Forum Beograd Jagodina Ćuprija Paraćin

Molim vas da se prijavite ili se registrujete.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i dužinom sesije
Napredna pretraga  

Vesti:

Samo za Registrovane članove je moguć pristup u kategoriji '' Ljubav & Sex & Lepotice''
Obavezno pročitajne uslove korišćenja Foruma ->
Uslovi Korišćenja

Autor Tema: ČESTITAM VIDOVDANSKU I SRPSKU SLAVU VIDOVDAN  (Pročitano 7681 puta)

0 Članovi i 1 gost pregledaju ovu temu.

anastasijab

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 14
ČESTITAM VIDOVDANSKU I SRPSKU SLAVU VIDOVDAN
« poslato: 30-06-2007, 13:40:17 »


Sa malim zakašnjenjem čestitam praznik i slavu
ČESTITAM VIDOVDANSKU I SRPSKU SLAVU VIDOVDAN

Pomaže Bog draga braćo i sestre. Vrlo sam prijatno iznenađena  vašom prezentacijom. Želim vam od Boga svako dobro i da Bog blagoslovi vaš trud oko upoznavanja sa našim svetinjama i religijom. Svako dobro od Boga vam želim i neka nas Bog sve pokriva i štiti od neprijatelja naših duša.

Svim članovima foruma i njihovim porodicama i prijateljima čestitam  vidovdansku i srpsku slavu Vidovdan.


Sveti knez Lazar i kosovski zavjet

www.svetigora.com/node/2172

VIDOVDANSKA LITURGIJA U MANASTIRU GRAČANICA

U četvrtak, 28. juna 2007. godine, na Vidovdan, Njegovo Preosveštenstvo Episkop raško-prizrenski G. Artemije će služiti Svetu Arhijerejsku Liturgiju u manastiru Gračanica. U nastavku, u 11 časova, biće služen parastos kosovskim junacima na Gazimestanu, gde će Nj.K.V. Prestolonaslednik Aleksandar II položiti venac i obratiti se prisutnima.

Po povratku u manastir Princeza Katarina će Srbima sa Kosova i Metohije uručiti donaciju, koja se sastoji od prehrambenih namirnica i odevnih predmeta, a zatim će Njegovo Preosveštenstvo Vladika raško–prizrenski G. Artemije uručiti priznanja ''Majka Jugovića'' majkama koje imaju više od četvoro dece.


SVETI KNEZ LAZAR - VIDOVDAN

Ovaj velikomučenik i ugodnik Božiji, knez Lazar rodio se 1329 godine u gradu Prilepu. Još kao dete bio je blage naravi, oštrouman i dobrodušan. Vaspitavan je u hrišćanskoj veri i pobožnosti. I kao takav od Boga dobi mnoge darove, koje umnoži, te tako darovit privuče na sebe pažnju careva i bi uzet na dvor cara Dušana, gde postade slavan i uvažavan od svih zbog svoje čestitosti, viteštva i pobožnosti. Oženi se carevom rođakom, Milicom, kćerkom kneza Vratka, koja je bila od loze Nemanjića. Godine 1353, bi mu dato dostojanstvo kneza. Blagočestivi gospodar Srpski, Lazar bio je veoma Hristoljubiv i tu svoju ljubav ispoljavao je prema Crkvi Božijoj. Njegova najveća briga je bila da izmiri Srpsku i Carigradsku Patrijaršiju. Kao izaslanika Carigradskom patrijarhu poslao je monaha Neaniju, da ga zamoli da sa Srba skine prokletstvo (anatemu), što bi i učinjeno. Borio se ovaj ugodnik Božiji protiv Turske najezde i u sukobu, koji se odigrao 15 juna (28. juna po novom kalendaru) 1389. godine protiv Turskog cara Murata bi posečen. Telo mu je preneto i sahranjeno u njegovoj zadužbini, manastiru Ravanici (kod Ćuprije), a zatim preneto u Ravanicu (Sremsku), odakle je 1942 godine preneto u Sabornu Crkvu u Beogradu. Sada se njegove svete i čudotvorne mošti nalaze u manastiru Ravanica kod Ćuprije, gde se dešavaju mnoga čudesa i isceljenja bolesnih i ubogih. Svima onima koji mu se sa iskrenom molitvom obrate on pomaže. Za vreme svog života obnovio je manastir Hilandar i Gornjak , podigao manastir Ravanicu i Lazaricu i mnoge druge crkve i manastire. S pravom možemo reći da Svetosavski svenarodni ideal i program: "Sve za Hrista - Hrista ni za šta" niko nije u potpunosti ostvario kao sveti car Lazar. On je to ostvario opredelivši se za carstvo nebesko i prinevši sebe za kosovsku žrtvu i sa sobom sav narod Srpski. Učinio je to iz čisto Jevanđelskih razloga što i sama pesma kaže:"Zemaljsko je za malena carstvo,a nebesko uvek i doveka".
Tropar (glas 3): Krasotu vozželjev slavi Božija, vo zemnjej tomu blagougodil jesi, i poručenij ti talant dobrje vozdjelav usugubil jesi, o njemže i podvizavsja do krove, otonjuduže i mzdu boljeznej tvojih jako mučenik prijal jesi ot Hrista Boga, jegože moli spastisja pojuščim tja Lazare.
 


VIDOVDANSKA ETIKA – OTAC JUSTIN POPOVIĆ

Nigde se paradoksi neba i zemlje nisu tako srdačno zagrlili kao u istoriji roda srpskoga. Zagrlili vidovdanskim zagljajem. Na današnji dan pre 550 godina, naša se narodna duša kroz kosovski podvig venčala sa ne-beskom pravdom. U ime celog naroda čestiti Knez se privoleo Carstvu nebeskom. I mi smo, jednom za svagda, izabrali nebesku pravdu za narodni ideal i postali njena dragovoljna žrtva. Od tada, dušom Srpstva postalo je: stradati za nebesku pravdu, i žrtvovati se za nju. Kosovski mučenici, na čelu sa čestitim Knezom, svojim svetim mučeništvom poveli su naš narod putem stradanja za nebesku pravdu. I vodili ga stolećima kroz sve bure i oluje naše potresne istorije. Svaki pravi sin roda našeg davao je ono što je najdragocenije na zemlji - život, radi onoga što je najdragocenije na nebu - radi pravde. A po sudu i po veri našeg naroda i njegovih svetih, vidovitih vođa, dragocenije i od najdragocenijeg na zemlji jeste nebeska pravda, jer na njoj i radi nje zemlja stoji i postoji; privolevši se nebeskom Carstvu, kosovski su mučenici žrtvovali sebe za nebesku pravdu, i time vezali zemlju sa nebom, osvetili zemlju nebom. Gde su pali, tu se zemlja pretvorila u nebo; a gde počivaju, tu je sveto mesto, jer su mučenici za božansku pravdu.
Nikada naša duša narodna nije bila tako vidovita kao na Vidovdan, pre 550 godina. Tog sudbonosnog dana, ona je kroz svetoga Kneza i njegove vitezove sagledala svu istinu neba i zemlje, i pravom cenom ocenila ze-maljsko i nebesko carstvo. O tome narodna pesma potresno kazuje i priča:


Poleteo soko tica siva,
Od svetinje od Jerusalima
I on nosi ticu lastavicu.
To ne bio soko tica siva,
Veće bio svetitelj Ilija:
On ne nosi tice lastavice,
Veće knjigu od Bogorodice,
Odnese je Knezu na Kosovo,
Spusti knjigu Caru na koleno,
Sama knjiga Caru besedila:
„CareLazo, čestito koleno!
Kome ćeš se privoleti carstvu?
Ili voliš carstvu nebeskome,
Ili voliš carstvu zemaljskome,
Sedlaj konje, priteži kolane,
Vitezovi, sablje pripasujte,
Pa u Turke juriš učinite,
Sva će turska izginuti vojska;
Ako l voliš carstvu nebeskome,
A ti sakroj na Kosovu crkvu,
Ne vodi joj temelj od mermera,
Već od čiste svile i skerleta,
Pa pričesti i naredi vojsku;
Sva će tvoja izginuti vojska,
Ti ćeš, Kneže, šnjome poginuti".
A kad care saslušao reči,
Misli care misli svakojake:
„Mili Bože, što ću i kako ću?
Da ili ću carstvu nebeskome?
Da ili ću carstvu zemaljskome?
Ako ću se privoleti carstvu,
Privoleti carstvu zemaljskome,
Zemaljsko je za malena carstvo,
A nebesko uvek i doveka ".
Car volede carstvu nebeskome,
A negoli carstvu zemaljskome.


Eto našeg narodnog evanđelja, eto evanđelja programa naše istorije: žrtvovali privremeno radi večnoga, zemaljsko radi nebeskoga. Ovo nije ništa drugo do naše, narodno izdanje Hristovog Evanđelja, jer je osnovni zakon Bogočovekovog Evanđelja ovo: „Ako li zrno pšenično ne padne u zemlju i ne umre, jedno ostane; ako li umre, mnogo roda rodi". Što važi za pojedinca, važi i za narod: ako ne umre za nebesku pravdu, ne može stvoriti velika, večna dela, niti će ući u Carstvo nebesko, gde večni život caruje i vlada. Kroz smrt za nebesku pravdu, ulazi se u pravu besmrtnost i božansku večnost. Vaskrsenja ne biva bez smrti, ali smrti za nebesku pravdu, nebesku istinu. Takvo je naše lazarevsko, naše vidovdansko, naše kosovsko evanđelje!
Zašto je sveti Knez pretpostavio nebesko Carstvo zemaljskome? Zato što nebesko Carstvo predstavlja i jeste Carstvo večnih božanskih vrednosti. Tu je sve besmrtno, božansko i večno: i pravda, i istina, i ljubav, i dobrota, i radost, i život. Tu nema ničeg ni zlog, ni grehovnog, ni smrtnog. Sve sama beskrajnost do beskrajnosti, i savršenstvo do savršenstva. Živeti radi večnih vrednosti nebeskog Carstva i umirati za njih jeste suština naše lazarevske, naše kosovske, naše narodne vere. Ta vera sintetizuje sve što je najuzvišenije, najbolje, najsvetije u svima svetovima. Za nju radosno ginu svi kosovski vitezovi, svi: od čestitoga Kneza do poslednjega sebra. Kada tužna carica Milica preklinje svoga dičnog brata Boška Jugovića da ne ide u boj na Kosovo već da ostane sa njom u Kruševcu, da bi imala brata od zakletve, on joj ovako odgovara:


„Idi, sestro, na bijelu kulu,
A ja ti se ne bih povratio,
Ni iz ruke krstaš barjak dao,
Da mi care pokloni Kruševac.
Da mi reče družina ostala,
Gle, strašljivca, Boška Jugovića,
On ne smede poći u Kosovo,
Za krst časni krvcu proljevati,
I za svoju vjeru umrijeti ".
A kada setna sestra svije ruke oko
vrata svog najmlađeg brata,
Vojina Ju-govića, preklinjući ga
da ostane sa njom u Kruševcu,
on joj ovako odvraća:
„Idi, sestro, na bijelu kulu,
Ne bih ti se junak povratio,
Ni careve jedeke pustio,
Da bih znao da bih poginuo,
Idem, sejo, u Kosovo ravno,
Za krst časni krvcu proljevati,
I za vjeru s braćom poginuti".
Kad besmrtni orao naše istorije,
 Miloš Obilić, brani sebe od klevete
 na Kosovskoj večeri, on ovako klikće:
„Vala tebi, slavni knez Lazare!
Vala tebe na tvojoj zdravici,
Na zdravici i na daru tvome;
Al ne vala na takvoj besedi,
Jer, tako me vjera ne ubila,
Ja nevjera nikad nisam bio,
Nit sam bio, nit ću kad biti,
Nego sutra mislim na Kosovo
Za rišćansku veru poginuti...
Sutra jeste lepi Vidov danak,
Vidjećemo u polju Kosovu
Ko je vjera, ko li je nevjera!"


No, intimni razlog zbog koga se čestiti Knez privoleo nebeskom Carstvu, nadahnuto nam kazuju starostavne knjige pravoslavne. Molitve u vidovdanskoj Službi svetome Knezu najpotpunije nam daju lik svete duše njegove. Po njima, sveti Knez je „sačuvao zapovesti Božije na zemlji"; bio je „blag, krotak, ukrašen nezlobivošću, istinom i pravdom", bio je „oko slepima, noga hromima, potpora starima". Jednom rečju, bio je oličenje svih evanđelskih vrlina. Zato se i opredelio za nebesko Carstvo, jer svaka evanđelska vrlina povuče malo duše u nebeski svet, dok je sve skupa sasvim ne prevuku. Živeći evanđelskim životom, sveti Knez nije mogao ne izabrati evanđelsku smrt, ne privoleti se carstvu nebeskom. Njegovo mučeništvo za Hrista prirodna je posledica njegovog života u Hristu. Što važi za njega, važi u većoj ili manjoj meri i za sve kosovske vitezove.
Ali, otkuda njima ovakva vidovdanska etika, ovakvo vidovdansko evanđelje? Otkuda? Od rodonačelnika svega velikog, svega uzvišenog, svega najboljeg, svega besmrtnog u našem narodu: od Svetoga Save! On je otac vidovdanske etike, on je pisac vidovdanskog evanđelja. Knez Lazar je na Kosovu izabrao i za sebe i za narod isto što je, davno pre njega, Sveti Sava bio izabrao u Hilandaru za sebe i za narod. Šta je izabrao? Hrista Boga i Njegovo Evanđelje. I narod je radosno išao za svojim svetim vođama: kroz zemaljsko hitao nebesnom, kroz prolazno neprolaznom, kroz smrtno besmrtnom. I tako ostvarivao osnovnu evanđelsku istinu: zemaljsko osvetiti nebeskim, vremeno večnim, ljudsko Božijim. Jer je Sveti Sava sav u tome: Hristom Bogom osvetiti i prosvetiti sve narodno: i državu, i prosvetu, i poljoprivredu, i zanatstvo, i umetnost, i filosofiju. Po njemu, narod postoji da bi se osvetio i prosvetio večnom istinom Hristovom i večnim životom. Bez toga - narod bez večne vrednosti; bez toga - narod je povorka hodajućih leševa. Ginući za krst časni i veru hrišćansku, kosovski vitezovi su najočiglednije pokazali da je naš narod neustrašiv nosilac i branilac svetosavskog evanđelja.

Da nije Svetog Save ne bi bilo ni Svetoga Kneza. Da nije Svetog Save, ne bi bilo veličanstvene kosovske drame. Ne treba se zavaravati: svojim prvosvešteničkim i državničkim genijem, Sveti Sava je sudbinski predodredio dramu naše istorije. Ni kosovska etika ni narodna etika ne mogu se shvatiti ni objasniti bez Svetoga Save. Sveti Sava se ne samo odrekao zemaljskog i privoleo nebesnom Carstvu, nego je i celom našem narodu udahnuo evanđelske sile da tako postupa u svim sudbonosnim ča-sovima svoje istorije. Dokaz tog: Kosovo! Nema sumnje, sve što je veliko i sudbonosno u našoj istoriji dolazi od Sv. Save, posredno ili neposredno. Tako i Kosovo, kao svekoliko stradanje naroda našeg za Hristovu veru i nebesko Carstvo na trnovitim putevima njegove paćeničke istorije. Ako ostanemo verni logici činjenica u našoj istoriji, moramo reći: Sveti Sava je više nego sudbina naše istorije; on je njena glavna suđenica. Odmah za njim - Sveti Kosovski Knez. Dva lika najviše vladaju našom istorijom: Sveti Sava i Sveti Lazar. Oni su u svemu i na svemu što je bitno naše.

Naša nemanjićka država počela je svetiteljima, a završila se - mučenicima. Takav je zakon evanđelskog života; nebeska se pravda mora sve-titeljski i mučenički odstradavati. Na tom paradoksu stoji večna pravda Božija u ovom našem malenom ljudskom svetu. Treba postradati za nebesku pravdu da bi se večno živelo u nebeskom Carstvu. To je evanđelska antinomija naše svetosavske, naše vidovdanske etike. To je regulativna ideja naše istorije. Čim ona oslabi, mi tonemo u sebičnost, u samoživost, u bezdušnost. Samo vernost svetosavskom, vidovdanskom evanđelju čuva našu narodnu dušu od truleži i raspadanja u sitnicama i prolaznostima. Bez vidovdanske etike, naš bi se narod udavio u živom pesku evropskog relativizma, i njegovog rođenog brata - nihilizma, i zajedničkog im oca - ateizma, i praoca - materijalizma. Samo blagi Hristos proširuje misli ljudske i produbljuje osećanja ljudska do čovečanske ljubavi i sveopšteg bratstva. Na ovoj planeti ima mesta za sve narode samo kada se čovečanstvo posmatra sa nebeskih, sa svetosavskih, sa lazarevskih visina. Desi li se da koji narod sebičnost proglasi za svoje vrhovno božanstvo, on se pretvara u ljudoždersku mašinu, koja najzad samu sebe uništava. Jer, Bog na čudesan način vodi narode. On učini da narod veliki po broju, no sebičan po duši, proguta slona a zadavi se od komarca. Zemlja živi nebom - to je osnovni fizički zakon. Čak i za život jedne travčice potrebni su sunce, mesec, zvezde i sva nebesa. A za život čoveka, potrebno je sve to, i još nešto nesravnjeno više: Bog! Jer, čovek živi Bogom. Čovek i jeste čovek - Bogom! To je osnovni zakon ljudskog života. Ljudi i jesu viša bića, a ne bedne infuzorije (trepljari), samo kada žive Bogom i nebeskom pravdom. To je vrhovni zakon naše svetosavske i vidovdanske etike.


A danas?

Danas je pet stotina pedeseti Vidovdan. Sa visoke kosovske osmatračnice vrši se smotra nad celokupnom istorijom našom od Kosova do danas. Vrše je Sveti Sava i Sveti Kosovski Knez. Sve što je ušlo u našu istoriju kao sastavni deo njen, oni mere nepogrešnom merom - merom vidovdanskog evanđelja i vidovdanske etike.
Ako je prosveta, nije li ispunjena duhom vidovdanskog evanđelja, i vidovdanske etike, oni je odbacuju, jer nije nebeska, nije istinska prosveta.
Ako je filosofija, nije li zadojena vidovdanskom, nebeskom mudrošću, oni je ne primaju, jer je kao slana voda, a slanom se vodom žeđ ne gasi.
Ako je nauka, nije li prožeta smirenom istinom vidovdanskog evanđelja, oni je se odriču, jer dušu narodnu truje gordošću i bezverjem.
Ako je etika, nije li do jedne duše sa vidovdanskom nebeskom etikom, oni je se gnušaju, jer čoveka pretvara u skota.
Ako je vera, nije li zasnovana na vidovdanskom evanđelju, oni je ne priznaju, jer ne vodi u nebesno Carstvo.
Ako je umetnost, nije li poneta vidovdanskim zanosom, oni je odbacuju, jer nije kosovski stvaralačka i evanđelski korisna.
Ako je kultura, nije li građena vidovdanskom etikom, oni je ne primaju, jer je otrov za narodnu dušu, otrov koji truje sve što je besmrtno i večno, sve što dušu mami u gornje svetove, u Carstvo nebesno.
Postoji samo jedna provera za sve što je istinski naše: to je vidovdansko evanđelje i vidovdanska etika. Jesi li učitelj, ti si zaista narodni učitelj ako si veran vidovdanskom evanđelju i odan vidovdanskoj etici. Jesi li sveštenik, ti si zaista narodni sveštenik ako si oličenje vidovdanskog evanđelja i vidovdanske etike. Jesi li vojskovođa, ti si zaista narodni vojskovođa ako se neprekidno žrtvuješ za vidovdansko evanđelje i vidovdansku etiku. Jesi li činovnik, ti si zaista narodni činovnik ako se u svom radu rukovodiš načelima vidovdanskog evanđelja i vidovdanske etike. Jesi li zanatlija, ti si zaista narodni zanatlija ako zanat svoj obavljaš po pravdi vidovdanskog evanđelja i vidovdanske etike. Jesi li vladika, ti si zaista narodni vladika ako sobom predstavljaš živo vidovdansko evanđelje i živu vidovdansku etiku. Jesi li državnik, ti si zaista narodni državnik ako te u svim poslovima tvojim rukovode večna načela vidovdanskog evanđelja i vidovdanske etike. Bez ovog evanđelja i ove etike, niti je sveštenik pravi sveštenik, niti učitelj pravi učitelj, niti državnik pravi državnik, niti vojskovođa pravi vojskovođa. Niti vladika pravi vladika. Što je telo bez duše, to je naš čovek bez vidovdanskog evanđelja i vidovdanske etike. Ono što našeg čoveka i naš narod čini velikim i pred Bogom i pred ostalim narodima jeste ovo jedno, samo ovo jedno: vidovdansko evanđelje i vidovdanska etika.


SVETI KNEZ LAZAR I VIDOVDAN
...KAO ANALOGIJA SRPSKOG NARODA SA DREVNOM HRIŠĆANSKOM CRKVOM


Za neke osobe, naročito ako nisu srpskog porekla, bitka na Kosovu polju je samo jedna od hiljade bitaka zabeleženih u istoriji a Vidovdan, dan kada se bitka odigrala, a knez Lazar samo feudalni vladar koji je predvodio srpsku vojsku i izgubio život u borbi sa Turcima. Ovo je, stvarno, činjenična istina o knezu Lazaru, Vidovdanu i bitci na Kosovu polju. Medjutim, ova činjenična istina nije cela istina o knezu Lazaru, Kosovu i Vidovdanu. Sama istorija ne može objasniti stvarnost i značaj Kosova i Vidovdana i njihovog neizbrisivog uticaja na nacionalnu svest Srba. Same činjenice ne mogu objasniti zašto se bitka na Kosovu, utisnuta i u pojedinačnu i u nacionalnu svest Srba proslavlja svake godine već šest stotina godina, a druge bitke koje su Srbi vodili su zaboravljene i ne proslavljaju se. “Činjenična istina” nema odgovora zašto je Vidovdan uključen u srpski nacionalni i verski kalendar kao verski i nacionalni praznik i zašto je kosovska etika postala stalno nasledje svih srpskih generacija do dana današnjeg.
Duhovna a ne istorijska perspektiva i tumačenje Vidovdana i Kosova ima više izgleda da pruži objašnjenje tajne Kosova i Vidovdana. Ona se može naći u tekstovima srpske srednjevekovne književnosti koja se odnosi na kult kneza Lazara i kosovskih mučenika, a tako isto u narodnim epskim pesmama iz kosovskog ciklusa. Srednjevekovni autori liturgijskih i hagiografskih dela o bitci na Kosovu polju, o knezu Lazaru i Vidovdanu, kao i anonimni tvorci narodnih epskih pesama na istu temu, shvatili su i ukazali na to da bitka na Kosovu nije bila samo jedna od mnogih bitaka, već bitka koja je odredila zauvek mesto srpskog naroda u svetskoj istoriji.
Slični ili čak istovetni pogledi i ideje izložene su i u srednjevekovnoj srpskoj književnosti i u narodnoj epskoj poeziji u kojima su knez Lazar i drama kosovskog boja predmet opisa. Obzirom na to da su, crkvene pesme uključene u Službu kneza Lazara, koja je napisana samo tri do pet godina posle kosovskog boja, kao i u život svetoga Kneza Lazara i Slovo knezu Lazaru iz istog perioda, napisane mnogo pre epskih pesama iz kosovskog ciklusa, opravdano je zaključiti da su se elementi hristološke i sotirološke drame koje nalazimo i u verskoj i u epskoj književnosti o knezu Lazaru i Kosovu najpre pojavili u verskoj književnosti. Ona je shvatila i opisala kosovski boj ne samo u istorijskim terminima, već i u nadistorijskom, metafizičkom, sotirološkom i eshatološkom takodje. Knez Lazar i njegovi ratnici žrtvuju živote ne samo u odbrani “zlatne slobode” srpskoga naroda, već i u odbrani “časnoga krsta”, to jest hrišćanstva. Očevidno, modeli za kneza Lazara i kosovske mučenike su sam Hristos i mučenici rane hrišćanske crkve. Prema tome, ključ za razumevanje suštine kosovskog boja i Vidovdana, ne nalazi se toliko mnogo u istorijskim dokumentima koliko u jevandjelju i u istoriji rane hrišćanske crkve.
Gledanje na kneza Lazara, Kosovo i Vidovdan kao na analogiju sa Hristom, njegovom dramom i mučeništvom hrišćana najranije hrišćanske crkve, prisutno je i u narodnoj epskoj poeziji, ali ono se najpre javlja i jasno je izloženo u Slovu knezu Lazaru, koje je napisao Danilo III (+1396). Ovaj autor, srpski jerarh i pisac, prepoznao je u drami Kosova i Vidovdana sličnost drami Hrista i ranih hrišćanskih mučenika. Danilo je bio prvi koji je shvatio i izložio višu istinu o knezu Lazaru, Kosovu i Vidovdanu, uzdižući ih sa običnog istorijskog nivoa na metafizički i duhovni nivo. Danilo III i narodne epske pesme iz kosovskog ciklusa, zajedno sa Svetim pismom i istorijom rane hrišćanske crkve, a ne samo istorijski dokumenti mogu da nam pomognu da shvatimo da su hristolikost i mučeništvo za Hrista suština Kosova i Vidovdana i pravo značenje kosovskog i vidovdanskog zaveta ostavljenog zauvek srpskom narodu. Može se čak reći da književni sastavi Danila III i narodne epske pesme nisu samo književni dokumenti koji sadrže izveštaj o knezu Lazaru i kosovskom boju, već su ustvari opšta deklaracija srpskog naroda u kojoj ukazuje na svoju sličnost sa dramom Hrista i mučeništvom prvih hrišćana.
Prikazivanje kneza Lazara kao hristolike ličnosti je veoma istaknuto i u Slovu knezu Lazaru i u narodnim epskim pesmama kosovskog ciklusa. Hristos, gospodar vaseljene, žrtvovao je sebe za spasenje čovečanstva. Sledeći njegov primer, Lazar, vladar jedne nacije, takodje žrtvuje sebe radi dobra svoga naroda i u odbrani hrišćanstva.

Kao što se detinjstvo Isusa Hrista ne opisuje u detaljima u Svetom pismu, tako je isto detinjstvo kneza Lazara jedva pomenuto u srednjevekovnoj književnosti, a uopšte se ne spominje u narodnim epskim pesmama. U kratkoj, sinaksarnoj biografiji kneza Lazara kratko je napomenuto da je “ rastao posle rodjenja i snažio se Duhom Svetim i činio je velika dela”. Ovo je očevidno slobodno parafraziranje rečenice iz Svetoga pisma koja se odnosi na Hrista: “A Isus napredovaše u premudrosti i rastu i u milosti kod Boga i ljudi” (Jevandjelje sv. Luke 2:52). Treba takodje napomenuti da se ova fraza često javlja u raznim varijantama u hagiografiji raznih svetitelja.
Pre odlaska u misiju izbavljanja čovečanstva, Isusa Hrista je kušao njegov i ljudski neprijatelj satana (Jevandjelje sv. Mateja 4:1-11). Kada Ga je kušao po treći put, satana Ga “odvede na goru vrlo visoku, i pokaza mu sva carstva ovoga svijeta i slavu njihovu; i reče mu: sve ovo daću tebi ako padneš i pokloniš mi se. Tada reče njemu Isus: idi od mene, sotono: jer stoji napisano: Gospodu Bogu svojemu poklanjaj se i njemu jedinome služi. Tada ostavi ga djavo, i gle, andjeli pristupiše i služahu mu” (Jevandjelje sv. Mateja 4:8-11).

U trećoj pesmi drugog kanona u službi knezu Lazaru i kosovskim mučenicima, nalazi se napomena da je kneza Lazara kušao djavo: “Onaj koji je izgovorio hulu protivu Svemogućeg, kada je video tvoje vrline, o Lazare, pokušao je da te opljačka pomoću prevarnih laži”.

U Svetom pismu, za Hrsita se kaže da je bio dobar istinski pastir. U Jevandjelju sv. Jovana, glava 10, stihovi 14‡15, Isus Hristos je rekao za samoga sebe: “Ja sam pastir dobri i znam svoje, i moje mene znaju. Kao što mene zna otac i ja znam oca; i dušu svoju polažem za ovce”. U nekoliko pesama u Službi kneza Lazara, za njega se kaže da je bio dobar pastir, budni pastir, pastir postavljen Hristom, istinski pastir, a ne najamnik, “dobar pastir koji je položio dušu svoju za narod Božiji”. U zapisu na stubu na Kosovu, tekst koji se pripisuje Lazarevom sinu Stefanu Lazareviću, napisano je, pored ostaloga, da je knez Lazar “kao dobar pastir i vodja vodio mudro razumne jaganjce da sretnu hrabro svoj kraj za Hrista i prime mučenički venac i postanu učesnici nebske slave.”
U Slovu knezu Lazaru koje je napisao Danilo III, autor se obraća Lazaru ovim rečima: “Ti si naš pastir koji si dobro napasao stado koje ti je poverio Hristos,” a zatim: “Hrani stado koje ti je povereno, napasaj ga,” što je bliska parafraza Jevandjelja sv. Jovana 21:16 gde Hristos kaže apostolu Petru: “Pasi ovce moje.” U Slovu knezu Lazaru, Danilo III se ovako obraća Lazaru: “Ti si dobar pastir koji je dušu svoju položio za nas,” stvarajući na taj način analogiju izmedju kneza Lazara i Hrista koji je za sebe rekao: “Ja sam pastir dobri; pastir dobri dušu svoju polaže za ovce” (Jevandjelje sv. Jovana 10:11).

Hristova pobeda nad neprijateljem Boga i ljudi je postignuta Njegovim dobrovoljnim prihvatanjem stradanja i smrti koji su vodili u slavno vaskrsenje. Prihvatanje stradanja i smrti je bilo teško čak i za Hrista. On je svoju odluku doneo u Getsemanskom vrtu, ali pre nego što je doneo odluku i prihvatio stradanje i smrt, Hristos se dva puta ovako molio: “Oče moj, ako je moguće da me mimoidje čaša ova, ali opet ne kako ja hoću nego kako ti” (Jevandjelje sv. Jovana 26:39 i 26:42).
Knez Laza je takodje imao svoj Getsemanski vrt. I on je morao da učini izuzetno težak izbor koji će imati posledica ne samo za njega lično, već za celokupan srpski narod. U narodnoj epskoj poeziji ta dilema je izražena rečima kneza Lazara: “Bože mili i Bože jedini, kome ću se privoleti carstvu?” Izbor je bio izmedju zemaljskog i nebeskog carstva, odnosno izmedju sramne predaje da bi se život sačuvao i junačke ali beznadežne borbe. Lazar je izabrao “carstvo nebesko”. Njegov izbor je isti kao i Hristov: stradanje i smrt koji vode u večnu slavu. Njegov izbor je i u saglasnosti sa izborom hrišćanskih mučenika, zasnovanom na Hristovim rečima: “Jer kakva je korist čovjeku ako sav svijet dobije a duši svojoj naudi? Ili kakav će otkup dati čovjek za svoju dušu?” (Jevandjelje sv. Mateja 16:26) A to je upravo suština i vidovdanske kosvske filosofije i neprekidna filosofija srpskog naroda kroz celu njegovu istoriju.
Pre odlaska na stradanje i smrt na krstu, Isus Hristos je obavio tajnu večeru sa svojim apostolima (sv. Matej 26:17-25; sv. Marko 14:12-21; sv. Luka 22:7-23; sv. Jovan 13:1-30). Tom prilikom On je ustanovio svetu tajnu pričešća (sv. Matej 26:26‡30; sv. Marko 14:22-26; sv. Luka 22:14-20; Prva poslanica Korinćanima 11:23-25) i predskazao da će ga jedan od njegovih apostola izdati i predati (Matej 26:21; Luka 22:21; sv. Jovan 13:21).

Scena i situacija slična Hristovoj tajnoj večeri su opisane i u narodnoj epskoj poeziji i u srpskoj srednjevekovnoj književnosti. U ovoj poslednjoj, nije izričito rečeno da je knez Lazar pred boj na Kosovu obavio večeru sa svojim plemićima. Medjutim, u “Slovu” Danila III stoji: “Kada je čestiti i mnogohvaljeni Lazar video svirepu najezdu ovog drskog i oholog stvorenja, on se najpre iz dubine svoga srca pomolio Bogu da mu pomogne, a onda je ovaj čovek poslao po svoje plemiće, feudalne gospodare, i vojvode, i vojnike, kako plemenitog tako i prostog roda, pozivajući ih da dodju u njegovo mesto; a kada su došli, on im je rekao o bezbrojnim snagama neprijatelja”.

Kao što su Hristovi apostili primili sveto pričešće na tajnoj večeri, tako isto su to učinili i kosovski ratnici. U narodnoj epskoj pesmi Propast carstva srpskog je napisano da je knez Lazar pozvao dvanaest episkopa koji su dali sveto pričešće kosovskim ratnicima. U Danilovom Slovu takodje je pomenuto da, kada je Pricc Lazar održao govor svojim ratnicima, oni su svi trkom otišli i primili sveto pričešće moleći se: “Gospode, u ruke Tvoje predajemo duše svoje”.
Asocijacija kosovskih ratnika sa Hristom se ovde postiže primanjem svetog pričešća a i kroz njihovu molitvu Bogu, koja je skoro istovetna sa poslednjim rečima Hristovim na krstu: “i povikavši Isus iza glasa reče: Oče! u ruke tvoje predajem duh svoj. I rekavši ovo izdahnu” (sv.Luka 23:46).

Što se tiče analogije izmedju Hristovog predskazivanja da će ga jedan od njegovih apostola izdati i predati i predskazivanja kneza Lazara da će ga jedan od njegovih plemića izdati, jedina aluzija u srednjevekovnoj srpskoj literaturi se nalazi u biografiji kneza Lazara, koju je napisao David, autor sa kraja četrnaestog i početka petnaestog veka, gde piše: “A na kraju bitke - ne znam tačno šta da kažem o tome ‡ da li je on bio izdan od jednog od svojih ljubimaca ili, naprotiv, zbog kazne Božije koja mu je poslata, on (Bajazit, M. M.) ga je uhvatio i posle mnogo mučenja on lično (Bajazit, M. M.) otseče njegovu časnu i pobožnu glavu”.

U narodnoj epskoj poeziji knez Lazareva poslednja ili tajna večera je opisana u pesmi “Kneževa večera”. Slično Hristu, Lazar je predskazao da će ga jedan od najbliskijih saradnika izdati. Medjutim, dok je Isus Hristos tačno znao svoga izdajnika, Judu Iskariotskog, knez Lazar je pogrešno i nepravedno optužio Miloša Obilića iako je, bar po narodnoj poeziji, izdajnik bio Vuk Branković.
Istorijski, možda uopšte nije niko izdao kneza Lazara. U najranijim epskim pesmama iz kosovskog ciklusa nije bilo pomena o izdaji, a pogotovu se nije spominjao Vuk Branković kao izdajnik. Tek u šenaestom veku se motiv izdaje pojavio u narodnoj epskoj poeziji i Vuk Branković je označen kao izdajnik. Iz narodne epske poezije motiv izdaje i ličnost izdajnika su preuzeti i ponavljani u nekim svetovnim i istorijskim delima. Tako, na primer, Mavro Orbini u svojoj knjizi, Kraljevstvo Slovena, objavljenoj 1601 godine, napominje:” Medjutim, Lazarev zet Vuk Branković je pobegao sa skoro svim svojim ljudima, jer je, kako neki kažu, imao tajni dogovor sa Muratom da izda svog tasta (što je i učinio) da bi se dograbio njegovih imanja."[1]
Razni izvori navode razne, manje više verovatne razloge za Vukovu izdaju. Ne treba ipak gubiti iz vida mogućnost da je narodni pesnik uneo motiv izdaje i označio Vuka Brankovića kao izdajnika da bi na taj način stvorio analogiju izmedju Hrista i kneza Lazara. Osim toga, moguće je da je ponos autora srpskih episkih pesama i njihovih recitatora zahtevao da nadju neko opravdanje za poraz srpske vojske na Kosovu i pored hrabrosti srpskih ratnika.
Pre svoga stradanja i smrti na krstu, Isus Hristos je pripremio svoje apostole za krizu koja će uslediti i tešio ih u dugom govoru pribeleženom u Jevandjelju sv. Jovana 10:1‡21; 12:27‡50; 13:21‡38; 14:1‡31; 15:1‡27; i 16:1‡33.

U Danilovom Slovu postoji očevidna paralela ovom činu i govoru Isusa Hrista. Pre kosovske bitke, knez Lazar okuplja svoje plemiće i vojnike i obaveštava ih o predstojećem napadu neprijatelja. On ih podstiče da se žrtvuju za svoju otadzbinu Hrista radi.

Dugačkog govora kneza Lazara njegovim plemićima i vojnicima nema u narodnoj epskoj poeziji. Medjutim, Kraljevstvo Slovena Mavra Orbinija sadrži vrlo dug govor kneza Lazara njegovim ratnicima. Iako postoje izvesne sličnosti izmedju govora kneza Lazara u Danilovom Slovu i Orbinijevom Kraljevstvu Slovena, postoje i znatne razlike. Na prvom mestu, Lazarev govor je, prema Orbiniju, bio izazvan nevoljnošću nekih od njegovih ratnika da se odupru turskom nadiranju. Orbini tvrdi da su se “neki od komandanata bojali za ishod stvari (bitke, M. M.) i kazali su da oni ne vide mogućnost spasenja. Oni su pokušali da ubede i druge da je najbolji izlaz da se izbegne bitka i položi oružje, predajući se tako neprijatelju.[2]

Dok je gvor kneza Lazara kako je prikazan u Slovu izrečen na miran i prijatan način, njegov govor kod Orbinija je ljutit i optužujući kako po tonu tako i po sadržini. Štaviše, u govoru kneza Lazara, kako ga iznosi Orbini, argumenti koje upotrebljava knez Lazar da ubedi svoje ratnike da se bore protivu Turaka ističu patriotizam, a ne hrišćansko mučeništvo.

U narodnoj epskoj poeziji, smrt kneza Lazara je samo pomenuta, ali nije oopisana u detaljima. Ustvari, sa više detalja je opisana smrt nekih od ratnika kneza Lazara, kao, na primer, Jugovića, Ivana Kosančića, Milana Toplice, Stevana Musića, nego što je opisana smrt kneza Lazara.

Što se tiče verske književnosti, smrt kneza Lazara je opisana sa više detalja, dok je smrt njegovih ratnika samo pomenuta, ne imenujući pojedinačne ratnike.
Smrt kneza Lazara napominje smrt Isusa Hrista samo utoliko što je i on žrtvovao sebe za druge. Autor kratke biografije kneza Lazara pruža ovaj opis smrti kneza Lazara: “Ovaj divni čovek i sveti knez Lazar je takodje bio opkoljen velikom gomilom Agarjana (Turaka, M. M.) koji su ga zarobili i, zajedno sa mnogo njegovih plemića, on je bio odveden kao ovca na zaklanje i njegova sveta glava i (glave, M. M.) njegovih mnogih velikaša su bile odsečene 15. (dana, M. M.) meseca juna. On je bio sledbenik Hrista koji je krv svoju za njega prolio.”

Fraza “odveden kao ovca na zaklanje” je delimičan navod iz knjige proroka Isaije 53:7. Ta fraza se redovno izgovara prilikom obavljanja proskomidije, a proroštvo se odnosi na Hrista i Njegovu žrtvu. Unoseći ovaj citat u opis smrti kneza Lazara, autor je očevidno pokušao da stvori asocijaciju izmedju smrti Hristove i smrti kneza Lazara.
U stvarnim detaljima smrt kneza Lazara ima više sličnosti sa smrću mnogih hrišćanskih mučenika kažnjenih odsecanjem glave. Ima sličnosti i sa smrću apostola Pavla, a naročito sa smrću svetoga Jovana Krstitelja, čija je glava odsečena po ličnom naredjenju kralja Iroda (sv. Marko 6:27)

U narodnoj epskoj poeziji samo je rečeno da je glava kneza Lazara odsečena, ali se ne navodi niti ime osobe koja je pogubljenje naredila, niti izvršioca presude. U verskoj književnosti, kao i u nekim svetovnim izvorima, tvrdi se da je sin ubijenog sultana Murata, Bajazit, koji je postao turski sultan po smrti svoga oca, ili naredio pogubljenje kneza Lazara ili ga lično pogubio. Tako u jednom od najranijih dokumenata, datiranom 27. juni, 1389. godine (po julijanskom kalendaru, M. M.) u kome se pominje kosovska bitka, koji je pisao ruski djakon Ignjatije iz Carigrada, navodi se izričito da je Bajazit lično odsekao glavu kneza Lazara.

Stefan Lazarević, sin kneza Lazara, u zapisu koji se nalazi na Kosovskom stubu, napisao je ove reči: “Veliki knez Lazar, plemeniti mučenik, bio je uhvaćen rukama bezbožnih Agarjana (Turaka, M. M.) i primio je hrabro kraj svojih stradanja i postao mučenik za Hrista, jer niko drugi, o predragi moji, ne odseče mu glavu već sama ruka tog ubice, sina Muratovog.”

Već je pomenuto da David, autor sa kraja četrnaestog i početka petnaestog veka, tvrdi u njegovoj biografiji kneza Lazara da ga je Bajazit lično pogubio.
Najzad, Klavio Rej Gonzales, Španac, napisao je 1406 godine: “Murat je bio izvanredan vitez; bio je ubijen probijanjem koplja koje je probilo njegove grudi a izašlo je na ledja; onda je Ilderim-Bajazit osvetio svoga ubijenog oca time što je ubio svojom rukom u boju kneza Lazara”. [3]

Postoje mnogi detalji u opisu kosovskog boja i u narodnim epskim pesmama, ali naročito u srednjevekovnim verskim književnim delima, gde se sugerira da je ova bitka izmedju Srba i Turaka bila ustvari mikrokozmički odraz makrokozmičke, apokaliptične bitke izmedju Boga i njegovog neprijatelja satane.

Slika bitke kako je opisana u Danilovom Slovu je zaista stravična i prikazuje istinsku apokaliptičnu atmosferu: “I šta se dogodilo? Čula se zveka i neka neopisiva gromoglasna galama; ljudi su jaukali, konji su njihali, oružje je zvecalo, strele su letele zamračujući sunce, vatreni gromovi su grmeli, zemlja je stenjala glasno, vazduh je odjekivao treskom i obavijao sve kao tamna magla.”

Sličan opis kosovske bitke se nalazi u kratkoj biografiji kneza Lazara: “Za vreme te bitke i borbe čula se takva buka i grmljavina da se bojište treslo, i toliko mnogo krvi je teklo da se tragovi konjskih kopita nisu mogli videti i bilo je bezbrojnih leševa.”

Užas i strahota kosovske bitke, koji podvlače njen apokaliptički vid i dimenziju, opisani su takodje u u nekoliko narodnih epskih pesama iz kosovskog ciklusa.
Apokaliptički vid i dimenzija kosovske bitke su naročito snažno sugerirani u srpskoj srednjevekovnoj književnosti time što se Murat poistovećuje sa satanom. Tako se u tekstu natpisa na kosovskom stubu nalaze i ove reči: “I tako, jednodušno je velika masa (ratnika, M. M.) sa njihovim dobrim i velikim gospodarem (knezom Lazarom, M. M.), hrabrom dušom i beskompromisno čvrstih u njihovoj veri, jurila protivu neprijatelja i protivu samoga zmaja, velikog neprijatelja i vladara nezasitog ada, Murata.”
Metafore kao što su zmaj, zver, veliki protivnik, vladar ada, kojima se naziva satana uobičajene su u hrišćanskoj verskoj književnosti. Upotrebom tih metafora u odnosu na Murata ovaj se poistovećuje sa satanom.

U Slovu koje je napisao Danilo III, Murat se takodje poistovećuje sa djavolom u sledećem pasusu: “Zavidljivi, djavo, onaj koji je svojevoljno napustio Najmudrijega, svoga Boga i Stvoritelja, razjaren, počeo je da se bori protivu nas da bi ubijao svirepo sve one koji žive u Hristu i u časnoj čestitosti, on koji je glava Ismailćana, on kome je ime Murat.”
Drugi navodi koji poistovećuju Murata i djavola i napominju apokaliptičku dimenziju kosovske bitke, nalaze se u delu monaha koji je pisao u vremenu 1390‡1393, koga \ordje Sp. Radojičić identifikuje kao Ravaničanin II. U biografskim podacima o knezu Lazaru ovaj Ravaničanin piše: “Kažem da je on (Murat, M. M.) bio tako ljutito razdražen protivu čestitog i hristoljubivog kneza Lazara da je bio nalik na onoga koji je nameravao da postavi presto na oblacima da bi bio jednak Svemogućem.”
Isti autor piše da knez Lazar, radi svoje otadzbine “nije hteo, dok je živ, da dozvoli prokletom i oholom i svirepom zveru da uništi razumno stado koje si mu Ti poverio, o Reči Božija”, nego je rekao “neka se radije moja krv prolije nego da postanem saveznik i da se poklonim pred prokletim i gadnim Agarjanskim krvopijom.”
U kratkoj biografiji kneza Lazara, autor objašnjava da je knez Lazar odlučio da se suprotstavi neprijatelju zato što je “zver, ričući kao lav, dolazio da proždere stado Hristovo i sasvim razori naše carstvo”. Slična tvrdnja se nalazi u jednoj crkvenoj pesmi u Službi za kneza Lazara i kosovske mučenike: “Pošto si bio vodja Hristovoga stada u vreme najezde zvera, nisi se poneo kao najamnik, već kao dobar pastir.”
Dok je Murat poistovećen sa satanom, a njegovi ratnici sa slugama satane, knez Lazar i kosovski ratnici su poistovećeni sa Hristovim ratnicima i hrišćanskim mučenicima jer su dali život ne samo u odbrani svoje zemlje, nego i za “časni krst” i svoju veru.

Ovde da napomenem da polaganje svog života za druge može biti elemenat mučeništva, ali to samo po sebi ne sačinjava hrišćansko mučeništvo. Glava osobina hrišćanskog mučeništva jeste davanje života za Hrista, njegovo jevandjelje, za hrišćanstvo. A kosovski ratnici su, prema narodnoj pesmi i srednjevekovnoj književnosti dali živote ne samo u odbrani svoje zemlje, već i vere i krsta, odnosno Hrista i hrišćanstva. Na taj način, oni se izjednačuju sa hrišćanskim mučenicima.
Prva tri veka postojanja hrišćanstva bila su period neiskazanog stradanja hrišćana ali, u isto vreme, i najveće slave Crkve. Mučeništvo je bilo najistaknutija crta rane hrišćanske crkve. Apostoli i hiljade hrišćana, potpuno odani Hristu, bili su spremni da radije umru nego da se odreknu Hrista i hrišćanstva, a tako isto i kosovski ratnici. Ovo je jasno ukazano u narodnoj epskoj poeziji, a još jasnije u srpskoj srednjevekovnoj verskoj književnosti.

U pesmi Kneževa večera Miloš Obilić izjavljuje da će idućeg dana umreti na Kosovu za hrišćansku veru. U pesmi Car Lazar i carica Milica, Milica preklinje svoje devetoro braće, jednog za drugim, da ostanu sa njom a da ne idu u kosovski boj. Njen brat Vojin Jugović joj odgovara da ide u boj na Kosovo polje da prolije krv svoju i da zajedno sa svojom braćom umre za krst časni. Drugi brat, Boško Jugović joj takodje odgovara da ide u boj da prolije krv svoju za krst časni i da umre za veru svoju. U pesmi Stevan Musić glavni junak u pesmi, Stevan, takodje izjavljuje da ide u boj na Kosovu radi najsvetijeg imena Isusovog.
Poistovećavanje kneza Lazara i kosovskih ratnika sa hrišćanskim mučenicima, još je očevidnije u srednjevekovnoj verskoj književnosti. U Danilovom Slovu knez Lazar poziva svoje ratnike: “Da budemo sada spremni da prihvatimo brzu smrt mučenika, da smatramo sebe ratnicima Hrista i mučenicima za časnu stvar i da upišemo imena svoja u knjigu života.”

Analogija izmedju kneza Lazara i njegovih ratnika i hrišćanskih mučenika je prisutna u knez Lazarevom obraćanju kosovskim ratnicima:"Mi, O, družino i vojnici, uzimamo na sebe zadatak ranih Hristovih ratnika da bismo se kroz Njega proslavili.”
Nepokolebiva odanost kneza Lazara i kosovskih ratnika Hristu, koja nije ništa manja od odanosti koju su Mu pokazali apostoli i rani hrišćanski mučenici, ogleda se i u sledećim rečima Kneza Lazara: “Ali ako mačevi, ili rane, ili čak tama smrti nas zadesi, o prijatelji, prihvatimo je mirno za Hrista”, kao i u oduševljenom odgovoru kosovskih ratnika: “Moramo se boriti protivu Ismailćana, braćo, makar mačevi posekli naše glave, makar njihova koplja probola naše grudi, makar nam smrt uzela živote, moramo biti ovaj boj protivu neprijatelja.” Ove reči su eho izjave apostola Pavla, koji je takodje bio mučenik. On pita: “Ko će nas rastaviti od ljubavi Božije? Nevolja li ili tuga? ili gonjenje? ili glad? ili golotinja? ili strah? ili mač?” (Rimljanima 8:35). Na to pitanje apostol Pavle odgovara: “ Jer znam jamačno da ni smrt, ni život, ni andjeli, ni poglavarstva, ni sile, ni sadašnje, ni buduće, ni visina, ni dubina, ni druga kakva tvar ne može nas razdvojiti od ljubavi Božije, koja je u Hristu Isusu Gospodu našem” (Rimljanima 8:38‡39).
Kada knez Lazar kaže svojim ratnicima,"bolje nam je izgubiti glavu nego živeti u sramoti,” (Slovo) ili svojoj supruzi Milici,” časna smrt je bila bolja za mene od života u sramoti,” njegove reči podsećaju na reči apostola Petra, takodje hrišćanskog mučenika, koji veli “no ako i stradate pravde radi, blaženi ste” (Prva poslanica apostola Petra 3:14), kao i na njegovu izjavu “jer je bolje, ako hoće volja Božija, da stradate dobro čineći, nego li zlo čineći” (Prva poslanica apostola Petra 3:17).

Kada se knez Lazar obraća kosovskim ratnicima i kaže im: “Ne poštedimo tela svoja u bitci, da bismo primili slavne vence od Onoga koji sudi sva dela, jer stradanje radja slavu i herojska dela vode ka miru,” njegove reči su eho biblijskog pasusa u kome apostol Pavle preklinje Rimljane: “Molim vas, dakle, braćo, milosti Božije radi, da date tjelesa svoja u žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu; to da bude vaše duhovno bogomoljsgvo” (Rimljanima 12:1). One takodje podsećaju na reči svetoga Jovana Bogoslova kojima proglašava u Otkrovenju: “I čuh glas s neba gdje mi govori: napiši: blago mrtvima koji umiru u Gospodu od sad. Da, govori Duh, da počinu od trudova svojijeh; jer djela njihova idu za njima” (Otkrovenje 14:13).

Knez Lazarevo izbiranje “carstva nebeskog”, je takodje i izbor kosovskih ratnika. Oni nisu primorani da prihvate mučeništvo, već ga prihvataju dobrovoljno. Slično mučenicima rane hrišćanske crkve, njihova ljubav za Hrista, kao i za njihovu otadzbinu, navodi ih da prime mučeništvo. Osim toga, u Danilovom Slovu, gde oni odgovaraju Lazaru: “Daj da umremo da bismo zauvek živeli,” oni ponavljaju životno gledište hrišćanskih mučenika izneto na nekoliko mesta u Svetome Pismu. Apostol Pavle hrabri Rimljane, “jer s njim stradamo da se s njim i proslavimo” (Rimljanima 8:17), i uverava Timoteja: “Istinita je riječ: ako s njim umrijesmo, to ćemo s njim i oživljeti. Ako trpimo, s njim ćemo i carovati. Ako se odrečemo, i on će se nas odreći” (Druga poslanica Timoteju 2:11‡12. vidi i 4:13).
Prihvatajući mučeništvo i smrt, knez Lazar i kosovski ratnici su, kao i prvi hrišćanski mučenici, dali prednost duhovnom nad telesnim i zemaljskim i večnom nad privremenim i prolaznim. U jednoj crkvenoj pesmi u Službi knezu Lazaru stoji: “Tražeći buduću slavu, vi ste se odrekli zemaljske” a u drugoj,"izmenili ste zemaljsku slavu za nebesku”. Ta ista misao je izrečena u narodnoj epskoj pesmi kao deo Lazarevog razmišljanja kome carstvu da se privoli: “Zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvek i do veka”.

U svom sudu o knezu Lazaru i kosovskim ratnicima, pesnik u narodnoj epskoj pesmi kaže: “Sve je sveto i čestito bilo i milome Bogu pristupačno”. Slično tome, Stefan Lazarević, Lazarev sin, ispisuje na Kosovskom stubu: “Bili su dobri ljudi, hrabri ljudi, ljudi od reči i dela, koji blistaju kao zvezde, i kao što je zemlja ukrašena cvećem, oni su u zlato odeveni i ukrašeni dragim kamenjem.”
Hrišćanski mučenici su ponos i slava hrišćanske crkve. Knez Lazar i kosovski mučenici su ponos i slava srpskoga naroda i Srpske pravoslavne crkve. Osim toga, dok je sveti Sava priveo Srbe Hristu, knez Lazar je učvrstio vezu izmedji Hrista i Srba i učinio je večnom. Zbog toga nije se čuditi da Srbi, čija je cela istorija mučenička, poistovećuju sebe sa kosovskim mučenicima i kroz njih sa mučenicima najranije hrišćanske crkve.

protojerej-stavrofor dr Mateja Matejić.
(5. novembra 1989. godine)

JEDNA ZEMLjA, A DVA GOSPODARA

Car Murate u Kosovo pade,
Kako pade, sitnu knjigu piše,
Te je šalje ka Kruševcu gradu,
Na koljeno srpskom knez Lazaru:
"Oj, Lazare, od Srbije glavo!
Nit je bilo, niti može biti:
Jedna zemlja, a dva gospodara,
Jedna raja, dva harača daje;
Carovati oba ne možemo,
Već mi pošlji ključe i harače,
Zlatne ključe od svojih gradova.


GOVOR KNEŽEV UOČI BITKE

Niko još nije prokleo to polje
gde su nam kosidbu kosovi spremili,
evo ja ga proklinjem pre no što ga ugledah
i niko to ne čuje, u samoći zborim.

Mnogo se bunara u kneževini otvara noćas
da posečene glave junaka sutra
u bistrinu veka vekova prime.
I vuk je kroz kobi pitom postao,
a trave u podrumima mog dvora
podivljale podižu kamen.

Sa zemljom me rastaju,
uzvišenosti u ljute skutove sam izgnan.
No vojske i mnoštva za poraze znaju,
u samoći ja samo pobedu imam da biram.
Mogu li skupiti reke rajske
da optočim narod svoj
oklopom vode večne?
Zalud me carem zovu
kad mi velike moći nisu date!
Drveću bih zaveštao svoje mošti
da se razlistaju i plodne postanu
sudbinom stabala.
No čas ni brdo preobraženja
nisu još stigli,
kolo je mučenja u meni s obrtanjem
počelo.

Sutra, sutra tek, iza sedam bregova
prići ću dvorima obećanim,
sirotište je tamo za sirote
čiju povorku vodim evo za ruku kroz noć.



 

Stranica je napravljena za 0.128 sekundi sa 21 upita.