MUZEJ DUHOVA
Kamere u zavičajnom muzeju u Jagodini snimile beličasto paperje koje je lelujalo, pretvaralo se u senku, a potom nestajalo
JAGODINA - Od kada je u Zavičajnom muzeju u Jagodini pred kraj prošle godine postavljen video-nadzor, višedecenijske priče o duhovima koji obitavaju u ovoj ustanovi kulture ponovo su postale aktuelne. I to ne bez razloga! Pošto su ih, kako kažu u firmi koja je postavljala kamere, neprestano pozivali da otklone kvar, monterima se krv sledila u žilama kad su pogledali snimke koje su kamere zabeležile noću, “kad u muzeju nema žive duše”.
- Pitali smo se kako je moguće da se samo u ovoj ustanovi dešavaju “kvarovi”, jer smo kamere instalirali u mnogim poslovnim i stambenim prostorima i ništa slično se nije dešavalo. Prosto, nismo mogli da shvatimo zbog čega su se kamere uključivale noću i šta su snimale. Najpre smo pomislili da problem izaziva pad napona. Otkrili smo da je to problem kod jedne kamere. Međutim, ostale tri nisu bile povezane s njom. Onda smo odgledali snimke. Krv nam se sledila u žilama! Kamere su snimile neko beličasto paperje koje je lelujalo, sjedinjavalo se, pretvaralo u neku senku, a potom nestajalo - priča zgranuti radnik firme za video-nadzor, nervozno provlačeći ruke kroz kosu, jer, kaže da ga jeza prožima čim se seti tih snimaka.
On još kaže da ne zna kako da objasni šta izazove kamere da same počnu da snimaju, jer senzori reaguju samo na toplotnu energiju koju emituju čovek ili životinja. Takođe, nije mu jasno kako kamera, koja nija pokretljiva, može da se pomera gore-dole, što su utvrdili na snimku. One su potpuno fiksirane i jedino bi čovek mogao da ih, upotrebivši silu, pomera. Međutim, sve četiri galerije u kojima je instaliran video-nadzor su pod katancem, što znači da niko nije mogao da uđe. Sem toga, kamere bi to zabeležile.
Milica Stanojević, direktor Zavičajnog muzeja u Jagodini, nije htela da daje bilo kakvu izjavu za novine, dok su neki zaposleni pristali samo na nezvanične izjave.
- Dešavalo se da u gluvo doba začujemo korake iz pravce depoa, u kome se, pored arhivske građe, nalaze i kosti ljudi iz različitih istorijskih doba. Čuli bismo i kako se teška metalna vrata otvaraju uz stravičnu škripu, a potom bi se zalupila. Vetar to ne bi mogao da učini - tvrde radnici.
Jedan od saradnika muzeja smatra da svaka takva ustanova ima određenu vrstu energije, nataloženu na eksponatima od neolita do savremenog doba, jer muzej u svom posedu ima mnoge predmete korišćene u kultovima, zatim urne, ljudske kosti... On kaže da se pored koraka i lupnjave vratima dešavalo da osete dašak vetra na obrazima.
Među zaposlenima ima pak i onih koji su smatrali da nije reč ni o kakvoj neobičnoj pojavi, niti o energiji. On i veruju da senzori, jednostavno, reaguju na grinje i prašinu. Ali, oni koji veruju u postojanje “lutajućih duša”, veruju da kosti ubijenih moraju da počivaju u miru i da se kamere kvare jer napaćeni, čiji duhovi obitavaju u ovim prostorima, ne žele da ih iko uznemirava.
UKLETO RASKRŠĆE
Nikodije Spasić, jagodinski književnik i istraživač onostranog, u knjizi “Tajanstva” pominje ovo kobno raskršće, koga Jagodinci zaobilaze jer je mnoge tu dočekala smrt u neobičnim saobraćajnim nesrećama.
- Sasvim je prirodno što se to dešava na “mestu jauka”. Naime, tu gde je danas Zavičajni muzej nekada je bila turska džamija, koja se srušila za vreme molitve! Kad su Turci pokušali da od kamena s pravoslavne crkve sagrade džamiju. Onda se jedan Muhamedov starac dosetio i radnicima naredio da u pravoslavni kamen uzidaju pripadnika pravoslavne vere. Turci su uhvatila momka po imenu Đorđe i uzidali ga pored ulaznih vrata džamije. Njegov lelek i kletve dokazali su da će Božja kazna stići i da On nikome ne ostaje dužan. Ramazanske večeri, kad je džamija bila puna turbana i bosih nogu, začuo se jauk nesrećnog Đorđa, a potom se džamija obrušila na Turke - ispričao nam je Spasić.