Artur Rembo – Arthur Rimbaud
Artur Rembo je rođen 1854. u Šarlevilu, gradiću na severu Francuske. Rastao je u porodici
bez oca, pod tutorstvom prestroge i neosetljive majke. Od najranijih školskih dana pokazao je
izuzetnu darovitost dobijajući nagrade iz književnosti i prevođenja i pišući, sa velikom
virtuoznošću, pesme na latinskom jeziku. Sa petnaest godina dobio je prvu nagradu na
konkursu za sastav napisan na latinskom. Tim povodom direktor škole je rekao: "U glavi ovog
deteta ne nastaje ništa banalno. On će biti genije ili Zla ili Dobra." Verovao je da kao umetnik
može da stvori svet umetnosti koji će proizvesti "totalnu obnovu", ako ne društva, a ono bar
umetnika. U maju 1871. piše Polu Demeniju u kojem iznosi svoje viđenje pesnika i poezije:
pesnik mora biti "kradljivac vatre", on mora sići u tamne regije podsvesti da tamo otkrije
čovekovo "ja", koje se bitno razlikuje od spoljašnjeg, stilizovanog, društvenog "ja". U Pismu
vidovitog iste godine Rembo nam otkriva da će raditi na preobražaju svoga bića kako bi sebe
učinio vidovitim, a to se postiže dugim, ogromnim i smišljenim rastrojavanjem svih čula. On
zato mora da upozna sve oblike ljubavi, patnje, ludila, da istražuje samog sebe, da postane
više nego iko veliki bolesnik, veliki zločinac, veliki prokletnik i vrhovni Učenjak kako bi na
kraju stigao do neznanog. To biva istovremeno i njegov životni i pesnički program. Zbog
potrebe da dosegne neki drugi svet daleko od skučene sredine Šarlevila pokušava da pobegne
u Pariz. Na poziv Pola Verlena, tada najistaknutijeg pesnika u Parizu, 1871. godine Rembo
ulazi u pariski pesnički krug, ali bez ikakvih literarnih ambicija u profesionalnom smislu.
Njegov raspusni život sa Verlenom, otrgnutim od žene i porodice, zavšava se dramatično.
Verlen je pucao u Remboa i lakše ga je ranio kada je ovaj rešio da ga napusti i tom prilikom
završio u zatvoru. Rembo se vraća u roditeljsku kuću uz gorko osećanje poraza. Piše knjigu
pesama u prozi Boravak u paklu (1873), svoju duhovnu biografiju, neku vstu izveštaja o
proživljenoj krizi i neuspehu, otrežnjenju. Njegov budući skitnički život proteći će u znaku
potpune duhovne usamljenosti, a njegovi poetski zapisi koje će beležiti pre nego što kao
pesnik konačno ne zaćuti biće prvi poetski tekstovi u istoriji poezije bez namere da se njima
ostvari bilo kakva komunikacija. Prozne pesme Iluminacije (1874) nastaju na granici tišine i
smatraju se vrhuncem Remboovog poetskog dela, najsnažnijim izvorom onoga što danas
zovemo modernim poetskim izrazom. Sa dvadeset jednom godinom prestaje da piše i
nastavlja život kao skitničar, trgovac, krijumčar oružja i istraživač egzotičnih krajeva. Iz
Afrike se vraća u Francusku 1891. zbog tumora na nozi. Umire u 37. godini posle amputacije
noge
Neka od dela:
Une saison en enfer (Boravak u paklu), 1873.
Illuminations (Iluminacije), 1886. (Pretpostavlja se da je tekst napisan u periodu 1872-1873)
Poésies complètes (Sabrani stihovi), 1895. (Prvo objavljivanje ranijih stihova)
Jedna od mojih omiljenih je "Spavac u dolu"
To je zelen-rupa s raspevanom rekom
što srebrne prnje poludelo kači
O travu: tu sunce na bregu dalekom
Blešti: to je dolac što penasto zrači.
Otvorenih usta, tu mlad vojnik spava.
Jastuk mu je plava potočnica sveža.
Bled je, pod oblakom pružen preko trava,
A svetlost mu daždi na zeleni ležaj.
S nogama u cveću, on se u snu smeška,
Kao dete koje muči bolest teška.
Zagrej ga, Prirodo, jer zima ga mori.
Miris mu drhtaje nozdrva ne budi.
Miran, mladić spava, s rukom preko grudi.
Crvena mu rupa s desne strane gori.