Nešto je moje nešto nije, ali sve je ogledalo moje duše.
Ako ne znam pisati znam odabrati.... ;-)
Ponosan sam kad me zanosno pozoveš
na tvoje ljupko osunčane brežuljke
i sočna, slatkim kapima tople rose,
moje tijelo kao cvijeće na sebe primiš,
požudno otvoriš mekane proplanke
i ponudiš mu nepregledne travnjake.
Radost je nezaustavljiva u tom beskraju,
ono te žedno ljubi oblakom ispod sebe
i bojom kestena plovi u tvojim krošnjama,
dolazi sretno, jer točnošću iskusne zemlje,
njegovo užareno srce vežeš kako pristaje
i sve ga više u crveni čvor stežeš.
Sluša kako nježno iz njedara šapućeš
i već te odavno prepoznaje u otkucajima,
sanja kako tečeš njegovim venama,
a to što ga prozirnim krilima uzdaha voliš
i njegovim se poljupcima rado odazivaš,
samo dokazuje koliko mirisnog sjaja imaš.
Pronalazi te između horizonta i neba
gdje u svakom njihovom drhtaju plamtiš,
a prije nego što počne ljubiti tvoju ružu,
svaku laticu suzama svoje duše pomiluje,
onim suzama što se u tišini usana tope
i svojim neprimjetnim okusom rastapaju čežnju.
Gdje ga god svojim sokovima dotakneš,
ostavljaš mu omamljujući san makova
i ono te u ritmu preplanulih bokova udiše,
već i zato što postojiš beskonačno jedra
i što za njega uvijek imaš dovoljno vremena,
u očima i rukama, na usnama i grudima.
Z.K.