LEGENDA O KEDRU
O kedru postoji jedna prelepa altajska legenda...Žitelji Altaja imali su veoma poseban odnos prema kedru. To drvo smatrali su božanskim i čuvali su ga. A kada su se pod njim odmarali, ili noćili, trudili bi se da ga nikako ne povrede. To nimalo nije iznenadujuce. Kedar je drvo koje ih je hranilo, oblačilo, grejalo i pouzdano čuvalo od nepogoda. Kedar - je živo biće...
...Nekada davno, vraćajući se iz lova kroz tihu, kedrovu tajgu, umorni lovac se ispružio ispod starog razgranatog kedra i zaspao. Taj kedar je bio toliko star, da je sav bio u vijugama i izbočinama, prekriven mahovinom, i čvornovatih grana, a na zemlji, ispod krošnje, nalazile su se četine koje su otpadala godinama... Lovac je bio toliko umoran da nije čak ni razvukao šator, niti je spremao hranu. Legao je na predivnu postelju od četina i čvrsto zaspao.
Pre nego što je svanulo, probudi ga nečiji jecaj i tihi razgovor. Lovac se iznenadi, i poče da osluškuje. To je bio razgovor između starog kedra, i još jednog, ali mladog koji je rastao pored njega. Stari kedar je jecao, žaleći se mladom, kako ga je snaga napustila i kako ne može više da se drži.
Mladi kedar ga tobože zapanjeno upita: "Pa, što ne padaš, o tome si mi juče govorio?!". "Da, - odgovori stari kedar, - juče sam se sasvim pripremio da padnem, ali ispod mene je legao da spava umorni čovek. Mogao bih da ga ubijem".
Iznenađenom lovcu kome bi žao starog kedra, ustade, čvrsto zagrli nekada snažno stablo, zahvali mu za gostoprimstvo, i pomeri se u stranu.
Zaljulja se stari kedar i sa uzdahom olakšanja pade na zemlju. Još jednom mu se pokloni lovac i produži dalje...
Od davnih vremena priča se o Drvu Sveta, čije korenje učvršćuje zemlju i umiva se u svetim vodama podzemnog carstva, a čije stablo obavija zmija - simbol spiralnog kretanja energije, dok mu je krošnja usmerena ka Kosmosu...
U najstarijoj nama poznatoj civilizaciji, kod Sumera - to drvo je kedar.
Majka sveta reče Tvorcu: "Iskre Ognja Tvog Duha mogu da pruže spasenje, ali ko će ih sakupiti i omogućiti nam da ih upotrebimo?" Tvorac odgovori: "Drveće i trave će sačuvati iskre moje, ali kad iskre otpadnu, neka Kedar i njegove sestre u toku cele godine čuvaju prijemnike Ognja"...
Kedar, kao Sveto Drvo Života - poštovala je najstarija, najzagonentnija i izgubljena u stolećima civilizacija, koja je dala život celom savremenom svetu - civilizacija Sumera.
Nositelji tajnih sakralnih znanja Sumera, verovali su da je Bog stvorio kedar kao simbol moći, veličine i besmrtnosti koji bi služio kao sakupljač kosmičke energije na Zemlji. I zbog toga je on dobio sveto pravo da ima različita lična imena u zavisnosti od mesta na kom raste i od namene - religiozne, izleciteljske, građevinske, čak je bio smatran za dragocenost i bio je skuplji i od zlata. Sve to potvrđuju glinene tablice stare oko 7000 godina koje su pronađene u arheološkim iskopinama starog sumerskog carstva.
Glava sumerskog panteona, Bog Ea, koji je bio simbol čiste vode bio je i pokrovitelj kedra. Ea je bio izvor nedostižne i skrivene umetnosti i tajnih znanja koje je mogao da podari dostojnom čoveku. A najvažnije što je darovao ljudima - bio je Život. Njemu su pripadali svi plemeniti metali, i njega su smatrali za pokrovitelja kovača, zanatlija, kulture, umetnosti i nauke. Takav je bio i Kedar - pored Ea, i on je označavao lepotu (voda je kod Sumera označavala nešto veličanstveno i prelepo), stabilnost, besmrtnost (neki Kedrovi mogu da žive i do 2000 godina), zdravlje (tj. život), snagu, procvat (razvoj kulture, umetnosti i nauke), božanski ponos i veličinu. Potražnja kedra u Starom svetu bila je tako velika, da se u najstarijem "Epu o Gilgamešu", pominje čudovište, koje čuva kedrovu šumu od onostranih nasrtaja. Božansku kedrovu štafetu Sumeri su preneli i na druge narode.
Drveni detalji sarkofaga egipatskog faraona Tutankamona (1356 - 1350 godina p.n.e.), a takođe i mnogobrojni predmeti iz njegove grobnice napravljeni su od kedra.
Iako su ta otkrića stara više od tri hiljade godina, iznenađujuće je da su ostali u odličnom stanju jer nije samo sačuvana struktura napravljena od drveta, nego i suptilni, nežni miris. U Starom Egiptu, kedrova smola bila je jedan od najvažnijih sastojaka balzama za mumificiranje. Zahvaljujući kedrovom ulju, sve do danas su se sačuvali neprocenjiv egipatski papirus.
Feničani su od kedra gradili galije, a i Asirci su ga takođe koristili. Flotu od kedra je izgradio i legendarni biblijski car Solomon, koji je i Jerusalimski Hram i svoj ogromni carski dvorac napravio samo od kedra, a za taj dragoceni materijal je morao da da dvadeset gradova. Drvo gofer, od koga je Noje izgradio svoj kovčeg - u stvari je bio kedar sa Bahreinskih ostrva.
Neminovni atribut posvećivanja careva stare Iranske države, Horasane, bila je čaša kedrove smole. Kod druida, tajanstvenih šumskih, keltskih, paganskih sveštenika - čaša Kedrove smole - Živice, zvala se Čaša Života.
PROSTRANSTVO LJUBAVI
Anastasijine price
I Mala devojčica živi sama u šumiAnastasija je rođena i živela ceo svoj život (osim nekoliko kratkih putovanja zeleznicom do gradova) u svom domu - tajgi, sibirskoj kedrovoj šumi na obalama reke Ob.
Njeni roditelji su umrli kada je ona bila mala, dok su pokusavali da spasu misteriozno "zvoneće kedrovo" drvo. Iako je bila toliko mala da nije mogla čak ni da hoda, nastavila je da živi sama u "prostranstvu ljubavi" svoje majke.
Povremeno su je posećivali njeni dedovi, ali deduške nisu dolazile da je podučavaju. Oni su radije svoju brigu i odgovornost ispoljavali tako sto su je pitali o različitim stvarima, kao - zašto buba ima bas tu određenu boju, a kako je odrastala, pitanja su se odnosila vise na teme o egzistenciji.
Ziveći tako sama, Anastasija je bila pazena, voljena i zastićena od zivotinja koje su zivele u tajgi - veverica, medveda i vukova.
Ovo će biti vremenom viđeno i dokumentovano od strane čoveka kojeg će sresti u tajgi i koji će postati otac njenog deteta.
II Scena "napastvovanja" i svetleća kuglaJednog mirnog, sunčanog dana u Sibiru, čovek koji je tumarao obalama reke Ob, sreo je Anastasiju, koju je već jednom ranije video. Čovek, Vladimir Megre, reče Anastasiji da se nadao da će pronaći dva starca sa kojima se sreo prethodne jeseni.
Ovi starci su Vladimiru nagoveštavali da poseduju određene tajne o kedrovom drvetu. Ovo saznanje ga je navelo da provede sledeću zimu ispitujuci staništa ovog drveća.
Megre je dosao u šumu u nadi da će opet razgovarati sa dvojicom staraca.
Anastasija mu je rekla da su ta dva stara muskarca u stvari njeni deda i pradeda. Složila se da ga vodi 25 km kroz tajgu, do mesta gde su živeli njeni stari rođaci.
Posle 5 km hodanja stali su da se odmore. Dok je Vladimir pio svoj brendi i jeo užinu koju je poneo, Anastasija je skinula svoju toplu, tešku odeću (kaput, šal, suknju i čizme) i sakrila je. Tako je ova divna, mlada žena, sa plavom kosom, velikim, sivkasto - plavim očima, usnama koje se smeše, pokrivena samo kratkom haljinom, ležala na sunčanom mestu, sa dlanovima okrenutim uvis, prema suncu.
Temperatura vazduha je bila svega 12 stepeni Celzijusa, a ova žena je ovde lezala polu - gola.
Vladimir, ruski biznismen, koji je sebe smatrao svetskim čovekom, shvatio je da mu je tim činom bio upućen poziv.
Vladimir je prišao Anastasiji i pokušao da je zagrli. Nije napravila nikakav napor da mu se odupre. On je postao jos energičniji. Ali, pre nego sto bi nastavio dalje, izgubio je svest, prisećajući se reči: "Molim te, nemoj. Smiri se."
Kada mu se svest povratila primetio je da je Anastasija odmahivala, gurajući nesto od sebe. Kasnije je saznao da je to bila svetleća lopta, koja je štitila Anastasiju tokom celog njenog života.
Vladimir je rekao Anastasiji da se osetio izazvanim i prevarenim njenim obnaživanjem. Odgovorila mu je da se osećala neudobno u odeći i da nije volela da bude obučena, da se pokrivala samo kada je izlazila iz sume, da vidi ljude. Koristeći se učenim rečnikom koji niko ne bi očekivao od stanovnika tajge, Anastasija je objasnila zašto joj nikada nije hladno: "Organizmi onih koji se pokrivaju teškom odećom, onih koji se kriju i od hladnoće i od toplote, gube sve više i više od svoje sposobnosti da se adaptiraju na promene okoline. Ja nikada nisam izgubila tu sposobnost i zato mi odeća u stvari i nije potrebna."
Ono što se kasnije dogodilo razmatrano je u Vladimirovim knjigama, koje su neki smatrali istinitim pričama a drugi bajkama.
Pre nego što nastavimo sa pregledom ovih knjiga, dozvolite nam da vam malo više objasnimo povezanost ova naša dva lika i način na koji su se njihovi putevi ukrstili.
III Za ljubav trešnjinog drvetaKada je Mihail Gorbačov ojačao svoju političku moć, jedan od prvih poteza koje je načinio je garancija ljudima u gradu da će dobiti male delove zemlje za gradnju vikendica - dača. Ove vikendice su obično bile veličine male kolibe, sa pet do deset stabala i malom baštom. Ideja je bila da ljudi sami uzgajaju biljke za ishranu. Vladimir je dobio malu daču i zasadio trešnjino drvo na toj zemlji. Brinuo se o ovom drvetu i tako se stvorila veza izmedju njega i biljke. Oni koji su dobili zemlju i obradjivali je nazvani su vikendaši - "dačnici".
Prema Anastasiji, biljke koje povežemo sa sobom svojom ljubavlju, stvaraju naše sopstveno "Prostranstvo ljubavi". Za Anastasiju, ovo prostranstvo je proplanak u šumi gde ona živi ceo svoj život. Za urbane stanovnike, ova veza može da bude sa cvećem na prozorskom simsu. Za druge, kao sto je Vladimir, Prostranstvo ljubavi se stvara u njihovim vikendicama.
Tako je Vladimir zasadio tresnjino drvo na svom imanju. I kako priča odmiče, u proleće, kada Vladimirovo drvo prvi put rađa plodove, Vladimir uzima samo jednu tresnju. Ukus ove sibirske tresnje nije bio tako dobar kao ukus trešanja koje je kupio i doneo sa sobom iz grada. Ali, ipak, on je milovao malo drvo i čak poljubio jedan njegov list. Drvo je htelo da mu da nesto za uzvrat, ali nije moglo, jer Vladimir nije pojeo preostale tresnje. Tako je nerealizovana zelja ovog drveta lebdela u prostoru sve dok je Anastasija nije osetila i uzvratila.
To je bilo 1994. godine, pre scene "napastvovanja". Čuvši i osetivši "poziv", Anastasija je u stvari pronašla Vladimira, posetila ga i zaljubila se. Takva ljubav prema muskarcu je bila novo osećanje za nju.
Kada su se ponovo sreli sledeće godine, dok je Vladimir tragao za tajnama kedrovog drveća, Anastasija ga je, nesvesnog njene ljubavi, odvela u svoj dom, lično Prostranstvo ljubavi, koje su za nju pripremili njeni roditelji. To je bio šumski proplanak, gde su se sve biljke i životinje kupale u njenoj ljubavi i brinule o njoj za uzvrat. Veverice, odgovarajući na pokret njene ruke, su joj donosile hranu iz tajge. Očišćeni kedrovi orasi, suve pečurke, razno bobičavo voće, bili su i jos uvek su njena svakodnevna hrana. Anastasija nije uopste provodila vreme "jeduci": ona je "cvetala" na komadićima hrane koju je nalazila u tajgi s vremena na vreme.
Vladimir je video, da je jedno od mesta gde je Anastasija spavala, blizu domova njenih dedova, bio predeo pokriven tankim kedrovim grančicama. On je spavao tamo i probudio se da bi otkrio kako je, u stvari, delio gnezdo sa ženkom medveda! Anastasija je zamolila životinju da se pridruži njenom gostu, kako bi ga utoplila dok on spava. Vladimir je odbio da provede sledeću noć u skrovištu ukolik
IV Anastasijino deteSledeće godine, tokom Vladimirove treće posete, Anastasija mu je pokazala njihovog sina kojem je dala isto ime, Vladimir. Zamolila je oca da bude tih i pokazala na bebu koja je ležala ispod prednje noge Megreove stare prijateljice, ženke medveda. Dete je ustalo, uprljano, a medvedica je brisala njegovu malu zadnjicu svojim jezikom. Tako je Vladimir dobio poruku da, pelene koje je doneo sa sobom iz grada, nikome neće biti potrebne.
Tada, na Vladimirovo iznenađenje, kada je medvedica otišla da radi nesto što medvedi obično rade, sta god to bilo, vučica je nastavila brigu o bebi.
Kasnije je Vladimir video još jednu spektakularnu scenu života u divljini. Orao, prijatelj Anastasijinog dede, je uzeo bebu i poneo je sa sobom da vidi zemlju sa visine. To je bio poslednji let ove ptice koja je nekada u visine nosila i malu Anastasiju. Orao je uginuo ubrzo pošto je bezbedno vratio Anastasiji njenog sina. Svi koji su bili prisutni smatrali su ovakvu smrt lepim krajem za jednu pticu.
V Anastasija utiče na širi svetŠta ova žena radi po ceo dan ako ne mora da misli ni na hranu ni na odeću? Ona učestvuje u životu sireg sveta. Jedna od njene dve glavne oblasti interesovanja su vikendaši, ljudi u bivšem Sovjetskom Savezu, koji uzgajaju biljke u svojim vikendicama.
Anastasija piše: "Danas, društvo u kojem živite, može mnogo da nauči kroz komunikaciju sa biljkama koje se uzgajaju u vikendicama. Na primer, radeći na svojim imanjima, ljudi se osećaju bolje. Za mnoge ljude život u vikendici predstavlja način da se duže živi. Oni postaju ljubazniji. Vikendaši su oni koji bi mogli da pomognu društvu da postane svesno izopačenosti tehnokratske civilizacije."
Njeno oruzje u ovom slucaju je njen "zračak svetlosti". Pomoću svog zračka, Anastsasija može da se poveže sa određenom osobom i da vidi, čuje i promeni ono što se oko te osobe dešava. Ona moze da usadi u um te osobe korisne ideje, kao što su tajne gajenja biljaka koje ona prenosi na bastovana vikendaša, ili da najbolju ideju za lečenje bolesne osobe uputi prema umu nekog lekara. Priredila je neviđeni podvig kada je Vladimir bio bolestan u gradu posle njihovog drugog susreta.
Njeni dedovi poseduju zračak svetlosti ali Anastasija je postala mnogo jača od njih. Deduške kažu da je to zato što je ona otkrila ljubav.
VI Budućnost sveta - Anastasijin sanKada Anastasija hoće nešto da postigne, ona kaže, da sama sanja o tome sa mnogo detalja i ljubavi u svom srcu. Na taj način je sanjala da će da začne bebu sa Vladimirom i to se i dogodilo.
Anastasija sanja san koji će da promeni Zemlju. Prema njenom planu, sve će da počne u Rusiji (pomenula je Ukrajinu i Belorusiju takođe). Svaka porodica će moći od drzave da dobije jedan hektar zemlje, čiji ce ona biti vlasnik i neće imati pravo da je proda. Porodica će da osnuje porodični posed za generacije koje će je naslediti. Sve će biti na tom jednom hektaru: kuća, jedna do tri četvrtine hektara šume, jezerce, livade i ograda napravljena od drveća i grmlja.
Prema Anastasiji, biće moguće uzgajati mnogo agrokulturnih proizvoda bez upotrebe hemijskih đubriva, a porodica bi mogla da hrani samu sebe i da u isto vreme prodaje takve ekoloski čiste proizvode na pijaci. Takođe bi imali dosta vremena da misle o veoma važnim stvarima, (Anastasija računa da prosečna osoba u Rusiji provede tri sata dnevno gledajući televiziju, ali samo 15 - 20 minuta za život posvećen Bogu). Anastasija kaže, ako posejes na pravilan način, da će biljke same regenerisati zemlju, kao što rade i u divljini i svuda gde se čovek ponasa u skladu sa prirodom.
Kao sto mu je i bila navika, Vladimir je ispitivao Anastasijin način razmišljanja. Dogodila se nova slučajnost koja ga je uverila u neke činjenice. Blizu antičkog grada po imenu Vladimir, (kao što je i Megreovo ime), pokazana su mu dva predrevolucionarna poseda, (to je vreme boljsevičke revolucije 1917.), koja su bila uređena na način koji Anastasija danas predlaže. Bio je iznenađen saznavši to. Iako zemlja na starim posedima nije hemijski đubrena, svi proizvodi koji su tamo dobijani (na primer, jabuke i seno), bili su smatrani najboljim u regionu. Fotografije jabukovog drveća, koje je napravio, izložene su na koricama pete Anastasijine knjige.
Baza novog bogatstva Rusije, tvrdi Anastasija, biće ti privatni posedi, gde će ljudi živeti srećne živote, a deca će videti samo Prirodu oko sebe. Anastasija vidi škole u 150 - 200 porodičnih naselja, novu vrstu škole, zasnovanu na ljubavi i otvorenosti. Megre je pronasao prototip takve skole koju vodi Ščetinjin. Deca vole da budu u ovakvim školama u kojima se živi, koje su oni sami sagradili. Unoseći sebe u izgradnju škole, oni uče celokupnu matematiku, koja ce im ikada trebati, za samo godinu ili dve.
Većina populacije u Moskvi, kaze Anastasija, će napustiti grad i nastaniti se na selu. Ruska prestonica će biti ostavljena stranim turistima, koji će verovatno masovno doći da vide novu zemlju, da piju čistu vodu iz bistrih reka i jedu sveže ubrano povrće. Anastasija veruje da će ostatak sveta da sledi Rusiju u predstojećoj eko - revoluciji.
VII Anastasijina starija braćaNa samom početku, Anastasija je pomenula da su njeni planovi menjanja sveta bili priznati od "Njih". Nikada nije direktno objasnila ko su to "Oni". Umesto toga, ona kaže da su osnivači svetskih religija njena "starija braća", koja se sada spremaju da kanališu svu energiju, akumuliranu u oblastima misaonih formi njihovih religija, u novu svetsku kreaciju koju je odsanjala Anastasija.
Anastasija je takođe sanjala o tome da Vladimir objavljuje devet knjiga o svom iskustvu sa njom, o njenim idejama, knjigama koje će da izvrše katalizaciju promena u Rusiji i u svetu. Vladimir nije mogao da veruje da bi mogao da napiše seriju popularnih knjiga, za koje, dok ih čitate, možete da kažete da ih nije on napisao. Knjige su odisale magičnim prisustvom Anastasije. Tako je Vladimir postao jedan od najprodavanijih autora u Rusiji. Njegova peta knjiga je bila objavljena u tiražu od pola miliona primeraka.
Megreove knjige su su napravile veliku senzaciju u bivšem Sovjetskom Savezu, takođe i u Nemačkoj. Mnoge ljude je privukla Anastasijina vizija budućnosti. Njeni poštovaoci gaje kedrovo drveće iz oraha. Oni pričaju o životu na selu i o novim načinima vaspitanja i gajenja dece.
Megre kaze da ima oko dva miliona čitalaca, sto je niska procena, zato što njegove knjige kruze naokolo, jer ljudi žele da podele sa drugima ovu dirljivu, divnu, magičnu priču. Ova knjiga drzi obećanje o drugacijoj budućnosti, o svetu gde će čovek živeti u harmoniji sa prirodom i neće sebe ograničavati oruđem tehnokratske civilizacije. Od življenja na ovakav način, um jedne osobe će biti mnogo jaći i moćniji nego što je sada.