Forum Beograd Jagodina Ćuprija Paraćin

Razne zanimljive teme => Književnost - Umetnost - Kultura => Temu započeo: MaNi 11-07-2013, 00:05:30

Naslov: GORAN TADIC-ljubavna poezija
Poruka od: MaNi 11-07-2013, 00:05:30
Goran Tadić, kantautor, kompozitor i pesnik iz Novog Sada ( Vojvodina, Srbija) bavi se umetnošću iz sasvim sebičnog razloga - da bi imao šta da DOŽIVI.
Zbirka „Satenski stihovi“, objavljena u maju 2011. godine u Novom Sadu, sadrži sto ljubavnih pesama.
Zbirka „Oprosti mi stihove“, objavljena u septembru 2012. godine u Novom Sadu, nastavak je „Satenskih stihova“ i takođe sadrži sto ljubavnih pesama.
Zbirka „ Duša u mekom povezu“ , objavljena je u julu 2013.godine u Novom Sadu i  sadrži  sto ljubavnih pesama.

Kako nastane pesma?

Misliš da je teško stihove pisati?

To je samo otisak duše na papiru.

Možeš ga gužvati, paliti, brisati,

al' ne možeš sprečiti strasti da naviru.



Moraš sebi krv isisati,

kožu izvrnuti, to boli, dabome.

Pa, da li je teško pesmu napisati?

Nije teško, kad imaš kome.
Naslov: GORAN TADIC-Kada te ugledam
Poruka od: MaNi 11-07-2013, 00:27:03
Kada te ugledam

Kada te ugledam, pogledom odvezujem nevidljivi čvor na pertli,
obraze stisnem ramenima
i dugme na košulji pokušam da smestim pod nokte,
kao dete, postidjeno pred razredom, zbog nepostojeće krivice.
Strepim da ćeš prestati da glumiš da me ne primećuješ,
da ću morati da kažem da sam dobro,
prećutkujući da zgužvam većinu dana, po kojima pišem sebe.

Dva meseca ne videh mesec,
da ga pitam vidi li kroz roletne da ti neko cipelu izuva
i tvoje malo stopalo prima na dlan,
pa ga čuva, kao malo vode i celiva, kao sluga.
Postoji li neko ko će ti dahom uvračati trepavicu, stisnutu prstima,
dok želju zamišljaš?
Ako postoji, šta on to ima što nemam ja?
Ima tebe i mora umeti da te ima.
Jedino tako ću osetiti krivicu što umem da mi nedostaješ
i prestaću da prepoznajem tvoj lik u talogu kafe,
u kom otisak prsta obećava ostvarenje želje, samo ako je ne kažem.
Bojim se da ćeš prestati da glumiš da me ne primećuješ,
a onda neću izdržati da ne izgovorim
koliko želim da te poljubim ispod lančića.

Kada te ugledam, poželim da te zamolim
da na Miholjdan, kad budeš slavila sebe,
prospeš čašu kupinovog vina preko ramena,
da imam čime, na Lazarevu subotu,
kad budeš dovoljno daleko,
ispucale usne da pokvasim,
dok budem ljubio tragove tvojih stopa.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Uzdah
Poruka od: MaNi 11-07-2013, 00:31:31
Uzdah

Tačno znam kada me tvoje misli zapostave.
Zadesi me neko zlo, nevolja, loši ljudi.
Pitam se tada da li te neka briga obuzela
i odvukla misli od mene, pa nema ko da me čuva.
Ne umem sam
i više se uzdam u tvoju brigu za mene,
nego u svoju snagu.
Nju čuvam da mogu da te branim
od sila sa kojima mogu da se nosim
i koje smeju samo na mene,
na tebe nikako.
I kad bi stigle do tebe, ne mogu ti ništa,
jer su ih moje grudi oslabile.
Nije mi žao što, oštećen, teško dišem,
jer znam da će me tvoje misli zakrpiti,
da ću moći da te uzdahnem,
to je dovoljno da prikupim snagu
za borbu sa onima što ne smeju blizu tebe.

Ne znam kako se vazduh natopi tobom,
pa moj uzdah na tebe miriše.
Odjednom je tesno u mojim grudima, al' ne dam te lako.
Lagano te ispuštam, da mi što duže usne golicaš.

Ponekad uzdahnem, ne znajući da si to ti.
Prepoznam te tek kada mi srce pomeriš.
Nasmešim se, znam da je namerno,
jer želiš da me podsetiš da sam živ.
Promeškoljiš se, raširiš ruke
kao da meriš koliko ima mesta
od srca do najbliže praznine.
Napraviš piruetu i uhvatiš zalet
za odlazak iz mene.
Pokušam usnama da te zadržim,
ali ne uspevam, jača si.
Samo si svratila da me podsetiš na mene
i ostaviš poruku, koju ne razumem.
Možda svaki put kada te uzdahnem.
upiješ nešto toplo iz mene,
nešto od čega nemam koristi,
a tebi ugreje dušu?
Umem da postavim pitanje,
na koje pametniji od mene nemaju odgovor.
Moje misli su znakovi pitanja,
kidaju meso tim kukama,
čekaju odgovor koji se krije u tvojim mislima,
koje me ponekad zapostave,
pa me zadesi neko zlo, nevolja, ili loši ljudi.
Ima ih.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Moglo je
Poruka od: MaNi 11-07-2013, 00:35:48
Moglo je

Moglo je da ne bude na prvi pogled,
mogli smo se voleti, pa prestati,
moglo je bez duše,
bez reči, bez radosti,
bez nadmetanja ko koga više voli,
bez zbunjenosti kako je sve to moguće.
Mogli smo biti ljubavnici,
supružnici,
roditelji.
Moglo je bez tvog frtalja i moje polovine veka,
bez ljubavi u prirodnoj veličini,
moglo je bez nas.
Mogla si da ne budeš moje malo, pirgavo pile,
moglo je da bar nekad neko od nas ne misli na nas.
Moglo je da ne volim sve tvoje i ne voliš sve moje,
moglo je da te ne oslobodim,
i da me oslobodiš.
Moglo je, ali nije.
Moglo bi bez očekivanja da ćemo se sresti,
moglo bi da ne boli,
moglo bi da ne sumnjaš u nas,
moglo bi bez unutrašnjeg krvarenja,
bez svetlucavog pirsinga u oku,
bez samoubistva tobom.
Moglo bi da ne pričam sa tobom, bez tebe,
da žalim sve što sam želeo,
da te neko voli više od mene
moglo bi da ne znam gde mi je duša,
moglo bi biti na poslednji pogled.
Moglo bi, ali neće.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Ovo ZATO nema svoje ZAŠTO
Poruka od: MaNi 11-07-2013, 00:41:25
Ovo ZATO nema svoje ZAŠTO

Zato što mogu da umrem kad hoću,
al’ neću dok te ne zagrlim.
Zato što nikom ne bi bila ovoliko moja.
Zato što imam jastuk viška, tanjir viška,
višak dana, višak noći, a ni jedan život.
Zato što bez tebe ni u ništa ne verujem.
Zato što je bez tebe moje srce k’o kuća
(ne veliko, već prazno).
Zato što neću da ponavljam ono što odavno znaš.
Dobro, još jednom, al’ zapamti, jednom za uvek:
zato što te volim.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Prepusti se
Poruka od: MaNi 11-07-2013, 00:43:53
Prepusti se

Sve će to, mila moja, neko, umesto mene,
doreći, dopisati, domilovati, doljubiti.
Prepusti se, ne varaj ga uspomenom na mene.
Ne dopusti da ti draže od njegovih reči i milovanja,
budu moje neizgovorene reči i izostali dodiri.
Ne dopusti da te moji propušteni poljupci prate kao kletva.
Prepusti se mudrijim rečima, nežnijem milovanju,
vrelijim poljupcima i ako ne budu takvi.
Jednom ćeš morati da se prepustiš
i nadoknadiš ono što si sa mnom propustila.
Zavoli ga i nemoj da kriješ to od njega,
jer će zauvek sve ostati nedorečeno,
nedopisano, nedomilovano i nedoljubljeno.
Ne smeš dopustiti da prođeš kao ja.
Zaboravi, mila moja, ima ko da pamti.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Piše mi se nešto nežno
Poruka od: MaNi 11-07-2013, 00:46:41
Piše mi se nešto nežno

Piše mi se nešto nežno, kao kad mi obrazom dotakneš usne
i šapneš: "Pričaj, umeš sa rečima...", pa te poslušam,
jer mi se čini da dišeš svaku moju reč
i da ćeš ostati bez daha, ako ćutim.
Na brzinu smislim bajku o nama, a ti pitaš:"Do kraja života?".
Naravno, kažem, dok mi grudima golicaš vrhove prstiju.
 
Piše mi se nešto nežno, kao kad mi šapneš odakle si,
al' nikom da ne kažem.
Zakunem se da ću tajnu odneti u grob, a ti se ljutiš što tako govorim
i tražiš da obećam da neću umreti prvi.
 
Piše mi se nešto nežno, kao kad ramenom dotakneš moj dlan,
pa želim da ti pregrizem bretele
i dozvolim tvojim mladežima da mi budu na vrh jezika,
kao ne mogu da se setim kako se zovu,
a ja sam im imena dao.
 
Čita mi se nešto nežno, kao kad čitam sa tvog dlana
da ćeš se udati za pesnika,
imati puno dece i u pedesetoj ostati udovica.
Skineš zamagljene naočare
i tada pročitam, mada razmazan,
zavet da ne smem umreti prvi.
 
Čita mi se nešto nežno, kao kad u tami čitam poeziju,
pisanu Brajevim pismom po tvojoj koži.
To te golica, a ja kažem: "Izdrži, sad će najlepši deo"...
 
Piše mi se nešto nežno, a ne umem bez tebe.
Razmazujem mastilo, gužvam hartiju
i svako slovo zvuči kao psovka,
jer ne znam koje nebo da molim
da ne prizna obećanje
da neću umreti prvi.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Nije to ono...
Poruka od: MaNi 11-07-2013, 00:54:04
Nije to ono...

Nije to ono kad čuješ tužnu pesmu,
pa pustiš suzu, ako niko ne gleda,
pa te, kao, prođe, a znaš da ne prolazi,
već se pritaji, šćućuri u tupom delu tebe,
do neke druge zasede tužne pesme,
al’ šmrcneš, razmažeš tugu po trepavicama,
udahneš bilo šta, samo da nije ono što te guši
i brže-bolje zavoliš ptice i cveće,
jer nešto moraš da voliš,
samo da prođe to što te nespremnog zateklo.
 
Nije to ono kad pada kiša, pa si tužan, jer kiša tuzi služi,
pa se na nju žališ, kao da će sva muka prestati kad ona prestane.
 
Nije to ono kad te brzo prođe,
pa se hvališ da si super, kakav si bio,
pa hrabriš mrgude da se nasmeše, jer život je lep:
“evo, vidi mene, šta mi fali, trgni se, čoveče”...
Kao, odjednom umeš sa životom.
 
Nije to ono kad ti se čini da nikom ne trebaš,
a tebi bi dobro došao bilo ko.
 
Nije to ono kada je jesen.
 
Nije to ono kada ti presedne rođendan, jer ga je neko,
zbog koga si imao volju da ga dočekaš, zaboravio.
 
Nije to ono kad ne možeš da dočekaš da prođe današnji dan.
 
Nije to ono kada si siguran da život nema smisla.
 
Nije to ono kada te grize savest
zbog nečega što ti je odavno oprošteno.
 
Nije to ono kad ne znaš šta ti je.
 
Nije to ono kad misliš da si umro zbog neuzvraćene ljubavi.
 
Nije to ono što se deli sa alkoholom, mrzovoljom,
isključenim telefonom i blejanjem u isključen TV,
pa kad ti dosadi da se dosađuješ, dosađuješ drugima,
ne dopuštajući da budu onakvi kakav si do maločas bio.
 
Nije to ono kada ti potonu sve lađe.
 
Nije to ono kad nešto treba da prođe, ne znaš šta,
pa će se nešto desiti, ne znaš šta.
 
Ovo je nešto drugo.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Zažmuri
Poruka od: MaNi 11-07-2013, 00:56:49
Zažmuri

Zažmuri. Izvan tebe nema ničeg tako lepog, kao u tebi.
Samo zažmuri i želi... sve ostalo je moja želja da ti ispunim želju...
Nauči da želiš tako da ti se čini da neću umeti da je ispunim,
pa da se iznenadiš kad shvatiš da moraš želeti više da bi me sustigla...
Ponekad proviri, da proveriš jesam li stvaran,
nasmeši se što si šašava, pa si posumnjala.
Zažmuri. Nije mi mesto pod tvojim kapcima,
već na tvojoj koži, jer pod njom je postalo tesno.
Zažmuri. Ja sam tu da osetim šta vidiš dok žmuriš,
da prepišem iz tebe i zapišem po tebi stihove iz sebe,
inspirisane mojom željom da ti želju ispunim.
Lepa si, ali lepša si kada želiš da budemo lepi,
pa se pore otvore, da kroz moje iz tvojih, u tvoje kroz moje
prođe ovaj trenutak večnosti, podešen da kasni jedan svetlosni bljesak,
taman toliko, koliko je potrebno da progledaš dok žmuriš.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Treba mi nešto tvoje
Poruka od: MaNi 12-07-2013, 17:22:55
Treba mi nešto tvoje

Treba mi nešto tvoje, pod jastuk da stavim,
ne bih li te i noću sanjao,
pa biram kamenčiće,
u nadi da si neki od njih gazila.
Jastuk bude mekši, žuljaju jedino misli.
Umotavam vetrove u jaknu.
Treperim kao vetruška,
pri pomisli da te neki od njih milovao
i da će prepisati šaru sa tvojih usana na moje,
jer moje pesme pišeš ti.
Uzmeš mi pesmu iz usta, kad ćutiš.
Zanemim, a strah me tišine,
koja podseća da me nema otkad te nema.
Pokušavam da ti pripišem neke reči,
pa da ih zapišem i da se ponosim njima.
Daj mi reč da ćeš mi dati reč,
a ja ću od nje napraviti čaroliju u grudima,
tvojim i mojim.
Rekla si da to umem,
dok si govorila.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Poslednja
Poruka od: MaNi 13-07-2013, 00:19:29
Poslednja

Starim, a nije svaki starac mudrac.
Kakvo razočarenje.
Mrštimo se Bog i ja, jedan na drugog,
nezadovoljni učinkom.
Vrhovima prstiju čitam žvrljotine sudbine po svom licu,
rezbariju, koja bi u nečem plemenitom
mogla biti umetničko delo.
Zanimljivo štivo, neopterećeno božjim zakonima.
Zanimljivo, ali beskorisno i meni neshvatljivo.

I kad slediš putokaze lutaš,
jer onaj što postavlja znakove,
ne zna kud si naumio.
Glupaviji za čitav svoj život, saplićeš se,
ne primećujući razliku
između kamena mudrosti i kamena ludosti.
Tražiš put izvan puta, iza znaka,
biraš kamen za epitaf sa svojim imenom
i  žuriš, kao da će kamenje biti razgrabljeno.
Na kraju ti pripadne bezimeni, pod kojim umoran zaspiš,
bez odgovora na pitanje da li si trebao slediti znakove.

Mada rođen star, teško prihvatam starost.
Strah me da neću umeti da napravim igračku
od, naizgled, bezvrednih stvari,
da neću umeti da izgovorim reč
od, naizgled, bezvrednih misli,
da neću umeti da umem.
Izgubiću sutra, izgubiću danas,
ostaće sećanje, a sećanja me strah,
jer svega sam se prvi setio.
I ovog danas i onog sutra.
Od juče ništa nije ostalo,
jer sve sam trošio, više nego što je pristojno,
čak sam i svete mrve ljubavi prve
istresao iz džepa, vadeći maramicu
da obrišem isceđene uspomene
na kasnije, posnije ljubavi.
I tebe sam se prvi setio.
Trebala si mi da me ulepšaš,
da se u mojim satenskim stihovima prepoznaš,
da me naučiš da se smejem,
da prohodam...

Da prohodam, ne da poletim.

Žurili smo da se zaljubimo,
a ljubav ne traži dobrovoljce.
Jednostrano proglasi nemir,
kad joj dosadi da miruje, ili  ratuje.
Naoruža slabe samopouzdanjem,
uveri ih da je kucnuo čas za sveti nemir
i da su baš oni izabrani i posebni.
Mi, praznoverni, praznoglavi veterani,
pohrlimo u prve redove,
ne žaleći da u tom nemiru
damo i svoj život.
Ljubav, ti, ja –Trojni pakt,Trojstvo,
Trozubac.

Iskustvo je razumu dostavljalo podatke
o našem kretanju, ciljevima, strategiji,
pokušalo da dešifruje nežnosti
i  uništi naše nemirne rezerve.
Posustajući pred nadmoćnim protivnikom,
razum, kukavički, posegne za tajnim oružjem, pitanjem –
Šta će biti kad nastane mir?

Stario sam,
a ti si zaplesala u mojim grudima, postala najlepši deo mene
i moju monodramu  pretvorila u mjuzikl, bez reprize.
Ti mladež, ja bora,
nesvesni svoje zasluge i krivice
što sam ti, ovako smežuran, dodirnuo dušu.

Ljubavi slavnih ljubavnika nisu veće od naše,
ali  nas nema ko da opeva,
ni da oplakuje našu izgubljenu posebnost.
Uostalom, sve dobre pesme odavno su napisane,
a suze lije svako za sebe.....

Starim i što mi je koža veća,
više za tebe pod njom mesta ima.
Još uvek zbog tvog horoskopa kupujem novine, u nadi da zvezde,
kad ne mogu ja, brinu da ne nazebeš i spokojno zaspiš.
Ko će, ako neće one, da te čuva od  poganih
i da ne dopusti da te ljubi gori od mene?

Starim. Bojim se druge smrti, koja mi sleduje kad me zaboraviš.
Na prvu, koja me snašla kad si otišla, polako se navikavam
Tesko je kad moras da umes da umres, a nemas od koga da naucis.
Kad srce trne i misli pocrne, izgoris, paleci slike u glavi.
Pepeo pepelu...
Gde pepela ima vatre je bilo.

I ti ces ostariti.
Poverovaces Bogu, zahvaliti sto ti decu nije dirao
i moliti da to ni ubuduce ne cini.
Kad budes kupovala svece, jednu za zive, drugu za mrtve,
ako ti, umesto kusura, daju jos jednu, nameni je meni i nemoj je paliti.
Istopice se kada je usnama prineses.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Do neba
Poruka od: MaNi 14-07-2013, 00:51:36
Do neba

Moje nebo nije daleko.
Na granici između doživljenog i nepoznatog
krilati carinici pretresaju moje presmrtne ostatke,
proveravajući verodostojnost tvog potpisa na mojoj duši.
Ne umem da te opišem.
Ponekad te u vetru zapišem
i čekam da se prepoznaš,
da se nasmeješ, ili naljutiš,
kao ja, kada mi kažu da treba da nađem nekog,
a znaju da imam tebe.
Zar da mi bude draže nečije sve
od tog malo, što imam od tebe?
Prolaznik sam, kao svi drugi.
Zatežem svoj jedini krstić na goblenu života,
ne znajući u šta više da ne verujem.
Bezbroj sam rebusa rešio
i nema tajne, kojoj nisam doskočio,
jedino ne znam
zašto me usne svrbe kad mislim na tebe.
Umem da te napišem,
a ne umem da priznam
da još uvek merim koliko te volim.
Odgovor znam,
ali taj dar i kaznu moram da izmerim
nepoznatim brojem besanih noći
i danima u kojima te sanjam.
Obećao sam – zauvek,
a  moje zauvek neće još dugo.
Stid me što ne znam hoću li umeti i posle toga.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Videces
Poruka od: MaNi 15-07-2013, 12:01:02
Videces

I ti ćeš videti, mila, da se najviše voli onaj koga nema.

Nećeš moći da se setiš ko je taj što ti toliko nedostaje,

ali ćeš biti sigurna da baš njega voliš više od sebe,

mada nećeš moći da se setiš

po čemu je, od bezbroj posebnih, bio poseban

i zašto si imala nesreću da baš njega usrećiš, a ne nekog boljeg.



Nećeš moći da se setiš odakle su ti poznati njegovi stihovi,

dok im se tvoji unuci budu smejali, kada ih pronađu na tavanu.

“Operite ruke i hajde da ručate. Pravila sam i princes krofne”, reći ćeš

i mislićeš da si zbog rasejanosti postavila sto za jednu osobu više.

“Bako, jesi li zaista bila princeza, kada si bila mlada?”

“Ne pričajte gluposti. Život nije bajka.”

Videćeš, sve se zaboravi.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Moje
Poruka od: MaNi 17-07-2013, 23:51:14
Moje

Ti si naslov svih mojih misli,
moj horoskopski znak,
moj svet i veza sa svetom,
moja svaštara, moj nedostatak,
 opravdanje za sve
i podsetnik da imam srce.
Moj si filter za vodu i vazduh,
krema protiv bora, vez na jastučnici,
namazana strana hleba i meda
 i moje nebo sa pratećim objektima.
Moj si redovan i vanredni let,
ekstazi i bensedin,
moja dioptrija, moj kalup za sve
i veliko slovo svega što pišem.
Moja palata pravde,
moje rodno, radno i mesto za odmor,
pogonski motor sa unutrašnjim sagorevanjem,
moj dragi kamen mudrosti i ludosti,
 kalauz za smisao
i jedino svetsko čudo.
Moj si vlasnik i  moj potpis,
moja lična karta i razlog za sve,
moje Daminijetebe,
viza za Raj,
opomena pred isključenje
i orden u grudima.
Moj si semafor,
grudobran, gromobran i raketni štit,
opravdanje za moje postojanje,
štimer mojih reči
način i začin, reč za gvozdena vrata,
moja ljuljaška i moj hlad,
polazna osnova i završni sloj.
 
Moj si odgovor na svako pitanje,
moj aranžman, cvetni i muzički,
moja tri zadatka za zlatnu ribicu,
i jedino imanje koje nemam.
Ako ti se učini da nešto moje nisi,
to je zato što ne mogu sve da postignem od tebe.
I dobro je što si nečija, makar i moja,
jer čovek mora nečiji biti,
da ne bi sebi bio ništa.
Znam po sebi.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Dva – tri minuta
Poruka od: MaNi 18-07-2013, 00:14:35
Dva – tri minuta

Ljuta si na sebe,
jer ti nedostajem, prznice mala.
Nedostajem i sebi
otkad smo sazvežđe podelili,
pa svako gazduje svojom samoćom.
Budalo jedna, nemaš pojma
koliko te volim, ovako budalast.
I drugi su blesavi, al’ ne umeju k’o ja
da lepo popričaju sa tobom kada te nema,
ni da poskakuju trotoarom, u pokušaju
da usklade korak sa tobom, nevidljivom.
Žao mi što nisi tu,
da vidiš kako je lepo sa tobom.
 
Ja samo mislim da nisi tu,
zato i ne volim da mislim,
jer znam da si tu.
Ne marim što svet misli
da pričam sâm sa sobom.
Nije do mene, već do sveta.
Nema svet oko za tebe.
Ne bih da uvredim nekog,
al’ nije ti svet dorastao.
Svet zanima imaš li miraz i čija si,
a meni jedino važno što si moja.
 
Neće biti da nisi tu.
Da je tako, prvo što bih uradio – umro bih,
a ostalo natenane, pa dokle doguram.
Ne bih tek tako pustio da odeš kod sebe.
Jedino ako sam se pokvario,
pa ne umem, k’o što umem, da te volim.
Sve mi liči da umem, kao prvog dana.
Evo, mogu ti prepričati  srce,
ako imaš dva – tri milenijuma vremena.
Čekaj, samo da mi srce uzme vazduh,
veliki je tremaroš kad izađe pred publiku.
 
Samo ću dva - tri minuta da odmorim od tebe,
dok u kafani preko puta popijem nešto protiv sebe.
Sitne ću pare da brojim, a državu da psujem,
posle ću opet da te volim, a to znači da tugujem.
 
Baš se radujem što mi dosađuješ.
Odavno bi otišla,
da ti nije lepo kod mene.
Svako voli da se ušuška u toplo,
da lenčari i bude mažen,
da sluša pesmu za laku noć
i bajku za dobro jutro.
 
Di si pošla, skitaro jedna?
Na prvom ćošku bi se setila
da si nešto zaboravila,
pa bi se brže – bolje vratila,
dok mi se srce ne ohladi
(ne bi, al’ bi brinula, kao da ga ne znaš).
Ne bi ti umela o sebi da brineš,
k’o što brinem ja,
zato je bolje da budeš tu gde nisi,
da svi vide to što samo oni ne vide.
 
Je l’  ti smeta što te volim?
Znam da i bez mene imaš briga preko glave,
al’ sve mislim neće biti da sam ti ja najveća.
Ako smetam, mogu da odem na neko vreme,
da vidimo kako bi nam bilo bez mene.
 
Samo ću dva - tri minuta da odmorim od tebe,
dok u kafani preko puta popijem nešto protiv sebe.
Sitne ću pare da brojim, a državu da psujem.
Posle ću opet da te volim, a to znači da tugujem.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Okreneš glavu na drugu stranu
Poruka od: MaNi 19-07-2013, 23:08:10
Okreneš glavu na drugu stranu

Okreneš glavu na drugu stranu,
kad se prepoznaš u mojim besmislenim mislima.
Najradije bi pobegla iz prošlosti,
al’ ne pitaš se ti da li ću te pustiti iz sećanja.
Nečeg se stidiš, ja ne,
ne zameram ništa ni tebi, ni sebi,
svako od nas trošio je svoj džeparac, sitniš srca,
osmislio, ili obesmislio i ljubav i život,
onako kako je najbolje umeo.
Još uvek želim da ti je bolje nego meni
i jedino me još raduje da mi gore ne može biti,
što, ako je Boga i pravde, znači da ti je dobro,
da bolje ne može biti.
Čuvaj to dobro, trebaće ti sve više,
biće ga sve manje, nestašica je ljudi.
Faliću ti, al’ nećeš priznati da ti falim baš ja,
nadaćeš se da tek treba nekog da sretneš:
“valjda se neko i za mene rodio”,
a nećeš znati da je baš taj, što je za tebe rođen, umro
i da se uzalud nadaš nekom boljem od njega.
Uverena da te se ne tiču moje neproživljene misli,
okreneš glavu na drugu stranu,
da nam se pogledi na život slučajno ne bi sreli,
da ne vidimo koliko se razlikuju od onoga kakvi smo.
Okreneš glavu na drugu stranu,
kao dete kad zažmuri i kaže: “Ne vidiš me”.  :xq049:
Naslov: Odg: GORAN TADIC-ljubavna poezija
Poruka od: Vanja 20-07-2013, 11:04:53
Nista ljepse odavno ne procitah ):
Naslov: Odg: GORAN TADIC-ljubavna poezija
Poruka od: MaNi 20-07-2013, 21:07:50
Drago mi je da ti se dopada. ja uzivam u njegovoj poeziji :)
Naslov: GORAN TADIC-Nisam više...
Poruka od: MaNi 20-07-2013, 21:09:02
Nisam više...

Nisam više tvoja prva jutarnja misao,
moja prva jutarnja misli.
Postao sam jedna od briga koje te bude
da bi te podsetile da nemaš snage da brineš
i da ćeš o nama misliti sutra.

Nisam više tvoje dasiporedmene,
moje dasiporedmene.
Sada sam koganemabeznjegasemože,
životidedalje, bilopaprošlo,
moje nemogubeztebe,
moje životjestao,
moje nikadnećeproći.

Nisam više tvoje dobro jutro,
moje dobro jutro.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Bolje sto ne znas
Poruka od: MaNi 21-07-2013, 12:51:45
Bolje sto ne znas

Bolje što ne znaš da te večeras volim tužnije no inače,

jer još bi sigurnija bila da to nije ljubav,

a ja ne želim da nam se srca oko toga prepiru,

niti umem da dokažem da te volim jače no što osećaš,

zato i dopuštam da misliš da samo tugujem

i da mi je najlakše da krivicu pripišem tebi,

jer više od bilo koga umeš da nedostaješ

ovom toplom pogledu, koji si mi podarila,

čim sam te ugledao i posumnjao u sve druge lepote.



Bolje što ne znaš da večeras ne umem da se smejem,

jer bi osetila krivicu što nisi kraj mene,

a ja ne želim da si kraj mene zbog mene,

već želim da ništa drugo ne želiš,

osim da se ušuškaš uz mene.



Bolje što ne znaš da slutim da ću ostatak života

provesti kajući se što te nisam zavodio,

a niti bih umeo, niti uspeo, jer nisam zavodnik,

već pesnik sa trapavim srcem.

Ne zavodim, već zavolim,

ne zato što hoću, već zato što moram,

a tebe i hoću i moram, jer si mi zapisana

na dlanu, u oku, u zvezdama i u pesmi.  :xq049:

Naslov: GORAN TADIC-Satenski stihovi
Poruka od: MaNi 22-07-2013, 23:58:49
Satenski stihovi

Sve što osećamo odavno su zabeležili oni što su, poput nas,
mislili da niko nije i neće voleti, poput njih.
Balzamovana osećanja na hartiji ostaju večno da liče na sebe
i na one koji će se prepoznati i tumačiti ih nemirom svog srca.
Malo je radosti u tim hijeroglifima, razumljivim jedino onima
koji su ih pisali i onima koji sličnim dioptrijom čitaju život.
Ljubav, počinilac najvećeg genocida u istoriji čovečanstva.
Milioni duša, ugašenih za života, počivaju u masovnom beznađu,
nemoćne da same sebe oplakuju, pa koriste tuđe suze.
Baulja po hartiji ranjena duša, cedi sebe iz sebe, kap po kap.
 U želji da ostavi vidljivi trag sebe, ostavlja fleku po fleku,
krastu po krastu, slovo po slovo. I tako vekovima.
Ispisuju se recepti za pronalaženje sebe između redova.
Što je nežnije, to je bolnije. Sreća u nesreći, radost u tuzi.
Gruba mi je hartija bila, bledo mi je bilo mastilo za trag o tebi.
Morao sam stih da izvezem zlatnim nitima uspomene na tebe,
na praznini lica moje sateneske duše, ostavljajući sebe na naličju.
Stotine uboda samo za zareze, svaki ubod potvrda
postojanja živih delova duše i test njenih refleksa.
Boli, al’ stisnem, već stisnuto srce, pa nastavim.
Ne žalim. Pogledaj kakav sam raskošan kič stvorio.
Da sam bar jedno slovo sebi posvetio, imala bi razlog i ti mene da voliš,
ali moja duša nije meni namenjena.
 
Slučajni pogled Boga, upućen meni, skretao sam ka tebi,
jer mi, osim tebe, ništa od Njega nije trebalo, a tebi bi dobro došao,
 da se požališ na mene, da ga zamoliš da mi pokaže gde mi je mesto.
Dobro je, barem te se On nagledao, kad nisam mogao ja
i bolje se od mene, Bogu hvala, brinuo o tebi.
Nobelova nagrada za nemir pripada tebi.
Sećam se, mislio sam da sam se samo zaljubio,
kad ono ljubav, a naivno verovah da se od nje ne umire.
Jedva si me uverila da umem da se radujem
i sâm sam, najzad, naučio da biti srećan nije sramota.
Sastavio sam se i prvi put sreo veći deo svojih delova.
Sećam se da sam sebe, onog pre tebe, zaboravio
i mislio da ću umeti, ovako amaterski, da te volim.
Mislila si da sam poseban, a samo sam bio drugačiji
i trudio se da ti dokažem da nisi drugačija, već posebna.
 
Nikad te nisam pitao kako mi je pošlo za rukom da mi pođeš za rukom,
kao saputnica, zaštitnica, prekretnica…
Otkrij mi barem trik kojim si zavežljaj od sukna iz mojih grudi
 pretvorila u satenski i sklonila na sigurno, u svoje grudi,
daleko od moje neprirodne potrebe za prekomernom nežnošću.
Saten k’o saten, klizi, kao i sve tvoje čime ga ukrašavam,
a ja bandoglav, odsanjam svako slovo, domaštam, ako treba,
dotegnem uzdahom, pevušeći našu pesmu… Ne znaš da imamo našu pesmu?
Jednom ću stati pred hor i orkestar, dirigovati trepavicama svoj san,
dok ne naučiš da ga slušaš, dok ne pokušaš…
Pusti snove, pusti snovi.
Ponekad pero, kojim te provlačim kroz saten, zapne, moram da param
ono u šta sam do maločas verovao, pa boli više nego inače.
Ista ti, isti ja, a ninašta ne ličimo, jer sam hteo da nas ulepšam.
Drugim slovima pokušam da nas dočaram, drugim rečima opravdam,
mada znam da ne bih uspeo ni da sam pismeniji.
Ipak vezem, kako priliči nama ovakvima bez vas takvih.
 
Ti si moj najbolji drug, kom sam poverio samo jednu tajnu,
dovoljnu, da znaš da nisi želja, već žena koje sam željan.
Na vreme si shvatila da mi je čast da me baš ti ubiješ
i da u tome nema tvoje krivice, ni zasluge, čak ni dokaza.
Na vreme si shvatila da ljubav to može i bez tvog prisustva.
Šta god da me zadesi, skončaću u snu. U snu o tebi.
Ne brini, nadživeće me, zbog tebe, ovo moje srce.
I kada me ne bude, a već sam nestrpljiv, svratiću ponekad,
da me želja mine, kad već nije uspela za života.
Nagodiću se sa dežurnim đavolom da me ne šalje kao utvaru, ili duha,
ako ne pristane, moraću da se iskradem, da dođem kao ja,
jer ja ću uvek biti ja, kada si ti u pitanju. Izvini.
Samo ću te iz prikrajka gledati, po navici,
tek da ti budem sreća, il’ nešto slično, nevidljivo.
Ne brini, neću ti u snove, neću ih ponovo kvariti.
Ne znam samo kako da uvračam da me zaboraviš,
a budeš svesna koliko si posebna bila, meni drugačijem,
suviše hrabrom da bih se propio, suviše slabom da bih te prosio.
Evo, ne volim te, ljubavi moja. Neću da me nosiš na duši,
da imaš nesanicu, kao ja, da te znoj obliva, kao mene,
da te starost pita znaš li šta si propustila,
ako sam te zaista voleo, kao što jesam.
Ne volim te, dušo moja. I bolji od mene su lagali da umeju.
Spokojna budi i srećna, voli kako se voli, a ne ovako, kao ja.
Voli tako da ne boli, da se zna početak i kraj, voli tako da preživiš.
Strepim da će te ljubiti neko kome ćeš dosaditi,
pa ćeš shvatiti da si najlepša i najvrednija na svetu bila samo meni,
mada sam bio višak u tvom životu, kao i u svom.
Zameraćeš što te nisam upozorio na sve nedaće koje te čekaju.
Ja samo ne želim da te plašim životom
i ne želim da znaš da će te boleti ovo što me boli,
a manje bi bolelo kada bih znao da neće boleti i tebe.
Razvezem priču, ne umem da stanem, dok ne posustanem,
a moraću, mada me vučeš za srce da dodam još nešto.
Na predzadnjem stepeniku do neba čovek se zbog nečeg pokaje,
a ja se stidim što nisam umeo doslovno da te opišem.
Bez konca, jače boli svaki ubod ovog kitnjastog veza,
namenjenog meni, da mi bude pokrov, kad nije mogao biti naša postelja.
Čitav svet bih mogao presvući satenom, protkanim zlatnim nitima,
da mi je tebe, uz ovo malo sebe, dok ti je mene.
Ne smemo ništa, sve ostalo smemo. Možemo sve, a ne možemo ništa.
Dopustili smo da oni koji se nisu pronašli budu srećniji od nas.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Priča iz doktorske ordinacije
Poruka od: MaNi 24-07-2013, 12:54:53
Priča iz doktorske ordinacije

Doktor: Na šta se žalite?
Pacijent: Na sebe.
Doktor: Na koji deo?
Pacijent: Na unutrašnji.
Doktor: Gde Vas tačno boli?
Pacijent: Svuda.
Doktor: Budite određeniji, molim Vas. Koji organ vas muči?
Pacijent: Duša.
Doktor: Duša nije organ.
Pacijent: Meni jeste.
Doktor: Zanimljivo. Vi ste onda fenomen. A čemu Vam služi taj “organ”.
Pacijent: Da živim.
Doktor: Aha. Čime se bavite?
Pacijent: Dušom.
Doktor: Mislio sam od čega živite.
Pacijent: Od duše.
Doktor: Sveštenik?
Pacijent: Ne.
Doktor: Psihijatar?
Pacijent: Ne.
Doktor: Političar?
Pacijent: Ne živim od tuđe, već od svoje duše. Ja sam umetnik.
Doktor: Zaista? Kojom vrstom se bavite?
Pacijent: Ljudskom.
Doktor: Mislim na vrstu umetnosti.
Pacijent: Umetnost je umetnost.
Doktor: Znači, multimedijalni umetnik?
Pacijent: Sveobuhvatni.
Doktor: Mislite svestrani?
Pacijent: Sveobuhvatni.
Doktor: Hmm… dobro. Imate li hobi?
Pacijent: Pravi umetnik ima samo jedan hobi – običan život.
Doktor: Živite iz hobija?
Pacijent: Da, spavam, jedem, koračam, ličim na sebe…
Doktor: Da li ste ranije osećali tegobe na koje se žalite?
Pacijent: Oduvek.
Doktor: Jeste li pokušavali sa nekom terapijom?
Pacijent: Nisam znao da treba.
Doktor: Koliko imate godina?
Pacijent: Previše.
Doktor: Previše za šta?
Pacijent: Previše za podneti.
Doktor: Znači, umorni ste od života?
Pacijent: Ne od života, od sebe.
Doktor: Kako mogu ja da Vam pomognem?
Pacijent: To sam došao ja Vas da pitam.
Doktor: Vidite, kod mene dolaze i drugi umetnici, čak vrlo poznati i priznati, ali nemaju problem kao što je Vaš.
Pacijent: Oni žive od umetnosti.
Doktor: Zar niste rekli da živite od umetnosti?
Pacijent: Ne, rekao sam da živim od duše.
Doktor: Tačno. Oprostite, a kako se to živi od duše?
Pacijent: Vrlo lepo.
Doktor: A ko finansira taj “vrlo lep” život?
Pacijent: Ja.
Doktor: Nasledili ste?
Pacijent: Da, talenat.
Doktor: Mislim na novac.
Pacijent: Njega dobijam kao nadoknadu za protraćeni talenat.
Doktor: Jeste li sigurni da ne terate šegu sa mnom?
Pacijent: Apsolutno.
Doktor: Vratimo se problemu, koji Vas muči. Opišite, molim Vas, kako Vas to duša boli?
Pacijent: Baveći se umetnošću, celog veka bezuspešno pokušavam to da opišem.
Doktor: Kako, zaboga, očekujete da Vam pomognem?
Pacijent: Kad sam se, svojevremeno, žalio na bol u oku, niste tražili da vam opišem bol.
Doktor: To nije isto, oko je organ.
Pacijent: I duša je.
Doktor: Znate šta, ja ću Vama ispisati uput za psihijatra, pa…
Pacijent: Ne vredi, bio sam.
Doktor: I?
Pacijent: Kaže da sam normalan, a ja se nisam ni žalio na pamet, već na dušu.
Doktor: Čoveče, šta hoćete od mene?
Pacijent: Da me pregledate.
Doktor: Kako dušu da Vam pregledam?
Pacijent: Ne znam, mene boli, a Vi ste doktor.
Doktor: Dobro, pogledaću. Gde Vam je ta duša?
Pacijent: Kod jedne žene.
Doktor: Kako Vas onda boli, kad nije kod Vas?
Pacijent: Zato me i boli.
Doktor: Pobogu, rekoste da živite od duše, a sad mi kažete da je kod neke žene.
Pacijent: Zato i živim. Problem je što boli.
Doktor: Ma, čoveče, Vi ste neozbiljni. Došli ste ovde da me zajebavate! Napustite ordinaciju!
Pacijent: Oprostite, mogu li znati gde je Vaša duša?
Doktor: Ne brinite, moja duša je na svom mestu.
Pacijent: I moja je, ali boli.
Doktor: Ma, idite dođavola!
Pacijent: Bio sam. I on me izbacio.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Ne kažem tebi, mila
Poruka od: MaNi 25-07-2013, 14:18:21
Ne kažem tebi, mila

Dušo moja… Ne kažem tebi, mila,
pokušavam svoju dušu da dozovem,
da sednemo i porazgovaramo,
kao da smo odrasli, kao da nam nije ništa,
kao da se nismo rastajali,
da je pitam da li se umorila od umora,
da li mi zamera, ili će mi reći hvala,
što sam joj tebe priredio.

Srce moje… Ne kažem tebi, mila,
ponekad srce nazovem tvojim imenom,
da ne misli, sada kada mi ne treba,
da sam ga zaboravio.
Kako da ga, nakon tebe, zaboravim?
 
Srećo moja… Ne kažem tebi, mila,
prizivam prošlo vreme sa četiri lista,
tek da proverim jesam li sanjao
to što sam sa tobom doživeo.

Ljubavi moja… Ne kažem tebi, mila,
već osećanju, koje mi ne dâ da ne osećam,
tera me da živim i kad mi se ne živi
i da tragam za odgovorom na pitanje
za kojim još uvek bezuspešno tragam.
Živote moj… Tebi kažem, mila. :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Molitva
Poruka od: MaNi 26-07-2013, 18:27:09
Molitva

Svake večeri sklopim misli nad paperjastim oltarom,
radoznalo osluškujući šum svojih usana
i molitvu, ometenu uzdahom:

"Ćerku Bog da ti da, još jednu sebe da imaš.
Nektar da pije, zvezde da joj skineš,
kao što bih tebi ja.
Da je maziš, da je čuvaš,
da je braniš i ništa joj ne braniš,
kraljica da bude, kao što bi bila ti.
Da bude tvoje Tvoje,
kao što bi Moje bila ti,
da si mi rodjena,
moja rodjena.

Pogledom dijamante da brusi,
rečima bisere da niže,
zlatne da su joj misli.
U ženu da stasa, željni da je budu,
da vidiš kakva si bila. "

Kad zapnem za prag zaključanih vrata budućnosti,
i padnem slab u početni stav za molitvu,
celivaću suvim usnama cveće,
utkano u ivandanski venčić,
prepoznajući te u svakoj latici.
Nošena srebrnim štiklama,
prići će poslednja želja,
naše Naše,
nudeći pomoć.
"Hvala, dete moje", reći ću.
"Ćerku Bog da ti da, još jednu sebe da imaš. " :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Ispovest
Poruka od: MaNi 29-07-2013, 15:22:20
Ispovest
 
Nećemo tako razgovarati. Nisi ti meni makar ko.
Zagnjuri glavu u moje voštane grudi, u kalup,
koji godinama čeka da se vratiš na svoje i ispuniš prazninu.
Izmakni se samo kad moraš da trepneš, da mi srce ne golicaš,
da ponovo ne pomisli da ume da te voli.
Diši polako, da ne ostaneš bez daha. Diši i za mene, ja moram da pričam.
Ne žmuri, nećemo se ljubiti. Ne žmuri, sanjamo.
Nazdravimo otopljenim pahuljama, popijmo ih na iskap, kao lek
i dogovorimo se konačno od koje zajedničke bolesti bolujemo.
Ako se rastužim, a hoću, pristani da mi budeš prijatelj
na određeno vreme i slušaj kakvu si aromu dala mojim rečima.
Moja ispovest biće tvoja ljubavna priča,
koja se od ostalih razlikuje po meni.
Opomeni me kada se opsujem, nije lepo da ružim bajku.
Ovog puta nećemo biti kivni na ljubav, kojoj nismo dorasli.
Smeškaj se, da smekšam, da i sam usnama dokažem  koliko mi je lepo.
Sve dođe na svoje. Dođi…
Lice ti je vlažno. Ne brini, ne plačeš. To se ja sušim. Isparavam.
Ne mogu ni ja još dugo biti dete, ali dok si uz mene biću besmrtan.
 
Zabodi nos u moje srce i ćuti. Samo ćuti, razgovaramo.
Bar se večeras nemojmo svađati oko toga ko koga više voli.
U redu, ti mene, ali… Dobro, ti mene.
 
Ne postoje misterije, jedino poneka još nije obelodanjena.
Čudiš se da se ne guram da im se rugam?
Ludo jedna, pa ja zbog tebe od tebe skrivam rešenje.
Vidiš li među zvezdama i jedan greh?
Greh se kratko pamti, izmišljen je da bi pokvario radost.
Nemaju predrasude moć da nam ne dopuste
da jedno drugom budemo ovo što smo,
tu su zato da nam ne dopuste da imamo smisla.
Ne ljuti se na mene što sam nastavio
da živim nakon dana pre našeg susreta.
Samo sam hteo da osetim kakav sam kada me neko voli,
ne sluteći da ćeš moju radoznalost godinama otplaćivati
i svoju mladost opteretiti hipotekom.
Ja, budala, mislio da samo ja umem
da lelujam ljubavnim sokakom,
a ti me nadmašila, uprkos meni.
Dugo sam te izmišljao. Svaki detalj bio mi je važan.
Visina tolika, oči baš takve, može i ovde jedan mladež…
Moje šake kao modle, načinile su od tvojih grudi najslađe kolačiće.
Ni slutio nisam da ćeš mi odati priznanje za maštovitost
i biti zahvalna na lepoti, kojom zavodiš
one što ne umeju da te žele dok te ne vide.
Da se kladimo koliko onih koje misle da me vole, žele da su na tvom,
a koliko onih, koji misle da te vole, želi da su na mom mestu
i čega bi se, osim onih što ih vole, odrekli zbog ovakvog spektakla?
Ne zna se kome je slađe bilo kada si zagrizla ovo neprskano srce.
Ne puštaj, pomislih, a ne bi pustila ni da sam zaječao.
Nisam znao da život ume da bude tako sočan.
Do tada sam ga provodio ispred crno-belog retrovizora,
prelistavajući ukoričene sportske povrede srca,
ubijao crno – belim vinom sve što smeta dosadi
i mislio da imam više sreće od onih što se dosađuju uz televizor.
Umeo sam da gatam iz tvojih očiju. Sve ovo sam nam prorekao,
gledajući u dve kristalne kugle, predvideo lepo, tugu naslutio.
Ne teraj me da ponovo gledam u budućnost, ovog puta bih varao.
Sve češće pominjem ljubav i govorim da te volim.
Koristim te blage reči, iz straha da bi me najzad mogla ozbiljno shvatiti.
Koliko god te željan bio, neću dozvoliti da sa mnom  pokvariš sebe.
Zavidim tvojoj uštirkanoj posteljini, verujući da grli jedino tebe.
Priželjkujem da onaj ko te ljubi, čini to na manje svetom mestu.
 
Znam da ćeš otići. Jedino ti ne želiš to da znaš.
Ne brini šta će sa mnom biti. Ja sam sebi i sada suvišan.
Biću ponovo najružniji i najmanje vredan, ali to nije greh, zar ne?
Zaokupljeni light ljubavima, bez konzervansa,
povremeno ćemo jedno drugo zaboraviti,
dok ne shvatimo da nam nedostaje da jedno drugom nedostajemo.
Iduće godine u ovo vreme i svih godina, koje nam preostaju,
slavićemo godišnjicu ovog trenutka, prislonjenih noseva
uz oltar prozorskog okna i moliti se da je bar jedna od pahulja,
koje pokušavaju da nas razvesele, potomak neke od ovih,
koje su nas večeras dopratile do nas.
 
Sve buduće Nove Godine bile bi višak, da nemam tebe,
da ti poželim da ni jedan Božić ne dočekaš sama, poput mene.
Kada prođem, statistika mog srca biće jednostavna – kucalo je samo za tebe.
Mali otkucaj za čovečanstvo, veliki za mene.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Dobra pesma
Poruka od: MaNi 31-07-2013, 00:41:00
Dobra pesma

Dobro je, mila moja, dobro je, ovo sam želeo.
Borio sam se za tebe time što sam ti želeo sreću sa drugim,
jer, od silne ljubavi, ne bih umeo da ti je pružim.
Da umem, tobom bih je sebi priuštio,
ali me ubila briga da bi sa mnom nesrećna bila.
Ko sam ja da imam privilegiju
da svoj život tobom ulepšam
i da ti uvek budem pri ruci, pri duši i telu:
"Neka grmi, ne boj se, ja te čuvam”,
“Neka ja ću, meni je lakše”,
“Dođi da ti moje grudi recituju na uho”...

Dobro je, mila moja, dobro je, tebe sam želeo,
a priželjkivao da sa drugim ljubav ljubavlju zameniš,
ako je bila ljubav ono što smo bolovali,
a neki od nas nisu je dobolovali,
niti će, jer nisu te sreće da prestanu, ili nestanu,
već tumaraju po tamnoj praznini u sebi,
tražeći povod za kavgu sa sobom i životom,
zapravo, onim što je od njega ostalo.
Sklonio sam se da ne gledaš koliko sam tužan,
ne od tuge, već od tugine tuge.
Nova generacija noćnih pustinja
preusmerava me ka bilo čemu što nisi ti,
a znamo oboje da si i sebi i meni sve.

Dobro je, mila moja, pre, ili kasnije
oprostićeš mi što sam izmislio ljubav.
Oprosti, neće se ponoviti. Ne može.
Za onakvu ljubav, tebi ću faliti ja, a meni ti.
Ponelo me nešto tvoje, što poželeh da je moje,
a sve je to deo moje drske izmišljotine.
Sve je to moje, kako ti velikodušno reče,
odrekavši se svega što je bilo naše.
Naivno moje, zar su moje reči moje?
Zar bih se bez tebe i jedne setio?
Al’ dobro je, mila, nemam ih više.
Ni samoća se sama ne piše.
Zar je moja ljubav moja?
Pobogu, gde je bila, dok te nisam sreo?
Zašto je nisam izmislio, dok sam bio sâm?
Zašto je sada ne izmišljam, ovako sâm?
Zar misliš da je moj dodir moj?
Bez tebe, to je samo ispružena ruka.
Al’ dobro, ako će ti biti lakše,
veruj da sam i tebe izmislio,
mada dobro znaš da si začeta
mojim bezgrešnim flertom sa zvezdama.
Srećom, ista si majka.

Dobro je, mila moja, dobro je,
ostalo je još da radost zbog tvoje sreće
nadvlada moje sebične tugine tuge.
Izbaci sve moje nežnosti kroz prozor.
Lagao sam sebe da ću se vratiti po njih,
priželjkujući da se nešto od tih besmislica
zalepilo za tvoje grudi, makar kao fleka.
Izbaci sve za šta veruješ da je izmišljeno, jer je moje.

Dobro je, mila moja, daleko je od lepog, al’ dobro je.
Lepota je prolazna, a dobrota nije prelazna.
Retko se čestiti pitaju kakav bi trebao biti svet,
pa nam je dobro, ovakvo kakvo je.
Znaš to bolje od mene, novija si,
pa se na dobro lakše navikavaš.

Dobro je, mila moja, sve je to dobro.
Znaš ono kad ti se plače?
Sve je dobro, a plače ti se, pa ti kažu:
“Isplači se, biće ti lakše”.
Isplačeš se, kažeš: “Sad je dobro”,
al’ nije ti lakše, jer znaš da ćeš se ponovo setiti
nekog koga želiš da zaboraviš.
Kad sam ja u pitanju, laknulo ti je.

Dobro je, mila moja. Šta ću, dobro je.
Razvlačim trenutak u kom si me volela na
“volela me do mog poslednjeg daha”,
da ti ne pripišu da si me volela manje no što zaslužujem,
oni što ne znaju da je to “malo” meni bilo jedino.

Dobro je, mila moja, samo neka je tebi dobro.
Ti živiš, ja volim, takve smo uloge uvežbali.
Još uvek te volim 180 nežnosti na sat,
izazivam sudbinu na svakoj krivini,
da mi, na pravdi Boga, pokaže gde mi je mesto,
jer nije mi mesto tamo gde sam, gde god da sam.
Dobro je, mila, uzdam se u Boga,
ima običaj da uzme ono što ne treba ni njemu,
pa se sve nadam da mi nećeš još dugo nedostajati.
Višak sebe poneću sa sobom,
da proverim da li duša boli kad ostane bez tela.
Možda se tek bez srca bezbolno voli?
To bi baš bilo dobro.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Šapat
Poruka od: MaNi 01-08-2013, 13:36:14
Pesma sa CD-a Gorana Tadića "Sitnice" iz 2006. godine

http://www.youtube.com/watch?v=FZqBs01m4UA&list=TLboR-_ArASqQ


Šapat

Šapatom zovem te, da me ne čuješ,
tek da reči u kosi osetiš,
pa da se dahu mom raduješ
i na njemu sa mnom poletiš.

Šapatom ljubim ti oči, dlanove,
pazim da ti san ne pokvarim.
Ne smeš da se probudiš, rano je,
mnogo toga želim da ti podarim.

Želim noćas da sve ti ostvarim,
da nebo zapalim,
pa nek' jutrom, rano ostarim,
zbog nas je, ne žalim.

Šapat moj opet je na tvojim usnama,
prigušen tvojim vrelim uzdahom.
Plakaće ova noć za nama,
posuta sivim prahom.

Znali smo da noć nas neće spasiti,
još malo, svanuće.
Jedna suza će zvezde gasiti,
dok jutro šapuće. :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Oprosti mi stihove
Poruka od: MaNi 03-08-2013, 01:18:12
Oprosti mi stihove

Milo moje, najmilije, oprosti mi stihove.
Nije "otisak moje duše" dorastao tvojoj duši.
To su samo nepismeni leleci, jadikovke,
vapaji i čežnja iz sedamnaestog veka,
staromodan način da se tuga proglasi za ljubav.

Dosad sam mogao izučiti zanat
i potkovicom, koja me izabrala, kada sam te sreo,
potkovati srce da se ne troši, dok za tobom kaska.
Barem bi ga ponekad, makar kroz san, čula,
kada se u sitne sate dovuče do tvog praga.
Možda bi se sažalila i pustila u sebe,
da napolju ne zebe.

Da je slovo zrno peska, koliko sam ih potrošio,
mogao sam, s' ovih deset prstiju, kućerak sagraditi,
preneti te preko praga, pa te sa tih deset prstiju,
milovati i golicati bez reči, jer život nije pesma.

Lepo moje, najlepše, oprosti mi stihove.
Te škrabotine ni nalik nisu rukopisu mog pogleda,
koji do suza zadrhti, kad mu se učini da te ne vidi,
pa brže-bolje dozivam nebo da ga sebi uzme,
jer bez tebe ne treba ni meni.

Voljeno moje, najvoljenije, oprosti mi stihove.
Sve su to najgore psovke naspram reči,
koje u grlu, kraj srca, čuvam,
za slučaj da jednog dana Bog reši da postoji,
pa te zamoli da saslušaš šta imam da ti šapnem.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Zatrebaš, pa ne trebaš
Poruka od: MaNi 05-08-2013, 20:23:15
Zatrebaš, pa ne trebaš

Zatrebaš nekom, ko brzo shvati
da mu ne trebaš, kao što nikom ne trebaš,
pa ti kaže: “Ne brinem za tebe, snaći ćeš se ti”,
mada vidi da ti od tog časa
na srcu piše “Pazi, ujeda!”.
 
Mrziš sebe što ne umeš da se rastaneš
od nekog ko ti je srastao sa dušom.
Dostojanstveno kažeš: “Razumemo se”,
a ne razumeš ni zašto si se uopšte rodio.
 
Naglo se okreneš, ostavljajući sebe
i kreneš u neko novo nigde i ništa,
u tamniju budućnost,
skrojenu po meri samoće.
Ne želiš da onaj koga voliš
oseti krivicu što te ne voli
i da ti sažaljivo pruži šansu
da ga podučiš onome,
za šta si mislio da ne umeš,
dok nisi sreo biće,
koje bi naprosto svi,
koji drže do srca, trebali voleti,
jer takvih više nema.
 
Grlo ti struže briga za budalu,
koja je mislila da si vredan pažnje
njenog radoznalog srca.
Ne znaš ko će i kako o njoj brinuti,
hoće li joj kuvati čaj od jabuke i cimeta,
hoće li umeti da kaže šta je ona njemu,
hoće li, kada je zagrli,
čeznuti da joj bude bliže
i hoće li, svakog jutra, kada se probudi,
biti zahvalan Bogu na šansi
da onog koga voli, voli još jedan dan.
 
Sa mesta rastanka odlazi se uzdignute glave,
da se sa strane ne bi videlo da nešto kaplje.
Ako neko baš primeti da se nešto sliva, kažeš:
“Danas je Miholjdan,
pre sedam godina na teču je naleteo kamion”,
pa razgovor ode na drugu stranu.
 
Ne čekaš da smrkne da bi
psovao zvezde što su se poigrale sa tobom
i nekim ko ti je toliko drag.
Uveče se mirite,
kažeš da si bio nervozan,
moliš da ti oproste gnev.
Kako na zvezde da se ljutiš,
kad si im zahvalan što su te se,
pored toliko boljih od tebe, na kratko setile?
 
Nema smisla da voljeni kažu:
“Hvala što me voliš”,
a mi, srećni što se primeti,
skromno kažemo:
“Ništa, ništa, nije mi teško”.
“Hvala što te volim”, promrsimo tako
da dugo odjekuje u grudima,
da niko ne čuje i ne oseti,
da nam se niko ne ruga,
da niko ne iskoristi naše umeće,
koje će boleti dok ponovo ne odrastemo
i ne shvatimo da to nije bila ljubav.
Samo smo voleli.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Ljubavno pismo
Poruka od: MaNi 08-08-2013, 23:24:00
Ljubavno pismo

Lakše je otići, nego ostati,
al’ teži je teret praznine od tereta ljubavi,
zato, umesto oproštajnog,
pišem ljubavno pismo.
Dosta je bilo odlazaka nikuda.
I kada dođe vreme da moram da odem
otići ću tako da ostanem u tebi.
Od tebe se ne odlazi, ti si cilj.
Za mene si rođena, za tebe ću umreti,
ali ne smem i neću dok te ne usrećim,
dok ti ne pružim sve ono
o čemu si kao devojčica sanjala,
a ne bi ti se ostvarilo ni da si princeza.
Nema tog metka kog se ovo srce plaši,
al’ ja ću čast, tvoju i svoju, braniti životom,
spektakularnijim od bilo koje smrti.
Više se ne osvrćem, jer si ispred mene,
moj si vodič, ja čuvar tvojih leđa.
Ostaću uz tebe, jer mi se živi,
živi mi se, jer mi se voliš,
voliš mi se, jer se voliš lepše no iko
i ne želim da saznaš i ti
da je teret praznine teži od tereta ljubavi.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Jednom ću ti pisati
Poruka od: MaNi 11-08-2013, 14:18:24
Jednom ću ti pisati

Jednom ću ti pisati o tome kako sam mogao biti srećan.
Pokušaću da ne budem nesrećan zbog sećanja na propuštenu sreću.
To je tako, srećni životi uvek su tuđi, a nama pripadnu ovi naši,
pa se pitamo kako li je tek onima, kojima su naši životi tuđi.

Jednom ću ti pisati o tome kako sam postao nepismen,
kako je sve stalo i nestalo, jer živim samo ono što pišem.

Sećaš li se ljubavi? Pisao sam je velikim, kitnjastim slovima,
kao da je Bogom dana, kao da si Bogom dana
da je pred spavanje i pred buđenje čitaš
nekontrolisanim treptajima zaslepljenog srca,
da se čudiš kako umem da predvidim
šta ćeš osetiti kada budeš čitala
šta sve ume na srce da mi padne
kada poželim da te ne želim takvu kakva si.

Jednom ću napisati, ali samo jednom, čitav svoj život.
Nasmejaću te i dosaditi već na prvoj strani,
al’ mamiće te slova mog neuspeha,
po isprekidanoj liniji života, preslikanoj sa mog dlana,
slična slovima, kojima sam postigao nemoguće – dodirnuo ti srce.

Čitaćeš između redova ono što nisam umeo da napišem,
ostaćeš slovoljubiva čitavog života, ali ćeš proklinjati svako slovo,
kojim sam priznao ono što niko, ni sa klinovima pod noktima, ne bi priznao.

Neka sam i ja proklet, kad nisam predviđen za nešto ozbiljnije od ljubavi.
Crko, dabogda, kad zbog druge žene mrzim ljubav!
Toliko je mrzim da bih voleo da ni tebe ne volim.
Šta sam to, zaboga, u tebi zaboravio, pa ne umem da te zaboravim?

Jednom ću ti pisati, pa ću te pitati da li si svesna
da je svaki tvoj pokret putokaz i smernica mojim potezima
i da li znaš da je sve što osećaš moja zasluga,
jer sve što osećam tebi poklanjam, meni ne treba.

Znaš li koliko si lepa? To se ne vidi u ogledalu.
To samo ja umem da vidim i zapišem,
jer želim da se čitaš onako kako te vidim.

Namerno si toliko lepa, samo da bi mi pravila zazubice i zausnice,
da mi voda na usta, a krv na srce poteče,
kada se setim da sam ljubio nepregledno prostranstvo tvoje duše,
zbijeno u nemerljivo malom prostoru između mojih usana
i kože na tvojim kapcima,
ramenima, leđima, grudima, kolenima, stopalima…
Gde to ima?
Jednom ću ti i o tome pisati. To moraš pročitati.

Nisam ja, mila moja, nevoljen, kao što osećaš.
Nisam lud da ne budem voljen samo zato što me ne voliš.
Tvoje je da postojiš, a to radiš baš onako kako želim.
Kud ću veće ljubavi od toga?

Znaš li da me strah da napišem koliko te volim?
U strahu su velike oči, skoro koliko i srce u ljubavi,
zato i ne pišem, jer se bojim da mi srce ne iskoči
ako napišem da više od bilo čega želim da te vidim,
makar mi oči iskočile, makar bila poslednje što vidim.
Daće Bog, ako nije slep, da budeš poslednje što ću videti.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Ovakvi
Poruka od: MaNi 15-08-2013, 08:57:13
Ovakvi

Ovakvi se ne vole,
ovakvima se srce na živo čupa,
ovakvi se ostave na pola,
ovakvi preko noći od nikog postanu ništa,
ovakvi veruju da nikad više
neće sebi dopustiti da budu ovakvi,
ovakvi su slepi, gluvi i nemi,
ovakvima tako i treba,
kad su verovali da mogu biti voljeni,
ovakvi kakvi su.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Budi
Poruka od: MaNi 15-08-2013, 19:38:30
Budi

Budi lepa kao što si bila dok si sa mnom bila.
Ne dopusti nikom da te poniženjem ruži
i ne veruj nikom ko kaže da od tvoje ima lepših duša,
samo se kriju iza manje lepih očiju od tvojih.
Meni ništa više nije lepo, osim kad zažmurim,
pa se kao branim da mi ne uđeš u oči,
a jedva čekam da posustanem,
da te se nagledam.
Budi lepa kao što bi bila da mogu da te vidim.

Budi jaka kao što si bila dok si sa mnom bila.
Ne daj na sebe, ne daj da brišu savest o tvoju čistu dušu.
Znaš razliku između dobra i zla,
još samo da naučiš da prepoznaš njihove nosioce.
Dobro zadrži za sebe, ono drugo prosledi meni,
jer meni je svejedno, samo nek' je tebi dobro.
Budi jaka kao što bi sa mnom bila da nisam ovako slab.

Budi srećna kao što si bila dok si sa mnom bila
i ne misli da li mislim na tebe,
jer ta će ti misao pokidati utrobu,
sagorećeš od tuge kao da sam već umro.
Znaš da ne mislim kako se boriš sa životom,
možeš li da spavaš, jedeš li nešto,
dira li te neko i da li se više ne primetim na tebi.
I da umem, ne smem da mislim,
jer bi svaka moja misao bila o tebi,
svaku bi osetila na mestima gde sam te najslađe ljubio
i ta bi te pusta mesta bolela,
jer ne mogu da zaborave moje usne.
Budi srećna kao što bi bila da sam živ.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Prečica
Poruka od: MaNi 21-08-2013, 21:00:48
Prečica


Kad sretneš nekog ko je voljen, stavi na srce katanac i baci ključ.

Pre ili kasnije, otključaće se samo, kao toliko puta do sada.

Ako ponovo zavoli nekog ko je voljen,

vrati ga u kavez od rebara, zaključaj i baci ključ.

Doživotna robija, na hlebu i vodi, bez dokazane krivice.

Tamničaru ostaje samo jedna želja – da prestane da želi.

Nekom je prečica glavni put, al’ uvek postoji prečicina prečica,

puteljkov puteljak, iskušenje, izazov…

Levo je pijaca, desno oranica. Moraš odlučiti hoćeš li uzeti tuđe, ili sejati svoje.

Na putu za nigde kroz ništa se prolazi.

Kad nemaš cilj ne možeš zalutati.

Roniš beskrajnim prostranstvom svog krvotoka,

uporno tražeći prečicu, kidajući vene.

Besmislena današnjica sutrašnjicu čini nepotrebnom.

Nemaš odredište, a kad se nasučeš u plićak svojih kapilara

malo koga zanima kojim si putem prošao.

Utabane staze nekada su bile prečice.

Nesigurnim putnicima dovoljna je jedna stopa nečije avanture

da im pokaže pravac.

Nastane staza, bulevar, autoput.

Horda nevoljenih ne sluti da je tvorac puta kojim hrle

pronašao novu prečicu.

Ponekad voljeni koriste istu prečicu.

Blažen je onaj ko kroči u nečije oči, al’ nevolja nema praporce.

Začas trun postane trn, koji ni jedna suza ne može izbaciti iz oka.

Skloni se. Ne smeš biti prečica do greha.

Iskusni ne priznaju da su grešeći stekli iskustvo,

a neiskusni glupost proglase za mudrost,

misleći da se od osmeha prave bajke.

Lažu oni što tvrde da su pronašli sreću. Ne odlučuju oni, već sreća.

Koliko je novčića letelo preko levog ramena,

koliko potkovica prikucano za dovratak,

koliko detelina sa četiri lista stoji zaboravljeno u omiljenoj knjizi…

Koliko nesrećnih na listi čekanja u notesu sreće.

Ne prave prečice nestrpljivi. Prave ih iskusni nevoljnici, ne tražeći ništa.

Ponekad sretnu srećne i voljene, koji ih nesvesno zavedu nasmejanim očima.

Tek srasla rebra ponovo pucaju pod udarima robijaša, željnog svetlosti iz nečijeg oka.

Pojačaj stražu. Nisi sudija, već tamničar.

Nema pomilovanja, ni sažaljenja.

Cviliće bedni licemer u grudima, obećaće ono što bolji od njega nisu ispunili,

glumiće slabost, drhtati, umirati po ko zna koji put.

Moliće da ga pustiš samo na vikend.

Obmotaj gnjidu lancima i ne dozvoli da budeš saučesnik u njegovim prevarama.

Preješćeš se svoje džigerice i ostati gladan.

Ne ljubi tuđe. Preljubnici znaju zašto.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Kao ljubav
Poruka od: MaNi 24-08-2013, 16:06:46
Kao ljubav

Bila si prelepa, kao ljubav,
ja duhovit, kao ljubav,
ti preslatka, kao ljubav,
ja preosetljiv, kao ljubav,
ti predobra, kao ljubav,
ja nemoguć, kao ljubav.

Bila si zbunjena, kao ljubav,
ja slatkorečiv, kao ljubav,
ti čarobna, kao ljubav,
ja besmislen, kao ljubav.

Bila si i ostaćeš kao ljubav,
sve dok ne nestanem, kao ljubav.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Čuješ li
Poruka od: MaNi 27-08-2013, 13:50:26
Čuješ li

Čuješ li kako je blaga tišina nekapnute suze?
Dobro je ponekad zaplakati uz smešak.
To su one tuge zbog prohujale radosti,
koja se suzama ne sme naružiti,
jer bolje je što je prošlo, nego da nije bilo.
A možda bi bolje bilo da nije bilo,
kad nikada više biti neće?
Čuješ li kako ćutim tugu zbog toga?
Dobro je ponekad prećutati
da ne umem bez tebe.
Zašto da te mučim svojom mukom?
Bolje da ćutim i da te volim,
to ne možeš čuti.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Ništa me ne pitaj
Poruka od: MaNi 30-08-2013, 00:14:20
Ništa me ne pitaj

Ništa me ne pitaj i sam se to pitam.
Da odgovora ima ne bismo se još uvek pitali.
Kažeš - nisam za tebe (misliš - nisi ti za mene),
povredila bih te (ne moraš, lutko, sam ću),
možemo biti prijatelji (pa, zašto nismo?)...
 
Niko osim mene ne zna da si moja. Ni ti.
Idi, kad sebi ne umeš da budeš lepa kao meni.
Čuvaj se, dok mogu čuvaću te i ja.
Život je kučka, ljudi još gori,
al’ nemaš čega da se plašiš,
osim svojih strahova.
Ne dopusti da se bore stvore
pre nego što ostariš.
Odredi nekog kome ćeš verovati,
da imaš kome da oprostiš kada te razočara.
Voli nekog. Voli, valja se.
 
Ništa me ne pitaj,
ne postoje pitanja koja bi me iznenadila.
Mogao sam te voleti...
Da imam vremena, vremenom bi me zavolela,
al’ ne bih sebi oprostio da ti nedostajem,
za to bi imala previše vremena.
Ne mrzim te. Otkud ti to?
Od pamuka se ne plete bodljikava žica.
Nije do tebe, samo sam malo očajan,
al’ prođe to mene, pa opet budem samo depresivan.
 
Ako nemaš da pitaš ništa osim ovoga
što ne dopuštam da pitaš, mogla bi da kreneš.
Naravno da mi je svejedno.
Hajde, idi, neko možda brine gde si,
možda jedva čeka da ga bilo šta pitaš.
Pusti ti mene, snaći ću se ja bez sebe.
Ne zameri što te neću zagrliti za kraj.
Kad bih te zagrlio, ne bih te pustio. :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Kada te ugledam
Poruka od: MaNi 31-08-2013, 23:25:50
Kada te ugledam

http://www.youtube.com/watch?v=FWO_WQpNMUM


Muziku komponovao, aranžirao i odsvirao Goran Tadić.
Stihove govori Goran Tadić.


Naslov: GORAN TADIC-Spavaj, Anđele
Poruka od: MaNi 04-09-2013, 13:59:05
Spavaj, Anđele

Prestao sam da priželjkujem da me sanjaš.
Bledi tragić mene samo bi uneo nemir u tvoj san.
Spavaj, kao da me nikada nisi srela.
Neke brige će nestati, nekih ćeš se rešiti
time što ću ih preuzeti na sebe.

Dok spavamo, nema nas,
osim u tuđim snovima.
Kao duhovi lutamo nevinim mislima
onih kojima nedostajemo,
vežbamo za život, nakon života.

Nemoj da sanjaš,
potreban ti je odmor.
Sklupčaj se u položaj fetusa.
Moj će ti dlan biti prostran i udoban,
drugim ću te pomilovati i pokriti.
Sklopljeni dlanovi ličiće na školjku.
Pa da, tako se čuva biser.

Ne sanjaj, samo spavaj.
Snovi su kao san, ali noću
nemaš kontrolu nad njima.

San je kao film –
ništa nije tužno,
al’ ipak te rasplače kadar,
ili scena sa likom,
koji liči na lik iz života.
Uglavnom se sanjaju premijere,
ponekad repriza filma,
ponekad repriza života,
al’ ne možeš nikog da pitaš:
“Jesi li gledao onaj film?”
niti da prepričaš,
jer san treba videti i doživeti.
Neke je teško preživeti.

San je kao život, zato spavaj.
Budi spokojna.
Zaboravi da su nam se srca zamerila.
Ništa strašno, samo se nisu razumela.
Dobro znaš da ljubav
nema nikakve veze sa mnom.
Znaš mene - simuliram zubobolju,
da imam opravdanje za dlan na obrazu.
Moj dlan, moj obraz, al’ zamislim
da je nešto od toga tvoje,
da me duša ne boli kao šupalj zub.
Pusti mene, spavaj. Neću ti smetati.
Taman posla da me sanjaš,
pa da ti sutra čitav dan nedostajem.

Posuću po tebi, kao bebi puder,
najnežnije nežnosti,
mirisaćeš na život,
koji sam kratko sa tobom živeo.
Biće ti kao na oblaku,
kao u nečijem snu, naprimer, mom.
Bićeš spokojna, mila.
Zar mi treba više od toga?
Neću ti smetati, ja ovo tek onako...
Ne spavam, pa noć tobom ukrašavam. :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Potrebno je...
Poruka od: MaNi 09-09-2013, 21:53:29
Potrebno je...

Potrebno je srce, mnogo veće od tvog,
da me uteši što sam na pogrešan način stario,
da razume zašto su mi drugi bili važniji od mene,
da objasni pitanjima da u meni više nemaju šta da traže,
da diktira tempo i dâ ritam mom aritmičnom srcu.
 
Potrebna je duša, mnogo mekša od tvoje,
da pomogne da zaboravim imena naše nerođene dece,
da učini nevažnim sve ono što mi je bilo važno,
da bude moja, umesto moje,
da me greje i da me nasmeje.
 
Potrebna je žena, na nemoguć način lepša od tebe,
koja će na sasvim običan način pokazati šta oseća
i neobičnim ćutanjem, na razumljiv način,
reći šta misli o mojim mislima.
 
Potrebno je...
Tako je mnogo potrebno za sreću,
kada se prokocka ono malo, potrebno za sreću.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Anka
Poruka od: MaNi 16-09-2013, 00:04:41
Goran Tadic pise i prozu. Kakvu-oseticete kada procitate.  :xq049:


Anka

Kad god mati pravi krofne, ona kaže “nosi Lazi i Katici”, k’o da sam ja najmlađi u kući. Zanovetam, al’ nikad nije bilo da nisam ‘teo nositi to što im mati šalje. I kad ne mesi, ja kažem idem po testeru, il’ neku drugu alatku, a mati pita šta fali našoj testeri, pa se srdim što pita, kad valda ja znam šta mi treba i pitam ‘oće l’ ona drva testeriti, il’ ja. Kad se malko primirim, pitam da l’ ima nešto za njih, a ona se pravda da nema, kad smo sve pojeli što je u kući bilo.Taman stignem do kapije, a mati viče za mnom “Čekaj, evo ti ratluk, što su Vujkovi doneli kad su na Slavi bili, daj to Katici”, a ja se smeškam, znam da će biti nešto za poneti, pa će baba Katica, kad vidi, kasti “Iju, dete, što si to donosio, onaj keks, što si onomad don’o nisam ni načela, drži to, nosi kući, deci”, a zna da neću nazad nositi. Pitam di je deda Laza, a ona kaže “Eno ga, dangubi po dvorištu”. Ja ga nikad nisam vid’o da ništa ne radi, al’ baba Katica valda zna zašto tako kaže.
 
Zatek’o sam deda Lazu di sedi pod dudom. Mislio sam da se umorio, a kako i ne bi, star čovek, a vazda je nešto radio. “Šta je, deda Lazo, zabušavaš?”, ‘tedoh da ga zadirkivam, al’ se nije osvrn’o. Bilo mi to čudno, jer je vol’o kad ga zadirkivam. Kad sam mu priš’o, ozbiljno sam se zabrin’o. Bio je crn u licu, k’o zemlja. “Tebi nije dobro, o’ma ću ti doneti vode i šećera”, a on mi tek blagim pokretom šake pokaz’o da se manem toga. Čučn’o sam pred njim, da ga bolje pogledam, a on reče: “Volem da umrem”.
 
Da je neka druga prilika, svašta bi’ mu kaz’o i zadirkiv’o bi ga, a i on bi se šalio, al’ sam se ovog puta baš zabrin’o i samo sam ćut’o. Ček’o sam da čujem šta će mi kasti. Nije kaz’o ni da kažem baba Katici da nam skuva kafu, nije ni cigaru tražio, samo je ćut’o, čini mi se, čitavu večnost. Šta se kaže nekom ko ‘oće da umre? A star čovek. Otkud ja znam, možda se starcima prikaže, javi, pa sede i čekaju dogovoreno vreme. Kad je neko mlad, pa kaže da ‘oće da umre, ipak se iznenadiš, pa kažeš “Brezveze divaniš, nadživećeš ti mene” i još kažeš pomeri se s mesta, al’ deda Laza je im’o devedesetjednu godinu. Bez obzira na tol’ke njegove godine, ovako nešto nisam očekiv’o. Bio je vitalan i pun duha, što se kaže, a za tak’e misliš da nikad neće umreti. A možda se opet nešto sprda sa mnom? Zna da mu ne mogu na tako nešto ništa uzvratiti. Na posletku, ne pita se on kad će umreti. Jedno je šta bi on možda vol’o, a drugo šta će biti. Ćut’o sam k’o riba.
 
“Ne znaš ti šta znači četrdesetsedam godina svakog dana umirati”, reče Deda Laza, a ja se umal’ nisam onesvestio, kad sam čuo. Kak’o umiranje, šta bulazni? Ta, svaki dan smo se šegačili i pričali koješta, nikad mi na um nije palo da ima takvu muku, zbog koje bi poželeo da umre. Srce mi je lupalo, mislio sam iskočiće, al’ nisam smeo ništa da kažem, ni da pitam. Ček’o sam da nastavi, al’ sam mislio ako ne progovori istog časa, da ću, namesto njega, pandrknuti.
 
“Nema više moje Anke”. Aha, znači, ipak je tol’ko loše da ne zna šta priča. Kakva Anka, naopako? Pogled’o me, bile su to najtužnije oči, koje sam u životu vid’o.
 
“Prvi put ‘teo sam umreti kad me zavolela. Ja sam nju vol’o, ne može se rečima opisati, al’ sam mislio nije važno, volem je, pa šta, al’ kad je i ona mene zavolela, ‘teo sam da umrem. Lako je nju voleti, al’ šta je našla na meni? Bilo me sramota što sam dvadeset godina stariji od nje. Ter’o sam je, a opet, Boga molio da ostane. Nikako nisam im’o pameti da rešim kako da bude najbolje za nju. Ako odem, biće joj teško, ako ostanem, opet teško, da je teram boleće je, da kažem ostani… Kako? Sramota me bilo što sam tol’ko stariji. Ta, ćerka bi mi mogla biti. Sam Bog zna kol’ko me to bolelo, al’ nisam mog’o umreti, a ‘teo sam, jer bi’ tako sve bilo rešeno. A opet, da sam umro, moja Anka bi patila, a to sam najmanje želeo. Tad sam se zarek’o da ću živeti kol’ko Anka bude živela. Nisam ja blesav, znao sam da čovek ne odlučuje kad će umreti, al’ opet…
 
Uvek sam se lako zaljubljiv’o. Čemu žene služe nego da ih čovek vole? Može ona biti kuvarica, il’ ministarka, svaka vole da bude voljena, a muškarcu je dužnost da ih vole. Svaku sam vol’o, al’ kad sam Anku zavol’o o’ma sam znao da nije isto k’o sa drugim ženama. Ni sad ne znam zašto je to tako, al’ je tako. Nije to bila žena, ne mogu kasti da l’ je anđeo, il’ možda moja duša, znam samo da ja nju nisam vol’o samo onako k’o što se žena vole.
 
Cela veka slušaš kako se neko za nekog rodi, pa opet nešto ih ne viđaš često kako žive k’o jedno, već jedno i jedno. Kad jako voleš sebe, tu ljubavi nema.
 
Devedesetjednu godinu imam, a pričam k’o dete, je l’ da? Izlapeo starac, pa priča koješta? E, moj sinko, ovo ti srce divani, a srce ne može k’o mozak da izvetri. Šta je u mom životu bilo važno? Šta sam sve proš’o, ni sanj’o nisam da živ čovek može preživeti tol’ko toga. Kol’ko je samo ratova bilo. Tuga, beda, ogadi se čoveku i život i čovek, pa opet sve to prođe, zaboravi se. Nigdi iz kuće nisam mrdn’o, osim u vojski kad sam bio, a živeo sam u deset država. Ni jedna nije valjala.
 
Vol’o sam sinove, više neg’ mati što ih je volela, a volela ih je, k’o što samo mati ume, samo što   se to ne sme kasti, jer niko ne bi verov’o. Izrasli u čestite ljude, na moj ponos i diku. A tek unuke kako sam vol’o, to zna samo deda. E, ondak sam praunuke prepustio sinovima, da i oni uživaju da budu dede.
 
Cela sam se veka žalio da me bolu noge, glava, leđa, a ja sam to samo zato da sakrijem šta me stvarno bole. Namrštim se i kažem mani me, Katice, nije mi sad do toga, ako je mislila da idemo negdi u goste, il’ na Slavu. Kad bi me ipak naterala, jer su kumovi kaz’li da će se na nas naljutiti ako ne dođemo na Slavu, ja bi’ iš’o, al’ sam znao šta će se desiti kad tamburaši zasviraju Ankinu pesmu, a svaka je pesma Ankina, pa sam brin’o da ne pokvarim kumovima Slavu, kad umrem za astalom. Nisam, jer sam se tako zarek’o, al’ je uvek malo falilo. Učini mi se da ću zaplakati, al’ oči se zainat stisnu, ne daju duši da se iscedi, da mi bar nekad bude lakše. Kol’ko su mi samo puta suze krenule, ja se obradujem, mislim zaplakaću, al’ one, kad se oku približe, negde zaglave, pa bude teže neg’ što je bilo dok nisu odnekut krenule. Ost’o sam ih željan. Evo, sad bi’ mog’o plakati k’o kiša, al’ neće one. Ne daju da moju Anku zadnji put okupam.
 
Kol’ko nas sa neba Tito gleda, tol’ko nas i Bog gleda. Nema od tog’ ništa, al’ volu ljudi da veruju da je neko drugi zadužen za njih više od njih samih, pa sve čekaju ako ne učine kakvo zlo da će ih, kad, umru, smestiti na neko mesto sa pet zvezdica, pa ne rade ništa, već samo čekaju, jer ko radi taj  greši i zgreši. Plaši se čovek da ne završi u kotlarnici, a da je to stvarno k’o što pričaju, di bi’ nebo s tol’kim pepelom? Ko zna, možda je to ta kosmička prašina. Nikako čovek da  shvati da su i Raj i Pakao u njemu, za života, jer bi ondak mor’o preuzeti odgovornost za svoj život. Ovako, sve se nada da će mu neko oprostiti, jer što bi se on brin’o kad ima tol’ko gorih od njega, pa ako je nebeske pravde, neće baš njemu pripasti mesto do kazana.
 
Da se razumemo, ljubiti nije greh. Ima dovoljno grehova na spisku, može se bez tog jednog, a najmanje zla činiš kad nekog voleš. Ako i činiš, činiš ga i sebi, jednako koliko i onom koga voleš, pa se to poravna. Kol’ko puta čuješ da neko nekog, il’ nešto ne vole? Zar to nije veći greh? Lako je ne voleti nešto što ne voleš, al’ ajd probaj da ne voleš nešto što voleš.
 
Jedino ja bi’ znao, kad bi pokatkad Anka našla nekog, ne zato što je ona ‘tela, već zato što je to ‘tela njena mladost. I uvek je pazila da niko ne sazna, da sina ne sramoti. Nikad za nju selo nije imalo ružne reči, samo falu, a da se saznalo, niko je ne bi razum’o, takvo je selo. Ja bi se radov’o kad bi našla nekog, dok je mlađa bila, posle nije nikog imala. Nad’o sam se da će je taj možda ženiti, da joj lakši život bude, a možda bi ga i zavolela. Bio sam k’o ker ljubomoran, al’ sam se radov’o zbog nje, jer od tog što je ja volem nije imala ništa, pa sam se nad’o da će je taj neko voleti i usrećiti. Tad bi mi se grudi pokidale i bolelo me sve što boleti može, al’ sam se nad’o da je moja Anka najzad našla svoju sreću. Pomišlj’o sam, ako bi drugog zavolela, ondak joj ne bi teško palo da čuje da sam umro, pa bih i ja najzad mog’o da se smirim. Nije takvog bilo, a možda Anka i nije dala da je neko drugi vole. Imala je važnijeg posla. Čestit čovek, il’ žena, najmanje o sebi vodi računa.
A možda je samoćom moja Anka ‘tela za života da okaje naš jednodnevni greh?
 
Sama je Anka sina podizala i stvorila od njega čestita čoveka. Nije povuk’o na svog babu, koji ga se setio tek kad je za vojsku i ženidbu stas’o i ‘teo da ga vodi kod sebe, kad ga ostavila žena zbog koje je Anku i njega napustio, dok je ovaj još bio sasvim mali, al’ mu sin kaz’o kad ti dosad nisam treb’o, ne trebam ti ni sad. Dobro mu je i kaz’o. Niko nikad Anki nije pomag’o, a brinula je o svima. Kad je muž napustio zbog druge, ostala je sa malim detetom, bolesnom babom, babom od kog koristi nije bilo, jer je uvek bio pijan i materom, koja je u dalekoj varoši radila, pa je samo katkad kući navraćala. Moja Anka ih je dvorila i dodvorila, sina iškolovala i na kraju ostala sama, a ja nisam znao kako da joj pomognem. U jesen, kad kamion sa drvima kroz selo prođe, ja ga stopiram i dam mu pola novaca i više, da ode pred Ankinu kuću, da kaže da mu ostalo još tih pet meteri, pa bi dao u po cene i još će joj iseći na koju meru bude ‘tela, za njen šporet, pa se Anka obraduje što je dobro prošla sa ogrevom. Dok joj je mati bila živa, im’o sam s poštarom dogovor da joj da više novaca i da kaže da su povećali penzije, samo nisu stigli da jave na radiju. Imala je Anka više novaca od mene, slao joj sin iz varoši, al’ sam vol’o da nekako pomognem, a da ona to ne zna. Sinu sam joj slao novaca, dok je studir’o, al’ po malo, da ne posumnja i potpisiv’o sam tako da se ne pozna ko šalje. Čudio se sigurno, al’ kad si momak nije te puno briga od koga je, važno da stiže. Isto tako i kad je bio u vojski, u Mostaru, a pakete sam slao na ceo vod, on bi to svakako sa njima sve delio. Naopako, da je Anka kojim slučajem saznala, o’ma bi mi oči iskopala, nema veze što me vole, tak’a je čestita i ponosita bila, a bila je mal’ko i prgava. Jedared, dok smo još divanili, kaz’o sam joj da je k’o tigrica, pa se naljutila.
 
Ja sam nju do jutros vol’o k’o muškarac. To niko ne bi verov’o, ko ni ti što ne veruješ. Katica i ja u krevetu smo k’o brat i sestra već četrdeset godina, a sa Ankom bi’ mog’o, osetim to, sramota je to i pomisliti, al’ je tako. Lepa mi je ostala k’o prvog dana kad sam je ugled’o. Kad bi je neko od mlađih  pomen’o, kaz’o bi baba Anka, a ja se štrecnem, kako za nju može kasti da je baba, kad je k’o devojčica i lepa k’o što treba žena da je lepa. Želeo sam da milujem te njene bore i milov’o bi’ ih, k’o da ih nema, jer ja to ni ne vidim. Ost’o sam je željan, al’ ja je nisam vol’o samo onako k’o što se žena vole.
 
Čudiš se kako znam da me Anka volela do zadnjeg časa? Ne čudi se, jer bi’ mog’o pomisliti da te niko ne vole, čim ne znaš kako je to kad te neko vole. To se oseti. Ne kaže se badava da su to osećanja. Tol’ke su knjige o tim pisane, nešto malo sam čit’o, al’ sam brzo batalio, kad sam vid’o da ni učene glave na kraju ne umeju da objasne ljubav.
 
Kol’ko smo se puta Anka i ja rastajali. Bilo je da se po dve godine ne sretnemo ni na vašaru, a ja nikog ne pitam za nju, da me ne bi pitali “Je l’, a šta tebe tol’ko zanima šta je s Ankom”, a moglo bi i do nje doći da sam se raspitiv’o, pa bi znala da još mislim na nju. A znala je, osećala je i bez tog da se raspitivam, samo nisam ‘teo da bude sigurna, da ne kaže “E, sad mi ga je dosta, preter’o je”,  pa da me više ne vole. A ne bi mogla da me ne vole, samo bi se mučila i inatila neko vreme, pa bi me opet volela. Ne moš ti sotim da se boriš. K’o što ja ne mogu nju da ne volem, tako se ni ona ne pita. Kol’ko puta je ‘tela da me ne vole, pa opet ništa.
 
Najmanje sam se priseć’o salaša, na kom smo se samo tog jednog dana, voleli k’o muškarac i žena, ne zato što nisam ‘teo da se prisećam, već nisam smeo. Plašio sam se da se krv ne pokrene, da ne priznam sebi da bi’ je ljubio cela veka, nema veze što je žmurila, pa sam mislio da nije mogla da me gleda, jer sam tol’ko stariji. A ljubio bi’ je i vol’o bi je k’o muškarac sve do jutros. I tog’ sam ost’o željan.
 
Katicu nikad nisam prevario s nekom, al’ Anku jesam. Zavolem neku, al’ nije da je baš zavolem, nego napravim sebi da tako liči, pa bude lepo, al’ se ondak priupitam šta to meni treba kad nije ni nalik k’o što je s Ankom, pa se razbucamo. Ja joj kažem da joj ne trebam ja, već neko ko će je zapravo voleti, ondak ona plače i kaže da je niko k’o ja  nije vol’o, a ja se pitam sa kak’im je dosad bila, kad joj je to malo srca što sam joj dao tako veliko i probam da je utešim da će i nju neko voleti zapravo, a ne k’o ja, da se samo trudi. Ondak mi bude krivo što sam mislio da bi mog’o zavoleti drugu, a ja sam ustvari samo ‘teo da se razonodim i ubijem vreme, kad neće ono mene da ubije. Sad se čudim kako mi nije kod drugih smetalo to što su bile mlađe jednako k’o što je  moja Anka bila.
 
Nema više moje Anke. Skoro da mi je krivo što nikad Bogu nisam verov’o. Da jesam, sad bi se mog’o nadati da ćemo negdi najzad biti zajedno, a nećemo. Možda i ne treba. Zar je malo što  smo pola veka proveli zajedno?”
 
Dlanovi su mi bili ulepljeni od ratluka, koji se sav istopio. Gled’o sam deda Lazine oči, koje su, činilo se, postale nekako vesele. Ućut’o je, a ja nisam znao šta bi’ kaz’o. Doneću ti vode, kaz’o sam, al’ sam jedva ust’o. Telo mi je drhtalo, kao da je u groznici, a nije. Nešto mi je i vazduha zafalilo i sav sam nešto bio smušen. Nisam znao ni šta ću kasti baba Katici, što ne uđemo u kuću i kako ću joj dati onaj istopljen ratluk. Nisam joj ni dao, već sam ga bacio iza kuće, a njoj sam kaz’o da smo nešto majstorisali, pa bi’ samo ruke da operem i da se ne bi’ zadržav’o. Požurio sam natrag do deda Laze i nisam ni čuo šta baba Katica viče za mnom. Kad sam mu priš’o, bokal mi je samo isklizn’o iz ruke i pao na zemlju. Deda Laza je, naslonjen na dud, nepomično sedeo. Vik’o sam deda Lazo, deda Lazo, al’ badava. Nije me čuo, inače bi se odazv’o. Izgledalo je k’o da se smeška. Kapci su mu bili spušteni, a lice mokro, k’o da je umiven. Iz očiju mu se još uvek nešto cedilo. Da su suze, bilo bi, valda, u kapljicama. Ne znam šta je to bilo, suze sigurno nisu.
 
Sa’ranili smo ga u četvrtak. Nije bilo puno sveta, samo familija i još nas nekol’ko, kojima kiša nije smetala. Baba Katica je zvala popu, iako deda Laza to nije ‘teo. “Di od sramote da ga sa’ranimo bez pope”, kaz’la je baba Katica, a sinovi se nisu mešali. Meni bilo krivo, šta joj je teško bilo da poštuje njegovu volju. ‘Teo sam popu pitati da l’ zna da je u nekom selu ovih dana neka Anka umrla, al’ sam se predomislio, nisam ‘teo da me pitaju “A što pitaš?”. Ja nisam ni čuo dok je popa pev’o. Čuo sam nekakav hor, neku muziku, k’o na filmu kad prikažu saranu, pa nasnime muziku, da bude tužnije ovima što gledaju. ‘Teo sam da plačem, mislio sam pokidaće mi se sve u grudima. Krenu suze, al’ zaglave negdi blizu oka, pa bude teže neg’ što je bilo dok nisam ‘teo da plačem.
Naslov: GORAN TADIC-Budi tu
Poruka od: MaNi 20-09-2013, 22:01:50
Budi tu

Budi tu, da manje pušim,
da tišina bolje zvuči,
da imam lozinku za osmeh,
da mi ne bude teško kad mi je teško,
da razgovaramo, dok samujem,
da me bockaš i miluješ rečima,
da ne budem tužan,
dok slušam tužne pesme,
budi tu, da znam da si tu.

Budi tu, jer tu ti je mesto,
tu si na sigurnom, tu si lepša,
tu ni ja nisam loš,
tu ne boli,
tu je bolje od bilo kog tamo.

Budi tu,
da mi tu nedostaješ
kad ne budeš više tu.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Ne smeš da mi budeš tako lepa!
Poruka od: MaNi 21-09-2013, 22:56:18
Ne smeš da mi budeš tako lepa!

Ne smeš da mi budeš tako lepa!
Mislim, nije zabranjeno, al’ nije ni dozvoljeno.
Šta ako, naprimer, imam slabo srce, pa se dogodi
ono što nije zabranjeno, al’ nije ni dozvoljeno?
Gde ćeš biti kada mi nedostaješ, a već mi nedostaješ
i šta ćeš kad ti dosadi da te onoliko ljubim
i da ti onoliko šapućem onolike nežnosti?
Kako ćeš ljudima objasniti šta si na meni našla?
Kako ćeš mi na oči izaći kad shvatiš da iz njih ne izlaziš?
Kako ćeš sebi objasniti moj izgovor za ruku na tvom kolenu-
pridržavam ti srce da ne siđe u pete iz straha od sreće...
Budalo jedna, šta ću s tolikim pesmama? Ko bi to čitao?
Svi bi se pitali ko si, čija si i da li je moguće
da si toliko lepa da moram da ti to branim
iz straha da mi srce ne bi izdržalo toliku lepotu,
a lepša si od sebe i bolji sam od sebe
otkad si se pojavila tako lepa u mom ružnom životu,
pa se izgleda mom, naprimer, slabom srcu
dešava ono što nije zabranjeno,
al’ nije ni dozvoljeno.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Sinko
Poruka od: MaNi 29-09-2013, 21:22:22
Sinko

E, moj sinko, put koji je pred tobom mogao bih vezanih očiju preći,
al’ kakva je radost znati na kom će ti se mestu srce pomeriti?
Od male će ti koristi duga svetla biti,
kada ti, preko pune linije, nečija duša krene u susret.

Ti si ja iz najboljih dana, za koje sam mislio da su najgori,
iz najgorih noći, za koje sam mislio da su najbolje.
Neprijatno ti je što te tako dobro znam?
Pusti to, sva su srca čednija od mog, pa se ne stidim.
Znam na kojoj krivini ti je srce produžilo pravo,
i bolje od tebe znam kako si ga izvukao iz ambisa,
uveren da si stekao korisno iskustvo.
Znam kako si ga ravnodušno negovao,
verujući da je odbolovalo sve buduće boljke
i kako si se radovao kada je počelo na kamen da liči.
Najmekša su ona što na kamen liče.
Ne brini, to kažem samo tebi.
Glupavo ti to tvoje srce, sinko,
al’ nemoj se jediti, ni tuđa nisu pametnija.

Ne pitaj za savet, ni sebe ne bih umeo posavetovati.
Tek treba da stekneš ono što ćeš za sobom ostaviti,
a ja pakujem ono što ću poneti sa sobom.
Da, naći će se mesta i za prvu ljubav,
koju pamtim samo po rednom broju.
Ne veruješ mi, al’ tvoje nikad više i moje nikad više nisu isto.
Prva ljubav je epizoda, poslednju tek treba da zaslužiš.
Prvu si prepoznao kada se desila,
poslednju ćeš poznati tek kada prođe.

Žurim na put. Žmurim, jer me ni jedna krivina ne može iznenaditi,
a nečija duga svetla tebi su namenjena,
da te zaslepe i navedu da pređeš punu liniju
i isprekidanim dahom ispišeš stranice istorije srca.

Ne slušaj, sinko, ni mudrije od mene
i ne dozvoli nikom da ti se obraća sa „sinko“.
Naslov: GORAN TADIC-Druga strana ljubavi
Poruka od: MaNi 07-11-2013, 22:42:07
Druga strana ljubavi

Nakon mnogo godina,
sretnemo voljeno biće
koje nas je „oduvek i zauvek“ volelo.
Nije to pravi susret,
već skrivanje pogleda od pogleda
i nagli prelazak na drugu stranu ulice.
Nema na nama šta da se vidi,
nema od nas šta da se čuje,
nema šta da nam se kaže.
Bili smo voljeni, to se ne prašta.
Nismo mi za istu stranu.
Neko od nas dolazi tamo
odakle neko od nas odlazi.
Nema svrhe zastajati i raspitivati se
kako je tamo kuda smo se uputili,
sami ćemo se uveriti.
Sami.
 
Možda nas ne prepoznaju?
Bez njih ne ličimo na sebe.
Možda nas ne vide?
Možda nikog više ne vide?
Možda nije do toga što ih još uvek volimo?
Možda je bolje na drugoj strani?
Neka, samo neka je njima bolje.
Nema nikog, osim nas, na našoj strani.  :xq049:
 
Naslov: GORAN TADIC-Čudna pesma
Poruka od: MaNi 19-11-2013, 17:59:06
Čudna pesma

Nosim u sebi tajne,
kojima bih i tebi i sebi olakšao život
kada bih umeo da ih otkrijem i da ih objasnim,
al’ ja nisam mudrac, već nosilac tajni
koje ću odneti u grob.
Mogu samo da ti kažem
da verujem čudnom i retkom verom,
nadam se čudnom i retkom nadom
i volim čudnom i retkom ljubavlju.
Nije to lako, nije čak ni lepo,
al’ ja tako moram, ne pitaj zašto.

Još uvek tražim ljude u ljudima.
Sve više je onih kojima bi čovek,
kada bi ih opsovao, opoganio psovku.
Jedino uz ljude u ljudima
u meni ima čoveka, koji se pita
kakva je to snaga žene u ženi,
kad uspe tako skromna
da napravi ravnotežu spram neljudi,
da ispravi nepravdu što nema pravde
i stvori čudnog i retkog čoveka u meni,
kog sam čitavog života tražio?  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Kažeš...
Poruka od: MaNi 29-12-2013, 12:56:45
Kažeš...

To je samo nekoliko dana, kažeš.
I „samo“ nekoliko noći.
Jedva čekam da se vratim, kažeš.
Jedva čekam da prestaneš da odlaziš.
Ne znam šta da kažem, kažeš.
Pričaj bilo šta.
Nasmej se, molim te, kažeš.
Čemu?
Ne, nisi patetičan, samo si tužan, kažeš.
Samo sam tužan.  :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Prinesi usnama noć
Poruka od: MaNi 03-03-2014, 01:16:50
Prinesi usnama noć

Prinesi usnama noć, dahom je zagolicaj
i slatkim, bezobraznim rečima pozlati,
onako kako to meni radiš
kad ti se hoće,
a uvek ti se hoće,
jer ti se može,
pa se i meni može
kad si toliko lepa
(a lepa si koliko si voljena).
Prinesi usnama noć, dahom je zagrej,
nek’ se preznoji od želje da te ima,
nek’ drhti od treme kao da si joj prva,
nek’ strepi da ćeš jutrom nestati,
nek’ se potrudi da te nikad ne izgubi.
Prinesi usnama noć,
nek’ joj bude onako
kako bi noćas trebalo biti meni.  :xq049:
Naslov: Odg: GORAN TADIC-ljubavna poezija
Poruka od: pcelica.m 26-06-2014, 21:00:15
Čuješ li

Čuješ li kako je blaga tišina nekapnute suze?
Dobro je ponekad zaplakati uz smešak.
To su one tuge zbog prohujale radosti,
koja se suzama ne sme naružiti,
jer bolje je što je prošlo, nego da nije bilo.
A možda bi bolje bilo da nije bilo,
kad nikada više biti neće?
Čuješ li kako ćutim tugu zbog toga?
Dobro je ponekad prećutati
da ne umem bez tebe.
Zašto da te mučim svojom mukom?
Bolje da ćutim i da te volim,
to ne možeš čuti.   
Naslov: Odg: GORAN TADIC-ljubavna poezija
Poruka od: MaNi 23-09-2014, 14:39:53
Pcelice, raduje me sto uzivas u poeziji Gorana Tadica  :xq011:
Naslov: GORAN TADIC-Nikad nećeš biti bivša
Poruka od: MaNi 23-09-2014, 14:47:41
Nikad nećeš biti bivša

Nikad nećeš biti bivša.
U misli bi mi, kao u san, dolazila
da me pitaš znam li zašto ne mogu da spavam,
jesam li konačno srećan tako sam,
da li znam da sam ti bio važniji od svega
i da si me volela više no što zaslužujem,
više no što me je iko ikada voleo,
pa bi se u srce spustila
da te želja mine,
da proveriš ima li koga,
da se prisetiš srećnih dana i noći
dok si u njemu stanovala,
da čuješ prazninu kojom je ispunjeno,
da čuješ odjek neizgovorenih reči,
da proveriš da li i dalje drhti za tobom,
ili ne može da dočeka da zauvek prestane
da drhti od uspomene na tebe.

Nikad nećeš biti bivša.
U san bih ti dolazio da cvilim,
da objašnjavam, da te podsećam,
da molim da saslušaš,
da molim da pokušaš da shvatiš
da su moji ostaci koje si zatekla
jedva preživeli život,
da ne znaju za šta su krivi
onima kojima ništa nisu skrivili,
da ne veruju nikom,
da više ne umeju
i ne samo da ne umeju,
nego neće da vole,
za inat onima koje su voleli,
onako kako ih niko neće voleti,
da te pitam odakle ti snage
da me oživiš,
da me naučiš da ti verujem
i da pristanem da te volim,
lepše no ikoga,
za inat onima  koje sam volelo,
onako kako ih niko neće voleti.

Nikad nećeš biti bivša.
Budućih za mene nema.
Naslušao sam se zakletvi i obećanja.
Ne želim nikom zlo,
ali neka nekog drugog
sustigne ljubav kakvom sam
pre tebe bio voljen.
Malo mi je budućnosti ostalo
da bih je protraćio poluživotom
kakvim sam umirao dok te nisam sreo.

Život nije fer.
Bolje ću od tebe proći
meni je tebe dao da za tebe živim dok sam živ,
a tebi mene da za mene živiš i kad ostaneš bez mene,
pa tako ni ja tebi nikad neću biti bivši. :xq049:
Naslov: GORAN TADIC-Nije da mi nedostaješ
Poruka od: MaNi 22-04-2015, 23:39:06
Nije da mi nedostaješ

Nije da mi nedostaješ,
nego nemam s kim da razmišljam,
pa razmišljam s tobom,
onako, tek da nešto radimo,
da nam pamet ne otupi
k’o što su nam srca otupela,
pa se prave da se ne poznaju
i ne sete se da pitaju jedno drugo
kako zdravlje, ima li šta novo, ima li šta staro,
ili se uspomene na silu zaboravljaju?

Nije da mi nedostaješ, nego nemam za koga da živim,
dođe mi da umrem, a ni to nemam za koga,
pa bih noćas da umrem za tebe,
u ime starih dana i noći kada sam za tebe živeo.

Nije da mi nedostaješ, nego pišem pesmu,
pa se setih da ne mogu da zaboravim
da smo jedno drugom suđeni
i da naše vreme tek dolazi,
ali kasno, jer smo ga potrošili
na nešto što će nam zauvek nedostajati.  :xq049: