Pre dve godine vodila sam grupu svršenih maturanata na more (u Buljarice, breee
). Bilo je vrlo nezgodno postaviti se prema njima. Oni su svršeni maturanti, zreli ljudi, upisali fakultete, punoletni... ja idem kao vaspitač... koji ću im djavo, oni sami odgovaraju za svoje postupke. Ali... Imala sam grupu od 10 devojaka sa kojima je apsolutno svakakav dogovor bio moguć, ali apsolutno svakakav. Nigde otišle nisu a da mi se nisu javile, vraćale bi se u minut kad bi se dogovorile, bez problema radile sms poruke kada bi zakasnile ili promenile plan. S druge strane, vaspitači nisu mogli ama nikakav zajednički jezik da nadju sa svojim grupama. Ajde što je bio otpor prema autoritetu... ali ljudi moji... to se pijančilo, vukla trava, odlazilo, dolazilo, preskakalo, bežalo.... ja ne mogu da vam opišem kakva drskost i bezobrazluk.
Znači, ipak postoji ono "što se ponese od kuće"...
A i primetila sam da im je obrazovanje veoma šturo. Osim za "prelaznu ocenu" znanja većeg nema.
Reforme u obrazovanju se gotovo pa nikako ne sprovode. Uvođenje alternativnih predmeta Gradjansko vaspitanje ili Veronauka je nikakav pomak.
Pomak treba biti u načinu predavanja, ispitivanja, utvrdjivanja, ocenjivanja. Ali, kako tu reformu sprovesti sa metuzalemima koji su navikli da prvo oni kući
nauče lekciju napamet i onda samo da je plasiraju učenicima...
Na jednom roditeljskom pitam zašto deca uče pesmice napamet kada je to jednokratno pamćenje. Dobijem odgovor da deca tako vežbaju memoriju.
Ok., ali zašto deca ne vežbaju memoriju igrajući šak ili bridz.... auuuuuuu... i roditelji i učitelj su me pogledali kao da nudim kockarnicu
Znači, nedovoljno edukovani učitelji (ne znaju ni šta je bridz ni šta je šah u pravom smislu), a roditelji još manje...
začarani krug...