Forum Beograd Jagodina Ćuprija Paraćin

Molim vas da se prijavite ili se registrujete.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i dužinom sesije
Napredna pretraga  

Vesti:

Samo za Registrovane članove je moguć pristup u kategoriji '' Ljubav & Sex & Lepotice''
Obavezno pročitajne uslove korišćenja Foruma ->
Uslovi Korišćenja

Autor Tema: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično  (Pročitano 277525 puta)

0 Članovi i 5 gostiju pregledaju ovu temu.

DEDA-EU

  • Zvezda u usponu
  • ****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 4908
  • Ко у разговору с другим људима упорно настоји да н
Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
« Odgovor #20 poslato: 13-04-2009, 00:21:44 »



« Poslednja izmena: 10-05-2009, 15:15:46 od strane DEDA-EU »
Sačuvana
Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.

autentik

  • Administrator
  • Svedok stvaranja istorije
  • ******
  • Karma: +0/-0
  • Na mreži Na mreži
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 17391
    • Jagodina, Ćuprija i Paraćin kao na dlanu
Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
« Odgovor #21 poslato: 13-04-2009, 00:31:21 »

http://www.thefeejeemermaid.com/desotomermaidmed.jpg


Ne radi ti ovo, ja probao da podesim ali opet nece

moras ponovo da postavis

DEDA-EU

  • Zvezda u usponu
  • ****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 4908
  • Ко у разговору с другим људима упорно настоји да н
Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
« Odgovor #22 poslato: 14-04-2009, 19:15:09 »


Probao sam i ja pa ne ide i zato nema smisla da ponovo postavljam link ali sam probao direktno i evo ide.
Sačuvana
Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.

posmatrac

  • Zvezda
  • ***
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 1110
Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
« Odgovor #23 poslato: 21-04-2009, 18:04:06 »

Kineski zid (http://www.blic.rs/svet.php?id=89152)
Spomenik kineske i svetske baštine prostire se na 8.851,8 kilometara, što je znatno više od 6.300 kilometara kolika je bila njegova zvanična dužina, zasnovana pre svega na istorijskim, a ne kartografskim podacima. Kineski zid ugrožen je na više mesta, zbog izgradnje puteva, projekata ekonomskog razvoja i ekstremnih meteoroloških uslova, zaključak je studije koji prenosi "Čajna dejli".
Analizu stanja i dužine Kineskog zida sprovela je u periodu od dve godine državna administracija za kulturnu baštinu, korišćenjem GPS uređaja i druge moderne tehnologije. Tom prilikom otkriveni su delovi zida za koje se nije znalo da postoje, pre svega u zabačenim planinskim i pustinjskim delovima zemlje.
Studija je pokazala da drevno utvrđenje podignuto tokom vladavine dinastije Ćin (221-206. pre nove ere) radi sprečavanja invazija plemena sa severa, a potom rekonstruisano pod dinastijom Ming (1386-1644), čini 6.259,6 kilometara zida, 359,7 kilometara šanaca i 2.232,5 kilometara prirodnih barijera (planina, reka).
Sačuvana

DEDA-EU

  • Zvezda u usponu
  • ****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 4908
  • Ко у разговору с другим људима упорно настоји да н
Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
« Odgovor #24 poslato: 01-05-2009, 15:09:42 »

Sačuvana
Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.

DEDA-EU

  • Zvezda u usponu
  • ****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 4908
  • Ко у разговору с другим људима упорно настоји да н
Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
« Odgovor #25 poslato: 01-05-2009, 15:13:45 »

Sačuvana
Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.

DEDA-EU

  • Zvezda u usponu
  • ****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 4908
  • Ко у разговору с другим људима упорно настоји да н
Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
« Odgovor #26 poslato: 01-05-2009, 15:19:05 »

Sačuvana
Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.

DEDA-EU

  • Zvezda u usponu
  • ****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 4908
  • Ко у разговору с другим људима упорно настоји да н
Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
« Odgovor #27 poslato: 02-05-2009, 22:00:29 »

« Poslednja izmena: 02-05-2009, 22:10:15 od strane DEDA-EU »
Sačuvana
Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.

DEDA-EU

  • Zvezda u usponu
  • ****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 4908
  • Ко у разговору с другим људима упорно настоји да н
Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
« Odgovor #28 poslato: 02-05-2009, 22:11:57 »

Saturnov prsten
Sačuvana
Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.

DEDA-EU

  • Zvezda u usponu
  • ****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 4908
  • Ко у разговору с другим људима упорно настоји да н
Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
« Odgovor #29 poslato: 02-05-2009, 22:22:21 »

Sačuvana
Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.

DEDA-EU

  • Zvezda u usponu
  • ****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 4908
  • Ко у разговору с другим људима упорно настоји да н
Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
« Odgovor #30 poslato: 02-05-2009, 22:28:00 »

                                                   
DNA Helix Essence
Sačuvana
Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.

posmatrac

  • Zvezda
  • ***
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 1110
Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
« Odgovor #31 poslato: 03-05-2009, 10:20:15 »

Veliki hadronski sudarač, u laboratoriji CERN, u Švajcarskoj



Naučnici su izjavili da će u septembru 2009. godine biti ponovo pokrenut veliki hadronski sudarač (LHC), najveći akcelerator čestica na svetu, saopštila je Evropska organizacija za nuklearna istraživanja (CERN).

U saopštenju navedno je da će prvi eksperimenti biti urađeni u oktobru, pošto LHC bude popravljen i instalirani novi bezbednosni uređaji. Raspored koji sada imamo je najbolji i za LHC i za naučnike, koji čekaju rezultate, izjavio je direktor CERN Rolf Huer. Hadronski sudarač je bio pokrenut u septembru, ali je ubrzo zaustavljen zbog tehničkog kvara. Akcelerator, čija je izgradnja koštala više milijardi evra i koji se nalazi u podžemnom tunelu dugačkom 27 kilometara u blizini Ženeve, u Švajcarskoj, trebalo bi da stvori uslove koji su postojali u vreme nastanka svemira. Hadronski sudarač je pobudio ogromnu pažnju medija i javnosti kada je, kao deo Evropske organizacije za nuklearna istraživanja, pokrenut u septembru 2008. godine, ali je zbog tehničkog kvara zaustavljen samo nekoliko dana kasnije.

 :aq16:

Da li ce 2012. godine zaista da nastanu promene u nasoj civilizaciji?

 :aq15:
Sačuvana

DEDA-EU

  • Zvezda u usponu
  • ****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 4908
  • Ко у разговору с другим људима упорно настоји да н
Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
« Odgovor #32 poslato: 05-05-2009, 15:07:27 »


HITLEROVA VELIKA TAJNA
   
  GDE JE HITLER HTEO DA ODE...? 


    Hitler je u mladosti bio član jedne stare okultističke organizacije, čiji koreni vuku još iz srednjeg veka.Ona je svoje članove pažljivo birala širom sveta, a sama organizacija bila je strogo zatvorenog tipa.I najmanje kršenje njenih pravila skupo se plaćalo.Hitler je još u najranijom mladosti bio opsednut okultizmom i okružen takvom literaturom gde je upijao svaku reč.Već tada se u njegovom bolesnom umu stvorila ideja o 'Novom svetskom poretku'.
    Hitler je na vlast i došao preko magijskih organizacija i poznat je njegov uticaj na velike mase, koje su u njegovom prisustvu prosto padale u neku vrstu transa.To se vidi i na dokumentarnim filmovima sa njegovim govorima, gde masa stoji kao opčinjena, u transu i skoncentrisana jedino na njegove reči.Po tvrdnji američkih psihijatara, njegove reči su direktno 'ciljale' u njihov mozak i Hitler je već tada znao magijske tehnike koje su to omogućavale.Ovo je tek kasnije postalo poznato Rusima i Amerikancima.Tehnike koje je Hitler koristio bile su: zombiranje, masovna hipnoza, ubistva mislima na daljinu...Rusi i Amerikanci bili su obavešteni o svemu tome, ali to nisu uzimali za ozbiljno, sve do pred kraj rata kada su ih njihove obaveštajne službe izvestile da Nemci imaju novo oružje koje vrlo brzo može da uništi ceo svet.Nedaleko od Beča, Nemci su imali laboratorije gde su usavršavali hemijsko i biološko oružje.Međutim, izuzetno veliku pažnju nemački naučnici su posvećivali svemiru, koji je u to vreme za ceo svet bio prilično velika nepoznanica.

    U dokumentima iz arhive Trećeg rajha otkriveno je nešto zapanjujuće.Videlo se da je Hitler uz pomoć svojih medija uspostavio kontakt sa međuplanetarnim entitetima.U arhivama je pronađen i dnevnik marije Štajner, jednog od Hitlerovih medijuma.Evo šta je nađeno u dnevniku:'Bilo je to 1932.godine.Popodne su me predstavili lično Adolfu Hitleru.Odmah mi je kazao da sam izabrana za jedan jako važan zadatak, sa još nekoliko ljudi iz naše okultne grupe, kojoj je i lično Hitler pripadao.Nas nekoliko sedilo je u krugu i meditiralo.Rečeno nam je da uspostavimo kontakt sa bićima sa drugih planeta, koja treba da nam pomognu da napravimo svemirski brod.U početku se ništa bitno nije dešavalo, a tada jednoga dana, posle dve nedelje, uspostavljen je prvi kontakt.To je bila planeta koja je od Zemlje udaljena hiljadu svetlosnih godina.Na toj planeti živela su bića malog rasta, sive kože, velikih glava i sa prorezima umesto očiju.Oni su nam rekli  da prekinemo sa ovim poslom, da to uopšte nije u redu.Kada smo ovo saopštili Fireru bio je jako ljut, i rekao je da će i bez naše pomoći zavladati svetom i celim svemirom.Posle ovoga nas je držao tamo još nedelju dana, a onda pustio uz pretnju da o ovome nikome ne smemo da pričamo'.
    U arhivu Trećeg rajha nađene su skice na kojima se vidi da je Hitler zaista stvorio svemirsku bazu i mali vasionski brod.Kasnije je sagrađen jedan veći, a pred kraj rata i jedan ogromnih razmera.Efikasnost ovih letelica isprobavana je na Antarktiku, u polarnim predelima.Govori se čak da su eksperimenti u početku rađeni u dogovoru sa Rusima, negde u Sibiru.Za ovo se nije došlo do materijalnih dokaza, jer je deo dokumentacije koji se odnosio na saradnju sa Rusima nestao na misteriozan način.Ostaje da se veruje preživelim naučnicima koji su radili na tom projektu i koji su progovorili pred KGB nakon završetka rata.
    Nemački naučnici tvrde da je Hitler hteo, kada je video da će da izgubi rat, da pobegne tim vasionskim brodom, i to na planetu sa kojom su njegovi medijumi uspostavili kontakt.Poslao je grupu naučnika da izvrši poslednje pripreme pred poletanje.Sa tim naučnicima je bio i Gering.Sve se to dešavalo na hladnom Severu, a sudeći po nekim podacima možda čak i u Sibiru.Hitler je trebao da se pojavi u bazi dan posle ovih priprema.Međutim, po izjavama naučnika sa projekta, koje su pronađene u dokumentaciji sa njihovog saslušanja pred Gestapoom, nebo se odjednom otvorilo, iz njega je izronio džinovski svemirski brod i prosto usisao Hitlerovu poslednju reč tehnike, njegov lični vasionski brod.Sve se ovo dešavalo naočigled desetine naučnika koji su se posle toga danima pitali šta se to tada desilo.Mnogi od njih su to shvatili kao opomenu Viših sila, jedne mnogo inteligentnije civilizacije nego što je naša.Po njihovom mišljenju ta visoko razvijena bića nisu dozvolila da neko uništi planetu Zemlju i tako ugrozi i život u svemiru.Kažu da je mesec dana nakon ovog događaja Hitler digao ruku na sebe pošto je shvatio da je izgubio i poslednju šansu.
 
 
Dokumenti iz arhive Trećeg Rajha, gde su prikazani planovi za izgradnju 'letećih ttanjira'.
 

Nemački naučnici su tajno razvijali letelice na bazi diska. Ovde na slici gore je slika iz arhive Trećeg rajha koja prikazuje jedan od prvih modela nemačkih letelica oblika diska.
 
Nacistički Horten H 9 V1 glider, leteće krilo.Pogledajte samo sličnost između ovog tajnog nemačkog projekta iz Drugog svetskog rata i današnjih američkih nevidljivih stelt aviona.Očigledno da su Amerikanci na kraju rata od nemačkih naučnika iz operacije Spajalica došli do potrebnih planova za ovakvu vrstu aviona.
 
NACISTIČKI URANIJUM ZA JAPAN


    U martu 1945. godine iz norveške luke Kristijansand isplovila je nemačka podmornica koja je nosila oznaku U-234.Njen cilj bio je Tokio, a nosila je 550 kilograma uranijum oksida, jedan od oblika uranijuma čija je hemijska oznaka bila U-234.Identično kao i oznaka podmornice ! Da li slučajno?
    Ovaj smrtonosni teret bio je namenjen Japancima za pravljenje njihove atomske bombe sa kojom su oni mislili zadati odlučujući udarac svojim protivnicima.Nemačka je tada već bila u ruševinama, ali Hitler o tome nije brinuo.Bio je ubeđen da će se nešto dogoditi što će preokrenuti sve u njegovu korist.Ovo njegovo verovanje u preokret izgleda da i nije bilo bez osnova, jer su već dve ovakve pošiljke uranijuma bile isporučene u Japan, i zajedno sa zadnjom isporukom skupilo bi se dosta za barem jednu atomsku bombu.Ali kakve li ironije, tačno ta količina uranijuma iz zadnje isporuke bila je potrebna i Amerikancima za njihovu atomsku bombu.
    Podmornicom U-234 komandovao je Johan Hajnrih Feler, a on sam nije imao pojma šta prenosi.Osim njega tu su bili general Luftvafea Ulrih Kesler koji je bio jedan od vodećih stručnjaka za vazduhoplovstvo, onda dva pukovnika nemačkog vazduhoplovstva kao i dva japanska oficira, Hideo Tomonaga i Genzo Šoji.Sve ovo je potvrđivalo izuzetan značaj ove misije.Ali, međutim, podmornica nikada nije došla do Tokia.Kapetan podmornice Feler je 4.maja uhvatio signal britanske radio stanice i saznao da je Hitler mrtav, a potom je odlučio da se preda.Oba japanca izvršila su njihovo ritualno samoubistvo, a Nemci su zarobljeni.Po rečima učesnika 'Projekta Menhetn' uranijum je odmah izvađen i smesta poslat u Ouk Ridž.Kako su svedoci pričali, amerikancima je očajnički trebao ovaj uranijum, čak su grebali po dnu bureta da bi došli do potrebne količine.I došli su.Već u augustu, Hirošima i Nagasaki bili su svedoci toga.Razoreni su zahvaljujući uranijumu koji je trebalo da završi u njihovoj zemlji, mada Pentagon zvanično nikada nije priznao da je ovaj nemački uranijum namenjen Japanu, poslužio za razaranje Hirošime i Nagasakija.
 
TAJNA PODMORNICE U-534

 
    1986. godine danski ronilac Age Jansen pronašao je olupinu nemačke podmornice U-534, koja je izvučena na površinu 1993. godine.U Danskom kraljevskom mornaričkom muzeju otvorene su njene zapečaćene prostorije, ali tada nije pronađeno ništa značajno.Podmornica je posle toga prebačena u istorijski muzej rata u Birkenhidu, a tamo je došlo do zapanjujućijh otkrića.
    U zadnjem delu podmornice otkrivena su dva torpeda T-11 koja su imala pasivno navođenje! Iako su postojale neke glasine o tome, ipak se nije verovalo da Nemci poseduju tako nešto.Fabrika za koju su pretpostavljali da je mogla proizvoditi ovakva torpeda, potpuno je razrušena.Saveznici su imali neverovatnu sreću da ova torpeda koja kruže kroz vodu dok ne pronađu cilj, nisu ušla u upotrebu, jer ko zna kako bi se to odrazilo na dalji tok ratovanja.
    Međutim, podmornica U-534 krila je još tajni.Naučnici koji su ispitivali podmornicu, shvatili su da su dva propelera ove podmornice bila dizajnirana tako naprednim rešenjima do kojih su Britanci došli tek šezdesetih godina!Pronađeni su i ostaci nekog tajanstvenog aparata koji je omogućavao komunikaciju pod vodom, zatim i uređaj koji je omogućavao da podmornica ostane pod vodom dok joj rade dizel motori, dovodeći specijalnim cevima vazduh sa površine! Sve ovo bilo je nezamislivo za saveznike koji su bili zatečeni ovakvim otkrićima.
    Očigledno da je podmornica U-534 bila na nekom vrlo važnom i tajnom zadatku.Posebno je zanimljivo da je ova podmornica napuštala luke u poslednjem trenutku.Tako je bilo u Bordou kada su stigli saveznici, zatim u zadnjem trenutku je napustila Štetin pred Sovjetima, a zatim i Kil pre nego što je pao u ruke saveznicima.Šta je čekala ova podmornica koja je bila snabdevena najvećim dostignućima ratne podmorske tehnike toga doba.Kada je podmornica pogođena, potonula je pedeset metara u dubinu mora.Tri člana posade su poginula, a spašeno je nih 49.Pravac kretanja i odredište bili su im nepoznati.U notesu jednog člana posade bio je crtež podmornice, u njemu nacrtan drveni kovčeg, a preko njega veliki znak pitanja.Priča se da je U-534 nosila neke važne magijske rekvizite, a možda čak i originalno Koplje Sudbine, koje je predstavljalo simbol Hitlerove moći od kada ga je odneo iz muzeja Hofburg u Beču.

ŠTA SU NACISTI SAKRILI U JEZERU TEPLIC

    Jezero Teplic nalazi se među vrhovima Alpa i predstavlja veliku misteriju još od kraja rata.Ukoliko se istraži i otkrije šta su to nacisti tamo sklonili pred kraj Drugog svetskog rata, možda će se napokon saznati tajna Hitlerovog tajnog oružja.
    Jezero Teplic je vulkanskog porekla i prepuno je podvodnih pećina.Do pre nekoliko godina, ronioci nisu bili uspešni u njegovom istraživanju.Mnogi ronioci se sa tih zadataka nikada nisu vratili.Pretpostavke su bile da se radi o zatrovanosti nepoznatim supstancama, jakih izvora zračenja ili čak električne energije.Jedan izvor govori da je sada potpuno jasno da su vode
ovog jezera bile elitna laboratorija za naučnike Trećeg Rajha.
    Po rečima očevidaca, u planinskom masivu oko jezera pripremljena je odlučujuća i poslednja bitka za sudbinu Trećeg Rajha! U okolini jezera su vršeni neobični naučni eksperimenti sa navođenim raketama, drugačijim vrstama eksploziva, pa čak i posebnim aparatima na gravitacioni pogon.Očevici svedoče da su viđali nešto slično 'letećoj cigari', a sve se događalo u vreme kada fenomen 'letećih tanjira' još nije bio poznat!
    Do sada se zna da je veliki deo dna jezera na višoj dubini od prirodnog ostatka.To navodi na zaključak da su nacisti 1945. godine uspeli da nekako uzdignu dno jezera i tako dobiju prirodni trezor, dugo vremena potpuno nedostupan.Jedna od pretpostavki je da se u pećinama ispod jezera nalaze sanduci u kojima su pohranjene milijarde falsifikovanih britanskih funti, čijim ubacivanjem je Hitler imao nameru da izazove ekonomski haos u Britaniji, zatim više tona zlatnih poluga, nakit i druge vrednosti.Ono što najviše golica maštu istraživača jezera Teplic, nije ni zlato ni novac, već su to dokumenti i rezultati naučnih istraživanja sprovođenih u nacističkim laboratorijama.Konkretno, u pitanju su letelice na gravitacioni pogon, a takođe i dokumenti iz oblasti genetike, to jest genetskog koda čoveka!
    Interesantno da je samo nakon dve godine nakon što su nacisti 'uredili i sredili' jezero Teplic, došlo do masovne pojave letećih tanjira.Međutim, na osnovu dokumenata i svedočanstava naučnika koji su radili za naciste u toku rata, mnogi od njih videli su NLO-e na nebu iznad Nemačke i tokom samog drugog svetskog rata, pogotovo je to bilo učestalo u oblasti Pinemindea, gde su se odvijali najvažniji eksperimenti.
    Šta se desilo sa svim ovim tajnim projektima Trećeg Rajha.Po jednima, oni se baš nalaze na dnu jezera Teplic ili Monci u gornjoj Austriji, po drugim izvorima one su prenete podmornicama u Južnu Ameriku (na podmornici U-534 pronađene su detaljne karte i maršrute za južnu Ameriku), ili Antarktik za koji se veruje da obiluje tajnim bazama.
    Ovde posebno treba napomenuti ono za šta se pouzdano zna da se desilo.To je famozna operacija Spajalica (Paperclip), koju su izvršili Amerikanci na kraju Drugog svetskog rata.Svi nacistički naučnici koji su posedovali izvrsna znanja i radili na posebnim projektima, tajno su prebačeni u Ameriku, gde im je omogućeno da nastave svoje radove, kakvi god da su bili.Svoje znanje i tajne prepustili su Amerikancima u zamenu za život.Posle rata u onim spektakularnim suđenjima nacistima, osuđeni su i pogubljeni oni koji nisu ništa znali, čisti fizikalci koji su samo ispunjavali naređenja.Jednostavno nisu imali šta da ponude saveznicima u zamenu za svoj život.
Šta je ovo što čuva nemački vojnik iz Drugog svetskog rata?
Sačuvana
Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.

DEDA-EU

  • Zvezda u usponu
  • ****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 4908
  • Ко у разговору с другим људима упорно настоји да н
Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
« Odgovor #33 poslato: 05-05-2009, 15:13:02 »

DALI SE HITLER ZAISTA UBIO?


Pojavljuju se sve novi i novi dokazi da Adolf Hitler nije izvršio samoubistvo 30. aprila 1945. već da je preko Španije prebegao u Argentinu i da je umro tek 1964. godine. Ovo tvrdi i autor bestselera „Hitler u Argentini“ Abel Basti, koji je ranije prikupljenim i objavljenim dokazima dodao još jedan.

Reč je o izveštaju iz arhiva Ef-Bi-Aj pod oznakom strogo pov, od 8. avgusta 1947. godine. U ovom dokumentu specijalne službe SAD prvo priznaju ne postoje ubedljivi dokazi Hitlerove smrti, a odmah potom - da su poslale agente da traže njegove tragove u Španiji.

„Agenti Ef-Bi-Aja, o čijem se izveštaju radi, uneli su u njega šokantne stvari. Evo kako počinje njihov izveštaj: „Prema dojavi koju smo dobili 28. aprila 1947, jedan ugledni španski lekar je priznao da se bavio lečenjem Adolfa Hitlera. Prema njegovim rečima, firer je imao problema sa zdravljem zato što je u to vreme uzimao stimulativnih preparata pa se suočio sa trovanjem organizma“.

U pomenutom izveštaju dalje se naglašava da Ef-Bi-Aj ne misli da postoje ubedljivi dokazi i izvori koji bi potvrdili Hitlerovu smrt i da stoga ne može da se odbaci pretpostavka da je on živ. Pa zaključuje: „Saradnici armije SAD rade na rasvetljavanju boravka Hitlera na teritoriji Španije“.

Vreme označeno u ovom tajnom izveštaju je ravno dve godine pošto su ratni saveznici Hitlera i njegovu prijateljicu Evu Braun proglasili mrtvim.

Indikativno je i to što je Basti na pitanje - kako se Hitler našao u Španiji - odgovorio ovako: „Između 27. i 30. aprila 1945. firer je bio prebačen u Barselonu specijalnim letom „junkresa-290“. Zajedno sa Evom Braun, a među putnicima bilo je još 13 istaknutih nacista, uključujući Martina Bormana i Henriha Milera. Hitler je na jednom imanju pored Barselone proveo oko mesec i po. Tu je popravljao zdravlje. U to vreme je Španija bila idealna zemlja za prebacivanje u Argentinu. On i Eva su u Barseloni dobili nove dokumente. Raspolažem dokumentom o ličnosti „Argentinca“ Federiko Vegenera. Na fotografiji je - načelnik geta u Rigi hauptsturmfirer SS Rosman. NJegova fotografija je prilepljena na novi formular na kom je bilo izmišljeno sve. Tako je on postao „sveži građanin Argenitine“.

U dokumentu - izveštaju Ef-Bi-Aja se pokušava razjasniti šta je dalje bilo sa pacijentom pomenutog španskog lekara. Razume se, taj doktor trebalo je da bude saslušan i fotografisan, a njegov iskaz verno zapisan. Naravno, sve ono što je rekao - provereno.

„Oficijelna verzija glasi: Hitler je izvršio samoubistvo 30. aprila 1945. godine. Ali, postavlja pitanje Basti, ako je sve bilo tako - zašto onda američki agenti ispituju španskog lekara i pokušavaju da uđu u trag njegovom tajanstvenom pacijentu. Da je Hitler zaista umro krajem aprila 1945, takva istraga Amerikanaca u Španiji izgledala bi u najmanju ruku čudno. Uostalom, raspolažem arhivskim zapisom radio-emisije Bi-Bi-Sija od 8. maja 1945. čiji reporter saopštava da vojni lekari u ruševinama „Firer-bunkera“ pregledaju Gebelsovo telo, pa dodaje: „Hitlerovo telo, međutim, nije nađeno, umesto njega - otkriven je nagoreli leš dvojnika“. Isti reporter još je dodao da su saveznici u danima pada Berlina našli šest mrtvih Hitlerovih dvojnika.

Odgovarajući na zamerku da previše veruje izveštaju Bi-Bi-Sijevog ratnog reportera, Basti kaže: „Oni koji to tvrde, morali bi da imaju odgovor - zašto je snimak te emisije takođe dobio oznaku strogo pov. i bio skriven od javnosti punih šest decenija. Sumnjičavcima ukazujem i na okolnost da su Britanci sa Rudolfom Hesom maja 1941. vodili tajne pregovore o zajedničkom napadu na SSSR. Ako je sve bilo čisto, zašto se transkripti saslušanja Hesa do danas drže pod ključem.

Bastiju je pred izlaskom nova knjiga „Kuda je pobegao Hitler: cilj - Patagonija“. A on povodom njenog izlaska kaže: „Upravo završavam pripreme operacije koja je sračunata da sa morskog dna podignemo tri podmornice. Jednom od tih podmornica Hitler je prebačen u Argentinu. Istovremeno tragam za Hitlerovim grobom. Obećavam da rezultati neće biti razočaravajući“.
Sačuvana
Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.

DEDA-EU

  • Zvezda u usponu
  • ****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 4908
  • Ко у разговору с другим људима упорно настоји да н
Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
« Odgovor #34 poslato: 07-05-2009, 17:23:40 »

OSTRVO HRASTOVA
 
TAJNA ĆE OSTATI NEOTKRIVENA?

    Oak Island, ostrvo Hrastova u Novoj Škotskoj, oko šesdeset kilometara jugozapadno od Halifaksa, već više od dvesta godina čuva veliku tajnu, tajnu koja ni do dan danas nije rešena.Blago Hrastovog ostrva ostaje tako jedna od najdubljih misterija našeg vremena koja se ne da rešiti ni najmodernijom današnjom tehnikom.
BUNAR KRIJE TAJNU

  Sve je počelo u proleće 1795. godine tri vesela momka iz obližnjeg doseljeničkog grada Čestera pošla u lov na prepelice na Ostrvu hrastova, udaljeno samo sedam kilometara od obale. Bili su to Mak GInis, Džon Smit i Entord Vogan.
    Iskrcali su se na ostrvo i lutali po njemu, usredsređeni na lov zbog čega su i došli.U jednom momentu, jedan od njih trojice primetio je na jednoj velikoj grani starog hrasta,  postavljen starinski čekrk.Takođe su primetili da se ispod čekrka u zemlji nalazi ulegnuće prečnika preko deset stopa.Pri pokušaju da skine čekrk, kakav su do tada videli samo na starinskim slikama, on se usled starosti jednostavno rasuo u prašinu.Svima trojici  nametalo se samo jedno pitanje.Šta to može biti? I jedini odgovor koji se svima nametao , bio je isti.Zakopano blago!  Blago kapetana Kida, to im je prvo palo na pamet.

     Nisu imali strpljenja, pa su odmah počeli kopati koristeći samo noževe i vesla svojih čamaca.Sve što su tada našli bila je jedna kamena ploča sa čudnim znacima.Odmah su se razočarali i krenuše nazad ka obali.To im je bila najveća greška.Na kamenoj ploči bilo je napisano rešenje kako se dolazi do blaga.Ali, oni to nisu mogli znati, momci su bili nepismeni.Da je ploča bila ispisana i njihovim jezikom, ne bi znali pročitati šta je na ploči napisano.
   Tumači koji su preveli čudne hijeroglife na ploči, protumačili su ih kao:' Dva miliona funti je zakopano na 40 stopa odavde'.Jedna jedina rečenica od sedam reči vodila je na put sa blagom.
   Iako su bili razočarani, momci su se puni nade vratili u svoje mesto.Iduće nedelje su se vratili naoružani lopatama, krampovima, vedrima, užadima, čekrcima.Čvrsto su odlučili da idu do kraja.Bili su opsednuti svojim bunarom.
    Širom Nove Škotske počele su kružiti priče o 'Money Pitu', bunaru sa blagom.Momci su neumorno kopali po ceo dan.Izgledalo je kao da bunar uopšte nema dna.Ali, na dubini od tri metra naišli su na drvenu platformu.Ispod nje opet je bio sloj zemlje, ali pomešan sa smolom, drvenim ugljem i kokosovim vlaknima.Opet onda drvena platdorma i opet posle toga sloj zemlje na svaka tri metra.Trebalo je ponovo kopati i izvlačiti tone zemlje, ali su radovi nekako napredovali, a bunar je bivao sve dublji.A onda sasvim iznenada, iz bunara je pukaljala slana morska voda..Bilo je to na dubini od 30 metara i momci su jedva uspeli da se spasu pred vodom koja je kuljala iz dubine i smirila se tek kada je izravnala nivo sa morem.Sve ono što su do tada uradili bilo je uništeno.Jalovi pokušaji da se voda vedrima iscrpi bili su samo smešno batrganje tvrdoglavih momaka koji su bili ešeni da uspeju po svaku cenu.Kada su se konačno uverili da od tog posla neće biti ništa, digli su ruke od svega i posvetili se drugim poslovima.
    Godine su prolazile i samo je neko sa vremena na vreme pokušavao da malo čeprka po bunaru, a priča o njemu nastavila je da kruži Novom Škotskom.
    Prošlo je od ovih početaka 113 godina, a tada je vlasnicu letnjikovca na ostrvu Kampobelo, u neposrednom susedstvu Ostrva hrastova, posetio njen sin, mladi njujorški pravnik, i budući predsednik Amerike,
[/right]
Frenklin Delano Ruzvelt. Čuo je priču o tajanstvenom bunaru i odmah ga je uhvatila želja da ga pogleda.Tada je i njega misao o zakopanom blagu potpuno opsela i držala ga je sve dok nije potrošio i poslednji dolar svoje, za tu svrhu osnovane kompanije 'Old Gold Salvage and Wrecking Company' - Kompanija za spasavanje starog zlata i brodskih olupina.Na slici je Frenklin Delano Ruzvelt sa svojom ekipom na Ostrvu hrastova.
    Preduzimljivi Ruzvelt je pod hitno osnovao kompaniju kako bi došao do blaga iz tog tajanstvenog bunara.Obezbedio je akcionarska ulaganja od preko 250 hiljada dolara.Ruzvelt je tražio svoju šansu i u nju uložio 250 hiljada dolara koji su se pred bunarom sa blagom istopili kao vosak.Kad je ova velika suma novca nestala, on je shvatio da se nalazi tek na početku nepoznatog puta.Shvatio je da je to momenat kada treba da odustane.
  Frenklin Delano Ruzvelt, pošto je teškom mukom zaboravio na bunar, predao se svome poslu.Posle je četiri puta biran za predsednika SAD.Bio je jedan od tvoraca Antihitlerovske koalicije i jedan od najzaložnijih za njenu pobedu. Ali, šta bi se desilo da Ruzvelt nije odustao od Ostrva hrastova...?
   Posle Ruzvelta na Ostrvo hrastova krenuli su čitavi čopori avanturista i istraživača.Potrošili su čitave svoje imetke i spali na prosjački štap.neki su čak i glave izgubili, ali bunar nije prestajao da se opseda.Tako se 1960. godine, građevinski inženjer sa Floride, Dan Blanke, udružio sa kanadskim biznismenom Dejvidom Tobijasom da bi kupili deo Hrastovog ostrva.Potrošili su 10 miliona dolara za parče zemlje veličine četvrt hektara ne bi li iskopali blago i rešili misteriju Hrastovog ostrva.Nisu uspeli, potrošili su sav novac, a danas je njihov deo zemljišta zatvoren za posetioce i ograđen bodljikavom žicom.
  Kako su dani prolazili, tako su na Ostrvo hrastova stizali novi ljudi sa sve komplikovanijim tehnikama i oruđima.Ali, svi su se vraćali neobavljena posla. Jedan je čak preko mora dovukao moćne podvodne kablove, koji će strujom natapati snažne crpke i osloboditi ga nadiruće vode.Drugi su smišljali druge stvari, ali rezultat je uvek bio isti.
    Ljudi su dolazili i odlazili.Kopali su i prekopavali, bunar je gitao gomile novca, a svuda okolo ležao je razbacani zarđali alat i širila se velika kaljuga oko bunara.
  Od silnog kopanja nije se više tačno znalo gde je njegov centar i šta predstavlja njegove zidove.Graditelji ovog čuda su očito mnogo polagali na solidnost gradnje i sigurno ga nisu gradili da u njega može da uđe svako ko tuda prolazi.Bunar je doživeo da bude teško oštećen itrebalo ga je vratiti u prvobitno stanje. Ali po nekima, ne treba ga ni otvarati.Pandorinu kutiju lako je otvoriti, ali se ona više nikada ne može zatvoriti.Smatraju da je nadležna vlada trebala da bunar ztrpa, a zatim zabrani pristup svakome ko ima bilo kakav alat u džepu.Da se to desilo, ne bi neki bogataš došao na ostrvo sa snažnim svrdlom koje je kao sondu spustio na dno bunara.Probio je ne samo slojeve bunara, nego i kovčege koji se tamo nalaze zakopani.Ali, rezultat rada ovog bugataša, bilo je saznanje da je u bunaru stvarno zakopano nešto vrlo dragoceno.
    U zavojima svrdla ostali su komad zlatnog lanca i komad obrađene kosti, koja je bila deo neke izrađivane.Deo lanca je posebna misterija za sebe: ni najbolji zlatari nisu mogli da utvrde vreme izrade i svrhu za koju je izrađen. U Bibliji, uz opis Solomonovog hrama, opisan je i veliki zlatni lanac koji je okruživao mesto na kojem je bila postavljena 'Svetinja nad svetinjama'.
    Baš je ova sonda i omogućila da se shvati do kraja kako je bunar-trezor konstruisan.Prvo je u neposrednoj blizini obale iskopan bunar dubok 50 metara, a širok 360 centimetara.U dno je ugrađena debela gvozdena ploča i nad njom izgrađena cementna betonska dvorana visoka 10 metara. U tu dvoranu je pohranjen 'kovčeg', a zatim, do južne plaže, probijen je tunel koji dovodi vodu u dvoranu.Na visini od 15 metara postavljena je jaka drvena plarforma.Na visini od 17 metara iskopan je drugi kanal koji vodi do Smitovog zatona.Na visini od  20 metara postavljena je druga platforma i na njoj su smeštena dva kovčega sa nekim dragocenostima.Potom dolazi još devet platdormi između kojih je, na rastojanju od po 3 metra, nabacana ilovača izmešana sa smolom, drvenim ugljem i kokosovim vlaknima.Kada je bunar zatrpan, na kraju dovodnih kanala je aktiviran ranije postavljeni eksploziv i voda je prodrla u prostorije.Sada ta voda stalno nadire do nivoa mora.Niko je ne može iscrpsti, ali niko ne može ni kopati dalje.(Na slici gore desno su meksičke makazice iz 17. veka, pronađene u bunaru.Interesantno je to što Meksikanci nisu došli ni blizu Hrastovog ostrva sve do sredine 18.veka!)
    Kakva je ovo majstorija! Ko je bio u stanju da smisli ovakvu genijalnost. Ovde nije u pitanju samo poznavanje graditeljstva, već i same psihologije ljudi.Graditelji su čvrsto verovali da će neki uporni tragač, kada posle svih prepreka, ipak dođe do prve ostave sa dva sanduka krcata blagom, biti zadovoljan. Staviće tačku na dalja istraživanja, oglasiće da je bunar ispražnjen, a glavni sadržaj, ono zbog čega je ovo čudo i načinjeno, ostaće i dalje zakopano i nepristupačno za ljudske poglede.

ŠTA JE TAMO SAKRIVENO


   Uglavnom svi tragači veruju da tragaju za gusarskim blagom.Smatra se da ga je na ostrvo zakopao sir Henri Morgan (1635-1688), legendarni pirat i bivši viceguverner Jamajke, mada neki smatraju da je u pitanju blago kapetana Vilijema Kida.U celoj priči je i legendarni gusarski kapetan Crnobradi, koji je pre nego što su ga ubili rekao da je blago sakriveno tamo gde ga niko sem njega ne može pronaći.Neki stručnajci veruju da je baš Crnobradi taj koji je sakrio blago na Oak islandu, ali nisu uspeli da pronađu njegove tragove.
    Jedna teorija govori o Hrastovom ostrvu kao nekoj vrsti gusarske banke.Arheolozi iz Kanade tvrde da imaju dokaze da su lovci na blago na Haitiju i Madagaskaru pronašli lopate i druge alate koje su napravili gusarski kapetani, a koji su im koristili da bi prokopali tunele u kojima su sakrivali blago.Blizu gusarske banke nađeno je i misteriozno kamenje u obliku srca, čije poreklo još nije utvrđeno.Druga grupa istoričara smatra da su blago na Hrastovom ostrvu sakrili Vitezovi templari, koji su započeli kao hodočasnici za odbranu vere, a onda su vremenom postali najbogatija i najmoćnija srednjevekovna organizacija.Papa i francuski kralj uništili su (bar se tako smatra) 1307.godine Temlare, ali pre toga oni su svoje blago preneli u luku La Roš i ono je nestalo u nepoznatom pravcu.Pošto se za vitezove Templare vezuje i priča da je u njihovim rukama bio i legendarni 'Zavetni kovčeg', neki smatraju da je baš 'svetinja nad svetinjama' možda sakrivena na Hrastovom ostrvu.
    Bilo kako bilo, bunar-trezor ostaje jedna od najvećih misterija.Misterija o čijem rešenju i dan danas sanjaju istraživači, avanturisti i naučnici.Misterija čije rešenje ne može da nađe ni najsavremenija današnja tehnologija.
    Bili su to stvarno veliki majstori ogromnog znanja, a njihovu tajnu izgleda nikada nećemo otkriti.
Sačuvana
Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.

DEDA-EU

  • Zvezda u usponu
  • ****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 4908
  • Ко у разговору с другим људима упорно настоји да н
Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
« Odgovor #35 poslato: 11-05-2009, 00:44:37 »

MISLI O CUDIMA

Po blagoslovu Blaženog Vladimira, Mitropolita Kijevskog i cele Ukrajine
Izdato u okviru zajednickog izdavackog programa IC «Prolog» i Kijevske Duhovne
Akademije
POPULARNA PRAVOSLAVNA ENCIKLOPEDIJA
Protojerej Stefan Ostroumov
Misli o cudima
Štampa prema casopisu «Hrišcanska misao», Kijev 1916 g.
SADRŽAJ
1. Uvod
2. Šta je to cudo?
3. Priroda i cuda
4. Šta su to prirodni zakoni?
5. Granice poznavanja prirode
6. Nauka i vera
7. Pred tajnom
8. Istraživanje cuda
9. Vreme cuda
10. Starozavetna cuda
11. Jevandjelje i cuda
12. Hristovo Vaskrsenje
13. Odnos izemdju cuda i veroucenja
14. Moralni karakter hrišcanskih cuda
15. Cudo i molitva
Kijev – 2004
Biblioteka «Blagovesti»
Moskva – 2007


1.Uvod
Predubedjenost protiv natprirodnog i cudesnog je jedna od karakteristika našeg vremena.
Ne samo odrasli obrazovani ljudi, veci neobrazovan narod, kao i školska deca su
predisponirani da se nepoverljivo odnose prema cudesnim dogadjajima iz svete istorije ili iz žitija.
Neobrazovani ljudi imaju takvo neraspoloženje prema cudesnom kao prelaznom periodu od malosvesne religioznosti k svesnoj veri, kao i uticaju obrazovanih ljudi (1); deca primaju nepoverljivost prema cudima od starijih. Kod obrazovanih ljudi neraspoloženje prema cudima potice od nedostatka religioznosti, od sticanja znanja o prirodi, kojim se objavljuje opšta zakonomernost života u Vaseljeni, od upoznavanja sa religijama nehrišcanskih naroda, pricama o izmišljenim cudima, od upoznavanja sa istorijom neobrazovanih domorodackih naroda, koji su predani basnama i svakojakom sujeverju.
Naravno, do obrazovanih ljudi dopiru i odjeci te borbe protiv cudesnog, koja se nekoliko vekova vodi na Zapadu, a delimicno i u Rusiji. Naše vreme je svedok toga, kako uporedo sa tom borbom protiv cudesnog u drevnim religijama postoji strasna žudnja za tajanstvenim. «Jevreji znake ištu, i Grci premudrosti traže» (1 Kor. 1:22), a književnici našeg vremena su negde izmedju ovo dvoje.
Kao što cemo dalje videti, u izvesnom stepenu negativnim odnosom prema cudima je
prožeto i Hristovo ucenje. Cudo je – nesigurna osnova za hrišcansku veru. Vera se ucvršcuje životom po njoj. Neko je dobro rekao: «Ako želišda veruješu Boga, onda živi tako da ti je uvek potrebno Njegovo postojanje». Vera u cuda nije sama po sebi spasonosna vera, pa cak iako je to vera u Hristova cuda; moguce je pri veri u Hristova cuda nemati nikakvo opštenje sa Hristom. I pored svega negativan odnos obrazovanih ljudi našeg vremena prema hrišcanskim cudima se ne može smatrati naucno osnovanim.
Pritom nikakva nauka nam nece podariti religiju bez cuda; religija bez cuda može da bude samo izucavana religija, ali vera koja se živi je uvek puna cuda. Eto zbog cega za iskrenog hrišcanina nema teškoca da veruje u jevandjelska cuda.
Iako, kao što smo rekli, vera u hrišcanska cuda jošnije spasonsona vera, koja sjedinjuje sa Hristom i Crkvom, ali daleko od toga da je beskorisno imati i takvu veru, jer su mnogi zbog te vere u cuda došli u poslušanje Hristu.
Treba uzeti u obzir i to, da kao što nema neverja koje nije podvrgnuto kolebanjima, tako je teško naci veru, koja nije podvrgnuta sumnjama, iako prolaznim i retkim. Zato je uvek i za sve korisno da pišu, citaju, objavljuju i slušaju zaštitu istine.

Šta je to cudo?
Nije lako odgovoriti na ovo pitanje, jer se cudo može shvatiti i uže i šire, i unutrašnje i spoljašnje. Naprimer, unutrašnje shvatanje cuda ima istinski hrišcanin, koji je na sebi osetio dejstvo Duha Božijeg i zna da Bog uslišava toplu molitvu. Covek, kome je hrišcanstvo strano, pod cudom podrazumeva neobicni dogadjaj, kome se ljudi dive, ili cude. Jedan naucnik pod cudom podrazumeva dogadjaj, koji je neobjašnjiv prirodnim zakonima, a drugi i delovanje tih zakona prirode smatra cudesnim. Neverujuci ljudi pod cudima podrazumevaju ne istinske dogadjaje, vec pojavu ljudskog neznanja, sujeverja, obmana ili samoobmana.
Tako je velika razlika u shvatanju cuda!
I ljudska duša razlicito deluje na cudo: kod jednog coveka cudo izaziva religiozna osecanja, a u drugom budi umnu delatnost, težnju da istražuje, razume, poveže ga sa obicnim tokom stvari; drukcije receno, nekoga cudo primorava da se moli, a drugoga da umuje.
Izmedju prirodnih i cudesnih pojava treba da postoji granica, ali zbog nepotpunih covekovih znanja o prirodnim pojavama ta granica je veoma neodredjena. Neobjašnjivo, i nerazumljivo covek je sklon ili da prizna kao cudesno, ili da odbaci kao nepostojece.
Jedan crnoputi knez neke egzoticne zemlje je želeo da kazni misionara zbog toga što je ovaj rekao da u njegovoj zemlji voda ponekad postaje tako cvrsta da se po njoj može hodati. Crnoputo visocanstvo nije nikad videlo led i smatralo je da mu se misionar podsmeva. Neumerena bojazan od cuda može da dovede u smešan položaj i naucnike.
U XVIII veku nauka jošnije znala za meteorite, iako se podaci o njima srecu i u Bibliji, i u narodnim predanjima.
1768 godine je u jednom malom mestu u Francuskoj pao kamen u vreme žetve. Poznati Lavoazje nije poverovao ocevicima i autoritativno je izjavio: «Najverovatnije mišljenje je da je u taj kamen, koji je možda bio prikriven zemljom i travom, udario grom i ogolio ga». Sorbona je odbacila i samu misao o mogucnosti pada kamena sviše, ali taj pad je danas naucno ustanovljena cinjenica.
Trikovi indijskih fakira i danas mogu da dovedu u corsokak svakog naucnika. Razjasnimo malo duhovne pojave. Šta je u njima: da li delovanje zle sile, obmana, samoobmana ili projava neispitanih svojstva prirode? Ili sve
zajedno?
Jedan isti dogadjaj se u trenutku svog dešavanja nekome može uciniti prirodnim, a nekome - cudesnim. Kada je apostol Filip preneo Spasitelju želju Jelina da Ga vide, Spasitelj je uzviknuo: «Oce, proslavi Ime Svoje! Tada dodje glas s neba: i proslavio sam i opet cu proslaviti. A kad cu narod koji stajaše, govorahu: grom zagrmi; a drugi govorahu: Andjeo Mu govori» (Jn. 12, 28:29). To je jedan dogadjaj koji jedni prihvataju kao prirodan, a drugi kao – cudesan. Tako je bilo i pri obracenju Savla ka Hristu: Savlove pristalice su nešto videle i cule, ali ne ono što je cuo i video sam Savle. Za prve je ta pojava bila prirodna, a za druge – cudo, koje je potpuno izmenilo njegovu dušu i njegov život, ucinivši ga od gonitelja Savla prvovrhovnim apostolom Pavlom.
Krug cuda se ili sužava, ili širi u zavisnosti od covekovog moralnog stanja, od njegovog umnog nivoa, poznanja i duševnog nastrojenja. Postoje ljudi duhovnog ili mistickog nastrojenja. Oni, može se reci neprekidno žive u atmosferi cuda, i osetljivi su na delovanje Svetog Duha na njih (miracula gratiae); ali cešce se srecu ljudi koji su zbog navike izgubili sposobnost da se zadive bilo cemu. Za njih citavo uredjenje sveta i sve pojave u coveku i van coveka (volja, misli, osecanja, rast, pokreti) predstavljaju nešto jednostavno i razumljivo. Tako Jevrejima koji su živeli u vreme Isusa Hrista, Njegova isceljenja nisu bila dovoljno zadivljujuca, i oni su tražili od Njega poseban znak s neba
kao dokaz Njegovog nebeskog poslaništva. Ali Isus, Sirahov sin, pripisuje i cudesan karakter i isceljenjima, koja se dešavaju posredstvom lekara, kao i samoj medicini. «Od Višnjega je – isceljenje, - kaže ovaj mudrac. – Zbog toga je On i dao ljudima znanje, da bi Ga proslavljali u Njegovim cudesnim delima» (Sir. 38:2, 6).
I pored svega, cudima i opštem ustrojstvu prirode se ne dive samo pobožni ljudi, kao bl. Avgustin, veci poznati protivnik istorijskog hrišcanstva Renan. «Sunce, - piše on, - je cudo, zbog toga što ga nauka nije mnogo objasnila; radjanje coveka je cudo, jer fiziologija jošuvek nema objašnjenje za njega; savest je cudo, jer predstavlja potpunu tajnu; svaki život je cudo, jer je pocetak života zadatak, za cije rešenje nemamo ništa»

Bliže cudesnom su naši voljni pokreti, jer oni preobražavaju i menjaju unutrašnju prirodu
nervne celije. Da bismo suzili zadatak istraživanja cuda, iskljucicemo sva cuda koja su sastavni deo opšteg prirodnog ustrojstva, cudo stvaranja sveta, cuda promišljanja, cuda blagodati i cuda predvidjanja.
Pored toga, smatramo nemogucim da prihvatimo mišljenje blaženog Avgustina na cudo kao na prirodnu pojavu, koja pripada oblasti neistraženog.
U prirodi ima mnogo pojava, ciji su uzroci nepoznati i koje ne treba da
smatramo cudima. Nauka ce uciniti korak napred, i ta prividna cuda ce doci na svoje mesto u prirodnoj harmoniji.
Istinsko cudo se nikada ne uprošcava, nikada nece biti objašnjeno, zbog toga što je ono Božije delo. Spoljašnjim osecajima nije dostupan nacin dešavanja cuda. Priznavanje cuda je zasnovano na veri, i ono je nemoguce bez prethodnog dopuštenja, da cuda postoje.
Cudo je nemoguce dokazati, i ako danas istraživanje cuda, kao po receptu E.Renana, privlaci lekare, to ne dostiže cilj da se uveri neverujuci covek. Protokoli o cudima ne potvrdjuju cudo, vec samo nedoumicu naucnika pred datom cinjenicom.
I cilj naših primedaba nije da dokažemo cuda, vecda pojasnimo nemogucnost borbe
protiv cuda i da ukažemo na mesto cuda u istoriji spasenja ljudskog roda.
Za coveka ce cudo uvek ostati nerazumljivim, ali za Boga je sve jasno i otkriveno od veka. Za Njega su cuda samo «dela», kako Hristos i naziva Svoja cuda, i ucešce Oca Nebeskog u upravljanju svetom. Za Boga su narodi – kao kap vode na vedru, ostrva i cela vaseljenja – kao prašina na tocku ili kap rose. Božiji putevi i sudovi su coveku nepoznati. Bog živi u nepristupnoj svetlost), koja predstavlja tajanstveni uslov života.
Covek ne živi znanjem, vec verom, nadom, ljubavlj. Covek je sam za sebe zagonetka, smesa uzvišenosti i ništavila.
Deisti tvrde da cuda protivurece Božijoj nepromenljivosti i da nisu u saglasnosti sa Njegovom velicinom kao mudrog Tvorca: samo neiskusni umetnik popravlja svoja dela.
Ali Bog ne popravlja Svoja dela, vec dela moralno slobodnih bica, koja su stvorena radi vrlina i srece. Nepromenljivi Bog Koji ne živi u vremenu je pre svih vekova uveo cuda u plan upravljanja svetom.
Priznavanje slobodne volje razumnih, ali ogranicenih bica je vec priznavanje cuda, pošto je vec slobodna volja – natprirodni uzrok. Pri cinjenju zla sloboda volje se smanjuje, a zlo narasta i množi se. Jedan prestup povlaci za sobom niz novih. Da zlo ne bi konacno trijumfovalo nad dobrim, neophodna su cuda. Ona obnavljaju covekovom slobodnom voljom narušenu ravnotežu.
Uzevši u obzir ranije navedene napomene, cudo možemo da odredimo kao svrsishodno
Božije delovanje, koje se projavljuje u za ljudski opit neobicnoj formi uzrocne veze. Cuda se nazivaju silama, pošto su ona projave Božanske Sile. Cuda se nazivaju delima, jer su ona za Boga prirodna, kao zraci za Sunce. Cuda se nazivaju svedocanstvima, jer svedoce da je Vladika prirode Vladika savesti, Koji ispravlja stanje razumnih bica. Cuda su znaci, to jest zalog
neceg preuzvišenog.
Sada nam predstoji da razmotrimo najrasprostranjenije mišljenje protiv istinitosti cuda, prema kome ona kao da narušavaju prirodne zakone.

Origen mešanje Boga u život prirode opravdava ukazanjem na viši, idealno ustrojstvo sveta. On je obratio pažnju na razlicite nazive cuda...

Priroda i cuda

Filozof Jum odredjuje cuda kao dogadjaje koji narušavaju prirodne zakone. «Ako se, - piše on, - natprirodno ne dešava po prirodnim zakonima, znaci onda je to suprotno tim zakonima; a ako je to tako, onda se znaci cudom uništavaju prirodni zakoni». Citirajuci ove reci protivnik Jevandjelja Štraus se potpuno slaže sa Jumom. Taj stav su imali i engleski deisti Toland, Vuljfston i Lok. Volter je odredio cudo kao dogadjaj koji protivureci razumu i prirodi. Nama vremenski bliži filozofi Djubon, Tindalj i Spenser smatraju cudo pojmom, koji je nesaglasan sa zakonomernošcu u Vaseljeni, pa zbog toga podriva principe znanja. Po njihovom mišljenju, onaj ko dozvoljava postojanje cuda, taj je napustio naucnu osnovu, ima mitsku predstavu o prirodi, po kojoj je za njega moguce
sve što se može zamisliti. Pomenuti filozofi ispuštaju iz vida da se bore samo protiv neznatnog dela cuda, a ne protiv uopštenog pojma o cudu. Kakvi prirodni zakoni narušavaju prorocko predvidjanje, andjelsko služenje, vlast nad zlim duhovima, ispunjavanje molitvi? Cudesan prolazak Jevreja kroz Crveno more je bio pracen jakim vetrom, koji je razgonio morske talase. Narušavanje prirodnih zakona se ne može videti u tome što je posle Spasiteljeve smrti došlo do zemljotresa, što se na Njegovu rec more stišavalo i riba obilno upadala u mreže. Egipatske kazne, isticanje vode iz stene posle udara štapom o nju, pojava prepelica za stranstvujuci jevrejski narod, napad zmija na njega, izvlacenje monete iz ribe koju je uzeo apostol Petar, sušenje smokve po Gospodnjim recima su sve fizicki dogadjaji, prirodnog karaktera, koji ne protivurece
uobicajenom poretku stvari. Vecina cudesnih isceljenja ne pretpostavlja nikakvu
perturbaciju prirodnih zakona. Kao prvo, Hristos se ponekad koristio fizickim sredstvima (stavljao je prste u uši, brisao oci pljuvackom, slao da se umiju oci na izvoru; kao drugo, današnja medicina zna znacaj duhovnih uticaja na stanje tela i koristi ih. Ponekad je Spasitelj isceljivao u Svom odsustvu: slugu kapernaumskog oficira, velmožinog sina i Hananejkinu cerku; u tim slucajevima nema nikakvog znaka cuda – neobicnosti; kakvo je tu narušavanje prirodnih zakona? Sa spoljne strane u tim isceljenjima se vidi samo blagoprijatna kriza bolesti.
Pojava analogna cudu se dešava kada se covek meša u prorodni tok života snagom svoje volje, uma i znanja. Naprimer, iskustvo lekara menja proces bolesti, gromobran menja pravac munje i sprecava njenu rušilacku silu; slikar uz pomocboja oživotvorava platno ili drvo, muzicar ovaplocava u zvuke osecanja ljudske duše, - sva ta dela unose u život Vaseljene nešto novo, menjaju i preobražavaju suštinu. Kada ne bismo videli same delatelje, onda bismo ta dela nazvali cudima, kao što domorodac smatra cudom gramofon ili telefon. Ali da li se tim delima narušavaju prirodni zakoni? Ni u kom smislu. Naprotiv,
covek se u tim delima koristi zakonima prirode, kombinuje njemu poznata svojstva stvari, i savladjuje nisko uzvišenijim. Zakoni nižeg prirodnog stadijuma predstavljaju osnovu, na kojoj deluju zakoni višeg stadijuma, ne narušavajuci tu osnovu i ne umanjujuci njenu silu. Magnet podiže gvoždje, ali se zakon privlacnosti ne ukida i deluje neprekidno.
Covek pri svoj svojoj slobodi i znanju ne bi mogao da odsece drvo bez nižih osnovnih zakona. Covek samo ostvaruje cilj na mrtvoj prirodi, koristi se njenim zakobima, primenjuje ih ali ih ne narušava. Svi proizvodi ljudske kulture (ekser, krcag, kuca itd.) su izradjeni radi savladjivanja prirode, ali covek ne može da naruši njene zakone cak ukoliko bi to i želeo. Cak i u vreme cuda hodanja po vodi cudotvorac savladjuje silu teže, ali je i koristi, jer je bez nje nezaimislivo hodanje.
Može se govoriti ne o narušavanju prirodnih zakona preko cuda, veco fizickim
posledicama cuda. Ali, iskljucujuci svetsko cudo Hristovog Vaskrsenja, fizicke posledice cuda su male u poredjenju sa posledicama covekovih kulturnih poduhvata. Prosecanje Sueckog kanala je praceno mnogo vecim prirodnim posledicama (vlaga, vetrovi), nego prolazak kroz Crveno more. Cudo je redak, lokalni i prolazni dogadjaj, a covekova kulturna delatnost traje vecsedam hiljada godina. I za sve te godine svoje delatnosti covek nije uništio nijedan najmanji prirodni zakon, vecse samo koristio njima, da bi stvorio novo na osnovi starog. To se postiže i cudima.
Cudo je «projava višeg nacela, koje prevazilazi delovanje nižeg. Tako nervna sila u mišicima savladjuje obicnu silu teže.
Biblija je puna cuda, ali se i u njoj utvrdjuje misao o zakonomernosti Vaseljene. U knjizi Premudrosti (11:21) citamo sledece: Bog je ustrojio sve «merom, brojem i težinom».
Valaam je govorio Valaku: «Bog – nije covek, da bi Mu lagao, i nije sin coveciji, da bi se On menjao. Da li ce On reci i ne uciniti? Hoce li reci i ne ispuniti?
«Ja sam Gospod, Ja se ne menjam», - govori Bog ustima proroka Malahije.
Sačuvana
Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.

DEDA-EU

  • Zvezda u usponu
  • ****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 4908
  • Ко у разговору с другим људима упорно настоји да н
Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
« Odgovor #36 poslato: 11-05-2009, 00:46:08 »


Videli smo i još cemo videti da je ono što je prirodno – cudesno; a ne s manjim pravom se može reci da cudo nije protivprirodno, ono je sastavni deo života Vaseljene isto tako kao i dela razumnih bica: ljudi, Angela i demona.

Nije protivprirodno ni veliko cudo bezsemenog Hristovog zaceca Svete Djeve.
Najnovija nauka je otkrila majcino devstveno zacece (partenogenezis) i na nižim
stupnjevima životinjskog života. Ali ne buduci protivprirodno, Hristovo zacece je natprirodno; nije protiv prirode, ali je iznad nje.

Šta su to prirodni zakoni?
U prethodnoj glavi smo se držali opšteprihvacenog pogleda na prirodne zakone kao na izvedene iz opita pravila, kojima se odredjuje život prirode. Sada treba da razjasnimo da takav pogled na prirodne zakone ne može da bude priznat kao pravilan i naucni. Još je Gete rekao: «Gde postoji nerzjašnjenost, tamo u pomocpritice rec». Rec«zakon» je uzet za pojave u prirodi i u oblasti ljudskih odnosa iz oblasti politike, gde oznacava obnarodovanu volju zakonodavca. Ali pošto rec«zakon» primenjuju u oblasti prirode ljudi koji ne priznaju razumni Prauzrok i Promislitelja sveta, onda ona razoblicava naucnike u grubom antropomorfizmu, to jest prenošenju ljudskih odnosa u oblast fizickih pojava. To priznaje jedan od vodecih ljudi pozitivizma Luis i preporucuje da se iz nauke
izbaci rec«zakon», koja je samo «prefinjenija forma natprirodne sile». Kada domorodac kaže da burom upravlja demon, a naucnik buru pripisuje zakonu, - tada su ta objašnjenja istovetna.
Zakon prirode ništa ne objašnjava, ništa ne govori osim toga da «tako obicno biva».
Naprimer, jabuka pada s drveta. Ta pojava ne privlaci našu pažnju, jer je to nešto uobicajeno. Ali ako pocnete da ispitujete šta primorava jabuku da padne, nauka odgovara «zakon Zemljine teže», to jest ona samo ponavlja i proširuje to tvrdjenje koje je bilo u pitanju. Tražili ste objašnjenje posebne pojave, a nauka vam je odgovorila da ta pojava nije posebna, vecopšta. Zakon kao da uopšte nije zakon. Odgovor pod etiketom zakona cak nije ni odredio pojavu, niti je napravio pretpostavku za njeno objašnjenje, vec je samo ukazao na njenu ponovljivost, rekavši: tako uvek biva. Nepronicljiva tajna prikriva od nas uzrok tih pojava, na koje smo se navikli. Sila privlacnosti, to jest
medjusobno privlacenje bezdušnih materijalnih cestica, razdvojenih ogromnim
prostranstvima, nicim povezanih, ne postaje jasnije, ukoliko nam naucnik sa
neprikosnovenom uverenošcu školskog ucitelja kaže: «To je zakon». To treba reci i o drugim pojavama, naprimer o hemijskom srodstvu. Zbog cega kiseonik i vodonik – kao gasovi – pri sjedinjenju u odredjenim kolicinama obrazuju novo jedinjenje, koje je slicno njima – vodu? Zbog cega kiseonik poseduje neku preobražavajucu i za mnoga jedinjenja uništavajucu silu? Vidimo kako se rascvetavaju pupoljci drveca, pojavljuje se lišce, rastu plodovi, ali sila, koja to cini, ostaje tajna ne samo za obicnog coveka, veci za najucenijeg botanicara. Jošje tajanstveniji život životnije i coveka. Kako oni osecaju spoljašnji svet, kako na njih uticu svetlosne i zvucne pojave, kako se krecu, misle, kako uce da prenose sebi srodnim bicima svoja osecanja i preživljavanja? Nauka sa svojim prividnim
zakonima ne otkriva ni delictih tajni.
Sama sveopštost takozvanih zakona prirode je pod znakom pitanja. Naprimer, zakon
održanja energije dokazujemo samo u pojavama neorganskog sveta; njegova primena na organski život je daleko od osnovanosti. «Niko nije ustanovio mehanicki ekvivalent životnih funkcija, kao što je ustanovljen mehanicki ekvivalent toplote. Niko ne može s pravom da tvrdi da ljudski organizam predaje spoljašnoj sredini tacno toliko fizicke i hemijske energije, koliko i dobija iz nje».
Prirodni zakoni su samo grafovi ili rubrike, po kojima se prirodne pojave rasporedjuju.
Ali u prirodi ima mnogo specificnih pojava koje se ne uklapaju u rubrike koje su im pripremljene. Ukoliko te skromne rubrike oznacimo gordom recju gospodstvom nad prirodom, onda potcinjenost pojava slabi po meri pomaka od mrtve prirode ka razumnim bicima. Stoks, predsednik britanskih istraživaca prirode, piše: «Dozvoljavajuci, koliko je to moguce, cak i bez dovoljno dokaza, primenljivost zakona na živa bica, koja kao što je priznato upravljaju (?) mrtvom materijom, osecamo se istovremeno prinudjeni da dozvolimo postojanje neceg tajanstvenog, koje prevazilazi te zakone, neceg sui generis, što smatramo neuravnoteženim ili necim što narušava obicne fizicke zakone, a koje deluje s njima i preko njih ka dostizanju prednaznacenog cilja. Šta je to nešto, što mi zovemo životom, je duboka tajna. Kada od životnih pojava prelazimo u duševne pojave,
tada stupamo u joštajanstveniju oblast»).
To nešto su živo osecali pesnici. Tjutcev uverava: «Nije to što vi mislite, priroda nije – slepac, niti bezdušni lik; ona ima dušu, i slobodu ...».
Gete je govorio: «Lutamo u tajnama i cudima». Ali tu tajanstvenost prirode je jošbolje opisao našpesnik-filozof
V.S.Solovjev:
Mili prijatelju, zar ti ne vidiš,
Da je sve što vidimo –
Samo odblesak, samo senka,
Onoga što se ne vidi ocima?
Mili prijatelju, zar ne cuješ,
Da je bucan životni šum
Samo pokvareni eho
Svecanih akorda?
Mili prijatelju, zar ne cuješ,
Da postoji samo jedno na celom svetu –
Samo ono što srce srcu
Govori u nemuštom pozdravu?“

Svaka promena, svako rodjenje je cudo, na šta je ukazivao još blaženi Avgustin.
Gde je granica izmedju zakonomernog i natprirodnog? Kada bi svet bio jednoobrazan, onda bi odgovor bio jednostavan: ono što prevazilazi oblasti te jednoobraznosti je natprirodno. Ali i ucenici znaju da u svetu postoje cetiri carstva, i svako carstvo ima svoj plus. U poredjenju sa mrtvom prirodom pojave organskog sveta su cudesne; u poredjenju sa biljnim carstvom pojave životinjskog carstva su cudesne; a pojave ljudskog sveta i slobode su dvostruko cudesne.
U drugom Zakonu (29:29) citamo:
«Skriveno pripada Gospodu, Bogu našemu, a otkriveno nama i sinovima našim do veka, kako bi ispunjavali sve reci ovog zakona».
«Iz ovog tajanstvenog naše mnogohvalno znanje nije uspelo da otrgne ni jednu tajnu iz ruku Svemoguceg Boga, bez obira na sve uporne napore. Kako je pocela evolucija, kako je organski svet nastao od neorganskog, kako je živo nastalo od mrtvog, kako je organizovano nastalo od neorganizovanog, kako je intelektualno nastalo od fizickog – na sva ova pitanja naše najnaprednije znanje nam ne daje više dokaza nego što možemo da procitamo iz prve Knjige Postanja» (11).
«Karpenter je izjavio sa autoritetom, kojim se zasluženo koristio, kako ne samo da ne znamo, vecda nikada necemo ni znati, kako svaka odvojena celija u našem telu ispunjava prednaznacenu joj funkciju. Na koji nacin potpuno materijalne vibracije koji spajaju moždane molekule mogu da proizvode potpuno nematerijalne misli i osecanja, ciju sveukupnost mi nazivamo svešcu, - to je iznad naše savremene analize isto toliko koliko je diferencijalni racun iznad shvatanja domorodaca. Niko od živih bica nije u stanju da nam objasni na koji nacin crni znaci štampani na listu belog papira, odjednom postaju ideje u umu onoga koji ih cita“.
Ali i u oblasti materijalne prirode njena lepota pobudjuje na razmišljanje. Tu lepotu osecaju ljudi razlicitih zemalja i vremena. Lepa tvorevina ljudskog uma nije predivna u svojim delovima. Ali prirodne tvorevine kao što je kristal, cvetic, travka i u svojim delicima, i pod mikroskopom predstavljaju divnu stvar.
Svakodnevno radjanje, po mišljenju blaženog Avgustina, nije manje cudesno nego
vaskrsenje malobrojnih. Umnožavanje semena nije manje cudesno od umnožavanja
hlebova. Zar cemo svo bogatstvo i lepotu prirode, um, poeziju, filozofiju, religiju, Puškina, Filareta, Sokrata, Kanta pripisati slepom i slucajnom sjedinjenju atoma? Ako nam kažu da se ovde ne radi o slucaju, veco neophodnosti, razlika ce biti samo u recima.
Jošje Njutn primetio da iz neophodnosti ne proistice raznoobraznost, neophodnost je pravolinijska i svojstvena sama sebi. Raznoobraznost je rezultat uma i volje.
Neophodnost uslovljava stagnaciju, a ne razvoj (evoluciju).
Ali i sama ta neophodnost nije dokazana. Fizicar može da tvrdi samo da je postojeci poredak realan, ali ne i to da je neophodan. Ako bismo našli da su prirodni zakoni sveopšti, ni tada ne bismo imali osnova da ih priznamo kao neophodne. Izmedju sveopšteg i neophodnog postoji velika razlika.
Sama ideja zakona pretpostavlja da postoji nešto vanzakonito, koje se pokrece zakonom koji mu se protivi, i odstupa od njega. Iskustvo to potvrdjuje. U životu prirode se mogu videti odstupanja od rubrika zakona. Tu ne mislimo vecna uticaj ljudske volje na prirodu.
Najosnovaniji zakon je zakon Zemljine teže, ali se cak i u našem planetarnom sistemu primecuju odstupanja od tog zakona. Naprimer, kretanje nekih zvezda je toliko brzo, da je za objašnjenje tih brzina nedovoljna privlacnost
svih poznatih nebeskih tela. Voda se ledi na –1° R, ali u zatvorenoj cevi može da se ne zamrzne i na -10° ; ona vri na +80, ali pri razredjenom vazduhu vri i pri +15. od hladnoce se ne skuplja kao druga tela, vec se širi.
Zakoni mišljenja i aksiome ciste matematike su više neosporivi nego takozvani prirodni zakoni. Zbog toga je tvrdjenje da zakon caruje u prirodi, - nedopustiv. Naprimer, “sila privlacnosti materijalnih cestica je direktno proporcionalna njihovim masama i obrnuto proporcionalna kvadratima rastojanja”. Ovo je jedan od tacnih zakona, koji je nastao uošštavanjem velikog broja dokaza, ali šta je vladajuce u tom zakonu?
Naucnik postavlja svoj um van cinjenica i posmatra cinjenicu. Ali priroda i um su stvari razlicitog poretka. I zato, prevodeci prirodu na zakone, koji tobože upravljaju njome, naucnik prema recima Butru “uprošcava prirodu uz pomoc simbola”. Zakon samo rasporedjuje prirodne pojave, ali ih ne objašnjava; i zbog toga je potpuno beskorisno zahtevati od prirodnih zakona odgovor na pitanje o nastanku sveta. Ne samo bogoslovi, veci ljudi opitne nauke i filozofi-pozitivisti su skloni priznaju natprirodnog nastanka sveta. Glavni pozitivista Ogist Kant priznaje, da “zakon prirode ne može da da odgovor koji se odnosi na njeno sopstveno nastajanje; uslovi slucaja su nemocni da bilo šta urade; slicno tome, Vaseljena je nastala natprirodno”.
Engleski filozof D.S.Mil piše: “Ukoliko je Vaseljena imala svoj pocetak, onda je njen nastanak cak i pod uslovom slucaja, bio natprirodni; prirodni zakoni ne mogu da nam objasne njen nastanak”. Profesor Hajl izjavljuje da je “nemoguce bilo kojom racionalnom hipotezom objasniti nastanak života na zemlji, ne obracajuci se pomoci i mešanju neke svemoguce Sile”.
Zbog toga ni ne postoje koliko toliko zadovoljavajuce i slobodne od proizvoljnih hipoteza teorije zemlje. Ali to naravno ne smeta hvaliteljima bezverja da govore o pobedi nad verom. Gjujou u knjizi “Bezverje buducnosti” piše: “Geologija je jednim udarcom opovrgla tradicije vecine religija. Fizika je ubila cuda. To isto je ucinila meteorologija, toliko mlada i toliko obecavajuca”.
Ima takvih naucnika koji se više bave opovrgavanjem, nego nepristrasnim istraživanjem.
Zbog njih necemo braniti nauku i odvracati se od nje. I pristalice mehanickog pogleda na svet neuspešno pokušavaju da spoje neorgansko sa organskim. Organizmi imaju organe. Nemacki fiziolog Fervor ukazuje da i mašine imaju organe. U tom slucaju zašto ne nazvati organima ruke i noge lutke? Mašine imaju nešto
zajednicko sa organizmima što i druge stvari stvorene živim duhom. Kao primer
«razmnožavanja» neorganskih tela, Fervor ukazuje na razdvajanje kaplje žive koja je pala na cvrst predmet. Ali razmnožavanje nije spoljašnji akt, vec unutrašnji.
Mi još nemamo koliko-toliko zadovoljavajuce teorije formiranja suncanog sistema, teorije meteora, grada, unutrašnjeg sastava zemlje.
Sačuvana
Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.

DEDA-EU

  • Zvezda u usponu
  • ****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 4908
  • Ко у разговору с другим људима упорно настоји да н
Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
« Odgovor #37 poslato: 11-05-2009, 01:06:10 »

Granice poznanja prirode


Kada kažu da cuda nisu zakonomerna, to jest da ne pripadaju rubrikama prirodnih
zakona, mi s tim ne možemo da se složimo. Ali kada iz toga izvode zakljucak da je cudo nemoguce, kao bezuzrocna pojava, onda je taj zakljucak sasvim neosnovan. «Uzrocnost i zakonomernost su dva pojma, koja su medjusobno potpuno strana jedan drugom i prate jedan drugog samo na nižim stepenima stvarnosti. Zbog toga predstavljajuci cudo kao potpuno iregularan dogadjaj, možemo i treba da ga zamislimo kao dogadjaj koji je potcinjen zakonu uzrocnosti, kao dejstvo koje ima svoga tvorca ili vinovnika. U cudu ne samo da ne treba videti narušavanje zakona uzrocnosti, vecni narušavanje prirodnih zakona. Pretpostavimo da ja imam cudotvornu sposobnost da samo svojom željom, bez pomoci mišica primoravam predmete da se podižu u vazduh. Da li to znaci da ja narušavam zakon zemljine teže? Nikako. Zakon bi bio narušen kada bi predmeti prestali da budu privlaceni ka zemlji. Ali ti predmeti koji se podižu se povinjavaju mojoj volji, i dalje su privuceni ka zemlji proporcionalno njihovim masama. Moje dejstvo se nece
sastojati u tome da ja narušavam tu privlacnost, vecsamo u stvaranju nove sile, koja deluje suprotno od sile zemljine teže i savladjuje je».
Uzrocnost je van oblasti prirodnih nauka i nju je nemoguce posmatrati, a još neostvarljivije razumeti. Uzrocnost je oblast logike i filozofije. Mi posmatramo samo posledicnost ili istovremeno postojanje pojava i donosimo brz zakljucak (uopštavamo), da je od dve pojave jedna uzrok druge. Naprimer, kroz neko vreme posle munje cujemo grom i zakljucujemo da je munja uzrok groma. Vrednost takvog zakljucka nije visoka i logicna: i munja i grom mogu da budu izazvani trecim uzrokom, koji ne vidimo. Takva posledicnost pojava u kojoj primecujemo zavisnost jedne pojave od druge i za um nepostižnu vezu izmedju njih, se može videti samo izmedju pojava mrtve prirode. Ali u organskom svetu, životinjskom i ljudskom, posebno u oblasti svesti, uzrocnost isklizava od posmatranja. Ne samo u duševnom covekovom životu, veccak i u njegovom fizickom stanju (zdravlju) se vidi mnogo toga što nas primorava da pretpostavimo neku posebnu uzrocnost za život tog coveka. Tako i cuda ne treba da smatramo bezuzrocnim pojavama, vec pojavama posebne uzrocnosti, koja je nedostupna ljudskom posmatranju. Sama poraznost cuda se objašnjava time što mrtva priroda ostvaruje neke više ciljeve i prednaznacenja, i što nerazumno postaje orudje duha i razuma. Ali nisu li u tom odnosu slicne cudesne pojave sa prirodnim pojavama i zakonomerno priznatim? Današnje vladajuce ucenje o razvoju (evoluciji) nas pobudjuje da na to pitanje
odgovorimo potvrdno. Ucenje o evoluciji pokazuje tragove razuma i ciljeva u projavama slepih prirodnih sila. Pravoverno bogoslovlje je oduvek ucilo, da svet ostvaruje Božansku volju i ciljeve. To ucenje se naziva ucenje o ciljevima, teleologija. To priznaje Geksli i cak i Darvin – poznati predstavnik evolucionog ucenja. Kada je Grej napisao da je Darvin «povratio teleologiju prirodnim naukama», Darvin se odazvao na to da mu je «posebno prijatno to, što vi govorite o teleologiji».
Ucenje o evoluciji je manje saglasno sa predstavom mehanickog ustrojstva Vaseljene. Razvoj pretpostavlja postupno kretanje po datom planu. Od koga zavisi taj plan? Priroda i u delicima a i u celosti projavljuje takve tragove mudrosti, pred kojima se posmatrac nalazi u corsokaku. Uzmimo naprimer oko ribe, mrava ili coveka. Ono je zadivljujuce osposobljeno za svoj cilj. Opticar može da ukaže na neke nedostatke u gradji oka, ali pri svemu tome ce se saglasiti da oko svakog živog bica zadovoljava svoje naznacenje. Kako se ono formiralo? Prirodnjak nece reci da je oko stvoreno u svojem današnjem konacnom vidu. Ali ce reci da je oko prošlo dug put usložnjavanja i usavršavanja. On ce za taj proces razvoja odrediti desetine i stotine hilhada godina. Ali vreme ništa nece pojednostaviti, niti ce nešto uciniti razumljivijim. Naprotiv, razvoj, koji se odvija mnogo
hiljada godina, postaje porazniji nego momentalno obrazovanje. Jer u prirodi deluje mnoštvo sila ili takozvanih zakona. U prirodi se primecuje ne samo stvaranje, vec i rušenje, borba. Svaka sila deluje takoreci u svom interesu, ne brinuci o drugima, a u rezultatu se ne dobija haos, veczadivljujuca harmonija, i delimicna, i opšta.
Ogranicimo se na zemlju. Drugaciji raspored vode i kopna na njoj bi bio pogibeljan za vecinu biljaka i životinja. Promena sastojaka vazduha bi disanje ucinilo nemogucim. Faradej kaže: kada bi zemlja bila ravna kao Jupiter ili Saturn, onda bi zbog sile privlacenja kretanje živih bica bilo otežano: zec bi puzao kao kornjaca, orao ne bi leteo bolje od kokoške, plodovi bi padali ne sazrevajuci. Da li bi još bio mogucfiziološki organski život na zemlj?
Kako i cime se postiže to blagorpijatno spajanje mnogih uslova? Slucajem? Ali prsnite bojama na platno nece se dobiti slika.
Ovde je granica za poznavanje prirode, ta granica, iza koje to poznavanje prelazi u oblast bogoslovlja ili katihizisa. I tu granicu veoma cesto prestupaju prirodnjaci i filozofi, koji su sebi u zadatak postavili borbu protiv vere. Takav je naprimer Spenser. On piše:
Zakon nije tvorac, vec samo izražavanje nacina delovanja Sile. Vaseljena je projava Sile». Sila je naravno iznad svih projava. Znaci, nad prirodom i u njoj samoj postoji Sila.

To je potpuno saglasno i sa 1-om glavom Postanja, i sa katihizisom (21).
Evo zbog cega ce se u nizu najvecih prirodnjaka uvek nalaziti ljudi duboke vere. Oni svesno prelaze od poznanja prirode ka Bogopoznanju. Jedan od njih, Paster, piše: «Mi smo okruženi tajnom, i treba da se priklonimo pred tajanstvenom vlašcu za nas nevidljive strane stvari. Pozitivizam se ne slaže sa jednim od najpozitivnijih pojmova o beskonacnosti. Onaj, ko priznaje postojanje beskonacnosti (a niko ne može da izbegne a da to ne prizna) usredsredjuje u tom tvrdjenju više natprirodnog nego u svim cudima svih religija. Kada taj pojam ovlada našim razumom, nama preostaje samo da se priklonimo
tome». Askoljdov, cit. –
Pitanja filozofije i psihologije. Zna se da nijedan zakon ne deluje sam, vecu medjusobnom odnosu sa drugim zakonima. U ljudskom telu postoje tri vrste poluga, koje menjaju dejstvo privlacenja. Zemlja bira srednji put izmedju povinovanja inerciji i stremljenja ka suncu. Sjedinjavanje cestica je suprotno njihovoj naklonosti ka raspadu; da nije toga gasovi ne bi bili u stabilnom stanju.

Nauka i vera



Obicno misle da je nauka mocna zbog opita, dok su oni veri strani. Taj stav je pogrešan: nauka ne samo da nije bogata opitom, vecni cisto razumskom delatnošcu; pritom je u nauci veoma snažno i neophodno za nju ucešce vere – ne u religioznom, vecu psihološkom znacenju te reci.
Jošje Gegelj rekao: «Cisti empirici mogu da budu samo životinje». Ograniceni znacaj je pridavao opitu i pozitivist Litre. «Opit, - pisao je on, - nema nikakav znacaj u pitanjima suštine i nacela. Van oblasti opita pozitivna filozofija ništa ne odrice i ništa ne tvrdi; ona ne poznaje nepoznato, ali konstatuje njegovo postojanje. Ljudski um je u toku svog razvoja više puta prihvatao stvari, koje su mu se prethodno cinile nezamislive, i odbacivao druge koje je smatrao samo logicnim». Tindalj izjavljuje da «krug covekovog
poznanja se ne sme ograniciti na ono što mu daju pet prostih cula».
Opit ima ograniceno znacenje i u oblasti prirodnih nauka.
Uzmimo naprimer astronomiju.

Razum ovde kontroliše vidljivost i na osnovu nje utvrdjuje pozicije planeta, koje nisu zasnovane na vidljivosti. Vec pronalazak i primena teleskopa otkriva slabu stranu vidljivosti. Ali i ti instrumenti, koji dopunjavaju nedostatke našeg vida, ne cine naša znanja potpunim. Astronom ce putem matematickih formula dokazati da van najudaljenijih vidljivih sistema postoje sunca i nevidljivi svetovi, neobuhvatno veliki. Na isto znacenje razuma u oblasti nevidljivog ukazuje paleontologija, fizika i hemija.
Ukoliko bi nauku ogranicili samo vidljivošcu, onda bi takva nauka bila žalosna i slepa.
V.S. Solovjev tvrdi da je ocigledno samo ono što je malo važno. Dva puta pet je deset, ali je to znanje samo formalno, prividno. Pomsatrane cinjenice su lišene opšteg znacenja, naprimer, vremenska prognoza u odredjenom mestu. To znanje nije ni sveopšte, niti trajno. Cinjenica je realna samo ovde i sada. I barometar, i termometar neprekidno variraju. Ociglednost je ili formalna, kao u matematici, ili slucajna kao ono što se odnosi na vreme. A sve to što je sveopšte je neophodno i unutrašnje važno, lišeno ociglednosti za um i opipljivosti za cula. Nije pametno odbacivati to neocigledno, i u odbacivanju je manje kriv um, nego lukava volja. Nema srdacne težnje ka uzvišenim istinama, nema želje, da bi one postojale, jer oni smetaju da se živi bez razmišljanja o smislu života, i um dolazi u pomoclukavoj volji i zahteva dokaze. To je neverje, neuverenost u sebe, ozlobljenost protiv odbacenog. Tom ozlobljenošcu ono se vidi, jer se ne može gneviti na ono cega nema. U vreme vladavine materijalizma je još bilo moguce suprotstaviti nauku veri i odbaciti sve ono što se ne može izmeriti, osmotreti i opipati. Ali današnje duhovno se više ne smatra ni izmišljotinom koja je nastala kao suprotnost materijalizmu. Ono nam je dato u našim osecanjima, željama i mislima. Sumnjati u postojanje duhovnog je teže od sumnje u postojanje materijalnog, jer je sama sumnja duhovno stanje. Pored toga, mi osobine i svojstva stvari primamo kao stanje našeg duha i svesti. «Duh, - kaže D.S.Milj, - je jedina stvarnost za koju imamo dokaza». Dakle, svet se sastoji od duha i materije. Ali ako to dvojstvenost nekad bude objedinjena, onda ce to jedinstvo imati duhovni karakter. Cak i takve pristalice opitnog znanja, smatraju dopustivim postojanje cisto duhovnih licnosti to jest Angela.

Covek religiozne vere treba trpeljivo da se odnosi prema naucnim teorijama i hipotezama i da ne žuri da ih prihvata ili opovrgava: ono što je istinito u tim naucnim postavkama, ne može biti protivno hrišcanstvu – religiji istine, a ono što je u njima lažno, nije dugovecno.
Dobar savet nam daje trezveni M.V.Lomonosov. «Nezdravo, - piše on, - rasudjuje
matematicar, ukoliko želi da Božansku veru izmeri šestarom. Isti je i ucitelj bogoslovlja, ukoliko misli da iz Psaltira može da nauci hemiju. Nauka i vera su dve rodjene sestre, i greh je sejati medju njih plevu i razdore».

Upravo – sestre, a ne neprijatelji. Prof. S.S.Glagoljev je objasnio izjavu pripisanu Tertulijanu: «verujem zato što nije lepo», jer ona predstavlja izopacenje njegove misli; ta izjava u kontekstu ima drugi znacaj.
Vera i nauka dopunjuju jedna drugu. U svakoj veri postoji element znanja, a u svakom znanju ima mnogo vere. U veri su izvori znanja. Mi ne znamo, ali verujemo da su naši osecaji iz spoljašnje sredine, naše predstave i pojmovi saglasni sa stvarnošcu. Verujemo takodje i u prirodne zakone i sile, ne shvatajuci šta je to
prirdona sila. Ne treba se smucivati situacijom da medju prirodnjacima nema mnogo verujucih ljudi. Da je to tako – to je nažalost istina. Ali se oni srecu i medju bogoslovima, kao i medju ljudima koji nemaju veze ni sa kakvom naukom. Ovde se treba setiti poslovice: luda slava beži, a dobra na mestu leži. Jedan nevernik ce prodrmati više ljudi sa cestitim ubedjenjima. Današnje vreme je vreme anketa. Dekert je sproveo i takvu anketu medju istraživacima prirode. On je proverio poglede 423 naucnika. I kakav je bio rezultat? 56 osoba nisu imale nikakvo mišljenje o religiji. 349 naucnika su bili ateisti, 9 – ravnodušni prema veri i 9- neprijateljski nastrojeni prema hrišcanstvu.To znaci da je od 100 naucnika više od 95% neverujucih i manje od 2% verujucih.

Poznati prirodnjak Djubua Rejmon je u jednom od svojih predavanja izjavio da najnovija prirodna znanja, koliko god to paradoksalno zvucalo, treba za svoj nastanak da zahvale hrišcanstvu.

Pred tajnom


«Istinska nauka je smirena, a neznanje je gordo», - rekao je Spenser.
Ne samo da nauka nije odgonetnula cuda, niti natprirodne pojave, vec nije razjasnila cak ni osnovne zakone. Nauka barata takvim pojmovima kao što su prostor, vreme, materija, kretanje, sila, i njih ne može da zaobidje. Ali udubite se u svaki od tih pojmova, i shvaticete da je on nepostižan i cak sadrži u sebi unutrašnju protivurecnost. Naprimer, da li prostor i vreme zavise od stvari ili ne? Da li su oni ograniceni ili beskonacni? Da li oni zaista postoje van nas ili samo u našem umu? Covek se nece zadovoljiti nijednim odgovorom na ova pitanja. Nauka se zasniva na tajnama. «Šta je to znanje, ako ne sumnja?» - pita ruski savremeni publicist. «Sumnja postoji do kraja, jer sve dok ne spoznamo tajanstvenu suštinu postojanja, sva naša znanja su samo
relativna».
Još je starozavetni mudrac rekao: «Covek ne može da dosegne stvari koje se dešavaju pod suncem. Koliko god da se covek trudi u istraživanju, on to ipak nece otkriti; a ako neki mudrac kaže da zna, on to ne može da dostigne».
Sve se cini jednostavno, samo zato što smo navikli da sve gledamo. Vidimo, da list raste, posmatramo kako raste, znamo inervaciju lista, pratimo korak po korak razmmnožavanje celija, i citav mehanizam procesa rasta nam se otkriva kao na dlanu. Ali šta ga primorava da raste baštako, a ne dugacije? Šta primorava biljke ili životinje da imaju ovakav ili onakav oblik? Sva ova i hiljade drugih nerazjašnjenih pitanja po našem neznanju suštine stvari, pokazuju da smo okruženi tajnama, i ukoliko sve te tajne ne smatramo cudima, to je samo zato što se s njima srecemo na svakom koraku. Mi ih ne zovemo cudima, vec uticajima, zasnovanim na prirodnim zakonima».
Prema prirodnim cudima smo neosecajni ne toliko zbog nauke, koliko zbog navike.
Hiljade ljudi vidi kako sunce izlazi i zalazi svaki dan i nikada se ne zapita šta je to sunce. Cak i medju najucenijim ljudima postoje takvi, koji posvecuju decenije izucavanju rimske cloacae maximae carske imperije i nikada se ne zapitaju šta je covek i koji je smisao njegovog postojanja.
Odricanje cuda od strane takvih pravolinijskih ljudi nosi u sebi pretpostavku da je priroda razgonetnuta. Potpuno suprotno: i filozofija, i nauka svedoce o maloznacajnosti i maloj saglasnosti naših poznanja. Mi imamo pet cula kojima spoznajemo prirodu. I suština stvari, i povezanost pojava su sakriveni od nas, i mi možemo da vidimo samo njihovu posledicnost. Da li u Vaseljeni ima mnogo sila ili samo jedna koja se projavljuje u raznim oblicima? Otkrice radijuma i njegovih svojstava je unelo preokret u shvatanjima fizicara i hemicara. Koristimo elektricnu struju, bežicne telegrafe, a šta je to elektrika – ne
razumemo. Naša cula su nesavršena, naš vid ne raspoznaje sve boje, za nas nepronicljivi predmeti su pronicljivi za svetlost, ali ne i za oko! Slabi zvuci, slabi elektricni tokovi i slabi mirisi su nam nedostupni.
U oblasti prirodnih nauka se dešava neka revolucija za koju se ne zna kada i cime ce se završiti. Na kraju prošlog veka se mislilo da se svaka stvar (naprimer ugalj, kamen, drvo) sastoji iz molekula i atoma. Ali danas se tvrdi da atomi nisu najmanja jedinica, i da se svaki atom sastoji od miliona elektrona. Elektronom su nazvali jedinicu negativnog naelektrisanja sjedinjenim sa etrom. Na taj nacin se materija pretvara u energiju. Pada zakon o ocuvanju materije (Lavoazjev zakon). Ali i osnovni principi fizike o održanju energije (Majerov zakon) pobudjuju sumnje. S uništenjem materije, njenim prelaskom u elektrone uništava se i sila, i sputava ucenje o prostim i složenim telima: od radijuma se dobija prost element helijum. Cak i matematicke aksiome gube karakter neospornosti. Uporedo sa Euklidovom geometrijom, po kojoj prostor ima tri dimenzije, prava linija se smatra najkracim rastojanjem izmedju dve tacke i suma uglova u trouglu je 180, postoji i geometrija Lobacevskog sa prostorom od cetiri dimenzije, koja odbacuje ucenje o pravoj liniji i sumi uglova trougla.
Prirodnjak Tindalj piše: «Uvek samo odmahivao glavom sa sumnjom kada su me pitali, da li je nauka odgonetnula tajnu Vaseljene i da li ce je nekad odgonetnuti. Ljudski um ne može da da rešenje tog zadatka, jer on nadmašuje naše snage. Našum se može uporediti sa muzickim instrumentom, kome je svojstven samo ogranicen broj tonova, ispod i iznad kojih se nalazi beskonacna oblast cutanja» U svakom slucaju, nema sumnje u to, da je pravi svet drukcije ustrojen od onoga kako nauka pretpostavlja, i mnogo je složeniji.
1880. godine na zasedanju Berlinske Akademije nauka posvecene Lajbnicu profesor E.Djubua Rejmon je izjavio da u svetu postoji sedam tajni, od koje su cetiri potpuno nerazrešive (ignorabimus – nesaznajne). Te cetiri zagonetke su: suština materije i sile, nastanak kretanja, osecaja i sloboda volje. Tri perostale zagonetke: nastanak života, celishodnost prirode i nastanak misli i jezika mogu po predlogu Djubua Rejmona, iako sa najvecim teškocama nekako da budu razjašnjeni.Trideset pet godina je prošlo od vremena kada je ovo izjavljeno, i mnogo toga je uradjeno u tom periodu naucnih pronalazaka, ali se nauka nije približila razumevanjuu cak ni te tri zagonetke, koje je Djubua Rejmon smatrao rešivim. G.Spenser je putem cisto naucnih istraživanja došao do saznanja da «oblast duše, ispunjene religioznim verovanjima, nikada ne može da opusti, jer ce tamo uvek nastajati velika pitanja, koja se ticu nas samih i Vaseljene, i da je u realnom životu svuda i uvek bio neophodan taj uticaj, koje su na ponašanje ljudi imali teološki simboli i sveštenicka dejstva. Neophodno potcinjavanje individua društvu je opstajalo samo zahvaljujuci crkvenim ustanovama».
Oni, koji misle, da je agnosticizam (Spenserovo ucenje o Nepoznatom) isto što i bezreligioznost, tada kao u stvarnosti ono predstavlja religiozni stav koji odgovara ljudskom duhu, upadaju u grešku, zbog toga što smatraju da se radi o odnosu licnosti prema nekoj nižoj od nje formi postojanja. Ali u stvari licnost se ovde suprostavlja nacelu koje je iznad nje. Zar je nemoguce dopustiti da postoji takva forma postojanja, koja u tom stepenu prevazilazi razum i volju, u kojoj ovi poslednji prevazilaze mehanicko kretanje?
Naš savremenik Ernest Gekelj je pokušao da uprošceno predstavi pogled na svet, objedinivši materijalno i duhovno, religiju, filozofiju i nauku. Gekeljova filozofija je bila po ukusu njegovih savremenika i poprimila je široke razmere. Ali Gekelj nije razrešio najvecu zagonetku: šta je to priroda ili Vaseljena, šta je suština stvari? A u toj zagonetki su i sve ostale tajne Vaseljene. Razvojem nauke i filozofije ta zagonetka ne samo da se ne razjašnjava, vec postaje sve tajanstvenija.
Zapisi Pirogova. – Ruska starina, 1884. Rezimirajuci odnos nauke prema cudesnom, Mejer kaže, da nauka «ne odstranjuje cudo iz realnosti, vec iz svog opisa realnosti». «Tajne predmeta, - kaže G.Spenser, - koje se spoznaju našim culima, leže van predela našeg razuma, ali su za njih još nerazrešvije zagonetne tajne prostranstva, koje sadrži u sebi sve postojece. Prve mogu biti objašnjenje, po mišljenju vernika, stvaranjem sveta, a za agnostike se cine objašnjivim hipotezom svetske evolucije, dok za tajneprostora ne postoje nikakva objašnjenja. Kako su deisti, tako i agnositici podjednako prinudjeni da priznaju vecna svojstva prostora, i da je on sa svom sveukupnošcu svojih svojstava prethodilo stvaranju sveta i evolucionom procesu»Za coveka je cak zagonetka i voda.Istina je da dva atoma vodonika sa jednim atomom kiseonika obrazuju vodu. Ali vodonik je zapaljiv gas i kiseonik potpomaže gorenje; kako se njihovim sjedinjavanjem obrazuje teško tecno jedinjenje sa novim osobinama sposobno da sprecava gorenje? Neobjašnjiva je i pojava zbog cega korenje biljki ide u zemlju, a stabla rastu naviše. Zbog cega se ovde gubi znacaj privlacne Zemljine teže?

Istraživanje cuda


Sujetna je nada da se sve razume, bilo da se radi o prirodi ili o religiji. Sve spoznati znaci spoznati u potpunosti Boga, što bi znacilo sam biti Bog.
Medjutim ne treba se sve tajanstveno smatrati cudesnim. S druge strane, cudo može da nema zadivljujuci karakter, naprimer, darovanje kiše po molitvi.
Hoce li cudo imati karakter zadivljujuceg dogadjaja ili karakter prirodne pojave - vera ili neverje u cudo zavisi od raspoloženja ili neraspoloženja da se poveruje u cudo. Paskal je govorio: “Ukoliko želite da budete neverujuci, za to je dovoljna samo vaša želja”.
Volteru se pripisuju reci: “Kada bi se cudo vaskrsenja desilo na moje oci i još hiljade drugih ocevidaca, ja ne bih poverovao svojim ocima niti ocima onih koji su priznali to cudo”.
Taj Volter koji porice cudesno i idealno - živi u svakom coveku; navika ima vlast nad svakim covekom, i cini um malopokretnim. Ali istovremeno u svakom coveku, ne
iskljucujuci ni Voltera, postoji neka težnja ka cudesnom, neka smutna cežnja, da su moguci dogadjaji, koji se ne mogu svrstati u uobicajeni poredak stvari.
“Cemu god da nas život uci, srce veruje u cuda: postoji velika sila, postoji i velika vecna lepota”.
Jedni se bore sa tom cežnjom za cudesnim, a drugi joj daju prostor. U pogledu tih suprotnih covekovih raspoloženja veoma je poželjna nepristrasna, spokojna, zasnovana na logici i preciznom poznavanju kritika cuda i dogadjaja, koja se smatraju za cudesna. Ovde u pomoc prirodnim naukama treba da pritekne istorija, poznavanje jezika, psihologija i medicina.
U današnje vreme i u prošlom veku istraživaci opitnih znanja u kritici cuda se nisu koristili metodom opitnih nauka (navodjenjem, indukcijom); vec metodom filozofskih nauka – zakljuckom, dedukcijom. Oni su u osnovu svoje kritike stavljali neopovrgnuti stav (aksiomu), da su cuda nemoguca, a potom napuštajuci taj stav, razmatrali su posebna cuda i nisu u njima nalazili nesumnjive znake cudesnosti. Pritom su se cesto pozivali na još nepoznate prirodne zakone, kojima se gubi natprirodni karakter datih cuda. Prema Kantovom mišljenju, slicna kritika je zasnovana na “principu lenjog razuma”.
Jasno je da se istraživanju vrste cinjenica ne sme pristupati sa preodredjenim mišljenjem o njihovom nepostojanju. Ukazivanje na to, da su cuda nesumnjivo lažna, ne opravdava preodredjenost kritike. Postojanje ocigledno lažnih cuda poziva kriticara na posebnu obazrivost pri istraživanju cuda. Postoji lažna statistika, ali to naucniku ne daje prava da se sa predubedjenjem odnosi prema svakoj statistici. Lažna moneta pretpostavlja postojanje prave. Lažna vidjenja i cuda su samo neuspešna podražavanja istinskim. Ukoliko od grupe ljudi pet ili deset svedoka ne zaslužuju poverenje, onda se tu ne treba ništa cuditi: medju ljudima uvek ima mnogo pomracenog uma i moralne tame.
Kažu: vera u cuda se može videti kod mladih i nerazvijenih naroda. Sta je to? Da li je neko ukazao na granicu izmedju duše domoroca i Evropejca? Da li je neko saznao kada narod skida prsni oklop i stavlja plašt? Zar cete nazvati razvijenim narodom kojemu je potpuno strana vera u cuda! Takvog naroda nema u celom svetu.
Još kažu: vera u cuda sužava i porice razum. Ali vas još ne pozivaju na veru u cudo, vec na nepristrasno istraživanje cuda. Vera ne može da sužava razum, zbog toga što je ona opšteljudsko nastrojenje duše, jedna od projava njene slobode. Vera je neizbežni sastavni deo svake spoznajne delatnosti, pocevši od mracnih osecanja negativnih osecaja. Vera pomaže razumu u spoznanju istine, tako da su ono što su apostoli rekli “verom razumem” (to jest poverovavši pocinjem da razumem) se ne odnosi samo na religiozne spoznaje, vec i na naucne.
Didon objektivno piše u uvodu svoje istorije života Isusa Hrista: kritikovati dogadjaje i dokumente s tacke gledišta nastrojenja veka ili vladajuceg mišljenja, znaci podvrgavati se riziku da se pogreši, zbog toga što se nastrojenja i mišljenja menjaju. U osnovi kritike treba da se nalaze sveopšti, stabilni, bezuslovni razumski zahtevi. Takva kritika ce biti iznad svoga veka i iznad svake škole. Takva kritika je strašna za religije Bude, Zoroastra, Magometa, za panteizam, ali ne i za hrišcanstvo. Izvrtati istinu radi vladajucih kaprica, odbacivati cinjenice, nepoželjne i neprijatne našim predubedjenjima, nije kritika vec obstrukcija, ustajanje protiv istine; nije casno tražiti svoj žig na dokumentima. Kritika nije služavka racionalizma, ona je – slobodno dete razuma koje sluša samo svog oca. Ona nece izopaciti ono što je našla u dokumentima, kao što ga nece ni razvodniti niti preuvelicati. Ona samo objašnjava cinjenicu u vezi sa njenom situacijom.
Hristova cuda i prvobitno hrišcanstvo su posvedoceni kao nijedan od dogadjaja klasicne antike, koji ne pobudjuju sumnje u nauci. Do nas je došlo više od 1700 rukopisa Novog Zaveta; medju njima 160 uncijala iz IV veka i nešto kasnije. Rukopisi grckih i rimskih klasika nisu stariji više od V-X vekova. Ali ne govoreci veco drevnim klasicima, osnovanije mogu da budu sumnje u nedavne dogadjaje, naprimer, u Napoleonove podvige, nego u Hristova cuda, kako je to dokazao jedan od engleskih arhiepiskopa.

Negativna kritika pretpostavlja nemoguce uslove za proveru istinitosti cuda. Naprimer, Renan kaže: “Još se nijedno cudo nije desilo pred grupom ljudi, koji su sposobni da potvrde cudesni karakter cinjenice”. Renan pretpostavlja mogucnost vere u cudo pri sledecim uslovima: cudotvorac izjavljuje da ce vaskrsnuti umrlog. Saziva se komisija naucnika, istražuje se mrtvo telo, utvrdjuje se smrt i ukazuje se pozornica za cinjenje cuda. Zatim se cudotvorcu po izvršenju cuda naredjuje da ponovi cudo pri drugoj okolnosti. Ovde se cudo razmatra kao samo cilj, tada kada je ono samo sredstvo u Božijim rukama; cudo se razmatra kao ljudsko delo, a ne kao Božije. Iako se u toku Hristovih cuda nije sastajala komisija od hemicara i fizicara, mnoga Hristova cuda su ucinjena pred zdravorazumskim svedocima.

Pokazna cuda Renan može da vidi samo u apokrifnim jevandjeljima i u legendama o Simonu Magu.
Autor veoma priznate “Logike” D.S.Milj drukcije rasudjuje nego Renan, i priznaje mogucnost cuda sa cisto logicne tacke gledišta. “Mi ne možemo, - kaže on, - da napravimo taj apsolutni zakljucak da teorija cudresnog treba odmah da bude odbacena. Ako smo dozvolili postojanje Božanstva, onda sa ozbiljnom mogucnosšcu treba da dozvolimo i postojanje neposredne projave Njegove volje i delovanja”. V.S. Solovjev tako varira ovu misao: “Obicno se istine vere unapred odbacuju ne zbog neosetljivosti uma, vec po lukavosti volje”.


« Poslednja izmena: 11-05-2009, 01:08:32 od strane DEDA-EU »
Sačuvana
Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.

DEDA-EU

  • Zvezda u usponu
  • ****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 4908
  • Ко у разговору с другим људима упорно настоји да н
Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
« Odgovor #38 poslato: 11-05-2009, 01:29:41 »

Vreme cuda


Cak i obicni ljudi obracaju pažnju na to da su cuda neravnomerno rasporedjena u istoriji covecanstva: u nekim epohama ih ima mnogo i zadivljujuca su, a u drugim ih ima tako malo i toliko su neuverljiva, da mnogi stavljaju njihovu prirodu pod znak pitanja. U stvari, kako je mnogo cuda opisano u Jevandjelju! Kako su ta cuda raznovrsna i zadivljujuca! Ali jevandjelisti nas uveravaju da je njima opisan samo neznatan deo Isusovih cuda. Kada bi se pripovedalo o svemu što je Gospod našIsus Hristos ucinio i rekao, onda prema tvrdjenju jevandjeliste Jovana, broj napisanih knjiga ne bi stao u ceo svet.
I u Delima sv.Apostola postoje svedocanstva o velikom broju cuda, ali su od njih opisana samo neka. Tako veliki broj cuda u prvobitnom hrišcanskom periodu u poredjenju sa njihovim malim brojem danas donekle opravdava cesto izgovaranu frazu: “danas nema cuda”. Ali kada toj frazi misle da podmetnu verodostojnost novozavetnih cuda, onda je takav zakljucak brzoplet i površan.
Razlika u broju, i da tako kažemo kvalitetu cuda iz prvobitnih hrišcanskih i današnjih vremena se objašnjava ciljem cuda.
Prema ucenju apostola Pavla, cuda su – znaci za neverujuce, ali ne neverujucima po upornosti, vec onima koji su se udaljili od Boga umom i srcem, a ne po neznanju. Za takve ljude su cuda – dokazi Božanskog porekla hrišcanstva. Ona ih zovu u Hristovu Crkvu, kao što zvono poziva bogomoljce u hram i prestaje da zvoni kada se hram ispuni.
Takav je vaspitni metod: u pocetku ocigledan, a potom usmeni, unutrašnji. U pocetku deluje na um, a potom na um i srce. Ukoliko bi Crkva uvek imala potrebu za velikim brojem zadivljujucih cuda, onda bi to svedocilo o odsustvu unutrašnje kreposti i predanosti Bogu njenih clanova. Neko je rekao: “Cuda su – pelene mlade Crkve, a ne odeca Njenog zrelog uzrasta”).
Cudo je otkrivanje Boga coveku. Ali brzo otkrovenje je coveku potrebno samo u sopstvenom preporodu. To je – dobrovoljno delo. Spoljna pomoc ovde protivureci samom zadatku. Ukoliko pri covekovom preporodu postoji Božija pomoc, onda je ona nevidljiva, unutrašnja i nerazdvojiva od moralnih snaga onoga koji se preobražava.
“Gospod u potpunosti uvažava prirodu koju je stvorio i njene zakone kao dela Svoje beskonacne, najsavršenije premudrosti; zato Svoju volju vrši obicno posredstvom prirode i njenih zakona, naprimer, kada ljude kažnjava ili ih blagosilja. I zato ne traži od Njega cuda bez posebne potrebe”.
Pri razmatranju odnosa cuda prema prirodnim zakonima videli smo da prirodne pojave u periodu preobražaja imaju nesumnjivo cudesan karakter. Prva pojava organske materije i biljnog carstva se ne može a ne smatrati cudesnim, pošto se danas posmatra prelazak neorganske materije u organsku. Prva pojava organizama životinjskog carstva nije ništa manje cudesna, jer danas primecujemo da se sve živo radja iz jaja. Ali kako je nastalo prvo jaje? Ukoliko je ono donešeno sa druge planete, onda u Vaseljeni uopšte treba da bude objašnjena prva pojava biljnih i životinjskih organizama, ne govoreci vec o coveku, u kome postoji nešto novo u poredjenju cak i sa višim životinjskim vrstama. Za objašnjenje slicnih preobražaja istraživaci mehanickog ustrojstva Vaseljene pribegavaju
pretpostavci da su nekada ranije delovali drugi zakoni, druge sile. Ali ne znaci li to pustiti cudo na druga vrata? Jer se cudom smatra bezuzrocna pojava, ali pojava koja potice od druge zakonitosti, druge Sile i Uzroka, od onih koje deluju u obicnom poretku stvari. Kako se u prirodi cudesno najbolje projavljuje u vreme preobražaja, tako je i u svetu ljudi cuda više i ona su više zadivljujuca kada pocinje novi period ljudske istorije. Tako sama Crkva uci o cudu. Blaženi Irinej, ucenik ucenika apostolskog (III vek), je priznavao razliku izmedju prirodnog toka stvari u njegovo vreme i cuda iz apostolskog vremena. Blaženi Avgustin je govorio da su se cuda od vremena širenja hrišcanstva prekinula zbog suvišnosti, a da su se nastavila postala bi uobicajena pojava. Medjutim on protivurececi samom sebi u jednom od svojih dela navodi mnogo njemu savremenih cuda. Zlatoust u 32-oj besedi na Mateja kaže: “Ne zahtevate li i od nas cuda koja su cinili apostoli, dolazeci da propovedaju, kako bi i mi cistili gubave, izgonili demone, vaskrsavali iz mrtvih? Ali najveci dokaz vašeg blagorodtsva i ljubavi ce biti ukoliko budete verovali u Boga, bez rezerve. Bog je prekinuo da cini cuda kako iz tog razloga, tako i zbog drugih. Ako bi se oni koji imaju dar da cine cuda, kao što neko ima dar da besedi ili dar blagocestivosti, preuznosili, odvajajuci se od drugih ljudi, onda kako ne bi
bilo podela, kad bi postojala joši cuda? A to ne govorim po dosecanju, već iznosim kao dokaz Korincanima, koji su se zbog toga razdvojili.

Ne traži cuda, vec spasenje duše.

Ne traži da vidiš vaskrsenje jednog mrtvaca, kada znaš da ce svi mrtvi vaskrsnuti, ne traži da vidiš da je slepac progledao, vec posmatraj kako danas svi pocinju da dobijaju bolji i korisniji vid. Nauci se i sam da gledaš celomudreno i ispravi svoje oko. Istina, kada bi mi svi živeli kako treba, mnogobožci bi nam se više divili nego cudotvorcima. Cuda se cesto smatraju obmanom i ljudi u njima nalaze mnogo toga podozrivog, iako hrišcanska cuda uopšte nisu takva. Ali neporocni život ne može da se podvrgne nikakvom slicnom podozrenju – naprotiv, vrlina svima zatvara usta”.
Odblesak tih cuda, koja su se dešavala pri dolasku Glave Crkve i radjanju same Crkve ce se osecati u svim vremenima. Ta cuda su i za nas živa i dejstvena. Ona su kamen u osnovi Crkve, i bez njih ona ne bi bila ono što jeste. I zato je u pravu Lesing kada kaže: “Postojanje Crkve nam zamenjuje sva druga cuda”. Ali neophodno je pretpostaviti povecanje broja cuda na kraju crkvene istorije, pošto ce on biti pocetak novog neba i nove zemlje, gde živi istina. Ali ni cuda na pocetku, ni cuda na kraju ne pripadaju istoriji, jer je ona razvoj i kretanje, ali ne i pocetak kretanja niti njegov kraj.”
Najuverljiviji dokaz istinitosti starozavetnih cuda bi bilo istraživanje verodostojnosti i istinitosti starozavetnih spisa. Ali takvo istraživanje pri velikom broju prigovora protiv verodostojnosti knjiga, koje ulaze u sastav Biblije, pri mnogim pretpostavkama o vremenu i mestu sastavljanja tih knjiga ne može biti predmet novinskog clanka. Zbog toga cemo se zbog neophodnosti ograniciti na detaljne napomene o starozavetnim cudima uopšte i o nekim od njih pojedinacno.
Stari Zavet sam po sebi predstavlja kao uvod u Novi, pripremu za primanje Hrista. Ta veza izmedju dva Zaveta je najbolje izražena u starozavetnim prorocanstvima. S biblijske tacke gledišta prorocanstva se ne smeju shvatati kao dela upravljana samo ljudima: covek u prorocanstvima predstavlja orudje Svetoga Duha, ne gubeci svoju svest i duhovna svojstva svoje licnosti. Za prirodne nauke takva tacka gledišta je teško prihvatljiva. Ali i sa svoje tacke gledišta oni ne mogu da odbace prorocanstva pre svega zato što su prorocanstva o Hristu cinjinice, niz cinjenica, koje su dostupne istraživanju. U knjigama koje su napisane stotine godina pre Hristovog Rodjenja, Njegov život, Njegova Licnost i Njegovo delo su opisani tako živo i konkretno, da pred tim ne može da se ne zaustavi ni najupornije neverje.
S druge strane, nauka, koja objavljuje postojanost delovanja zakona u Vaseljeni i u istoriji, nema pravo da porice mogucnost iako prirodnog predvidjanja buducih dogadjaja. Ne samo prorocanstva, veci druga cuda Starog Zaveta se grupišu oko Hristove licnosti, ili preciznije, oko cuda Bogoovaplocenja radi spasenja ljudi. Zbog toga su ona bila skoncentrisana medju narodom, koji je izabran kao cuvar i prvi glasnik vere u spasenje i Spasitelja. Ta veza izmedju drugih cuda i cuda Hristovog javljanja svetu je ukazana u Njegovom odgovoru Jovanu Preteci. Muceci se zbog nevoljne camotinje u zatvoru, Jovan je poslao ucenike da pitaju Isusa: “Jesi li ti onaj što ce doci, ili drugoga da cekamo? A Isus odgovarajuci rece im: “Idite i kažite Jovanu što cujete i vidite: slijepi progledaju i hromi hode, gubavi ciste se i gluhi cuju, mrtvi ustaju i siromašnima propovijeda se Jevandjelje”. Cuda prethode, prate i posleduju Onoga, Koji je došao da spase ljude. Pojedini cudesni dogadjaji Starog Zaveta, kao što je naprimer grehovni pad prvih ljudi, imaju karakter ne lokalni i prolazni, vec svetski iopšte ljudski. On govori ne samo o tome šta je bilo, veci o tome što uvek biva. To je tipicno iskušenje – želja da se bude kao bog, traženje spoljne autonomije, savršenstva, koje se postiže bez truda i neprekidnih napora. I Hristos je pozivao ljude na bogopodobije, samo ne putem gordosti i samopouzdanja, vec putem smirenja, samoodricanja i stradanja. Pri razmišljanju o cudima Starog Zaveta poražava neobicnost nekih od njih, kao što je naprimer stajanje sunca pri Isusu Navinu, moc govora Valaamove magarice, kit, koji je progutao i sacuvao Jonu. Ali ono što je zadivljujuce u cudesnom dogadjaju – nisu njegove spoljne razmere, vec nacin njegovog izvršenja koji je nedostupan proveri i posmatranju. Cudo je delo Božije, i kao takvo nije dostupno ni ljudskom osecaju, niti ljudskom razumu. Kada bi se cudo dešavalo na naše oci, naprimer, pretvaranje vode u vino u kristalnom sudu, onda ni to vidjeno cudo ne bi nam postalo razumljivije, pošto nismo videli Božiju ruku i silu. Što se tice cuda iz davne prošlosti naš stav se otežava time što mi dodajemo svoju savremenu tacku gledišta ka formi i suštini opisivanih cuda, trudimo se da shvatimo i objasnimo cudo u svetlosti naših jadnih, školsih znanja. Za proizvodjenje jednog te istog prirodnog efekta može postojati nekoliko nacina. Jedan deo tih nacina nam je poznat, a drugi deo nam ostaje nepoznat. Pod tom nepoznanicom se i krije zadivljujuce prosto objašnjenje efekta. To treba reci i za cudo. Pri njegovom izvršenju Bog je upotrebio najprostiji nacin, lak, kao Kolumbovo jaje, ali taj nacin je van našeg delokruga, i možda ce nam zauvek ostati nedostupan. A mi mudrujemo, “lupamo” glave, pravimo pretpostavke o elektricnim suncima pri Isusu Navinu, o išcezloj vrsti morskih cudovišta, od kojih je jedno progutalo Jonu. Velika je nadmenost smatrati jedno od mogucih objašnjenja nacina izvršenja cuda jedinim objašnjenjem. Onaj covek koji veruje u Božija cuda ne treba da pita kako se desilo ovo ili ono zadivljujuce cudo. Za nas su sva cuda nemoguca, ali ne i za Boga. Zato je On Bog: Njegovoj sili i razumu nema granica. Pri rasudjivanju o starozavetnim cudima zaboravljamo na veliku razliku izmedju našeg vremena i vremena starojevrejskih sudija, razliku u pojmovima i jeziku. Na tu razliku je
ukazao Gospod, kada je više puta osudjivao strah Jevreja prema cudesnom. Jevreji su naprimer pripisivali magijsku silu Mojsiju i cak i njegovom žezlu. Ali im je Gospod govorio: “Mojsije ne dade vama hljeba s neba, nego vam Otac Moj daje hljeb istiniti s neba”. Jevreji su upokojenje Enoha i Ilije shvatali kao uzlaženje na nebo, ali Gospod odbacuje to osecajno shvatanje, govoreci: “I niko se ne pope na nebo osim Koji sidje s neba, Sin Covjeciji Koji je na nebu”. U ovim recima je ukazano na razliku izmedju neba fizickog i neba duhovnog, razliku koju su spoznali bogoprosveceni muževi Starog Zaveta, ali koja nije usvojena od strane narodne mase. Jevreji su imali plotsko shvatanje javljanja Boga prvim ljudima, patrijarsima. Ali svaki Hristov ucenik tvrdi: “Boga niko nije vidio nikad; Jedinorodni Sin Koji je u narucju Ocevom, On Ga javi”. Jevreji su trogodišnju sušu u izrailjskoj zemlji pripisivali sili proroka Ilije, ali Hristos kaže: “Mnoge udovice bijahu u Izrailju u vrijeme Ilijino kad se
nebo zatvori tri godine i šest meseci”.
Mi živimo u periodu rasudjivanja, a starozavetni Jevreji su živeli po osecanjima. Naš jezik je precizan, iako i nesavršen, a jezik Jevreja je slikovit. Sv.Jovan Zlatoust u besedama na Knjigu Postanja tvrdi, da se Mojsije prilagodjava shvatanju svojih sunarodnika. Evo primera: “I rece Gospod Mojseju i Aaronu (..) reci im: (…) necete uci u
zemlju, na kojoj sam se Ja, zavetovao da vas naselim”. U 31-oj glavi Izlaska
citamo da je Bog Mojseju dao “dve tablice otkrovenja, tablice kamene, na kojima je bilo napisano prstom Božijim”. Posle poznatog razbijanja tih tablica, Gospod je naredio Mojseju: “Isteši sebi dve tablice kamene, slicne prethodnim, i izidji k Meni na goru, i Ja cu ti napisati na tim tablicama reci, koje su bile napisane na predjašnjim, koje si razbio.“ I istesao je Mojsije dve tablice kamene izašao je na goru Sinaj. I ostao je tamo Mojsije kod Gospoda cetrdeset dana i cetrdeset noci; i napisao je Mojsije na tablicama reci zaveta desetoslovija“. B.I.Gladkov, od koga smo pozajmili primedbu protiv bukvalnog shvatanja reci iz Biblije, se poziva na reci preosv. Antonina, koje su izgovorene 26 decembra 1904 godine u Petrogradskoj Kazanjskoj crkvi povodom predaje Port-Artura.
U govoru je receno, da su “na tvrdjavskoj litici prstom Božijim napisana pregrešenja jednih i muceništvo drugih”. Mislim medjutim da bez obzira na te reci Preosvecenog, niko nece poceti da na gorama Port-Artura traži takve natpise. Zlatoust biblijsku pricu o stvaranju coveka, njegovom nastanjenju u raju od strane Boga, stvaranju Eve od rebra i hodjenju Boga u raju oslobadja od antropomorfnih omota i tumaci je u duhovnom smislu...
Vecinom starozavetnih cuda se opovrgava shvatanje cuda kao dogadjaja, koji narušava prirodne zakone. Tako devet prvih egipatskih kazni predstavljaju prirodne pojave svojstvene zemlji u kojoj su se odigrale. Koji prirodni zakoni su narušeni, kada je vrana donosila hleb proroku Iliji, kada lavovi nisu dotakli proroka Danila, kada su krave koje su Filistimljani upregli u taljige sa kovcegom, dovezle kovceg u Izrailjsku zemlju, kada je žreb ukazao na porodicu, koja je bila kriva za utajenje neprijateljskog plena pri zauzimanju Jerihona, kada je Gedeon bio ukrepljen pricom o snovidjenju u neprijateljskom logoru?
U Knjizi Esfir nema niceg zadivljujuceg i tajanstvenog, ali je ona puna cuda u smislu Božijeg promišljanja o spasenju jevrejskog naroda, nad kojim je bio podignut mac. Radi odvracanja ocigledno neumitne pogibije, desilo se niz podudarnosti u vreme dato Jevrejima. Bilo je potrebno da se pre citanja letopisa za razbijanje nesanice on otvori na stranici, na kojoj se govorilo o otkrivanju Jevrejima od strane Mardoheja opasne zavere protiv cara; bilo je potrebno da Mardohej u svoje vreme ne bude nagradjen za tu državnu zaslugu; bilo je potrebno da carev favorit Aman sam odredi nagradu Mardoheju, pretpostavivši da se car sprema da nagradi njega samog – Amana; bilo je potrebno da rizicno narušavanje etiketa ne navuce na Esfir carski gnev itd. Sve te podudarnosti ne narušavaju nikakve zakone, vec su oni cudo, koje se desilo po narodnoj molitvi za spas od skore nevolje. Ako se pažljivo procita istorija napoleonskih ratova, onda se vidi da u njoj ne nedostaju takve krupne posledice, koje su nastale od malih uzroka. Mala Napoleonova bolest u Borodinskoj bitki, njegov bolesni napad 28 avgusta 1813 godine, posle pobede kod Drezdena, imali su odlucujuci znacaj za ishod kampanje. Za skepticnog istoricara Napoleonova sudbina ce kroz 300 godina predstavljati varijantu mita o Prometeju. On je kao i drugi za svoje velike zamisli bio prikovan (iako Napoleon ne bukvalno) za liticu, stradajuci u prinudnoj nemoci.
Spasenje Francuske herojstvom Žane d’Ark nije manje cudesno, nego spasenje Izrailja od strane prorocice Devoroje. Pažljivo oko verujuceg istraživaca današnjeg svetskog rata otkrice i u njemu tragove Božijeg Promisla.
Oni koji u cudu vide narušavanje prirodnih zakona se pozivaju na cudo isplivavanja potonule sekire, koje je ucinio prorok Jelisej i na cudo skracivanja senke cara Jezekilja. Prvo od tih cuda protivureci zakonu Zemljine teže: gvoždje je 9 puta teže od vode i treba da tone. Ali zar ne plove celicni brodovi, pritom natovareni velikim tovarom? Zar ne pliva celicna igla, koja je dobila od prstiju mali sloj masnoce i pažljivo stavljena na površinu vode? Zar magnet ne privlaci naviše opiljke gvoždja? U svim tim slucajevima zakon Zemljine teže i dalje važi. To se sve spoznaje pri covekovim ogranicenim znanjima
i snazi. Ali Božija mudrost i moc su takvi da je za Njega “sve moguce” bez narušavanja Njime ustanovljenog poretka Vaseljene. Pritom Njegovi nacini mogu da budu jednostavni kao Kolumbovo jaje. Kombinacija sila i zakona, nama poznatih i još nepoznatih, može da dovede do varljivog utiska protivurecnosti prirodnom poretku stvari.
Biblija, govoreci o cudima, se zadovoljava ukazivanjem na njihov cilj i ne bavi se naucnim objašnjavanjem nacina njihovog izvršenja. Za Onoga Koji je ucinio najvece cudo stvaranja sveta sva ostala najzadivljujuca cuda su jednostavna i prirodna. Od prvog cuda, kao od korena, izrastaju sva ostala. Postoji samo jedno umišljeno, ali neverovatno cudo - misliti da svet koji je stvorio Tvorac može i na tren da postoji bez Njegovog ucešca u njegovom daljem postojanju.

Jevandjelje i cuda

Ne može a da se ne prizna da za zaštitnika istine novozavetna cuda ne iziskuju toliko napora koliko starozavetna. Dokumenta, koja opisuju cuda Isusa ili apostola, su napisali ili sami ocevici tih cuda, ili ljudi, koji su slušali pricu o cudima od ocevidaca. Ti dokumenti su došli do nas medju velikim brojem rukopisa starih i onih iz kasnijih vremena, i veoma ih je teško razdvojiti. Cinjenice koje su sadržane u njima nisu protivurecne. U tim cinjenicama nema niceg izvešatcenog i fantasticnog, one nisu saopštene s ciljem da zadive, vec da otkriju Božije milosrdje; njih nisu zapisali neki zanesenjaci, vecljudi koji su spokojno uvereni u istinu svog ispovedanja, koji su tu istinu posvedocili i svojim životom, i spremnošcu na stradanje i smrt. Neke reci apostola nalaze
svoju potvrdu cak u knjigama koje su neprijateljske hrišcanstvu. Naprimer, apostoli su govorili Isusu, da jedan covek koji ne ide za Njim Njegovim Imenom izgoni demone. Tu cinjenicu je potvrdio Talmuda. «Eliezara ben-Duma je ugrizla zmija; tada je kod njega došao Jakov iz Kirera Sami (to jest Jakov apostol) da ga isceli u Isusovo Ime. Ravi Izmail to nije dozvolio, i bolesnik je umro».
Objašnjenja racionalista su ponekad veoma precizna, razumna, logicna, ali oni ne
objašnjavaju te cinjenice, koje su u Jevandjelju i Delima, vec druge, koje su dobijene izopacenjem teksta. Njihova kritika ne objašnjava to što treba da se objasni, niti cuda koja su zapisali ocevici, vec pretpostavke koje su se nakupile u mozgu kriticara. Izmedju tih pretpostavki i teksta dokumenta nedostaje karika koja ih povezuje. Naprimer, kao objašnjenje nahranjenih 5 hiljada ljudi kriticar je pretpostavio da je Hristos svima predložio da podele svoje zalihe hrane. Ali ako je to bilo tako, kako je onda tok dogadjaja
bio drugaciji, i zbog cega taj dogadjaj nije izložen u pretpostavljenoj situaciji, vecu drugoj potpuno neodgovarajucoj? Umesto objašnjenja teksta predlaže se potpuno nenaucno praznoslovlje. To cak nije ni racionalno, ni kriticno, vec prosto naivno. Naivnost ovde nije ispoljena samo u nasilju nad tekstom, veci u lažnoj predstavi, «da je u jevandjeljskom cudu najvažnija njegova cudesnost». Medjutim Jevandjelja predstavljaju Hristova cuda u takvoj svetlosti, da njihova cudesnost dolazi u drugi plan i ona ulaze u tok Hristovog života. Jevandjelja se ne zaustavljaju na cudesnosti Hristovih dela, vec
glavni akcenat stavljaju na vezu cuda sa Njegovim prizivom i Njegovim svršetkom».
Istina je da su se neki ocevici cuda bavili njima više nego što treba i verovali su u Hrista samo zbog cuda. Ali Spasitelj nije osecao naklonost prema takvim vernicima i «ne povjeravaše im Sebe; jer ih sve znadijaše, i ne trebaše Mu da ko svjedoci za covjeka; jer Sam znadijaše šta bješe u covjeku». Jer i Isusovi neprijatelji, videvši Njegova cuda, nisu sumnjali u njih, vec su se samo ucvršcivali u svojoj mržnji prema Bogu i Ocu. Jevandjelisti nisu imali takav odnos prema cudima: ona sama po sebi nisu privlacila njihovu pažnju, vecu vezi sa Isusovim ucenjem, s Njegovim prizivom i smrcu. Cuda u Jevandjelju nisu sama sebi cilj, kao u drugim religijama, vec samo znaci uzvišenog i boljeg.
Hristova cuda su predstavljala simbol nastupajuceg Carstva Božijeg. Sve
što je Isus govorio i radio u prvoj polovini Svog služenja, je bila potvrda prvih reci Njegove propovedi: «Pokajte se jer se približilo Carstvo Nebesko».
Hristova cuda su takodje potvrdjivala Njegovo ucenje o Njegovoj Licnosti, poslaništvu i odnosu prema Ocu. Ne postoji mogucnost da se cuda iz Jevandjelja izuzmu a da se pritom ne poremeti uciteljski deo Jevandjelja. Za sve godine Svog poucavanja Hristos je imao najvece neraspoloženje da cini cuda radi glasina, i divljenja mase. Kako su Ga malo razumeli neki racionalisti, koji su tvrdili da je Isus tobože cudotvoreci podržavao predrasude Svoga vremena! Da li je bila moguca takva pretpostavka o Onome, Ko je bio ucitelj najcistije moralnosti, o Koga su sami Njegovi neprijatelji smatrali Covekom za Koga ne postoje laži i obmane! Cuda su nerazdvojno prožela ne samo Isusovo ucenje, veci Njegov život. Njegovo zacece i Rodjenje je – cudo, Njegovo kretanje po zemlji je praceno velikim brojem cuda, i Njegova smrt je povezana sa Vaskrsenjem. Nas dodiruje
Hristova ljubav, ali se ona projavljuje u cudima: pretvara vodu u vino, umnožava
hlebove, vaskrsava umrle. Kada ne bi bilo ovih ili onih Hristovih cuda, onda bi bila uzaludna i ta pažnja koju je covecanstvo ukazivalo Hristu tokom 19 vekova. Uzaludna je onda pažnja koju su prema Njemu imali racionalisti. Ukoliko Hristos nije vaskrsao, vec istrunuo u zemlji, onda je uzaludan i besplodan religiozan odnos prema Njemu koji su imali, imaju i imace milioni ljudi koji su živeli i žive na zemlji. Odricanjem jevandjelskog Hrista, Hrista dogme i Crkve nestao bi i Hristos istorije. Ali odricati Hrista istorije je cisto bezumlje; pa je prema tome i Hristos Crkve, naš Hristos, Sin Boga Živoga – vecno istinit.
Neubedljiv je i nenaucan pokušaj svesti Hrista i Jevandjelje samo na moralno ucenje. «Sadržaj Jevandjelja se nikako ne iscrpljuje moralnim zapovestima. Ono izlaže dogadjaje koji su u dubokoj vezi ne samo sa moralnim ucenjem, veci sa opštefilozofskim idejama hrišcanskog pogleda na svet. Misliti, da se suština Jevandjelja sastoji samo u moralnosti, znaci sužavati njegovo istinsko znacenje. Jevandjelje je celokupan pogled na svet. I u njemu, kao i svakom drugom pogledu na svet, pored ucenja o moralu, postoji i ucenje o sadašnjosti i buducnosti, to jest religiozna metafizika i ontologija». Takva mnogoznacnost Jevandjelja pri njegovom unutrašnjem jedinstvu služi kao najbolji dokaz njegove vrednosti i istinitosti kao celine i pojedinacnih delova. Ako cuda potvrdjuju ucenje Jevandjelja, onda i uzvišenost Hristovog ucenja treba da podržava veru u cuda. Na to je obratio pažnju jošZlatoust: «Istinitost onoga što je Hristos rekao, - piše sveti Otac, - služi kao dokaz istinitosti Njegovih cuda. Da bi to bilo jasnije navešcu sleeci primer: Hristos je vaskrsao Lazara i jednom recju mu je povratio život. On je rekao da vrata ada nece odoleti Crkvi. Ko ne bi poceo da veruje da je Lazar vaskrsao, taj treba da poveruje tom predskazanom cudu koje se odnosi na Crkvu; jer ono što je za nju receno se ispunilo posle toliko vremena: vrata ada zaista nisu nadvladala Crkvu. Zato je jasno da je Onaj Koji je izogovorio istinu u tom predskazanju ucinio i cudo».



Hristovo Vaskrsenje


Ranije smo videli kako je liderima racionalizma teško da poveruju u cudo Vaskrsenja. Sam Hristos je za vreme Svog hodjenja po Galileji i Judeji pridavao Vaskrsenju posebno znacenje, ali je o njemu govorio prikriveno: Judejima koji su od Njega zahtevali znake ukazovao je na znacaj vaskrsenja Jone iz kitove utrobe; onima koji su Ga pitali o pravu da odlucuju u hramu ukazivao je na to da On može za tri dana da obnovi razrušeni hram, to jest Svoje telo. Svojim ucenicima je više puta govorio direktno, ali veoma kratko o Svojoj mucenickoj smrti i Vaskrsenju treceg dana. Sam dogadjaj Vaskrsenja je – jedno od najboljih svedocanstava cuda: o njemu govore svi jevandjelisti, Dela i apostol Pavle. Razlike izmedju objava u broju, mestu, vremenu i redosledu pojava nemaju protivurecan karakter: sve te objave se mogu sjediniti u jednu celokupnu pricu.
Istinitost Vaskrsenja se potvrdjuje raznolikošcu situacija, u kojima su se dešavala javljanja Vaskrslog. On se javljao u razlicite dane, u razlicitim mestima, cas mnogima, cas malobrojnima, i ta javljanja nisu bila na tren, jer je on razgovarao, uzimao hranu, i dozvoljavao drugima da se uvere u Njegovu telesnost. Naredni dogadjaji u hrišcanskoj zajednici su neobjašnjivi bez Vaskrsenja. Da je bio pobedjen neprijateljima i smrcu Hristos ne bi mogao da postane centar istorije, da okupi pod Svoju Crkvu trecinu covecanstva, postane predmet beskrajnog strahopoštovanja za milione ljudi razlicitog intelektualnog nivoa, razlicitih životnih uslova, razlicitih vremena i naroda, da za njih postane rukovodilac, nada, Bog.
“Samo cudo Vaskrsenja je moglo da razveje sumnje, koje su ocigledno, trebalo da
opovrgnu samu veru (apostola) u vecni mrak smrti”, - priznaje jedan od protivnika hrišcanstva Hr. Baur. Racionalista de-Vette je na smrtnom odru priznao da je “dogadjaj Hristovog Vaskrsenja, iako je nacin njegovog dešavanja prekriven nepronicljivim mrakom, toliko nesumnjiv, kao i Cezareva smrt”. Kada je istoricar Neander procitao to priznanje vodje nemackih racionalista, suze su mu navrle na oci, i on je razmotrivši istorijske dokaze Vaskrsenja, bezuslovno priznao njegovu istinitost.
Pretpostavku da Isus nije umro na Krstu, cak i Štraus smatra neosnovanom. “Izišavši iz groba polumrtav, - piše ovaj racionalist, - cak i toliko slab, da su mu bili neophodni medicinska pomoc, povezivanje rana, lecenje i neprekidna nega, i da pri svemu tome ostane bolni stradalnik, Isus nikako ne bi mogao da ostavi na ucenike utisak pobednika smrti i ada, izvora života”.
“Isus je Vaskrsao” – te reci su izmenile celu istoriju. Nijedan dogadjaj nije ostavio tako duboke tragove u istoriji, kao taj. Bez njega ne bi postojala hrišcanska kultura. Vaskrsenje, piše V.S.Solovjev, - je trijumf razuma. Ono je cudo samo u smislu nove pojave koja primorava coveka da se cudi. Svaka faza svetskog procesa u tom smislu je – cudo. Kao što je pojava prvog organizma – cudo, prvog razumnog bica – takodje cudo, tako je cudo i pojava prvog duhovnog, nerazdeljivog Bica koje ne podleže smrti. Prva dva cuda prethode pobedi nad smrcu, a Vaskrsenje je završetak procesa, trijumf razuma.
“Ako Hristos nije vaskrsao, onda bi Kajafa bio u pravu, Irod i Pilat bi bili mudraci, a svet bi bio besmislica, carstvo zla, laži i smrti. Tu se onda ne bi radilo o prekidu života, veco prekidu istinskog života”.
Odnos cuda i veroucenja
U Jovanovom Jevandjelju se veoma cesto ukazuje na to da cuda predstavljaju potvrdu istinitosti ucenja. Nikodim koji je k Isusu došao nocu kaže Mu: “Znamo da si Ti Ucitelj od Boga došao; jer niko ne može cudesa ovijeh ciniti koja Ti ciniš ako nije Bog s njim”. Sam Hristos i apostoli su se više puta pozivali na cuda kao dokaze istine. Novozavetna cuda pre svega predstavljaju najubedljiviju potvrdu te istine, da Gospod caruje i u prirodi, i u istoriji covecanstva, u duhovnom životu naroda i ljudi pojedinacno.
On je – Hleb života, zadovoljavajuci potrebe za istinom. On je – svetlost sveta, jer zadovoljava potrebe uma za istinom, u Njemu je razrešenje svih pitanja i zagonetki. Cuda su – projave Hristove slave, pokazatelj toga, da Mu je “data svaka vlast na nebu i na zemlji”.
U Hristovim cudima se jasno vidi Njegovo bogocovecansko dostojanstvo: Hristos ih cini mirno i uverljivo, Svojom silom. Apostol Petar pada na kolena pred vaskrsenjem Tavite, apostol Pavle obuhvata telo mladica koji je pao kroz prozor, kako bi ga oživeo, a Hristos naredjuje devici i mladicu da ustane, kao i Lazaru da izadje iz grobnice. Dodir, naredjenje – to su nacini Njegovog cudotvorenja, koji podsecaju na prve dane stvaranja sveta. Pritom je Hristu potpuno strana gordeljivost, i želja da se proslavi, On se uzdržano koristi Svojom silom, i ne želi da pobudjuje divljenja. Njegovo obracanje ljudima je jednostavno i prirodno, On je snishodljiv u kritici ljudi, ponekad pohvaljuje i zadivljen je njihovim dobrim osobinama, ali ne želi da koristi Svoju silu radi samozaštite.
Cuda predstavljaju deo iskupiteljnog Hristovog podviga. Prvo cudo u Kani On cini posle primedbe Majci (“šta je Tebi do Mene Ženo”), i misao o Njegovom ocekivanom cudu je pracena Njegovom predstavom o Njegovom smrtnom casu (“nije došao cas Moj”). Privezanost narodne mase ka cudima pobudjuje u Njemu osecanje tuge. On zna, da cuda ne uzvode duh njihovih svedoka ka uzvišenom i nebeskom. “Ne tražite Me što cudesa vidjeste, nego što jedoste hljeba i nasitiste se”. Njegov duh se smucuje i On place pre vaskrsenja Lazara. Isus kaže carevom coveku koji Ga je pozvao radi isceljenja svog sina: “ako ne vidite znake i cudesa, ne vjerujete”. “Spoj cuda, koja je Hristos cinio, sa zahtevom duhovnog preporoda je ono što Ga je dovelo na Krst”. Vera u cuda je postojala u narodu, ali pošto se Hristos negativno odnosio prema politickim narodnim stremljenjima, onda se ona u znacajnom delu naroda pretvorila u mržnju. Hristos je tugovao, što vera u cuda nije privela k pokajanju i Galilejce.
Po toj vezi s ciljem Svog dolaska Hristova cuda se razlikuju od cuda religija Indije, Kine, Arabije, kao i od cuda apokrifnih pisama. Ova druga su fantasticna, samoprotivurecna, ponekad besciljna, a ponekad imaju nizak i grub cilj. Ta cuda su beskorisna za misiju onih, kojima se pripisuju, naprimer za misije Magometa ili Bude. Ali Hristova cuda su nerazdvojna sa Njegovim ucenjem: njima On ukrepljuje veru Svojih ucenika u Sebe i narodu potvrdjuje istinu Svog ucenja i Svog poslaništva. Njegova cuda su znaci i po unutrašnjoj vezi sa ucenjem i licnošcu cudotvirca, i po svom prorocanskom znacaju za buducnost.
Cudesno je i samo Njegovo ucenje, i Njegove reci. Naprimer, On obecava blaženstvo za takve projave duševnog velicanstva, koje se pre Njega nisu priznavale za dobro i dostojanstvo. Nije li cudesno Njegovo obecanje slave Svojih ucenika posle gonjenja? “U svetu cete imati nevolje, - govorio je On, - ali ne bojte se, jer Ja pobedih svet”. I drugi mudraci su govorili mudre reci, ali su se one pokazale ugaslim iskricama, a Hristove reci imaju neiskazivu i vecnu silu, svetle i greju vekovima i narodima. Kakva je naprimer svetlost razuma sadržana u recima: “cesarevo cesaru, a Bogu Božije”. Te reci su postale
osnova mnogih zakonodavstava, i na njima grade svoje stavove narodni predstavnici razlicitih palata. I niko ne može da kaže da je dubina tih reci iscrpljena. U izreci “ko može da primi neka primi” su u divnoj saglasnosti ideal i stvarnost, božansko i ljudsko. Snaga Isusovih reci je bila takva da se narod divio i užasavao Njegovog ucenja. Ne samo da su cuda potvrdjivala Njegovo ucenje, veci suprotno: Hristove reci su Ga projavljivale kao istinitog Cudotvorca. Kada je sinedrion uputio sluge da dovedu Isusa, ovi su se vratili
ne ispunivši naredjenje, izjavivši: “Nikada covek nije govorio tako, kao što On govori”.
Prošli su vekovi, promenila se kultura i duhovni nivo covecanstva, ali je ta izjava sacuvala svoju potpunu snagu. Živa Hristova rec, zakljucana u mrtvom pismu, dvokratno preinacena pri prevodu, kroz 19 vekova je sacuvala svoju vlast nad ljudskim dušama. Sofokle i Antigona kažu: “Ima mnogo cuda, medjutim najvece cudo je – sam covek”. Te reci su istinite: covek je sam za sebe zagonetka i nikada nece prestati da veruje u cuda.
Svi ljudi su – cudesni, ali je Hristos – najvece cudo u svakom trenutku Svog postojanja, u delima, trpljenju, razumu, ljubavi. Iako je receno da je covekova duša po prirodi hrišcanka, ali je nesumnjivo da u prirodi i covecanstvu postoji ne samo privlacnost, veci snažno protivljenje hrišcanstvu. Zbog toga je koren hrišcanstva – u Bogu.
Svaki covek je – cudo, jer je on nešto više nego delo prirodnih životnih uslova. “Rekao sam da ste bogovi svi, i sinovi Svevišnjeg”. Istinitost tih reci je potvrdio Sam Hristos. Ali u Samom Isusu se bogocovecanska svest projavila u najvišem stepenu, pošto Ga je “Otac posvetio i poslao u svet”. Hristos je jedinstven i neponovljiv, On je – “Jedinorodni u Oca”. Onima koji su od Njega tražili znake ukazivao je na Sebe kao na najveci znak. Znak je bio Jona, ne zbog toga što je bio dane i noci u kitovoj utrobi, vec zato što je pobudio pokajni duh u grešnom stanovništvu Ninevije, ali je Hristos u tom kontekstu cudesniji od Jone. Solomon je bio cudesni mudrac, ali kako je bleda i ništavna njegova mudrost u poredjenju sa Hristovom mudrošcu. Ko je spoznao Hrista, taj prestaje da se cudi svim ostalim cudima.
Prof. M.Tarejev. Hristos, 2-o izd. Sergejev Posad, 1908 str. 216. iz ove knjige je preuzeto objašnjenje razmišljanja o odnosu Hristovih cuda prema Njegovom
iskupiteljnom podvigu.

prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic
                                                                   

Овај текс сам поставио да би се видела оправданост постављања једне овакве теме. Надам се да ће  убудуће већи број чланова форума налазити занимљиве текстове а и слике или фотографије које ће постављати на ову тему тако да је учинимо још занимљивијом. :xq011:

Sačuvana
Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.

DEDA-EU

  • Zvezda u usponu
  • ****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 4908
  • Ко у разговору с другим људима упорно настоји да н
Одг: ČUDA....MISTERIJE...i tome slično
« Odgovor #39 poslato: 17-05-2009, 21:44:00 »

Walachia, Transylvania, Land of Dracul, Romania...


...Turisti i ljudi koji zive ovde su prijavili mnoge misteriozne pojave u ovom dvorcu, osecali su hladna mesta, cudni zvuci, mnogi su videli senke u misterioznom dvorcu grofa Drakule.
Nekada su i obilazci dvorcem bili skraceni zbog misterioznih krikova i nekih paranormalnih dogadjaja...



Unit 731 Ekspirimentalni Kamp, Harbin, Manchuria, Kina.



... Kamp prozvan Azijskim Auschwitzom, mnogo je ubijenih ljudi u ovom kampu, neki su bili zatvorenici, na njima su readjeni ekspirimenti, seciranja i mnogo toga, cak im nisu davali ni anesteziju.
Mnogo ljudi je ubijeno u ovom kampu i danas ovaj grad i okolna sela prijavljuju mnoge misterije, duhove, mnoge paranormalne pojave, misteriozne glasove i zvukove, senke na slikama, skoro je BBC snimao to mesto i imali su probelma sa svetlima i baterijama kada su poceli da snimaju...





Palmyra Otok Atoll, Pacific Ocean...

...Ljudi koji su posetili ovaj otok kazu da je ovo definitivno otok duhova, mnogi kazu da su imali jako neprijatan osecaj i da se mnogo paranormalnih stvarin desavalo na ovom otoku. Otok je nenaseljen jedan od najudaljenijih mesta na svetu, koji se nalazi u centru Pacifickog Okeana. Prema legendama ovde se nalazi zakopano gusarevo blago, i desila su se mnogo ubojstva a jedno od vecih je bilo 1970 godine, prijavljeno je mnogo nestanaka ljudi na ovom otoku koji nikada nisu pronadjeni, nestalih brodova, mnogi kazu da je- historija ovog otoka slicna Bermudskom Trokutu...



...Milioni posetilaca i vodica koji su posetili Pariske Katakombe, kazu da je ovo mesto mnogo misteriozno, osetili su mnogo hladnih mesta, takodjer su vidjeni duhovi kako prolaze kroz hodnike katakombmi, a neke su grupe cak i pratili okolo, mnogi su videli grupu senki u jednom mracnom hodniku u katakombama, cak su neki prekinuli posetu katakombama ranije, nisu je videli do kraja jer su osetili mnoge slabosti i nisu hteli da idu dalje, imali su veliki strah. Na mnogim slikama su se mogle videti paranormalne senke, cak je i kamerama snimano.
Nije preporuceno nikada da se ide sam ili sa ljudima koji neznaju dobro put kroz katakombe jer se lako mozete izgubiti i nikada vise necete moci izaci iz katakombi. Mnogi su iz sale ulazili u katakombe, i nikada vise nisu bili vidjeni niti pronadjeni.

Magh Sleacht Plain, u blizini Ballyconnell, County Cavan, Irska.



Mnoge legende su se desavale na ovom mestu, prica se da je ovde bio Krom kojeg su Kelti postovali i donosili mu zrtve.
Posetioci ovog mesta kazu da su culi zvukove i miris zapaljenog mesa, neki su cak uslikali senke u obliku ljudi koje su se nalazile oko stene pred zalazak sunca, drugi kazu da su cak videli duhove na ravnici u sred bela dana...
Sačuvana
Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.
 

Stranica je napravljena za 0.28 sekundi sa 21 upita.