Forum Beograd Jagodina Ćuprija Paraćin

Molim vas da se prijavite ili se registrujete.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i dužinom sesije
Napredna pretraga  

Vesti:

Samo za Registrovane članove je moguć pristup u kategoriji '' Ljubav & Sex & Lepotice''
Obavezno pročitajne uslove korišćenja Foruma ->
Uslovi Korišćenja

Autor Tema: Miroslav Mika Antić  (Pročitano 71735 puta)

0 Članovi i 4 gostiju pregledaju ovu temu.

principessa

  • Član
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Pol: Žena
  • Poruke: 151
Одг: Miroslav Mika Antić
« Odgovor #40 poslato: 27-04-2010, 02:48:25 »

Бесмртна песма

  

1.

 

Ако ти јаве: умро сам
а био сам ти драг,
можда ће и у теби
одједном нешто посивети.

 
На трепавицама магла.
На усни пепељаст траг.
Да ли си икад размишљао
о томе шта значи живети?

 

Ко снег у топлом длану
у теби детињство копни.
Бриге...
Зар има брига?
Туге...
Зар има туга?

 

По мердевинама маште
у младост храбро се попни.
Тамо те чека она
лепа, ал лукава дуга.

 
И живи!
Сасвим живи!
Не грицкај као миш дане.
Широко жваћи ваздух.
Престижи ветар и птице.

 
Јер свака вечност је кратка.

 
Одједном насмејани
у огледалу неком
добију зборано лице.

 
Одједном: на понеком углу
вреба понека суза.

 
Невоље на прстима стигну.
Године постану сивље.

 
Одједном свет, док ходаш
све више ти је узан
и осмех све тиши
и тиши
и некако искривљен.

 

Зато живи, ал сасвим!

 
И ја сам живео тако.
За пола века само
столећа сам обишао.

 
Признајем: помало луцкаст.
Понекад наопак.
Ал никад нисам стајао.
Вечно сам ишао.
Ишао...

 
Испреди из своје аорте
позлаћен конац трајања
и зашиј напрсла места
из којих дрхте чуђења.

 
И никад не замишљај живот
као уплашен опроштај,
већ као стални дочек
и стални почетак буђења.

 
2.

 
А онда, већ једном озбиљно
размисли шта значи и умрети
и где то нестаје човек.

 
Шта га то заувек иште.

 
Немој ићи на гробља.
Ништа нећеш разумети.
Гробља су најцрњи вашар
и тужно позориште.

 
Играјући се немира
и својих безобличја,
зар немаш понекад потребу
да мало кришом зађеш
у нове слојеве разума?
у суседне будућности?

 
Објаснићу ти то некада
ако ме тамо нађеш.

 
Знаш шта ћу ти учинити:
поkварићу ти играчку
која се зове бол,
ако се будеш одважио.

 
Не лажем те.
Ја измишљам
оно што мора постојати,
само га ниси још открио,
јeр га ниси ни тражио.

 
упамти: стварност је стварнија
ако јој додаш нестварног.

 
Препознаћеш ме по ћутању.
Вечни не разговарају.

 
Да би надмудрио мудрост,
однегуј вештину слушања.

 
Велики одговори
сами себе отварају.

 
После безброј рођења
и неких ситничавих смрти,
кад једном будеш схватио
да све што си дисао
не значи један живот,
стварно наиђи до мене
да те дотакнем светлошћу
и претворим у мисао.

 
И најдаља будућност
има своју будућност,
која у себи чује
своје будућности глас.

 
И нема празних светова.

 
То, чега нисмо свесни,
није непостојање,
већ постојање без нас.

 
3.

 
Ако ти јаве: умро сам,
ево шта ће то бити.

 
Хиљаде шарених риба
лепршаће ми кроз око.
И земља ће ме скрити.
И коров ће ме скрити.

 
А ја ћу за то време
летети негде високо.
Упамти: нема граница,
већ само тренутних граница.

 
Једрићу над тобом у свитања
низ ветар клизав ко свила.
Разгртаћу ти обзорја,
обрисе доба у повоју
и призоре будућности
лепотом невидљивих крила.

 
И као нечујно клатно
заљуљано у бескрају,
висићу сам о себи
као о златном ремену.

 
Простор је брзина ума
што сама себе одмотава.
Лебдећу у месту, а стизаћу
и нестајаћу у времену.

 
Одморићу се од споредног
као галактичка јата,
која су срасла пулсирањем
што им у недрима траје.

 
Одморићу се од споредног
као огромне шуме,
које су срасле гранама
у густе загрљаје.

 
Одморићу се од споредног
као огромне птице,
које су срасле крилима
и цело небо оплеле.

 
Одморићу се од споредног
као огромне љубави,
које су срасле уснама
још док се нису ни среле.

 
Зар мислиш да моја рука,
колено,
или глава,
могу да постану глина,
корен брезе
и трава?

 
Да нека малецка тајна,
ил неки треперав страх
могу да постану сутра
тишина,
тама
и прах?

 
Знаш, ја сам стварно са звезда.
Сав сам од светлости створен.

 
Ништа се у мени неће
угасити ни скратити.

 
Само ћу,
обично тако,
једне случајне зоре
свом неком далеком сунцу
златних се очију вратити.

 
Кажњаван за све што помислим,
а камоли што починим,
осумњичен сам за нежност
и проглашен сам кривим
што љубав не гасим мржњама,
већ новом, већом љубављу
и живот не гасим смртима,
већ нечим друкчије живим.

 
Последњи рубови бескраја
тек су почетак бескрајнијег.

 
Ко траје даље од трајнијег
не зна за кратка знања.

 
никад се немој мучити
питањем: како преживети,
него: како не умрети
после свих умирања.

 
4.

 
Ако ти јаве: умро сам,
не брини. У сваком столећу
неко ме случајно побрка
са уморнима и старима.

Нигде толико људи
као у једном човеку.

Нигде толико друкчијег
као у истим стварима.

 
Прочепркаш ли просторе,
ископаћеш ме из ветра.
Има ме у води.
У камењу.
У сваком сутону и зори.

 
Бити људски вишеструк,
не значи бити рашчеречен.

 
Ја јесам дељив са свачим,
али не и разорив.

А сва та чудесна стања
и обнављања мене
и нису друго до вртлог
једнолик,
упоран,
дуг.

 
Знаш шта су пророчанства?
Калуп ранијих збивања
и задиханост истог
што вија себе у круг.

 
Па што бисмо се опраштали?
Чега да нам је жао?

Ако ти јаве: Умро сам,
ти знаш – ја то не умем.

 
Љубав је једини ваздух
који сам удисао.
И осмех једини језик
који на свету разумем.

На ову земљу сам свратио
да ти намигнем мало.
Да за мном остане нешто
као лепршав траг.

Немој да будеш тужан.

 
Толико ми је стало
да останем у теби
будаласт,
чудно драг.

Ноћу кад гледаш у небо,
и ти намигни мени.

 
То нека буде тајна.

 
Упркос данима сивим,
кад видиш комету
да видик зарумени,
упамти: то ја још увек
шашав летим и живим. "
« Poslednja izmena: 02-09-2010, 01:01:46 od strane principessa »
Sačuvana
svaki put kad ti sudbina nametne izbor između dva puta,ti izaberi treći,i ako zezneš stvar bio si u pravu:)

NameNo

  • Prijatelj
  • *****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 6626
Одг: Miroslav Mika Antić
« Odgovor #41 poslato: 27-04-2010, 22:44:16 »



                             
Sačuvana

NameNo

  • Prijatelj
  • *****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 6626
Одг: Miroslav Mika Antić
« Odgovor #42 poslato: 16-05-2010, 17:50:38 »

O ČEMU PRIČAMO DOK ŠETAMO


O čemu pričamo dok lutamo
u predvečerje gradom?
U stvari: mi samo ćutimo...ćutimo
i gledamo se kradom.
U stvari mi se u sebi pitamo
nešto što nikom nije jasno.
Sanjarimo i skitamo...skitamo
i katkad šmrknemo glasno.
A kad se nebo skoro vec smrači
i od svetiljki grad požuti
odjednom znamo sve sta znači
to sto se ovako ćuti.
U stvari mi to u sebi slutimo
reči narasle u bezmerje,
pa nam je dosta i da ćutimo
i lutamo kroz predvečerje.
Sačuvana

NameNo

  • Prijatelj
  • *****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 6626
Одг: Miroslav Mika Antić
« Odgovor #43 poslato: 25-05-2010, 22:40:57 »



U svakom septembru ima necega nalik na tihe rastanke. Primetis to po igrama koje polako pocinju da se saplicu. Primetis to po iskracalom odelu, koje ostavljas mladjem bratu.
Primetis i po bajkama, koje smo dosad tako lepo izmisljali. Primetis kako nam i bajke sve manje veruju.


Ustvari, velika je to varka. Bas kao sto je i svet sa one strane svoga oka.

Onome koga posmatras u ogledalu s nadom. Ti si nada koju on gleda iz svog sveta. Ne veruj nicemu sto se moze primetiti samo sa jedne strane vida.

Trci i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap ciste svetlosti.

Retki su oni koji shvataju granicu slobode. Jos redji oni koji shvataju slobodu granice. »Ne zidaj vrata veca od kuce «, kazu Eskimi. To isto znaci sto i zidati prozore manje od ociju.

Stvarno videti, znaci: umeti videti kisu kako pada uvis. Videti kako padaju uvis krovovi kuca i reke u kojima se taloze vrhovi planina.
Ovako sam to cuo: »Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma sta su ribe na drvecu"

Pa ako se i okliznes, nekada, u zivotu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis.

I uvek, uvek se seti Aleksandra Makedonskog: »Niko me na svetu nije pokori sem mene «.

Treba umeti videti nebo, puno zrnevlja svetlosti kako se uspravlja nad zemljom i razgranava u svome padu. Cveta.

I videti pad vetra kako raste duboko u doline, u ponornice blagosti, sine moj.

I snove valja videti kako rastu dok tones polagano u njih i paras se, bas kao sto i ove reci cutanja, tudje i moje, tonu nocas, a nadvisuju krov i oblake i nadvisuju nebo i rastu u jednu predivnu vasionu koju smo izmislili sebi u visovima opalog septembra.

M. Antic
Sačuvana

NameNo

  • Prijatelj
  • *****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 6626
Одг: Miroslav Mika Antić
« Odgovor #44 poslato: 25-05-2010, 22:42:48 »

Gospođi Vineti

Ako odeš, široko sivo stopalo gradskog neba zgazice moju tršavu glavu

1.
Gospodo Vineti, sve što sam vam do juce pisao ne uzimajte za ozbiljno. Predajem se i vicem: vi ste neponovljivi. Pronalazim vas cak i u travi. To je tamo, levo od mosta, u jednoj kafanici koju je posecivao Prešern. Nabrao sam trave da napravim salatu, ali nisam mogao. Udisao sam je. Imala je miris vaše kose.
Citave noci lutao sam oko stanice i razgledao vozove što odlaze i dolaze. Imao sam dovoljno vremena da mirno o svemu razmišljam. Gospodo, ja sam u vas neizlecivo zaljubljen.
Idem da spakujem stvari i da se vratim. Kljuc imate. Adresu - znate. Naci cemo se, dakle, ne u Beogradu, nego u Novom Sadu. Pre toga moram devojcicu da vratim u Zagreb. Sa Dragom Britvicem i Marjanom Selmanom popecu se "Pod stare krovove". Sa Krklecom i Dobrišom obicno odšetam na groblje. Sve u svemu, to je dva dana.
Ja njima dvojci držim književne susrete. Govorim malo njihove, malo svoje, malo tude poezije. Pocnem pesmom "Mirogoj" Jiržija Volkera. Cesaricu se narocito svida ono mesto: "Korenje može sunce da uhvati u cvetu. Zašto je poginuo mrtav ce od života saznati. Za kralja, za otadžbinu, za sve što se može boriti na svetu, ali se ne može za sve umirati".
Meni se svida kraj te šetnje. Dolazi ono Tinovo: "Ne boj se nisi sam..." prva i najveca svemirska pesma na zemaljskoj kugli, a za oproštaj ide, uz obaveznu sedeljku u nekoj kafani, "Srebrna cesta".
Gospdo Vineti, samo je potrebno da imamo nekoliko dece, i videcete: bice sve dobro. Negde cu pozajmiti novac, kupicu drva i uglja i citave zime bice toplo.

2.
Vi ste moja žena, i nemojte ni pomišljati da cete ponovo otici. Setite se kako sam, kao ptica, pre sedam zima sedeo na drvetu pred vašim bolnickim prozorom. Padao je sneg. A ja sam sedeo satima.
Setite se da tada nisam imao rukavice, ni toplo odelo. Tada smo nešto pocinjali i rukavice i toplo odelo imali smo samo u glavi.
Cuvam pisma koja sam vam pisao na tom drvetu. Pokazao sam ih Palavestri. Izabrao je jedno, rekao: to je pesma, i stavio ga u svoju antologiju. Posle sam ga našao i Poljskoj antologiji Zigmunada Stoberskog.
Nekoliko godina docnije upoznao sam Stoberskog. Dolazio je na Sterijino pozorje. Divan, ugladen covek, ali nadasve: Poljak. Bio je iskreno razocaran mojim izgledom. Obavezno morate, rekao je, pustiti brkove. Ko je video pesnika bez brkova.
Kako da mu objasnim da sam te brkovi morao da obrijem u osamnaesoj? Tada mi je Bihalji objavio jednu pesmu u casopisu "Jugoslavija". Reprezentativno. Hartija kao ona na kojoj se štampaju ikone. Prevod na cetiri jezika. Oto Bihalji Merin je iskreno bio razocaran mojim izgledom. Obavezno morate, rekao je, obrijati brkove. Nije evropski, a kamoli svetski, a ovaj casopis ide u ceo svet. Izvadio je novac iz džepa, i licno me odveo u berbernicu. Umirite se, dragi moj, tapšao me je po ruci, jer sam bio iskreno nesrecan. Okanimo se primitivizma.
Ispala je velika zabuna sa tim pismom, a vi dobro znate da ga nisam uneo ni u jednu svoju knjigu, i da sam ga, ponekad, kad ste mi bili neverovatno važni, prepisivao i slao vam ga ponovo i uvek ponovo.
To je ono što smo nazvali: balada o nama.

3.
Ako odeš, široko sivo stopalo gradskog neba zgazice moju tršavu glavu i razliti plocnicima. Razbicu celo o bandere i sva cu pluca izjecati i izjaukati. Pokidacu košulju i kožu sa grudi noktima, koji su sada crni i zapušteni kao lišce koje po ivicama polako pocinje da truli.
Jer sve na tebe lici. Ukus tvoje krvi, prodavace decaci, sa kupinama, pred mrak, po uglovima ovih ulica.
Razlivenu toplinu tvoje postelje vezace u cvorove sestre u bolnici. Dezinfikovace smisao tvoga osmeha na caši iz koje si pila lekove. Obrisace novinama reci koje si mi govorila kroz prozorsko staklo. I sve ce svesti na brutalno.
Ako odeš, poneceš mene, a sebe ceš ostaviti u oblacima mog sna i jave, koje ce sažaljevati ili nepoznavati ljudi u prolazu.
Sve cu kuce ocrniti katranom i tuci one koji ne umeju da naricu kad se spomene tvoje ime. Jer laž su price o novim sastancima, laž sve uspomene i posete rodbine nedeljom popodne. Nikad se više necemo naci.
Ostacu sam pod svrdlom svetiljke sa tavanice iz koje ce mi se stvarnost godina uvrteti u potiljak. I sve lepo ce s tobom umreti.
I svakog ce proleca krovovi dugo plakati suzama okopnelog snega.

4.
Ima još jedan razlog, vrlo privatan, što pesmu nisam objavio u nekoj zbirci. Ponekad se zaljubim u neku svoju metaforu, kao u slucaju tog velikog sivog stopala, gradskog neba koje gazi moju tršavu glavu i razliva po plocnicima.
Još u šesnaestoj napisao sam pesmu "Nedelja", u kojoj doslovce stoji: "Nebo je velikim sivim stopalom zgazilo krovove, ljudi i puteve". Radije sam se odrekao obe pesme, nego da ponovim metaforu.
Inace, nadam se da vam je jasno u kakvom sam položaju. Samo mi, molim vas, ništa nemojte javljati o vašim glavoboljama. Njih ja vucem na savesti, i ako me podsecate na to, ponovo cu pobeci. To mene dovodi do ludila.
Idem da spakujem stvari. To je popodnevni voz. Kod vas cu biti vec rano u zoru. Devojcici cu u Zgrebu na stanici sve otvoreno objasniti. Sa Marjanom i Dragom mogu da se napijem i drugi put.
Sačuvana

NameNo

  • Prijatelj
  • *****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 6626
Одг: Miroslav Mika Antić
« Odgovor #45 poslato: 25-05-2010, 22:44:03 »

Dosadna pesma

Toliko mi je dosadno
da ne znam šta ću.
Kad izlazim iz škole
nakrivim kapu na levo oko
i pobijem se sa trojicom
bar da me vide devojčice.

Devojčice su smešna stvorenja
dugonoge,
okrugle,
pegave ili kratkovide,
mnogo lažu i ogovaraju
i pišu ljubavna pisma
koja mi stave pod klupu.

Meni je sve to dosadno.
Ipak pročitam pisma,
najlepše reči prepišem
- ako mi nekad zatreba,
a od onog što ostane
napravim papirne lađe,
napravim ptice,
slanike,
žabe,
i bajagi se igram
a tako mi je dosadno.

Dosadno mi je da porastem,
da nosim tesne cipele
i da se oženim.
Oni koji porastu prvo se danima mrze
onda se danima svađaju.
Jedino mi je žao mog tate.
Da je ostao dečak - kao ja,
baš bismo divno mogli da se družimo
i da zajedno budemo zaljubljeni
u nastavnicu istorije.

Sve ostalo mi je dosadno.
Toliko mi je dosadno
da ne znam šta ću,
nego nakrivim kapu na levo oko
i pobijem se jos sa trojicom.
Čak i kad nema devojčica.
Sačuvana

NameNo

  • Prijatelj
  • *****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 6626
Одг: Miroslav Mika Antić
« Odgovor #46 poslato: 25-05-2010, 22:45:33 »

Drugarska pesma


Ništa ti ne razumeš,
moj najrođeniji blesane,
uobraženi prinče
što te je život razmazio.
Da znaš kolike sam noći
uznemirene i besane
drhtao kraj tvog uzglavlja,
pokrivao te i pazio.

Ti si za mene još uvek
parče tek rođenog mesa:
onaj musavko što vrišti
i celu kuću potresa.

Ja sam te, lepoto moja,
naučio da hodaš.
Svima sam plaćao piće
kad su ti zubi nikli.
Ja sam ti dao život.
Nije te donela roda.
A sada smo se, odjednom,
jedan od drugog odvikli,
kao da sve što kažem
zaista ne razumeš
i kao da sve sto umem
ti triput bolje umeš.

U redu, pametna glavo.
Ja sam te ljuljao, kupao,
ponosio se tobom,
nemušte reči sricao,
i dosta svoje mladosti
zbog tebe sam polupao
i kad je u svet trebalo
nisam se zbog tebe micao,

nego sam sav osedeo,
moj naduvenko mili,
da bi tvoj život
i dani valjani bili.

Danas kad rođendan slaviš,
sve ću svečane torte
pobacati kroz prozor
na užas rodbine cele.
Ti znaš: ja sam tvoj otac.
Mi smo od takve sorte
što ne sme da zadrhti
kad odapinje strele.

Možda još nije kasno.
Jednom se mora sve reći:
i drugarski i tužno
i grubo i srneći.

Propustio sam godine.
Ispustio te iz ruku.
Sve tvoje slabe ocene
moljakanjem sam rešio.
Večito sam se svađao
kad te drugi istuku.
Bio si moje mezimče
i tu sam najviše pogrešio.

Četrnaest ti je godina
i zar te stvarno ne vređa
da stalno za tebe podmećem
i dušu i glavu i leđa?

Hoću da jasno kažeš
kad misliš da budeš muškarac.
Zar treba i sutra da rešavam
sve što ti odraslom fali?
"Tata, škripi u braku...
na poslu... daj za džeparac..."
A ja ti i dalje pomažem
jer te volim i žalim.

Ne čestitam ti rođendan.
Mi smo se uzalud borili
i stvarali smo čuda,
a ništa nismo stvorili.

I evo, danas ti dajem
reč roditeljsku i mušku:
ako ne postaneš čovek
na ovoj, tek započetoj
čarobnoj stazi života
- moram i razbiti njušku.
Makar oženjen bio,
makar u trideset petoj.

Nikad te tukao nisam.
To za dečake nije.
Al sutra, odrasli prinče,
videćeš kako se bije.
Sačuvana

NameNo

  • Prijatelj
  • *****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 6626
Одг: Miroslav Mika Antić
« Odgovor #47 poslato: 25-05-2010, 22:47:27 »

Plavi čuperak


Plavi čuperak obično nose
neko na oku,
neko do nosa,
al ima jedan čuperak plavi
zamislite gde?
- U mojoj glavi.
Kako u glavi da bude kosa?
Lepo.
U glavi.
To nije moj čuperak plavi,
već jedne Sanje iz šestog "a"
Pa šta?
Videćeš šta - kad jednog dana
čuperak nečije kose tuđe
malo u tvoju glavu uđe,
pa se umudriš,
udrveniš,
pa malo - malo... pa pocrveniš,
pa grickaš nokte
i kriješ lice
pa šalješ tajne ceduljice,
pa nešto kunjaš,
pa se mučiš,
pa učiš - a sve koješta učiš.
Izmešaš rotkve i romboide.
Izmešaš nokte i piramide.
Izmešaš leptire i gradove.
I sportove i ručne radove.
I tropsko bilje.
I stare Grke.
I lepo ne znaš šta ćeš od muke.
Sad vidiš šta je čuperak plavi
kad ti se danima mota po glavi,
pa od dečaka- pravog junaka
napravi tunjavka i nespretnjaka.
Sačuvana

NameNo

  • Prijatelj
  • *****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 6626
Одг: Miroslav Mika Antić
« Odgovor #48 poslato: 25-05-2010, 22:53:02 »

KAD SMO BILI VELIKI

Kad smo bili veliki
kroz detinje nemire,
svi onako brljivi,
šmrkavi
i lajavi
ludo smo izmišljali
neke svoje svemire
i bili smo krilati
i bili smo zmajevi.
Igrali se piljaka
sa najlepšim zvezdama.
Crtali smo svetlošću
radoznala skitanja.
I uvek u srcima
ko u toplim gnezdima
znali smešan odgovor
na sva tužna pitanja.
Od juče smo ozbiljni.
I odjednom,
čudno:
kao da smo zgrčeni,
Kao da smo stali.
Sve oko nas izgleda
glupavo i budno.
Prvi put smo odrasli,
a prvi put – mali.
I prvi put sami smo
u prepunom svetu.
I odjednom,
izgleda
ništa nije za nas.
Nevešto smo.
Zbunjeni
u rođenoj ulici,
zalutali zauvek
u ogromnom danas.
Kad smo bili veliki
do kuća
do drveća,
do tornjeva,
planina
i do ptičjeg leta,
u džep nam je stao dan ,
u zenicu okean
i stala nam još u dlan
polovina sveta.
Od juče smo ozbiljni.
I ma šta nas čudilo
- u svemu svom krilatom
kao da smo pali.
Kao da se oko nas
sve strašno probudilo:
prvi put smo veliki,
prvi put smo mali.

Mika Antić
Sačuvana

NameNo

  • Prijatelj
  • *****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 6626
Одг: Miroslav Mika Antić
« Odgovor #49 poslato: 25-05-2010, 22:56:02 »

             
Sačuvana

NameNo

  • Prijatelj
  • *****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 6626
Одг: Miroslav Mika Antić
« Odgovor #50 poslato: 09-06-2010, 21:38:20 »



Jer sutra nema jedno obličje, sine moj. Postoji veliki broj mogućnosti.
I moraš imati dalekovidu moć proricanja da se ne zgrudvaš u samo jednom vremenu.
Ne znam grešim li ako verujem: ipak je sve tako lako poderivo- sem čoveka.
Sačuvana

NameNo

  • Prijatelj
  • *****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 6626
Одг: Miroslav Mika Antić
« Odgovor #51 poslato: 09-06-2010, 21:39:46 »



Nasloni glavu na moje rame i oslušni. Oslušni zenicama.
Sve što je oko tebe, sine moj, sačinjeno je od nečega u tebi. Pokušaj da se osvrneš. Svet ima milione vrata. Lepo ih možeš opipati i u tami.
Možeš ih opipati kao zvuk. Kao odjek.
Svejedno kroz koja vrata prođeš, prošao si kroz sebe. I sa obe strane te čeka ogromna ljudska nada.
Sačuvana

NameNo

  • Prijatelj
  • *****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 6626
Одг: Miroslav Mika Antić
« Odgovor #52 poslato: 09-06-2010, 21:41:21 »




Ove pesme sam zapisivao da lakše dišete.
Da znate da imate negde u svetu jednog istinskog prijatelja, koji o vama brine drukčije nego tata i mama, rodbina ili nastavnici u školi.
Koji o vama brine vršnjački. Jer i ja sam večiti dečak, sa jednim sedim čuperkom na čelu, ali još uvek plavim u duši. Moje pesme i nisu pesme, nego pisma svakom od vas. One nisu o ovim rečima koje ste pročitali, nego u vama, a reči se upotrebljavaju samo kao ključevi, da se otvore vrata iza kojih neka poezija, već doživljena, već završena, već mnogo puta oplakana ili otpevana, čeka zatvorena da je neko oslobodi.
Sačuvana

NameNo

  • Prijatelj
  • *****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 6626
Одг: Miroslav Mika Antić
« Odgovor #53 poslato: 09-06-2010, 21:53:26 »





U sebi sam ponavljao:

» Ta pokipela vatra što mu je načela lobanju i oprala misao i okrunila svest, samo je načas pobrkala redosled slika i zbivanja. Ali sve će se vratiti, mirno, na svoje mesto.«
To sam ja tešio sebe, a ne njega u planini. Verovao sam, zaista, iskreno i bezazleno, da vuk ne moze umreti. Kao što ne može umreti stenje, vazduh i voda. Kao što ne može umreti grimizni točak promene, koji nema početka i ne znaš gde se završava.
Kako mu izgleda dan ? Na šta mu liče noći ? Jer strašno je i grešno je kad te neuko odstrele u nečem gde si pravedan, pa ti se zamrse žile u čičak, trnje i korenje, a ti si pravi vuk. I još više od vuka.
Ko je taj sto je pucao ? Čime je vukao oroz: mržnjom, strašću ili zavišću ?
Da nema takvih u planini, i kamen bi se smekšao. Da nema takvih u planini, i izvori bi ogluveli. Da nema takvih u planini, i noći bi se uspavale. Da nema takvih u planini, ni dan se ne bi osvestio.
Veliki vladaru zverinja, veličanstvena nakazo, osakaćena lepoto i prelomljena vitkosti, čekam vas u kanjonu i pratim odjek te rike što više nikada neće zarasti u ovom vazduhu.
Ostaće ranjiva obzorja. Ostaće zauvek žive duboke naprsline u naborima neba. Ostaće gorčina što kljuje ne samo iz vašeg mesa, nego sad i iz moga. I ja ričem sa vama. I krzam se. I krunim.
Znam, stićićete ovamo. Mi se moramo sresti.
Neka beže pastiri, goniči karavana i zbunjeni hajkači. I ja sam vučjeg soja. Ako vas sad izneverim, zar to ne bi izgledalo da zazirem od sebe i svoje iskonske prirode ?
Otkako postoji svet, kaznjavaju nas i tamane što nismo kao ostali. Rugaju nam se, smeju, proganjaju nas i žigošu.
Vuče, oni se boje, jer nisu nam dorasli ni slobodom ni bolom. Naš san je: nemoguće, a nepoznato – naš zavičaj.
Opasnost i radost su blizanci. Sav sam svečano naježen i razdragano krilat, kao kad zaklopim oči i zamišljam da lebdim. Stvarno vas duboko poštujem. Evo me u klisuri. Čekam vas.
Poznao me je odmah. Vukovi se prepoznaju.
Od rodjenja se mučimo sa istim pretesnim svetom, pa su nam nevidljiva krila jednako iskrzana i svima nam se lome na jednom istom mestu: tu gde počinje zagrljaj. I neki nevidljiv osmeh večito nam se gužva na onim najmekšim mestima gde započinje čudjenje.
Bio je opkoljen psima. Nijedan nije smeo da mu skoči u lice. Nijedan nije smeo da mu skoči za vrat. Pratili su ga režeći. I kadgod podigne njusku, usrče nebo i rikne, kevtali su uz njega, zamišljajući tako da su i sami vukovi.
Nismo se pozdravili. Ni jedan drugome poklonili. Nastavili smo razgovor bez jedne jedine reci, kao da smo se sretali u zardjaloj proslosti na ovom istom mestu gde smo sada prvi put.
Vuk je mahao glavom kao da nesto otresa.
Hteo je da mi kaze: » Sreća je u samrtnom času sresti u ovom bespuću nekoga ko je u sebi sačuvao pra-govor. Ja u snu redovno govorim sve te pradavne jezike, ko zna kad izumrle. Mislim da me razume jedino možda još vazduh, jer je u sebi sačuvao mladost i svetlucanje pamćenja. Zemlja se skamenila. Ogrezla je u gips. U krečnjak, krv i salitru.«
I hteo je da kaže: « U ponekom jos potoku prepoznam svoju poruku. To me prevodi voda. Ili se ponekad ogledam u zenicama ptica. Hvala sto ste razumeli moj neobični govor, videli mojim vidom i čuli mojim sluhom.
I hvala sto ste shvatili svetinju moga greha: moj prezir prema ništavnom.«
Još uvek na sebi osećam taj pogled vučji, uporan, opor, težak i istinit. Kao da mi preneo u bore svoj namučen lik.
Hteo je da mi kaže: » Neću izdržati dan. Molim vas ubijte me. Ne ostavljajte me psima da me razvuku i pojedu. »
Hteo sam da mu kažem: » Psi su razroke pameti, sujeverni i priglupi. Ne mrze oni vas, nego je velika tuga sto misle da, ako odgrizu i komad vaseg mesa, mogu postati vukovi. Moj vuče, psi su sekta.
Već to, kad udišu vazduh koji vi udišete, čini ih uzvišenima. Već to, što idu pravcem kojima se vi batrgate, čini im čast i slavu. Psi nisu čak ni čopor. Oni su menazerija. »
I hteo sam da kažem: » Vidite kako bi želeli da vam poloču mozak i isisaju srce, da dosegnu vaš um, vašu snagu i gordost. Zamislite tu nesreću kad neko ne ume da bude ono sto zaista jeste, i da u tome što jeste bude i svečan i uspravan, nego vam stalno zavidi što ne zna da bude : vi. »
Hteo je, valjda, da kaže: » Ne laju oni na mene, nego se uporno trude da širom otvore vilice i otpevaju himnu za koju nemaju sluha. »
I hteo je da kaže: » Molim vas, ubijte me, samo me ne dajte njima. Položite me u vodu, neka me brzaci razbiju o stene u kanjonu i nek se u more ulijem lišen sramote i čist. »
Hteo sam da mu kažem: » Ne mogu ja vas ubiti. Nisam ni lovac ni pravednik. Ja sam nešto sa strane, nešto čime se staklo umotava da ne prsne. I najzad, ja sam jedini koji u planini veruje da ste vi, vuče, besmrtni. Pustite me da verujem i odem odavde žmureci. Umrite mimo mene. »
Hteo sam da mu kažem, a ništa nisam rekao. Hteo je da mi kaže da me je sasvim razumeo.
I kad sam pomislio da ce živeti zato sto je Bog neuništiv, on je tako odjednom, tako strasno odjednom, skočio usred vira.
Stajao sam izbezumljen. Umro je najveći vuk koji je ikada živeo na ovom najmanjem svetu. Kako je, onako ogroman, stao u tesnu smrt ?
Spustio sam se, zadihan, na kamen u plićaku.
Bio sam užasno sam, ne samo svojom samoćom, vec i samoćom vuka, koju sam na sebe primio kao žig zavestanja. Kao čast i prokletstvo. Kao teret i slavu. I ropstvo, i slobodu.
Stvarno i dalje verujem da ono, sto je vučje, ne moze u nama umreti. Jer vuk se na vuka nastavlja.
Nije mi preneo poruku, ali ja sam je primio.
Poznaje se na meni. Vidim u psećim očima. Vidim kako me vide. Već ulaze u mene.Već lutaju po meni, kidaju bele komade mojih beskrajnih prostora, ujedaju se i kolju za svaki zalogaj duše. Gladni su vučjeg u meni. Muči ih da shvate šta nosim, čime mislim i volim, sanjam, cekam i nalazim.
Ko god srlja u mene, dobro mora da upamti: jedno je biti otvoren, a drugo biti prohodan.
Prate me kao i vuka. Opkoljavaju svitanje i zovu druge pse. Misle da čuvam tajnu kako se biva nad drugima viši snagom i umom.
Lako je meni sa psima.
Ali naslednik vuka i sam je divljač van zakona. Dižu na mene potere i čekaju me u zasedi isti oni pastiri, goniči karavana i hajkači sa jezera koji pucaju nespretno i ubijaju do pola. Sad sam ja na nišanu.
Neko će ovde ostati. Ili ja, ili psi. Ili ja, ili lovci. Svratiću da vidim ko će. Svratiću, sem ako, mozda, namerno ne zaboravim, da sam ikada ovuda prolazio i sanjao.

Miroslav Antic
__________________
Sačuvana

NameNo

  • Prijatelj
  • *****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 6626
Одг: Miroslav Mika Antić
« Odgovor #54 poslato: 09-06-2010, 22:43:00 »

SERENADA

Mesec je tupom krivom kamom
Zaklao jedno veche zuto.

Oprosti,
Bio sam skitnica samo,
Pa sam u tvoje ochi zaluto.

I sasvim nespretno prosuo se
Kao lopata vrelog snega,
Nasmejan,
Izguzvane kose,
Od ptica ranjav,
Od cveca pegav.

Oprosti,
Uvek moram da odem.
Vetrove zute jesen vec place.
Jezera-ochi.
Sto kvase vode
Obale niske za skitachem?

Uvek se biva lep na pocetku.
Pomalo dobar.
Pomalo tuzan.

Uvek se biva na ovom svetu
Na kraju tudj,
Na kraju ruzan.

I uvek samo sebe imamo
I san pun zelja,
Nedorecen.

Mesec je tupom krivom kamom
Zaklao jedno zuto veche.
Sačuvana

NameNo

  • Prijatelj
  • *****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 6626
Одг: Miroslav Mika Antić
« Odgovor #55 poslato: 09-06-2010, 22:44:31 »

Autobiografija

U obicnom sam sebe uhvatio,
pa nikad nisam to sakrivao.

Bar sam posteno kiriju platio
na ovom svetu sto sam ziveo.

Mozda sam nekome jad iscelio
i nekom u zenice sjaj namamio.

I u komsiluk zvezde doselio.
U prozor svitanja uramio.

Ako mi zivot krila skrati
i sneg u oko pocne da veje,

znam, bar se necu pokajati
sto sam umeo da se smejem.

Sačuvana

NameNo

  • Prijatelj
  • *****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 6626
Одг: Miroslav Mika Antić
« Odgovor #56 poslato: 09-06-2010, 22:46:25 »

CARINARNICA

Možete nas poskiadti do gole kože
I zapleniti nam prtljag I odeću

Ipak ćemo mi prošvercovati
Ovaj zlatni sat hrabrosti
Koji smo progutali

Sasvim lepo se čuje
Sa leve strane
Kako nevaspitano kuca

Racunali smo
Vi ćete misliti srce
A baš u tome je blef

Nama je srce u petama.

Sačuvana

NameNo

  • Prijatelj
  • *****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 6626
Одг: Miroslav Mika Antić
« Odgovor #57 poslato: 09-06-2010, 22:48:16 »

Ovo je pesma jedne košulje
zaljubljene do okovratnika
u jednu sasvim banalnu drvenu štipaljku i glasi

držiš me na ovoj ljuljašci
da ne okliznem
da mi suze ispare na suncu

zahvaljujući tebi
moći ću malo da se našalim
sa živinom u ovom dvorištu

nadimaću se
raskopčaću svu dugmad
na mom platnenom telu
celo pre podne biću zastava
koja rukavima šamara vetar
i miriše na sapunicu i nebo

drži me dobro ali nemoj da mi zavidiš
popodne če me peglati
Sačuvana

NameNo

  • Prijatelj
  • *****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 6626
Одг: Miroslav Mika Antić
« Odgovor #58 poslato: 09-06-2010, 22:50:09 »

Odluka

Život je sve nešto iz početka.
Juče i prekjuče sutra ne vrede.
Nema na svetu dva ista petka,
dve iste nedelje,
dve iste srede.
Pa čemu onda razočaranja?
Ako je jedna ljubav - ćorak,
Odmah se drukčije i lepše sanja.
I kad si najviše tužan i gorak
nekih se novih očiju setiš
i shvatiš da letiš... divnije letiš.
Ko je to video da dečak pati?
Da kunja kmezav i da plače?
Svaki put moraš iznova znati
da voliš bolje, da voliš jače.
Ne da se vadiš.
Ne da se tešiš.
Već da se istinski do neba smešiš.
Nema na svetu dve iste srede,
dva ista utorka,
dva ista petka.
Sve nove ljubavi drukčije vrede.
Živi se svaki put iz početka.
Zivi se da se nikad ne pada.
Da budeš snažniji posle oluje.
I da se u tvom srcu već sada
100 zlatnih zvezda unapred čuje.
Sačuvana

NameNo

  • Prijatelj
  • *****
  • Karma: +0/-0
  • Van mreže Van mreže
  • Poruke: 6626
Одг: Miroslav Mika Antić
« Odgovor #59 poslato: 09-06-2010, 22:53:12 »

Samoća

Najveća slova ljubavi:
onaj glupi septembar
kad sam se pravio važan
da nikog nisam voleo.

A jesen svima zlatna,
a samo meni bakarna.
Da, pravio sam se važan
da nikog nisam sanjao.

A samog sebe sam boleo
i sav se od sebe razboleo,
i sebe u sebi mučio,
i sebe u sebi proganjao.

Najveća slova sramote:
kada sam bez stida dovlačio
zvezdama gradska neba
u moje žedne oči.

Najveća slova tuge:
to, što sam se šegačio
i pred svima junačio,

da posle
u samoći,

nos zakivam u jastuk
čekićem umorne glave.

A noći vrtoglave.
Plave.
A ja ne mogu da zaspim,
već sanjam vreo od jave.

Najveća brbljiva slova:
sve ono što sam krio.

Pred celim svetom sam bio
baš to što nisam bio.

Najveća slova ljubavi
i slova mog dečaštva:

kad jedan namćor u meni
hrabrošću bogat pred svima,
kad ostanemo sami
preda mnom pocrveni

i drhti od siromaštva.
Sačuvana
 

Stranica je napravljena za 0.255 sekundi sa 24 upita.