Forum Beograd Jagodina Ćuprija Paraćin

Molim vas da se prijavite ili se registrujete.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i dužinom sesije
Napredna pretraga  

Vesti:

Samo za Registrovane članove je moguć pristup u kategoriji '' Ljubav & Sex & Lepotice''
Obavezno pročitajne uslove korišćenja Foruma ->
Uslovi Korišćenja

Autor Tema: ISTORIJSKE LICNOSTI:  (Pročitano 14190 puta)

0 Članovi i 1 gost pregledaju ovu temu.

lara_kroft

  • Stalni učesnik
  • **
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 596
ISTORIJSKE LICNOSTI:
« poslato: 30-06-2009, 14:54:00 »



                                                                            Napoleon Bonaparta



  Buduci car Francuza je rodjen u gradu Ajacciu na Korzici 15.8.1769.godine, kao sin Karla- Marie Buoanapartea i Marie Letizie Ramolino. Mališanu su dali ime Napoleone di Buonaparte, na korzikanskom Nabolione ili Nabulione. Tek kasnije on ce postati Napoleon Bonaparte, cime je ime steklo francuski prizvuk. Otac mu je bio advokat, a zahvaljujuci tome sto je radio kao tuzilac i sudija u francuskoj upravi, bio je izabran za korzikanskog predstavnika na dvoru francuskog kralja Luja XVI (1778.) te je stekao grofovku titulu. O odgoju maloga Napoleona brinula je majka. Odlucna i stoga, bila je snazan lik u Napoleonovom djetinjstvu. Napoleon je bio vrlo nestasno djete, vrlo rano je naucio plivati, volio se penjati na stabla i tuci tako da i ne cudi njegov tadasnji nadimak Rabullione (Nemirko). Sa svojih pet godina krenuo je u malu skolu , a u desetoj je postao stipendist u kraljevskom koledzu u Autunu u istocnoj Francuskoj (1779). Iste se godine upisao u francusku vojnu skolu u Brienne- le- Chateau u sjeveroistocnoj Francuskoj. Buduci da se kod kuce sluzio korzikansko- italijanskim narjecjem, morao je prije odlaska u skolu nauciti francuski. No, cijeli ga je zivot govorio uz izraziti italijanski naglasak i nikad ga nije ispravno naucio pisati. Nakon sto je 1784. zavrsio skolovanje Brienne- le- Chateau primljen je u uglednu Kraljevsku vojnu skolu u Parizu, gdje je dvogodisnje studije zavrsio za samo jednu godinu. Dobio je cin topnickog potpukovnika i vec je 1786. preuzeo svoje vojnicke duznosti. Tada je imao navrsenih 16 godina. Sve do izbijanja Francuske revolucije u julu 1789.Napoleon je sluzio na posadnickim duznostima u Valenceu (jugoistocna Francuska)i Auxonneu (istocna Francuska)pa onda opet u Valenceu. Zivio je zivotom nizeg casnika, siromasno i sa slabim izgledima za buducnost. Mnogo je citao, a i sam je posezao za perom, pisuci o plitici, istoriji i ljudskoj prirodi. Kad je staro francusko kraljevstvo uzdrmano iz temelja, vratio se na Korziku da bi od 179. do 1793. godine aktivno ucestvovao u mjesnom politickom zivotu ostrva. Postao je podpukovnik i zapovjednik odreda dobrovoljaca, no morao je u aprilu 1793. pobjeci sa Korzike jer se sukobio sa mjesnim mocnikom koji je na ostrvo pozvao Engleze. Vec u julu Napoleon je u vojsci koja se bori u Italiji, a zatim je upucen u Avignon (juzna Francuska). Istakao se kao spreman zapovjednik i tu je i ranjen u bedro. Kad su osvojili grad u decembru 1793., Napoleon je unaprijedjen u generala brigade. Povezavsi se sa revolucionarnim vodjom Maximilienom Robespierreom, Napoleon se nasao u nezavidnim prilikama kad je Robespierre pao krajem jula 1794.godine. Smijenjen je i uhapsen kao robespjerovac te je, iako je pusten nakon dvije sdmice i racen na prvobitni polozaj, njegov politicki uspon bio naglo prekinut. Nekoliko mjeseci je zivio u bijedi cekajuci da se vrati u tok zbivanja. Ta prilika mu se ukazala u ranu jesen 1795. kad su pocetkom oktobra pristalice monarhije podstakli oruzani napad u Parizu. On je proglasen vodjom i imao je velikog uspjeha u Parizu. Ovaj mu je uspjeh donio veliku slavu i naklonost nove revolucionarne vlade, Direktorijuma, posebno njenog istaknutog clana Paula Barrasa. Zahvaljujuci njemu Napoleonu je osigurano strelovito napredovanje. Vec 16.oktobra postaje divizijski general, a 26.oktobra i glavni zapovjednik vojske u zemlji. 2.jula je bio imenovan i zapovjednikom Italijanske vojske u francusko stozeru. U ratovanjima protiv austrijske, pijemonske i papinske vojske pokazao je sposobnosti sjajnog vojskovodje. Nije on bio samo odlican zapovjednik vec se znao svidjeti i obicnom vojniku. Iz toga perioda nosi nadimak "mili desetnik". Bio je sklo i upotrebi tadasnje nove tehnologije, poput Chappeovog semafora upotrebljenog prvi put 1792.godine. Napoleonove pobjede bacile su Austriju na koljena i ona je pristala na primirje koje joj je diktirao osvajac. Venecija- kraljica Jadrana morala je ustupiti posjede Austriji i tako zauvijek otici u istoriju. Napoleonova osvajanja imala su odjeka i u Hravatskoj jer je Bec drzao pod kontrolom Istocni Jadran. Napoleon ce 11 godina kasnije okoncati postojanje i jos jedne pomorske republike- Dubrovacke Republike- koja je sluzbeno ugasena u januaru 1808. Napleon se silovito i vjesto upleo i u politiku omogucivsi vojnim udarom Direktorijumu na celu sa Barrasom da pruzme potpunu vlast u Francuskoj. Njegova nezasitost kao generala mu nije dala mira, pa je u februaru 1798. predlozio vojni pohod na Egipat kako bi se otezao engleski prolaz Indiji. Naime, Engleska je u tom periodu bila najveci neprijatelj Francuske. Kazu da je Napoleon, imajuci na umu Aleksandra i Cezara, rekao:" Moramo poci na Istok. Sva velika slava lezi ondje." Direktorijum je u martu odobrio pohod, mozda cak i u namjeri da iz sredista moci udalji u javnosti omljenog vojskovodju. Njegovi brodovi na kojima je bilo i cak 187 ucenjaka, pisaca i umjetnika, zaplovili su u drugoj polovini maja, pocetkom juna pala je bez borbe Malta, a na samom pocetku jula francuske su se snage iskrcale pred Aleksandrijom u Egiptu, koju zauzimaju sutradan. Iako mu je cijeli pohod donio sjajne pobjede ipak se ispostavilo da je to bio samo skupi promasaj. Nakon unistavajuceg poraza koji su Englezi nanijeli francuskim brodovima kod Abukira, u avgustu 1798.godine, Napoleon je postao zarobljeni gospodar Egipta. Proboj u februaru 1799. nije olaksao polozaj francuskih snaga koje je oslabila klima i ratovanje. U avgustu 1799. Napoleon je tajno napustio africko ratiste, po nalogu Direktorijuma jer je strahovao da bi Rusija, Austrija i Osmansko Carstvo mogli napasti Francusku. Ako Napleonove akcije u Egiptu s punim pravom mozemo nazvati i vojnim i politickim neuspjehom, i kulturnom i naucnom smislu to nikako nije bio. Naucnici, strucnjaci i ljudi od pera sto ih je poveo sa sobom vratili su se kao pobjednici. Svoje prikupljeno znanje objavili su u 22 knjige "Egipatskih opisa", djelu koje je generacijama poslije bilo temeljni prirucnik za upoznavanje egipatske civilizacije. Njegov povratak u Pariz oktobra 1799. izazvao je paznju. Javno mnjenje u njemu je gledalo osobu koja ce ponovo nametnuti mir u Evropi. Bilo je pogresno. Kako nije zeleo Direktorijumu prepstiti zaslugu za uspostavljanje mira, Napoleon se povezao sa pobornicima drzavnog udara. U toj zavjeri je vaznu ulogu odigrao i njegov brat Lucien. Napokon 9. novembra general je uz pomoc vojske, zbacio Direktorijum i uskoro je preuzeo vlast u Francuskoj kao prvi konzul. Bio je to kraj Francuske revolucije. Napoleonov polozaj dodatno je osnazen kad je 1802. proglasen dozivotnim prvim konzulom. U unutrasnjoj politici Napoleon je proveo niz vrijednih izmjena koje su osiguravale gradjanska prava i slobode. Uredio je vise obrazovanje, porezni sistem, osnovao centralnu banku i sastavio je napredne zakonike, poboljsao cestovni i kanalizacijski sistem. Njegova vladavina je izazivala i otpor, posebno pristalica monarhije i katolickih krugova. Jedan od najopasnijih pokusaja atentata na Napoleona dogodilo se u Parizu 23. decembra 1800.godine. Napoleon naravno nije zanemario ni bojno polje. U maju 1800.napao je Austriju koja je prisvojila oblasti u Italiji. Porazena Austrija napokon je u februaru 1801.pristala na novi mir. Sklopljen je i mirovni ugovor sa Engleskom, marta 1802., sto ga je uvjerilo u to da su francuski posjedi u Sjevernoj Americi neodrzivi jer im je prijetila Engleska. U Sjedinjenim Americkim Drzavama je stoga prodao Luzijanu po cijeni od samo 7,40 dolara po kvadratnom kilometru, ukupno 15 miliona dolara (april 1803). Bio je u pravu: Engleska je iste godine objavila rat Francuskoj. U januaru 1804. tajna policija je razotkrila jos jednu zavjeru protiv Napoleona. Prste u njoj su navodno imali Buorbonci, svrgnuta kraljevska porodica. Napoleon je odlucio buorbonsku prijetnju onemoguciti obnovom naslijedne monarhije u Francuskoj, ali sa sobom na celu. U dogovoru sa papom Pijem VII krunisao se 2.decembra 1804.godine u Notre- Dame u Parizu za cara Francuza. Papa je najprije blagoslovio krunu , a Napleon je sam sebi stavio na glavu. Potom je carskom krunom ovjencao i suprugu Josephineu, bio je to vrhunac njegovog dotadasnjeg zivota. Njegova porodica se zestoko protivila krunisanju Josephine. Krajem maja 1805. krunisao se u milanskoj katedrali i za kralja Italije, dodatno prizivajuci naslijedje Karla Velikog i Otona Velikog. Napoleonov postupak razcarao je mnoge njegove pristalice medju prvima i Ludwig van Beethovena koji je svoju velicanstvenu Trecu simfoniju htio posvetiti upravo Napoleonu, ali je od toga odustao (Herojska simfonija). Njegovo Carsko Velicanstvo Napoleon I Francuski malo je mario za tudja misljenja. Sam je u javnosti vjesto njegovao sliku o sebi kao covjeku sudbine. Kao prvi konzul i car Francuske unajmio je najbolje pisce i umjetnike da ga slave i ovjekovjece i osmisle svecanosti koje ce sluziti velicanju njegove vladavine i prikazivati ga kao tvorca najvece Francuske slave. U to doba je izvojevao sjajne pobjede na bojnom polju. U ratovima od 1805. do 1809. godine uspio je slomiti Austriju, potuci Prusku i prisiliti Rusiju na povlacenje. Po svojoj volji preuredio je politicku kartu Evrope i nametnuo se u Njemackoj, Portugalu, Spaniji te u dijelu Pruske. Iza ovog se skrivala krvava stvarnost: stupale su cete u boj, smjenjivale su se konjice, topovska paljba sijala je smrt, krv je tekla u potocima, sve to da se zadovolji pohlepa i zudnja za moci jednog covjeka. Ipak, izvan njegovog domasaja ostala je Engleska koja je pomorskom pobjedom kod rta Trafalgar (juzna Spanija) 1805.godine osigurala trajno gospodarstvo na moru. Nad Evropom su se ponovo nadvili oblaci postojeceg rata. Naime, Engleska nije bila pokorena, Rusija je samovoljno ublazila mjere na svom podrucju i pocela se pripremati za rat. Napoleon je to jedva docekao: nakanio se jednom za svagda obracunati s Rusijom koja je jedina mogla uputiti izazov njegovoj prevlastina kontinentu. Sabrao je golemu silu koja je brojala vise od 600,000 vojnika. Medju njima su bili i hrvatski vojnici i krajisnici koji ce zbog junastva prikazanog u boju steci jalov naslov najboljih Napoleonovih ceta. Uprkos savjetima da se ne upusta u rat na ogromnom ruskom prostranstvu, Napoleon je ipak 24. juna 1812. godine poveo svoju Veliku vojsku u napad na Rusiju. Pokazalo se da je taj potez za Napoleona bio pocetak kraja. Nakon sto nije uspio nanijeti Rusima odlucujuci poraz, krenuo je u kasnu jesen 1812. u ponizavajuce povlacenje sa ostacima svoje vojske. Bio je to mukotrpan put, posut lesevima vojnika koji nisu prezivjeli glad, bolest i veliku hladnocu. Na kraju je francuska mocna udarna sila spala na samo 30,000 jadnika. Tada je svima bilo jasno da Napoleon ipak nije nepovjediv. Polako su ga napustali saveznici. U proljece i ljeto 1812.protiv njega su se tukle Rusija, Engleska i Pruska, uz otpor koji su na Pirinejskom poluostrvu Francuskoj pruzili Spanci i Portugalci. Napoleon je pokazao da nije izgubio umjece vodje: nanio je saveznicima niz poraza koji su vrhunac dozivjeli u bitci kod Dresdena krajem avgusta 1812.godine. Presudan poraz zbog nastavka osipanja njegovih snaga ga je zadesio sredinom oktobra 1813.kod Leipziga. Njegovi neprijatelji zaposjeli su Pariz 31. marta 1814. godine, a Napoleon je 6. aprila potpisao da se odrice prestolja u sinovljevu korist. Uzalud! Saveznici nisu trazili nista manje nego sto je on zahtjevao od svih svojih protivnika: potpunu i bezuslovnu pobjedu. Potuceni francuski car pokorio se 11. aprila 1814. godine. Gospodar Evrope izgnan je na Elbu, sredozemno ostrvce sjeverozapadno od Korzike. Elba mu je bila data u vlasnistvo kao zasebna knezevina u kojoj ce imati potpunu vlast. Bilo je to ruganje pobjednika: onaj kome granice Evrope nisu bile dovoljne vladace ostrvcem od samo 220 kvadratnih kilometara. Napustili su ga svi osim njegove najdraze sestre Pauline. Pobjednice se nisu pridrzavali ugovorenog-Napleonu je ukinuta obecana novcana potpora, a uskoro je do njega stigla i glasina da ga namjeravaju preseliti na udaljeno ostrvo u Atlanskom okeanu. Nakon deset mjeseci na Elbi odlucio se na akciju. Tajno je napustio Elbu i iskrcao se na francuskom kopnu 1. marta 1815. Peta pukovnicka brigada je poslata da uhapsi bjegunca. Docekali su ga kod Grenoblea (jugoistocna Francuska) 7. marta.Napoleon im se obratio : "Vojnici Pete, prepoznajete me! Ako ko od vas zeli ustrijeliti svog cara , neka ucini to sada!" Nakon kratkog muka, vojnici su kao po staroj navici povikali:" Zivio car!" Vec 20. marta car je bio u Parizu, a kralj Luj XVIII je pobjegao. Pocelo je Napoleonovih 100 dana. Vijest o njegovom povratku prosirila se Evropom poput pozara. Dok su se Francuzi pridruzivali njegovoj vojci, njegovi neprijatelji su sabrali snage da jednom zauvijek uniste tu guju koja ih je neprestano ujedala i kad se cinilo da je napokon dokrajcena. Odlucujuca bitka je vodjena kod gradica Waterlooa u danasnjoj Belgiji. Napoleon je najprije 16. juna 1815. godine potukao Pruse, a 18. juna napao je Engleze. Kad se vec cinilo da je Napoleon suzbio engleske cete, u predvecerje su pristigle pruske snage i preuzele vodjstvo. Prusi i Englezi su zajednickim snagama do nogu potukli bitkom iscrpljene Francuze. Napoleon se vratio u Pariz i privremenoj vladi ponudio svoje usluge kao obican general, no odbijen je. Pobjednicki saveznici su 2. jula usli u Pariz. Napoleon je sluzbenu predaju potpisao 15. jula 1815. na engleskom brodu Bellerophon u luci Rocheforta. Pritom je nadleznom engleskom casniku predao pismo u kojem se stavio na milost i nemilost svojim najljucim neprijateljima. Neki engleski ugledni ljudi predlagali su da se veliki protivnik posalje u progonstvo u Skotsk, ali je britanska vlada odlucila da se pod strogim nadzorom posalje na ostrvce Sv. Helena, izgubljeno u juznom Atlantiku. Tamo je stigao 15. oktobra 1815. godine. Smjesten je u trosnu kucu blizu Longwooda, na najnezdravijem dijelu ostrva, vjetrovitom i vlaznom. Polako mu je nestajalo novca. Prvh nekoliko godina je mnogo pisao djela u kojima je sabrao svoje uspomene i u kojima je kritikovao one koji su ga zatvorili. Bio je pod neprestanom prismotrom vojnika na ostrvu i zbog toga gotovo pune dvije godine nije htio izaci iz svoje kuce. Polako ga je izdavalo i zdravlje. Vjerni pratilac general Charles Tristan de Montholon bdio je nad njegovom posteljom kobnog 5. maja 1821. godine od ranog jutra. U predvecerje je nastupila zavrsna borba sa smrcu. Zadnje Napoleonove rijeci bile su :"Francuska...Vojska...Glava vojske...Josephine." Kratko prije smrti rekao je svom doktoru Francescu Antommarchiju da zeli da njegovo srce odnese u Parmu njegovoj dragoj Mariji Lujizi i da joj poruci da je nikada nije prestao voljeti. Htio je biti ukopan na obali pariske Seine, ali je ukopan na Sv. Heleni sa koje su njegovi posmrtni ostaci ladjom Belle-Poule preneseni u Francusku i 15. decembra 1840. polozeni u grobnicu u zdanju Les Invalides u Parizu. Svake godine se ondje na godisnjicu njegove smrti okupljaju Bonaparteovi potomci i Napoleonovi poklonici.


                                                             
       

 
Sačuvana
Pre nego što uradite nešto, morate da budete neko...

lara_kroft

  • Stalni učesnik
  • **
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 596
Одг: ISTORIJSKE LICNOSTI:
« Odgovor #1 poslato: 07-07-2009, 01:15:29 »

                                                                     

                                                                                   Zoran Djindjic



       Rođen je 1. avgusta 1952. u Bosanskom Šamcu. Datum rođenja predsednika Demokratske stranke bio je, kako je voleo da kaže, "dovoljno kasno da ne upadne pod iluziju titoizma".

Gimnaziju je završio u Beogradu 1970. godine. Studirao je filozofiju, 1974. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a 1979. doktorirao na Univerzitetu u Konstanci. Govorio je da je studirao filozofiju 20 sati dnevno i da je istovremeno pohađao studije istorije umetnosti, sociologije i ekonomije. Na prvom času na Filozofskom fakultetu sukobio se s komunistima jer je tvrdio da veliki Marks ne da nije najveći, vec uopšte nije filozof. Drugi veliki i značajniji sukob imao je s policijom zbog organizovanja "ilegalnih aktivnosti u studentskoj organizaciji protiv komunista, zbog čega je sam putovao po celoj Jugoslaviji". Zbog tih aktivnosti bio je i osuđen, čak se i Vili Brant, nemački kancelar, zauzimao za njega pa se, umesto u zatvoru, našao u Nemačkoj. Doktorirao je na tezi "Problemi utemeljenja kritičke teorije društva" kod Jirgena Habermasa.

Bio je viši naučni saradnik u Centru za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu, poslanik u sva tri višestranačka saziva Narodne skupštine Republike Srbije i Veću republika Skupštine SRJ. Bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.

Napisao je sledeća dela: "Subjektivnosti i nasilje", "Jesen dijalektike", "Jugoslavija kao nedovršena država" i "Srbija ni na Istoku ni na Zapadu". Preveo je mnoga filozofska dela i autor je velikog broja novinskih prikaza. Nikad nije bio član Saveza Komunista. Ipak, politikom se bavio sve vreme, aktivno od 1989. kada je sa još dvanaest intelektualaca inicirao obnavljanje Demokratske stranke, a na Skupštini Stranke 1990. bio je jedan od osnivača. Septembra 1990. je izabran za predsednika Izvršnog odbora, a onda, januara 1994. postaje predsednik Demokratske stranke.

Za Demokratsku stranku je govorio da je kao preduzeće, nikako mesto za druženje, pojašnjavajući da svako u stranci mora da ima proizvod, "a to mogu biti plakat, poruka, kritika, nastup... i mora se znati ko taj proizvod koristi, da li je njime zadovoljan". Objašnjavao je ko može da bude političar: "Čovek, da bi se bavio politikom, mora da ima jak i čvrst karakter, autoritet, da ume da preseče, da se zameri, kaže "ne" i da ga mrze, jer je to priroda politike. Neko ko isuviše ide na širenje simpatija, udvaranja i izbegavanja sukoba mora još mnogo da nauči da bi vodio jednu ozbiljnu stranku".

Za gradonačelnika Beograda izabran je 21. februara 1997. godine, ispred koalicije "Zajedno" koja je na lokalnim izborima 1996. odnela pobedu u više gradova u Srbiji.

U sudskom sporu sa predsednikom Vlade republike Srbije Mirkom Marjanovićem, 20. septembra 1996. osuđen je na 4 meseca zatvora, uslovno na dve godine. Vrhovni sud Srbije 9. jula 1998. preinačio je presudu i izrekao novu u kojoj je osuđen na 7 meseci zatvora, uslovno na 3 godine.

Američki nedeljnik "Tajm" u septembru 1999. godine uvrstio ga je među 14 vodećih evropskih političara trećeg milenijuma. U junu 2000. Đindić je pruzeo funkciju koordinatora u SZP, a potom postao i šef centralnog izbornog štaba i koordinator promotivne kampanje DOS-a za izbore koji su održani 24. septembra 2000. Na tim izborima Đindić je izabran za poslanika u Veću republika Skupštine SRJ. Dobitnik je ugledne nemačke nagrade "Bambi" za 2000. godinu u oblasti politike.

Za premijera Srbije izabran je 25. januara 2001. nakon pobede DOS-a na republičkim parlamentarnim izborima u decembru 2000.

Đindić je avgustu 2002. godine u Pragu primio nagradu Fondacije "Polak" za doprinos razvoju demokratije u Srbiji. Nagrada se dodeljuje svake godine za doprinos sprovodenju demokratskih i ekonomskih reformi u Centralnoj i Istočnoj Evropi. Voleo je takmičenja i provere. Bio je veoma strpljiv, obrazovan i pragmatican. Trudio se da se ne ponavlja, birao bi jednu sliku, poruku, rečenicu i oko toga gradio priču. Priznavao je da nema pretenzija da kaže nesto epohalno, ali je smatrao da će ostati upamćen po velikim stvarima. Život nije mogao da zamisli bez ljudi jer - ljudska komunikacija mu je bila potrebna kao uslov za proveru ideja i sposobnosti. Kod sebe je cenio spremnost da uči i priznaje greške, kao i spremnost da ih ispravlja, a kod drugih je cenio pouzdanost. Govorio je da nema poroka.

Dr. Zoran Đindic je ubijen 12. marta 2003. godine ispred zgrade Vlade republike Srbije, zato što je pokušao da Srbiju oslobodi prošlosti i odvede je u budućnost.
Đindic je iza sebe ostavio suprugu Ružicu, kćerku Jovanu i sina Luku.

VIDEO: Zoran Djindjic - intervju
 
                         http://www.youtube.com/watch?v=vCr_NFIiPqc
Sačuvana
Pre nego što uradite nešto, morate da budete neko...

autentik

  • Administrator
  • Svedok stvaranja istorije
  • ******
  • Karma: +0/-0
  • Na mreži Na mreži
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 17391
    • Jagodina, Ćuprija i Paraćin kao na dlanu
Одг: ISTORIJSKE LICNOSTI:
« Odgovor #2 poslato: 07-07-2009, 09:44:59 »

Gde bre ovog Djindjica stavi..  pa gde je on istorijska licnost...

DEDA-EU

  • Zvezda u usponu
  • ****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 4908
  • Ко у разговору с другим људима упорно настоји да н
Одг: ISTORIJSKE LICNOSTI:
« Odgovor #3 poslato: 13-07-2009, 16:47:04 »

Стефан Урош IV Душан

Лични подаци
Датум рођења    око 1308.
Место рођења    Зета
Датум смрти    20. децембар 1355.
Место смрти    -
Династија
Немањићи
Владавина
Претходник    Стефан Урош III Дечански
Датум и место крунисања    за краља:
8. септембар 1331,
Сврчин
за цара:
16. април 1346,
Скопље
Период владавине    (1331—1355)
Наследник    Стефан Урош V
Породица
Мајка    Теодора од Бугарске
Отац    Стефан Урош III Дечански
Супруге    Јелена, бугарска принцеза
Деца    Стефан Урош V, можда ћерка непознатог имена

Стефан Урош IV Душан (1308. — 20. децембар 1355; владао 1331—1355) је био српски средњовековни владар, први српски цар и девети владар из династије Немањића. Био је син Стефана Дечанског и отац последњег владара из династије Немањића, Стефана Уроша V, познатог још и као Урош Нејаки.

На власт је дошао 1331. године након што је свргао са престола свог оца, Стефана Дечанског. Подржавала га је властела која је тежила новим походима и освајањима, па је Душан већ исте 1331. године предузео први поход који, међутим, није довео до значајнијих територијалних промена. После тога извео је више освајачких похода на рачун Византије користећи се често унутрашњим немирима у Византији. Значајно је проширио државну територију ка југу. Поред Византије сукобљавао се са Угарском која је имала освајачке претензије на српске територије али и са Босном око Захумља. Пошто је освојио добар део византијских територија крунисао се за цара а српску цркву је уздигао на ранг патријаршије што ће касније довести до црквеном сукоба између Цариграда и Србије.

Поред освајачке значајна је и његова законодавна делатност. Најзначајнији споменик ове делатности је Душанов законик који је решавао правну проблематику насталу у новим условима Српског царства и који се добром делом ослања на византијско право уз строго поштовање старијих законских аката. Стефан Душан је био и ктитор. Завршио је задужбину свога оца манастир Дечане а најзначајнија његова задужбина где је био и његов гроб био је манастир Светих Архангела код Призрена.
Лични подаци
Датум рођења    око 1308.
Место рођења    Зета
Датум смрти    20. децембар 1355.
Место смрти    -
Династија
Немањићи
Владавина
Претходник    Стефан Урош III Дечански
Датум и место крунисања    за краља:
8. септембар 1331,
Сврчин
за цара:
16. април 1346,
Скопље
Период владавине    (1331—1355)
Наследник    Стефан Урош V
Породица
Мајка    Теодора од Бугарске
Отац    Стефан Урош III Дечански
Супруге    Јелена, бугарска принцеза
Деца    Стефан Урош V, можда ћерка непознатог имена

Стефан Урош IV Душан (1308. — 20. децембар 1355; владао 1331—1355) је био српски средњовековни владар, први српски цар и девети владар из династије Немањића. Био је син Стефана Дечанског и отац последњег владара из династије Немањића, Стефана Уроша V, познатог још и као Урош Нејаки.

На власт је дошао 1331. године након што је свргао са престола свог оца, Стефана Дечанског. Подржавала га је властела која је тежила новим походима и освајањима, па је Душан већ исте 1331. године предузео први поход који, међутим, није довео до значајнијих територијалних промена. После тога извео је више освајачких похода на рачун Византије користећи се често унутрашњим немирима у Византији. Значајно је проширио државну територију ка југу. Поред Византије сукобљавао се са Угарском која је имала освајачке претензије на српске територије али и са Босном око Захумља. Пошто је освојио добар део византијских територија крунисао се за цара а српску цркву је уздигао на ранг патријаршије што ће касније довести до црквеном сукоба између Цариграда и Србије.

Поред освајачке значајна је и његова законодавна делатност. Најзначајнији споменик ове делатности је Душанов законик који је решавао правну проблематику насталу у новим условима Српског царства и који се добром делом ослања на византијско право уз строго поштовање старијих законских аката. Стефан Душан је био и ктитор. Завршио је задужбину свога оца манастир Дечане а најзначајнија његова задужбина где је био и његов гроб био је манастир Светих Архангела код Призрена.

Душан Силни, први српски цар, фреска из манастира Лесново (Македонија).

Референце
Историјски извори

Историјски извори за живот и дело Стефана Душана бројнији су у односу на претходни период, али и у односу на време његовог наследника, Стефана Уроша V. Стефан Душан је током владавине издао читав низ повеља па је из његовог времена сачувано највише ових докумената у односу на друге владаре из династије Немањића. Ипак због ауторитета Стефана Душана фалсификоване повеље су често носиле на себи његово име што представља специфичан проблем за истраживаче. Други документарни извори за Душаново време сачувани су у Дубровачком архиву. Дубровачки извори нарочито су значајни за период пре Душановог краљевског крунусања. Српски наративни извори о Душану прилично су малобројни и подразумевају пре свага недовршену биографију Даниловог настављача и аутобиографске текстове у уводним деловима Душанових повеља, нарочито у повељи која је претходила тексту Душановог Законика. Изузетан значај имају византијски наративни извори — дела Нићифора Григоре, Јована Кантакузина и у знатно мањој мери, Јањинска хроника. Дело Јована Кантакузина представља мемоарски текст који је драгоцен извор података с обзиром да је његов животни пут био испреплетан с Душановим. Ипак он је често пристрасан јер његово дело има апологетичан карактер а и хронолошки је често непрецизан. Специфичан извор јеДушанов законик. Он је значајан за разумевање Душанове идеологије, али се у врло ограниченој мери може користити за разумевање праксе Душановог владања јер није сачувано много података о његовој примени у овом раном периоду. За разумевање Душанове идеологије велики значај има нумизнамитчки материјал и ликовне представе њега и његове породице.
Рани живот

Душан је био другорођени син Стефана Дечанског, сина краља Милутина. Након што је Стефан био поражен у сукобу са својим оцем, Милутин је 1314. наредио да се он ослепи и пошаље у изгнанство у Цариград. Стефан је у Цариграду са породицом боравио седам година. Ту му је умро млађи син Душица, а старији Душан је имао прилику да се упозна са византијском средином. Породица је била смештена у манастиру светог Јована Претече. По повратку у Србију Стефан је на управу добио град и жупу Будимљу (берански крај). По речима биографа Стефана Дечанског из каснијег времена, Григорија Цамблака, Душан је једно време боравио на двору краља Милутина, где је могао провести највише годину дана.[1] Након смрти краља Милутина 29. октобра 1321. у Србији су отпочеле борбе за престо из којих је као победник изашао Душанов отац1.
Млади краљ
Управа над западним областима српске државе

До краја 1321. године прилике у земљи су се стабилизовале[2]. Стефан је био крунисан 6. јануара 1322. године, а његов син проглашен за младог краља. Тада је Душан добио владарско име Стефан којим се служио до краја живота. Двор младог краља налазио се на обали реке Дримац. Душан је на управу добио област Зете, али пошто је тада имао 14 година управа је вероватно била поверена краљевим службеницима о којима се мало зна.

На граничним подручјима области којом је управљао Душан дошло је до сукоба са суседима. Још се краљ Милутин сукобљавао са Младеном II Брибирским2. Кад је умро краљ Милутин, а угарски краљ, Карлo Роберт поразио Младена II, локални великаши су видели прилику да се осамостале. Тренутак је хтео да искористи властелин Бранивој. У граничном пределу дуж Неретве, Бранивојевићи су се сукобили са Стјепаном II Котроманићем, босанским баном који је настојао да завлада Хумом. Босански бан је у почетку сам ратовао против Бранивојевића а потом се споразумео са Дубровчанима који су постали његови савезници3. У овим сукобима Душаново учешће се помиње тек почетком априла 1326. године када од Дубровчана тражи да не нападају Брајка Бранивојевића јер је он његов вазал[3]. Недељу дана касније Душан је код Дубровника разговарао са дубровачким посланицима. У ово време се развила удружена офанзива Дубровчана и Стјепана II против Бранивојевића. До јула Брнивојевићи су сломљени а главна последица њиховог пораза била је територијални губитак на западу српске државе. Босанске чете су продрле до јадранске обале а Дубровчани су загосподарили Стоном и његовим полуострвом[4].

Територијалне промене су неповољно утицалe на српско-дубровачке односе. Фебруара 1327. Дубровчани су тајно забранили извоз робе у Србију a српски краљ је оштро наступио према трговцима.[5] У септембру 1327. почео је рат који је трајао годину дана. Мир је постигнут на лето 1328. године. Мањи део територије враћен је Србији, а већи део је остао у поседу босанског бана Стјепана II. Борбе између Босне и Србије су настављене. Године 1329. забележено је да Стефан Урош III шаље сина на безбожне погане бабуне[6], како су називани богумили.4 Ово је први помен учешћа Душана у ратним дејствима. Немогуће је у потпуности расветлити територијалне промене настале након српско-босанског сукоба 1327—1330. Сигурно је да је невесињски крај потпао под српску власт[6].
Битка код Велбужда

Ширење ка југу представљало је главно тежиште српске политике. После збацивања византијског цара, Андроника II Палеолога, дошло је до погоршања односа између Србије и Византије јер је српски краљ Стефан Дечански подржавао Андроника II током грађанског рата у Византији. Године 1330. бугарски цар, Михаило Шишман и нови византијски цар, Андроник III Палеолог, склопили су споразум да истовремено нападну Србију са југа и са истока. Стефан Дечански је одлучио да се прво сукоби са бугарском војском. Битка се одиграла код Велбужда5 28. јула 1330. у којој је српски војска је однела победу. Према речима настављача архиепископа Данила, млади краљ веома се прослави у томе рату[7]. Пошто је у бици код Велбужда погинуо Михајло Шишман, на бугарски престо је постављен Шишманов син из првог брака са сестром Стефана Дечанског, а византијски цар је одустао од већег војног похода у Македонији.

  http://istorijska-biblioteka.wikidot.com/art:stefan-dusan

КРУНИСАЊЕ
ЖЕНИДБА ЦАРА ДУШАНА
Sačuvana
Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.

lara_kroft

  • Stalni učesnik
  • **
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 596
Одг: ISTORIJSKE LICNOSTI:
« Odgovor #4 poslato: 14-07-2009, 13:09:48 »

                                                               
                                                                               Josip Broz Tito


                                                                       


     Mladost

Rođen je 7. maja 1892. godine u zagorskom selu Kumrovec na reci Sutli, kao sedmo dete (od petnaestoro) u porodici Franje Broza, siromašnog seljaka, i Marije, rođene Javoršek, Slovenke iz susedne zemlje Habzburškog carstva. Osnovnu školu je završio u Kumrovcu 1907., a bravarski zanat 1910. godine u radionici Šašek i Karas u Sisku, gde je istovremeno pohađao šegrtsku školu
Titova rodna kuća u Kumrovcu

. Čim je postao kvalifikovani radnik u septembru 1910. odlazi u Zagreb gde se zaposlio u bravarskoj radionici Isidora Haramine i u oktobru 1910. godine je postao član Saveza metalskih radnika i Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije. Učestvovao je u štrajkovima i u nacionalnim manifestacijama protiv ugarskog hegemonizma. Ubrzo je ostao bez posla. Od 1911. do 1913. radio je u fabrikama u Austro Ugarskoj i Nemačkoj.
[uredi] Prvi svetski rat

Od jeseni 1913. godine je služio vojni rok u Beču a zatim u Zagrebu, u 25. domobranskoj pukovniji, gde je 1914. završio podoficirsku školu sa činom vodnika. U avgustu 1914. godine, nakon izbijanja Prvog svetskog rata, poslat je na srpski front, gde je imao zapaženu ulogu. Prema ratnom dnevniku njegove jedinice, 42. domobranske vražje divizije, od avgusta 1914. prokrstario je sva glavna poprišta ratnih okršaja u zapadnoj Srbiji - od Ljubovije, Malog Zvornika i Loznice do Krupnja, Bele Crkve, Stolica, Tekeriša, Valjeva, Mionice, Ljiga i Lajkovca. Učestvovao je u borbama na Drini, Gučevu i Mačkovom kamenu i u bitkama na Ceru i Kolubari. Prema ratnim izveštajima i srpske i austrijske vojske, njegova divizija je odigrala važnu ulogu i u opsadi Beograda i okršajima kod Umke, Ostružnice, Banovog brda, Senjaka, Ade Ciganlije i Bežanijske kose.[traži se izvor]

Godine 1915. prebačen je na ruski front prvo u Galiciju, a zatim na Karpate gde je u aprilu iste godine ranjen i i sa čitavim bataljonom zarobljen. [1] . Trinaest meseci se oporavljao u Svijažsku. U proleće 1916. odveden je u zarobljenički logor u grad Agatit na reci Suri, zatim u Ardatov, a u jesen u logor Kungur (Permska gubernija), gde su ga zbog ličnih vrlina i organizacionih sposobnosti, zarobljenici iz Austro-Ugarske izabrali za starešinu. Radio je kao prevodilac na železnici i došao u dodir sa boljševičkom litetaturom. Štitio je prava zarobljenika pa se sukobio s organima vlasti: išiban je i bačenu tamnicu, odakle su ga oslobodili naoružani radnici prvih dana februarske revolucije 1917.

U julu 1917. godine učestvovao je u boljševičkim demonstracijama, prihvatio lenjinizam kao svoju političku orijentaciju i 1920. godine u Omsku je postao član Jugoslovenske sekcije Ruske komunističke partije (boljševika). Decenijama je jugoslovenska službena komunistička istorija izlazila s podacima o velikom i aktivnom učestvovanju Broza u Boljševičkoj revoluciji, ali, izgleda da je najbliži istini bio njegov lični iskaz, dat u televizijskim memoarima godinu-dve pred smrt[traži se izvor], u kojima je ocenio svoje učestvovanje kao marginalno.

[uredi] Rad u Komunističkoj partiji
Tito 1928. godine
Tito sa suprugom Pelagijom i sinom Žarkom

U jesen 1920. godine je napustio SSSR i zaposlio se u Zagrebu, gde je postao član Komunističke partije Jugoslavije. Radio je u Velikom Trojstvu kod Bjelovara od 1921. do 1925; brodogradilištu u Kraljevici od 1925. do 1926. i fabrici vagona u Smederevskoj Palanci od 1926. do 1927. godine, odakle je otpušten kao komunistički agitator.

U Zagrebu je maja 1927. izabran za sekretara Oblasnog odbora Saveza metalaca, a u julu te godine za organizacijskog sekretara Gradskog komiteta KPJ za Zagreb. Tu se nametnuo kao vođa antifrakcijske politike (političke struje među komunistima koja je zahtevala prekid ideoloških sporova), a tu njegovu politiku je u aprilu 1928. podržala i Kominterna.

Krajem juna 1928. vodio je protivrežimske demonstracije povodom ubistva vođa HSS-a u Skupštini Kraljevine Jugoslavije. Uhapšen je u avgustu te godine kao potencijalni komunistički terorista i od Suda za zaštitu države osuđen na 5 godina robije, koju je izdržavao u Lepoglavi i Mariboru.

U julu 1934. je otišao u Beč, gde je uključen u CK KPJ; tada je uzeo pseudonim Tito. Od februara 1935. je boravio u Moskvi, radio u Kominterni (koristio se pseudonimom Valter). Krajem 1936. se vratio u Jugoslaviju i upravljao delovanjem partije u zemlji; 1937. osnovao je KP Slovenije i KP Hrvatske kako bi u stvarnosti uozbiljio politiku Kominterne o spoju klasnog i nacionalnog.

Nakon hapšenja Milana Gorkića, generalnog sekretara KPJ, iste godine preuzeo je vođenje KPJ. Početkom 1938. godine Kominterna je i formalno potvrdila njegov izbor za generalnog sekretara KPJ. Broz je po povratku u zemlju proveo još snažniju boljševizaciju KPJ insistirajući na ideološkoj monolitnosti, vojno-partijskoj stezi, uz širenje mreže partijskih ćelija. Izveo je ideološki obračun s revizionistima okupljenim oko Miroslava Krleže i časopisa Pečat. Takođe, smenio je vođstvo KP Hrvatske jer je na izborima 1938. podržala listu HSS-a i Vlatka Mačeka, što je ocenjeno kao buržoasko skretanje.

Na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu, oktobra 1940. godine, sastavio je novo vođstvo KPJ i izložio strategiju delovanja, temeljenu na oružanom ustanku kao načinu osvajanja vlasti i sovjetskom tipu federacije kao modelu organizacije države. Nakon napada Nemačke na Jugoslaviju u Zagrebu 10. aprila 1941. godine je osnovao Vojni komitet za pružanje otpora silama osovine. Posle višemesečnih priprema, Politbiro CK KPJ je 4. jula 1941. godine u Beogradu doneo odluku o dizanju oružanog ustanka protiv okupatora.

[uredi] Drugi svetski rat (Narodno oslobodilačka borba)
Poternica nemačkih okupacionih snaga u Srbiji za „komunističkim vođom Titom“
Aleksandar Ranković, Tito i Milovan Đilas u Foči 1942. godine
Tito posle ranjavanja na Sutjesci, juna 1943. sa dr Ivanom Ribarom
   Za više informacija videti Drugi svetski rat i Narodnooslobodilački rat

Tokom Drugog svetskog rata Josip Broz Tito je bio vođa Narodnooslobodilačkog partizanskoga pokreta otpora i glavni organizator strategije i taktike partizanskog tipa ratovanja, kao i političkih odluka koje su oblikovale socijalističku Jugoslaviju.

Okupacija Kraljevine Jugoslavije zatekla ga je u Zagrebu. U drugoj polovini maja 1941. godine otišao je u Beograd, odakle je usmeravao pripreme za dizanje ustanka. Posle napada Nemačke na SSSR, 22. juna, Politbiro CK KPJ je ocenio da je nastupio trenutak za početak oružanog ustanka protiv okupatora. Glavni štab Narodnooslobodilačkih i partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ) formiran je 27. juna, a Tito je postao Vrhovni komandant NOPOJ-a.

Ustanak protiv nemačkog i italijanskog okupatora izbio je tokom jula i avgusta 1941. godine na području Srbije, Crne Gore, Bosanske krajine, Like, Banije, Korduna i Dalmacije.

Tito je Beograd napustio 16. septembra i otišao na oslobođenu teritoriju u zapadnoj Srbiji, gde su premešteni i Glavni štab i CK KPJ.

Na savetovanju u Stolicama, koje je održano 26. i 27. septembra donesene su direktive za dalji razvoj ustanka pod jedinstvenim vođstvom Vrhovnog štaba NOPOJ i glavnih štabova po zemljama i pokrajinama Jugoslavije.

Tokom septembra i oktobra 1941. godine Tito se dva puta sastao sa Dragoljubom Mihailovićem, vođom Četničkog pokreta, radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv okupatora. Ali oba pokušaja su propala zbog različitih pogleda na način borbe i posleratno uređenje Jugoslavije.

Ustanak u Srbiji je slomljen snažnom nemačko-italijanskom ofanzivom, tokom novembra 1941. godine, nakon koje su usledile teške represalije, kao i rat između partizana i četnika. Otada, sve do 1944. godine, Srbija i veći deo Crne Gore su ostali pod kontrolom četnika i pripadnika kvislinškog režima Milana Nedića.

Narodnooslobodilačka borba se prenela na područje NDH, gde su se od 1942. do 1944. godine vodile presudne borbe koje su odredile budućnost Jugoslavije u sledećim decenijama. Glavni obračun je bio između partizana i četnika, dok su kvislinški režimi i vojna postrojenja (ustaše, domobrani, nedićevci, ljotićevci, lokalni četnici poput Đurišićevih i Pećančevih, balisti, razne lokalne milicije) ionako bili osuđeni na poraz zajedno sa silama osovine. Poraz četnika u bici na Neretvi (marta 1943) izbacio ih je s istorijske pozornice kao moguće gospodare u budućoj Jugoslaviji.

Novembra 1942. godine u Bihaću je formirano Antifašističko veće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), a na njegovom Drugom zasedanju u Jajcu, 29. i 30. novembra 1943. donesene su politički najvažnije odlike kojima je: zabranjen povratak kralja Petra II Karađorđevića u Jugoslaviju, osnovan Nacionalni komitet narodnog oslobođenja (NKOJ), zacrtana budućnost Jugoslavije kao države sastavljene od federalnih republika, a Tito proglašen za maršala i izbran za predesnika NKOJ-a.

Veštom politikom, Tito je uvukao deo predstavnika građanskih stranaka u svoj pokret, pridobio poverenje Britanaca i Amerikanaca (kao i poštovanje Sovjetskog Saveza) koji su uskratili pomoć četnicima i slomili otpor izbegličke vlade u Londonu, prisilivši je na nevoljnu saradnju (zapravo potčinjavanje) Titovom pokretu.

Posle neuspelog nemačkog desanta na Drvar, 25. maja 1944. godine, Tito je otišao na ostrvo Vis. U augustu 1944. godine susreo se u Napulju sa predsednikom britanske vlade Vinstonom Čerčilom gde mu je potvrđeno da će na područje Jugoslavije umesto savezničkih trupa ući Crvena armija. U septembru je bio u Moskvi gde se susreo sa Josifom Staljinom. Predveče 23. oktobra 1944. je stigao u oslobođeni Beograd, odakle je nastavio da rukovodi završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije.

Josip Broz Tito je bio jedini Vrhovni komandant u Drugom svetskom ratu koji je lično predvodio svoje borce[traži se izvor], a tokom bitke na Sutjesci 9. juna 1943. godine bio je ranjen. Predsedništvo AVNOJ-a je, na predlog ASNO Srbije, 18. novembra 1944. godine odlokovalo je Tita Orednom narodnog heroja.

[uredi] Tito - državnik
Tito i članovi CK KPJ: Đuro Pucar, Moša Pijade, Cana Babović i Edvard Kardelj
Tito i general armije Nikola Ljubičić
Tito i kraljica Elizabeta
Tito prima Štafetu mladosti, 1979. godine

Josip Broz Tito je iz rata izašao kao priznati državnik, vođa u antifašističkom ratu, zaslužan za vraćanje Hrvatskoj Istre, Rijeke i ostrva, kao i proširenje Slovenije. Po završetku rata zauzimao je ključne državne i političke položaje: predsednik privremene vlade Demokratske federativne Jugoslavije, vrhovni komandant Jugoslovenske armije i ministar odbrane, generalni sekretar KPJ.

Vladao je Jugoslavijom 35 godina balansirajući među svetskim političkim polovima koje je češće potiskivao, a katkad im dopuštao veći razmah, naročito u razdobljima veće liberalizacije režima: komunistički centralizam i proklamovana nacionalna ravnopravnost, nezavisnost Jugoslavije i uklopljenost u hladnoratovski poredak, jednopartijski totalitarizam i popuštanje stege zbog sve veće ekonomske zavisnosti Jugoslavije od zapada, te postupnu liberalizaciju zbog rastuće populacije gastarbajtera ili radnika na privremenom radu u zemljama zapadne Evrope.

U početnim godinama njegova vladavina se odlikovala doktrinarnom rigidnošću, radikalizmom i eliminacijom ostataka građanskog društva koje je smatrao preprekom za ostvarenje totalnog samovlašća[traži se izvor]. U tom sklopu treba gledati na sukob s katoličkom crkvom, proces nadbiskupu Alojziju Stepincu, marginalizaciju građanskih političara poput Ivana Šubašića ili Milana Grola, te suđenje i likvidaciju vojno-političkog protivnika, Dragoljuba Draže Mihailovića.

[uredi] Rezolucija Informbiroa
   Za više informacija videti Informbiro, Informbiro montirani sudski procesi i Goli otok

Svojim samosvesnim nastupom i ličnim političkim projektima, kao što su: pomoć grčkim komunističkim partizanima, inicijativa za stvaranje balkanske federacije Jugoslavije i Bugarske (uz značajan pristup Albanije i Grčke), kao i insistiranjem na državnoj samostalnosti Jugoslavije, Tito je izazvao nepoverenje Josifa Staljina.

Juna 1948. godine dolazi do objave Rezolucije Informbiroa (naslednika u ratu raspuštene Kominterne) u kojoj je, rečnikom poznatim iz doba moskovskih procesa i masovnih čistki u 30-im godinama, Tito i njegovo najuže rukovodstvo proglašeno za bandu demonskih urotnika, špijuna i ideoloških jeretika.

U tim je trenucima Tito je pokazao zavidnu hrabrost (nije u momentu raskida mogao računati na pomoć zapada i SAD) i odlučnost, ne dozvoljavajujući da bude upleten u ideološke sporove i insistirajući na državnoj samostalnosti kao načelu odnosa među suverenim zemljama.

Ali to je sve bilo praćeno masovnim progonima informbiroovaca, kao i političkim obračunima koji su smerali da potisnu samostalnost republika. Smatra se da je preko 40.000 staljinista (ili onih koji su optuženi za staljinizam) podvrgnuto represalijama u razdoblju od 1948. do ranih 50-ih godina.

[uredi] Radničko samoupravljanje

Na planu unutrašnje politike Tito je 1950. godine inicirao uvođenje radničkog samoupravljanja kao pokušaja sprečavanja dalje birokratizacije jednopartijskog sistema, a kasnije, u 60-im, niz privrednih i političkih reformi koje su išle na reduciranje nasilja državnog aparata nad seljacima i inteligencijom, jačanje prava republika naspram državnog centralizma i uvođenje elementarne tržišne privrede.

[uredi] Smena Rankovića i Ustav iz 1974.

Dalja demokratizacija jugoslovenskog društva od sredine 60-ih godina praćena je smenom nekih od vodećih komunista stare, centralističko-sovjetske garde (npr. Aleksandra Rankovića na Brionskom plenumu CK SKJ, juna 1966. godine.
Tito u Karađorđevu

Nakon sovjetske okupacije Čehoslovačke 1968. godine ubrzalo se ostvarivanje koncepcije Opštenarodne odbrane koja je ojačavala odbrambene funkcije republika. Nakon pada Rankovića, Tito je podržao Kardeljev koncept uređenja zemlje, misleći da je on u suštini dobar. Tako je 1970. godine izvršena temeljna reforma federacije radi prenošenja njenih ovlašćena na republike, što se ostvarilo ustavnim amandmanima 1971, a zatim i Ustavom iz 1974. godine.

Na vrhuncu sukoba zagovornika i protivnika demokratskih reformi iz 1971. godine, na temelju procene da su reforme ugrozile ideološki i politički monopol Partije, kao i pod pritiskom iz inostranstva (sovjetske demonstracije vojne sile na granicama prema Mađarskoj i Bugarskoj), stao je na stranu partijskih konzervativaca i podupro slamanje nacionalno-reformskog pokreta u SR Hrvatskoj (Hrvatsko proljeće). Nakon obračuna s hrvatskim rukovodstvom, usledila je smena liberalnih političara u Srbiji, Sloveniji i Makedoniji.

Skupština SFRJ ga je 16. maja 1974. izabrala za doživotnog predsednika Republike, a na Desetom kongresu SKJ, od 27. do 30. maja, i doživotnog predsednika Savez komunist Jugoslavije.

Donošenja Ustava iz 1974. i inicijativom za uvođenje kolektivnih rukovodstava s ograničenjem mandata čelnih dužnosnika na 1 godinu, pokušao je da uspostavi ravnotežu među republikama i sprečiti borbu za vlast nakon svoje smrti.

[uredi] Spoljna politika
Tito i američki predsednik Džimi Karter, 1978. godine

U januaru 1953. godine Tito je izabran za predsednika Republike. U tom razdoblju Jugoslavija je počela da dobija i vojnu i ekonomsku pomoć zapada, kao prepreku daljem širenju sovjetskog uticaja. Godine 1955, nakon Staljinove smrti i mlake sovjetske liberalizacije pod Hruščovim, normalizovali su se odnosi sa SSSR-om.

Najznačajniji preokret u spoljnoj politici dogodio se 1956. godine u spoljnoj politici: zahvaljujući putovanjima i vezama s vođama novooslobođenih zemalja poput Indije i Egipta, Tito je postao jedan od osnivača i najuticajniji državnik Pokreta nesvrstanosti – skupom izvanblokovskih zemalja koje su politikom aktivne miroljubive koegzistencije delovale (bar delimično) kao činitelj smanjenja tenzija između zemalja NATO-a i Varšavskog pakta. Prva je konferencija šefova država i vlada nesvrstanih zemalja održana je 1961. gofine u Beogradu, a Tito je učestvovao kao najvažniji političar koji oblikuje globalnu politiku pokreta nesvrstanosti (koji je uključivao veliki broj država Azije, Afrike i Južne Amerike na svim kasnijim konferencijama. Politikom mira i međunarodne saradnje stekao je svetski ugled i svrstao se među ključne ličnosti svetske politike.

Predvodio je jugoslovensku državnu delegaciju na Konferenciji o evropskoj bezbednosti i saradnji u Helsinkiju 1975, i učestvovao je na Devetoj konferenciji nesvrstanih u Havani 1979. godine, na kojoj mu je posebnom poveljom odato priznanje kao glavnom protagonisti Pokreta nesvrstanih.

[uredi] Smrt Josipa Broza Tita
Strane delegacije na Titovoj sahrani
   Za više informacija videti Smrt Josipa Broza Tita i Kuća cveća

Josip Broz Tito, doživotni predsednik SFR Jugoslavije i Saveza komunista Jugoslavije, umro je 4. maja 1980. godine u Ljubljani.

Sledećeg dana, 5. maja, Plavim vozom iz Ljubljane u Beograd je, stigao kovčeg sa njegovim posmrtnim ostacima. On je smešten u aulu Skupštine Jugoslavije, gde su državni funkcioneri, i građani u mimohodima, odavali počast jugoslovenskom šefu države. 7. maja, preko 200 stranih delegacija poklonilo se kovčegu Josipu Broza u saveznom parlamentu.

Sahranjen je, 8. maja, po sopstvenoj želji u Kući cveća, na Dedinju, uz prisustvo 209 delegacija iz 127 zemalja, i 700.000 ljudi.




   

Sačuvana
Pre nego što uradite nešto, morate da budete neko...

lara_kroft

  • Stalni učesnik
  • **
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 596
Одг: ISTORIJSKE LICNOSTI:
« Odgovor #5 poslato: 14-07-2009, 13:11:18 »

Gde bre ovog Djindjica stavi..  pa gde je on istorijska licnost...
Gde bre ovog Djindjica stavi..  pa gde je on istorijska licnost...

Ne vidim zasto ne bi bio???
Sačuvana
Pre nego što uradite nešto, morate da budete neko...

bebironac

  • Stalni učesnik
  • **
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 927
Одг: ISTORIJSKE LICNOSTI:
« Odgovor #6 poslato: 14-07-2009, 13:48:09 »

treba jos malo vremena da prodje da bi usao u udzbenike,ali nemoj da si tuzan autentik dobio si tita izmedju ostalih
Sačuvana
Ludaci i djeca uvijek govore istinu. Andric

DEDA-EU

  • Zvezda u usponu
  • ****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 4908
  • Ко у разговору с другим људима упорно настоји да н
Одг: ISTORIJSKE LICNOSTI:
« Odgovor #7 poslato: 14-07-2009, 14:04:35 »

SLOBODAN MILOŠEVIĆ

Slobodan Milošević je rođen u Požarevcu 20. avgusta 1941. godine. Otac mu se zvao Svetozar (1907 - 1962), a majka Stanislava, devojačko Koljenšić. Miloševići su iz Lijeve reke iz Vasojevića. Majka je bila učiteljica, otac profesor srpskog i ruskog jezika. Posle Drugog svetskog rata otac je napustio porodicu, o kojoj je nastavila da se stara majka Stanislava.

U januaru 1959. godine Slobodan Milošević je kao gimnazijalac primljen u Savez komunista Jugoslavije. 1963. godine, kao predsednik partijskog komiteta Pravnog fakulteta, u toku rasprave o promenama Ustava, Slobodan je predložio da se predviđeni naziv Federativna Socijalistička Republika Jugoslavija promeni u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija da bi se više istaklo socijalističko obeležje države.

Tako je kasnije i bilo. Godine 1965. venčao se drugaricom iz detinjstva i dugogodišnjom devojkom Mirjanom Marković, koja je do poslednjih dana ostala njegov pratilac, čak i u politici.

Završio je pravni fakultet u Beogradu sa najvišim ocenama (1964, prosek ocena 8,90) i bio pobednik redovnog godišnjeg takmičenja u govorništvu. Svoju karijeru je započeo u „Tehnogasu“, gde je radio Stambolić. Početkom osamdesetih biva poslat u Njujork kao predstavnik „Beobanke“.

Slobodan Milošević bio je otelotvorenje nove generacije jugoslovenskih „komunista“ (takozvanih „tehnokrata“), sloja koji je ulazio u partiju sa najviših mesta u sve nezavisnijim „samoupravnim“ preduzećima. Nedostatak autentične radničke demokratije na radnim mestima utabao im je put do uticajnih pozicija. Oni su se razlikovali od starih titoističkih kadrova koji su prišli partiji u najtežim danima monarhističke diktature tridesetih, porazili naciste i izneli revoluciju na svojim plećima. Ovaj novi sloj je imao česte kontakte sa stranim kompanijama, poznavao jezike i nije bio previše opterećen ideološkim problemima. Za mnoge od njih, partijska knjižica bila je samo ulaznica za pravljenje karijere.

Uspon na vlasti

1983. godine Milošević je napustio direktorske pozicije i posvetio se politici. U to vreme, Milošević je bio samo još jedno „sivo odelo“ u partijskom aparatu - oprezan birokrata koji je ponavljao titoističke parole „bratstva i jedinstva“ i koji je čak bio viđen kao borac protiv rastućeg nacionalizma u Saveza komunista Srbije. Stambolić je prepoznao Miloševićevu grubu prirodu i koristio ga za interne prljave poslove i frakcionaške borbe.Već u ovo vreme, ekonomska kriza se već duboko osećala među širim slojevima u Jugoslaviji. Najsiromašniji regioni, poput Kosova, trpeli su žestoke udarce rezanjem socijalnih davanja koje je Jugoslavija, kao visoko zadužena zemlja, morala da sprovede zbog pritiska Međunarodnog monetarnog fonda.

Talas štrajkova je preplavio zemlju u drugoj polovini osamdesetih, što je bio najveći potres još od 1968. i pokreta studenata. Deo partijskih birokratija svih republika tada je već uveliko planirao način na koji bi mogao iskočiti iz broda koji tone. Počelo je umotavanje u nacionalne zastave u pokušaju da se spere krivica i napusti planska ekonomija. Krivica za ekonomske teškoće je sistematski bila prebacivana od strane lokalnih birokratija ka komšijskim republikama i njihovim vođstvima.

Milošević je postao sekretar Opštinskog komiteta SKJ opštine Stari grad u Beogradu, pa sekretar Gradskog komiteta SKJ u Beogradu, a potom sekretar Socijalističkog saveza Srbije. Godine 1984. Slobodan Milošević dolazi na mesto predsednika Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda. Zapažen je po svojim represivnim i restriktivnim metodima, između ostalog po kampanji za zaustavljanje štampanja sabranih dela Slobodana Jovanovića. Januara 1986. godine izabran je za predsednika CK SK Srbije, uprkos otporima, na zalaganje Ivana Stambolića.
Milošević izgovara reči: „Niko ne sme da vas bije!“ (24. april 1987)

U proleće 1987. godine, srpski i crnogorski aktivisti na Kosovu i Metohiji planirali su da organizuju marš na Beograd u znak nezadovoljstva zbog situacije na Kosovu. Milošević je, nevoljno, 24. aprila 1987. poslat na Kosovo kako bi smirio situaciju. Prema Stamboliću, Milošević je bio beogradski birokrata ne baš zainteresovan za Kosovo i Metohiju i potpuno nespreman za ono što će ga tamo sačekati. Tokom sastanka sa lokalnim predstavnicima u Kosovu Polju, grupa srpskih radnika napolju pokušavala je da uđe u zgradu i predstavi svoje probleme beogradskom izaslaniku. U pokušaju da priđu bliže, sukobili su se sa većinski albanskom policijom koja je počela da ih tuče. Milošević je pokušao da sa balkona zgrade smiri okupljene radnike, ali nije uspeo. Nemajući drugi izlaz, Milošević je izašao napolje da popriča sa radnicima. Radnici su probili policijski kordon, a Milošević je, praćen TV kamerama, prošao policijsku liniju i ušao među radnike. Na opasku jednog radnika da ih tuku, Milošević je odgovorio: „Niko ne sme da vas bije!“ Ova njegova izjava je dobila ogroman publicitet i od Miloševića je u očima srpske javnosti stvorila heroja. Nakon njegovog govora tog dana usledile su nove, još agresivnije pritužbe kosovskih Srba na račun albanskog kosovskog rukovodstva i kosovskih Albanaca uopšte.

Miloševićev mentor i blizak prijatelj Ivan Stambolić je u septembru 1987. godine postao predsednik Predsedništva SR Srbije i podržao Miloševića na izborima za novog vođu partije. Milošević je ostvario tesnu pobedu na izborima. Posle Miloševića, vođa partije je postao Dragiša Pavlović, koji Miloševiću nije odgovarao. Milošević je tvrdio da je Pavlović bio isuviše blag prema Albancima na Kosovu. 23. i 24. septembra na Osmoj vanrednoj sednici Centralnog Komiteta SK Srbije, koja je trajala 30 sati i bila prenošena uživo na državnoj televiziji, Milošević je svrgnuo Pavlovića. Ivan Stambolić je podneo ostavku pod pritiskom Miloševićevih pristalica par dana posle toga.

Na leto i jesen 1988. godine, na talasu nezadovoljstva izazvanog albanskim šovinizmom i separatizmom Milošević okuplja Srbe i postaje harizmatični nacionalni vođa. 5. oktobra 1988. godine u takozvanoj „Jogurt-revoluciji“ serija mitinga iskorišćena je za obračun sa vojvođanskim rukovodstvom koje je, koristeći ustavni položaj, pružalo otpor Miloševićevoj ofanzivi. Dezorijentisani vojvođanski funkcioneri su pokušavali da spreče krizu sastankom sa Miloševićem. 19. novembra 1988. godine na mitingu na Ušću, Milošević iskazuje privrženost Kosovu i Metohiji, Jugoslaviji i, u manjoj meri, komunizmu. Prema izveštaju TV Beograd bilo je oko milion ljudi, po ostalim medijima nekoliko stotina hiljada.
Milošević se obraća narodu koji zahteva da se uhapsi Azem Vlasi

Sa padom Berlinskog zida 1989. godine, širom sveta je došlo do raznovrsnih promena, a Jugoslavija nije bila izuzetak. Milošević se u 1988. i 1989. godini koncentrisao na kosovski problem. U antibirokratskoj revoluciji uklonjena je izabrana vlast SAP Vojvodine (5. oktobra, 1988), SR Crne Gore (10. januara, 1989), i na kraju Kosova i Metohije u februaru i martu 1989. godine. Kao odgovor na podršku koju je albanski separatizam dobio na skupu u Cankarjevom domu, u Beogradu započele demonstracije, propraćene masovnim protestima i u drugim gradovima Srbije. Protestanti su zahtevali da se uhapsi Azem Vlasi. 28. marta, 1989. godine je promenjen ustav SR Srbije kako bi se smanjio stepen autonomije Vojvodine i Kosova i Metohije. Maja 1989. godine, Milošević je izabran za predsednika Predsedništva SR Srbije.

U razgovorima Borisava Jovića sa Miloševićem i Kadijevićem diskutovano je o tome kako izvršiti reformu Jugoslavije, a da se očuvaju interesi srpskog naroda. Tada su bili opsednuti shvatanjem da srpski narod ima više interesa i potrebe za Jugoslavijom od nekih drugih jugoslovenskih naroda, zato što Srbi žive u skoro svim delovima Jugoslavije i što su smatrali da bi u slučaju raspada Jugoslavije veliki deo srpskog življa morao ostati van granica Srbije, sem ako se silom ne bi izborio za drugačije rešenje. Bojali su se genocida nad Srbima u slučaju da postanu nacionalne manjine, naročito u Hrvatskoj. Srpsko pitanje nije bilo lako rešiti. Postojao je objektivni rizik od građanskog rata za ponovnu podelu Jugoslavije.
Slobodan Milošević na Gazimestanu na Kosovu

28. juna, na Vidovdan, Milošević se obratio prisutnima na Kosovu Polju, za 600. godišnjicu Kosovske bitke. Njegov govor neki analitičari karakterišu kao zvanični početak srpske nacionalističke kampanje koja je jedan od elemenata jugoslovenske krize par godina posle toga. Na mitingu je Milošević definitivno ustoličen kao srpski vođa u očima svojih protivnika i celog sveta. Pozivu na svečanost se odazvao gotovo sav diplomatski kor, osim ambasadora SAD Vorena Zimermana.

Na Gazimestanu je bio kompletan tadašnji politički vrh zemlje: Slobodan Milošević, Borisav Jović, Janez Drnovšek, Milan Pančevski, Ante Marković, Ivo Latin, Obrad Piljak, Branko Kostić, Janez Stanovnik, Veljko Kadijević. Odsutan je bio dr Stipe Šuvar, član Predsedništva SFRJ iz Hrvatske.

Milošević je poručio u ovom govoru, da su se tek sada, posle punih šest stotina godina, srpskom narodu otvorile oči i da su tek sada, pod ovim rukovodstvom, ispravljene nepravde koje su u prošlosti nanesene srpskom narodu. Ovo je bio prvi od akcenata govora koji su pozdravljeni dugim aplauzom. Drugi je usledio posle Miloševićeve tvrdnje da Srbi nisu osvajali i da nisu ekploatisali druge, a treći, najgromoglasniji, propratio je Miloševićev poklič: „Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene.“

Iako su novine zabeležile da je proslavi na Gazimestanu, pored nekoliko stotina iseljenika sa svih kontinenata, prisustvovalo oko 50 diplomatskih predstavnika, prećutale su da su ambasadori zapadnih zemalja odbili da prisustvuju; mnogi su proslavu videli kao manifestaciju pregrejanog srpskog nacionalizma. Zbog nedolaska najžešće je kažnjen američki ambasador Voren Zimerman: Milošević je devet meseci odbijao da ga primi u zvaničnu audijenciju.

Nacionalističke birokratije unutar ostalih republika su se ponele predvidljivo. Iskoristivši Miloševićeve akcije kao konačni dokaz da opstanak zajedničke države nije moguć otvoreno su kenule u zagovaranje secesije. Srpsko rukovodstvo je činilo se držala najjače karte u svojim rukama. Srbija je bila najveća repubika i preuzela je kontrolu nad armijom. Srpska birokratija je imala jako dobre veze sa mnogim imperijalističkim silama koje su inicijalno bile skeptične prema rasturanju zajedničke države i na sav glas hvalile Miloševića zbog tržišnih reformi koje je sprovodio.

Uz to Beograd je računao na srpsko stanovništvo u drugim republikama koje bi prirodno bilo protiv otcepljenja. Srpska birokratija je tako bila u poziciji da zagovara opstanak zajedničke države u kojoj bi imala dominantnu poziciju. Slabije birokratije u manjim republikama nisu imale izbora nego da potraže zaštitnike u drugim imperijalističkim silama i krenu odlučno ka nezavisnim državama u kojima bi bile slobodne da se na miru izlegu u lokalne buržoazije oslobođene od jake konkurencije.

Tako da, dok je ojačavao poziciju Srbije unutar federacije, Milošević je simultano mogao sebi priuštiti pozivanje na očuvanje ujedinjene Jugoslavije, prezentujući sebe srpskoj radničkoj klasi kao jedinog čuvara „socijalističkih vrednosti“ nasuprot secesionističkih vođa u drugim republikama i otvoreno reakcionarne pročetničke i prokapitalističke opozicije unutar Srbije. Od strane prosečnog srpskog radnika, Milošević je bio u tom trenutku doživljavan kao umerena struja koja je pokušavala da na neki način sačuva Titovu Jugoslaviju i osnovna dostignuća planske ekonomije.

Za razliku od bivših komunista u drugim republikama koji su zasnovali nove otvoreno desničarske partije, Milošević je nazvao svoju partiju Socijalistička partija Srbije i prezentovao je kao nastavljača Titove partije u novom ruhu. Sa druge strane, Milošević se predstavljao radikalnijem, prokapitalističkom sloju, kao odlučan reformista. Mase u ostalim republikama, iako poput njene braće u Srbiji naklonjene Titovoj zaostavštini, počele su da povezuju komunizam i Jugoslaviju sa Velikom Srbijom.Sveopštu konfuziju unutar same Srbije potpomogla je i vulgarna građanska opozicija koja je uporno Miloševića do poslednjih dana etiketirala kao „komunjaru“.
_________________

Predsednik Milošević
Milošević govori na 14. Kongresu Saveza komunista

Januara 1990. godine na 14. Kongresu Saveza komunista Jugoslavije, delegacija Srbije, koju je predvodio Slobodan Milošević, tražila je da se ukine Ustav iz 1974. godine, koji je davao podjednaku vlast svim republikama. Milošević je zahtevao da se uvede sistem „jedan čovek, jedan glas“, što bi opunomoćilo Srbe, koji su bili većinska populacija u Jugoslaviji. Zbog ovog predloga, delegacije Slovenije i Hrvatske (koje su predvodili Milan Kučan, odnosno Ivica Račan) napustile su kongres. Nakon toga, Milošević je shvatio da se u Sloveniji i na Kosovu i Metohiji mora pojačavati vojno prisustvo. Pribojavao se da će separatisti dobiti polet usled otvorene slovenačke podrške na XIV kongresu Saveza komunista. Ključni zadaci armije su bili da se ne dozvoli raspad zemlje, niti ičije nasilno ili protivustavno otcepljenje i bratoubilački rat.

U julu 1990. godine, Savez komunista Jugoslavije se transformisao u Socijalističku partiju Srbije koja je nasledila imovinu SKS i SSRN. U poslednjem trenutku, Milošević se odlučio za socijalističku, a ne socijaldemokratsku orijentaciju. U septembru iste godine je donet novi ustav Srbije, po kojem je predsednik imao više vlasti nego pre. Slobodan Milošević je ponovo izabran za predsednika Republike Srbije u decembru 1990. godine i decembru 1992. godine.

U decembru 1990. godine na prvim slobodnim parlamentarnim izborima, Miloševićeva Socijalistička partija je pobedila sa 80,5%. Kosovski Albanci su bojkotovali izbore. Slobodan Milošević je pobedio na predsedničkim izborima sa još većim procentom.

Miloševićev uspon se dešavao u vreme kada je u svim republikama bivše Jugoslavije počeo da raste nacionalizam. Slovenci su izabrali nacionalističku vlast koju je predvodio Milan Kučan, a Hrvati su takođe izabrali nacionalističkog vođu Franju Tuđmana. Glavni političari u Bosni i Hercegovini su takođe bili orijentisani ka nacionalizmu.

U međuvremenu, tokom 1990. godine, nastavljao se spor oko toga šta uraditi u vezi sa demonstracijama na Kosovu za otcepljenje Kosova od Srbije. Hrvatska i Slovenija su odbile da pošalju svoj kontingent u saveznu miliciju, koja je dobila nalog da ide na Kosovo. Milošević je tražio da Jović razgovara sa Antom Markovićem da ne dozvoli takav tok događaja. Marković je rekao da on nije ni pitan da se poveća taj policijski kontingent. Milošević i Jović su bili izolovani.

U to vreme je socijalistička Jugoslavija imala osmočlano Predsedništvo, u kojem su 4 člana bila na strani Miloševića i 4 protiv njega. Zbog toga se vlast nikad nije mogla složiti oko važnih odluka, te je taj organ vlasti bio beskoristan. Ne samo da se PSFRJ nije slagala da na Kosovu interveniše vojska, nego se ometala i upotreba milicije čiji je redovni zadatak bio održavanje reda. Predsedništvo kao kolektivni šef države i vrhovni komandant praktično više nije ni postojalo, jer nije bilo u stanju da donosi odluke za koje je po Ustavu bilo odgovorno - o zaštiti ustavnog poretka i odbrani integriteta zemlje.

9. marta 1991. godine su organizovane velike antimiloševićevske demonstracije predvođene Srpskim pokretom obnove. Posle kratkotrajne krize i izvođenja tenkova na ulice i posle nagodbe sa opozicijom, Milošević je ponovo učvrstio svoju vlast.

Raspad SFRJ
Jugoslovenski ratovi
Rat u Sloveniji (1991)
Rat u Hrvatskoj (1990-1995)
Rat u BiH (1992-1995)
Kosovski rat (1996-1999)
Rat u Makedoniji (2001)


Juna 1991. godine, Slovenija i Hrvatska su se povukli iz federacije, a isto su uradili i funkcioneri iz Makedonije (septembar 1991) i BiH (mart 1992). Srpska manjina u Hrvatskoj (580,000) i Bosni (1.6 miliona) htela je da ostane u Jugoslaviji. Milošević je tvrdio da ako ne osporava ni jednom narodu da se odvoji od Jugoslavije, onda ne sme da osporava ni jednom narodu da ostane u svojoj državi, Jugoslaviji.

Srbi u Hrvatskoj su počeli da organizuju sopstvenu autonomiju sredinom 1990. godine i u tome ih je podržavala jugoslovenska vlast. Hrvatska vlast se snažno usprotivila stvaranju države unutar države Hrvatske. Tokom 1991. i početkom 1992. godine, zajedno sa vojskom JNA, ratovali su protiv hrvatske vlade. Prvi vođa Srba u Hrvatskoj Milan Babić rekao je da je Milošević kriv za rat, a drugi voća Goran Hadžić je govorio da je on „produžena ruka Slobodana Miloševića“.

1992. godine sličan scenario odigrao se u Bosni i Hercegovini. Jugoslovenska narodna armija je ogroman broj vojnika poslala u BiH (vidi Rat u BiH).

U junu, na Vidovdanskom saboru, stotine hiljada ljudi nekoliko dana je demonstriralo protiv Miloševića pred Saveznom skupštinom. Pritisnut protestima i sankcijama uvedenim zbog rata u BiH i spornim legitimitetom saveznih izbora iz maja, koje je opozicija bojkotovala, Milošević dopušta da na čelo Jugoslavije dođe Dobrica Ćosić, a na mesto premijera biznismen iz Amerike Milan Panić.

U decembru 1992. održani su savezni parlamentarni i republički predsednički izbori. Miloševića je ugrožavao Panić, koji se sa mesta saveznog premijera kandidovao za predsednika Srbije. Posle bezobzirne medijske hajke na Panića, Milošević pobeđuje u prvom krugu, a njegova partija pobeđuje na skupštinskim izborima.

Dobrica Ćosić je smenjen u junu 1993. godine. Velike demonstracije koje predvode SPO i Vuk Drašković završavaju hapšenjem Vuka Draškovića i njegove supruge Danice. Posle pritisaka i Draškovićevog demonstrativnog „štrajka glađu“ Milošević amnestira Draškovićeve.

U decembru su održani parlamentarni izbori u Srbiji. Posle ekonomskog sloma i hiperinflacije, suočen sa mogućnošću pada vlade Nikole Šainovića kad je prestala podrška koju je manjinska vlada imala od poslanika SRS, Milošević je raspisao izbore „zbog blokiranja mehanizma odlučivanja“. Socijalistička partija ostvaruje relativnu većinu i formira vladu zahvaljujući poslanicima Nove demokratije, koji su posle izbora promenili stranu.

Posle više neuspelih međunarodnih mirovnih inicijativa, podržanih iz Beograda, Milošević odlučuje da izoluje bosansko srpsko rukovodstvo, prepuštajući sudbini bosanske Srbe u avgustu 1994. godine.

1995. godine je Milošević otputovao u Dejton (država Ohajo u SAD) u ime bosanskih Srba (zajedno sa Franjom Tuđmanom ispred bosanskih Hrvata), i tamo potpisao Dejtonski sporazum, kojim je završen rat u Bosni. Zapad je proglasio Miloševića za jednog od „glavnih faktora za mir na Balkanu“.

28. novembra 1995. godine, pod predsedništvom Slobodana Miloševića, GO SPS razrešio je funkcija ranije odane saborce Borisava Jovića, potpredsednika partije, Mihaila Markovića i Milorada Vučelića.

Pad

Zapad je bio spreman da pruži Slobodanu Miloševiću još jednu šansu. Nakon što su odsekli Miloševića od svih teritorijalnih dobitaka u Hrvatskoj i Bosni pružajući što indirektnu (Oluja) što direktnu (NATO bombardovanje u Bosni) podršku rivalima i uspostavili seriju zavisnih državica sa jasnim etničkim granicama, došlo je vreme za poslovanje. Sankcije su bile podignute a Milošević naširoko hvaljen kao faktor „mira i stabilnosti“ na Balkanu.

Međutim, do 1995. godine Milošević i njegov režim su postali organski nesposobni za promenu. Privatizacija je dobila na zamahu, ali ipak ne dovoljno da zadovolji velike sile. Milošević je morao biti uklonjen.

Novembra 1996. godine Miloševićeva koalicija (SPS, JUL i ND), na talasu nove saradnje sa međunarodnom zajednicom, dobija savezne izbore, ali gubi lokalne. Ne mireći se sa porazom, čiji je značaj uglavnom simboličan, započinje kampanju lažiranja izbornih rezultata i suočava se sa masovnim i stalnim demonstracijama.

U decembru iste godine Felipe Gonzales, na čelu međunarodne komisije koja je došla na poziv Savezne vlade, overava pobedu opozicije na lokalnim izborima i sugeriše priznavanje izbornih rezultata. Demonstrantima u Beogradu Milošević suprotstavlja miting svojih pristalica, koji se, uprkos pojedinačnim žrtvama, završava bez masovnog građanskog sukoba (vidi Demonstracije u Srbiji 1996-1997).

4. februara 1997. godine, Milošević je priznao pobedu opozicije u nekim lokalnim izborima, posle 11 nedelja prepiranja oko rezultata.

Po Ustavu je imao pravo na samo dva mandata kao Predsednik Srbije, pa je 23. jula 1997. godine Milošević preuzeo funkciju predsednika SR Jugoslavije od Zorana Lilića.

U maju 1998. godine Slobodan Milošević imenuje Momira Bulatovića za saveznog premijera, u samo predvečerje izbora u Crnoj Gori na kojima će Momir Bulatović biti poražen od Mila Đukanovića.

Oružane akcije albanskih separatističkih grupa i protivakcije srpske policije i vojske na Kosovu kulminirale su 1998. godine. Međunarodna zajednica zahteva otpočinjanje bezuslovnog dijaloga uz međunarodno posredovanje, što Milošević odbija i raspisuje referendum na kojem građani potvrđuju ovu odluku. Posle dodatnih pritisaka i pregovora sa Ričardom Holbrukom Milošević postiže sporazum o povlačenju srpskih snaga s Kosmeta i dolasku međunarodne posmatračke misije.

Početkom marta 1999. godine, u Rambujeu, srpska delegacija, koju je formalno predvodio predsednik Srbije Milan Milutinović, odbija ponuđeni sporazum, koji su Albanci prihvatili.

Bombardovanje SR Jugoslavije od strane NATO počelo je 24. marta 1999. godine.

27. maja 1999, u jeku agresije NATO, Luiz Arbur, tužilac Haškog tribunala, saopštava da je Milošević optužen za zločine protiv čovečnosti na Kosovu. Takođe su optuženi i Nikola Šainović, Vlajko Stoiljković, Dragoljub Ojdanić i Milan Milutinović.

10. juna 1999. godine je završeno bombardovanje. Slobodan Milošević je „čestitao mir“ svom narodu i najavio obnovu i obećao objavljivanje imena svih poginulih. Milošević je naredio da se povuku vojska i policija sa Kosova.

Sačuvana
Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.

DEDA-EU

  • Zvezda u usponu
  • ****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 4908
  • Ко у разговору с другим људима упорно настоји да н
Одг: ISTORIJSKE LICNOSTI:
« Odgovor #8 poslato: 14-07-2009, 14:10:44 »

Izbori 2000. godine

Milošević potpisuje 24. jula 2000. godine Zakon o izboru predsednika SRJ i raspisuje izbore za predsednika i skupštinu SRJ. Prema zakonu, na izborima pobeđuje kandidat koji osvoji većinu glasova birača koji su glasali. Kada nijedan kandidat ne dobije tu većinu, u roku od dve sedmice održavaju se ponovni izbori sa samo dvojicom prvoplasiranih kandidata na listi.

Ivan Stambolić je nestao 25. avgusta 2000. godine u predvečerje političkih promena u Srbiji, a njegov nestanak je, posle kraćeg iščekivanja bilo kakve vesti o ovom slučaju, prilično brzo bio označen kao nesumnjiv politički zločin Slobodana Miloševića. Taj poslednji mesec dana do gubitka vlasti na izborima održanim 24. septembra iste godine, Miloševićev režim pokazivao je indikativnu ravnodušnost prema nestanku čoveka koji je pre toga sa glavne političke scene „nestao“ još 1987. godine kada se na njega sručila razorna lavina optužbi, intriga i diskvalifikacija u periodu „antibirokratske revolucije“ što se u to vreme razlivala po Srbiji. Miloševićevi propagandni službenici u prvi mah su se otvoreno podsmevali vesti da je Stambolić nestao, dok je sam Milošević tadašnjem makedonskom predsedniku Kiri Gligorovu obećao da će učiniti sve da pronađe svog nekadašnjeg prijatelja i uz to se žalio kako je porodica navodno kasno prijavila nestanak Stambolića.

Protiv Miloševića se na predsedničkim izborima 2000. kandidovao predsednik Demokratske stranke Srbije Vojislav Koštunica kao kandidat Demokratske opozicije Srbije (DOS). Izbori su se održali 24. septembra i po prvim preliminarnim zvaničnim rezultatima Savezne izborne komisije, Koštunica je osvojio 48,22%, a Milošević 40,23% glasova. U izbornom štabu DOS objavljeno je da je Koštunica pobedio sa preko 50%.

Nakon protesta 5. oktobra Savezna izborna komisija saopštila je konačne rezultate, po kojima je odnos glasova između ove dvojice kandidata na izborima bio 50,24% prema 37,15%, odnosno da je Koštunica pobedio u prvom krugu izbora.

Protesti 5. oktobra 2000.

Demokratska opozicija Srbije pozvala je građane da se 5. oktobra 2000. godine okupe ispred Savezne skupštine kako bi se suprotstavili velikoj izbornoj krađi koju je Savezna izborna komisija sprovela po nalogu Slobodana Miloševića. DOS je ultimativno zatražio da Slobodan Milošević do četvrtka, 5. oktobra, u 15 časova, prizna izbornu volju građana izraženu na saveznim, predsedničkim i lokalnim izborima. Takođe je zahtevano i da RTS promeni uređivačku politiku i omogući objektivno informisanje o zbivanjima u Srbiji.

Predsednik Savezne izborne komisije je obavestio predsednike izbornih komisija izbornih jedinica da su „privedene kraju pripremne radnje“ za drugi krug predsedničkih izbora, 8. oktobra. Vojislav Koštunica je zatražio od Slobodana Miloševića da prizna poraz u prvom krugu predsedničkih izbora i ukazao na opasnost izbijanja otvorenih sukoba u Srbiji: „Mi ni u kakav drugi krug ne možemo da idemo, jer bismo time postali saučesnici u krađi biračkih glasova. Prevara iz prvog kruga ne može se poništiti drugim, petim ili ko zna kojim krugom“.
Milošević se obraća narodu preko televizije i priznaje poraz na izborima

Pristalice DOS dolazile su u Beograd od ranog jutra, organizovano iz više pravaca, iz cele Srbije, a predvodili su ih lideri DOS. Oko 15 časova građani okupljeni na mitingu ispred Skupštine SRJ pokušali su da uđu u zgradu Skupštine. Policija je uspela da velikom količinom suzavca rastera znatan broj ljudi sa platoa ispred Skupštine SRJ.

Više desetina građana ušlo je oko 16 časova u Saveznu skupštinu, dok su se policajci koji su do tada čuvali zgradu povukli. Iz desnog krila Skupštine vijorio se gust, crni dim, a gotovo sva stakla na zgradi su polupana. Policija je bacila suzavac i u blizini zgrade Radio-televizije Srbije, dok je bager krenuo da se probije do ulaza. Zgrada RTS u Takovskoj ulici potom je zapaljena, a redovni program RTS je prestao da se emituje posle 17 sati.

Novoizabrani predsednik SRJ Vojislav Koštunica obratio se predveče građanima sa terase Skupštine grada Beograda, a potom i preko RTS. Demokratska opozicija Srbije je formirala krizni štab za ključne funkcije u zemlji u koordinaciji sa novim predsednikom, a predstavnici DOS razgovarali su tokom noći sa čelnicima državne i javne bezbednosti. Ispred Skupštine grada jutro je dočekao veliki broj ljudi.

6. oktobra se Milošević obratio narodu preko televizije i zvanično je priznao poraz na predsedničkim izborima.
Poslednnja fotografija na slobodi

7. oktobra je dr Vojislav Koštunica položio predsedničku zakletvu pred poslanicima Savezne skupštine kao prvi demokratski predsednik Jugoslavij

Odlazak u Hag
1. aprila je uhapšen bivši predsednik Srbije i SR Jugoslavije Slobodan Milošević, osumnjičen za zloupotrebu službenog položaja. Hapšenje je započeto 30. marta, a okončano nakon dva dana, posle sedmočasovnih pregovora o predaji. Hapšenju su prethodile danonoćne straže pristalica i simpatizera SPS-a i JUL-a ispred kuće u kojoj je Milošević boravio. 28. juna je izručen Tribunalu u Hagu na osnovu uredbe Vlade Srbije.
Milošević na putu do Haga

Posle prebacivanja Miloševića u Hag, prvobitnoj optužnici za ratne zločine u Kosovu pridodate su i optužnice za genocid u Bosni i ratne zločine u Hrvatskoj. 30. januara 2002. godine, Milošević je optužio haški tribunal da je izvršio „zli i neprijateljski napad“ protiv njega. U zapisnik je uneto da se ne oseća krivim.
Suđenje
Suđenje je počelo 12. februara u Hagu, Milošević je sam branio sebe sve do smrti i nije ni jednog trenutka priznavao zakonitost sudske jurisdikcije.

Njegova popularnost među Srbima i Jugoslovenima naglo je porasla kad je počelo suđenje. Miloševićeve pristalice smatraju suđenje travestijom protiv istine i pravde, kao i kršenjem nacionalnog suvereniteta.

Milošević je imao ekipu u Beogradu koja mu je pomagala u vezi sa suđenjem. Često su mu slali informacije iz dosijea tajne policije. Tribunal je trebalo da dokaže da je Milošević imao komandu u Hrvatskoj i Bosni, barem de fakto, jer kao predsednik Srbije u to vreme on zvanično nije imao toliku kontrolu.

Suđenje je bila kontroverzna tema. Na njemu je bilo mnogo protivrečnih i čudnih svedočenja, koja neki smatraju snažnim argumentom u prilog teoriji o zaverama i neistini sa svih strana. Na primer:

* Svedočenje generala Veslija Klarka, u kojem je general rekao da je Milošević tajno došao kod njega na jednoj konferenciji da prizna da je znao za masakr u Srebrenici, a u istim dokazima da NATO nije imao nikakve veze sa OVK.
* Izjava bivšeg šefa DB Radeta Markovića da je napisana izjava o Miloševićevim zločinima oteta od njega silom.
* Izjava lorda Ovena (koautora Vens-Ovenovog plana) da je Milošević jedini vođa koji se konstantno zalagao za mir i da je bilo kakav čin nacionalizma bio „anatema“ za njega.
* Iskaz Vojislava Šešelja, koji je izjavio da je mnogo puta tokom 1990ih godina lažno optuživao Miloševića, čak i za ratne zločine, sve u svrhu političke borbe. Ovo svedočenje je ujedno i najduže do sada na suđenju, jer je trajalo nešto više od mesec dana. Tužilaštvo je osporilo njegovu istinitost.

„Međunarodni sud pravde“ je oslobodio Srbiju optužbe za genocid, ali je predsednik sudskog veća izjavio da je Milošević bio svestan rizika da se masakri mogu dogoditi i da ih nije sprečio.

Proročanstvo Slobodana Miloševića

02. oktobar 2000. godine

Poštovani gradani,

Pred drugi krug izbora želim da vas na ovaj nacin upoznam sa svojim videnjem izbornih i politickih prilika u našoj zemlji, posebno u Srbiji.
Kao što i sami znate punu deceniju traju napori da se celo Balkansko poluostrvo stavi pod kontrolu nekih zapadnih sila. Veliki deo tog posla je obavljen uspostavljanjem marionetskih vlada u nekim zemljama, pretvaranjem tih zemalja u zemlje ogranicenog suvereniteta ili lišene svakog suvereniteta.

Zbog našeg otpora takvoj sudbini za našu zemlju, mi smo bili izloženi svim pritiscima kojima u savremenom svetu ljudi mogu biti izloženi. Broj i intenzitet tih pritisaka umnožavao se kako je vreme prolazilo. Svoje iskustvo u drugoj polovini dvadesetog veka koje velike sile imaju u rušenju vlada, izazivanju nemira, podsticanju gradanskih ratova, kompromitovanju i likvidiranju boraca za nacionalnu slobodu, dovodenja država i naroda na rub siromaštva - sve je to primenjeno na našu zemlju i naš narod.

Dogadaji koji su organizovani za naše izbore su, takode, deo te organizovane hajke na zemlju i narod, zato što su naša zemlja i narod barijera uspostavljanju potpune dominacije na Balkanskom poluostrvu.
U našoj javnosti je vec dugo prisutna grupacija koja, pod imenom opozicione politicke partije demokratske orijentacije, zastupa interese vlada koje su nosioci pritisaka na Jugoslaviju, a posebno na Srbiju. Ta grupacija se na ovim izborima pojavila kao Demokratska opozicija Srbije.
Njen stvarni šef nije njihov kandidat za predsednika države. Njen dugogodišnji šef je predsednik Demokratske stranke i saradnik vojne alijanse koja je ratovala protiv naše zemlje. On svoju saradnju sa tom alijansom nije mogao ni da sakrije. Uostalom, citavoj našoj javnosti je poznat njegov apel NATO-u da se Srbija bombarduje onoliko nedelja koliko je neophodno da bi se njen otpor slomio. Na celu tako organizovane grupacije na ovim izborima nalazi se, dakle, zastupnik vojske i vlada koje su nedavno ratovale protiv Jugoslavije.

Zastupajuci te interese, iz ove grupacije su našoj javnosti poslate poruke - da ce sa njima na celu Jugoslavija biti izvan svake opasnosti od rata i nasilja, da ce doci do ekonomskog prosperiteta, vidno i brzo ostvarenog višeg standarda, takozvanog povratka Jugoslavije u medunarodne institucije, i tako dalje.

Poštovani gradani,

Moja je dužnost da vas javno i na vreme upozorim da su ta obecanja lažna. I da stvari stoje obratno, jer upravo naša politika garantuje mir - a njihova samo trajne sukobe i nasilje. A evo zašto.

Uspostavljanjem vlasti koju podržava, odnosno koju instalira zajednica zemalja okupljenih u NATO alijansi, Jugoslavija bi neizbežno postala zemlja cija bi se teritorija brzo rasparcala. To nisu samo namere NATO, to su i predizborna obecanja Demokratske opozicije Srbije. Od njihovih predstavnika smo culi da ce Sandžak dobiti autonomiju za koju se clan njihove koalicije Sulejman Ugljanin, voda separatisticke muslimanske organizacije, zalaže vec deset godina i koja fakticki definitivno izdvaja Sandžak iz Srbije. Njihova su obecanja takode vezana za davanje autonomije Vojvodini koja je takva da je ne samo izdvaja iz Srbije i Jugoslavije, vec je, po svemu, cini sastavnim delom susedne Madarske. Na slican nacin bi se odvojila od Srbije i druga podrucja, narocito neka njena rubna podrucja. Njihovo pripajanje susednim državama odavno je vruca tema tih država, a koje stalno podsticu pripadnike manjina tih država u Jugoslaviji da daju svoj doprinos prisajedinjenju delova naše zemlje susednim državama.

U sklopu te politike za rasparcavanje Jugoslavije Kosovo bi bila prva žrtva. Njegov sadašnji status bi se proglasio za legalan i definitivan. To je prvi deo Srbije sa kojim bi se ona morala da oprosti, ne izražavajuci, pri tom, cak ni nadu da ce joj taj deo njene zemlje jednom moci da bude vracen.

Teritorija koja bi preostala da nosi ime Srbije bila bi okupirana od strane medunarodnih, americkih ili nekih trecih vojnih snaga koje bi tu teritoriju tretirale kao vojni poligon i kao vlasništvo kojim se raspolaže u skladu sa interesima sile cija se vojska na njoj nalazi.

Sliku tog raspolaganja i posledice toga raspolaganja, gledali smo vec decenijama, a narocito, u ovoj deceniji u mnogim zemljama širom sveta, nažalost poslednjih godina i u Evropi, na primer na Kosovu, Republici Srpskoj, Makedoniji, u našem neposrednom okruženju. Srpski narod bi snašla sudbina Kurda, sa perspektivom da budu istrebljeni brže jer ih je manje od Kurda i jer bi im kretanje bilo ograniceno na manji prostor nego što je onaj na kome se Kurdi vec decenijama nalaze.
Što se Crne Gore tice njena sudbina bi bila prepuštena mafiji cija bi pravila igre gradani trebalo dobro da znaju. Svaka nedisciplina, a pogotovo svako protivljenje interesima mafije stavlja vas na listu za odstrel koja iskljucuje pravo na svako pomilovanje.

Dao sam ovaj prikaz o sudbini Jugoslavije u slucaju da se prihvati izbor NATO-a za našu zemlju, sa ciljem da upozorim i na to da bi u tom slucaju osim gubitka zemlje i poniženja njenih gradana, svi živeli pod neprekidnim nasiljem.
Novi vlasnici državne teritorije nekadašnje Jugoslavije kao i okupatori preostale srpske teritorije vršili bi, po prirodi stvari, teror nad stanovništvom, ciju su teritoriju okupirali. Sam srpski narod bi istovremeno vodio neprekidnu borbu za ponovo uspostavljanje srpske države i za svoje ponovno okupljanje u njoj. Oni ne žele mir i blagostanje na Balkanu, oni žele da ovo bude zona stalnih sukoba i ratova koji bi im pružili alibi za trajno prisustvo.

Marionetska vlast, dakle, garantuje nasilje, moguci dugogodišnji rat, sve samo ne mir. A samo naša sopstvena vlast garantuje mir.
Zatim, sve zemlje koje su se našle u statusu ogranicenog suvereniteta, sa vladama pod uticajem stranih sila, vrtoglavom su brzinom postajale siromašne. I to na nacin koji iskljucuje nadu u pravednije i humanije socijalne odnose. Velika podela na vecinu siromašnih i manjinu bogatih - to je slika Istocne Evrope vec nekoliko godina i nju svi možemo da vidimo. Ta slika ne bi mimoišla ni nas. I mi bismo, pod komandom i kontrolom vlasnika naše zemlje, brzo stekli ogromnu vecinu veoma siromašnih cija je perspektiva da iz tog siromaštva izadu veoma, veoma neizvesna i daleka. Manjina bogatih bila bi sastavljena od švercerske elite, kojoj bi bilo dopušteno da bude bogata samo pod uslovom da bude u svakom pogledu lojalna komandi koja odlucuje o sudbini njihove zemlje.

Javna i društvena svojina bi se brzo transformisale u privatnu, ali vlasnici te svojine, iz dosadašnjeg iskustva naših suseda, bi po pravilu bili stranci.
Mali izuzeci bi bili iskljucivo oni koji bi pravo na vlasništvo kupovali lojalnošcu i pokornošcu koja ih izmešta iz sfere elementarnog, i nacionalnog i ljudskog, dostojanstva. Najveca nacionalna dobra u tim prilikama postaju vlasništvo stranaca, a oni koji su njima do sada upravljali, cinili bi to, u ovim izmenjenim prilikama, kao službenici stranih firmi u sopstvenoj državi.

Uz nacionalno poniženje, rasturanje države i socijalnu bedu nužno bi moralo da dode do mnogih oblika socijalne patologije, medu kojima bi kriminal bio prvi. To nije puka pretpostavka vec iskustvo svih zemalja koje su prošle taj put koji mi izbegavamo po svaku cenu. Prestonice evropskog kriminala vec skoro decenijama nisu na Zapadu, kao što je nekada bilo, vec na istoku Evrope. Našem narodu i ovaj sadašnji kriminal teško pada jer smo dugo, od Drugog svetskog rata do 90-ih godina, živeli u društvu koje za kriminal tako reci nije znalo. A neki veci kriminal koji se ne može izbeci u društvu koje bismo postali, gubljenjem suvereniteta i velikog dela teritorije, taj veci kriminal bio bi za naš mali i na kriminal nenaviknut narod, opasan kao što je za društvo i njegove gradane opasan rat.

Jedan od bitnih zadataka marionetske vlasti u svakoj zemlji, pa i u našoj, ako bismo je imali, jeste gubljenje identiteta. Zemlje kojima se komanduje spolja, relativno se brzo rastaju sa svojom istorijom, sa svojom prošlošcu, sa svojom tradicijom, sa svojim nacionalnim simbolima, sa svojim navikama, cesto i sa sopstvenim književnim jezikom. Nevidljiva na prvi pogled, ali veoma efikasna i nemilosrdna, selekcija nacionalnog identiteta, svela bi ga na nešto nacionalnih jela, poneku pesmu i kolo, imena nacionalnih heroja nadenuta prehrambenim proizvodima i kozmetickim sredstvima.

Jedna od zaista nesumnjivih posledica zaposedanja teritorije neke zemlje od strane velikih sila u dvadesetom veku je poništavanje identiteta naroda koji u toj zemlji živi. Iz iskustva drugih zemalja vidi se da narod jedva da je u stanju da prati brzinu kojom pocinje da upotrebljava tudi jezik kao svoj, da se identifikuje sa tudim istorijskim licnostima zaboravljajuci svoje, da poznaje bolje književnost svog okupatora od svoje književnosti, da glorifikuje tudu istoriju cesto se rugajuci svojoj, da lici na druge umesto na sebe... Gubljenje nacionalnog identiteta je najveci poraz jedne nacije, a to se ne može izbeci u savremenom obliku kolonizacije. Osim toga, taj novi oblik kolonizacije iskljucuje, vec po svojoj prirodi, svaki uslov za izražavanje mišljenja, ispoljavanje volje, a pogotovo iskljucuje mogucnost za stvaralaštvo bilo koje vrste. Neslobodne zemlje ukidaju pravo gradana koji u njima žive da slobodno izraze svoje mišljenje, jer bi se to mišljenje, pre svega, sukobilo sa neslobodom. Otuda je tortura nad mišljenjem najdosledniji i najneophodniji oblik torture u zemlji koja je izgubila slobodu. A o ispoljavanju volje, razume se, tek o tome nema ni govora. Manifestovanje volje je dopušteno samo u vidu farse, ispoljavaju ga samo skutonoše stranih gazda. A njihova simulacija slobodne volje služi kao pokrice okupatoru da je uspostavio demokratiju u cije ime je i zaposeo teritoriju tude zemlje. Narocito želim da naglasim, zbog mladih ljudi, intelektualaca, naucnih radnika, da su zemlje lišene suvereniteta po pravilu lišene i prava na stvaralaštvo, a narocito na stvaralaštvo u oblasti nauke. Veliki centri, velike moci, finansiraju naucno stvaralaštvo, kontrolišu domašaje i odlucuju o primeni njegovih rezultata. Zavisne države, ukoliko imaju naucne laboratorije i naucne institute nemaju ih kao samostalne subjekte, vec kao ispostave centrale koja im kontroliše sve, a narocito domašaje u stvaralackom mišljenju i radu. Ti domašaji se moraju kretati u granicama koje u okupiranu zemlju i okupirani narod nece uneti seme pobune ili emancipacije.

U ovom trenutku, pred drugi krug izbora, zbog sumnje Demokratske opozicije Srbije da može da ostvari rezultat koji im je potreban, pripadnici vrha DOS-a, novcem unesenim u zemlju potkupljuju, ucenjuju i zastrašuju gradane i organizuju štrajkove, nemire i nasilje, ne bi li zaustavili proizvodnju, svaki rad i svaku aktivnost. Sve, razume se, sa ciljem da u Srbiji stane život i sa obrazloženjem da taj život može ponovo da pocne i da se odvija uspešno i dobro, kada pocnu da ga organizuju oni koji ovde zastupaju okupatorske namere, planove i interese. Naša je zemlja suverena država, ima svoje zakone, svoj Ustav, svoje institucije.
Srbija je dužna a i zaslužila je da se odbrani od invazije koja joj je pripremljena kroz razne oblike subverzije.
A gradani su dužni da znaju da ucešcem u subverziji kojoj je cilj spoljna dominacija nad njihovom zemljom, odnosno okupacija njihove zemlje, snose istorijsku odgovornost za ukidanje prava svojoj zemlji da postoji, ali snose odgovornost i za gubljenje kontrole nad sopstvenim životom.
Prepuštajuci svoju zemlju drugima, tudoj volji, prepuštaju isto tako tudoj volji i sopstveni život i život svoje dece. I mnoge druge ljude.

Smatrao sam kao svoju dužnost da upozorim gradane naše zemlje na posledice aktivnosti koje finansiraju i podržavaju vlade zemalja NATO alijanse. Gradani mogu da mi veruju i ne moraju da mi veruju. Moja je želja da se u moja upozorenja ne uvere kasno, da se ne uvere tek onda kada bude teško da se isprave greške koje su gradani u svojoj naivnosti, površnosti ili zabludi sami ucinili. Pa ce se te greške teško otklanjati, a neke možda nece moci nikada da se otklone.

Moj motiv da izrazim svoje mišljenje na ovaj nacin nije uopšte licne prirode. Dva puta sam biran za predsednika Srbije i jednom za predsednika Jugoslavije. Valjda bi svakome posle ovih deset godina trebalo da bude jasno da oni ne napadaju Srbiju zbog Miloševica, nego napadaju Miloševica zbog Srbije. Moja savest je u tom pogledu savršeno mirna. Moja savest, medutim, ne bi bila ni najmanje mirna ako svom narodu ne bih, posle svih ovih godina na njegovom celu, rekao šta mislim o njegovoj sudbini ako bi mu tu sudbinu nametnuo neko drugi, makar i tako što bi narodu objašnjavao kako je takvu sudbinu izabrao sam.

Ta zabluda da bira sam ono što za njega bira neko drugi najopasnija je zabluda i glavni je razlog moje odluke da se javno obratim gradanima Jugoslavije.
Hvala.


Sačuvana
Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.

DEDA-EU

  • Zvezda u usponu
  • ****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 4908
  • Ко у разговору с другим људима упорно настоји да н
Одг: ISTORIJSKE LICNOSTI:
« Odgovor #9 poslato: 14-07-2009, 14:23:27 »


PRVI PUT PRED SRPSKOM JAVNOŠĆU:istina o predaji Kosova 1999. godine ...
KAD NEMA PREDAJE .... IMA IZDAJE ..... !


Prošlo je punih deset godina od agresije NATO-a na Saveznu Republiku Jugoslaviju, koliko je bilo dovoljno da na videlo počne da izlazi istina o tome zašto se Srbija danas nalazi u nezamislivoj situaciji. Svedoci i učesnici sudbonosnih događaja tokom pregovora između Rusije i NATO pakta, a u vezi sa daljim statusom Kosova, dostavili su, specijalno svedočanstvo o tome : ... Šta se iza zatvorenih vrata dešavalo, kakvu je ulogu odigrao Viktor Černomirdin, a kakvu Marti Ahtisari, šta je Černomirdinu obećano, zašto je Ahtisari ćutao i iz kojih razloga je ruski general Ivašov , napustio pregovore za koje se kasnije ispostavilo da su bili lažni......
Naime, 1999. godine u toku bombardovanja bez znanja Srbije, odnosno Savezne Republike Jugoslavije, u Bonu su se odvijali tajni pregovori o tome na koji način će se razrešiti kosovski slučaj, dok su već nedeljama svakodnevno teritoriju SRJ NATO snage zasipale bombama. Tom prilikom je Ruska federacija putem svojih izaslanika Viktora Černomirdina sa saradnicima i Leonida Ivašova sa saradnicima učestvovala u pregovorima sa NATO alijansom o tome na koji način će se završiti rat između NATO i SRJ.
Dakle, tada se ruska delegacija u osnovi sastojala od generala Leonida Ivašova, vojnog diplomate koji je u to vreme bio Načelnik glavne uprave za međunarodnu vojnu saradnju, Ministarstva odbrane ruske federacije, a sa političke strane šef ruske delegacije bio je Viktor Černomirdin, bivši ruski premijer. Viktor Černomirdin je tada iza leđa ostatka delegacije, protivno već postignutom sporazumu između generala Ivašova i američke komande NATO snaga, i izričitog naloga Borisa Jeljcina, pregovore i već postignute dogovore okrenuo na štetu SRJ i Srba i na štetu međunarodnog prava, čime su izazvane sve međunarodne posledice koje su danas svima dobro poznate.
Pregovaračka drama o kojoj je reč, odvijala se krajem maja i početkom juna 1999. godine, u vreme kada je NATO bio svestan činjenice da nije uspeo, kako je to bilo planirao da u nekoliko dana bombama slomi SRJ i njenu vojsku, te je vojni vrh NATO-a bio spreman na, za SRJ, veoma povoljne uslove za okončanje rata, o čemu će dalje biti reči.
General Ivašov je bio član delegacije koja je došla u Beograd, a koja je javnosti prezentirana kao Černomirdin - Ahtisari, gde je Ahtisari bio šef delegacije, a Černomirdin, u svojstvu Ruskog izaslanika direktno izigrao poverenje Srba i i ruske države, te postavio temelje za sve ono što Srbija nije uspela da prevaziđe do današnjih dana.

ZAŠTO ... ?

Tadašnji ruski predsednik Boris Jeljcin je, u saradnji sa ministarstvom odbrane i ministarstvom spoljnih poslova ruske Federacije, za ove pregovore sa NATO paktom sačinio određenu grupu naloga i zahteva koji su bili zvaničan pregovarački stav ruske strane i koji su po pravilu bili obavezujući za Viktora Černomirdina i rusku delegaciju, međutim, to nije bilo tako. Černomirdin je usred pregovora počeo veoma čudno da se ponaša, i tako dok su pregovori i dogovori odmicali u pozitivnom smeru, on je sa nekolicinom svojih saradnika počeo u tajnosti da koriguje stavove i naloge ruskog predsednika. Ruski vojni deo tima, na čelu sa Generalom Ivašovim, koji je pregovarao sa američkim generalima uz posredništvo finskih kolega i sa admiralom Kastlom, dogovorio je i u dogovorima postigao mnogo toga konstruktivnog, što je rezultiralo usaglašenjem veoma ozbiljnih pozicija koje su bile apsolutno suprotne onima koje imamo sada, odnosno koje su definisane kasnijim Kumanovskim sporazumom. Tada je između ruske i američke vojne strane postignut dogovor da se srpske oružane snage i snage bezbednosti sa Kosova i Metohije povuku, ali ne u potpunosti, pa je jedino sporno pitanje bilo da li će se od svih oružanih snaga i snaga bezbednosti povući 50% tadašnjih snaga ili nešto manje, što skoro i da nije bilo sporno pitanje između ruskih i američkih pregovarača. Sa američkom stranom je postignut dogovor da ne bude ni današnje sektorske podele Kosova koju je NATO ustanovio nakon Kumanovskog sporazuma, već je uloga i značaj NATO pakta prema tom dogovoru bila suprotna od one kakvu imamo danas. Dogovor je predviđao da NATO snage budu raspoređene uglavnom duž granice Kosova sa Albanijom i Makedonijom, posebno u cilju kontrole i filtiranja albanskih izbeglica iz susednih zemalja, ali bi taj posao NATO snage obavljale isključivo zajedno sa Jugoslovenskim graničarima i službama bezbednosti, dok bi u drugim sektorima prisustva NATO snaga oni bili u određenom delu prisutni samo pri štabovima.Pentagon se saglasio da njihovo prisustvo u drugim sektorima bude samo putem jedinica kao što su jedinice za vezu i inženjerijske jedinice, koje bi se bavile obnavljanjem mostova, puteva i ostale infrastrukture koja je oštećena tokom bombardovanja. U to isto vreme Viktor Černomirdin odjednom i bez objašnjenja odustaje od svega toga što je napred pomenuto i dogovoreno, te iako je bilo insistiranja i američkih i ruskih generala da je ono što su oni dogovorili u potpunom interesu i američkih (NATO) i ruskih vojnika, Viktor Černomirdin je sa Stroubom Talbotom iza leđa i jednih i drugih dogovorio da se odbace svi konstruktivni vojni dogovori, iako su bili na neki način potpuno zadovoljenje svih strana koje su bile u sukobu. Černomirdin, potkupljen lažnim nadama koje su mu izvesni američki političari davali u pravcu toga da će on biti sledeći predsednik Rusije, tada izdaje i Jugoslaviju i ruske interese na Balkanu, ali, kao ni mnogi drugi pre njega, nije dobio ono radi čega je pogazio svoju misiju.Nakon toga su „pregovarači" Černomirdin i Ahtisari došli u Beograd i doneli ultimatum onakav kakav nam je danas poznat i koji je opredelio sve posledice kakve danas imamo. Vojni deo ruske delegacije, na čelu sa generalom Ivašovim, je o zaokretu koji je napravio Viktor Černomirdin, a koji je u suprotnosti sa stavovima ruskog predsednika i države, obavestio ministra odbrane ruske federacije, koji je o tome dalje obavestio predsednika Jeljcina. U veoma kratkom roku, stigao je odgovor iz Moskve, te je predsednik ruske federacije, Boris Jeljcin hitnim telegramom Viktoru Černomirdinu doslovce rekao: "Zahtevam strogo poštovanje mojih naloga". Naravno, Černomirdin je i dalje radio suprotno. Začuđujuće je bilo to, što je tokom tih poslednjih pregovora (ultimatuma) Slobodanu Miloševiću, Marti Ahtisari bio potpuno pasivan i nije pritiskao Miloševića, iako je bio vođa pregovaračkog tima. Razlozi za to su bili (kako svedoci tih događaja tvrde) da je Ahtisariju radi toga bio obećan visoki položaj u UN-u.
Kako je vojni deo ruskog pregovaračkog tima shvatio da je Černomirdin kupljen i da počinje sa konkretizovanjem čina izdaje, ruska vojna delegacija je tražila da pre dolaska u Beograd na razgovore sa državnim vrhom SRJ, svi prvo odlete na konsultacije u Moskvu, pa da onda idu u Beograd, što je Černomirdin odbio i odmah odleteo u Beograd zajedno sa Martijem Ahtisarijem radi postavljanja ultimatuma Miloševiću. Dakle, umesto da se sa ruskim državnim vrhom finalizuje tekst dokumenta koji će biti prezentiran državnom vrhu SRJ kao sporazum o prestanku rata, Černomirdin je odleteo u Beograd i dao ultimatum Miloševiću.

DELEGACIJA , TO SAM JA ... !

Kada je ruski deo vojne delegacije počeo da negoduje na ponašanje i postupanje Viktora Černomirdina uz insistiranje da se svi hitno vrate u Moskvu, tada je Černomirdin generalu Ivašovu rekao da on navodno čeka da Talbot iznese svoju pregovaračku poziciju, a da će se tek onda ruska delegacija okupiti da to razmotri, te ako bude nekih nesuglasica, njih će razrešavati u Moskvi. U tome je u stvari bila prevara!General Ivašov je Černomirdinu i tada rekao da nema ni razloga ni potrebe da slušaju šta će reći Talbot, kada je varijanta dokumenta koja je predložena i usaglašena u stvari dogovorena pozicija. Jedan od saradnika Viktora Černomirdina sa kojim je on u tajnosti prekrajao dogovorene stavove rekao je Ivašovu da je na predloženoj varijanti dogovora štošta promenjeno i da je tu dodato još mnogo toga konstruktivnog, čime je ustvari Černomirdin prevario vojni deo ruskog pregovaračkog tima, koji je poverovao u reči Viktora Černomirdina. Tada je napravljena finalna predstava u zamku u blizini Bona, gde je Stroub Talbot pročitao taj dokument (koji nije korespondirao sa prethodnim dogovorima Ivašova i američkih generala) na šta je Černomirdin rekao da traži dva minuta da razmisli o tome što je Stroub Talbot upravo pročitao. Ostatak ruske delegacije, uključujući i generala Ivašova spremili su se da izađu iz sale za pregovore, očekujući da će se cela ruska delegacija povući radi zauzimanja konačnog stava. Međutim, Černomirdin je na zaprepašćenje svih izjavio da je ruska delegacija spremna da potpiše dokument koji je pročitao Stroub Talbot! Istog trenutka general Ivašov je ustao od lažnog pregovaračkog stola, izrazio pregovaračko neslaganje i napustio delegaciju. Dakle, u Beograd je donet potpuno novi predlog sporazuma, odnosno čist ultimatum. Pregovori u Beogradu tačnije i nisu bili pregovori, već samo ultimatum tipa uzmi ili ostavi. Tom prilikom je Marti Ahtisari, pokazujući koliko mu je stalo do međunarodnog prava, prstom pokazao na sto i rekao Slobodanu Miloševiću da će, ukoliko on ne prihvati ovaj ultimatum, Beograd biti ravan kao taj sto.
Tada je Jugoslovenska strana očekivala zaštitu i podršku Rusije, međutim, Viktor Černomirdin je predsedniku SRJ rekao da Rusija nije spremna da brani Srbiju kojoj predstoji kopnena intervencija NATO snaga! Ovo je dodatno pogodilo Jugoslovenski državni vrh, koji nije mogao verovato onome što čuje. General Ivašov je više puta i ranije pre ovih pregovora dolazio u Beograd i razgovarao sa srpskim generalima, ali je ovaj put verovao i nadao se kao i Srpski generali da će možda uz nekakvo insistiranje biti moguće da se dokument ultimatuma koriguje kako bi se sprečile i strahovite posledice koje za njim slede. Marti Ahtisari je pod pritiskom Černomirdina u Beograd doneo samo jedan primerak tog dokumenta (ultimatuma) što govori o njegovoj žurbi da po svaku cenu sprovede najgori scenario za SRJ, pa je Slobodan Milošević i Ahtisariju i Černomirdinu rekao da će taj dokument proučiti, ali uz najavu da je potpuno jasno da SRJ takav dokument neće odgovarati.
Kada je Milošević rekao da će, nakon što će prouči taj dokument, dati predloge za njegovu korekciju, Marti Ahtisari je zaćutao a Černomirdin je rekao: „nema ispravki, dokument se može samo potpisati ili odbaciti". Milošević tada taktički odložio sastanak za naredni dan u 11 časova. U nadi da će uspeti nešto da promeni, iste večeri je pozvao rusku delegaciju na privatni razgovor. Na tom sastanku bilo prisutno skoro celo političko rukovodstvo SR Jugoslavije, pa je tom prilikom pokušao da utiče na Černomirdina sa ciljem da unese popravke i izmene u dokument koji je bio potpuno neprihvatljiv. Međutim, Černomirdin je bio kategoričan u tome da nikakvih popravki neće biti, ubeđujući: „Zašto vas ne bi zadovoljio dokument, kojim se zaustavlja bombardovanje, celovitost Jugoslavije se garantuje, suverenitet nad Kosovom se garantuje...". Milošević je tada postavljao brojna pitanja: kada će u tom slučaju prestati bombardovanje i kada će se u tom slučaju Kosovo vratiti u sastav i pod upravu Jugoslavije, i slično. Černomirdin je otvoreno lagao: „Mislim da će bombardovanje prestati nekoliko dana posle potpisivanja ovog sporazuma, a možda čak i sutradan, a što se Kosova tiče, ono će se u roku od nekoliko meseci vratiti u sastav Jugoslavije". Čak je i Milan Milutinović, tadašnji predsednik Republike Srbije pokušao da utiče na razgovor i postavio je otvoreno pitanje generalu Ivašovu: „Gospodine generale, kada se Kosovo može vratiti u sastav Srbije u ovom slučaju"? General Ivašov je kratko odgovorio: „posle potpisivanja ovog dokumenta - nikad!". To veče je Ivašov imao sastanak i sa generalom Ojdanićem koji se takođe protivio takvom prekidu rata, pokušavajući da dobije garancije da, ukoliko Rusija pomogne u nekim pitanjima, vojska ima nameru da nastavi da pruža otpor i da vojska nema nameru da se preda. Ali te garancije nije dobio.

OD GOTOVOG VERESIJA .... !

Ova činjenica je jako teško pogodila rukovodstvo SRJ i srpski narod u celini, jer se i Milošević i celo jugoslovensko vojno-političko rukovodstvo držalo snažno sve dok je Rusija bila na njihovoj strani, ali onog trenutka kada je Rusija, kroz lice Černomirdina ustvari zastupala NATO odnosno agresora na SRJ lično, Jugoslavija ostala u izolaciji bez ikakve političke podrške, što je izazvalo teške dileme kod jugoslovenskog rukovodstva koje je radi toga cele noći zasedalo u nadi da će naći neko povoljnije rešenje. Čak ni sutradan u 11h nije došlo do sastanka sa Černomirdinom i Ahtisarijem, jer vlada SRJ još uvek nije donela odluku šta da učini. Najveći problem za vojsku Jugoslavije koja je svakako bila na visini svog zadatka je bila činjenica što su oni znali, kao i NATO, da se NATO verovatno nikada ne bi odlučio na kopneni obračun sa vojskom SRJ, jer je NATO dobro poznavao i borbenu gotovost i stanje Jugoslovenske armije koju ni posle 11 nedelja najbrutalnijeg bombardovanja ni uz korišćenje nedozvoljenih vojnih sredstava nije uspeo da slomi. Poseban šok za NATO je bio i taj, što su pre njih na Kosovo došle ruske snage koje su se stacionirale na aerodromu Slatina, kao i što kada je NATO ušao na Kosovo, jasno su uvideli da su 11 nedelja najbrutalnije bombardovali SRJ, a da nisu niti srušili niti narušili borbenu gotovost Srba, odnosno Jugoslovenske armije, a ni moral i raspoloženje građana. To ih je potpuno uverilo u to da je došlo do kopnene intervencije NATO snaga sa jugoslovenskom vojskom, verovatno bi NATO do današnjeg dana skupljao leševe svojih vojnika po teritoriji SRJ. Iz tog razloga je svima bilo jasno da je priča o kopnenoj intervenciji NATO-a bio samo jedan blef, koji je Černomirdin, kao izaslanik ruske države učinio relevantnim zastupajući antiruske i antijugoslovenske (antisrpske) NATO interese u ovim pregovorima. Jugoslovenskim oružanim snagama je tokom rata bila potrebna samo pomoć tehničke prirode, koja bi bila dovoljna da se izuzetno sposobna jugoslovenska vojska trajno odupre NATO-u. Međutim, Rusija je izdala Srbiju i na političkom planu, jer Rusija nije uložila stvarne diplomatske napore da preduzme odnosno uzme u zaštitu Jugoslaviju i pre bombardovanja u Rambujeu, iako su i u misiji OSCE-a u svim sektorima bili njihovi ljudi, koji su i tamo dali legitimitet onome što se događalo, a ništa nisu preduzeli. Rusija je i u Rambujeu izdala SRJ i javnosti prećutala postojanje i uručenje ultimatuma Medlin Olbrajt srpskoj delegaciji, te nije preduzela ništa od onoga što je u diplomatskom smislu mogla, čime je dala legitimitet ovakvom postupanju američke strane, odnosno dala legitimitet farsi da se u Rambujeu navodno odigravaju nekakvi pregovori, koji vode uništenju jedne pregovaračke strane, i to baš srpske. Umesto da Rusija momentalno istupi iz tih lažnih pregovora i da se oštro usprotivi takvoj situaciji, ruski ambasador Majorski je takođe izdao Srbiju kao i Viktor Černomirdin i podržao uništavanje Srbije i SRJ. Dakle, današnja situacija u kojoj se nalazi Srbija i srpski narod, sva kršenja međunarodnog prava i presedani koji su se dogodili na štetu našeg naroda u protekloj deceniji, bili su praktično nemogući da se dogode bez prisustva i saradnje Rusije i ruskih izaslanika, u tim definitivno nepopravljivo i nepovratno štetnim istorijskim događanjima. Ruske vojne snage koje su došle na Kosovo nakon bombardovanja na prištinski aerodrom Slatina u velikom stilu, nisu tamo ostale, niti su se borile niti izborile za svoj sektor, niti su odigrale bilo kakvu konstruktivnu ulogu da zaštite srpsko stanovništvo i pravoslavne hramove. Umesto toga, Rusi su jednog dana samo otišli i potpuno prepustili Kosovo NATO paktu, čime su zapečatili priču o tome koliko su bili spremni da pomognu Srbiji, srpskom narodu i srpskim interesima na Kosovu. Danas, deluje da Rusija pomaže Srbiji držeći joj stranu u UN-u, verovatno osećajući odgovornost za ono što joj je učinila putem raznih Majorskih i Černomirdina i time što su Srbi uvek bratski slepo verovali ruskoj braći, i skoro uvek za to platili veoma skupo. Nakon onoga što je Černomirdin uradio u Beogradu sa zastupanjem NATO interesa i davanjem ultimatuma Beogradu, u avionu koji se vraćao u Moskvu, general Ivašov je imao i lični obračun sa Viktorom Černomirdinom. Malo je nedostajalo da Ivašov likvidira Černomirdina pre sletanja na Šeremetjevo. Iz skorijih antiruskih događanja u Ukrajini je jasno da je tamo đavo odavno odneo šalu i da se radi na tome da Rusija izgubi bazu za crnomorsku flotu, uz nameru da Ukrajina uđe u NATO, i podrivanje Rusije i ruskih interesa u tranzitu gasa prema Evropi, stvaranjem evropske energetske krize i to sve u zemlji u kojoj je Viktor Černomirdin ambasador Rusije. Da li je i to slučajno? Dakle da li je Rusija iskrena i prema nama i prema sebi, ili je farsa i dalje u toku?Današnja Srbija i srpski narod žele da veruju da je Rusija ta koja oseća odgovornost radi svega što nam se dogodilo, posebno imajući u vidu da je naša današnja situacija u velikoj meri njen proizvod, te da ova Rusija koja danas ustaje na svoje noge jeste ona Rusija koja će iskreno ustati i stati uz Srbiju i srpski narod.

SVRGAVANJE MILOSEVICA KOSTALO 70 MILIONA DOLARA,
SNIMAK KADA JE TO SAOPSTENO STOPIRAO MILUTINOVIC


Uistinu sam bila iznenadjena clanstvom u SIK-u, ali ni obradovana ni
unesrecena. Vise me je kopkao zagonentni znalac zakulisnih carolija,
takoreci virtuoz. Onaj ko je znao da su ti isforsirani izbori farsa za
bezuslovni cilj, koji se ni po koju cenu ne sme dovesti u pitanje. Zato sto
onaj koji se sklanja nije smeo imati pojma da su scenografija, i
opsteprihvaceni slogan "gotov je", brizljivo pripremani negde drugde, a
realizacija je poverena njegovim najblizim velmozama. Njihova finansijska
karta tog leta se raspomamila do neslucenih visina. Svi prohtevi najblize
svite mogli su komotno stati u izdvojenih 70 miliona dolara, koliko je
kostalo svrgavanje Milosevica, a sto su strani posmatraci na sednici od 21.
septembra 2000. godine u Saveznoj skupstini obavestili Saveznu izbornu
komisiju. Insistirali su na cinjenici da je najveci deo tog novca odredjen
za policiju, vojsku i najblize saradnike Slobodana Milosevica.
Taj snimak iz Savezne skupstine nikada nije video svetlost dana, za
sta se direktno pobrinuo Milan Milutinovic, a tu zabranu, nama koji smo
prisustvovali sastanku, saopstio je Milisav Milenkovic, sekretar SIK. Po
meni, dve su licnosti odigrale kljucnu ulogu za zadati kresendo, koji je
morao biti konstantno sinhronizovan.
Prva licnost je neposredni inspirator da Milosevic krene u vanredne
izbore, pre isteka predsednickog mandata. Ta osoba je morala biti i
najbliskija, kojoj ce se verovati, jer je kljucna uloga "zmije u njedrima"
bila tacka oslonca od koje je pocela spektakularna predstava, koju smo svi
zvali "Izbori 2000". Bila je to inace prestupna godina, a u narodu se kaze
"da se tad ni voce ne sadi".
Druga licnost je volsebni sinhronizator i veliki majstor, koji ce od
pocetka do kraja aminovati sve. To je postizao tako sto je sa jednim timom
osmisljavao globalne poteze, i posle svih provera davao uputstva drugom
timu, koji nije smeo imati dodira sa prvim. On ce licno davati uputstva za
izvrsenje drugom timu, pod sifrom "rekao Sloba". Upravo to "rekao Sloba" je
najjaca diskrecija, koju nije smeo saznati onaj koji je to navodno rekao.
Ko je bio "zmija u njedrima", tj. onaj ko je nagovorio Slobu na
izbore kad im vreme nije, ja ne znam, niti zelim sa tim spekulisati uprkos
svim nagadjanjima. To pouzdano, sigurno, zna samo Sloba. Ali, ta druga
licnost, taj veliki opsenar, bio je nepobitno apsolutni Milutinovic, koji ce
svoju najavu najvaznijeg u stabu koji brani kobajagi Slobine boje, u startu
predstaviti ovako: "Sve mora proci kroz moju glavu". Taj prelazak iz njegove
glave i pretakanje u odluke SIK-a, sprovodice Milisav Milenkovic, tadasnji
generalni sekretar Savezne skupstine, i istovremeno sekretar SIK, kao
najvazniji covek u komisiji, i najdirektniji Milutinovicev poverenik.
Ko su ostale kljucne licnosti te komisije, saznacu na konstitutivnoj
sednici 28. jula 2000. Moj prvi utisak o hermeticki zatvorenoj grupi,
nesposobnoj za bilo kakvu otvorenost, pokazace se tacnim. Ne znam zasto, ali
asocirali su me na ukiseljeni kupus u poodmaklom prolecu. Zaista, njihova
poslednja odluka od 7. oktobra 2000. proizvesce taj neprijatni vonj, koji
siri raspadnuti kupus iz prosutog bureta, ali tu odluku niko nikada nece
videti. Osecaj neuklapanja od prvog dana me nikad nije napustao, jer je moja
reakcija, otvorena kao i moj karakter, bila prejaka za njihovu hermeticnost.
Predsednik SIK Borivoje Vukicevic, bio je istovremeno i predsednik
Saveznog suda, kao najvise pravosudne instance u zemlji. Ovde belezim jednu
anegdotu, koju je svojevremeno proizveo Vlajko Soskic, veliki sudija
Vrhovnog suda Srbije, rekavsi doslovce: "Sistem u kome je Borivoje Vukicevic
predsednik Saveznog suda mora propasti". U momentu izricanja ovu
kvalifikaciju dozivela sam preostro. Ali, za dva meseca rada u toj komisiji,
gledajuci izbliza direktni prenos propadanja sistema, istu kvalifikaciju sam
vrednovala i previse blagom...
Elem, vremesni Vukicevic je svoj rad u SIK-u prespavao snom
nesrecnika, ne odlucujuci ni o cemu, ne pitajuci se ni za sta, ne
oglasavajuci nikada. Priljezno je potpisivao sve ono sto mu je servirao
Milenkovic, a samo je neprijatan tik na starcevom licu ukazivao da je ovaj
covek i zaista ziv. Predstavnici DOS-a su ga saletali iskljucivo u toaletu,
jer je jedino tu mogao biti dostupan, i oni su ga redovno sacekivali pri
ucestalim dolascima. Ostalo vreme je provodio prikriven u Milenkovicevoj
kancelariji. Od njega se nije mogla ni ocekivati bilo kakva konferencija za
stampu, jer se i zato mora biti vidra. A pogotovo u periodu kada je nastala
satanizacija komisije sa svakog mesta. Taj muk u Skupstini, tu satanizaciju
je samo pojacavao. Ali sta vredi, kad onemocali kapetan i ne zna ko upravlja
njegovim brodom.
Drugi covek SIK, sa ulogom prvog, je vec spomenuti Milisav
Milenkovic. Njegov odabir je pravi pogodak. Neupadljivog, skrusenog ugleda,
uvek biste mu ustupili mesto u tramvaju, a da niste ni svesni da ste to
uradili u zabludi. Dobrocudno lice remetio je prikriveni i neprijatni
ispitivacki pogled, sakriven glomaznim naocarima. A tim pogledom on je
znalacki birao svoje zrtve, sto naivnije to upotrebljivije. U ophodjenju
teatralno je koristio fraze tipa: "tolerantna atmosfera"; "korektna
saradnja"; "parlamentarni duh komisije"; i kroz takve oblande dirigovao
odluke komisije. A to je radio uz pomoc vise izvrsilaca, tako da poslednji u
nizu nikad ne zna da je Milisav iskljucivi naredbodovac. Sebe je fantasticno
stitio podvaljujuci svoja ovlascenja drugima, a koja su iskljucivo njemu
pripadala. Pri tom, on je bio dugogodisnji najvazniji covek Savezne
skupstine u svojstvu generalnog sekretara, tako da se nijedna radnja od nas
koji smo tu bili samo privremeno, nije mogla uraditi bez njegovog naloga.
Dok shvatite podvalu prodje izvesno vreme, a iskorisceni ste jer tu
opaku pragmaticnost niste na vreme spazili. To vas prenerazi kao otrovnica u
jesenjem susnju. Ali dockan. Ona vas je i ujela bas zato sto je tu niste
ocekivali.
Treci iz vrha SIK bio je Milovan Zivkovic, direktor Saveznog zavoda
za statistiku, inace tvorac matematicko-statistickog monstruma, koji ce
valjano iskonstruisati 7. oktobra 2000. da bi zadrzao funkciju prvog coveka
savezne statistike. Inace, sve do pred kraj rada komisije, on je bio
najgovorljiviji, i sva svoja verbalna samoljublja okoncavao uzvikom:
"Zavrsio sam!", kao da je upravo zavrsio umetnicko delo i otkrio da ima
vrednost Mona Lize. Takvo odusevljenje je demonstrirao. Toliko je bila
iritirajuca ta njegova samodopadljivost, koja ce naglo nestati 27. septembra
2000. godine, u momentu proglasavanja prvog kruga, a on sam preobraziti se u
trajnu i tihu jadikovku.
Vukicevic i Milenkovic su tretirani kao pozarevacki dvojac, sto se
samim tim podrazumevalo kao "Slobini ljudi". Pozarevacki sindrom je
prakticno zajednicka odlika svih onih koji su svoju karijeru i proizvodili,
i odrzavali, samo zato sto su se uvek i svuda neodmereno predstavljali kao
Milosevicevi prijatelji. A kavi su prijatelji ova dvojica, videce se u
odeljku ove knjige "7. oktobar 2000. - popodne".
A sad se ponovo ukljucujem u moje kasno popodne 6. oktobra 2000, i to
u trenutku kad sam shvatila da celni ljudi MUP vuku konce obijacine mog
kabineta u Privrednom sudu. Ona u stanu, daleko beznacajnija, mogla je biti
i samostalno delo naglog uzleta brace Kljajevic, kojima je poverena uloga
izvrsioca. Onima koji su ih ranije poznavali, bice cudan njihov vrtoglavi
uspon u pravosudju zbog tri bitna svojstva koja su pratila ovu dvojicu. A to
je: hronicno pijanstvo, tvrdi primitivizam i svirepe tuce. Osobito tuce.
Svojevremeno, protiv Gorana Kljajevica je bio pokrenut krivicni postupak
zbog porodicne tuce u Bogaticu, kada je u vikendici isprebijao, skoro do
mrtvila, suprugu Danicu i punicu Mariju, a onda nasrnuo i na sluzbeno lice,
koga su pretucene zene pozvale u pomoc. O tome se svojevremeno mnogo pisalo
u stampi.
Oni nemaju kocnicu, zato sto nemaju nikakvu svetinju. Zato sam tog
popodneva nepogresivo znala da njihov obracun sa mnom nije zavrsen. Svaki
moj opstanak u pravosudnoj realnosti je potencijalna opasnost da se
zverinjak razotkrije, i zbog toga sam znala da ce me progoniti. Istovremeno
bi se otkrio i mafijaski milje sa kojim su 6. oktobra 2000. usli u Privredni
sud u Beogradu, kada pocinje ogoljeno pljackanje drzavne imovine nasilnim
likvidacijama i dirigovanim stecajevima. To je tako otvoreno radjeno, da je
i najneupucenijem jasno da su oni pod okriljem specijalne zastite.
Prosto sam fizicki osecala da sam im pokretna meta, ali me je vise
mucilo jedno drugo osecanje. A to je, da sam vec u necemu vaznom prevarena,
i to jos dok sam bila u sudu, a da toga uopste nisam svesna. I da ce ta
prevara posluziti nekoj svrsi koja nije u mom opazaju. Predosecanje zla sa
neodredjenim lociranjem istog je najpribliznije stanje zrtve od kojeg se ne
moze odvojiti sve dok se zlo ne desi...

Milosevic je uoci 5. oktobra bio potpuno izolovan
Sta cete otkriti kao kljucne, nepoznate detalje u knjizi koju pisete o 5. oktobru?
- Verujem da cu otkriti dosta toga sto je do sada bilo skrivano, ali to je pre svega freska likova, koji ne samo da nisu bili spremni da iznesu savezne izbore odrzane pod takvim pritiskom, nego su mnogi od njih direktno ucestvovali u izdaji svog kandidata. Dogadjaji koji su kulminirali 5. oktobra poceli su, naravno, znatno ranije, pocev od nagovora Milosevica na vanredne izbore, sto je bio katastrofalan potez. Ali za moja saznanja bio je presudan susret sa predsednikom Milosevicem 3. oktobra, kada sam ga prvi put srela i definitivno se uverila da on apsolutno ne zna sta radi Savezna izborna komisija i kakva se kompromitacija odluke o proglasenju prvog kruga sprema pred Saveznim ustavnim sudom.
I kako je izgledalo?
- Moj prvi utisak jeste da je to fansinantna licnost. Ponasao se krajnje jednostavno i nije verovao da ga njegov stab dezinformise. Valjda zbog mog izgovora, pitao me je odakle sam. Kad sam mu odgovorila da sam iz Mrkonjic Grada, nasmejao se i rekao: „Taj sam Mrkonjic u Dejtonu jedva izvukao iz Federacije..." A onda dodao: „Branite me vi, a moji Pozarevljani nisu mi se uopste javili."
Koliko ste razgovarali?
- Oko pola sata. Kazem mu da se, prema mojim saznanjima, priprema „politicka igranka" za sednicu Ustavnog suda i da ce biti snaznih pritisaka iz njegovog staba da se Kostunica odmah proglasi za predsednika. Ja sam te informacije imala kao proverene.
Da li je nesto preduzeo?
- Pozvao je Urosa Suvakovica i preneo mu sustinu mog izlaganja. Ali Suvakovic je decidno odgovorio da to nije tacno. Bila sam zaprepascena, a istovremeno u nezavidnoj situaciji. Toliko je logicno da vise veruje svom stalnom saradniku nego meni, koju prvi put vidi. Sad, ne znam da li je to Suvakovic tvrdio zbog neznanja ili zbog cinjenice da je patoloski izvrsavao Milutinoviceve naredbe.
Sta onda Vi preduzimate?
- Istog dana, 3. oktobra, uspela sam da zakazem termin kod Mikija Vujovica na Palmi, sto mi je bilo jako vazno uoci sednice Saveznog ustavnog suda, kako bi javnost, barem delimicno, imala saznanje o nasem radu. Ali, uvece, pred samu emisiju, Vujovic mi otkazuje gostovanje, sa obrazlozenjem da su to naredili Suvakovic i Gorica Gajevic, koji su mu izricito zabranili da ja te veceri budem njegov gost! I necete verovati, moj termin dobije Zoran DJindjic, koji poziva narod da 5. oktobra dodje na miting pred Saveznu skupstinu. Pa sad recite da Milosevica njegova okolina nije prodavala!
Zar je ta okolina bila toliko mocna i tajanstvena u svojim namerama?
- Po onome sto sam ja videla, Milosevic je ziveo izolovano, bez direktnijeg dodira sa spoljnim svetom, sa informacijama koje mu je servirala ta okolina. Gotovo kao u nekom bunkeru, kucnom pritvoru cak. Cini mi se da mu je, kad je bas rec o izolaciji, Hag danas tek nesto gori.
Da li ste ponovo pokusali da dodjete do njega?
- Jesam, sada vec 7. oktobra, ali me je u tome sprecila Mira Markovic?
Zasto?
- Tako komplikovano pitanje zahteva mnogo vise prostora, a taj slucaj posebno obradjujem u knjizi koju pripremam.

http://www.sarovic.com/pdf/noc_prevare_dan_izdaje.pdf
Sadržaj cele knjige"NOĆ PREVARE DAN IZDAJE"
Sačuvana
Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.

lara_kroft

  • Stalni učesnik
  • **
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 596
Одг: ISTORIJSKE LICNOSTI:
« Odgovor #10 poslato: 16-07-2009, 00:11:19 »

Sačuvana
Pre nego što uradite nešto, morate da budete neko...
 

Stranica je napravljena za 0.34 sekundi sa 24 upita.