Tema je nezaobilazna i sastavni je deo zivota,a u sredini u kojoj zivim je sasvim normalna.Zato sam ja iz prica sa koleginicama imala isto neku predstavu,
sve izfilozofirano kako bi-kad bi,cisto iz dosade.
A kada je taj dan dosao sva filozofiranaja su pala u vodu.Reakcije su individualne,a moja prva je bila puna pitanja-zar je to sve? pa ja sam htela jos toliko toga da ostvarim ...?sta ce biti sa mojim detetom...?
Onda dolaze faze koje su neizbezne:noci pune suza,pitanja i patnje...upijanja svakog delica lika najblizih....MA LJUDI,NEOPISIVI PAKAO,nedao bog nikom.
Onda spasavanje sta se spasti moze,operacije...tacno dva meseca posle prvog soka sam posle jedne 500km daleke posete doktoru izasla sa familijom na veceru i rekla im da podvlacim crtu - jos jedna ili 10 godina,hocu da to prozivim sa njima,jer vremena za gubljenje nema.Digla sam glavu i izasla izoklopa samosazaljenja.
Bilo je u pocetku tesko nabaciti fasadu ali je nekako islo.Najteze je kad neko iz familije ili blizak prijatelj ode,od iste bolesti.
Pratila sam nedavno,koliko sam mogla zadnje dane svog oca,isto karcinom.Znao mi je reci:-samo ti me razumes,bolujemo od iste bolesti!
I to je tacno,ljudi kojima smrt lebdi iznad glave vide svet drugacije.U njemu sam gledala sebe kad-tad u buducnosti kad mi terapije vise nece pomoci.
Zato,nemojte razmisljati sada o smrti,teorija i praxa su razlicite. Ili da kazem,bez uvreda - nemate pojma!
Sada cete misliti u miru i iz obesti,jer takve strasne stvari se dasavaju samo "drugima",nama ne! A kad taj trenutak dodje to je strah,panika...nista od nasih ranijih predpostavki.Imam samo jedan princip u zivotu koji svakom preporucujem:
U svakom danu uzivam do maximuma, ljude bezrezervno volim i vise no ranije cinim dobre stvari, prihvatam ih i cenim kakvi su ali vise no ikad kazem direktno svoje misljenje(zasto,shvatila sam,a to dolazi podsvesno,jer mislim da mozda necu vise imati prilike), hronicno sam neispavana jer zelim da sto vise saznam, procitam...izlazim kad god mogu i svuda sam prva za pesmu,igru,zabavu. Svaki dan leta koji provedem u Srbiji ustjem u zoru jer sada znam da uzivam u njoj,kao i u noci....na moru isto.
Zahvalna sam bogu za svaki dan i godinu koji je poklonio meni i mom sinu. U teske terapije ulazim sa optimizmom ali je strah duboko izmemorisan. I nista,nista gde se ne radi o glavi me ne uzbudjuje!
Imam jaku fasadu koju jos uspesno nosim. Dokle? Neznam. Toj fasadi je tesko odrzavati sjaj.
Dobro je da na ovu temu diskutuju oni koji su to vec doziveli,ili dozivljavaju,sami ili kraj nekog bliskog,onda znaju o cemu pricaju.
Ovako je samo gubljenje vremena,da ne kazem blebetanje, jer kad zaboli,tu nema pravila i propisa.
Kad je strah vec hronican i covek zna da ce danas ili sutra ranije otici,desavaju se cudesne promene...ma ne zelim nikom zivom da to oseti zato je najbolje manuti se tih PRAZNIH prica.
Izvinite,ali iz mog ugla su smesne tvrdje da "smrt dozivljavam kao povratak...."! Ma koji crni povratak,u mojim je ocima SMRT CRNAAAAAAAA I ZNACI ODLAZAK!
Znaci, moje dete ostaje siroce,moja majka kopa mene umesto ja nju.....tu nema "povratka izvoru" kako rece Celestina i ostde jos i ziva. A Schnuffelica joj jos i aplaudira!Bravo! Cak i da sam poslata po "zadatku" draga Celestina,pre no sto opet uplovim-potonem u taj tvoj "izvor",taj zadatak trebam i obaviti,a ja to nisam jos,moj sin je jos mali.
Gremlin ima prava,ne mislite o tome. UZIVAJTE U ZIVOTU!
Anny ima zaista pravilan stav.
To je moje skromno misljenje,zasnovano na STRASNOM iskustvu koje jos traje.Mislim da znam o cemu pricam jer nista nije islo kako sam kad sam bila zdrava izfilozofirala.
volela bih da cujem iskustva,slicna mojim,ako ih ima.