Priča koja je dobila 2. mesto na forumu krstarice, na temu "Stari Sat."
Stari Sat
Kucati je zamorno. Naročito kada ti vreme odkucava. I na međi si između stvarnosti I magije. Ostajao je do kasno u noć, učio dosta o spiritualnim fenomenima, dok je prebacivao mnoge knjige na računar njegovog dede. Ničea je voleo, da bi kasnije, mnogo kasnije, usvojio veru, pravoslavnu, čitajući sa ekrana mobilnog telefona, učeći i naprosto uživajući pohođajući liturgije. Bradati popovi su bili strahotna pojava, naročito pri onim njihovim, jezivim proglasom “Iziđite, niko od oglašenih da ne ostane”.
Paralelno je pisao kritiku rok muzike. Kako-tako. Imao je jednog vodiča, dok nije jednog dana video znak.
Nije imao kadionicu, pa je palio tamjan u piksli. Jednog jutra dok je uživao u prvoj jutarnjoj kafi, video je ravnokraki krst, ocrtan u staklenom krajnjem stratištu svake cigarete. I trebao je da je odnese duhovniku. Dok seokrenuo, obrenuo, piksla je nestala, kao i njegova vera.
Kasnije, životni sat je zamenio stvarni, deda mu je preminuo, prijateljica-vodič se preselila, a dani su jurili ka zalasku večnog sunca, što nikad ne gasne, moj voljeni rode!
Malo toga može da stane u stih, a kamoli u priču. Negde je pročitao da ono što ne možemo izraziti rečima, stane u pesmu. A ono što ne stane u stih, postaje istorija.
Kajao se što neki od satova nije prisvojio. Jer, na kraju svih krajeva, vreme je sve. Od peščanih, do digitalnih “pametnih” satova. Od pećine-do pisaćeg stola. Od zaljubljenosti-do braka. I od interesovanja-do strastvene pasije. Stajao je ponosno, gledao ka istoku, i najzad se osećao ispunjeno.