Forum Beograd Jagodina Ćuprija Paraćin

Molim vas da se prijavite ili se registrujete.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i dužinom sesije
Napredna pretraga  

Vesti:

Samo za Registrovane članove je moguć pristup u kategoriji '' Ljubav & Sex & Lepotice''
Obavezno pročitajne uslove korišćenja Foruma ->
Uslovi Korišćenja

Autor Tema: Povijest digitalne fotografije  (Pročitano 4755 puta)

0 Članovi i 1 gost pregledaju ovu temu.

zs

  • Gost
Povijest digitalne fotografije
« poslato: 25-06-2007, 23:48:51 »

Kao i u mnogim drugim tehnologijama, usavršavanje digitalne fotografije bilo je potaknuto vojnim potrebama. Preciznije rečeno, potrebama špijunaže ili da se uljudnije izrazimo, zbog promatranja. Doba hladnog rata bilo je ujedno i zlatno doba razvoja moderne tehnologije. Vjerojatno nismo ni svjesni koliko je novih materijala i tehnoloških postignuća koje danas koristimo začeto u to vrijeme. Tako je bilo i s digitalnom fotografijom.

Od kraja pedesetih do početka sedamdesetih SAD je u orbitu izbacila nekoliko serija promatračkih satelita: Corona, Argon i Lanyard. Napori u razvoju tehnologije promatranja iz orbite intenzivirani su nakon što je 1960. iznad SSSR-a oboren američki špijunski avion U-2. Sateliti su tada nosili klasične fotoaparate s filmom, posebno konstruirane za snimanje iz orbite. Film je bio priča za sebe, emulzija je bila nanesena na novu vrstu plastike. Ta je plastika bila izuzetno čvrsta i otporna na velike promjene temperature. Zahvaljujući čvrstoći materijala film je bio vrlo tanak, tako da ga se u rolu moglo namotati više, a temperaturna stabilnost je bila potrebna kako film ne bi postao krt i pucao na niskim temperaturama bliskim apsolutnoj nuli (- 273 Celzijusa). Danas je ta plastika u svakodnevnoj upotrebi pod imenom Mylar. Još je jedna zanimljivost vezana uz ovu priču. Svaki se materijal sniženjem temperature steže. Nije bilo poznato koliko će se Mylar skupiti na – 273, te je trebalo kalibrirati film na tu promjenu kako bi se mogla interpretirati stvarna veličina snimljenih objekata. Za to su na tlu napravljeni uzorci poznate veličine, dovoljno veliki da budu vidljivi iz orbite. Ti su uzorci kasnije postali poznati kao krugovi u žitu, a mnoštvo ih je istraživača proglasilo dokazom da su na to mjesto sletjeli leteći tanjuri.

Nakon što bi satelit prošao iznad određenog teritorija i napravio fotografije, izbacio bi iznad Havaja keramičku posudicu s padobranom u kojoj je bio film. Ideja je bila da film još u letu pokupi za to posebno konstruiran zrakoplov. U početku su sateliti bili bez fotoaparata i samo su, radi uvježbavanja, izbacivali praznu kapsulu koja je uspješno prihvaćena tek u dvanaestom pokušaju. U slučaju neuspjeha kapsula bi pala u more i započela bi potraga. To se gotovo redovito događalo sve do 1963. Većina kapsula je pronađena nakon 3 do 4 dana, neke nisu nikad pronađene, a neke su vjerojatno završile u rukama suparnika. Kapsula je imala sigurnosni mehanizam u obliku čepa od prešane soli. Taj se čep trebao nakon dva dana otopiti u morskoj vodi tako da kapsula potone. No čak ni tako jednostavan mehanizam nije funkcionirao jer je popriličan broj kontejnera izvađen iz vode i nakon više od 4 dana. Kasnije generacije satelita nosile su dva panoramsko-stereoskopska fotoaparata. U najboljem slučaju za pregledavanje terena dobivene su stereoskopske slike, no često je jedan aparat zakazao pa je dobivena obična fotografija. Nakon toga uveden je sistem da svaka od kamera izbacuje svoju kapsulu, pa bi često jedna bila uhvaćena a druga ne. Krajem 1963. uveden je sustav višestrukih kapsula. Sve do tada gubitak kapsule značio je da su ogromni troškovi konstrukcije i lansiranja satelita bačeni uzalud, a skupocjeni fotoaparati s vrhunskom optikom su nakon samo jednog snimljenog filma sagorijevali u atmosferi.

Povrat snimljenog materijala bio je bez sumnje najslabija karika i najveći stručnjaci su uz pomoć ogromnih fondova radili na rješenju problema. Rješenje je nađeno u supertajnom uređaju koji danas većina nas ima na svom stolu - u skeneru. U satelit su ugrađeni prvi automatski procesori filma (sjetite se toga svaki put kad odnesete film na razvijanje), film je razvijen u orbiti i skeniran. Datoteka je obradom pretvorena u analogni signal i radio vezom poslana u stožer.

U to se doba puno investiralo i u razvoj tehnologije koja je dovela do današnjih računala. Tada je uočeno da se poluvodički sklop nazvan CMOS može napraviti osjetljivim na svjetlo. Sredinom šezdesetih intenzivno se radilo i na memoriji koja se neće izbrisati gašenjem računala. Među najboljim kandidatima bili su poluvodički sklopovi nazvani CCD. Prvi takav sklop napravljen je 1969., no do tada su se pojavile brže i efikasnije memorije nazvane EPROM. Pa ipak prilikom razvoja CCD-a uočeno je da bi on bio idealan optički senzor. Iako je podatak o tome kad su američki špijunski sateliti u potpunosti prešli na digitalnu tehnologiju snimanja slike još uvijek klasificiran kao stroga tajna, s dobrom se vjerojatnošću može pretpostaviti da je vojna upotreba digitalne fotografije započela krajem šezdesetih. Prvi komercijalni CCD proizveden je 1973., ali tada je već u vojnoj upotrebi bio CMOS. CCD je specijalizirani čip koji se danas koristi samo kao optički senzor za digitalne fotoaparate i kamere, dok se CMOS koristi u širokom spektru elektroničkih uređaja. Stoga je proizvodnja CMOS čipa bitno jeftinija, no kad je u pitanju vojna upotreba, cijena je najmanje bitna. CCD je vrlo osjetljiv na zračenje koje je osobito jako kad se izađe iz zaštitnog sloja atmosfere te je kao takav bio neprikladan za rad u orbiti, no osjetljiviji je na svjetlo, a slika koju daje ima manje šuma i bolji tonalitet. Jednostavno rečeno na sadašnjem stupnju razvoja tehnologije najbolji je digitalni optički osjetljiv element koji postoji. Stoga su konstruktori već odavno riješili problem zaštite od zračenja te se CCD danas normalno koristi za snimanje iz satelita, npr. upotrebljava se kao senzor i u teleskopu Hubble. Kao što je uvijek bilo, tamo gore, iznad naših glava, vjerojatno lebde tehnološka rješenja koja će se u našim rukama naći tek za desetak godina.

Izvor informacja: NASA
Sačuvana
 

Stranica je napravljena za 0.089 sekundi sa 23 upita.