Kad iz korijena svoje ljubavi
iznjedrim slatkim osmjehom
i zapocnem te grliti vrelim poljupcima,
pristani na sve moje dodire
i primakni se oblikom kapi mom krvotoku.
Kada se moji uzdasi zateknu iznad tebe,
pa te tijelom, kao svoju ljubavnicu prihvatim,
svaka ce se tvoja pora u meni otvoriti,
a ti ces nestati opijena u izmaglici mojih ruku
i kao probudjena svjetlost, odjekivati mojom dusom.
Tako savladane u osnovi andjeoskog sna,
tvoje ce se boje po meni razlijevati,
a moje boje, toplo u tebi raznjeziti.
Ne racunajuci prolaznost ovog vremena,
lezati cemo obavijeni tankim nitima
i zagrljeni, poput mjesecine, jedno u drugo srasti.
U odmjerenoj ljepoti nasih milovanja,
vatri sto u nama oduvijek zaklon ima,
nasi ce svjetovi s pticama letjeti
i u odrazu mirisnog cvijeca postajati vjecni.
Nije vazno sto ce se tada u dolini zanosa dogadjati
i s kojim cemo proljecem zivot nastaviti,
jer dok u nama sunce, zvijezde i nebo
radosno budu plesali, mi cemo klicati.
Tvoja ce plodna polja i tvoji bogati usjevi,
sve moje izvore popiti, a moje vode,
zelene od tvojih pitomih gajeva,
juriti ce brzacima medju tvojim obalama.
Kada osjetis u zoru moje srce,
kako se zalijece u tvoje grudi,
a moji vitki prsti,
okretni poput jelena, miruju,
iznjedri slatkim osmjehom
u korijenu moje ljubavi,
primakni se mome snu
i zagrli me s vrelim poljupcima.