ТАРАМасив планине Таре налази се у западној Србији, у северозападном делу оивичен дубоким кањоном реке Дрине, док му се огранци спуштају ка креманској долини и долини реке Ђетиње, где се ослања на огранке Златибора. Подручје планине Таре сачињава најзападнију скупину из групе Старовлашких планина и, у ширем смислу, састоји се од три подеоне целине, донекле издвојене речним долинама, превојима или седлима.
"Митровац на Тари Дечије летовалиште зими"
Тара у ужем смислу – Равна Тара – део масива са Калуђерским барама и кречњачком висоравни између следећих река: Дрина , Рача , Коњска река , Бели Рзав и Дервента (врх Збориште 1.544 метара надморске висине).
Црни врх – између суве границе Србије и Босне те између села Заовине и Растиште. У вези је са Равном Таром на превоју Чемериште, а са Звездом на седлу Предов Крст (врх Козији Рид 1.591 метара надморске висине).
Звијезда – у троуглу између села Растиште и Јагоштица и кањонског дела Дрине (врх Велики крај 1.444 метара надморске висине).
Са овим деловима јединствено физичко-географско подручје сачињава и Велики Столац (1.675 метара надморске висине) који је у Босни и истовремено највиши врх читавог подручја.
На основу дугогодишњих проучавања и истраживања овог подручја, а ради заштите изузетних природних вредности које оно поседује Скупштина Србије је 1981 god. посебним Законом подручје Таре прогласила за Национални парк.
Планина Тара је познато и традиционално летње и зимско рекреативно подручје. Повољни климатски услови, велики број сунчаних дана, средња висина око 1000 метра надморске висине.
Испод северних падина Таре лежи варошица Бајина Башта.
Планину Тару су проучавали многи научници. Први је био Јосиф Панчић. Познати планинар Др Куно Видрић, који је препешачио скоро све важније планине Европе, је навише времена провео на Тари обележавајући планинарске стазе и прикупљајући грађу за више књига о овој прелепој планини.
Тара-поглед са бране ђурићиZAŠTIĆENE BILJNE VRSTE
Pančićeva omorika
Panciceva omorika je endemo-reliktna vrsta naših krajeva, potomak iskonskih vrsta koje su u Evropi za vreme tercijara pre ledenog doba pokrivale velike prostore i povezivale evropske vrste četinara sa vrstama koje danas žive u severoistocnoj Aziji i na severozapadu Severne Amerike.
Zahvaljujuci posebnim uslovima na Balkanskom poluostrvu, omorika je mogla da se održi do danas, kao predstavnik izumrle vegetacije.
Naziv Pančićeva omorika dobila je po istaknutom jugoslovenskom velikanu prirodnih nauka, Josifu Pančiću, koji je najzaslužniji za otkrice omorike.
Pančićeva omorika kao reliktni biser autohtonih šumskih vrsta drveca Srbije, predstavljala je i dalje predstavlja predmet interesovanja svetskih istraživaca ne samo zbog njene izuzetne lepote već i zbog njenih bioloških i drugih osobina.
Omorika zahvata uski areal u srednjem toku reke Drine, gde se javlja na vrlo strmim, kamenitim obroncima.
Kao pravi stanovnik stenjaka, svojim uskim habitusom i vitkim stablom ukrašava litice Tare i predstavlja u prirodno-naucnom smislu jednu od najvažnijih vrsta drveca u Evropi.
Kao drvo omorika dostiže visinu do 30 pa cak i 40 metara, a u precniku debljine je 60 m. Ima pravo i vitko stablo sa piramidalnom krošnjom.
Omorika raste na vrlo stenovitim i siromašnim terenima . Sem na krecnjaku raste i na drugim tipovima zemljišta. Razvija se podjednako dobro na suvim i mocvarnim zemljištima, podnosi mraz, kao i suva leta.
Biljne zajednice Pančićeve omorike javljaju se na veoma razlicitim tipovima zemljišta.
Šume omorike i smrce su uglavnom rasprostranjene na krecnjaku i to vecinom na velikim nagibima i to najčešce na hladnijoj ekspoziciji.. Pored smrče omorika može da opstaje sa jelom, belim i crnim borom i bukvom.
Omorika je glavna odlika kako flore tako i vegetacije planine Tare.
Panciceva omorika je najinteresantniji endemoreliktni predstavnik Tare, kojoj je na ovom planinskom masivu, od tercijera pa sve do danas, bio obezbeden kontinuitet postojanja. Ova vrsta i njena staništa postala su predmet nacionalnog ponosa, ali i predmet interesovanja citave svetske naucne javnosti.
U sastav flore ulazi 1013 determinisanih vrsta. Usled povoljnih ekoloških uslova mnoge od njih predstavljaju prirodne vrednosti kao što su:
Centaura Derventana, derventanski razlicak izuzetno atraktivna biljna vrsta sa ljubičastim cvetom čije je prirodno nalazište u klisuri Dervente u kanjonu Drine.Spada u endemičnu vrstu.
Jeremičak je takode endemicna vrsta, opojnog mirisa, stavljena pod zaštitu države. Moguće ga je pronaci u svim borovim zajednicama, crnog, belog bore i crnjuši i to najčešće na lokalitetima Kaludjerske Bare, Miloševac, Gavran, Brus, Pasak i dr. On je tercijarni relikt.
Zelenika (božikovina) zimzeleni žbun ili do 10 m nisko drvo mediteranskog i atlanskog rasprostranjenja. Moguce ga je naci na prelazima izmedu potiske subalpske klime od 850 do 900 m nadmorske visine na severoistocnoj strani masiva Tara. Takode tercijarni relikt zakonom zašticena vrsta.
Žuta lincura vrlo retka gotovo iscrpljena vrsta na ovom podrucju. Kao omiljeni narodni lek masovno je vaden koren tako da je blizu potpunog išcezavanja zbog cega je stavljen pod strogu žastitu. Ima je na lokalitetima Miloševac, Zborište, Gavran, Dikava, Đurdevo brdo.
Velika plava lincura je takode vrlo retka i sada je ima samo na višim istaknutim krečnjackim stenacima. Ima je na svim sastojinama smrce i jele i to na Mitrovcu, Baturi i Zvezdi. Takode zakonom zaštićena vrsta.
Paprat rebraca veoma redak relikt. Ima je u bukovim šumama strmih padina Tare.
Crna cemerika je vrlo retka a na Tari se nalazi na Zvezdi, Dugom dolu, Stocu.
Tisa hiljadu godisnje drvo cija pojedinacna i retka stabla dosezu i do 25 m. Predstavlja antropološki endem. Moye se naci u kanjonskim nepristupacnim mestime Grlca (Nevesinjski potok), Brusnice, Džanici, Kanjon Belog Rzava. Zbog svojih karakteristika zakonom zaštićena.
Šume prašumskog tipa - u nekim delovima kanjona nalaze se nepristupacna mesta gde covek nije mogao da eksploatiše drvece i one su iskonski takve i ne menjaju se.
Reliktne zajednice oraha koji je iskonski živeo i ostatak je istorijske prošlosti. Može se naci na likalitetima Kanjon Race, Derventa, Aluški potok. Polidominantna yajednica Crveni potok i svi kanjoni.
Na obroncima šuma zastupljeno je preko 250 jestivih i 3 otrovne pečurke (zelena pupavka).
ISTORIJSKE ZNAMENITOSTI
Područje Nacionalnog parka Tara, zbog vodenih tokova i drugih prirodnih pogodnosti oduvek je bilo privlačno za život, o čemu govore mnogi lokaliteti i ostaci materijalne kulture iz najstarijih vremena.
Iz feudalnog perioda na području Nacionalnog parka Tara postoje ostaci gradina u Jagoštici i Zaovinama. Očuvani ostaci mogu se videti u Solotuši. Solotuški grad nalazi se na steni iznad Solotuške reke, na uzdužnom grebenu zvanom Kulina. Slični i u mnogo manjoj meri sačuvani ostaci, nalaze se na teritoriji šireg područja: Pilici, Rogacici i u Staparima iz doba Nemanjića.
Nekoliko lokaliteta starih grobalja iz srednjeg veka koja se u narodu najčešće nazivaju grčkim, rimskim ili latinskim, stavljeni su pod zaštitu mada se generalno može reći da su oštećeni i nedovoljno istraženi. To su nekropole u Rastištu, Zaovinama i Perućcu.
Naročito znacajan istorijski spomenik koji spada u zaštićene objekte kulturnih dobara, je manastir Rača koji datira iz XVIII veka. Manastir je podigao kralj Dragutin.To potvrđuje narodna tradicija kao i podaci u tronoškom i pećkom letopisu.Kaluđeri manastira Rače, posebno posle obnove Pećke patrijaršije, razvijaju veoma živ kulturno-prosvetni rad u cilju umnožavanja crkvenih knjiga, poznat kao prepisivačka škola.U toku Drugog svetskog rata u njemu je skrivano Miroslavljevo jevanđelje,delo izuzetne kulturološke vrednosti.
Sekulići