Vreme cuda
Cak i obicni ljudi obracaju pažnju na to da su cuda neravnomerno rasporedjena u istoriji covecanstva: u nekim epohama ih ima mnogo i zadivljujuca su, a u drugim ih ima tako malo i toliko su neuverljiva, da mnogi stavljaju njihovu prirodu pod znak pitanja. U stvari, kako je mnogo cuda opisano u Jevandjelju! Kako su ta cuda raznovrsna i zadivljujuca! Ali jevandjelisti nas uveravaju da je njima opisan samo neznatan deo Isusovih cuda. Kada bi se pripovedalo o svemu što je Gospod našIsus Hristos ucinio i rekao, onda prema tvrdjenju jevandjeliste Jovana, broj napisanih knjiga ne bi stao u ceo svet.
I u Delima sv.Apostola postoje svedocanstva o velikom broju cuda, ali su od njih opisana samo neka. Tako veliki broj cuda u prvobitnom hrišcanskom periodu u poredjenju sa njihovim malim brojem danas donekle opravdava cesto izgovaranu frazu: “danas nema cuda”. Ali kada toj frazi misle da podmetnu verodostojnost novozavetnih cuda, onda je takav zakljucak brzoplet i površan.
Razlika u broju, i da tako kažemo kvalitetu cuda iz prvobitnih hrišcanskih i današnjih vremena se objašnjava ciljem cuda.Prema ucenju apostola Pavla, cuda su – znaci za neverujuce, ali ne neverujucima po upornosti, vec onima koji su se udaljili od Boga umom i srcem, a ne po neznanju. Za takve ljude su cuda – dokazi Božanskog porekla hrišcanstva. Ona ih zovu u Hristovu Crkvu, kao što zvono poziva bogomoljce u hram i prestaje da zvoni kada se hram ispuni.
Takav je vaspitni metod: u pocetku ocigledan, a potom usmeni, unutrašnji. U pocetku deluje na um, a potom na um i srce. Ukoliko bi Crkva uvek imala potrebu za velikim brojem zadivljujucih cuda, onda bi to svedocilo o odsustvu unutrašnje kreposti i predanosti Bogu njenih clanova. Neko je rekao: “Cuda su – pelene mlade Crkve, a ne odeca Njenog zrelog uzrasta”).
Cudo je otkrivanje Boga coveku. Ali brzo otkrovenje je coveku potrebno samo u sopstvenom preporodu. To je – dobrovoljno delo. Spoljna pomoc ovde protivureci samom zadatku. Ukoliko pri covekovom preporodu postoji Božija pomoc, onda je ona nevidljiva, unutrašnja i nerazdvojiva od moralnih snaga onoga koji se preobražava.
“Gospod u potpunosti uvažava prirodu koju je stvorio i njene zakone kao dela Svoje beskonacne, najsavršenije premudrosti; zato Svoju volju vrši obicno posredstvom prirode i njenih zakona, naprimer, kada ljude kažnjava ili ih blagosilja. I zato ne traži od Njega cuda bez posebne potrebe”. Pri razmatranju odnosa cuda prema prirodnim zakonima videli smo da prirodne pojave u periodu preobražaja imaju nesumnjivo cudesan karakter. Prva pojava organske materije i biljnog carstva se ne može a ne smatrati cudesnim, pošto se danas posmatra prelazak neorganske materije u organsku. Prva pojava organizama životinjskog carstva nije ništa manje cudesna, jer danas primecujemo da se sve živo radja iz jaja. Ali kako je nastalo prvo jaje? Ukoliko je ono donešeno sa druge planete, onda u Vaseljeni uopšte treba da bude objašnjena prva pojava biljnih i životinjskih organizama, ne govoreci vec o coveku, u kome postoji nešto novo u poredjenju cak i sa višim životinjskim vrstama. Za objašnjenje slicnih preobražaja istraživaci mehanickog ustrojstva Vaseljene pribegavaju
pretpostavci da su nekada ranije delovali drugi zakoni, druge sile. Ali ne znaci li to pustiti cudo na druga vrata? Jer se cudom smatra bezuzrocna pojava, ali pojava koja potice od druge zakonitosti, druge Sile i Uzroka, od onih koje deluju u obicnom poretku stvari. Kako se u prirodi cudesno najbolje projavljuje u vreme preobražaja, tako je i u svetu ljudi cuda više i ona su više zadivljujuca kada pocinje novi period ljudske istorije. Tako sama Crkva uci o cudu. Blaženi Irinej, ucenik ucenika apostolskog (III vek), je priznavao razliku izmedju prirodnog toka stvari u njegovo vreme i cuda iz apostolskog vremena. Blaženi Avgustin je govorio da su se cuda od vremena širenja hrišcanstva prekinula zbog suvišnosti, a da su se nastavila postala bi uobicajena pojava. Medjutim on protivurececi samom sebi u jednom od svojih dela navodi mnogo njemu savremenih cuda. Zlatoust u 32-oj besedi na Mateja kaže: “Ne zahtevate li i od nas cuda koja su cinili apostoli, dolazeci da propovedaju, kako bi i mi cistili gubave, izgonili demone, vaskrsavali iz mrtvih? Ali najveci dokaz vašeg blagorodtsva i ljubavi ce biti ukoliko budete verovali u Boga, bez rezerve. Bog je prekinuo da cini cuda kako iz tog razloga, tako i zbog drugih. Ako bi se oni koji imaju dar da cine cuda, kao što neko ima dar da besedi ili dar blagocestivosti, preuznosili, odvajajuci se od drugih ljudi, onda kako ne bi
bilo podela, kad bi postojala joši cuda? A to ne govorim po dosecanju, već iznosim kao dokaz Korincanima, koji su se zbog toga razdvojili.
Ne traži cuda, vec spasenje duše.
Ne traži da vidiš vaskrsenje jednog mrtvaca, kada znaš da ce svi mrtvi vaskrsnuti, ne traži da vidiš da je slepac progledao, vec posmatraj kako danas svi pocinju da dobijaju bolji i korisniji vid. Nauci se i sam da gledaš celomudreno i ispravi svoje oko. Istina, kada bi mi svi živeli kako treba, mnogobožci bi nam se više divili nego cudotvorcima. Cuda se cesto smatraju obmanom i ljudi u njima nalaze mnogo toga podozrivog, iako hrišcanska cuda uopšte nisu takva. Ali neporocni život ne može da se podvrgne nikakvom slicnom podozrenju – naprotiv, vrlina svima zatvara usta”.
Odblesak tih cuda, koja su se dešavala pri dolasku Glave Crkve i radjanju same Crkve ce se osecati u svim vremenima. Ta cuda su i za nas živa i dejstvena. Ona su kamen u osnovi Crkve, i bez njih ona ne bi bila ono što jeste. I zato je u pravu Lesing kada kaže: “Postojanje Crkve nam zamenjuje sva druga cuda”. Ali neophodno je pretpostaviti povecanje broja cuda na kraju crkvene istorije, pošto ce on biti pocetak novog neba i nove zemlje, gde živi istina. Ali ni cuda na pocetku, ni cuda na kraju ne pripadaju istoriji, jer je ona razvoj i kretanje, ali ne i pocetak kretanja niti njegov kraj.”
Najuverljiviji dokaz istinitosti starozavetnih cuda bi bilo istraživanje verodostojnosti i istinitosti starozavetnih spisa. Ali takvo istraživanje pri velikom broju prigovora protiv verodostojnosti knjiga, koje ulaze u sastav Biblije, pri mnogim pretpostavkama o vremenu i mestu sastavljanja tih knjiga ne može biti predmet novinskog clanka. Zbog toga cemo se zbog neophodnosti ograniciti na detaljne napomene o starozavetnim cudima uopšte i o nekim od njih pojedinacno.
Stari Zavet sam po sebi predstavlja kao uvod u Novi, pripremu za primanje Hrista. Ta veza izmedju dva Zaveta je najbolje izražena u starozavetnim prorocanstvima. S biblijske tacke gledišta prorocanstva se ne smeju shvatati kao dela upravljana samo ljudima: covek u prorocanstvima predstavlja orudje Svetoga Duha, ne gubeci svoju svest i duhovna svojstva svoje licnosti. Za prirodne nauke takva tacka gledišta je teško prihvatljiva. Ali i sa svoje tacke gledišta oni ne mogu da odbace prorocanstva pre svega zato što su prorocanstva o Hristu cinjinice, niz cinjenica, koje su dostupne istraživanju. U knjigama koje su napisane stotine godina pre Hristovog Rodjenja, Njegov život, Njegova Licnost i Njegovo delo su opisani tako živo i konkretno, da pred tim ne može da se ne zaustavi ni najupornije neverje.
S druge strane, nauka, koja objavljuje postojanost delovanja zakona u Vaseljeni i u istoriji, nema pravo da porice mogucnost iako prirodnog predvidjanja buducih dogadjaja. Ne samo prorocanstva, veci druga cuda Starog Zaveta se grupišu oko Hristove licnosti, ili preciznije, oko cuda Bogoovaplocenja radi spasenja ljudi. Zbog toga su ona bila skoncentrisana medju narodom, koji je izabran kao cuvar i prvi glasnik vere u spasenje i Spasitelja. Ta veza izmedju drugih cuda i cuda Hristovog javljanja svetu je ukazana u Njegovom odgovoru Jovanu Preteci. Muceci se zbog nevoljne camotinje u zatvoru, Jovan je poslao ucenike da pitaju Isusa: “Jesi li ti onaj što ce doci, ili drugoga da cekamo? A Isus odgovarajuci rece im: “Idite i kažite Jovanu što cujete i vidite: slijepi progledaju i hromi hode, gubavi ciste se i gluhi cuju, mrtvi ustaju i siromašnima propovijeda se Jevandjelje”. Cuda prethode, prate i posleduju Onoga, Koji je došao da spase ljude. Pojedini cudesni dogadjaji Starog Zaveta, kao što je naprimer grehovni pad prvih ljudi, imaju karakter ne lokalni i prolazni, vec svetski iopšte ljudski. On govori ne samo o tome šta je bilo, veci o tome što uvek biva. To je tipicno iskušenje – želja da se bude kao bog, traženje spoljne autonomije, savršenstva, koje se postiže bez truda i neprekidnih napora. I Hristos je pozivao ljude na bogopodobije, samo ne putem gordosti i samopouzdanja, vec putem smirenja, samoodricanja i stradanja. Pri razmišljanju o cudima Starog Zaveta poražava neobicnost nekih od njih, kao što je naprimer stajanje sunca pri Isusu Navinu, moc govora Valaamove magarice, kit, koji je progutao i sacuvao Jonu. Ali ono što je zadivljujuce u cudesnom dogadjaju – nisu njegove spoljne razmere, vec nacin njegovog izvršenja koji je nedostupan proveri i posmatranju. Cudo je delo Božije, i kao takvo nije dostupno ni ljudskom osecaju, niti ljudskom razumu. Kada bi se cudo dešavalo na naše oci, naprimer, pretvaranje vode u vino u kristalnom sudu, onda ni to vidjeno cudo ne bi nam postalo razumljivije, pošto nismo videli Božiju ruku i silu. Što se tice cuda iz davne prošlosti naš stav se otežava time što mi dodajemo svoju savremenu tacku gledišta ka formi i suštini opisivanih cuda, trudimo se da shvatimo i objasnimo cudo u svetlosti naših jadnih, školsih znanja. Za proizvodjenje jednog te istog prirodnog efekta može postojati nekoliko nacina. Jedan deo tih nacina nam je poznat, a drugi deo nam ostaje nepoznat. Pod tom nepoznanicom se i krije zadivljujuce prosto objašnjenje efekta. To treba reci i za cudo. Pri njegovom izvršenju Bog je upotrebio najprostiji nacin, lak, kao Kolumbovo jaje, ali taj nacin je van našeg delokruga, i možda ce nam zauvek ostati nedostupan. A mi mudrujemo, “lupamo” glave, pravimo pretpostavke o elektricnim suncima pri Isusu Navinu, o išcezloj vrsti morskih cudovišta, od kojih je jedno progutalo Jonu. Velika je nadmenost smatrati jedno od mogucih objašnjenja nacina izvršenja cuda jedinim objašnjenjem. Onaj covek koji veruje u Božija cuda ne treba da pita kako se desilo ovo ili ono zadivljujuce cudo. Za nas su sva cuda nemoguca, ali ne i za Boga. Zato je On Bog: Njegovoj sili i razumu nema granica. Pri rasudjivanju o starozavetnim cudima zaboravljamo na veliku razliku izmedju našeg vremena i vremena starojevrejskih sudija, razliku u pojmovima i jeziku. Na tu razliku je
ukazao Gospod, kada je više puta osudjivao strah Jevreja prema cudesnom. Jevreji su naprimer pripisivali magijsku silu Mojsiju i cak i njegovom žezlu. Ali im je Gospod govorio: “Mojsije ne dade vama hljeba s neba, nego vam Otac Moj daje hljeb istiniti s neba”. Jevreji su upokojenje Enoha i Ilije shvatali kao uzlaženje na nebo, ali Gospod odbacuje to osecajno shvatanje, govoreci: “I niko se ne pope na nebo osim Koji sidje s neba, Sin Covjeciji Koji je na nebu”. U ovim recima je ukazano na razliku izmedju neba fizickog i neba duhovnog, razliku koju su spoznali bogoprosveceni muževi Starog Zaveta, ali koja nije usvojena od strane narodne mase. Jevreji su imali plotsko shvatanje javljanja Boga prvim ljudima, patrijarsima. Ali svaki Hristov ucenik tvrdi: “Boga niko nije vidio nikad; Jedinorodni Sin Koji je u narucju Ocevom, On Ga javi”. Jevreji su trogodišnju sušu u izrailjskoj zemlji pripisivali sili proroka Ilije, ali Hristos kaže: “Mnoge udovice bijahu u Izrailju u vrijeme Ilijino kad se
nebo zatvori tri godine i šest meseci”.
Mi živimo u periodu rasudjivanja, a starozavetni Jevreji su živeli po osecanjima. Naš jezik je precizan, iako i nesavršen, a jezik Jevreja je slikovit. Sv.Jovan Zlatoust u besedama na Knjigu Postanja tvrdi, da se Mojsije prilagodjava shvatanju svojih sunarodnika. Evo primera: “I rece Gospod Mojseju i Aaronu (..) reci im: (…) necete uci u
zemlju, na kojoj sam se Ja, zavetovao da vas naselim”. U 31-oj glavi Izlaska
citamo da je Bog Mojseju dao “dve tablice otkrovenja, tablice kamene, na kojima je bilo napisano prstom Božijim”. Posle poznatog razbijanja tih tablica, Gospod je naredio Mojseju: “Isteši sebi dve tablice kamene, slicne prethodnim, i izidji k Meni na goru, i Ja cu ti napisati na tim tablicama reci, koje su bile napisane na predjašnjim, koje si razbio.“ I istesao je Mojsije dve tablice kamene izašao je na goru Sinaj. I ostao je tamo Mojsije kod Gospoda cetrdeset dana i cetrdeset noci; i napisao je Mojsije na tablicama reci zaveta desetoslovija“. B.I.Gladkov, od koga smo pozajmili primedbu protiv bukvalnog shvatanja reci iz Biblije, se poziva na reci preosv. Antonina, koje su izgovorene 26 decembra 1904 godine u Petrogradskoj Kazanjskoj crkvi povodom predaje Port-Artura.
U govoru je receno, da su “na tvrdjavskoj litici prstom Božijim napisana pregrešenja jednih i muceništvo drugih”. Mislim medjutim da bez obzira na te reci Preosvecenog, niko nece poceti da na gorama Port-Artura traži takve natpise. Zlatoust biblijsku pricu o stvaranju coveka, njegovom nastanjenju u raju od strane Boga, stvaranju Eve od rebra i hodjenju Boga u raju oslobadja od antropomorfnih omota i tumaci je u duhovnom smislu...
Vecinom starozavetnih cuda se opovrgava shvatanje cuda kao dogadjaja, koji narušava prirodne zakone. Tako devet prvih egipatskih kazni predstavljaju prirodne pojave svojstvene zemlji u kojoj su se odigrale. Koji prirodni zakoni su narušeni, kada je vrana donosila hleb proroku Iliji, kada lavovi nisu dotakli proroka Danila, kada su krave koje su Filistimljani upregli u taljige sa kovcegom, dovezle kovceg u Izrailjsku zemlju, kada je žreb ukazao na porodicu, koja je bila kriva za utajenje neprijateljskog plena pri zauzimanju Jerihona, kada je Gedeon bio ukrepljen pricom o snovidjenju u neprijateljskom logoru?
U Knjizi Esfir nema niceg zadivljujuceg i tajanstvenog, ali je ona puna cuda u smislu Božijeg promišljanja o spasenju jevrejskog naroda, nad kojim je bio podignut mac. Radi odvracanja ocigledno neumitne pogibije, desilo se niz podudarnosti u vreme dato Jevrejima. Bilo je potrebno da se pre citanja letopisa za razbijanje nesanice on otvori na stranici, na kojoj se govorilo o otkrivanju Jevrejima od strane Mardoheja opasne zavere protiv cara; bilo je potrebno da Mardohej u svoje vreme ne bude nagradjen za tu državnu zaslugu; bilo je potrebno da carev favorit Aman sam odredi nagradu Mardoheju, pretpostavivši da se car sprema da nagradi njega samog – Amana; bilo je potrebno da rizicno narušavanje etiketa ne navuce na Esfir carski gnev itd. Sve te podudarnosti ne narušavaju nikakve zakone, vec su oni cudo, koje se desilo po narodnoj molitvi za spas od skore nevolje. Ako se pažljivo procita istorija napoleonskih ratova, onda se vidi da u njoj ne nedostaju takve krupne posledice, koje su nastale od malih uzroka. Mala Napoleonova bolest u Borodinskoj bitki, njegov bolesni napad 28 avgusta 1813 godine, posle pobede kod Drezdena, imali su odlucujuci znacaj za ishod kampanje. Za skepticnog istoricara Napoleonova sudbina ce kroz 300 godina predstavljati varijantu mita o Prometeju. On je kao i drugi za svoje velike zamisli bio prikovan (iako Napoleon ne bukvalno) za liticu, stradajuci u prinudnoj nemoci.
Spasenje Francuske herojstvom Žane d’Ark nije manje cudesno, nego spasenje Izrailja od strane prorocice Devoroje. Pažljivo oko verujuceg istraživaca današnjeg svetskog rata otkrice i u njemu tragove Božijeg Promisla.
Oni koji u cudu vide narušavanje prirodnih zakona se pozivaju na cudo isplivavanja potonule sekire, koje je ucinio prorok Jelisej i na cudo skracivanja senke cara Jezekilja. Prvo od tih cuda protivureci zakonu Zemljine teže: gvoždje je 9 puta teže od vode i treba da tone. Ali zar ne plove celicni brodovi, pritom natovareni velikim tovarom? Zar ne pliva celicna igla, koja je dobila od prstiju mali sloj masnoce i pažljivo stavljena na površinu vode? Zar magnet ne privlaci naviše opiljke gvoždja? U svim tim slucajevima zakon Zemljine teže i dalje važi. To se sve spoznaje pri covekovim ogranicenim znanjima
i snazi. Ali Božija mudrost i moc su takvi da je za Njega “sve moguce” bez narušavanja Njime ustanovljenog poretka Vaseljene. Pritom Njegovi nacini mogu da budu jednostavni kao Kolumbovo jaje. Kombinacija sila i zakona, nama poznatih i još nepoznatih, može da dovede do varljivog utiska protivurecnosti prirodnom poretku stvari.
Biblija, govoreci o cudima, se zadovoljava ukazivanjem na njihov cilj i ne bavi se naucnim objašnjavanjem nacina njihovog izvršenja. Za Onoga Koji je ucinio najvece cudo stvaranja sveta sva ostala najzadivljujuca cuda su jednostavna i prirodna. Od prvog cuda, kao od korena, izrastaju sva ostala. Postoji samo jedno umišljeno, ali neverovatno cudo - misliti da svet koji je stvorio Tvorac može i na tren da postoji bez Njegovog ucešca u njegovom daljem postojanju.
Jevandjelje i cuda Ne može a da se ne prizna da za zaštitnika istine novozavetna cuda ne iziskuju toliko napora koliko starozavetna. Dokumenta, koja opisuju cuda Isusa ili apostola, su napisali ili sami ocevici tih cuda, ili ljudi, koji su slušali pricu o cudima od ocevidaca. Ti dokumenti su došli do nas medju velikim brojem rukopisa starih i onih iz kasnijih vremena, i veoma ih je teško razdvojiti. Cinjenice koje su sadržane u njima nisu protivurecne. U tim cinjenicama nema niceg izvešatcenog i fantasticnog, one nisu saopštene s ciljem da zadive, vec da otkriju Božije milosrdje; njih nisu zapisali neki zanesenjaci, vecljudi koji su spokojno uvereni u istinu svog ispovedanja, koji su tu istinu posvedocili i svojim životom, i spremnošcu na stradanje i smrt. Neke reci apostola nalaze
svoju potvrdu cak u knjigama koje su neprijateljske hrišcanstvu. Naprimer, apostoli su govorili Isusu, da jedan covek koji ne ide za Njim Njegovim Imenom izgoni demone. Tu cinjenicu je potvrdio Talmuda. «Eliezara ben-Duma je ugrizla zmija; tada je kod njega došao Jakov iz Kirera Sami (to jest Jakov apostol) da ga isceli u Isusovo Ime. Ravi Izmail to nije dozvolio, i bolesnik je umro».
Objašnjenja racionalista su ponekad veoma precizna, razumna, logicna, ali oni ne
objašnjavaju te cinjenice, koje su u Jevandjelju i Delima, vec druge, koje su dobijene izopacenjem teksta. Njihova kritika ne objašnjava to što treba da se objasni, niti cuda koja su zapisali ocevici, vec pretpostavke koje su se nakupile u mozgu kriticara. Izmedju tih pretpostavki i teksta dokumenta nedostaje karika koja ih povezuje. Naprimer, kao objašnjenje nahranjenih 5 hiljada ljudi kriticar je pretpostavio da je Hristos svima predložio da podele svoje zalihe hrane. Ali ako je to bilo tako, kako je onda tok dogadjaja
bio drugaciji, i zbog cega taj dogadjaj nije izložen u pretpostavljenoj situaciji, vecu drugoj potpuno neodgovarajucoj? Umesto objašnjenja teksta predlaže se potpuno nenaucno praznoslovlje. To cak nije ni racionalno, ni kriticno, vec prosto naivno. Naivnost ovde nije ispoljena samo u nasilju nad tekstom, veci u lažnoj predstavi, «da je u jevandjeljskom cudu najvažnija njegova cudesnost». Medjutim Jevandjelja predstavljaju Hristova cuda u takvoj svetlosti, da njihova cudesnost dolazi u drugi plan i ona ulaze u tok Hristovog života. Jevandjelja se ne zaustavljaju na cudesnosti Hristovih dela, vec
glavni akcenat stavljaju na vezu cuda sa Njegovim prizivom i Njegovim svršetkom».
Istina je da su se neki ocevici cuda bavili njima više nego što treba i verovali su u Hrista samo zbog cuda. Ali Spasitelj nije osecao naklonost prema takvim vernicima i «ne povjeravaše im Sebe; jer ih sve znadijaše, i ne trebaše Mu da ko svjedoci za covjeka; jer Sam znadijaše šta bješe u covjeku». Jer i Isusovi neprijatelji, videvši Njegova cuda, nisu sumnjali u njih, vec su se samo ucvršcivali u svojoj mržnji prema Bogu i Ocu. Jevandjelisti nisu imali takav odnos prema cudima: ona sama po sebi nisu privlacila njihovu pažnju, vecu vezi sa Isusovim ucenjem, s Njegovim prizivom i smrcu. Cuda u Jevandjelju nisu sama sebi cilj, kao u drugim religijama, vec samo znaci uzvišenog i boljeg.
Hristova cuda su predstavljala simbol nastupajuceg Carstva Božijeg. Sve
što je Isus govorio i radio u prvoj polovini Svog služenja, je bila potvrda prvih reci Njegove propovedi: «Pokajte se jer se približilo Carstvo Nebesko».
Hristova cuda su takodje potvrdjivala Njegovo ucenje o Njegovoj Licnosti, poslaništvu i odnosu prema Ocu. Ne postoji mogucnost da se cuda iz Jevandjelja izuzmu a da se pritom ne poremeti uciteljski deo Jevandjelja. Za sve godine Svog poucavanja Hristos je imao najvece neraspoloženje da cini cuda radi glasina, i divljenja mase. Kako su Ga malo razumeli neki racionalisti, koji su tvrdili da je Isus tobože cudotvoreci podržavao predrasude Svoga vremena! Da li je bila moguca takva pretpostavka o Onome, Ko je bio ucitelj najcistije moralnosti, o Koga su sami Njegovi neprijatelji smatrali Covekom za Koga ne postoje laži i obmane! Cuda su nerazdvojno prožela ne samo Isusovo ucenje, veci Njegov život. Njegovo zacece i Rodjenje je – cudo, Njegovo kretanje po zemlji je praceno velikim brojem cuda, i Njegova smrt je povezana sa Vaskrsenjem. Nas dodiruje
Hristova ljubav, ali se ona projavljuje u cudima: pretvara vodu u vino, umnožava
hlebove, vaskrsava umrle. Kada ne bi bilo ovih ili onih Hristovih cuda, onda bi bila uzaludna i ta pažnja koju je covecanstvo ukazivalo Hristu tokom 19 vekova. Uzaludna je onda pažnja koju su prema Njemu imali racionalisti. Ukoliko Hristos nije vaskrsao, vec istrunuo u zemlji, onda je uzaludan i besplodan religiozan odnos prema Njemu koji su imali, imaju i imace milioni ljudi koji su živeli i žive na zemlji. Odricanjem jevandjelskog Hrista, Hrista dogme i Crkve nestao bi i Hristos istorije. Ali odricati Hrista istorije je cisto bezumlje; pa je prema tome i Hristos Crkve, naš Hristos, Sin Boga Živoga – vecno istinit.
Neubedljiv je i nenaucan pokušaj svesti Hrista i Jevandjelje samo na moralno ucenje. «Sadržaj Jevandjelja se nikako ne iscrpljuje moralnim zapovestima. Ono izlaže dogadjaje koji su u dubokoj vezi ne samo sa moralnim ucenjem, veci sa opštefilozofskim idejama hrišcanskog pogleda na svet. Misliti, da se suština Jevandjelja sastoji samo u moralnosti, znaci sužavati njegovo istinsko znacenje. Jevandjelje je celokupan pogled na svet. I u njemu, kao i svakom drugom pogledu na svet, pored ucenja o moralu, postoji i ucenje o sadašnjosti i buducnosti, to jest religiozna metafizika i ontologija». Takva mnogoznacnost Jevandjelja pri njegovom unutrašnjem jedinstvu služi kao najbolji dokaz njegove vrednosti i istinitosti kao celine i pojedinacnih delova. Ako cuda potvrdjuju ucenje Jevandjelja, onda i uzvišenost Hristovog ucenja treba da podržava veru u cuda. Na to je obratio pažnju još
Zlatoust: «Istinitost onoga što je Hristos rekao, - piše sveti Otac, - služi kao dokaz istinitosti Njegovih cuda. Da bi to bilo jasnije navešcu sleeci primer: Hristos je vaskrsao Lazara i jednom recju mu je povratio život. On je rekao da vrata ada nece odoleti Crkvi. Ko ne bi poceo da veruje da je Lazar vaskrsao, taj treba da poveruje tom predskazanom cudu koje se odnosi na Crkvu; jer ono što je za nju receno se ispunilo posle toliko vremena: vrata ada zaista nisu nadvladala Crkvu. Zato je jasno da je Onaj Koji je izogovorio istinu u tom predskazanju ucinio i cudo».
Hristovo Vaskrsenje Ranije smo videli kako je liderima racionalizma teško da poveruju u cudo Vaskrsenja. Sam Hristos je za vreme Svog hodjenja po Galileji i Judeji pridavao Vaskrsenju posebno znacenje, ali je o njemu govorio prikriveno: Judejima koji su od Njega zahtevali znake ukazovao je na znacaj vaskrsenja Jone iz kitove utrobe; onima koji su Ga pitali o pravu da odlucuju u hramu ukazivao je na to da On može za tri dana da obnovi razrušeni hram, to jest Svoje telo. Svojim ucenicima je više puta govorio direktno, ali veoma kratko o Svojoj mucenickoj smrti i Vaskrsenju treceg dana. Sam dogadjaj Vaskrsenja je – jedno od najboljih svedocanstava cuda: o njemu govore svi jevandjelisti, Dela i apostol Pavle. Razlike izmedju objava u broju, mestu, vremenu i redosledu pojava nemaju protivurecan karakter: sve te objave se mogu sjediniti u jednu celokupnu pricu.
Istinitost Vaskrsenja se potvrdjuje raznolikošcu situacija, u kojima su se dešavala javljanja Vaskrslog. On se javljao u razlicite dane, u razlicitim mestima, cas mnogima, cas malobrojnima, i ta javljanja nisu bila na tren, jer je on razgovarao, uzimao hranu, i dozvoljavao drugima da se uvere u Njegovu telesnost. Naredni dogadjaji u hrišcanskoj zajednici su neobjašnjivi bez Vaskrsenja. Da je bio pobedjen neprijateljima i smrcu Hristos ne bi mogao da postane centar istorije, da okupi pod Svoju Crkvu trecinu covecanstva, postane predmet beskrajnog strahopoštovanja za milione ljudi razlicitog intelektualnog nivoa, razlicitih životnih uslova, razlicitih vremena i naroda, da za njih postane rukovodilac, nada, Bog.
“Samo cudo Vaskrsenja je moglo da razveje sumnje, koje su ocigledno, trebalo da
opovrgnu samu veru (apostola) u vecni mrak smrti”, - priznaje jedan od protivnika hrišcanstva Hr. Baur. Racionalista de-Vette je na smrtnom odru priznao da je “dogadjaj Hristovog Vaskrsenja, iako je nacin njegovog dešavanja prekriven nepronicljivim mrakom, toliko nesumnjiv, kao i Cezareva smrt”. Kada je istoricar Neander procitao to priznanje vodje nemackih racionalista, suze su mu navrle na oci, i on je razmotrivši istorijske dokaze Vaskrsenja, bezuslovno priznao njegovu istinitost.
Pretpostavku da Isus nije umro na Krstu, cak i Štraus smatra neosnovanom. “Izišavši iz groba polumrtav, - piše ovaj racionalist, - cak i toliko slab, da su mu bili neophodni medicinska pomoc, povezivanje rana, lecenje i neprekidna nega, i da pri svemu tome ostane bolni stradalnik, Isus nikako ne bi mogao da ostavi na ucenike utisak pobednika smrti i ada, izvora života”.
“Isus je Vaskrsao” – te reci su izmenile celu istoriju. Nijedan dogadjaj nije ostavio tako duboke tragove u istoriji, kao taj. Bez njega ne bi postojala hrišcanska kultura. Vaskrsenje, piše V.S.Solovjev, - je trijumf razuma. Ono je cudo samo u smislu nove pojave koja primorava coveka da se cudi. Svaka faza svetskog procesa u tom smislu je – cudo. Kao što je pojava prvog organizma – cudo, prvog razumnog bica – takodje cudo, tako je cudo i pojava prvog duhovnog, nerazdeljivog Bica koje ne podleže smrti. Prva dva cuda prethode pobedi nad smrcu, a Vaskrsenje je završetak procesa, trijumf razuma.
“Ako Hristos nije vaskrsao, onda bi Kajafa bio u pravu, Irod i Pilat bi bili mudraci, a svet bi bio besmislica, carstvo zla, laži i smrti. Tu se onda ne bi radilo o prekidu života, veco prekidu istinskog života”.
Odnos cuda i veroucenja U Jovanovom Jevandjelju se veoma cesto ukazuje na to da cuda predstavljaju potvrdu istinitosti ucenja. Nikodim koji je k Isusu došao nocu kaže Mu: “Znamo da si Ti Ucitelj od Boga došao; jer niko ne može cudesa ovijeh ciniti koja Ti ciniš ako nije Bog s njim”. Sam Hristos i apostoli su se više puta pozivali na cuda kao dokaze istine. Novozavetna cuda pre svega predstavljaju najubedljiviju potvrdu te istine, da Gospod caruje i u prirodi, i u istoriji covecanstva, u duhovnom životu naroda i ljudi pojedinacno.
On je – Hleb života, zadovoljavajuci potrebe za istinom. On je – svetlost sveta, jer zadovoljava potrebe uma za istinom, u Njemu je razrešenje svih pitanja i zagonetki. Cuda su – projave Hristove slave, pokazatelj toga, da Mu je “data svaka vlast na nebu i na zemlji”.
U Hristovim cudima se jasno vidi Njegovo bogocovecansko dostojanstvo: Hristos ih cini mirno i uverljivo, Svojom silom. Apostol Petar pada na kolena pred vaskrsenjem Tavite, apostol Pavle obuhvata telo mladica koji je pao kroz prozor, kako bi ga oživeo, a Hristos naredjuje devici i mladicu da ustane, kao i Lazaru da izadje iz grobnice. Dodir, naredjenje – to su nacini Njegovog cudotvorenja, koji podsecaju na prve dane stvaranja sveta. Pritom je Hristu potpuno strana gordeljivost, i želja da se proslavi, On se uzdržano koristi Svojom silom, i ne želi da pobudjuje divljenja. Njegovo obracanje ljudima je jednostavno i prirodno, On je snishodljiv u kritici ljudi, ponekad pohvaljuje i zadivljen je njihovim dobrim osobinama, ali ne želi da koristi Svoju silu radi samozaštite.
Cuda predstavljaju deo iskupiteljnog Hristovog podviga. Prvo cudo u Kani On cini posle primedbe Majci (“šta je Tebi do Mene Ženo”), i misao o Njegovom ocekivanom cudu je pracena Njegovom predstavom o Njegovom smrtnom casu (“nije došao cas Moj”). Privezanost narodne mase ka cudima pobudjuje u Njemu osecanje tuge. On zna, da cuda ne uzvode duh njihovih svedoka ka uzvišenom i nebeskom. “Ne tražite Me što cudesa vidjeste, nego što jedoste hljeba i nasitiste se”. Njegov duh se smucuje i On place pre vaskrsenja Lazara. Isus kaže carevom coveku koji Ga je pozvao radi isceljenja svog sina: “ako ne vidite znake i cudesa, ne vjerujete”. “Spoj cuda, koja je Hristos cinio, sa zahtevom duhovnog preporoda je ono što Ga je dovelo na Krst”. Vera u cuda je postojala u narodu, ali pošto se Hristos negativno odnosio prema politickim narodnim stremljenjima, onda se ona u znacajnom delu naroda pretvorila u mržnju. Hristos je tugovao, što vera u cuda nije privela k pokajanju i Galilejce.
Po toj vezi s ciljem Svog dolaska Hristova cuda se razlikuju od cuda religija Indije, Kine, Arabije, kao i od cuda apokrifnih pisama. Ova druga su fantasticna, samoprotivurecna, ponekad besciljna, a ponekad imaju nizak i grub cilj. Ta cuda su beskorisna za misiju onih, kojima se pripisuju, naprimer za misije Magometa ili Bude. Ali Hristova cuda su nerazdvojna sa Njegovim ucenjem: njima On ukrepljuje veru Svojih ucenika u Sebe i narodu potvrdjuje istinu Svog ucenja i Svog poslaništva. Njegova cuda su znaci i po unutrašnjoj vezi sa ucenjem i licnošcu cudotvirca, i po svom prorocanskom znacaju za buducnost.
Cudesno je i samo Njegovo ucenje, i Njegove reci. Naprimer, On obecava blaženstvo za takve projave duševnog velicanstva, koje se pre Njega nisu priznavale za dobro i dostojanstvo. Nije li cudesno Njegovo obecanje slave Svojih ucenika posle gonjenja? “U svetu cete imati nevolje, - govorio je On, - ali ne bojte se, jer Ja pobedih svet”. I drugi mudraci su govorili mudre reci, ali su se one pokazale ugaslim iskricama, a Hristove reci imaju neiskazivu i vecnu silu, svetle i greju vekovima i narodima. Kakva je naprimer svetlost razuma sadržana u recima: “cesarevo cesaru, a Bogu Božije”. Te reci su postale
osnova mnogih zakonodavstava, i na njima grade svoje stavove narodni predstavnici razlicitih palata. I niko ne može da kaže da je dubina tih reci iscrpljena. U izreci “ko može da primi neka primi” su u divnoj saglasnosti ideal i stvarnost, božansko i ljudsko. Snaga Isusovih reci je bila takva da se narod divio i užasavao Njegovog ucenja. Ne samo da su cuda potvrdjivala Njegovo ucenje, veci suprotno: Hristove reci su Ga projavljivale kao istinitog Cudotvorca. Kada je sinedrion uputio sluge da dovedu Isusa, ovi su se vratili
ne ispunivši naredjenje, izjavivši: “Nikada covek nije govorio tako, kao što On govori”.
Prošli su vekovi, promenila se kultura i duhovni nivo covecanstva, ali je ta izjava sacuvala svoju potpunu snagu. Živa Hristova rec, zakljucana u mrtvom pismu, dvokratno preinacena pri prevodu, kroz 19 vekova je sacuvala svoju vlast nad ljudskim dušama. Sofokle i Antigona kažu: “Ima mnogo cuda, medjutim najvece cudo je – sam covek”. Te reci su istinite: covek je sam za sebe zagonetka i nikada nece prestati da veruje u cuda.
Svi ljudi su – cudesni, ali je Hristos – najvece cudo u svakom trenutku Svog postojanja, u delima, trpljenju, razumu, ljubavi. Iako je receno da je covekova duša po prirodi hrišcanka, ali je nesumnjivo da u prirodi i covecanstvu postoji ne samo privlacnost, veci snažno protivljenje hrišcanstvu. Zbog toga je koren hrišcanstva – u Bogu.
Svaki covek je – cudo, jer je on nešto više nego delo prirodnih životnih uslova. “Rekao sam da ste bogovi svi, i sinovi Svevišnjeg”. Istinitost tih reci je potvrdio Sam Hristos. Ali u Samom Isusu se bogocovecanska svest projavila u najvišem stepenu, pošto Ga je “Otac posvetio i poslao u svet”. Hristos je jedinstven i neponovljiv, On je – “Jedinorodni u Oca”. Onima koji su od Njega tražili znake ukazivao je na Sebe kao na najveci znak. Znak je bio Jona, ne zbog toga što je bio dane i noci u kitovoj utrobi, vec zato što je pobudio pokajni duh u grešnom stanovništvu Ninevije, ali je Hristos u tom kontekstu cudesniji od Jone. Solomon je bio cudesni mudrac, ali kako je bleda i ništavna njegova mudrost u poredjenju sa Hristovom mudrošcu. Ko je spoznao Hrista, taj prestaje da se cudi svim ostalim cudima.
Prof. M.Tarejev. Hristos, 2-o izd. Sergejev Posad, 1908 str. 216. iz ove knjige je preuzeto objašnjenje razmišljanja o odnosu Hristovih cuda prema Njegovom
iskupiteljnom podvigu.
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic
Овај текс сам поставио да би се видела оправданост постављања једне овакве теме. Надам се да ће убудуће већи број чланова форума налазити занимљиве текстове а и слике или фотографије које ће постављати на ову тему тако да је учинимо још занимљивијом.