Fjodor Mihajlovič Dostojevski (rus. Фёдор Миха́йлович Достое́вский; rođen 11. novembra, odnosno 30. oktobra po starom kalendaru, 1821. godine u Moskvi, preminuo 9. februara, odnosno 28. januara po starom kalendaru, 1881. godine u Sankt Peterburgu) je bio jedan od najvećih pisaca svih vremena.
Završio je vojnu školu. U dvadesetosmoj godini zbog učešća u revolucionarnoj organizaciji bio je osuđen na smrt. Nakon pomilovanja proveo je četiri godine na prisilnom radu u Sibiru.
On je jedan od najuticajnijih pisaca ruske književnosti. Prema širini i značaju uticaja, posebno u modernizmu, on je bio svetski pisac u rangu Šekspira i Servantesa. Realizam Dostojevskog predstavlja svojevrsni prelaz prema modernizmu, jer njegovo stvaranje upravo u epohi modernizma postaje nekom vrstom uzora načina pisanja. Sa aspekta književne tehnike njegovi su romani još uvek bliski realizmu zbog obuhvata celine, načina karakterizacije i dominirajuće naracije, dok dramatični dijalozi, filozofske rasprave i polifonija čine od njega preteču modernizma. Utemeljitelj je psihološkog romana. Po mnogima je i preteča egzistencijalizma
Biografija
Fjodor je bio drugi od sedmoro dece Mihaila i Marije Dostojevski, koji su bili potomci beloruskih imigranata. Porodica Dostojevski vuče poreklo od beloruskih unijatskih (grkokatoličkih) plemića koji su se kasnije vratili u okvire pravoslavlja. Ubrzo pošto je majka umrla od tuberkoloze 1837. godine, on i brat Mihail su poslati u Vojnu akademiju u Sankt Peterburgu. Godine 1839. umro mu je i otac, penzionisani vojni hirurg i nasilni alkoholičar, koji je služio kao doktor u bolnici za siromašne „Marinski“ u Moskvi. Pretpostavlja se da su Mihaila ubili njegovi kmetovi, za koje je poznato da su u više navrata bili ogorčeni Mihailovim ponašanjem u pijanom stanju. Pretpostavlja se da su ga ubili tako što su ga vezali i sipali mu votku u usta dok se nije udavio.[traži se izvor od 11. 2009.] Po drugoj priči, Mihail je umro prirodnom smrću, a nasilno objašnjenje njegove smrti je skovao susedni zemljoposednik da bi lakše kupio njegov posed.[traži se izvor od 11. 2009.]
Fjodoru nije previše dobro išlo u Vojnoj akademiji u Sankt Peterburgu, pošto je bio loš iz matematike koju je prezirao. Umesto toga se posvetio književnosti. Tada je visoko cenio Onore de Balzaka, te je 1843. čak preveo jedno od njegovih najvećih dela, „Evgenija Grande“, na ruski jezik. Dostojevski je počeo da piše svoju dela otprilike u ovo vreme i 1846. se pojavio njegov prvi roman u formi epistolarne proze, „Bedni ljudi“, koji je dobio odlične kritike, a jedan kritičar (Visarion Belinski) je dao čuvenu karakterizaciju: „Rođen je novi Gogolj!“.
Spomenik Dostojevskom u Omsku, mestu gde je bio zatočen.
Dostojevski je uhapšen i zatvoren 23. aprila 1849. pod optužbom da je učestvovao u revolucionarnim aktivnostima protiv Cara Nikolaja I. Na dan 16. novembra iste godine je osuđen na smrt zbog delanja protiv vlasti u sklopu intelektualnog kruga, tzv. Kruga Petraševskog. Posle lažnog streljanja gdu su mu vezane oči i kada je ostavljen na hladnom vremenu da čeka na hitac odreda za streljanje, Dostojevski je pomilovan i upućen na prisilni rad u radnom kampu „Katorga“ u Omsku, u Sibiru. Tokom ovog perioda povećao se broj epileptičnih napada za koje je imao genetsku predispoziciju. Godine 1854. je pušten iz zatvora da bi služio u Sibirskom regimentu. Dostojevski je proveo narednih pet godina kao poručnik u sedmom bataljonu, koji je bio stacioniran u tvrđavi u Semipalatinsku, u današnjem Kazahstanu.
Ovaj period se smatra za prekretnicu u njegovom životu. Dostojevski je napustio ranije političke stavove i vratio se tradicionalnim ruskim vrednostima. Postao je ubeđeni hrišćanin i veliki protivnik filozofije nihilizma. U to vreme je upoznao i Marju Dmitrijevnu Isajevu, udovicu prijatelja iz Sibira, kojom se potom oženio.
Godine 1860. se vratio u Sankt Peterburg, gde započinje nekoliko neuspešnih književnih časopisa sa svojim bratom Mihailom. Dostojevski biva izuzetno potresen smrću supruge 1864, a odmah zatim i smrću svoga brata. Bio je u lošoj finansijskoj situaciji, a morao je da izdržava i udovicu i decu svoga brata. U to vreme je potonuo utonuo u depresiju, kockajući se, često gubeći i zadužujući se.
Dostojevski je imao problem sa kockom. Tako je i jedno od njegovih najpoznatijih dela, „Zločin i kazna“ napisano u rekordno kratkom roku i brzo objavljeno da bi uspeo da isplati kockarske dugove, a pošto ih je otplatio ponovo je ostao gotovo bez novca. U isto vreme je napisao i knjigu „Kockar“ da bi zadovoljio ugovor sa svojim izdavačem.
Dostojevski je u ovo vreme putovao u zapadnu Evropu. Tamo je prvo pokušao da obnovi ljubavnu vezu sa Apolinarijom Suslovom, mladom studentkinjom, ali je ona odbila da se uda za njega. Još jednom mu je slomljeno srce, ali je uskoro upoznao Anu Grigorjevnu, dvadesetogodišnju devojku koja je radila kao stenografkinja, kojom se oženio 1867. U ovom periodu je napisao svoja najveća dela. Od 1873. do 1881. izdaje, ovaj put uspešan, mesečni književni časopis sa kratkim pričama, karikaturama i člancima o aktuelnim dešavanjima — Piščev dnevnik. Časopis je doživeo ogroman uspeh.
Dostojevski je 1877. održao počasni govor na sahrani pesnika Nekrasova, koji je tada pobudio mnoge kontroverze, a godine 1880. održao je poznati Puškinov govor na otvaranju spomenika Puškinu u Moskvi.
Pred kraj života je živeo u gradu Staraja Rusa u Novgorodskoj oblasti, nedaleko od Sankt Peterburga. Umro je 9. februara (28. januara po starom kalendaru), 1881. od problema sa plućima koji su bili izazvanim njegovim epileptičnim napadima. Sahranjen je na groblju „Tihvin“ pri manastiru Aleksandar Nevski, u Sankt Peterburgu, u Rusiji. Procenjuje se da je 40.000 ljudi prisustvovalo njegovoj sahrani. Na njegovom nadgrobnom spomeniku piše: „Zaista, zaista vam kažem, ako zrno pšenično, padnuvši na zemlju, ne umre, onda jedno ostane; ako li umre, mnogo roda rodi.“ (Jevanđelje po Jovanu XII,24), što je i epigraf njegovog poslednjeg romana, „Braća Karamazovi“.
Najpoznatija dela su mu „Zločin i kazna“„“ i „Braća Karamazovi“. U „Zločinu i kazni“ glavni lik, siromašni student, iskušava sebe ponet idejama o „velikim ljudima“ i socijalnoj pravdi. Živeći u najvećoj bedi izgrađuje pogled na svet koji se zasniva na ideji da je društvo suštinski nepravedno, jer omogućava beskorisnim i iskvarenim ljudima da uživaju u bogatstvu, dok istinski vredni ljudi propadaju u siromaštvu bez mogućnosti da razviju i ostvare svoje sposobnosti. Pravosuđe osuđuje sitne zločine, a istorija slavi ljude poput Napoleona koji su odgovorni za smrt hiljada ljudi. Odlučuje da iskuša sebe i da počini zločin koji će mu omogućiti novac za školovanje i čoveka dostojni život. Međutim, pod teretom savesti na kraju se predaje policiji. „Braća Karamazovi“ je poslednja knjiga Dostojevskog. To je roman složene strukture u čijem je središtu sudbina porodice Karamazovih. Osim toga poznati su i njegovi romani „Kockar“ i „Idiot“.
Stvaralaštvo i ime Dostojevskog je vremenom postalo sinonim za duboku psihološku analizu. Dugo su psihološka analiza i kontradiktornost njegovih likova činile da čak i sistematske psihološke teorije značajnih psihologa izgledaju površno. Mnogi teoretičari psihologije, uključujući i samog Sigmunda Frojda, smatrali su Dostojevskog začetnikom psihološke teorije i analize. Osećaj za zlo i ljubav prema slobodi učinili su njegovo delo vrlo relevantnim za 20. vek, vek dva svetska rata, masovnih ubistava i totalitarnih režima. Njegove ideje i inovacije u formi književnog dela, duboko su uticale na mnoge filozofe i pisce, Fridriha Ničea, Albera Kamija, Žana Pola Sartra, Mihaila Bulgakova, itd. Dela sklopljena od kombinacije običnih i svakodnevnih tema sa univerzalnim pitanjima, kao što su vera, patnja i značenje života, i danas bude živo interesovanje čitalaca širom sveta.
Preminuo je 9. februara po novom, odnosno 28. januara po starom, kalendaru, 1881. godine u Sankt Peterburgu. Posle dva dana, njegovo telo je ispratila na groblje bezbrojna gomila naroda, monaštva i sveštenstva. Takva počast odavana je jedino telima preminuluh ruskih careva.
* Bedni ljudi, 1846 - roman u pismima
* Dvojnik, 1846 - psihološka studija na temu razdvojene ličnosti
* Bele noći, 1848 - sentimentalni roman
* Netočka Nezvanova, 1849 - nedovršeno delo, prekinuto hapšenjem i odlaskom u Sibir
* Selo Stepančikovo, 1859 - napisano u Sibiru, komični roman s temom o provincijskoj vlasteli
* Poniženi i uvređeni, 1861 - roman-feljton, apologija ljubavi
* Zapisi iz mrtvog doma, 1861 - roman o zatočeništvu, jedan od najbogatijih karakteroloških spisa u istoriji, bilo da je reč o čisto psihološkim, antropološkim ili konkretno literarnim ostvarenjima
* Zločin i kazna, 1866 - prelazni oblik prema modernom romanu, virtuozni roman na temu savesti
* Kockar, 1866 - takođe vrsta autobiografskog spisa, roman o urvinama kockarske strasti
* Idiot, 1868 - apologija dobrote, pravoslavlja i lepote
* Zli dusi, 1871-1872 - „antinihilistički roman“
* Mladić, 1875 - filozofsko razmatranje motiva i cilja, neverovatno poniranje u dubinu mlade ljudske duše
* Braća Karamazovi, 1879-1880 - kruna piščevog stvaralaštva, smatra se[ko smatra?] najvećim književnim delom u istoriji svetske literature, filozofsko tumačenje svetlosti pravoslavnog hrišćanstva, roman koji po pravilu, menja čitaočev život
* Zapisi iz podzemlja, 1864 - intimna filozofska ispovest čoveka iz „podzemlja“
* Krotka, 1876 - objavljena unutar piščevog dnevnika, „jedna od najpotresnijih novela očaja“ u svetskoj književnosti
Vikicitat ima kolekciju citata srodnih sa:
Fjodor Mihajlovič Dostojevski
Kći Dostojevskog čudila se svojoj majci što je ona, dvadesetogodišnja devojka, imala hrabrosti da se uda za čoveka od četrdeset i sedam godina. Na to je gospođa Dostojevski odgovorila:
— Tvoj otac bio je u ono vreme mnogo veseliji i mlađi po liku od mladića svog vremena koji su prema tadašnjoj modi svi nosili naočare i izgledali kao profesori zoologije.