nećemo tako razgovarati. Nisi ti meni makar ko.
Zagnjuri glavu u moje voštane grudi, u kalup,
koji godinama čeka da se vratiš na svoje i ispuniš prazninu.
Izmakni se samo kad moraš da trepneš, da mi srce ne golicaš,
da ponovo ne pomisli da ume da te voli.
Diši polako, da ne ostaneš bez daha. Diši i za mene, ja moram da pričam.
Ne žmuri, nećemo se ljubiti. Ne žmuri, sanjamo.
Nazdravimo otopljenim pahuljama, popijmo ih na iskap, kao lek
i dogovorimo se konačno od koje zajedničke bolesti bolujemo.
Ako se rastužim, a hoću, pristani da mi budeš prijatelj
na određeno vreme i slušaj kakvu si aromu dala mojim rečima.
Moja ispovest biće tvoja ljubavna priča,
koja se od ostalih razlikuje po meni.
Opomeni me kada se opsujem, nije lepo da ružim bajku.
Ovog puta nećemo biti kivni na ljubav, kojoj nismo dorasli.
Smeškaj se, da smekšam, da i sam usnama dokažem  koliko mi je lepo.
Sve dođe na svoje. Dođi…
Lice ti je vlažno. Ne brini, ne plačeš. To se ja sušim. Isparavam.
Ne mogu ni ja još dugo biti dete, ali dok si uz mene biću besmrtan.
 
Zabodi nos u moje srce i ćuti. Samo ćuti, razgovaramo.
Bar se večeras nemojmo svađati oko toga ko koga više voli.
U redu, ti mene, ali… Dobro, ti mene.
 
Ne postoje misterije, jedino poneka još nije obelodanjena.
Čudiš se da se ne guram da im se rugam?
Ludo jedna, pa ja zbog tebe od tebe skrivam rešenje.
Vidiš li među zvezdama i jedan greh?
Greh se kratko pamti, izmišljen je da bi pokvario radost.
Nemaju predrasude moć da nam ne dopuste
da jedno drugom budemo ovo što smo,
tu su zato da nam ne dopuste da imamo smisla.
Ne ljuti se na mene što sam nastavio
da živim nakon dana pre našeg susreta.
Samo sam hteo da osetim kakav sam kada me neko voli,
ne sluteći da ćeš moju radoznalost godinama otplaćivati
i svoju mladost opteretiti hipotekom.
Ja, budala, mislio da samo ja umem
da lelujam ljubavnim sokakom,
a ti me nadmašila, uprkos meni.
Dugo sam te izmišljao. Svaki detalj bio mi je važan.
Visina tolika, oči baš takve, može i ovde jedan mladež…
Moje šake kao modle, načinile su od tvojih grudi najslađe kolačiće.
Ni slutio nisam da ćeš mi odati priznanje za maštovitost
i biti zahvalna na lepoti, kojom zavodiš
one što ne umeju da te žele dok te ne vide.
Da se kladimo koliko onih koje misle da me vole, žele da su na tvom,
a koliko onih, koji misle da te vole, želi da su na mom mestu
i čega bi se, osim onih što ih vole, odrekli zbog ovakvog spektakla?
Ne zna se kome je slađe bilo kada si zagrizla ovo neprskano srce.
Ne puštaj, pomislih, a ne bi pustila ni da sam zaječao.
Nisam znao da život ume da bude tako sočan.
Do tada sam ga provodio ispred crno-belog retrovizora,
prelistavajući ukoričene sportske povrede srca,
ubijao crno – belim vinom sve što smeta dosadi
i mislio da imam više sreće od onih što se dosađuju uz televizor.
Umeo sam da gatam iz tvojih očiju. Sve ovo sam nam prorekao,
gledajući u dve kristalne kugle, predvideo lepo, tugu naslutio.
Ne teraj me da ponovo gledam u budućnost, ovog puta bih varao.
Sve češće pominjem ljubav i govorim da te volim.
Koristim te blage reči, iz straha da bi me najzad mogla ozbiljno shvatiti.
Koliko god te željan bio, neću dozvoliti da sa mnom  pokvariš sebe.
Zavidim tvojoj uštirkanoj posteljini, verujući da grli jedino tebe.
Priželjkujem da onaj ko te ljubi, čini to na manje svetom mestu.
 
Znam da ćeš otići. Jedino ti ne želiš to da znaš.
Ne brini šta će sa mnom biti. Ja sam sebi i sada suvišan.
Biću ponovo najružniji i najmanje vredan, ali to nije greh, zar ne?
Zaokupljeni light ljubavima, bez konzervansa,
povremeno ćemo jedno drugo zaboraviti,
dok ne shvatimo da nam nedostaje da jedno drugom nedostajemo.
Iduće godine u ovo vreme i svih godina, koje nam preostaju,
slavićemo godišnjicu ovog trenutka, prislonjenih noseva
uz oltar prozorskog okna i moliti se da je bar jedna od pahulja,
koje pokušavaju da nas razvesele, potomak neke od ovih,
koje su nas večeras dopratile do nas.
 
Sve buduće Nove Godine bile bi višak, da nemam tebe,
da ti poželim da ni jedan Božić ne dočekaš sama, poput mene.
Kada prođem, statistika mog srca biće jednostavna – kucalo je samo za tebe.
Mali otkucaj za čovečanstvo, veliki za mene.  :xq049:
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Dobra pesma
« Odgovor #25 poslato: 31-07-2013, 00:41:00 »

Dobra pesma

Dobro je, mila moja, dobro je, ovo sam želeo.
Borio sam se za tebe time što sam ti želeo sreću sa drugim,
jer, od silne ljubavi, ne bih umeo da ti je pružim.
Da umem, tobom bih je sebi priuštio,
ali me ubila briga da bi sa mnom nesrećna bila.
Ko sam ja da imam privilegiju
da svoj život tobom ulepšam
i da ti uvek budem pri ruci, pri duši i telu:
"Neka grmi, ne boj se, ja te čuvam”,
“Neka ja ću, meni je lakše”,
“Dođi da ti moje grudi recituju na uho”...

Dobro je, mila moja, dobro je, tebe sam želeo,
a priželjkivao da sa drugim ljubav ljubavlju zameniš,
ako je bila ljubav ono što smo bolovali,
a neki od nas nisu je dobolovali,
niti će, jer nisu te sreće da prestanu, ili nestanu,
već tumaraju po tamnoj praznini u sebi,
tražeći povod za kavgu sa sobom i životom,
zapravo, onim što je od njega ostalo.
Sklonio sam se da ne gledaš koliko sam tužan,
ne od tuge, već od tugine tuge.
Nova generacija noćnih pustinja
preusmerava me ka bilo čemu što nisi ti,
a znamo oboje da si i sebi i meni sve.

Dobro je, mila moja, pre, ili kasnije
oprostićeš mi što sam izmislio ljubav.
Oprosti, neće se ponoviti. Ne može.
Za onakvu ljubav, tebi ću faliti ja, a meni ti.
Ponelo me nešto tvoje, što poželeh da je moje,
a sve je to deo moje drske izmišljotine.
Sve je to moje, kako ti velikodušno reče,
odrekavši se svega što je bilo naše.
Naivno moje, zar su moje reči moje?
Zar bih se bez tebe i jedne setio?
Al’ dobro je, mila, nemam ih više.
Ni samoća se sama ne piše.
Zar je moja ljubav moja?
Pobogu, gde je bila, dok te nisam sreo?
Zašto je nisam izmislio, dok sam bio sâm?
Zašto je sada ne izmišljam, ovako sâm?
Zar misliš da je moj dodir moj?
Bez tebe, to je samo ispružena ruka.
Al’ dobro, ako će ti biti lakše,
veruj da sam i tebe izmislio,
mada dobro znaš da si začeta
mojim bezgrešnim flertom sa zvezdama.
Srećom, ista si majka.

Dobro je, mila moja, dobro je,
ostalo je još da radost zbog tvoje sreće
nadvlada moje sebične tugine tuge.
Izbaci sve moje nežnosti kroz prozor.
Lagao sam sebe da ću se vratiti po njih,
priželjkujući da se nešto od tih besmislica
zalepilo za tvoje grudi, makar kao fleka.
Izbaci sve za šta veruješ da je izmišljeno, jer je moje.

Dobro je, mila moja, daleko je od lepog, al’ dobro je.
Lepota je prolazna, a dobrota nije prelazna.
Retko se čestiti pitaju kakav bi trebao biti svet,
pa nam je dobro, ovakvo kakvo je.
Znaš to bolje od mene, novija si,
pa se na dobro lakše navikavaš.

Dobro je, mila moja, sve je to dobro.
Znaš ono kad ti se plače?
Sve je dobro, a plače ti se, pa ti kažu:
“Isplači se, biće ti lakše”.
Isplačeš se, kažeš: “Sad je dobro”,
al’ nije ti lakše, jer znaš da ćeš se ponovo setiti
nekog koga želiš da zaboraviš.
Kad sam ja u pitanju, laknulo ti je.

Dobro je, mila moja. Šta ću, dobro je.
Razvlačim trenutak u kom si me volela na
“volela me do mog poslednjeg daha”,
da ti ne pripišu da si me volela manje no što zaslužujem,
oni što ne znaju da je to “malo” meni bilo jedino.

Dobro je, mila moja, samo neka je tebi dobro.
Ti živiš, ja volim, takve smo uloge uvežbali.
Još uvek te volim 180 nežnosti na sat,
izazivam sudbinu na svakoj krivini,
da mi, na pravdi Boga, pokaže gde mi je mesto,
jer nije mi mesto tamo gde sam, gde god da sam.
Dobro je, mila, uzdam se u Boga,
ima običaj da uzme ono što ne treba ni njemu,
pa se sve nadam da mi nećeš još dugo nedostajati.
Višak sebe poneću sa sobom,
da proverim da li duša boli kad ostane bez tela.
Možda se tek bez srca bezbolno voli?
To bi baš bilo dobro.  :xq049:
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Šapat
« Odgovor #26 poslato: 01-08-2013, 13:36:14 »

Pesma sa CD-a Gorana Tadića "Sitnice" iz 2006. godine

http://www.youtube.com/watch?v=FZqBs01m4UA&list=TLboR-_ArASqQ


Šapat

Šapatom zovem te, da me ne čuješ,
tek da reči u kosi osetiš,
pa da se dahu mom raduješ
i na njemu sa mnom poletiš.

Šapatom ljubim ti oči, dlanove,
pazim da ti san ne pokvarim.
Ne smeš da se probudiš, rano je,
mnogo toga želim da ti podarim.

Želim noćas da sve ti ostvarim,
da nebo zapalim,
pa nek' jutrom, rano ostarim,
zbog nas je, ne žalim.

Šapat moj opet je na tvojim usnama,
prigušen tvojim vrelim uzdahom.
Plakaće ova noć za nama,
posuta sivim prahom.

Znali smo da noć nas neće spasiti,
još malo, svanuće.
Jedna suza će zvezde gasiti,
dok jutro šapuće. :xq049:
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Oprosti mi stihove
« Odgovor #27 poslato: 03-08-2013, 01:18:12 »

Oprosti mi stihove

Milo moje, najmilije, oprosti mi stihove.
Nije "otisak moje duše" dorastao tvojoj duši.
To su samo nepismeni leleci, jadikovke,
vapaji i čežnja iz sedamnaestog veka,
staromodan način da se tuga proglasi za ljubav.

Dosad sam mogao izučiti zanat
i potkovicom, koja me izabrala, kada sam te sreo,
potkovati srce da se ne troši, dok za tobom kaska.
Barem bi ga ponekad, makar kroz san, čula,
kada se u sitne sate dovuče do tvog praga.
Možda bi se sažalila i pustila u sebe,
da napolju ne zebe.

Da je slovo zrno peska, koliko sam ih potrošio,
mogao sam, s' ovih deset prstiju, kućerak sagraditi,
preneti te preko praga, pa te sa tih deset prstiju,
milovati i golicati bez reči, jer život nije pesma.

Lepo moje, najlepše, oprosti mi stihove.
Te škrabotine ni nalik nisu rukopisu mog pogleda,
koji do suza zadrhti, kad mu se učini da te ne vidi,
pa brže-bolje dozivam nebo da ga sebi uzme,
jer bez tebe ne treba ni meni.

Voljeno moje, najvoljenije, oprosti mi stihove.
Sve su to najgore psovke naspram reči,
koje u grlu, kraj srca, čuvam,
za slučaj da jednog dana Bog reši da postoji,
pa te zamoli da saslušaš šta imam da ti šapnem.  :xq049:
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Zatrebaš, pa ne trebaš
« Odgovor #28 poslato: 05-08-2013, 20:23:15 »

Zatrebaš, pa ne trebaš

Zatrebaš nekom, ko brzo shvati
da mu ne trebaš, kao što nikom ne trebaš,
pa ti kaže: “Ne brinem za tebe, snaći ćeš se ti”,
mada vidi da ti od tog časa
na srcu piše “Pazi, ujeda!”.
 
Mrziš sebe što ne umeš da se rastaneš
od nekog ko ti je srastao sa dušom.
Dostojanstveno kažeš: “Razumemo se”,
a ne razumeš ni zašto si se uopšte rodio.
 
Naglo se okreneš, ostavljajući sebe
i kreneš u neko novo nigde i ništa,
u tamniju budućnost,
skrojenu po meri samoće.
Ne želiš da onaj koga voliš
oseti krivicu što te ne voli
i da ti sažaljivo pruži šansu
da ga podučiš onome,
za šta si mislio da ne umeš,
dok nisi sreo biće,
koje bi naprosto svi,
koji drže do srca, trebali voleti,
jer takvih više nema.
 
Grlo ti struže briga za budalu,
koja je mislila da si vredan pažnje
njenog radoznalog srca.
Ne znaš ko će i kako o njoj brinuti,
hoće li joj kuvati čaj od jabuke i cimeta,
hoće li umeti da kaže šta je ona njemu,
hoće li, kada je zagrli,
čeznuti da joj bude bliže
i hoće li, svakog jutra, kada se probudi,
biti zahvalan Bogu na šansi
da onog koga voli, voli još jedan dan.
 
Sa mesta rastanka odlazi se uzdignute glave,
da se sa strane ne bi videlo da nešto kaplje.
Ako neko baš primeti da se nešto sliva, kažeš:
“Danas je Miholjdan,
pre sedam godina na teču je naleteo kamion”,
pa razgovor ode na drugu stranu.
 
Ne čekaš da smrkne da bi
psovao zvezde što su se poigrale sa tobom
i nekim ko ti je toliko drag.
Uveče se mirite,
kažeš da si bio nervozan,
moliš da ti oproste gnev.
Kako na zvezde da se ljutiš,
kad si im zahvalan što su te se,
pored toliko boljih od tebe, na kratko setile?
 
Nema smisla da voljeni kažu:
“Hvala što me voliš”,
a mi, srećni što se primeti,
skromno kažemo:
“Ništa, ništa, nije mi teško”.
“Hvala što te volim”, promrsimo tako
da dugo odjekuje u grudima,
da niko ne čuje i ne oseti,
da nam se niko ne ruga,
da niko ne iskoristi naše umeće,
koje će boleti dok ponovo ne odrastemo
i ne shvatimo da to nije bila ljubav.
Samo smo voleli.  :xq049:
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Ljubavno pismo
« Odgovor #29 poslato: 08-08-2013, 23:24:00 »

Ljubavno pismo

Lakše je otići, nego ostati,
al’ teži je teret praznine od tereta ljubavi,
zato, umesto oproštajnog,
pišem ljubavno pismo.
Dosta je bilo odlazaka nikuda.
I kada dođe vreme da moram da odem
otići ću tako da ostanem u tebi.
Od tebe se ne odlazi, ti si cilj.
Za mene si rođena, za tebe ću umreti,
ali ne smem i neću dok te ne usrećim,
dok ti ne pružim sve ono
o čemu si kao devojčica sanjala,
a ne bi ti se ostvarilo ni da si princeza.
Nema tog metka kog se ovo srce plaši,
al’ ja ću čast, tvoju i svoju, braniti životom,
spektakularnijim od bilo koje smrti.
Više se ne osvrćem, jer si ispred mene,
moj si vodič, ja čuvar tvojih leđa.
Ostaću uz tebe, jer mi se živi,
živi mi se, jer mi se voliš,
voliš mi se, jer se voliš lepše no iko
i ne želim da saznaš i ti
da je teret praznine teži od tereta ljubavi.  :xq049:
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Jednom ću ti pisati
« Odgovor #30 poslato: 11-08-2013, 14:18:24 »

Jednom ću ti pisati

Jednom ću ti pisati o tome kako sam mogao biti srećan.
Pokušaću da ne budem nesrećan zbog sećanja na propuštenu sreću.
To je tako, srećni životi uvek su tuđi, a nama pripadnu ovi naši,
pa se pitamo kako li je tek onima, kojima su naši životi tuđi.

Jednom ću ti pisati o tome kako sam postao nepismen,
kako je sve stalo i nestalo, jer živim samo ono što pišem.

Sećaš li se ljubavi? Pisao sam je velikim, kitnjastim slovima,
kao da je Bogom dana, kao da si Bogom dana
da je pred spavanje i pred buđenje čitaš
nekontrolisanim treptajima zaslepljenog srca,
da se čudiš kako umem da predvidim
šta ćeš osetiti kada budeš čitala
šta sve ume na srce da mi padne
kada poželim da te ne želim takvu kakva si.

Jednom ću napisati, ali samo jednom, čitav svoj život.
Nasmejaću te i dosaditi već na prvoj strani,
al’ mamiće te slova mog neuspeha,
po isprekidanoj liniji života, preslikanoj sa mog dlana,
slična slovima, kojima sam postigao nemoguće – dodirnuo ti srce.

Čitaćeš između redova ono što nisam umeo da napišem,
ostaćeš slovoljubiva čitavog života, ali ćeš proklinjati svako slovo,
kojim sam priznao ono što niko, ni sa klinovima pod noktima, ne bi priznao.

Neka sam i ja proklet, kad nisam predviđen za nešto ozbiljnije od ljubavi.
Crko, dabogda, kad zbog druge žene mrzim ljubav!
Toliko je mrzim da bih voleo da ni tebe ne volim.
Šta sam to, zaboga, u tebi zaboravio, pa ne umem da te zaboravim?

Jednom ću ti pisati, pa ću te pitati da li si svesna
da je svaki tvoj pokret putokaz i smernica mojim potezima
i da li znaš da je sve što osećaš moja zasluga,
jer sve što osećam tebi poklanjam, meni ne treba.

Znaš li koliko si lepa? To se ne vidi u ogledalu.
To samo ja umem da vidim i zapišem,
jer želim da se čitaš onako kako te vidim.

Namerno si toliko lepa, samo da bi mi pravila zazubice i zausnice,
da mi voda na usta, a krv na srce poteče,
kada se setim da sam ljubio nepregledno prostranstvo tvoje duše,
zbijeno u nemerljivo malom prostoru između mojih usana
i kože na tvojim kapcima,
ramenima, leđima, grudima, kolenima, stopalima…
Gde to ima?
Jednom ću ti i o tome pisati. To moraš pročitati.

Nisam ja, mila moja, nevoljen, kao što osećaš.
Nisam lud da ne budem voljen samo zato što me ne voliš.
Tvoje je da postojiš, a to radiš baš onako kako želim.
Kud ću veće ljubavi od toga?

Znaš li da me strah da napišem koliko te volim?
U strahu su velike oči, skoro koliko i srce u ljubavi,
zato i ne pišem, jer se bojim da mi srce ne iskoči
ako napišem da više od bilo čega želim da te vidim,
makar mi oči iskočile, makar bila poslednje što vidim.
Daće Bog, ako nije slep, da budeš poslednje što ću videti.  :xq049:
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Ovakvi
« Odgovor #31 poslato: 15-08-2013, 08:57:13 »

Ovakvi

Ovakvi se ne vole,
ovakvima se srce na živo čupa,
ovakvi se ostave na pola,
ovakvi preko noći od nikog postanu ništa,
ovakvi veruju da nikad više
neće sebi dopustiti da budu ovakvi,
ovakvi su slepi, gluvi i nemi,
ovakvima tako i treba,
kad su verovali da mogu biti voljeni,
ovakvi kakvi su.  :xq049:
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Budi
« Odgovor #32 poslato: 15-08-2013, 19:38:30 »

Budi

Budi lepa kao što si bila dok si sa mnom bila.
Ne dopusti nikom da te poniženjem ruži
i ne veruj nikom ko kaže da od tvoje ima lepših duša,
samo se kriju iza manje lepih očiju od tvojih.
Meni ništa više nije lepo, osim kad zažmurim,
pa se kao branim da mi ne uđeš u oči,
a jedva čekam da posustanem,
da te se nagledam.
Budi lepa kao što bi bila da mogu da te vidim.

Budi jaka kao što si bila dok si sa mnom bila.
Ne daj na sebe, ne daj da brišu savest o tvoju čistu dušu.
Znaš razliku između dobra i zla,
još samo da naučiš da prepoznaš njihove nosioce.
Dobro zadrži za sebe, ono drugo prosledi meni,
jer meni je svejedno, samo nek' je tebi dobro.
Budi jaka kao što bi sa mnom bila da nisam ovako slab.

Budi srećna kao što si bila dok si sa mnom bila
i ne misli da li mislim na tebe,
jer ta će ti misao pokidati utrobu,
sagorećeš od tuge kao da sam već umro.
Znaš da ne mislim kako se boriš sa životom,
možeš li da spavaš, jedeš li nešto,
dira li te neko i da li se više ne primetim na tebi.
I da umem, ne smem da mislim,
jer bi svaka moja misao bila o tebi,
svaku bi osetila na mestima gde sam te najslađe ljubio
i ta bi te pusta mesta bolela,
jer ne mogu da zaborave moje usne.
Budi srećna kao što bi bila da sam živ.  :xq049:
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Prečica
« Odgovor #33 poslato: 21-08-2013, 21:00:48 »

Prečica


Kad sretneš nekog ko je voljen, stavi na srce katanac i baci ključ.

Pre ili kasnije, otključaće se samo, kao toliko puta do sada.

Ako ponovo zavoli nekog ko je voljen,

vrati ga u kavez od rebara, zaključaj i baci ključ.

Doživotna robija, na hlebu i vodi, bez dokazane krivice.

Tamničaru ostaje samo jedna želja – da prestane da želi.

Nekom je prečica glavni put, al’ uvek postoji prečicina prečica,

puteljkov puteljak, iskušenje, izazov…

Levo je pijaca, desno oranica. Moraš odlučiti hoćeš li uzeti tuđe, ili sejati svoje.

Na putu za nigde kroz ništa se prolazi.

Kad nemaš cilj ne možeš zalutati.

Roniš beskrajnim prostranstvom svog krvotoka,

uporno tražeći prečicu, kidajući vene.

Besmislena današnjica sutrašnjicu čini nepotrebnom.

Nemaš odredište, a kad se nasučeš u plićak svojih kapilara

malo koga zanima kojim si putem prošao.

Utabane staze nekada su bile prečice.

Nesigurnim putnicima dovoljna je jedna stopa nečije avanture

da im pokaže pravac.

Nastane staza, bulevar, autoput.

Horda nevoljenih ne sluti da je tvorac puta kojim hrle

pronašao novu prečicu.

Ponekad voljeni koriste istu prečicu.

Blažen je onaj ko kroči u nečije oči, al’ nevolja nema praporce.

Začas trun postane trn, koji ni jedna suza ne može izbaciti iz oka.

Skloni se. Ne smeš biti prečica do greha.

Iskusni ne priznaju da su grešeći stekli iskustvo,

a neiskusni glupost proglase za mudrost,

misleći da se od osmeha prave bajke.

Lažu oni što tvrde da su pronašli sreću. Ne odlučuju oni, već sreća.

Koliko je novčića letelo preko levog ramena,

koliko potkovica prikucano za dovratak,

koliko detelina sa četiri lista stoji zaboravljeno u omiljenoj knjizi…

Koliko nesrećnih na listi čekanja u notesu sreće.

Ne prave prečice nestrpljivi. Prave ih iskusni nevoljnici, ne tražeći ništa.

Ponekad sretnu srećne i voljene, koji ih nesvesno zavedu nasmejanim očima.

Tek srasla rebra ponovo pucaju pod udarima robijaša, željnog svetlosti iz nečijeg oka.

Pojačaj stražu. Nisi sudija, već tamničar.

Nema pomilovanja, ni sažaljenja.

Cviliće bedni licemer u grudima, obećaće ono što bolji od njega nisu ispunili,

glumiće slabost, drhtati, umirati po ko zna koji put.

Moliće da ga pustiš samo na vikend.

Obmotaj gnjidu lancima i ne dozvoli da budeš saučesnik u njegovim prevarama.

Preješćeš se svoje džigerice i ostati gladan.

Ne ljubi tuđe. Preljubnici znaju zašto.  :xq049:
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Kao ljubav
« Odgovor #34 poslato: 24-08-2013, 16:06:46 »

Kao ljubav

Bila si prelepa, kao ljubav,
ja duhovit, kao ljubav,
ti preslatka, kao ljubav,
ja preosetljiv, kao ljubav,
ti predobra, kao ljubav,
ja nemoguć, kao ljubav.

Bila si zbunjena, kao ljubav,
ja slatkorečiv, kao ljubav,
ti čarobna, kao ljubav,
ja besmislen, kao ljubav.

Bila si i ostaćeš kao ljubav,
sve dok ne nestanem, kao ljubav.  :xq049:
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Čuješ li
« Odgovor #35 poslato: 27-08-2013, 13:50:26 »

Čuješ li

Čuješ li kako je blaga tišina nekapnute suze?
Dobro je ponekad zaplakati uz smešak.
To su one tuge zbog prohujale radosti,
koja se suzama ne sme naružiti,
jer bolje je što je prošlo, nego da nije bilo.
A možda bi bolje bilo da nije bilo,
kad nikada više biti neće?
Čuješ li kako ćutim tugu zbog toga?
Dobro je ponekad prećutati
da ne umem bez tebe.
Zašto da te mučim svojom mukom?
Bolje da ćutim i da te volim,
to ne možeš čuti.  :xq049:
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Ništa me ne pitaj
« Odgovor #36 poslato: 30-08-2013, 00:14:20 »

Ništa me ne pitaj

Ništa me ne pitaj i sam se to pitam.
Da odgovora ima ne bismo se još uvek pitali.
Kažeš - nisam za tebe (misliš - nisi ti za mene),
povredila bih te (ne moraš, lutko, sam ću),
možemo biti prijatelji (pa, zašto nismo?)...
 
Niko osim mene ne zna da si moja. Ni ti.
Idi, kad sebi ne umeš da budeš lepa kao meni.
Čuvaj se, dok mogu čuvaću te i ja.
Život je kučka, ljudi još gori,
al’ nemaš čega da se plašiš,
osim svojih strahova.
Ne dopusti da se bore stvore
pre nego što ostariš.
Odredi nekog kome ćeš verovati,
da imaš kome da oprostiš kada te razočara.
Voli nekog. Voli, valja se.
 
Ništa me ne pitaj,
ne postoje pitanja koja bi me iznenadila.
Mogao sam te voleti...
Da imam vremena, vremenom bi me zavolela,
al’ ne bih sebi oprostio da ti nedostajem,
za to bi imala previše vremena.
Ne mrzim te. Otkud ti to?
Od pamuka se ne plete bodljikava žica.
Nije do tebe, samo sam malo očajan,
al’ prođe to mene, pa opet budem samo depresivan.
 
Ako nemaš da pitaš ništa osim ovoga
što ne dopuštam da pitaš, mogla bi da kreneš.
Naravno da mi je svejedno.
Hajde, idi, neko možda brine gde si,
možda jedva čeka da ga bilo šta pitaš.
Pusti ti mene, snaći ću se ja bez sebe.
Ne zameri što te neću zagrliti za kraj.
Kad bih te zagrlio, ne bih te pustio. :xq049:
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Kada te ugledam
« Odgovor #37 poslato: 31-08-2013, 23:25:50 »

Kada te ugledam

http://www.youtube.com/watch?v=FWO_WQpNMUM


Muziku komponovao, aranžirao i odsvirao Goran Tadić.
Stihove govori Goran Tadić.



« Poslednja izmena: 20-09-2013, 22:04:21 od strane MaNi »
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Spavaj, Anđele
« Odgovor #38 poslato: 04-09-2013, 13:59:05 »

Spavaj, Anđele

Prestao sam da priželjkujem da me sanjaš.
Bledi tragić mene samo bi uneo nemir u tvoj san.
Spavaj, kao da me nikada nisi srela.
Neke brige će nestati, nekih ćeš se rešiti
time što ću ih preuzeti na sebe.

Dok spavamo, nema nas,
osim u tuđim snovima.
Kao duhovi lutamo nevinim mislima
onih kojima nedostajemo,
vežbamo za život, nakon života.

Nemoj da sanjaš,
potreban ti je odmor.
Sklupčaj se u položaj fetusa.
Moj će ti dlan biti prostran i udoban,
drugim ću te pomilovati i pokriti.
Sklopljeni dlanovi ličiće na školjku.
Pa da, tako se čuva biser.

Ne sanjaj, samo spavaj.
Snovi su kao san, ali noću
nemaš kontrolu nad njima.

San je kao film –
ništa nije tužno,
al’ ipak te rasplače kadar,
ili scena sa likom,
koji liči na lik iz života.
Uglavnom se sanjaju premijere,
ponekad repriza filma,
ponekad repriza života,
al’ ne možeš nikog da pitaš:
“Jesi li gledao onaj film?”
niti da prepričaš,
jer san treba videti i doživeti.
Neke je teško preživeti.

San je kao život, zato spavaj.
Budi spokojna.
Zaboravi da su nam se srca zamerila.
Ništa strašno, samo se nisu razumela.
Dobro znaš da ljubav
nema nikakve veze sa mnom.
Znaš mene - simuliram zubobolju,
da imam opravdanje za dlan na obrazu.
Moj dlan, moj obraz, al’ zamislim
da je nešto od toga tvoje,
da me duša ne boli kao šupalj zub.
Pusti mene, spavaj. Neću ti smetati.
Taman posla da me sanjaš,
pa da ti sutra čitav dan nedostajem.

Posuću po tebi, kao bebi puder,
najnežnije nežnosti,
mirisaćeš na život,
koji sam kratko sa tobom živeo.
Biće ti kao na oblaku,
kao u nečijem snu, naprimer, mom.
Bićeš spokojna, mila.
Zar mi treba više od toga?
Neću ti smetati, ja ovo tek onako...
Ne spavam, pa noć tobom ukrašavam. :xq049:
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Potrebno je...
« Odgovor #39 poslato: 09-09-2013, 21:53:29 »

Potrebno je...

Potrebno je srce, mnogo veće od tvog,
da me uteši što sam na pogrešan način stario,
da razume zašto su mi drugi bili važniji od mene,
da objasni pitanjima da u meni više nemaju šta da traže,
da diktira tempo i dâ ritam mom aritmičnom srcu.
 
Potrebna je duša, mnogo mekša od tvoje,
da pomogne da zaboravim imena naše nerođene dece,
da učini nevažnim sve ono što mi je bilo važno,
da bude moja, umesto moje,
da me greje i da me nasmeje.
 
Potrebna je žena, na nemoguć način lepša od tebe,
koja će na sasvim običan način pokazati šta oseća
i neobičnim ćutanjem, na razumljiv način,
reći šta misli o mojim mislima.
 
Potrebno je...
Tako je mnogo potrebno za sreću,
kada se prokocka ono malo, potrebno za sreću.  :xq049:
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić
 

Stranica je napravljena za 0.612 sekundi sa 20 upita.