Zamislite situaciju…zivite u zgradi u kojoj se nadje poneko ko bas I nije poneo sa sobom kulturne navike, pa da sebi pravo da drzi ispred svojih vrata ogromne kese sa djubretom koje danima smrdi i, uzgred ,pocne lagano da naseljava hodnik kojim svakodnevno prolaze svi ostali stanari, gomilajuci svoj stari namestaj, pokvarane kucne aparate i belu tehniku, daske, cetke, metle, polomljene zardinjere. Najpre vise puta upozorite svoje drage komsije da gomila njihovih stvari smeta svim ostalim stanarima i da iste uklone iz zajednickih prostorija. Posto oni ne pokazuju dobru volju da bilo sta ucine, pozovete komunalnu inspekciju grada da pitate sta se moze uciniti i ko je nadlezan za ovakve probleme. Oni vam ljubazno kazu da sa tim nemaju nista i da se obratite kucnom savetu. Vi, zatim, napisete peticiju sa potpisima sada vec mnogo ljutih komsija, i predate je predsedniku kucnog saveta, koji vam kaze da od toga nema nista i, naravno, odlozi vas papir ad acta i nista ne preduzme jer je u pitanju problem koji pogadja samo stanare poslednjeg sprata. Djubre i dalje stoji u hodniku, ostalih 5 porodica ga svakog dana zaobilazi jer, kazu, nista se ne moze uciniti. I pitam se da li je istina da se nista ne moze uciniti i da li smo zaista toliko neorganizovano drustvo da moramo da trosimo svoje vreme i zivce u pokusaju da resimo ovakve banalne probleme.