Goran Tadic pise i prozu. Kakvu-oseticete kada procitate. AnkaKad god mati pravi krofne, ona kaže “nosi Lazi i Katici”, k’o da sam ja najmlađi u kući. Zanovetam, al’ nikad nije bilo da nisam ‘teo nositi to što im mati šalje. I kad ne mesi, ja kažem idem po testeru, il’ neku drugu alatku, a mati pita šta fali našoj testeri, pa se srdim što pita, kad valda ja znam šta mi treba i pitam ‘oće l’ ona drva testeriti, il’ ja. Kad se malko primirim, pitam da l’ ima nešto za njih, a ona se pravda da nema, kad smo sve pojeli što je u kući bilo.Taman stignem do kapije, a mati viče za mnom “Čekaj, evo ti ratluk, što su Vujkovi doneli kad su na Slavi bili, daj to Katici”, a ja se smeškam, znam da će biti nešto za poneti, pa će baba Katica, kad vidi, kasti “Iju, dete, što si to donosio, onaj keks, što si onomad don’o nisam ni načela, drži to, nosi kući, deci”, a zna da neću nazad nositi. Pitam di je deda Laza, a ona kaže “Eno ga, dangubi po dvorištu”. Ja ga nikad nisam vid’o da ništa ne radi, al’ baba Katica valda zna zašto tako kaže.
Zatek’o sam deda Lazu di sedi pod dudom. Mislio sam da se umorio, a kako i ne bi, star čovek, a vazda je nešto radio. “Šta je, deda Lazo, zabušavaš?”, ‘tedoh da ga zadirkivam, al’ se nije osvrn’o. Bilo mi to čudno, jer je vol’o kad ga zadirkivam. Kad sam mu priš’o, ozbiljno sam se zabrin’o. Bio je crn u licu, k’o zemlja. “Tebi nije dobro, o’ma ću ti doneti vode i šećera”, a on mi tek blagim pokretom šake pokaz’o da se manem toga. Čučn’o sam pred njim, da ga bolje pogledam, a on reče: “Volem da umrem”.
Da je neka druga prilika, svašta bi’ mu kaz’o i zadirkiv’o bi ga, a i on bi se šalio, al’ sam se ovog puta baš zabrin’o i samo sam ćut’o. Ček’o sam da čujem šta će mi kasti. Nije kaz’o ni da kažem baba Katici da nam skuva kafu, nije ni cigaru tražio, samo je ćut’o, čini mi se, čitavu večnost. Šta se kaže nekom ko ‘oće da umre? A star čovek. Otkud ja znam, možda se starcima prikaže, javi, pa sede i čekaju dogovoreno vreme. Kad je neko mlad, pa kaže da ‘oće da umre, ipak se iznenadiš, pa kažeš “Brezveze divaniš, nadživećeš ti mene” i još kažeš pomeri se s mesta, al’ deda Laza je im’o devedesetjednu godinu. Bez obzira na tol’ke njegove godine, ovako nešto nisam očekiv’o. Bio je vitalan i pun duha, što se kaže, a za tak’e misliš da nikad neće umreti. A možda se opet nešto sprda sa mnom? Zna da mu ne mogu na tako nešto ništa uzvratiti. Na posletku, ne pita se on kad će umreti. Jedno je šta bi on možda vol’o, a drugo šta će biti. Ćut’o sam k’o riba.
“Ne znaš ti šta znači četrdesetsedam godina svakog dana umirati”, reče Deda Laza, a ja se umal’ nisam onesvestio, kad sam čuo. Kak’o umiranje, šta bulazni? Ta, svaki dan smo se šegačili i pričali koješta, nikad mi na um nije palo da ima takvu muku, zbog koje bi poželeo da umre. Srce mi je lupalo, mislio sam iskočiće, al’ nisam smeo ništa da kažem, ni da pitam. Ček’o sam da nastavi, al’ sam mislio ako ne progovori istog časa, da ću, namesto njega, pandrknuti.
“Nema više moje Anke”. Aha, znači, ipak je tol’ko loše da ne zna šta priča. Kakva Anka, naopako? Pogled’o me, bile su to najtužnije oči, koje sam u životu vid’o.
“Prvi put ‘teo sam umreti kad me zavolela. Ja sam nju vol’o, ne može se rečima opisati, al’ sam mislio nije važno, volem je, pa šta, al’ kad je i ona mene zavolela, ‘teo sam da umrem. Lako je nju voleti, al’ šta je našla na meni? Bilo me sramota što sam dvadeset godina stariji od nje. Ter’o sam je, a opet, Boga molio da ostane. Nikako nisam im’o pameti da rešim kako da bude najbolje za nju. Ako odem, biće joj teško, ako ostanem, opet teško, da je teram boleće je, da kažem ostani… Kako? Sramota me bilo što sam tol’ko stariji. Ta, ćerka bi mi mogla biti. Sam Bog zna kol’ko me to bolelo, al’ nisam mog’o umreti, a ‘teo sam, jer bi’ tako sve bilo rešeno. A opet, da sam umro, moja Anka bi patila, a to sam najmanje želeo. Tad sam se zarek’o da ću živeti kol’ko Anka bude živela. Nisam ja blesav, znao sam da čovek ne odlučuje kad će umreti, al’ opet…
Uvek sam se lako zaljubljiv’o. Čemu žene služe nego da ih čovek vole? Može ona biti kuvarica, il’ ministarka, svaka vole da bude voljena, a muškarcu je dužnost da ih vole. Svaku sam vol’o, al’ kad sam Anku zavol’o o’ma sam znao da nije isto k’o sa drugim ženama. Ni sad ne znam zašto je to tako, al’ je tako. Nije to bila žena, ne mogu kasti da l’ je anđeo, il’ možda moja duša, znam samo da ja nju nisam vol’o samo onako k’o što se žena vole.
Cela veka slušaš kako se neko za nekog rodi, pa opet nešto ih ne viđaš često kako žive k’o jedno, već jedno i jedno. Kad jako voleš sebe, tu ljubavi nema.
Devedesetjednu godinu imam, a pričam k’o dete, je l’ da? Izlapeo starac, pa priča koješta? E, moj sinko, ovo ti srce divani, a srce ne može k’o mozak da izvetri. Šta je u mom životu bilo važno? Šta sam sve proš’o, ni sanj’o nisam da živ čovek može preživeti tol’ko toga. Kol’ko je samo ratova bilo. Tuga, beda, ogadi se čoveku i život i čovek, pa opet sve to prođe, zaboravi se. Nigdi iz kuće nisam mrdn’o, osim u vojski kad sam bio, a živeo sam u deset država. Ni jedna nije valjala.
Vol’o sam sinove, više neg’ mati što ih je volela, a volela ih je, k’o što samo mati ume, samo što se to ne sme kasti, jer niko ne bi verov’o. Izrasli u čestite ljude, na moj ponos i diku. A tek unuke kako sam vol’o, to zna samo deda. E, ondak sam praunuke prepustio sinovima, da i oni uživaju da budu dede.
Cela sam se veka žalio da me bolu noge, glava, leđa, a ja sam to samo zato da sakrijem šta me stvarno bole. Namrštim se i kažem mani me, Katice, nije mi sad do toga, ako je mislila da idemo negdi u goste, il’ na Slavu. Kad bi me ipak naterala, jer su kumovi kaz’li da će se na nas naljutiti ako ne dođemo na Slavu, ja bi’ iš’o, al’ sam znao šta će se desiti kad tamburaši zasviraju Ankinu pesmu, a svaka je pesma Ankina, pa sam brin’o da ne pokvarim kumovima Slavu, kad umrem za astalom. Nisam, jer sam se tako zarek’o, al’ je uvek malo falilo. Učini mi se da ću zaplakati, al’ oči se zainat stisnu, ne daju duši da se iscedi, da mi bar nekad bude lakše. Kol’ko su mi samo puta suze krenule, ja se obradujem, mislim zaplakaću, al’ one, kad se oku približe, negde zaglave, pa bude teže neg’ što je bilo dok nisu odnekut krenule. Ost’o sam ih željan. Evo, sad bi’ mog’o plakati k’o kiša, al’ neće one. Ne daju da moju Anku zadnji put okupam.
Kol’ko nas sa neba Tito gleda, tol’ko nas i Bog gleda. Nema od tog’ ništa, al’ volu ljudi da veruju da je neko drugi zadužen za njih više od njih samih, pa sve čekaju ako ne učine kakvo zlo da će ih, kad, umru, smestiti na neko mesto sa pet zvezdica, pa ne rade ništa, već samo čekaju, jer ko radi taj greši i zgreši. Plaši se čovek da ne završi u kotlarnici, a da je to stvarno k’o što pričaju, di bi’ nebo s tol’kim pepelom? Ko zna, možda je to ta kosmička prašina. Nikako čovek da shvati da su i Raj i Pakao u njemu, za života, jer bi ondak mor’o preuzeti odgovornost za svoj život. Ovako, sve se nada da će mu neko oprostiti, jer što bi se on brin’o kad ima tol’ko gorih od njega, pa ako je nebeske pravde, neće baš njemu pripasti mesto do kazana.
Da se razumemo, ljubiti nije greh. Ima dovoljno grehova na spisku, može se bez tog jednog, a najmanje zla činiš kad nekog voleš. Ako i činiš, činiš ga i sebi, jednako koliko i onom koga voleš, pa se to poravna. Kol’ko puta čuješ da neko nekog, il’ nešto ne vole? Zar to nije veći greh? Lako je ne voleti nešto što ne voleš, al’ ajd probaj da ne voleš nešto što voleš.
Jedino ja bi’ znao, kad bi pokatkad Anka našla nekog, ne zato što je ona ‘tela, već zato što je to ‘tela njena mladost. I uvek je pazila da niko ne sazna, da sina ne sramoti. Nikad za nju selo nije imalo ružne reči, samo falu, a da se saznalo, niko je ne bi razum’o, takvo je selo. Ja bi se radov’o kad bi našla nekog, dok je mlađa bila, posle nije nikog imala. Nad’o sam se da će je taj možda ženiti, da joj lakši život bude, a možda bi ga i zavolela. Bio sam k’o ker ljubomoran, al’ sam se radov’o zbog nje, jer od tog što je ja volem nije imala ništa, pa sam se nad’o da će je taj neko voleti i usrećiti. Tad bi mi se grudi pokidale i bolelo me sve što boleti može, al’ sam se nad’o da je moja Anka najzad našla svoju sreću. Pomišlj’o sam, ako bi drugog zavolela, ondak joj ne bi teško palo da čuje da sam umro, pa bih i ja najzad mog’o da se smirim. Nije takvog bilo, a možda Anka i nije dala da je neko drugi vole. Imala je važnijeg posla. Čestit čovek, il’ žena, najmanje o sebi vodi računa.
A možda je samoćom moja Anka ‘tela za života da okaje naš jednodnevni greh?
Sama je Anka sina podizala i stvorila od njega čestita čoveka. Nije povuk’o na svog babu, koji ga se setio tek kad je za vojsku i ženidbu stas’o i ‘teo da ga vodi kod sebe, kad ga ostavila žena zbog koje je Anku i njega napustio, dok je ovaj još bio sasvim mali, al’ mu sin kaz’o kad ti dosad nisam treb’o, ne trebam ti ni sad. Dobro mu je i kaz’o. Niko nikad Anki nije pomag’o, a brinula je o svima. Kad je muž napustio zbog druge, ostala je sa malim detetom, bolesnom babom, babom od kog koristi nije bilo, jer je uvek bio pijan i materom, koja je u dalekoj varoši radila, pa je samo katkad kući navraćala. Moja Anka ih je dvorila i dodvorila, sina iškolovala i na kraju ostala sama, a ja nisam znao kako da joj pomognem. U jesen, kad kamion sa drvima kroz selo prođe, ja ga stopiram i dam mu pola novaca i više, da ode pred Ankinu kuću, da kaže da mu ostalo još tih pet meteri, pa bi dao u po cene i još će joj iseći na koju meru bude ‘tela, za njen šporet, pa se Anka obraduje što je dobro prošla sa ogrevom. Dok joj je mati bila živa, im’o sam s poštarom dogovor da joj da više novaca i da kaže da su povećali penzije, samo nisu stigli da jave na radiju. Imala je Anka više novaca od mene, slao joj sin iz varoši, al’ sam vol’o da nekako pomognem, a da ona to ne zna. Sinu sam joj slao novaca, dok je studir’o, al’ po malo, da ne posumnja i potpisiv’o sam tako da se ne pozna ko šalje. Čudio se sigurno, al’ kad si momak nije te puno briga od koga je, važno da stiže. Isto tako i kad je bio u vojski, u Mostaru, a pakete sam slao na ceo vod, on bi to svakako sa njima sve delio. Naopako, da je Anka kojim slučajem saznala, o’ma bi mi oči iskopala, nema veze što me vole, tak’a je čestita i ponosita bila, a bila je mal’ko i prgava. Jedared, dok smo još divanili, kaz’o sam joj da je k’o tigrica, pa se naljutila.
Ja sam nju do jutros vol’o k’o muškarac. To niko ne bi verov’o, ko ni ti što ne veruješ. Katica i ja u krevetu smo k’o brat i sestra već četrdeset godina, a sa Ankom bi’ mog’o, osetim to, sramota je to i pomisliti, al’ je tako. Lepa mi je ostala k’o prvog dana kad sam je ugled’o. Kad bi je neko od mlađih pomen’o, kaz’o bi baba Anka, a ja se štrecnem, kako za nju može kasti da je baba, kad je k’o devojčica i lepa k’o što treba žena da je lepa. Želeo sam da milujem te njene bore i milov’o bi’ ih, k’o da ih nema, jer ja to ni ne vidim. Ost’o sam je željan, al’ ja je nisam vol’o samo onako k’o što se žena vole.
Čudiš se kako znam da me Anka volela do zadnjeg časa? Ne čudi se, jer bi’ mog’o pomisliti da te niko ne vole, čim ne znaš kako je to kad te neko vole. To se oseti. Ne kaže se badava da su to osećanja. Tol’ke su knjige o tim pisane, nešto malo sam čit’o, al’ sam brzo batalio, kad sam vid’o da ni učene glave na kraju ne umeju da objasne ljubav.
Kol’ko smo se puta Anka i ja rastajali. Bilo je da se po dve godine ne sretnemo ni na vašaru, a ja nikog ne pitam za nju, da me ne bi pitali “Je l’, a šta tebe tol’ko zanima šta je s Ankom”, a moglo bi i do nje doći da sam se raspitiv’o, pa bi znala da još mislim na nju. A znala je, osećala je i bez tog da se raspitivam, samo nisam ‘teo da bude sigurna, da ne kaže “E, sad mi ga je dosta, preter’o je”, pa da me više ne vole. A ne bi mogla da me ne vole, samo bi se mučila i inatila neko vreme, pa bi me opet volela. Ne moš ti sotim da se boriš. K’o što ja ne mogu nju da ne volem, tako se ni ona ne pita. Kol’ko puta je ‘tela da me ne vole, pa opet ništa.
Najmanje sam se priseć’o salaša, na kom smo se samo tog jednog dana, voleli k’o muškarac i žena, ne zato što nisam ‘teo da se prisećam, već nisam smeo. Plašio sam se da se krv ne pokrene, da ne priznam sebi da bi’ je ljubio cela veka, nema veze što je žmurila, pa sam mislio da nije mogla da me gleda, jer sam tol’ko stariji. A ljubio bi’ je i vol’o bi je k’o muškarac sve do jutros. I tog’ sam ost’o željan.
Katicu nikad nisam prevario s nekom, al’ Anku jesam. Zavolem neku, al’ nije da je baš zavolem, nego napravim sebi da tako liči, pa bude lepo, al’ se ondak priupitam šta to meni treba kad nije ni nalik k’o što je s Ankom, pa se razbucamo. Ja joj kažem da joj ne trebam ja, već neko ko će je zapravo voleti, ondak ona plače i kaže da je niko k’o ja nije vol’o, a ja se pitam sa kak’im je dosad bila, kad joj je to malo srca što sam joj dao tako veliko i probam da je utešim da će i nju neko voleti zapravo, a ne k’o ja, da se samo trudi. Ondak mi bude krivo što sam mislio da bi mog’o zavoleti drugu, a ja sam ustvari samo ‘teo da se razonodim i ubijem vreme, kad neće ono mene da ubije. Sad se čudim kako mi nije kod drugih smetalo to što su bile mlađe jednako k’o što je moja Anka bila.
Nema više moje Anke. Skoro da mi je krivo što nikad Bogu nisam verov’o. Da jesam, sad bi se mog’o nadati da ćemo negdi najzad biti zajedno, a nećemo. Možda i ne treba. Zar je malo što smo pola veka proveli zajedno?”
Dlanovi su mi bili ulepljeni od ratluka, koji se sav istopio. Gled’o sam deda Lazine oči, koje su, činilo se, postale nekako vesele. Ućut’o je, a ja nisam znao šta bi’ kaz’o. Doneću ti vode, kaz’o sam, al’ sam jedva ust’o. Telo mi je drhtalo, kao da je u groznici, a nije. Nešto mi je i vazduha zafalilo i sav sam nešto bio smušen. Nisam znao ni šta ću kasti baba Katici, što ne uđemo u kuću i kako ću joj dati onaj istopljen ratluk. Nisam joj ni dao, već sam ga bacio iza kuće, a njoj sam kaz’o da smo nešto majstorisali, pa bi’ samo ruke da operem i da se ne bi’ zadržav’o. Požurio sam natrag do deda Laze i nisam ni čuo šta baba Katica viče za mnom. Kad sam mu priš’o, bokal mi je samo isklizn’o iz ruke i pao na zemlju. Deda Laza je, naslonjen na dud, nepomično sedeo. Vik’o sam deda Lazo, deda Lazo, al’ badava. Nije me čuo, inače bi se odazv’o. Izgledalo je k’o da se smeška. Kapci su mu bili spušteni, a lice mokro, k’o da je umiven. Iz očiju mu se još uvek nešto cedilo. Da su suze, bilo bi, valda, u kapljicama. Ne znam šta je to bilo, suze sigurno nisu.
Sa’ranili smo ga u četvrtak. Nije bilo puno sveta, samo familija i još nas nekol’ko, kojima kiša nije smetala. Baba Katica je zvala popu, iako deda Laza to nije ‘teo. “Di od sramote da ga sa’ranimo bez pope”, kaz’la je baba Katica, a sinovi se nisu mešali. Meni bilo krivo, šta joj je teško bilo da poštuje njegovu volju. ‘Teo sam popu pitati da l’ zna da je u nekom selu ovih dana neka Anka umrla, al’ sam se predomislio, nisam ‘teo da me pitaju “A što pitaš?”. Ja nisam ni čuo dok je popa pev’o. Čuo sam nekakav hor, neku muziku, k’o na filmu kad prikažu saranu, pa nasnime muziku, da bude tužnije ovima što gledaju. ‘Teo sam da plačem, mislio sam pokidaće mi se sve u grudima. Krenu suze, al’ zaglave negdi blizu oka, pa bude teže neg’ što je bilo dok nisam ‘teo da plačem.