Forum Beograd Jagodina Ćuprija Paraćin

Molim vas da se prijavite ili se registrujete.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i dužinom sesije
Napredna pretraga  

Vesti:

Samo za Registrovane članove je moguć pristup u kategoriji '' Ljubav & Sex & Lepotice''
Obavezno pročitajne uslove korišćenja Foruma ->
Uslovi Korišćenja

Autor Tema: Spiritualno srce  (Pročitano 9356 puta)

0 Članovi i 2 gostiju pregledaju ovu temu.

anny

  • Gost
Spiritualno srce
« poslato: 21-04-2008, 14:01:40 »

U meksičkim državama Malisko i Najart, u veoma nepristupačnim oblastima živi još oko 15.000 Huicol indijanaca koji su živeli u tim krajevima i pre nego što su Acteci stigli. Snaga njihove kulture je bila toliko jaka da ne samo što nisu dozvolili da ih asimiliraju već su nastavili da razvijaju svoju kulturu sve do dolaska Korteza. I danas, kao i u prošlosti, Huicoli brižno poštuju kolektivnu memoriju kroz svoje tradicionalne ceremonije i komplikovane rituale i tako održavaju snažno i zdravo spiritualno srce (ijari). Za njih se kaže da su siromašni i nevini ali su prebogati u svojim dušama i ukupnom životu. Nema ničega negativnog u indiferentnosti Huicola prema materijalnim stvarima. Ijari (spiritualno srce), koje raste iz njihove samodiscipline, naoružava ih dignitetom i integritetom koji su tako snažna karakteristika naroda Sijere. Kao kontrast modernom vremenu, Huicolin ekstremni život je pun transcedentalnih i amanetnih aspekata. "Spiritualno srce" se sastojalo od segmenata sveopštih memorija koje su se stvarale od početka civilizacije. Preci, kao sto su Vatra ("Naš predak"), More ("Naša majka"), i prve životinje žrtvovale su svoja fizička srca da bi podarili život Huicolima i da im usade ijari i snagu natprirodnih vizija. Huicoli se trude da se dokažu vrednim za spiritualni život kroz materijalno žrtvovanje odnosno uzdržavanje od niza ovozemaljskih radosti. Tako je sadašnjost osvetljena beskonačnošću, eliminišući potrebe svakodnevnice. Umetnost Huicola ima različitih formi ali je svakako najvažnija ona forma koja obuhvata atribute svetlosti, mistike, transcedentalnosti i zajedništva.
To je religiozna umetnost posvećena obožavanju i to one vrste koje može da izazove a ne samo da opiše spiritualna iskustva. Samo šamani ili "igrači" poznati kao maraacate (u jednini maraakana) razumeju egzaktne forme i tačna značenja ove umetnosti, koja se može shvatiti kao manifestacija kolektivne koju oni kontrolišu i sumiraju u ritualne forme, kad stotine Huicola nagrnu u ceremonijalne centre (tukipa) često udaljene i više od jednog dana zamornog putovanja od njihovih prebivališta. Na mestu Tukipa oni zajeno uzimaju učešća u izvedbi drame natprirodnog sadržaja, čija je svrha da osveži delove neba koji su neophodni za regeneraciju života našeg sveta. Uzimajući uloge bogova, učesnici treba da uspostave harmoniju između Vode ("Našeg pradede"), Sunca ("Našeg oca stvoritelja") i Našu stariju braću Vetra i Prostora. Tokom nekoliko dana oni se predaju stanju potpunog ritualnog imitiranja Tvorca kroz ples, pevanje, vračanje i moćne mistične obrede koji hipnotišu masu prisutnih. Sve je to praćeno bogatom, ritualnom muzikom. Prizivaju se tvorci pre svega predivnim pevanjem i igranjem maraakate, zatim mu se nude različite žrtve, najčesce životinjske, i predstavljaju mu se, u svoj svojoj lepoti, preostali primerci njihovom rukom stvorene rase. Zamišljeni duh Tvoraca i snazni ljudski duh se spajaju zajedno u beskonačno mudroj kombinaciji komunikacije makrokosmosa i mikrokosmosa, u kojoj beskonačno donosi vrline sadašnjosti. Dečaci i devojčice, mladi i stari, svi uzimaju aktivnu ulogu u spajanju između ljudi i božanstva. Pojedinci kombinuju svoje želje i entuzijazam sa osvedočenim iskustvom maraakame koji peva i igra za sve kao da je u pitanju jedna osoba. Tajne stvoritelja se uvećavaju neznanjem čoveka; sve je to uvećano strahom jer je naš predak, uz božju pomoć proveden kroz vatru i vodu, i tako ga očeličio ali i obeležio. Kroz ceremoniju se familije iz udaljenih staništa uključuju u plemensku zajednicu. Kreacija magičnog vremena i prostora u obredu koji se izvodi u ceremonijalnim centrima reflektuje se i daje se primer za način života u porodičnim staništima. Trans je dramatska kulminacija klipa kukuruza (to predstavlja "Nasu majku"), a može se reći da je najvažniji momenat u ceremoniji upravo "Ples za našu majku", u kojem se moli da im oprosti što je jedu.

Takav stav je vrlo simptomatičan za Huicoline osećanje ekologije: "Sve žrtvuje u naše ime i za naše dobro, Kukuruz nam daje svoje kćeri, Jelen nam daje svoje mlade, Sunce nam daje strele, More nam daje svoje kćeri šljivina obraza, oblake pune kiše". Huicoli svoju decu odgajaju u religioznom smislu života koje im, postepeno, pomaže da shvati misterije oko njih. Deca slušaju dok stariji prizivaju smisao legendi i iznose sopstvena iskustva. Uče sve što je bitno za njihov život i što ih povezuje sa transecedentalnom realnošću u svakom prirodnom fenomenu, da se biljke, ljudi i životinje pretvaraju jedni u druge, da menjaju svoja imena i materijalne forme i da na neki način led tera vodu da dođe do mora ali isto tako da se iz pare može pretvoriti u kapljicu, da se različita mišljenja slobodnog uma mogu pretvarati u stenje i kamenje kao večni znakovi arogancije nezrelog mozga (verovatno se "nereligiozna" mišljenja podrazumevaju pod time). Često se dešavaju magična ozdravljenja i deca su svedoci svih delova paranormalnih događaja. Kao dodatak decu uče kako da predstave sveto pisanje kroz rad iglom ili pletenjem, klesanjem kamena te upotrebom ponosnih stabala za izradu kipova. Kao posebna umetnost smatra se izrada specijalnog mozaika na platnu, pre svega od kore drveta, stakla, kristala i žada. Nivo izražajnosti Huicol umetnika zavisi od dubine mita i njegove lične vizije - što od njih zahteva da uđu u duh stvari koju žele da predstave i oni to čine radije nego da svoje delo posmatraju kao odvojeni objekat. Veoma iskusni maraakame je u stanju da zamisli da je zemlja na kojoj stoji živa osoba i da ona ustvari predstavlja Našu majku Zemlju. Svrha svega je da dostignemo nivo na kojem možemo videti drugo biće, i to u svom sopstvenom umu i telu, da ostvarimo direktnu komunikaciju srca i srca.

U želji da zadobiju spiritualno srce (ijari) koje omogućava takve vizije, Huicoli moraju da nauče kako da kontrolišu svoje telo (pomoću voljne dominacije nad apetitom i odstranjivanjem svih misli koje mogu da opterete njihovu svest i da ometu vizionarske snage). Videti sebe kroz dušu kao što su to nekadašnji preci činili, znači da ljudska jedinka prolazi kroz nieriku (mandala ili spiritualno ogledalo); nierika reflektuje sve što postoji, kako na spiritualnom tako i na materijalnom planu. Slikar More Benitez to ovako iznosi: "Da bi se postiglo stanje nierike, čovek mora da se žrtvuje - postom, uzdržavanjem od seksualnih odnosa, eliminacijom zlih misli - umesto toga treba da se misli jedino o sreći; postizanju nierike jer samo tako možemo nešto naučiti o ijari i kupuri nase Majke Zemlje". Da bi se dostigla nierika, Huicoli moraju preduzeti putovanje oko 500 kilometara u potrazi za pejotom - vrstom kaktusa koji raste u pustinji i koji sadrži, između ostalih alkaloida i substanci, meskalin koja efikasno deluje na "oslobadjanje uma". Tragači za pejotom, poznatiji kao pejoteros, moraju da razviju dve ličnosti tokom svog dugog puta. Prva ličnost mora da bude božanstvo, unutrašnja personalnost, koja "raste" kako se putnik odmiče od svog svakodnevnog sveta. Posle mnogo dana pešačenja putnik je fizički premoren, on više ne oseća prašinu u svojim nožnim noktima, nije u stanju da se tokom hladne noći odmori i ugreje, a potom je nesposoban da uspostavi kontakt sa ljudima koje sreće. Njihovo telo je toliko izmučeno da im je potrebna duševna hrana da zameni izgubljenu energiju tela. Unutrašnja snaga ijarija jača kako nestaju osobine socijalnog bića - kroz to se ponovo rađa potrebna snaga za pokretanje i osmišljavanje jednog očišćenog i nevinog biša. Druga ličnost - spolja, telesna ličnost - je umešana u događaj kako bi sprečila destruktivnu okolinu da omete intenzivnu realnost unutrašnjeg bića. Ta druga ličnost je naše fizičko telo, pomagač duše. Ljudi koji žrtvuju sva telesna zadovoljstva ne primećuju nikakav trag patnje ili bola dok se kreću putem svog samoispitivanja. Uz pejoteros otkrivaju prava imena svojih predaka dok slede put njihovih stopala; oni sada znaju da je njihova materijalna realnost apsurd i obmana. Pejatero zna da pejast sadrži dušu Našeg Starijeg Brata, Jelena Sunca (Tamatsi Kaujumarie) koji je sebe žrtvovao da bi podario rođenje pejotu, a sada se nudi ponovo da bi bio konzumiran od srećnih poklonika. To je momenat autentične komunikacije, kad poniženi pejatero stupi u direktan kontakt sa bogovima, pošto Naš Stariji Brat predstavlja tog trenutka sve bogove. Nevidljivi glas govori pokloniku kroz pejast (pejast je uobičajen naziv za to naporno putovanje). Prenose se reči bogova što omogućava pejateru da ih vidi, razume i prati; određene promene ostavljaju tragove u memoriji njegovog spiritualnog srca (ijari).
Mora se naglasiti da je životni cilj postići bliski kontakt sa bogovima i sa duhovnim bićem (esencijom) nasih života, odnosno života Huicola. Svako za sebe pomalo odgrće mističnu zavesu blestavosti života i kosmičku viziju unutrasnjeg bića, mada se ništa od životne realnosti ne može shvatiti tokom više naših života - to je, gotovo odjednom, moguće čuti i doživeti pod uticajem pejota. Pejateros se vraćaju posle nekoliko nedelja ili meseci, kompletirajući svoju uzvišenu misiju time što donose određenu količinu pejota koji će podeliti sa svojim saplemenicima tokom svetih obreda. Kroz svoje putovanje, oni na čudesan način obogaćuju svoj jezik i sposobni su da objasne svoje doživljene vizije. Ukoliko ne shvatamo mistične i poetične teme kompleksnih Huocol rituala i ne uvažavamo natprirodne efekte njihove davno ukorenjene kulture verovatno ćemo propustiti značaj njihove izuzetno orginalne umetnosti. Kad god je Huicol umetnost stvarno autentična (na žalost svuda ima hohštaplera i imitatora), ona govori mnogo više Indijancima nego što naša "zapadna" umetnost govori nama. Poznati američki likovni kritičar Pol Vestem smatra da je pre - hispanska kultura bila pod velikim uticajem upravo Huicola i pravi zanimljive ocene: "Realnost nije neprodukovana - ona je stvarna. To je realnost magičnih misli. Očigledno nije dovoljno to što umetnik vidi i što je sposoban da slikom opiše okultno (da jasno razjasni mistično značenje fenomena), suština u tom slikarstvu je u tome da je ta i takva vizija potrebna posmatračima. Kad se pomene realizam obično se misli na ovaj pravac gde slikar Reprodukuje vidljiv svet, svrha realizma u Srednjoj Americi je da omogući viđenje onih stvari koje su inače nevidljive". Iz toga proističe da u duhu tako shvaćene umetnosti, kreativni umetnik mora da živi kompletno zahvaćen mitskim vizijama - samo tako može biti sposoban da izrazi nevidljivu realnost. Takva realnost ima i "matični" kvalitet jer slikarova kreacija mora da izazove određena ponašanja - delo mora da bude mesto gde se očitava spiritualna energija ljudskih bića i pradavnih bogova, koje predstavlja.
Sačuvana

Zockey

  • Stalni učesnik
  • **
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 533
  • Ljubav Svetlost
Одг: Spiritualno srce
« Odgovor #1 poslato: 25-04-2008, 17:55:00 »

 :aq05:
Sačuvana
Mi nismo stvorili ovaj svet, mi smo samo deo njega, sve što mu činimo, činimo to i sami sebi!

anny

  • Gost
Одг: Spiritualno srce
« Odgovor #2 poslato: 25-04-2008, 19:19:39 »

Drago mi je da ti se svidja...
Sačuvana

Zockey

  • Stalni učesnik
  • **
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Muškarac
  • Poruke: 533
  • Ljubav Svetlost
Одг: Spiritualno srce
« Odgovor #3 poslato: 25-04-2008, 19:38:55 »

 wq06
Sačuvana
Mi nismo stvorili ovaj svet, mi smo samo deo njega, sve što mu činimo, činimo to i sami sebi!

anny

  • Gost
Одг: Spiritualno srce
« Odgovor #4 poslato: 25-04-2008, 20:12:41 »

 wq50
Sačuvana

iizuzetan

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 4
    • Igrice
Odg: Spiritualno srce
« Odgovor #5 poslato: 26-04-2011, 10:48:46 »

A gde ima ta organizacija kod nas?
Sačuvana
 

Stranica je napravljena za 0.069 sekundi sa 24 upita.