Sva iskušenja, sva ispaštanja i sve patnje u životu mogu se meriti snagom i dužinom nesanica koje ih prate.
Jer dan nije njihovo pravo područje.
Dan je samo bela hartija na kojoj se sve beleži i ispisuje, a račun se plaća noću, na velikim, mračnim i vrelim poljima nesnice. Ali tu se i sve rešava i briše, konačno i nepovratno.
Svaka preboljena patnja nestaje tu kao reka ponornica, ili sagori bez traga i spomena.
Ali, proleće je. Opet proleće. Bogat sam, miran, i mogu da čekam. Da, ničeg nije bilo i ničeg nema, jasnog i sigurnog, ali ništa nije ni izgubljeno ili isključeno, nepovratno i potpuno. Znam da u svetu ima mnogo napola otvorenih prozora u koje kuca prolećni vetrić, sunčevih odblesaka na metalu i u vodu, praznih sedišta u kupeima, ustalasanih povorki i obasjanih lica u prolazu. Slutim i hiljade drugih nepoznatih mogucnosti i prilika. Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je isčekujem!
A kad nas je sunce, na jednoj okuci, zaobišlo i javilo se na Jeleninoj strani, ona zaklopi za trenutak oči. Tada sam ugledao njene teške i čudne očne kapke, ispod kojih su živeli i sopstvenim plamenom sijali svetovi od kojih su trepavke, ne uspevajući da zadrže sav sjaj, bleštale tankim odsevima žeženog, zagasitog zlata u čudesnim prelivima. Dok je tako držala sklopljene oči, ja sam posmatrao njeno čelo, obraze i vrat. Oko njih je, kao letnja jara oko voćnih plodova, treptao neoivičen oreol moćnog ali jedva vidljivog sjaja, i gubio se na krajevima u pokrenutom i žitkom predelu koji brzina vožnje nosi, kida i rasipa u očima putnika.
Izmedju nas je uvek bilo tako: kad je nema, onda je nema kao da se zaista više neće pojaviti, a kad je tu, onda je prisutna tako kao da je najprirodnija stvar na svetu i kao da će doveka ostati i bez promene ostati tu.
Ali sad mi se čini da je to bila obmana, samoobmanutog čoveka. U stvari, ona i ne zna za mene, a ja samo za nju......
Moglo bi se reći da sam uvek živeo od osećanja na jedno privđjenje, a sada živim od uspomena na ta svoja sećanja.
Ali, proleće je. Opet proleće. Bogat sam, miran, i mogu da čekam."
Jelena, žena koje nema