Forum Beograd Jagodina Ćuprija Paraćin

Molim vas da se prijavite ili se registrujete.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i dužinom sesije
Napredna pretraga  

Vesti:

Samo za Registrovane članove je moguć pristup u kategoriji '' Ljubav & Sex & Lepotice''
Obavezno pročitajne uslove korišćenja Foruma ->
Uslovi Korišćenja

Autor Tema: Četiri velike zablude!, urzoci i slobodna volja  (Pročitano 6129 puta)

0 Članovi i 1 gost pregledaju ovu temu.

autentik

  • Administrator
  • Svedok stvaranja istorije
  • ******
  • Karma: +0/-0
  • Na mreži Na mreži
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 17391
    • Jagodina, Ćuprija i Paraćin kao na dlanu
Četiri velike zablude!, urzoci i slobodna volja
« poslato: 11-03-2007, 21:31:06 »

 Zabluda zamenjivinja uzroka i posledice


– Nema opasnije zablude od zamenjivanja posledice uzrokom. ja je zovem iskvarenošću uma. Uprkos tome, ova zabluda se ubraja među najstarije i najskorašnjije navike čovečanstva: ona je, čak, posvećena među nama, ona ima ime "religija", "moral" . Svaka teza koju formulišu religija i moral, sadrži ovu zabludu u sebi; sveštenici i zakonodavci morala vinovnici su ove iskvarenosti uma. – Navešću jedan primer. Svakome je poznata knjiga čuvenog Kornara, u kojoj on preporučuje svoju mršavu dijetu kao recept za dug i srećan – a takođe i pun vrlina – život. Malo je knjiga našlo toliko čitalaca kao ova; ona se i danas štampa u Engleskoj godišnje u više hiljada primeraka. Ne sumnjam u to da je teško koja knjiga (razume se, izuzimajući Bibliju) pričinila toliko zla, strašila toliko života kao ovaj toliko dobronamerni kuriozum. Razlog za to: zamenjivanje posledice uzrokom. Čestiti Italijan je u svojoj dijeti video uzrok svog dugog života: dok je glavni preduslov dugog života izvanredna cporoct metabolizma, mali utrošak, bio uzrok njegove mršave dijete. Nije mľ ostavljeno na volju da jede malo ili mnogo, njegova umerenost nije bila "slobodna volja": on je obolevao kad je jeo više. Ali, ko nije šaran, onda on ne čini samo dobro, nego mu je i nužno da jede uredno. Naučnik naših dana, pri brzom trošenju svoje nervne snage, uništio bi sebe Kornarovim režimom. Crede experto.

2.

Najopštija formula, koja čini osnovu svake religije i morala, glasi: "Čini to i to, ne čini ono i ono – i bićeš srećan! U drugom slučaju..." Svaki moral, svaka religija je taj imperativ – ja ga nazivam velikim naslednim grehom uma, besmrtnim bezumljem. U mojim ustima se ta formula pretvara u svoj inverzni oblik – prvi primer mog "prevrednovanja svih vrednosti" uspeo čovek, "srećnik", mora da izvrši neka dela, a instinktivno se plaši drugih dela; on unosi poredak, koji fiziološki predstavlja, u svoje odnose prema ljudima i stvarima. U formuli: njegova vrlina je posledica njegove sreće... Dug život, mnogobrojno potomstvo nije nagrada za vrlinu, pre je sama vrlina ona usporenost metabolizma koja, između ostalog, ima kao posledicu takođe dug život, mnogobrojno potomstvo, jednom rečju, kornarizam. – Crkva i moral govore: "Svako pokolenje, svaki narod propašće od poroka i raskoši". Moj oživljeni um kaže: ako neki narod, fiziološki degenerisan, propada, onda iz drugog proizilaze poroci i raskoš (to jest, potreba za što jačim i češćim nadražajima, koji su poznati svakoj iscrpljenoj prirodi). Ovaj mladi čovek je rano postao bled, i vene. Njegovi prijatelji kažu: tome je kriva ta i ta bolest. Ja kažem da je oboleo, da nije mogao da se odupre bolesti, i da je to bila posledica oskudnog života, hereditarne iscrpljenosti. Čitalac novina će reći: ova partija će se uništiti ovakvom greškom. Moja viša politika kaže: partija koja čini takve greške nalazi se na rubu propasti – ona više ne vlada sigurnošću svog instinkta. Svaka greška je u svakom smislu posledica izopačenja instinkta, disgregacije volje: time se gotovo definiše ono što je loše. Sve što je dobro jeste instinkt – i, stoga, lako, neophodno slobodno. Teškoća je prigovor, bog se tipično razlikuje od heroja (mojim jezikom: lake noge su prvi atribut božanstva).



 Zabluda lažne uzročnosti

Uvek se verovalo da se zna šta je uzrok: ali, odakle nam to naše znanje, tačnije, naša vera da to znamo? Iz oblasti čuvenih "unutrašnjih fakata", od kojih do sada nijedan nije pokazao svoju faktičnost. Mi smo sami sebe zamišljali u aktu volje; verovali smo da ćemo, u najmanju ruku, uzročnost uhvatiti na delu Isto tako se nije sumnjalo u to da se sva antecedentia dela, njegovi uzroci, moraju tražiti u svesti, i da će se oni tamo naći ako se potraže – kao "motivi": inače ne bismo bili slobodni da ga izvri~ilo, ne bismo bili odgovorni za njega. Najzad, ko bi osporavao da je misao prouzrokovana, da Ja prouzrokuje misao?... Od ova tri "unutrašnja fakta", koji su, po svoj prilici, služili kao garancija za uzročnost, prvi i najubedljiviji je fakt volje kao uzroka; koncepcija svesti ("duha") kao uzroka, a još kasnije koncepcija Ja ("subjekta") kao uzroka, rodile su se tek potom, pošto je u pogledu volje uzročnost bila ustanovljena, kao data, kao empirija... Međutim, mi smo bolje promislili. Danas ne verujemo više nijednoj reči od svega toga."Unutrašnji svet" je pun priviđenja i varki: volja je jedno od njih. Volja ništa više ne pokreće, prema tome, ništa više ne objašnjava – ona samo prati događaje, nje može i da ne bude. Takozvani "motiv": druga zabluda. Samo površni fenomen svesti, trabant čina, koji pre prikriva antecedentia nekog čina nego što ih predstavlja. Čak i ono Ja! Ono je postalo bajka, fikcija, igra reči: ono je sasvim prestalo da misli, oseća i hoće!... Šta iz toga sledi? Ne postoje nikakvi duhovni uzroci! Sva tobožnja empirija je zbog toga otišla do đavola. Eto, to sledi iza toga! – A mi smo valjano zloupotrebili tu "empiriju", zatim stvorili svet kao svet uzroka, kao svet volje, kao svet duhova. Na tome je radila najstarija i odavna psihologija, ona nije učinila ništa drugo: svi su događaji za nju bili radnja; svaka radnja posledica volje, svet je za nju postao mnoštvo izvršilaca dela, a izvršilac dela ("subjekt" ) upleo se u svaki događaj. Čovek je iz sebe projektovao svoja tri "unutrašnja fakta" To, u šta je najčvršće verovao, volju, duh, Ja – najpre je izvukao pojam "bića" iz pojma Ja, shvatio je "stvari" kao nešto bivstvujuće prema svojoj slici, prema svom pojmu Ja kao uzroka. Čudno je to da je on kasnije uvek u stvarima nalazio samo ono što je u njih stavio?
- Sama stvar, ponavljam, pojam "stvari" je samo refleks verovanja u Ja kao uzrok... Pa čak i vaš atom, gospodo mehaničari i fizičari, koliko je u vašem atomu preostalo zablude, koliko rudimentarne psihologije! – A da ne govorimo o "stvari po sebi", o horrendum pudendum metafizičara! Zabludu o duhu kao uzroku mešati s realitetom! I učiniti merilom realiteta! I nazvati bogom!



 Zabluda imaginarnih uzroka


- Pođimo od sna: nekom određenom osećanju, na primer, usled udaljenog topovskog pucnja, naknadno se podmeće uzrok (često čitav mali roman u kojem je glavno lice, upravo, onaj koji sanja). Međutim, osećanje se produžava kao neka vrsta rezonancije: ono kao da očekuje, dok mu instinkt uzroka ne dozvoli da stupi u prvi plan – sad već ne kao slučaj, nego kao "smisao". Topovski pucanj nastaje na kauzalan način, u prividno obratnom toku vremena. Ono kasnije, motivacija, najpre se doživi, često sa stotinu pojedinosti, koje proteknu brzinom munje, pucanj sledi... Šta se dogodilo? Predstave koje je pobudilo izvesno stanje, bile su pogrešno shvaćene kao njegov uzrok. – Faktički, mi činimo upravo to isto i na javi. Većina naših opštih osećaja – sve vrste inhibicija, pritiska, napetosti, eksplozije u unakrsnoj igri organa, kao posebno, pak, stanje nervus sympathicus-a – pobuđuju naš instinkt uzroka: hoćemo da imamo razlog za to što se osećamo tako i tako – što se osećamo rđavo ili dobro. Nikad nam nije dovoljno da jednostavno samo ustanovimo činjenicu, da se osećamo tako i tako: mi dopuštamo ovu činjenicu, postajemo je svesni – tek kad smo joj dali neku vrstu motivacije. – Sećanje, koje u takvom slučaju počinje da deluje bez našeg znanja, dovodi do prethodnih stanja iste vrste i kauzalnih interpretacija, koje su s njim rasle - a ne njihova uzročnost. Konačno, zahvaljujući sjećanju, javlja se i verovanje da su predstave, prateće pojave svesti, bile uzroci. Tako postaje izvesna navika na određenu interpretaciju uzroka koja, u stvari, otežava istraživanje uzroka, čak ga i isključuje.
5.
Psihološko objašnjenje toga. – Svođenje nečega nepoznatog na nešto poznato olakšava, umiruje, zadovoljava, osim toga daje osećaj moći. Nepoznato donosi sobom opasnost, nemir, brigu, – prvi instinkt ide za tim da otkloni ova mučna stanja. Prvi princip: ma kakvo objašnjenje je bolje nego nikakvo. Pošto se, u stvari radi samo o volji za oslobađanjem od tegobnih predstava, to nismo tako strogi u pogledu izbora sredstava da ih se oslobodimo: prva predstava, kojom se nepoznato objašnjava kao poznato, deluje tako povoljno da se "smatra istinitom" Dokaz zadovoljstva ("moći") kao kriterijuma istine. – Prema tome, osećaj straha uslovljava i pobuđuje instinkt uzroka. – "Zašto?" treba, ako je samo moguće, da pruži ne toliko uzrok radi samoga sebe, koliko neku vrstu uzroka – umirujući, oslobađajući, olakšavajući uzrok. Prva posledica ove potrebe je da se nešto poznato, doživljeno, zapisano u sećanju, određuje kao uzrok Novo, nedoživljeno, strano, isključuje se kao uzrok. – Dakle, kao uzrok se ne traži samo neki način objašnjenja, nego izabrani i prvenstveni način objašnjenja, takvih kod kojih se najbrže, najčešće otklanja osećaj stranog, novog, nedoživljenog – najobičnija objašnjenja. – Posledica: jedan način utvrđivanja uzroka dobija sve više prevagu, koncentriše se u sistem, i najzad se javlja kao dominantan, to jest, jednostavno isključujući druge uzroke i objašnjenja. – Bankar odmah misli na "posao", hrišćanin na "greh", devojka na ljubav.

Cela oblast morala i religije može da se podvede pod ovaj pojam imaginarnih uzroka. – "Objašnjenje" neprijatnih opštih osećaja. Oni su uslovljeni bićima koja su nam neprijateljska izli duhovi: najpoznatiji slučaj – pogrešno shvatanje histeričnih žena kao veštica). Oni su uslovljeni delima koja ne zaslužuju odobravanje (osećaj "greha", "grešnosti", koji se podmeće fiziološkoj slabosti – čovek uvek ima razloga da bude nezadovoljan sobom). Oni su uslovljeni kao kazne, kao otplata za nešto što nismo bili dužni da učinimo, što ne bi trebalo da budemo (Šopenhauer je na bestidan način uopštio tezu prema kojoj je moral ono što upravo jeste, kao pravi trovač i klevetnik života: "Svaki veliki bol, bilo telesan bilo duhovan, kazuje nam ono što zaslužujemo: jer, on nas ne bi mogao zadesiti da ga nismo zaslužili." (Svet kao volja i iredstava, II 666). Oni su uslovljeni kao posledice nepromišljenih postupaka s lošim završetkom ( – afekti, čula uzeta kao uzrok, kao "krivac" fiziološke nevolje protumačene pomoću drugih nevolja kao "zaslužene").
- Objašnjenje prijatnih opštih osećaja. Oni su uslovljeni uzdanjem u boga. Uslovljeni su svešću o dobrim delima (takozvana "čista savest", fiziološko stanje koje je ponekad toliko slično uspešnoj probavi kao dve kapi vode). Oni su uslovljeni srećnim ishodom poduhvata ( – naivan pogrešan zaključak: srećan ishod poduhvata nipošto neće pružiti nekom hipohondru ili Paskalu prijatne opšte osećaje). Oni su uslovljeni verom, ljubavlju, nadom – hrišćanskim vrlinama. – U stvari, sva ova tobožnja objašnjenja su posledična stanja, i istovremeno prevodi osećaja zadovoljstva ili nezadovoljstva na pogrešan dijalekt: čovek se nalazi u stanju padanja pošto osnovni fiziološki osećaj ponovo postaje jak i bogat; čovek se uzda u boga pošto osećaj obilja i snage daje čoveku spokojstvo. Moral i religija potpuno spadaju u psihologiju zablude: u svakom pojedinačnom slučaju zamenjuje se uzrok s delovanjem; ili se istina zamenjuje s delovanjem onoga što se veruje da je istinito; ili se stanje svesti zamenjuje uzročnošću tog stanja.




 Zabluda o slobodnoj volji


– Mi danas nemamo više nikakvog sažaljenja prema pojmu "slobodna volja": suviše dobro znamo šta je on – najodvratniji trik teologa koji uopšte postoji, s ciljem da čovečanstvo učini "odgovornim" u svom smislu, to jest, da ga učini zavisnim od samih teologa... Ovde ću dati samo psihologiju svakog činjenja odgovornim. – Svuda gde se traže odgovornosti, obično je to instinkt volje za kažnjavanjem i suđenjem koji ih traži. Čovek je lišio svoju nevinost postojanja ako se nekakvo takvo i takvo stanje svede na volju, na namere, na akte odgovornosti: doktrina o volji je uglavnom izmišljena u cilju kažnjavanja, to jest, volje da se pronađe krivac Cela stara psihologija, psihologija volje, zasniva se na hipotezi da su njeni tvorci, sveštenici, na čelu starih zajednica, hteli da postignu pravo da izriču kazne – ili da za boga postignu pravo na to... Ljudi su zamišljeni kao "slobodni" kako bi moglo da im se sudi, da se kažnjavaju – kako bi mogli da se proglase krivim: prema tome, svako delo bi moralo da se smatra namernim, a poreklo svakoga dela da se nalazi u svesti ( – čime je najprincipijelnije falsifikovanje in psychologicis bilo proizvedeno u princip same psihologije...). Danas, kad smo započeli obrnuto kretanje, kad posebno mi, imoralisti, pokušavamo svim silama da ponovoekstrahujemo iz sveta pojam krivice i pojam zločina, i da očistimo od njih psihologiju, istoriju, prirodu, društvene institucije i sankcije, u našim očima nema radikalnijih protivnika od teologa, koji nastavljaju da zaražavaju pojmom "moralnog uređenja sveta" nevinost postojanja "kaznom i krivicom". Hrišćanstvo je metafizika dželata...

8.

Šta samo može da bude naša doktrina? – Da niko ne daje čoveku njegove osobine, ni bog, ni društvo. ni njegovi roditelji i preci, ni on sam ( – besmislica predstave koja je ovde poslednja otklonjena ima svoje mesto u Kantovom učenju kao "inteligibilna sloboda", a možda već i u Platonovom učenju). Niko nije za to odgovoran što on uopšte postoji, što je tako i tako stvoren, što se nalazi u takvim okolnostima, u takvoj sredini. Fatalnost njegovog bića ne može da se oslobodi iz fatalnosti svega onoga šta je bilo i šta će biti. On nije posledica sopstvene namere, volje, svrhe, s njim se ne pokušava da dostigne "ideal čoveka", ili "ideal sreće", ili "ideal moralnosti" – apsurdno je hteti da se njegovo biće svali u ma koju svrhu. Mi smo izumeli pojam "svrha": u stvarnosti nema svrhe... Čovek je neophodan, on je delić sudbine, pripada celini, bivstvuje u celini – ne postoji ništa što bi moglo da sudi, meri, upoređuje, osuđuje naše biće, jer bi to značilo suditi, meriti, upoređivati, osuđivati celinu... Ali, nema ničega osim celine! – Da više niko ne bude odgovoran, da se način bića ne svodi na causa prima, da svet, ni kao senzorijum ni kao "duh", nije jedinstvo, upravo to i jeste veliko oslobođenje – samo time se i uspostavlja ponovo nevinost postojanja... Pojam "boga" je do sada bio najveći prigovor postojanju... Mi poričemo boga, mi poričemo odgovornost u bogu: time upravo spašavamo svet.


anny

  • Gost
Одг: Četiri velike zablude!, urzoci i slobodna volja
« Odgovor #1 poslato: 29-05-2008, 21:58:04 »

Znaš li možda odakle je ovo preuzeto :aq15:?
Sačuvana

autentik

  • Administrator
  • Svedok stvaranja istorije
  • ******
  • Karma: +0/-0
  • Na mreži Na mreži
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 17391
    • Jagodina, Ćuprija i Paraćin kao na dlanu
Одг: Četiri velike zablude!, urzoci i slobodna volja
« Odgovor #2 poslato: 30-05-2008, 09:12:14 »

Ne znam
 

Stranica je napravljena za 0.092 sekundi sa 24 upita.