Ja sam sanjao jedan košmar ali odavno , pre 20 i kusur godina...tada sam bio u vojsci , u Virovitici ( Hrvatska). Moja spavaona je bila na spratu i do nje se dolazilo hodnikom koji se uspinjao pod uglom od 360 stepeni , skroz u krug , tako da dolazećeg vidiš tek kada dodje ispred tebe. Sanjam ja da stojim na vrhu tog hodnika , sa puškom u ruci a prema meni ide smrt. Znam da je to smrt , spodoba sva u crnom. Ja je odbijam od mene , guram je puškom nazad. Ona ne ide na mene , već hoće da prodje pored mene. Ja joj to ne dozvoljavam , vrištim ,, odlazi odavde , nije ti ovde mesto,, odbijam je puškom ( ne pucam). Rvemo se tako , guramo ali je ona uporna da prodje...Ne znam ni sam koliko je ta borba trajala ali sam je na kraju odbio i nisam dozvolio da prodje pored mene. U sledećem trenutku , smrt se okreće ka meni i ćuteći me gleda. Ja očajnički želim da se probudim , da vrisnem pa da me neko probudi jer je puna spavaona vojnika i znam da je ovo san ali nikakav zvuk ne mogu da pustim iz sebe. Posle dugog mučenja ipak su me na kraju probudili jer sam vrištao. Jastuk je bio mokar...Kada sam došao kući , ispričao sam mojoj ujni taj san , jer ona ponekad tumači snove. Ona i moj ujak su živeli zajedno sa mojim , sada već počivšim, dedom u istoj kući. Te noći , rekla mi je ona , kada sam se ja borio sa demonom , moj deda je bio na samrti. Cele noći je buncao o nekoj borbi...Ali , što reče moja ujna , san je laža a Bog je istina....mada , ko zna...