Srpski film 1: Teorija
srpski film (namerno malim slovima) je pravi srpski film. Kopira reči, mesta, bareljefe i istoriju autentično, u skladu sa uslovima, i bio bi realan da se zove npr. Italijanski Film. Ovako on pije vodu samo i jedino u van-srpskim okvirima. On srbima(opet namerno malim slovima) može biti objašnjen samo uz pomoć mašte i logike. To je jedna bačva, ta bačva je do pola napunjena italijanskim vinom, a od pola je prazna, i to je to. Objasniću date praznine, a vino treba aktuelizovati kroz popularne cene, a ne brend, u čemu svi marketinški stručnjaci greše. Cena je početak i kraj svakog brenda. Logo, izgled, lepota i potreba, sve to ustupa mesto ceni. Srećom, i cena ima svoju metafiziku, i to visoku metafiziku. Metafizika je tu da objasni neobjašnjivo, a fizika-objašnjivo. Fizika tretira razum, a metafizika-emocija. Zato se predstavlja kao meta-žanr, iako je to u stvari žanr. Jer se siluje intertekstuelnost, i omnidelotvornost. To ne postoji.
Istorija je pokazala da je Srpski film propao. Takva istorija ne traži pisane izvore, jer je svako ponavljanje natrljavanje na nos očiglednog, svakom ko živi i stvara ovde, tj. Nama koji nemamo poštovanje naše okoline, tj braći i sestrama umetničkog roda, koji nadilazi rodove, ali ne sve rodove. U vojsci smo svi isti, zar ne. XD Ne može se izgurati ono što ne može biti izgurano, i brutalno ponavljanje tj. Jednačenje samo sa sobom u delotvornosti nadilazi samo negacija Srpski Film nije jedini dobar srpski film. Hvala bogu da je tako, ali to ne shvataju zapadnjaci, jer im stvari objašnjava, na Fantasiji a i drugde, kad god stigne, svi znamo ko.
Jedina stvar na koju SF pristaje, i koju gura u prvi plan jeste da je stvaran. Ljudi će poverovati u sve što želite, i to je ono što NJIH boli, istina koju im svi govore, a oni, kao najpametniji, ne žele da prihvate.Ovo nije stvarnost. Ništa je stvarnost, i stvarnost je ništa, bar tako kaže moderna fizika, a ja se slažem, jer volim one koji poštuju rad i borbu za priznanje, a ne prazan diskurs na datu temu. Disko! Idemo dalje.
Stilski, nemam zamerke. Stilizacija je vrhunska, i na tome skidam kapu ovaj film prati trend domaćih filmova koji lepo izgledaju, i ja to poštujem, i pozdravljam. Ali, treba se zainteresovati i za metafiziku radnje. Ona ovde postoji, ali u tragovima. Ova muzika nema duh, jer nije povezana sa video linijom, i pomenutim tekstom. To nije među-tekst, jer nema nište između. Ovo nije dobar film. To je sve što govorim. Nema dokaza, nema ni radnje. Sve je naslagano kao vreće u ambaru. Izgleda lepo, štedi prostor, ali nije umetnost, jedina je razlika u tome što se ovde štedi na vremenu tj fimskoj traci, što je opet prostor.
Srpski Film 2: Objašnjenje
Kakve gadosti, i kako i ko će ih progutati. Skoro niko, i jako teško, kroz istoriju a i dalje možemo posmatrati ovakve misli koje usred programa prekidaju celu sliku i vezuju nas lancima za krvave slike rata i ratnih nusproizvoda. Kroz kulturu se idijot hrani, a bolesnik samo nalazi inspiraciju i to je to. U SAD se televizije kontrolišu, i mi pratimo taj model funkcionisanja. Kako kontrolisati nešto bez kontrole. Tako se rađaju jedino katastrofalni moralni gubitnici od država. Na primer, Japan. Na primer, Srbija. Možda bi bilo realnije porediti nas sa Poljacima, večitim gubitašima koji koketiraju sa zapadom, ali dajte mi šansu za ovu tezu. Japan je Srbija.
Oba dve zemlje su bile i ostale u robovskom položaju u odnosu na Zapad. I ekonomski i kulturno. To ne dovodimo u pitanje. Ne dovodimo u pitanje ni ekonomiju ni moralni status zapadnih zemalja, već robovski status. Sve je u istoriji zasnovano na statusu gospodara i roba, i to je bilo tako pre nego što je uveden sistem PDV-a, i još puno pre toga, puno pre. Ovi koji snimaju nisu svesni dubine svoje gluposti. Ta nabeđenost, ta ne-umetnost, ta veštačka nametnutost diskursa koji traje kao jedno svršavanje prosečnog Srbina, prosto naprosto ide na nerve, i ne ostaje nam ništa drugo da se obračunavamo.
Nema mira s' ovim ljudima, I nema pdv-a, možete da zaboravite na civilizaciju, jer ovde su svi divljaci, i na misli, jer ovde svi deluju, da bi trijumfovali, uspeli, i, na kraju krajeva, preživeli, u evolucionom kompleksu sistema verovatnoće za tako nešto, i sistema vrednosti koji to dozvoljavaju. Kakav je taj sistem? Sistem gde izuzetci garantovano postaju pravilo, ako se ponove dovoljno puta.
Svi obrasci se ponavljaju, i prepliću, ali na putu za jug, ne postoji oproštaj za skotove. Mi to razumemo, a oni ne. Hvala bogu što ne razumeju, jer taj što razume sve, oprašta sve. To je, kao i sve ostalo, laž. Misao je laž, ona je laž, na laži je osnovana, a mali uvidi izazivaju takvu mučninu da se vraćanje ne preporučuje. Jedan je Barouz, i jedan je Srpski Film, hvala bogu ma prvome, i neka ide do vraga glupost ovog drugog. Čak se i životinja seća, ali samo čovek svesno zaboravlja.
Zaboravimo ovo zauvek, jer je svaki nastavak čisto traćenje vremena i resursa. To ni glupi Ameri neće progutati, kao što gutaju kritičke pilule Dejana Ognjanovića, magistra horora iz Niša.
Ilija Đurđanović