Forum Beograd Jagodina Ćuprija Paraćin

Razne zanimljive teme => Književnost - Umetnost - Kultura => Fotografija => Temu započeo: zs 09-06-2007, 00:26:23

Naslov: Pucnji u srce
Poruka od: zs 09-06-2007, 00:26:23
Autor: JEN GRAVES; The News Tribune
Objavljeno: 1. jula 2005 09:48 AM

Kako ja to vidim, Pulicerova nagrada za fotografiju se daje za najrečitiju vizuelnu priču najveće moguće istine.
Stoga mi više od 100 nagradjenih fotografija prikazanih u Vašingtonskom drževnom istorijskom muzeju daje ogromnu nadu – i srceparajući očaj.
Da li je moguće da naša mogućnost da ispričamo istinu o nama samima toliko varira? Možemo li zaista da budemo odrečni prema kompleksnostima naših ratova u Iraku i Avganistanu? Sa slikama kao što su neke od onih koje smo videli sa tih mesta, kako to da smo naučili toliko malo?

Ova nagrada potiče iz 1942. godine. 1968 je podeljena u dve kategorije, "najnovije vesti" i "atraktivna" fotografija, nagradjujući fotografovu mogućnost da napravi slike isto koliko i da ih snimi.

Svaki pobednik se pojavio u američkim publikacijama. Kroz mnogo godina su predstavljani kroz jednu fotografiju na toj izložbi, od kojih je većina bila deo šireg portfelja koji su osvajali nagrade. To je istina, na primer Joe Rosenthalova pobednička fotografija iz 1945 godine, fotografija vojnika koji podiže zastavu na Iwo Jimi.

Teško je zamisliti bogatiju istorijsku izložbu. Iza svake fotografije stoji priča.

Devojka koja vrišti u strahu iznad tela ubijenog protestanta iz Kent državnog univerziteta je u stvari 14-to godišnja devojčica odbegla od kuće. Roditelji su je pronašli kada su videli fotografiju.

Coretta Scott King hrabri svoju kćerku na sahrani svoga supruga, Martin Luther Kinga mladjeg. Ne mnogo pre doga, Scott King je čula da niko iz medija ne šalje crne novinare.

Morala je da pozove fotografja Moneta Sleeta mladjeg sama, preteci da će sprečiti ulazak svim fotografima ukoliko mu nije dozvoljen ulaz. Njegova fotografija se pojaila u Ebony časopisu.

Mnoge od tih slika su brutalne, ali nijedna nije dobrovoljna. Nema poštenog načina da se snimi lepa fotografija mržnje.
Svaki osmeh na licu posmatrača sa fotografije vešanja pretučene žrtve u Bankoku iz 1976 godine je upozorenje. Iste godine, mladi belac sa pogledom gnušanja ranjava bespomoćnog crnca na gradskom trgu u Bostonu. Njegovo oružje je Jarbol američne zastave.

Neke od slika, uglavnom sa početka veka, dolaze kao moralno obojene. Drugima jednostano nedostaje napor, ali mnogi fotografi su bili hrabri i kreativni. Oni su rizikovali svoje živote i patnje preko svojih subjekata.

Jedno od najtužnijih poglavlja u istoriji pulicerove nagrade je fotografija Kevina Artera iz 1993 godine. Fotografija sudanskog deteta u kandžama ptice grabljivice kako pokušava da dopuže do mesta sa hranom.

Nakon što je napravio zadivljujuću sliku, Carter je oterao grabljivicu, ali nije pokupio dete. To je nešto zbog čega je duboko zažalio, ali novinarima je bilo rečeno da ne dodiruju žrtve gladi.

Carter je imao 33 godine kada je osvojio pulicerovu nagradu za tu fotografiju, i te iste godine policija je pronašla njegovo telo, očigledno samoubistvo.

Zahvalnost, heroizam i upornost su takodje prisutni na tim slikama. Poljubac srednjoškolaca u detroitu ispred table i poster mačeta na pobedniku iz 1989.

Na više od jedne pobedničke slike vatrogasci i timovi za spašavanje spasavaju žrtve ili daju sve od sebe.

Krici radosti nove majke kada njena beba dolazi da se odmori na njenim grudima po prvi put, na fotografiji Brian-a Lankera iz 1973. godine. To je dvostruko srećan zgoditak, kasnije žena se udala za Lankera i oni su i dalje zajedno.

Kurator izložbe Cyma Rubin intervjuisala je sve žive fotografe za četiri godine koliko ona organizuje izložbu.

To je predstavljeno pod pokroviteljstvom Neseum, interaktivnih vesti muzeja koji trebaju da se otvore u Vašingtonu 2007-me.

Rubin je obilje informacija, i žena koja se ne boji da načini uredničke izbore. Ona je odbila da pošalje izložbu u Kinu zato što su izvršitelji planirali da iseku fotografiju iz 1989 godine, fotografiju poraženih demonstranata sa trga Tjenmen.

A od pobedničkog portfelja Courier-Journal & Louisville Times-a iz 1976, Rubin nije izabrala često vidjenu sliku crnog i belog studenta koji se rukuju – za koju je rekla da je nameštena.

Umesto te, izabrala je snimak mećave plakata na kojima je pisalo "Čast Božjem sudu" – "Božji sud" je bilo rasno podvajanje.

Vazno prikazati 2005. godinu, kako ne bi zaboravili da teroristi nisu jedni koji su sposobni da preokrenu religiju u okrutnost.

Pošteno potrebni su nam podsetnici razumevanja, osuda od nedostatka dvosmislenosti u mutnim fogorafijama koje je Rubin izabrala iz Iraka – koje su fokusirane skoro ekskluzivno na američkim snagama – kao uporedjenje sa moćnim vizijama iz Vijentama.

Vidimo odredjenje, dovitljivost i žrtvu amerikanaca. Ali iračani su prikazivani samo kao žrtve spašene od strane amerikanaca – mladi iračanin sa amputiranim udovima koji se prebačen u Baz oblast. Ili su oni prikazivani kao monstrumi – buntovnici koji besno urliču kao pobednici iznad zapanjenog Humvee-a.

Rubinin izbor iz rata u Afganistanu je prelep, pun boja i kompozicije, ali ipak sa lukavstvom koja je hladno udaljava. Oni izgledaju nesposobni da zagrebu čak i površinu te zemlje i njenog zaveštanja katastrofe.

Iz Vijentama dolaze dve nezaboravno komplikovane scene, i kadar malo znanog moćnika koji se podiže iznad političkog da postane realan i ličan.
Huznh Cong Ut fotografisao je golu devojku koja vrišti od opekotina napalmom kako  trči prema njemu tražeći pomoć.

Eddie Adams je fotografisao kako Južno Vijentamski general ubija poručnika Viet Cong-a u lice. Poručnik je ubio osmočlanu Južno vijetnamsku vojnu grupu.

Usamljeni vojnik tumara spaljenom džunglom. Porodica oslobodjenog ratnog vojnog zatvorenika trči mu u zagrljaj. Veteran bez nogu sa bebom u krilu gleda zamisljeno iz svojih invalidskih kolica prolazak parade za dan oružanih snaga.

Dve južnovijetnamske makje i njihova deca očajnički plivaju ka opstanku.

Ima mnogo mogućih razloga zašto su savremeni ratni pulicerovi predstavnici na ovoj izložbi strašno jednodimenzioni, zbog čega svaka slika izgleda da govori samo jednu rečenicu, ne celu priču.

Današnji novinari, za razliku od svohih predhodnika, su često "stopljeni" u vojne jedinice. Oni borave sa američkim vojnicima koji im štite živote. Takvo ugrađivanje jednostavno može da postane sinonim cenzure. Neki fotografi sa izložbe nisu bili "stopljeni", ali i na njihovim fotografijama postoji osećaj nedostatka šire vizije.

Moguće je da jednostavno nismo dovoljno dugo bili u ratu kako bi se pojavile fotografije iz Iraka i Afganistana poput onih iz Vijetnama.
Ili da su američke štampane publikacije postale stidljive i poremećene sopstvenim ratom za opstanak.

Onda, opet, uredništvo je sve. Čudnovato, Rubin je najčešće za ukor. Ona je rekla da nije izabrala za izložbu fotografije "krv i utroba" iz pobedničkog portfelja iz Iraka Associated Pressa, na primer, zato sto "vidjamo ih svaki dan, mi vec znamo sve o tome".

Kako to možemo znati? Amerikanci nikada nisu bili tako uvredjeni od strane i jednog Američkog rata u istoriji.

Postali smo država koja plaća rat bez gledanja, i ova izložba ne popravlja pogrešno u savremenom smislu reči.

Nedostajuće, na primer, su fotografije iračkih žena koje jadikuju u frustraciji čekajući puštanje rodjaka iz Abu Ghraib zatvora u Bagdadu.
Ukoliko želite da vidite ostale fotografije koje su izostavljene iz godišnjeg portfelja AP-a posetite www.ap.org/pulizer .

Postoji i jedna crna rupa u istoriji pulicerove nagrade, koja sa ove udaljenosti izgleda kao poetski preskok u beleškama. 1946 godine nije dodeljena nagrada. Možda komitet jednostavno nije pronašao pobednika medju nominovanim fotografijama iz 1945-e.

Ali 1945 je takođe godina kada je svet zaustavio diskreditovanjem određenih izveštaja iz Evrope kao Sovjetska propaganda. To je godina kada saznajemo da su nacistički kampovi smrti stvarnost.