u principu sam protiv nasilja svake vrste.
mislim da reci ostaju duze urezane,batine dok traje bol.
deca su tako razlicita: mom starijem sinu nije trebalo pricati,nije ispitivao granice ni zloupotrbljavao poverenje,znao je uvek pravila igre.
mladji je drugi svet.
trpim ,tolerisem,pravim se da ne vidim ili necujem...a on sve dalje i dalje.Ispituje granicu do koje moze.a u tom opipavanju granica,moj sin nezna za granice.
pricam,molim ,navodim pozitivne i negativne primere,pravim poredjenja...pobalaveh od pedagogije...on nista. zeza me vidim,mrtav hladan.
pocelo je sa pubertetom koji ga drma od desete godine a sada mu je petnaesta.dugo,predugo.
dok je bio manji,dobio bi jako retko po zadnjici,tek kao opomenu,sad je velik, gadjnem ga papucom,obicno promasim.najvise pomaze kad ga ignorisem.
najvaznije mi je da se postuju pravila kuce,i necu odutati do zadnjeg,mada je tesko.
to je temelj za njegovu buducnost,skole i fakulteti su samo nadgradnja.
kada mi je prvi put rekao da ce pozvati policiju,otvorila sam vrata,dala mu jaknu,patike i telefon da pozove policiju i da odmah krene sa njima.nije mu vise palo na pamet.
u nekim situacijama sm trebala biti stroza,to znam, ali zelim da mu ostanem u lepom secanju.
ja se secam batina od majke,koje i danas ne odobravam,jer su delovale samo trnutno.
lepe i poucne reci oca su usmeravale moje ponasanje i prate me i danas.pozitivno.