Forum Beograd Jagodina Ćuprija Paraćin

Molim vas da se prijavite ili se registrujete.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i dužinom sesije
Napredna pretraga  

Vesti:

Samo za Registrovane članove je moguć pristup u kategoriji '' Ljubav & Sex & Lepotice''
Obavezno pročitajne uslove korišćenja Foruma ->
Uslovi Korišćenja

Autor Tema: GORAN TADIC-ljubavna poezija  (Pročitano 73768 puta)

0 Članovi i 7 gostiju pregledaju ovu temu.

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Anka
« Odgovor #40 poslato: 16-09-2013, 00:04:41 »

Goran Tadic pise i prozu. Kakvu-oseticete kada procitate. :xq049:


Anka

Kad god mati pravi krofne, ona kaže “nosi Lazi i Katici”, k’o da sam ja najmlađi u kući. Zanovetam, al’ nikad nije bilo da nisam ‘teo nositi to što im mati šalje. I kad ne mesi, ja kažem idem po testeru, il’ neku drugu alatku, a mati pita šta fali našoj testeri, pa se srdim što pita, kad valda ja znam šta mi treba i pitam ‘oće l’ ona drva testeriti, il’ ja. Kad se malko primirim, pitam da l’ ima nešto za njih, a ona se pravda da nema, kad smo sve pojeli što je u kući bilo.Taman stignem do kapije, a mati viče za mnom “Čekaj, evo ti ratluk, što su Vujkovi doneli kad su na Slavi bili, daj to Katici”, a ja se smeškam, znam da će biti nešto za poneti, pa će baba Katica, kad vidi, kasti “Iju, dete, što si to donosio, onaj keks, što si onomad don’o nisam ni načela, drži to, nosi kući, deci”, a zna da neću nazad nositi. Pitam di je deda Laza, a ona kaže “Eno ga, dangubi po dvorištu”. Ja ga nikad nisam vid’o da ništa ne radi, al’ baba Katica valda zna zašto tako kaže.
 
Zatek’o sam deda Lazu di sedi pod dudom. Mislio sam da se umorio, a kako i ne bi, star čovek, a vazda je nešto radio. “Šta je, deda Lazo, zabušavaš?”, ‘tedoh da ga zadirkivam, al’ se nije osvrn’o. Bilo mi to čudno, jer je vol’o kad ga zadirkivam. Kad sam mu priš’o, ozbiljno sam se zabrin’o. Bio je crn u licu, k’o zemlja. “Tebi nije dobro, o’ma ću ti doneti vode i šećera”, a on mi tek blagim pokretom šake pokaz’o da se manem toga. Čučn’o sam pred njim, da ga bolje pogledam, a on reče: “Volem da umrem”.
 
Da je neka druga prilika, svašta bi’ mu kaz’o i zadirkiv’o bi ga, a i on bi se šalio, al’ sam se ovog puta baš zabrin’o i samo sam ćut’o. Ček’o sam da čujem šta će mi kasti. Nije kaz’o ni da kažem baba Katici da nam skuva kafu, nije ni cigaru tražio, samo je ćut’o, čini mi se, čitavu večnost. Šta se kaže nekom ko ‘oće da umre? A star čovek. Otkud ja znam, možda se starcima prikaže, javi, pa sede i čekaju dogovoreno vreme. Kad je neko mlad, pa kaže da ‘oće da umre, ipak se iznenadiš, pa kažeš “Brezveze divaniš, nadživećeš ti mene” i još kažeš pomeri se s mesta, al’ deda Laza je im’o devedesetjednu godinu. Bez obzira na tol’ke njegove godine, ovako nešto nisam očekiv’o. Bio je vitalan i pun duha, što se kaže, a za tak’e misliš da nikad neće umreti. A možda se opet nešto sprda sa mnom? Zna da mu ne mogu na tako nešto ništa uzvratiti. Na posletku, ne pita se on kad će umreti. Jedno je šta bi on možda vol’o, a drugo šta će biti. Ćut’o sam k’o riba.
 
“Ne znaš ti šta znači četrdesetsedam godina svakog dana umirati”, reče Deda Laza, a ja se umal’ nisam onesvestio, kad sam čuo. Kak’o umiranje, šta bulazni? Ta, svaki dan smo se šegačili i pričali koješta, nikad mi na um nije palo da ima takvu muku, zbog koje bi poželeo da umre. Srce mi je lupalo, mislio sam iskočiće, al’ nisam smeo ništa da kažem, ni da pitam. Ček’o sam da nastavi, al’ sam mislio ako ne progovori istog časa, da ću, namesto njega, pandrknuti.
 
“Nema više moje Anke”. Aha, znači, ipak je tol’ko loše da ne zna šta priča. Kakva Anka, naopako? Pogled’o me, bile su to najtužnije oči, koje sam u životu vid’o.
 
“Prvi put ‘teo sam umreti kad me zavolela. Ja sam nju vol’o, ne može se rečima opisati, al’ sam mislio nije važno, volem je, pa šta, al’ kad je i ona mene zavolela, ‘teo sam da umrem. Lako je nju voleti, al’ šta je našla na meni? Bilo me sramota što sam dvadeset godina stariji od nje. Ter’o sam je, a opet, Boga molio da ostane. Nikako nisam im’o pameti da rešim kako da bude najbolje za nju. Ako odem, biće joj teško, ako ostanem, opet teško, da je teram boleće je, da kažem ostani… Kako? Sramota me bilo što sam tol’ko stariji. Ta, ćerka bi mi mogla biti. Sam Bog zna kol’ko me to bolelo, al’ nisam mog’o umreti, a ‘teo sam, jer bi’ tako sve bilo rešeno. A opet, da sam umro, moja Anka bi patila, a to sam najmanje želeo. Tad sam se zarek’o da ću živeti kol’ko Anka bude živela. Nisam ja blesav, znao sam da čovek ne odlučuje kad će umreti, al’ opet…
 
Uvek sam se lako zaljubljiv’o. Čemu žene služe nego da ih čovek vole? Može ona biti kuvarica, il’ ministarka, svaka vole da bude voljena, a muškarcu je dužnost da ih vole. Svaku sam vol’o, al’ kad sam Anku zavol’o o’ma sam znao da nije isto k’o sa drugim ženama. Ni sad ne znam zašto je to tako, al’ je tako. Nije to bila žena, ne mogu kasti da l’ je anđeo, il’ možda moja duša, znam samo da ja nju nisam vol’o samo onako k’o što se žena vole.
 
Cela veka slušaš kako se neko za nekog rodi, pa opet nešto ih ne viđaš često kako žive k’o jedno, već jedno i jedno. Kad jako voleš sebe, tu ljubavi nema.
 
Devedesetjednu godinu imam, a pričam k’o dete, je l’ da? Izlapeo starac, pa priča koješta? E, moj sinko, ovo ti srce divani, a srce ne može k’o mozak da izvetri. Šta je u mom životu bilo važno? Šta sam sve proš’o, ni sanj’o nisam da živ čovek može preživeti tol’ko toga. Kol’ko je samo ratova bilo. Tuga, beda, ogadi se čoveku i život i čovek, pa opet sve to prođe, zaboravi se. Nigdi iz kuće nisam mrdn’o, osim u vojski kad sam bio, a živeo sam u deset država. Ni jedna nije valjala.
 
Vol’o sam sinove, više neg’ mati što ih je volela, a volela ih je, k’o što samo mati ume, samo što   se to ne sme kasti, jer niko ne bi verov’o. Izrasli u čestite ljude, na moj ponos i diku. A tek unuke kako sam vol’o, to zna samo deda. E, ondak sam praunuke prepustio sinovima, da i oni uživaju da budu dede.
 
Cela sam se veka žalio da me bolu noge, glava, leđa, a ja sam to samo zato da sakrijem šta me stvarno bole. Namrštim se i kažem mani me, Katice, nije mi sad do toga, ako je mislila da idemo negdi u goste, il’ na Slavu. Kad bi me ipak naterala, jer su kumovi kaz’li da će se na nas naljutiti ako ne dođemo na Slavu, ja bi’ iš’o, al’ sam znao šta će se desiti kad tamburaši zasviraju Ankinu pesmu, a svaka je pesma Ankina, pa sam brin’o da ne pokvarim kumovima Slavu, kad umrem za astalom. Nisam, jer sam se tako zarek’o, al’ je uvek malo falilo. Učini mi se da ću zaplakati, al’ oči se zainat stisnu, ne daju duši da se iscedi, da mi bar nekad bude lakše. Kol’ko su mi samo puta suze krenule, ja se obradujem, mislim zaplakaću, al’ one, kad se oku približe, negde zaglave, pa bude teže neg’ što je bilo dok nisu odnekut krenule. Ost’o sam ih željan. Evo, sad bi’ mog’o plakati k’o kiša, al’ neće one. Ne daju da moju Anku zadnji put okupam.
 
Kol’ko nas sa neba Tito gleda, tol’ko nas i Bog gleda. Nema od tog’ ništa, al’ volu ljudi da veruju da je neko drugi zadužen za njih više od njih samih, pa sve čekaju ako ne učine kakvo zlo da će ih, kad, umru, smestiti na neko mesto sa pet zvezdica, pa ne rade ništa, već samo čekaju, jer ko radi taj  greši i zgreši. Plaši se čovek da ne završi u kotlarnici, a da je to stvarno k’o što pričaju, di bi’ nebo s tol’kim pepelom? Ko zna, možda je to ta kosmička prašina. Nikako čovek da  shvati da su i Raj i Pakao u njemu, za života, jer bi ondak mor’o preuzeti odgovornost za svoj život. Ovako, sve se nada da će mu neko oprostiti, jer što bi se on brin’o kad ima tol’ko gorih od njega, pa ako je nebeske pravde, neće baš njemu pripasti mesto do kazana.
 
Da se razumemo, ljubiti nije greh. Ima dovoljno grehova na spisku, može se bez tog jednog, a najmanje zla činiš kad nekog voleš. Ako i činiš, činiš ga i sebi, jednako koliko i onom koga voleš, pa se to poravna. Kol’ko puta čuješ da neko nekog, il’ nešto ne vole? Zar to nije veći greh? Lako je ne voleti nešto što ne voleš, al’ ajd probaj da ne voleš nešto što voleš.
 
Jedino ja bi’ znao, kad bi pokatkad Anka našla nekog, ne zato što je ona ‘tela, već zato što je to ‘tela njena mladost. I uvek je pazila da niko ne sazna, da sina ne sramoti. Nikad za nju selo nije imalo ružne reči, samo falu, a da se saznalo, niko je ne bi razum’o, takvo je selo. Ja bi se radov’o kad bi našla nekog, dok je mlađa bila, posle nije nikog imala. Nad’o sam se da će je taj možda ženiti, da joj lakši život bude, a možda bi ga i zavolela. Bio sam k’o ker ljubomoran, al’ sam se radov’o zbog nje, jer od tog što je ja volem nije imala ništa, pa sam se nad’o da će je taj neko voleti i usrećiti. Tad bi mi se grudi pokidale i bolelo me sve što boleti može, al’ sam se nad’o da je moja Anka najzad našla svoju sreću. Pomišlj’o sam, ako bi drugog zavolela, ondak joj ne bi teško palo da čuje da sam umro, pa bih i ja najzad mog’o da se smirim. Nije takvog bilo, a možda Anka i nije dala da je neko drugi vole. Imala je važnijeg posla. Čestit čovek, il’ žena, najmanje o sebi vodi računa.
A možda je samoćom moja Anka ‘tela za života da okaje naš jednodnevni greh?
 
Sama je Anka sina podizala i stvorila od njega čestita čoveka. Nije povuk’o na svog babu, koji ga se setio tek kad je za vojsku i ženidbu stas’o i ‘teo da ga vodi kod sebe, kad ga ostavila žena zbog koje je Anku i njega napustio, dok je ovaj još bio sasvim mali, al’ mu sin kaz’o kad ti dosad nisam treb’o, ne trebam ti ni sad. Dobro mu je i kaz’o. Niko nikad Anki nije pomag’o, a brinula je o svima. Kad je muž napustio zbog druge, ostala je sa malim detetom, bolesnom babom, babom od kog koristi nije bilo, jer je uvek bio pijan i materom, koja je u dalekoj varoši radila, pa je samo katkad kući navraćala. Moja Anka ih je dvorila i dodvorila, sina iškolovala i na kraju ostala sama, a ja nisam znao kako da joj pomognem. U jesen, kad kamion sa drvima kroz selo prođe, ja ga stopiram i dam mu pola novaca i više, da ode pred Ankinu kuću, da kaže da mu ostalo još tih pet meteri, pa bi dao u po cene i još će joj iseći na koju meru bude ‘tela, za njen šporet, pa se Anka obraduje što je dobro prošla sa ogrevom. Dok joj je mati bila živa, im’o sam s poštarom dogovor da joj da više novaca i da kaže da su povećali penzije, samo nisu stigli da jave na radiju. Imala je Anka više novaca od mene, slao joj sin iz varoši, al’ sam vol’o da nekako pomognem, a da ona to ne zna. Sinu sam joj slao novaca, dok je studir’o, al’ po malo, da ne posumnja i potpisiv’o sam tako da se ne pozna ko šalje. Čudio se sigurno, al’ kad si momak nije te puno briga od koga je, važno da stiže. Isto tako i kad je bio u vojski, u Mostaru, a pakete sam slao na ceo vod, on bi to svakako sa njima sve delio. Naopako, da je Anka kojim slučajem saznala, o’ma bi mi oči iskopala, nema veze što me vole, tak’a je čestita i ponosita bila, a bila je mal’ko i prgava. Jedared, dok smo još divanili, kaz’o sam joj da je k’o tigrica, pa se naljutila.
 
Ja sam nju do jutros vol’o k’o muškarac. To niko ne bi verov’o, ko ni ti što ne veruješ. Katica i ja u krevetu smo k’o brat i sestra već četrdeset godina, a sa Ankom bi’ mog’o, osetim to, sramota je to i pomisliti, al’ je tako. Lepa mi je ostala k’o prvog dana kad sam je ugled’o. Kad bi je neko od mlađih  pomen’o, kaz’o bi baba Anka, a ja se štrecnem, kako za nju može kasti da je baba, kad je k’o devojčica i lepa k’o što treba žena da je lepa. Želeo sam da milujem te njene bore i milov’o bi’ ih, k’o da ih nema, jer ja to ni ne vidim. Ost’o sam je željan, al’ ja je nisam vol’o samo onako k’o što se žena vole.
 
Čudiš se kako znam da me Anka volela do zadnjeg časa? Ne čudi se, jer bi’ mog’o pomisliti da te niko ne vole, čim ne znaš kako je to kad te neko vole. To se oseti. Ne kaže se badava da su to osećanja. Tol’ke su knjige o tim pisane, nešto malo sam čit’o, al’ sam brzo batalio, kad sam vid’o da ni učene glave na kraju ne umeju da objasne ljubav.
 
Kol’ko smo se puta Anka i ja rastajali. Bilo je da se po dve godine ne sretnemo ni na vašaru, a ja nikog ne pitam za nju, da me ne bi pitali “Je l’, a šta tebe tol’ko zanima šta je s Ankom”, a moglo bi i do nje doći da sam se raspitiv’o, pa bi znala da još mislim na nju. A znala je, osećala je i bez tog da se raspitivam, samo nisam ‘teo da bude sigurna, da ne kaže “E, sad mi ga je dosta, preter’o je”,  pa da me više ne vole. A ne bi mogla da me ne vole, samo bi se mučila i inatila neko vreme, pa bi me opet volela. Ne moš ti sotim da se boriš. K’o što ja ne mogu nju da ne volem, tako se ni ona ne pita. Kol’ko puta je ‘tela da me ne vole, pa opet ništa.
 
Najmanje sam se priseć’o salaša, na kom smo se samo tog jednog dana, voleli k’o muškarac i žena, ne zato što nisam ‘teo da se prisećam, već nisam smeo. Plašio sam se da se krv ne pokrene, da ne priznam sebi da bi’ je ljubio cela veka, nema veze što je žmurila, pa sam mislio da nije mogla da me gleda, jer sam tol’ko stariji. A ljubio bi’ je i vol’o bi je k’o muškarac sve do jutros. I tog’ sam ost’o željan.
 
Katicu nikad nisam prevario s nekom, al’ Anku jesam. Zavolem neku, al’ nije da je baš zavolem, nego napravim sebi da tako liči, pa bude lepo, al’ se ondak priupitam šta to meni treba kad nije ni nalik k’o što je s Ankom, pa se razbucamo. Ja joj kažem da joj ne trebam ja, već neko ko će je zapravo voleti, ondak ona plače i kaže da je niko k’o ja  nije vol’o, a ja se pitam sa kak’im je dosad bila, kad joj je to malo srca što sam joj dao tako veliko i probam da je utešim da će i nju neko voleti zapravo, a ne k’o ja, da se samo trudi. Ondak mi bude krivo što sam mislio da bi mog’o zavoleti drugu, a ja sam ustvari samo ‘teo da se razonodim i ubijem vreme, kad neće ono mene da ubije. Sad se čudim kako mi nije kod drugih smetalo to što su bile mlađe jednako k’o što je  moja Anka bila.
 
Nema više moje Anke. Skoro da mi je krivo što nikad Bogu nisam verov’o. Da jesam, sad bi se mog’o nadati da ćemo negdi najzad biti zajedno, a nećemo. Možda i ne treba. Zar je malo što  smo pola veka proveli zajedno?”
 
Dlanovi su mi bili ulepljeni od ratluka, koji se sav istopio. Gled’o sam deda Lazine oči, koje su, činilo se, postale nekako vesele. Ućut’o je, a ja nisam znao šta bi’ kaz’o. Doneću ti vode, kaz’o sam, al’ sam jedva ust’o. Telo mi je drhtalo, kao da je u groznici, a nije. Nešto mi je i vazduha zafalilo i sav sam nešto bio smušen. Nisam znao ni šta ću kasti baba Katici, što ne uđemo u kuću i kako ću joj dati onaj istopljen ratluk. Nisam joj ni dao, već sam ga bacio iza kuće, a njoj sam kaz’o da smo nešto majstorisali, pa bi’ samo ruke da operem i da se ne bi’ zadržav’o. Požurio sam natrag do deda Laze i nisam ni čuo šta baba Katica viče za mnom. Kad sam mu priš’o, bokal mi je samo isklizn’o iz ruke i pao na zemlju. Deda Laza je, naslonjen na dud, nepomično sedeo. Vik’o sam deda Lazo, deda Lazo, al’ badava. Nije me čuo, inače bi se odazv’o. Izgledalo je k’o da se smeška. Kapci su mu bili spušteni, a lice mokro, k’o da je umiven. Iz očiju mu se još uvek nešto cedilo. Da su suze, bilo bi, valda, u kapljicama. Ne znam šta je to bilo, suze sigurno nisu.
 
Sa’ranili smo ga u četvrtak. Nije bilo puno sveta, samo familija i još nas nekol’ko, kojima kiša nije smetala. Baba Katica je zvala popu, iako deda Laza to nije ‘teo. “Di od sramote da ga sa’ranimo bez pope”, kaz’la je baba Katica, a sinovi se nisu mešali. Meni bilo krivo, šta joj je teško bilo da poštuje njegovu volju. ‘Teo sam popu pitati da l’ zna da je u nekom selu ovih dana neka Anka umrla, al’ sam se predomislio, nisam ‘teo da me pitaju “A što pitaš?”. Ja nisam ni čuo dok je popa pev’o. Čuo sam nekakav hor, neku muziku, k’o na filmu kad prikažu saranu, pa nasnime muziku, da bude tužnije ovima što gledaju. ‘Teo sam da plačem, mislio sam pokidaće mi se sve u grudima. Krenu suze, al’ zaglave negdi blizu oka, pa bude teže neg’ što je bilo dok nisam ‘teo da plačem.
« Poslednja izmena: 20-09-2013, 22:02:33 od strane MaNi »
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Budi tu
« Odgovor #41 poslato: 20-09-2013, 22:01:50 »

Budi tu

Budi tu, da manje pušim,
da tišina bolje zvuči,
da imam lozinku za osmeh,
da mi ne bude teško kad mi je teško,
da razgovaramo, dok samujem,
da me bockaš i miluješ rečima,
da ne budem tužan,
dok slušam tužne pesme,
budi tu, da znam da si tu.

Budi tu, jer tu ti je mesto,
tu si na sigurnom, tu si lepša,
tu ni ja nisam loš,
tu ne boli,
tu je bolje od bilo kog tamo.

Budi tu,
da mi tu nedostaješ
kad ne budeš više tu.  :xq049:
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Ne smeš da mi budeš tako lepa!
« Odgovor #42 poslato: 21-09-2013, 22:56:18 »

Ne smeš da mi budeš tako lepa!

Ne smeš da mi budeš tako lepa!
Mislim, nije zabranjeno, al’ nije ni dozvoljeno.
Šta ako, naprimer, imam slabo srce, pa se dogodi
ono što nije zabranjeno, al’ nije ni dozvoljeno?
Gde ćeš biti kada mi nedostaješ, a već mi nedostaješ
i šta ćeš kad ti dosadi da te onoliko ljubim
i da ti onoliko šapućem onolike nežnosti?
Kako ćeš ljudima objasniti šta si na meni našla?
Kako ćeš mi na oči izaći kad shvatiš da iz njih ne izlaziš?
Kako ćeš sebi objasniti moj izgovor za ruku na tvom kolenu-
pridržavam ti srce da ne siđe u pete iz straha od sreće...
Budalo jedna, šta ću s tolikim pesmama? Ko bi to čitao?
Svi bi se pitali ko si, čija si i da li je moguće
da si toliko lepa da moram da ti to branim
iz straha da mi srce ne bi izdržalo toliku lepotu,
a lepša si od sebe i bolji sam od sebe
otkad si se pojavila tako lepa u mom ružnom životu,
pa se izgleda mom, naprimer, slabom srcu
dešava ono što nije zabranjeno,
al’ nije ni dozvoljeno.  :xq049:
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Sinko
« Odgovor #43 poslato: 29-09-2013, 21:22:22 »

Sinko

E, moj sinko, put koji je pred tobom mogao bih vezanih očiju preći,
al’ kakva je radost znati na kom će ti se mestu srce pomeriti?
Od male će ti koristi duga svetla biti,
kada ti, preko pune linije, nečija duša krene u susret.

Ti si ja iz najboljih dana, za koje sam mislio da su najgori,
iz najgorih noći, za koje sam mislio da su najbolje.
Neprijatno ti je što te tako dobro znam?
Pusti to, sva su srca čednija od mog, pa se ne stidim.
Znam na kojoj krivini ti je srce produžilo pravo,
i bolje od tebe znam kako si ga izvukao iz ambisa,
uveren da si stekao korisno iskustvo.
Znam kako si ga ravnodušno negovao,
verujući da je odbolovalo sve buduće boljke
i kako si se radovao kada je počelo na kamen da liči.
Najmekša su ona što na kamen liče.
Ne brini, to kažem samo tebi.
Glupavo ti to tvoje srce, sinko,
al’ nemoj se jediti, ni tuđa nisu pametnija.

Ne pitaj za savet, ni sebe ne bih umeo posavetovati.
Tek treba da stekneš ono što ćeš za sobom ostaviti,
a ja pakujem ono što ću poneti sa sobom.
Da, naći će se mesta i za prvu ljubav,
koju pamtim samo po rednom broju.
Ne veruješ mi, al’ tvoje nikad više i moje nikad više nisu isto.
Prva ljubav je epizoda, poslednju tek treba da zaslužiš.
Prvu si prepoznao kada se desila,
poslednju ćeš poznati tek kada prođe.

Žurim na put. Žmurim, jer me ni jedna krivina ne može iznenaditi,
a nečija duga svetla tebi su namenjena,
da te zaslepe i navedu da pređeš punu liniju
i isprekidanim dahom ispišeš stranice istorije srca.

Ne slušaj, sinko, ni mudrije od mene
i ne dozvoli nikom da ti se obraća sa „sinko“.
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Druga strana ljubavi
« Odgovor #44 poslato: 07-11-2013, 22:42:07 »

Druga strana ljubavi

Nakon mnogo godina,
sretnemo voljeno biće
koje nas je „oduvek i zauvek“ volelo.
Nije to pravi susret,
već skrivanje pogleda od pogleda
i nagli prelazak na drugu stranu ulice.
Nema na nama šta da se vidi,
nema od nas šta da se čuje,
nema šta da nam se kaže.
Bili smo voljeni, to se ne prašta.
Nismo mi za istu stranu.
Neko od nas dolazi tamo
odakle neko od nas odlazi.
Nema svrhe zastajati i raspitivati se
kako je tamo kuda smo se uputili,
sami ćemo se uveriti.
Sami.
 
Možda nas ne prepoznaju?
Bez njih ne ličimo na sebe.
Možda nas ne vide?
Možda nikog više ne vide?
Možda nije do toga što ih još uvek volimo?
Možda je bolje na drugoj strani?
Neka, samo neka je njima bolje.
Nema nikog, osim nas, na našoj strani.  :xq049:
 
« Poslednja izmena: 07-11-2013, 22:42:34 od strane MaNi »
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Čudna pesma
« Odgovor #45 poslato: 19-11-2013, 17:59:06 »

Čudna pesma

Nosim u sebi tajne,
kojima bih i tebi i sebi olakšao život
kada bih umeo da ih otkrijem i da ih objasnim,
al’ ja nisam mudrac, već nosilac tajni
koje ću odneti u grob.
Mogu samo da ti kažem
da verujem čudnom i retkom verom,
nadam se čudnom i retkom nadom
i volim čudnom i retkom ljubavlju.
Nije to lako, nije čak ni lepo,
al’ ja tako moram, ne pitaj zašto.

Još uvek tražim ljude u ljudima.
Sve više je onih kojima bi čovek,
kada bi ih opsovao, opoganio psovku.
Jedino uz ljude u ljudima
u meni ima čoveka, koji se pita
kakva je to snaga žene u ženi,
kad uspe tako skromna
da napravi ravnotežu spram neljudi,
da ispravi nepravdu što nema pravde
i stvori čudnog i retkog čoveka u meni,
kog sam čitavog života tražio?  :xq049:
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Kažeš...
« Odgovor #46 poslato: 29-12-2013, 12:56:45 »

Kažeš...

To je samo nekoliko dana, kažeš.
I „samo“ nekoliko noći.
Jedva čekam da se vratim, kažeš.
Jedva čekam da prestaneš da odlaziš.
Ne znam šta da kažem, kažeš.
Pričaj bilo šta.
Nasmej se, molim te, kažeš.
Čemu?
Ne, nisi patetičan, samo si tužan, kažeš.
Samo sam tužan.  :xq049:
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Prinesi usnama noć
« Odgovor #47 poslato: 03-03-2014, 01:16:50 »

Prinesi usnama noć

Prinesi usnama noć, dahom je zagolicaj
i slatkim, bezobraznim rečima pozlati,
onako kako to meni radiš
kad ti se hoće,
a uvek ti se hoće,
jer ti se može,
pa se i meni može
kad si toliko lepa
(a lepa si koliko si voljena).
Prinesi usnama noć, dahom je zagrej,
nek’ se preznoji od želje da te ima,
nek’ drhti od treme kao da si joj prva,
nek’ strepi da ćeš jutrom nestati,
nek’ se potrudi da te nikad ne izgubi.
Prinesi usnama noć,
nek’ joj bude onako
kako bi noćas trebalo biti meni.  :xq049:
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

pcelica.m

  • Zvezda u usponu
  • ****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 4383
    • Global Webmasters
Odg: GORAN TADIC-ljubavna poezija
« Odgovor #48 poslato: 26-06-2014, 21:00:15 »

Čuješ li

Čuješ li kako je blaga tišina nekapnute suze?
Dobro je ponekad zaplakati uz smešak.
To su one tuge zbog prohujale radosti,
koja se suzama ne sme naružiti,
jer bolje je što je prošlo, nego da nije bilo.
A možda bi bolje bilo da nije bilo,
kad nikada više biti neće?
Čuješ li kako ćutim tugu zbog toga?
Dobro je ponekad prećutati
da ne umem bez tebe.
Zašto da te mučim svojom mukom?
Bolje da ćutim i da te volim,
to ne možeš čuti.   
Sačuvana
Izdavanje stanova u Beogradu po veoma povoljnim cenama. Posetite Rent a car Beograd.
| Stakla za kuhinje | MultiLac Baby kesice

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
Odg: GORAN TADIC-ljubavna poezija
« Odgovor #49 poslato: 23-09-2014, 14:39:53 »

Pcelice, raduje me sto uzivas u poeziji Gorana Tadica  :xq011:
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Nikad nećeš biti bivša
« Odgovor #50 poslato: 23-09-2014, 14:47:41 »

Nikad nećeš biti bivša

Nikad nećeš biti bivša.
U misli bi mi, kao u san, dolazila
da me pitaš znam li zašto ne mogu da spavam,
jesam li konačno srećan tako sam,
da li znam da sam ti bio važniji od svega
i da si me volela više no što zaslužujem,
više no što me je iko ikada voleo,
pa bi se u srce spustila
da te želja mine,
da proveriš ima li koga,
da se prisetiš srećnih dana i noći
dok si u njemu stanovala,
da čuješ prazninu kojom je ispunjeno,
da čuješ odjek neizgovorenih reči,
da proveriš da li i dalje drhti za tobom,
ili ne može da dočeka da zauvek prestane
da drhti od uspomene na tebe.

Nikad nećeš biti bivša.
U san bih ti dolazio da cvilim,
da objašnjavam, da te podsećam,
da molim da saslušaš,
da molim da pokušaš da shvatiš
da su moji ostaci koje si zatekla
jedva preživeli život,
da ne znaju za šta su krivi
onima kojima ništa nisu skrivili,
da ne veruju nikom,
da više ne umeju
i ne samo da ne umeju,
nego neće da vole,
za inat onima koje su voleli,
onako kako ih niko neće voleti,
da te pitam odakle ti snage
da me oživiš,
da me naučiš da ti verujem
i da pristanem da te volim,
lepše no ikoga,
za inat onima  koje sam volelo,
onako kako ih niko neće voleti.

Nikad nećeš biti bivša.
Budućih za mene nema.
Naslušao sam se zakletvi i obećanja.
Ne želim nikom zlo,
ali neka nekog drugog
sustigne ljubav kakvom sam
pre tebe bio voljen.
Malo mi je budućnosti ostalo
da bih je protraćio poluživotom
kakvim sam umirao dok te nisam sreo.

Život nije fer.
Bolje ću od tebe proći
meni je tebe dao da za tebe živim dok sam živ,
a tebi mene da za mene živiš i kad ostaneš bez mene,
pa tako ni ja tebi nikad neću biti bivši. :xq049:
« Poslednja izmena: 22-04-2015, 23:40:38 od strane MaNi »
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić

MaNi

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 119
GORAN TADIC-Nije da mi nedostaješ
« Odgovor #51 poslato: 22-04-2015, 23:39:06 »

Nije da mi nedostaješ

Nije da mi nedostaješ,
nego nemam s kim da razmišljam,
pa razmišljam s tobom,
onako, tek da nešto radimo,
da nam pamet ne otupi
k’o što su nam srca otupela,
pa se prave da se ne poznaju
i ne sete se da pitaju jedno drugo
kako zdravlje, ima li šta novo, ima li šta staro,
ili se uspomene na silu zaboravljaju?

Nije da mi nedostaješ, nego nemam za koga da živim,
dođe mi da umrem, a ni to nemam za koga,
pa bih noćas da umrem za tebe,
u ime starih dana i noći kada sam za tebe živeo.

Nije da mi nedostaješ, nego pišem pesmu,
pa se setih da ne mogu da zaboravim
da smo jedno drugom suđeni
i da naše vreme tek dolazi,
ali kasno, jer smo ga potrošili
na nešto što će nam zauvek nedostajati.  :xq049:
« Poslednja izmena: 22-04-2015, 23:41:11 od strane MaNi »
Sačuvana
"Nemojte da se čudite što često ćutim, jer niko od Vas ne zna sa kakvom se budalom ja u sebi borim, ne dozvoljavajući joj da izađe van." - Ivo Andrić
 

Stranica je napravljena za 0.137 sekundi sa 19 upita.