Forum Beograd Jagodina Ćuprija Paraćin

Molim vas da se prijavite ili se registrujete.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i dužinom sesije
Napredna pretraga  

Vesti:

Samo za Registrovane članove je moguć pristup u kategoriji '' Ljubav & Sex & Lepotice''
Obavezno pročitajne uslove korišćenja Foruma ->
Uslovi Korišćenja

Autor Tema: Vode života ili odgovor Meli  (Pročitano 4487 puta)

0 Članovi i 1 gost pregledaju ovu temu.

STEPSKI VUK

  • Stalni učesnik
  • **
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 504
  • Svi su ljudi pjesnici u srcu.
Vode života ili odgovor Meli
« poslato: 01-08-2008, 14:59:19 »

U visokoj planini, izmedju gustih borova, nalazilo se malo mirno jezero.
Vjekovima je tu bilo i uživalo u svom miru i spokojstvu. Njegove vode su već
zaboravile od kud su dospjele na to mjesto. Lagano su se talasale pod udarima
vjetra i uživale u svom spokoju. U svojim dubokim njedrima su njegovale sav život
koji se odvijao u njima. Svojom dubinom i čvrstim obalama su štitile taj mir
i bezbrižnost svih živih bića koja njegovala i o kojima se brinula.
I tako su prolazile godine i godine tihog i laganog talasanja jezerske vode.
Vremenom se već počela mutiti i postajala sve ustajalija. Lagano se počela pretvarati
u barsku vodu. Negdje duboko je osjećala da u njoj živi nešto nepoznato, dinamično
i puno energije. Nešto što je nekad davno i njoj davalo sasvim drugi tok. Na žalost
to je iz dana u dan postajalo sve tiše i sve se više gubilo u njenim dubinama.

Poslije jednog olujnog vjetrovitog dana, voda na kraju jezerskih obala
primjeti pukotinu. To je na tren zbuni. Lagano je prebacila nekoliko kapi i
sa druge strane vidjela dugo strmo korito koje vodi negdje daleko u nešto nepoznato.
U njoj se iznenada poče buditi ono odavno skriveno i potisnuto na samo dno.
Dole, duboko, sve se počelo kovitlati i nastojati da izadje na površinu
i da se bez razmišljanja baci u to strmo korito kojem se nije vidjelo kraja.
To je bilo tako privlačno da voda u jednom momentu svom silom razgrnu obale
koje su je gušile i nesputanom snagom nahrupi u usko korito. Tada se u njoj probudi
davno uspavana sila. Osjeti nesto što je već zaboravila i pred nju izroniše
uspomene na neko vrijeme kad nije bila ustajala jezerska voda, nego bistra hirovita
planinska bujica. To saznanje u njoj probudi neku zaboravljenu snagu i ona pohrli
ka dolini u tako poznatom koritu. Sva razigrana zapjenjena skakutala je kroz
to novo koriti i uživala tutnjeći nesputana po njemu. Kristalne kapi su letjele na
sve strane kao mali biseri. Sunce se prelamalo kroz njih i otkrivalo joj zaboravljenu
radost života. Silnom energijom i snagom sljevala se ka nepoznatom ali tako
lijepom i privlačnom cilju. Imala je potrebu da se razlije na sve strane da
prelije sve obale, da pokrije sva polja koja su se iznenada pokazala pred njom.

Medjutim obale potoka su postavljale granicu koju voda nije uspjevala preći.
Svim silama je pokušavala otkriti način kako da razmakne te obale, koje su joj krile
zaboravljeno i nepoznato, ono što je tako željela osjetiti i vidjeti. Pokušavala je
svojom energijom, svojom snagom, svojom željom pokazati obalama da ih hoće prevazići
i vidjeti šta je iza njih.
Pjeneći se i boreći sa tim tvrdim obalama nije ni primjećivala da se one sve
više dižu i sve više joj brane da to vide. Tutnjeći tako ograničena tvrdim nesalomivim
granicama voda dodje do velikog ponora. Iza ponora se vidjela predivna dolina.
Otvorena, široka izložena njenim valovima koji su željeli da je zagrle i razliju
se po njoj. Da se sjedine sa tom širinom i postanu jedna, nedjeljiva cjelina.

U svom zanosu puna tek otkrivene snage voda pomisli da će uspjeti preskočiti
ponor i naći se na svom cilju. Predivnoj potpuno izloženoj dolini koja će je
prihvatiti u svoje naručje i otvoriti joj svoja prostranstva koja neće imati
obale i granice. I ona nošena svojim poletom svojom željom skoči u dubinu nadajući
se da ima dovoljno snage preskočiti taj duboki tajanstveni ponor koji ju je
odvajao od širine i vedrine otvorenog prostora. I naravno, nošena zanosom a
ne razumom voda ne uspjede preskočiti ponor. Survala se u njegove tamne dubine
i počela nestajiti u crni podzemni i zastrašujući kanal. Nije se predavala.
I dalje ju je vukla pomisao na divnu bezgraničnu dolinu koju je željela upoznati.
Koprcala se tamom pokušavajući naći izlaz. Razbijala se od surove i tvrde stijene.
Morala je donositi brze odluke kuda krenuti. Neki putevi su je vodili u duboki
i vječni podzemni mrak a drugi su nudili izlaz. Očajnički se pjenila i borila
ne gubeći snagu. Naprijed ju je vukla želja da više nikad ne postane bara nego
da uvijek bude živa nesputana voda.
I konačno, poslije mnogo borbe, žrtava, savladanih stijena na kojima su ostajale
njene kapi, pred njom se ukaza trak svjetlosti. Oprezno je ponovo izašla na
sunce. Izvirala je na pragu one predivne doline. Medjutim pred njom se i dalje
protezalo korito sa svojim obalama. Ulila se u njega i počela teći kroz to zelenilo.
Okolo je mogla vidjeti predivnu dolinu kojoj je tako silno težila. Mogla ju
je vidjeti, ali strme obale joj nisu dale da se izlije u nju. Morala je i dalje
teći ucrtanim koritom iako je znala da van tog korita postoji još neki život
u koji ona ne može izliti svoje vode. Visoke obale su ostale tu i usmjeravale
njen tok.
I tako voda poslije puno borbe i želje mora i dalje teći koritom koje joj
je dato. I teći će sve dok ponovo u sebi ne osjeti želju da se otme i da izadje
iz zadatih i nametnutih obala.
Ostaje joj da čeka kad će skupiti snagu i da do tada mirno teče nastojeći što
manje gledati preko obala, kako bi što manje mislila na ono što je iza njih.

Ali ko zna? Mozda se obale jednom same razmaknu i puste je u taj njoj tako
potreban i divan svijet.
Treba se nadati!

Sačuvana
"Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruševinama..."
 

Stranica je napravljena za 0.11 sekundi sa 24 upita.