Hrišćanski život (štivo)
U hrišćanskom životu prvoga perioda ističu se naročito tri crte: 1) osećanje zajednice i bratstva svih hrišćana, 2) s time u vezi volja da se međusobno štite i pomažu i 3) neobično versko oduševljenje sa kojim lako podnose sve nedaće pa i smrt i koje im nadahnjuje sav život.
1) Naziv braća, kojim su se zvali međusobno prvi hrišćani, nije bio samo prazna reč. Jer mada je među prvim hrišćanima bilo razlike i po staležima i po imetku i po narodnosti, ta se razlika nije opažala ni u domaćem životu, ni u crkvenom životu, ni u ophođenju uopšte. Rob je npr. mogao postati član jerarhije, čak i episkop, a među hrišćanima, koji su inače bili slobodni ljudi i na izvesnom položaju, uživao je čast koja priliči njegovom crkvenom položaju. - Imućnije hrišćanke su bez zazora zalazile zabitim ulicama u siromašne hrišćanske domove i tamo obilazile bolesne i uboge. Gledajući to, neznabošci su govorili: „Vidi, kako se ljube i kako su gotovi da umru jedan za drugoga". - Taj osećaj bratstva i zajednice protezao se od opštine do opštine. Putujući učitelji i naročiti glasnici su nosili pozdrave i pisma iz jedne u drugu, te već u najranije doba stoje u pismenoj vezi maloazijske opštine sa opštinama u Galiji, da ne govorimo o vezama Rima sa Kartagom i Korintom. Brigu jedne opštine oseća druga kao svoju brigu. Kad je u jednoj gonjenje, druge je hrabre, kad nastane mir, šalju se čestitke, kad je gde kakav razdor, odmah se javljaju druge da mire. Jer, kako kaže na kraju II v. jedan hrišćanski protivnik: „Njihov prvi zakonodavac ih je uverio da su oni svi među sobom braća i oni se neverovatno užurbaju čim se nešto desi što se tiče njihovih zajedničkih interesa". (Lukijan)
2) Osećaj ljubavi i zajednice kod prvih hrišćana izražava se u njihovom milosrđu. Milosrđe čini imenu starih hrišćana najveću čast koju su im priznavali i njihovi protivnici. Milosrđe nije bilo nešto uzgredno i manje važno u hrišćanskom životu, već njihova stalna svakodnevna dužnost na koju ih je, uostalom, opominjala svaka strana jevanđelja i pouke njihovih učitelja. Po tome se poznavalo da su hrišćani i bez toga je sama vera sa svojim darovima, po Pavlu, samo praporac koji zveči. Za milosrđe i pomoć svojih bližnjih imali su najšire polje, jer veći deo hrišćana bio je spao na tuđu pomoć ma u kom obliku. U apostolsko doba vršio je tu dužnost najpredanije ap. Pavle koji je, često u nezgodnim prilikama, skupljao po svojim opštinama dobrovoljne priloge za siromašnu opštinu u Jerusalimu.
Inače se svaka opština brinula za svoje oskudne, bolesne i slabe članove. Mora da su u tome pogledu mnogi vrlo mnogo lično činili, jer jedan neznabožac beleži da su mnoge hrišćanke došle do prosjačkog štapa time što su ispoklanjale sirotinji sve što su imale. No brzo se uviđa da se ličnom milostinjom ne može učiniti toliko koliko zajedničkom, te se obrazuje opštinski karitativan rad. Svaki daje u zajedničku blagajnu koliko i šta može; što daje, bilo u novcu, bilo u hrani, on daje Bogu; onaj koji dobija, dobija od Boga. To su prinosi - oblata. Time je moralna vrednost milostinje neizmerno povećana prema tadašnjim paganskim darovima narodu. Vladari i velikaši tadašnjeg vremena su takođe često prosipali narodu hranu, novac i zabave, no samo zato da steknu ili očuvaju naklonost toga naroda. Zajedničkom milostinjom raspolaže episkop, a pri deobi mu pomažu đakoni i udovice. U većim mestima su vodili stalne spiskove onih kojima je potrebna pomoć.
U prvom redu su pomagali udovice i siročad. Osobito udovice i siročad ispovednika i mučenika za veru. U spisima tadašnjeg vremena ta se dužnost stalno naglašava, štaviše i zbog toga da bi ljudi mirnije duše primali mučeništvo. Obična je stvar bila da imućniji uzimaju siročad pod svoje. Veliki crkveni pisac Origen bio je usvojenik. Mnogo su se brinuli za svoje sužnje po tamnicama, na pustim ostrvima i po rudnicima. Oni su redovno pohađani, nošene su im ponude, kad je bilo potrebno podmićivani su stražari da se sužnjima olakša položaj. I o njima su vođeni spisi, a briga za njih išla je tako daleko da je vladar Licinije strogo zabranio ta pohađanja. Inače je đakonima bila zvanična dužnost da se staraju o tim stradalnicima, ma i po cenu ličnog stradanja.
U kojoj su meri brinule hrišćanske opštine za svoje bolesnike i nesposobne za rad vidimo po tome što je rimska opština hranila dnevno nekih 1500 nevoljnika. Tu dolazi i otkupljivanje roblja. Ne pravnih robova, jer crkva u to, kao u zakoniti poredak, nije dirala, nego zarobljenika koje su razbojnici ili varvari pri svojim upadima u pokrajine i gradove odvodili i ucenjivali. Neobično lep primer toga milosrđa imamo za episkopa Kiprijana u Kartagi (253. g.) kad su razbojnici odveli roblje iz Numidije. Tada je u Kartagi na brzu ruku skupljeno preko 100.000 sestercija za njihov otkup. Već ovde možemo reći da je ugled rimske crkve porastao naročito zbog njene izdašnosti u slučajevima nevolje.
Osobito je upadalo u oči tadašnjem svetu hrišćansko sahranjivanje mrtvih. U tome su, inače skromni, hrišćani išli čak do raskoši. Jer svet je uvek držao mnogo do pristojnog pogreba, a naročito u ono doba. U toj stvari su hrišćani išli i preko granica opštine i sahranjivali su kad je trebalo i nehrišćane. Takve su prilike bile u doba kuge, kada su neznabošci bežali od svojih bolesnika i mrtvih, a kada su hrišćani, lečeći ostavljene, umirali i sami. Jer, vele oni: „Ne možemo podneti da se slika Božja i stvor njegov baca za hranu divljim pticama i zverima, nego ćemo je vratiti zemlji od koje je uzeta, pa ako je i nepoznat čovek učinićemo mu tu dužnost umesto rođaka, kad ih nema." Ovamo spadaju i daće za pokojnike. Hrišćani znaju da su daće nehrišćanski običaj, ali ih ipak drže stoga što se tom prilikom čini milostinja sirotinji. Šta je hrišćansko milosrđe prema živima i mrtvima značilo kaže nam potonji otpadnik Julijan, koji u tome vidi glavne razloge uspeha i širenja hrišćanstva.
Od dužnosti gostoprimstva nije bio razrešen nijedan hrišćanin, a spadalo je u dužnost u prvom redu sveštenicima. Ono je smatrano tako važnim da Tertulijan opominje svoju ženu, da se u slučaju njegove ranije smrti ne udaje za nehrišćanina, jer kod njega neće moći ugošćavati hrišćanske putnike. Tu dužnost nije, naravno, mogla vršiti opština, nego pojedinci. Nalazimo ipak u to vreme na drumovima kroz puste krajeve i hrišćanske gostionice za putnike.
Kada se, uz ovo, setimo još i toga da su opštine morale pomagati one svoje službenike koji su ostavljali svoje redovne poslove zbog crkvenih, jasno je da su izdaci pojedinih opština bili veliki. Davalo se mnogo, a kada se dešavalo da nekom oskudnom treba pomoći, oni hrišćani koji nemaju suviška postili su po nekoliko dana da bi namakli što im je potrebno za pomoć drugom. Nalazimo da se rad i sticanje u to doba preporučuje uglavnom zato da bi se sirotinja mogla pomagati.
Naravno da su u tako milosrdnoj sredini mogli i nedostojni iskorišćavati hrišćansku dobrotu. No hrišćanske opštine se već vrlo rano drže načela da sposobnima za rad daju rad, a milostinju samo nesposobnima. Zabeležena je u ono doba reč: „Neka ti se milostinja oznoji u ruci, pre nego što je daš." Drevni spis hrišćanski Učenje dvanaestorice apostola daje uputstva kako treba postupati sa onima koji „trguju sa Hristom", tj. koji hoće da žive na račun vere. Niko, ni putnik ni propovednik, nema prava na hranu i pomoć više od dva dana. Ako pak u verskom zanosu traži jela ili novca, odmah ga treba kao varalicu odagnati. Inače se, počevši od Pavlove reči: ko ne radi neka i ne jede, hrišćanima stalno preporučuje da rade. Lenjivcu se uopšte ne priznaje da može biti vernik. Opštine su bile dužne da nađu posla za svoju sirotinju ili da ih upute u drugu opštinu na rad, što je i činjeno.
Kada uzmemo u obzir da se hrišćanske opštine nisu brinule samo za one kojima je potrebna milostinja, nego i za one koji mogu i hoće da rade, onda u starom hrišćanskom društvu imamo jednu naročitu crtu: umeli su svoje društvo i u privrednom pogledu da urede onako, kako je to jedino pravilno: na osnovu ljubavi i rada.
3) Najlepši znak koliko je vera starih hrišćana bila tvrda i koliko su se njome oduševljavali jeste bez sumnje to, što su za nju išli i u smrt. No pored toga mučeništva, koje su mnogi želeli pa se često i sami prijavljivali vlastima (što crkva nije dozvoljavala), ceo život hrišćana je bio niz mučeništava za koje je trebalo velike duševne snage. Hrišćanima je unapred rečeno da će brat brata pre-davati u smrt i otac sina. To se doslovno događalo. Roditelji su zbog vere tužili svoju decu i muževi žene. No gde i nije bilo toga morao je biti mučan život hrišćana u još neobraćenim porodicama. - Potresno je čitati kako jedan otac hoće da odvrati svoju kćer od hrišćanstva i mučeništva: „Oborio se tada na me da mi iskopa oči, no samo me je ozledio... dođe mi otac iz grada sav ojađen govoreći: smiluj se, kćeri, mojoj sedoj kosi, smiluj se ocu, ako sam dostojan da me tako zoveš. Kad si pod ovom rukom tako lepo uzrasla, kad sam te više voleo nego svu tvoju braću, nemoj me sramotiti pred ljudima... i poče da čupa svoju sedu bradu i da je baca po zemlji i pade licem na zemlju i govoraše tako da nema stvora kojega se ne bi kosnulo". - Slično je kada žena paganka nariče za mužem hrišćaninom, koga vode na smrt: „...Smiluj mi se gospodaru moj! Pogledaj na svoga najdražega sina; kamo si nagao, što nas mrziš?" Ili, kad mladog sremskog episkopa Irineja mole roditelji i žena da ne bude mučenik. U takve jače dramatične slučajeve hrišćanskog porodičnog života možemo ubrojiti i pismo vrlo mladog Origena, koje piše svome ocu u tamnicu i moli ga da nipošto ne prevrne verom za ljubav porodice. - U takvim prilikama, teško je reći kome je bilo teže, no jasno je da je u tih hrišćana bila neizmerna duševna snaga i da su živeli u reči: „Ko ljubi oca ili mater više nego mene nije mene dostojan". No i osim tih i takvih slučajeva, koji su bili vrlo česti, bio je hrišćanski život težak i tamo gde nije dolazilo do porodičnog sloma i mučeništva. Npr. tamo gde u dan ženinog posta muž paganin poziva prijatelje na čast; gde zaključava ne samo smočnicu nego i hleb, kada naiđe hrišćanin koga treba ugostiti; gde sumnja u njeno poštenje kada ona odlazi na noćno bogosluženje, i misli da ona vrača i mađijâ kada krsti postelju i jelo; gde joj zabranjuje da ide po tamnicama i sl. Ili tamo gde lepo odnegovane hrišćanske devojke moraju da ostave roditeljski dom i nedeljama da lutaju po šumama. U teškim prilikama, gde se „muž koji već nema razloga da bude ljubomoran, odriče žene koja je postala smerna i stidljiva, i nekada popustljivi otac sina koji mu je postao poslušan; gde nekada blagi gospodar tera sa očiju roba koji mu je postao potpuno veran", trebalo je mnogo snage ne samo da se hrišćanski gine, nego i da se hrišćanski živi.
Svoju snagu i oduševljenje ne pokazuju prvi hrišćani samo u trpljenju. Oni su i borbeni. Hrišćanski pisci otvoreno napadaju mnogoboštvo, rugaju mu se javno. Na sudovima upadaju pojedinci u raspravu i hrabre svoju braću; prate ih na gubilište; jatimice se guraju pred sud, ne bi li primorali sudiju ili da sve pogubi, ili da pusti okrivljenog; mestimice razbijaju idole.
Što se tiče privrednog života, hrišćani rade sve poslove i nalaze se u svim staležima. Morali su ostavljati samo one pozive koji su stajali u nekoj vezi sa mnogoboštvom ili su služili nemoralu: kiparstvo, glumačku veštinu, gladijatorski zanat, davanje novca pod kamatu i sl. No iz raznih tadašnjih pisaca vidimo da nije bilo uvek lako odeliti hrišćane od svih tih poziva i poslova. Bivalo je prigovora da su hrišćani lenjivci i da niko od njih nema koristi. Od tih je prigovora hrišćane uspešno branio pisac Tertulijan, pokazujući na primerima da ih ima u svim pozivima i poslovima.