Sarl Bodler je bio pesnik, kriticar, esejist i esteticar, preteca je mnogih pesnickih strujanja u Evropi na prelazu iz XIX u XX vek. U svojim knjizevnoteorijskim radovima on je pisao da realisticki postupak nije adekvatan samoj prirodi umetnickog stvaranja. Realist zeli da stvari predstavi onakve kakve bi trebalo da budu, a Bodler smatra da umetnik treba zivot i pojave oko sebe da osvetlava svojim duhom, da u njima otkriva duboko skrivenu zakonitost i tako da dovrsi prirodu, da je dogradi. I među beskrajno razlicitim stvarima postoje analogije koje treba umetnik da otkrije i poveze u sliku sveta. Bodler je protivnik i utilitarizma i larpulartizma. Govorio je da je "najsmesnija stvar videti cilj poezije u sirenju prosvete u narodu", ali nije poricao duboku vezu između poezije i coveka. "Necu da kazem da poezija ne oplemljenjuje naravi" - pisao je Bodler - "...ja kazem: pesnik je umanjio poetsku snagu ako je isao na moralni cilj, jer poezija ne moze da izjednaci sa moralom i naukom." Osim poezije pisao je i prozu i kritiku. Zbirka Splin Pariza (1869) otvara vrata novoj vrsti proze: to su impresionisticke crtice koje su - kao nacin pisanja - prihvacene u Evropi krajem XIX veka.
Otac mu je rano umro, a sa majkom i ocuhom je cesto dolazio u sukob. Godine 1841. roditelji ga salju na put oko Afrike, do Indije, u skolu zivota. Ustedjevinu - nasledje od oca, brzo je potrosio pa je ziveo od pisanja i objavljivanja. Ali njegova nova poezija, sokantna i nova po motivima i slikama, tesko je nalazila izdavaca. Vise puta je uzaludno pokusavao da objavi prvu i jedinu zbirku svojih pjesama. Uspeo je napokon 1857. da izda Cvece zla, ali i protiv njega i protiv izdavaca poveden je sudski proces, kaznjeni su i zbirka je osakacena za sest pesama. Bodler je najvise napadan kao pjesnik a ne kao teoreticar. On je najvise pevao o poroku i to maestralno izrazio u svojoj zbirci Cvece zla, u kojoj je ostvario sintezu razlicitih knjizevnih smerova svoga vremena, ali i mnogo vise od toga: oznacio je pocetak i utemeljenje novog poimanja poezije. Ovde je pevao o iskusenjima sto ih je nudio nocni Pariz, pa ga je konzervativna kritika zigosala kao bludnika i razvratnika koji siri nemoral. Prosecna kritika pod uticajem javnosti Bodlerovu poeziju je proglasila satanskom. I Bodler, umesto ocekivane slave, doziveo je sudski proces na kome se sudilo delu "zbog povrede javnog morala". Pogodjen takvim odnosom Francuza prema njegovom delu i poeziji, napustio je Pariz i otisao u Brisel. Nije dugo ziveo: u cetrdesetoj godini zivota dobio je izliv krvi u mozak, ziveo jos nekoliko meseci potpunog pomracenja uma i u teskim mukama umro u Parizu 1867. godine.
Sredisnji motiv Bodlerove lirike je romanticarska suprotnost između ideala i stvarnosti. Vec naslov zbirke Cvece zla govori puno o nacinu Bodlerovog spajanja suprotnosti. On u svoju poeziju ne utkiva sentimentalnost, cak bi se moglo reći da je lisena svega lirskog, mekog, nežnog i plemenitog. To je poezija prihvatanja zivota sa svim njegovim teškoćama i rugobama zajedno. Ali Bodler je veliki i moderan pesnik po tome sto svakoj vrednosti prilazi iz nove licne perspektive; on u svemu trazi i vidi zivot, a zivot vidi kao spoj satanskog i bozanskog, uzvisenog, duhovnog, ali i banalnog i crvotocnog. Njegova pesma Albatros nastala je jos 1841. za vrijeme pesnikovog putovanja u Indiju, našla bi podsticaj i u nemackoj i u engleskoj knjizevnosti. U ovim književnostima ptica albatros je imala vrednost simbola neshvacene i ismijane velicine, a Bodler joj je dao sasvim novo znacenje: u palom albatrosu, razlici između onog pre, kad je bio "car azura", i sad kad je bedan i jadan, on docarava prolaznost i promjenjivost sudbine poslednjom strofom celokupnu simboliku vezuje za sudbinu pesnika, koji se "carem" oseća u visinama, ali "na tlo prognan, gde ga svet sa porugom gura, od divovskih krila ne može da hoda". Ono sto mu je u njegovom svetu, u visinama, fantasticno orudje koje ga cini carem, oborenom albatrosu predstavlja teret, porugu i smetnju. I opet smo svedoci totalnog dozivljaja sveta u kojem se spajaju lepota i strava, ljubav i smrt. U njegovim pesmama zivi i pariska sirotinja koju je bas to siromaštvo i beda bacilo tamo. On je u svojim pesmama izrazio snazno suosecanje sa poniženima i razumevanje za njihovu patnju. Pritisnut i sopstvenom rezignecijom a svestan covekove nemoci da izmeni tokove zivota, on je ipak imao svetle trenutke i pobune protiv socijane nepravde: "Boze, ti sliko moja, proklet da si!" Ali u sustini sve se zavrsavalo ovim krikom. Nesrecni covek se ponovo predavao poroku i otrovu duse: "Najmudriji smelo bezumlje prigrle, iz copora u tor sto usud zatvara, mocnom pribezistu opijuma hrle! To je vecni bilten Zemljinog cara!"
Neki Bodlerovi citati:
"Nemam zelju ni da prikazem, ni da zapanjim, ni da ubedim. Imam svoje zivce, svoja isparenja. Tezim ka apsolutnom pocinku i ka neprekidnoj noci... Ne znati nista, ne propovedati nista, ne hteti nista, ne osecati nista, spavati, pa opet spavati, to je jedina moja zelja. Zelja sramna i gnusna, ali iskrena."
"U ovu groznu knjigu uneo sam sve svoje srce, svu svoju nežnost, svu svoju religiju, svu svoju mržnju. Istina je da ću ja napisati suprotno, da ću se svim bogovima kleti da je to knjiga čiste umjetnosti."
"Neki su mi rekli da bi ova poezija mogla naneti zla, nisam se tome obradovao. Drugi, dobre dušice, da bi ona mogla činiti dobra i to me nije rastužilo."
Link vezan za Bodlera na Skandalonu:
- Radivoje Konstantinovic, Ukleti pesnik - Bodler