Sveti Sava, mačka i rijeka Sava
narodna legenda
Sveti Savo otišao je od kuće još kao dijete. Ostavivši oca i mater, krijući ode u Svetu Goru i tu se pokaluđeri. Do nekoliko godina čuje da mu je otac umro.
Savo pomisli u sebi: "Vidi, šta bi; - otac mi umrije, a nije mi ostavio blagoslova". Lijepo se smisli da ode do svoje braće i porodice, da se vidi sa svima i da se pomoli Bogu na očevom grobu. Tako i uradi. Obiđe braću i pokloni se očevu grobu.
Oprostivši se s braćom, krenu u svijet da malo putuje u žalosti.
Tako putujući, jedno veče, dođe na konak u neku pustinju i tu zateče još nekih musafira, među kojima je bio i Sveti Jovan.
Sveti Savo upita domaćina: "Može li se prenoćiti?" Domaćin mu odgovori: "Može duhovniče, ja!" Sveti Savo sjedne umoran i poče razgovor o svemu i svačem.
Mada je Sveti Savo poznao Svetog Jovana, ipak se ne kaza ko je, ni odakle je. Domaćin spremi večeru. Ustanu, pomole se Bogu i večeraju. Poslije večere, domaćin unese u kuću onoliko sanduka, koliko je imao musafira i pokaza svakom gdje će koji spavati. Sveti Savo upita domaćina: "A, jer domaćine ne prostireš slamu? Bolje je!"
Domaćin mu odgovori: "Ama, duhovniče, ne znaš koliko ovdje ima nekakve sitne živine, pa kad unoća hoće da izjedu čovjeka". Sveti Savo nasmija se i reče: "Znam šta je, to su miševi". Tako musafiri legoše u one sanduke, a Sveti Savo osta sjedeći. Kad bi neko doba noći, navališe miševi pa gmižu sa sviju strana. Sveti Savo pomoli se Bogu, skide rukavicu s ruke, baci je, a od nje se stvori mačka. Skide i drugu pa baci, dok se od nje stvori i druga mačka, pa obe navališe na miše. Udri, hvataj i davi, pa sve zabacuju na jednu kamaru.
Tako do zore mnoge pohvataju i podave. Kad ustade domaćin i musafiri, imaju šta i vidjeti! Začudiše se kad čuše da Sveti Savo nije nikako spavao već čitavu noć sjedio. Još više se začudiše kad vidješe one dvije nepoznate zvjerke i kad čuše da su one podavile svu onu veliku gomilu miševa.
S toga upita Sveti Jovan Svetog Savu: "Duhovniče, kakve su ono zvjerke?" "Mačke", odgovori Sveti Savo. "Pa otkud one ovdje?" "Stvorio ih Bog, od mojih rukavica", veli Sveti Savo." Pa zar su one podavile onu živinu?" "Jesu", veli, "one će svu tu živinu za neko vrijeme koje pohvatati, koje rasplašiti, tako, da će se rijetko koja moći vidjeti!". Sveti Jovan pomilova mačke blagosiljajući ih: "Da ste od Boga blagoslovene, i u svakoj kućici od koristi!" Pošto svanu i sunce ogranu, Sveti Savo se oprosti sa musafirima, zahvali domaćinu i krenu dalje.
Sveti Jovan, razgovarajući poslije sa musafirima i domaćinom, reče, da onaj što je noćio nije niko drugi do Sveti Sava, pošto je njemu dao Bog da može velika čudesa stvarati po zemlji. Kad to ču domaćin, zamoli Svetog Jovana, za koga je mislio da je kaluđer, da ide s njim i da vrate Svetog Savu, pa da ga barem ugosti kao što valja. Sveti Jovan posluša domaćina i pohitaju da stignu Svetog Savu. Sveti Savo, kao svetac, znao je da ovi idu za njim i šta hoće, ali se nije mogao vraćati.
Opet žao mu ih bješe ucvijeliti, pa smisli i pomoli se Bogu, da se kud god on prođe provali duboka rijeka i da teče za njim da ga tako ona dvojica ne mognu stići.
Tako Sveti Savo, moleći se Bogu, prekrsti se i manu svojom štakom, a voda odmah pojuri, i to beše prava rijeka.
Kad to viđeše Sveti Jovan i domaćin još se više začudiše. Stanu i pomole se Bogu, a Sveti Jovan reče: "Savo, Savo, blago tebi i tvojoj duši! Ti si veliki kod Boga, kad čudesa stvaraš na zemlji! Dao Bog i ovaj se tvoj put zvao tvojim imenom." Tako se duž cijelog Savina puta stvori rijeka koja se nazva Sava.
Sveti Sava i udavače
narodna legenda
U staro vreme, kad su kroz narod sveci išli udruži se Sveti Sava sa jednim svetiteljem. Oni su obilazili sela i gradove. Jednom dođu u kuću veoma bogatu.
U kući bila je udavača devojka dobra, predusretljiva, i svakom je bila gotova dobro da učini. Devojka je putnike rado primala na konak.
Šta je god imala najbolje, to im je za večeru dala. Umorne putničke noge oprala je i odmah im prostrela dušeke. Kad je zora svanula, digla se devojka, spremila prekusak, zabrkala kafu i spremila vodu u ljegenu da musafiri umiju lice. Kad su iz kuće odlazili, rekne Sveti Sava devojci: "E, devojko, Bog ti crnu sreću dao!"
Devojka se iznenadi. Ovaj svetac, drug Svetog Save, sav cepti od ljutine, samo ne može pred devojkom ništa da mu kaže.
Dođoše u jednu drugu kuću. Kucaju a niko im ne otvara. Sveci su već hteli da pođu, ali se doskora ču tresak po oboru. Otvori im krmeljiva, pocepana i kaljava devojka. Devojka im ništa ne reče. Oni dođoše kod ognjišta. Koliko je devojka lena bila, poče velikom kukom da dohvaća za goste tronožne stolice. "A de ti je majka, devojko?" pitao je Sveti Sava. "Otišla je u čaršiju da kupi luča. Šta vi hoće moja majka?" nabusito govoraše devojka. Videše sveci da nemaju šta čekati i digoše se da idu.
Na vratima od obora okrenu se Sveti Sava devojci i reče: "E, devojko, Bog ti dao belu sreću!" I otidoše. Drugar Svetog Save toliko se naljutio, da više nije hteo da ide sa njim. On mu je počeo da govori: "Ovo li ti je pravda što je narodu deliš!
Ovakvih pravednika dosada ko pamti? Šta bi trebalo da onoj prvoj kažeš: Bog ti dao belu sreću, a ti crnu; a ovoj crnu, a ti reče belu. "Čekaj još malo da izađemo izvan sela, pa ću ti kazati zašto."
Kad su bili u jednom polju sami, sedoše da se odmore. Sveti Savo počne da mu govori: "Da sam kazao onoj dobroj: "Bog ti dao belu sreću," a ona onako dobra i ljubazna, oni bi se dvoje osilili, pa ne bi na nebo ni na Boga pogledali.
Kandilo u njihovoj kući ne bi se nikada upalilo, a sirotinja nikada ne bi se do vrata smela približiti. Ceo svet bi im šer video.
A ovako: ona dobra, a on zao, pa zlo i dobro snosiće se. A onoj drugoj da joj se zli drug dade, a ona onako crna i jadna, onda bi bilo crno bez beloga. Ovako će zlo i dobro da se podnose. Tako treba; nigde dva dobra, nigde dva zla..."
Sveti Sava i grešnik
narodna legenda
Bio jedan jako zlogovoran i nebesan čojek, bogopsovac, te jedne noći o Svetom Savi, kad je najveća ciča zima bila, dođu đavoli, Bog budi s nama, po nj'.
Zamotaju ga u ponjavu, s kojom se pokrio, iznesu ga na badžu pa š njime fiju u najdublji vir u Korani. Ćape ga dva među se, jedan za ruke, drugi za noge, pa sve nekoliko puta zaburi ga u vodu, a onda opet izvadi. U polje došao najstariji vrag. Namjesti veliki usijani nakovanj kraj vode. Zamahnuvši nad nakovnjem teškijem gvozdenijem batom centenjakom, zapovijedi onima, što ga šmuraju, da mu ga donesu. Istom, što su ga donijeli i da će š njime na nakovanj, ali najednom sinu sve oko njih, čisto im se oči zablještiše.
Dok se samo okom hitiše i obazriješe, ugledaše od zlata čojeka, u samu zlatnome odijelu, sa zlatnijem krstom u ruci koji se sjaje kao sunce žarko.
To je bio Sveti Sava. On samo malo zlatni krst uzdignu i prema njima manu, a đavoli dreknuše i od čovjeka na stranu skočiše. Sveti Sava reče: "Nemojte ga više!
A ti grešniče znaj, da se Svetom Savi ražalilo na tvoju sitnu dječicu i kukavnu ženu, pa te za ovaj put izmolio u Milostivoga Boga.
Zato se pokaj i okani svake nebesije, pa i same pomisli na zao govor. Inače će ovi opet doći po tebe i zaslužena kazna neće ti se više moći oprostiti." Čim je to Sveti Sava izustio, nestane ga, a š njime i onog sjaja i blijeska. U isti mah i đavoli poskakaše u vir koranski i nestade ih.
Čojek se prekrsti, vjerno pomili svemogućem Bogu i Svetom Savi, zahvaljujući iskreno na velikoj milosti i daru njihovu. Pokaja se za teške pregrije svoje. Ode kući, pa već kašnje nikad nije griješio, nit je tjerao griote.