Epilog price o Familiji Arsic iz Cuprije:
"ČITAO sam reportažu o Stefanu i plakao. Prišao je milicioner, pita me: „Čoveče, šta ti je?“ „Setio sam se detinjstva, čoveče“, odgovorio sam. Svog detinjstva, pre šest decenija. Imao sam dvanaest godina. Nadničio sam za mrvu hleba. A niko nije upitao: „Zar dete da nadniči?“, eto, toga sam se setio!
Ratko Marčić, rodom iz Botoša kod Zrenjanina, a danas francuski penzioner i državljanin te zemlje, istog dana je okrenuo telefon naše redakcije. Grcao je: „Želim da sretnem to dete i, koliko mogu, da pomognem. Možda i druge da pokrenem.“
Do susreta dveju sudbina, povezanih surovim odrastanjem, došlo je u ponedeljak u Ćupriji. Arsići su Ratka dočekali nedaleko od škole koju pohađaju Stefan i njegova četiri godine mlađa sestra Marija. Stajali su zagrljeni. Valjda je tako sve lakše. Ozbiljna lica dece. Marija je preplitala prste. Mama Slađana, među decom, samo što ne provali u plač. Ratko je jedva izašao iz automobila. Zbunio se. Prijatelju Savi Kašikiću, s kojim je doputovao iz Botoša, kaže:
- Da znaš, tek sad bole uspomene.
Onda je raširio ruke, kao prema najrođenijima koje dugo nije video. Grlio je Stefana, bez reči, pa Mariju. Tek posle
je rekao:
- Nisam mogao da spavam, samo sam razmišljao kako da vas što pre sretnem. Stefane, zar ti, dete, da nadničiš...
Ratko Marčić je u 12. godini ostao bez majke. Ubrzo, maćehi je bio suvišan. Morao je na ulicu. Spavao na grobljima, nadničio po tuđim njivama za mrvu hleba. Tako do srednje škole. Treći razred srednje industrijske završio bukvalno sa ulice. Onda je, u sedamnaestoj, krenuo u svet. Prvo Trst, pa Nica, a onda - Grenobl. Tu je i ostao. Skućio se. Oženio se Mirom iz Botoša. Ima sina Maksima, snahu i troje unuka.
- Imam sreću i sve što je potrebno - kaže Ratko - a preko toga, za druge kojima je potrebno. Koji nemaju detinjstvo. To je dug moga odrastanja.
Arsići su, podsetimo, u junu 1999. prognani iz Kosovske Vitine. Stefan je imao dve godine i ne seća se kada ga je mama pridigla u naručje, pa u zbeg. U selu Jovac kod Ćuprije, zaustavili su se. Tu se rodila Marija. Tada ih je otac napustio. Slađana mu više ime ne spominje. Marija se razbolela,Slađana kao list. Vetar da dune da je odnese. Zato i Stefan radi po tuđim njivama za nadnicu. Mnogo je toga što im nedostaje. Odnedavno nisu imali ni adresu. Gazda im je otkazao neku trošnu kuću, jer nisu imali redovno da plaćaju.
Ratko je, kada je čuo za ovu najnoviju nevolju Arsića, poručio:
- Neka iznajme bilo šta, samo da bude udobnije i blizu škole. Ja ću platiti dve-tri kirije za početak, a posle ćemo videti kako, opet, da pomognemo.
Tako je i bilo. Arsići su ga dočekali na svojoj novoj adresi, u Kosovskoj ulici nedaleko od škole. Ratko je, osim obećane stanarine, doneo i mnogo drugih darova. Pun gepek svog automobila: namirnica, odeće...
- Ovo su prikupile i poslale vam moje dobre komšije i prijatelji iz Botoša - kazao je Arsićima, pružajući darove. Slađana se zahvaljivala i Ratku i svima koji su joj do sada pomogli. Stefan je zagrlio i poljubio Marčića. Dugo su, ponovo, bili u zagrljaju.
- E, sine - govori Ratko - mi treba da se zahvalimo tebi, mi tebe da ljubimo, ali je tužno što je takvo tvoje detinjstvo. Treba da ti pomognemo da lakše odrasteš. Da ne bi tebe, kao i mene, proganjalo surovo detinjstvo. "