Forum Beograd Jagodina Ćuprija Paraćin

Molim vas da se prijavite ili se registrujete.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i dužinom sesije
Napredna pretraga  

Vesti:

Samo za Registrovane članove je moguć pristup u kategoriji '' Ljubav & Sex & Lepotice''
Obavezno pročitajne uslove korišćenja Foruma ->
Uslovi Korišćenja

Autor Tema: Zivka Damnjanovic  (Pročitano 6941 puta)

0 Članovi i 1 gost pregledaju ovu temu.

posmatrac

  • Zvezda
  • ***
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 1110
Zivka Damnjanovic
« poslato: 29-03-2009, 13:39:09 »

Bista u parku pored Velike Morave, neposredno do fontane, skidana je i postavljana vise puta.
Ulica pored parka nosi ime Zivke Damnjanovic.
Postoje dijametralno suprotna misljenja o tome ko je zapravo bila Zivka Damnjanovic.
Evo pogleda i sa jedne i sa druge strane:
("Pobednici pisu istoriju")

 :aq22:

Razliciti pogledi na istu licnost


1)   Kulturni i zabavni život Ćuprije u prošlosti

Društveni život Ćuprije krajem 19.veka bio je slabo razvijen. Povremeno gostovanje po nekog putujućeg pozorišta obeležili su ovaj period. Postojalo je samo crkveno pevačko društvo Morava i čitaonica koja je osnovana 1864.godine. Nešto više aktivnosti u Ćupriji u ovom periodu, bilo je oko češkog Sokolskog društva, jer su Česi i bili nosioci sokolskog pokreta. Imali su razvijen društveni i zabavni život, svoju školu u Ćupriji i lutkarsko pozorište.
Već početkom prošlog veka situacija u gradu se menja. Najpre je osnovano kulturno-umetničko društvo Dušan Popović koje je brojalo 50 članova. Kasnije se na inicijativu Živke Damnjanović, u Ćupriji 24.marta 1938.godine, osniva Kulturno-prosvetni klub. Ovaj klub  obuhvatao je uglavnom intelektualce i studente. Svoju aktivnost razvijao je preko svojih ustanova: narodne čitaonice, biblioteke, orkestra i hora. Organizovane su pozorišne predstave, predavanja iz oblasti umetnosti, kao i čitanja samostalnih radova: književnih prikaza, eseja, satira i pesama.


2)   Knjiga “Mladenovačke varošarije”


Svedok racije

Javio se svedok racije i streljanja 1942. godine Velika nemačka racija u Mladenovcu
Povodom knjige “Mladenovačke varošarije” javio se Janko Milojević iz Kule, vlasnik kafane “Koraćica” (do pre neku godinu servis EI Niš) i dopunio svojim svedočenjem priču o najvećoj tragediji u mladenovačkoj varoši za vreme okupacije 1941/44. godine.

U naselju pokraj mladenovačke Selters banje, iznad Bujagića, preko starog druma, nalazi se “pozajmište”, mesto gde su Nemci streljali logoraše s Banjice i grupu Mladenovčana pohvatanih u velikoj raciji 1942. godine. Tu je bio jedan veliki usek u zemlji širok dvadesetak metara i dugačak oko sto metara, iz kojeg je industrijalac Dragomir Rakić uzimao zemlju za nasipanje terena oko fabrike džakova, a tu su, za vreme okupacije, Nemci imali strelište (danas su tu sagrađene privatne kuće).

Velika racija i streljanje talaca 1942. su najpotresniji događaji u varoši Mladenovac za vreme okupacije a usledili su posle ranjavanja dva Nemca od strane partizanke Živke. Gotovo da nema familije u Mladenovcu koja nije, posredno ili neposredno, bila ugrožena tim događajima i koja nema o tome neku svoju priču. Nemci su u toj raciji uhapsili 127 talaca (po nemačkom dokumentu 72 muškarca i 55 žena) i zatvorili žene u kafane “Central”, koja se nalazila na mestu današnje apoteke u Pijaceti, i muškarce u kafanu “Makedonija” (donedavno prodavnica “Jedinstvo” kod taksi stanice).

Ključnu ulogu u spašavanju talaca odigrao je narodni poslanik Janko Badžak koji se, po brojnim svedočenjima, poneo kao veliki zaštitnik varoši. O tome kako je došlo do racije i kako se završila, ima puno svedočenja.

Živka puca i na Srbe i na Nemce
Sve je počelo na sastanku Okružnog povereništva KPJ za Mladenovac u Duboni. Članica tog povereništva 23-godišnja Živka Damnjanović iz ]uprije (rodom od Smedereva), ubila je jednog jutra s dva hica iz pištolja Jovu Krajišnika takođe člana tog povereništva.

U tom trenutku ostali članovi su bili u susednoj sobi. Živka je rekla da joj je Jova priznao da je oženjen i da ima decu, i pošto je s njim imala ljubavnu vezu u afektu je pucala u njega. To je ogorčilo članove povereništva koji nisu mogli da prihvate Živkine motive i zbog toga što je ona već bila udavana. Živku su odmah vezali i poslali kurira u Beograd da donese odluku iz Pokrajinskog komiteta o njenoj daljoj sudbini. PK je hitno zasedao povodom tog slučaja.

Od pet članova troje je glasalo za smrt, među njima Blagoje Nešković i Buha, a dvoje: Moma Marković i Vera Miletić (majka Mire Marković), koji su i sami bili u intimnoj vezi, protiv smrtne kazne. Tako je kurir doneo u Dubonu presudu - smrt streljanjem. Kada je Živka to doznala ona je u pogodnom trenutku zamolila sekretara Jura Sarića (koji joj je ranije takođe bio ljubavnik), da joj da pištolj i da je oslobodi, a ona će pokušati da preinači presudu tako što će svoj život iskupiti u borbi.

Tako je Živka stigla u Mladenovac 24. decembra, teško ranila dva Nemca, potporučnika Koniga i dr Engelhardta (zrna kroz pluća i trbuh), koji su dokoličarili kod Šamota i ubila pećančevog vojvodu Jocu Vojinovića iz Koraćice, koji je čuvši pucnjavu pošao za njom, a zatim, pritešnjena poterom, u jednom jarku pored kovačnice Blagoja kovača, poslednjim metkom ubila samu sebe.

Po priči, kod mrtve Živke su našli papir: “Polazim u smrt za ideju koja je ispravna”. Koliko je ta ideja ispravna može se prosuditi po letku koji su Nemci bacali iz aviona: “Srbi su odlični strelci, jednim metkom ubijaju sto svojih ljudi”.

Racija i streljanje
Nemci su odmah blokirali grad i konjima nagonili narod koji je bežao izvan grada. Živkino mrtvo telo doneli su kolima u kafanu “Central” gde su bile zatvorene žene, tražeći od njih identifikaciju, sumnjajući da je to Božidarka Damnjanović Kika, koja im je već tada bila poznata. Janko Badžak, vlasnik klanice i mlina, držao je radnike klanice pet dana i noći po kancelarijama plašeći se da će u svojim kućama biti uhapšeni. Isto je uradio i Rakić s radnicima džakare.

Ranjeni Nemci su prebačeni u Beograd u bolnicu a u Mladenovcu je ostala neizvesnost da li će preživeti ili podleći ranama, što bi prouzrokovalo streljanje 100 talaca. Badžak je tih dana neprekidno intervenisao kod Nemaca, ukazujući na činjenicu da je Živka došla sa strane i da nije iz Mladenovca, i da zbog toga ne bi trebalo da stradaju Mladenovčani.

Uspeo je da se već sutradan oslobode žene s decom, a na kraju zadržano je deset talaca iz Mladenovca (Kostica Nenadović, Branka Antonijević, poštareva kći, Voja, kelner kod Šicka, neki Romi uhvaćeni na putevima oko Mladenovca.) koji su sa 40 logoraša dovedenih s Banjice streljani na Seltersu 25. decembra 1942. na mestu zvanom pozajmište.

Skriveni očevidac ove tragedije, Zoran Bujagić, koji i danas stanuje pored pozajmišta, priča da su Nemci taoce dovezli u dva autobusa. Video je da su prvo izveli jednu devojku i dva muškarca, a jedan Nemac s mitraljezom pucao je u njih ležećki s velikog rastojanja, ostali Nemci su samo čuvali stražu. Sve troje su pre streljanja digli ruke i nešto uzvikivali.

Zatim su u grupama izvodili ostale taoce kojima su ruke bile vezane žicom, i odvodili ih u dno strelišta gde ih je sve redom stizala smrt pod mitraljeskom vatrom. Kada je sve bilo gotovo, u komšiluku su pronašli kola i volove a jednog komšiju su primorali da prevozi i sahranjuje mrtve. Nesrećnici su sahranjeni na obližnjoj njivi iznad današnjeg obdaništa Selters.

Očevici iz fabrike džakova kažu da su se Nemci (Kaznena ekspedicija Nemačke iz Beograda), koji su izvršili streljanje, vraćali u grad pevajući.

Kao dodatak ovoj crnoj priči o velikoj raciji 1942. u Mladenovcu pridodaje se jedno ubistvo koje se odigralo Kovačevcu. Predsednik opštine Kovačevac Milenko G izbegao je raciju u Mladenovcu i stigao kući u Kovačevac. Komunisti koji su ga duže vremena tražili to su očekivali u predveče ga posetili. Tražili su od njega hleba a on pošto ih je nahranio pošao je na kapiju da ih isprati.

Upucali su ga sa tri hica iz pištolja. Po jednoj belešci Kike jedan od dvojice ubica bio je Džudža.

Dva spomenika
Dve i po godine docnije Kosticin sin Boško doznao je da komšije Žokana oru preko grobnice pa je otišao tamo i bez odobrenja iskopao svog oca i premestio ga na mladenovačko groblje. Bio je plitko zakopan, među prvima odozgo, u džepovima mu je našao buđelar i paklo “Drine” bez filtera.

Posle toga je na inicijativu Saveza boraca to mesto ograđeno, a kasnije je tu podignut spomenik koji i danas svedoči o ovim događajima. Spomenik danas stoji usamljen i zaboravljen, niko ga ne obilazi, čak ni đaci obližnje osnovne škole za koje bi to bilo idealno mesto za čas istorije.

Ironijom sudbine jedan drugi spomenik vezan za ovu priču doživeo je veliko priznanje. To je spomenik partizanki Živki koji je podignut ispred škole u Senju kod Paraćina, koja nosi i njeno ime. Nekim čudnim sticajem okolnosti, Živka je na ovaj način rehabilitovana iako PK njenu presudu na smrt nikada nije promenio, niti je CK KPJ za Srbiju to učinio. Živkina suluda akcija mogla je za Mladenovac da bude katastrofalna da su Nemci odmah podlegli ranama.

Dr Engelhardt je kasnije preminuo u bolnici što je automatski prouzrokovalo pismeni zahtev iz nemačke divizije za streljanjem još 25 meštana, ali taj predlog nije realizovan (zabeleženo je da se nemačka Kaznena ekspedicija iz Beograda nalazila u Mladenovcu i 31. dec. 1942. pet dana posle egzekucije, a početkom 1943. u hali u Sajmištu bilo je još nekih talaca iz ove racije).

Streljanje sto građana bio bi veliki udarac za Mladenovac jer nije bilo familije u varoši koja nije imala nekoga među taocima u kafanama “Central” i “Makedonija” (maja 1943. zbog dva ubijena i jednog ranjenog Nemca u Dražnju streljano je kod Malog Požarevca 125 zarobljenika za odmazdu, među njima i poznati varošanin Slavko Manojlović).

Zanimljivo je da je ova degutantna priča o sudbini partizanke Živke, poslužila književniku Antoniju Isakoviću kao inspiracija da ispiše svoj romansirani ljubavni roman.

Danas jedini svedok
Svedok nemačke racije i streljanja iz 1942, Janko Milojević (rođ. 1921), tada vlasnik kafane “Koraćica” (do nedavno servis EI Niš), priča da su Nemci došli u njegovu kafanu odmah posle atentata partizanke Živke. “Imao sam tada 22 godine.

Odveli su me pozadi u dvorište i naredili da donesem merdevine da bi pretresli tavan. Sa mnom na tavan je pošao jedan folksdojčer koji je znao srpski a dole je ostao jedan Nemac sa repetiranom puškom. Našao je ispod sena dve metalne kutije pune ulja i u njima dva pištolja. Nisam tada znao čiji su ti pištolji. Odmah su me uhapsili zajedno sa tečom, Ilijom Đelebdžićem, koji je ostao da čeka u kafani. Poveli su nas u fabriku džakova i zatvorili u dve odvojene prostorije.

U trećoj prostoriji je bila Branka Poštarka (Antonijević). Nas troje smo bili tu odvojeni kao direktni krivci , a ostali koji su pohvatani u raciji bili su smešteni kao taoci u kafanama “Makedonija” i “Central”. Sutradan su nas sproveli sve troje u opštinu koja je bila u zgradi sajmišta “Dve kule”. Tu u opštini su bili pored Nemaca i Janko Badžak, vlasnik klanice, Savić, predsednik opštine, šef žandarmerije i drugi službenici. Pre nego što su nas poveli nazad prošao je pored mene jedan poslužitelj i rekao mi: “Biće dobro”.

Tada sam shvatio da sam spašen, verovatno na intervenciju Badžaka, jer je moj deda Vasa Milojević, trgovac svinjama iz Koraćice, bio veliki prijatelj i ortak sa Badžacima. Kada su nas sproveli do kafane “Makedonija” video sam kroz otvorena podrumska vrata da je podrum pun taoca. Jedna grupa, za koju sam kasnije shvatio da je određena za streljanje, stajala je napolje ispred podruma, a preko puta, gde je sad Marinkovićeva kuća, bili su Nemci sa uperenim mitraljezima.

Teču Iliju i Branku zadržaše napolju a mene odvezaše i ubaciše u podrum. Nije prošlo mnogo vremena kad stigoše dva autobusa iz Beograda. U njima su bili gologlavi ljudi u košuljama (bio je decembar) sa vezanim rukama na leđima. Videvši te ljude, Sveta Trifković, geometar i šef katastra u opštini, odahnuvši reče: “Eh braćo, evo nama zamene”.

Ukrcali su u autobuse i ovu grupu Mladenovčana koja je bila ispred podruma i otišli na Selters. Nije prošlo mnogo vremena kad se vratio jedan prazan autobus u koga su ubacili nas petnaestak da kopamo raku i sahranjujemo mrtve. Morao sam to da radim, mislio sam samo kako sam ostao živ. Sahranili smo Mladenovčane na kraj dugačke rake, prema Koraćici.

Tako su kasnije moja braća pronašli i otkopali Iliju, koga sam uvio u zimski kaput. Sahranili su ga u Koraćici. Mene su Nemci pod stražom odveli kući ali su došli sutradan i odveli me na Banjicu. Iz Banjice sam otišao na rad u Berlin, vratio sam se kući u julu 1945. godine. Iz Mladenovca sam otišao 1962. u Novi Sad gde sam 25 godina radio u “Navipu”, u vinariji na Petrovaradinu.

Danas živim u Kuli sa suprugom koja je odavde. Prošle godine, decembra meseca, kod spomenika na Seltersu, u organizaciji Saveza boraca obeležena je godišnjica ovog tragičnog događaja i to je bio prvi i jedini put kada sam prisustvovao. Pozvali su me i ja sam došao iz Kule i bio tamo jedini preživeli učesnik i svedok tog tragičnog 25. decembra 1942. godine.

Mioljub Uzelac

 :aq17:
« Poslednja izmena: 29-03-2009, 13:41:48 od strane posmatrac »
Sačuvana

posmatrac

  • Zvezda
  • ***
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 1110
Одг: Zivka Damnjanovic
« Odgovor #1 poslato: 07-04-2009, 15:45:17 »

Bista u Cupriji, u parku pored Velike Morave:



 :xq002:

 :xq003:

 :aq22: :aq17:

Sačuvana
 

Stranica je napravljena za 0.079 sekundi sa 20 upita.