U prirodi je spas

[Zockey]

Čuvamo li prirodu?
Svi znamo odgovor na ovo pitanje,i mi što se trudimo da nešto uradimo povodom toga pokvare takvi što samo gledaju svoj interes.
A tako malo treba da živimo sa prirodom,ona nas može izlečiti,posavetovati,spasiti...
Kada ste nervozni ili imate problem bilo koje vrste idite u prirodu,zamolite je da izvuče iz vas negativnu energiju,zagrlite drvo bosi,razmenite emocije sa drvetom i zamolite ga iz srca da vam da odgovore,dobićete ih i bićete zaprepašćeno oduševljeni!
A tako malo treba!!!

[Lazarica]

E, ovo je već tema o kojoj možemo raspravljati i, pretpostavljam, o kojoj ćemo imati identično mišljenje. Kad smo već kod mišljenja, evo Zockey (iliti, po srpskom ZOKI, što mi je mnogo bliže i draže, jer se trudim da poštujem čika Vuka), šta ja o svemu tome mislim... Elem, mislim da smo mi, a kad kažem mi, mislim generalno na sve ljude,užasno sebični, gramzivi, nezahvalni, a nadasve prepotentni u prirodi i prema prirodi, kako prema biljnom, tako i prema životinjskom svetu. Ponašamo se kao da smo mi jedni, jedini stanovnici ove naše Planete. Kao da ta ista Planeta ne pripada podjednako svakoj travki, svakom drvetu, svakoj životinjki, od mrava do slona!? I sve to pravdamo onom, već otrcanom činjenicom, kako smo mi (ljudi) najpametniji i kako jedino čovek ima sposobnost razmišljanja.A ko je to nas ovlastio da se tako ponašamo, da rušimo ono što je priroda sama načinila. Priroda je pametnija od čoveka! A šta joj mi radimo i kako joj uzvraćamo za sve blagodeti koje nam je pružila? Sistematski je uništavamo! Bez milosti! Isprobavamo razne bombe, municiju, otrove... I onda se čudimo kada nam se dese zemljotresi, poplave i ostale velike prirodne katastrofe. To ZEMLJA vrišti od bola koji smo joj naneli. Uništavamo šume, zagadjujemo vode... A šta tek radimo sa životinjskim svetom, koji živi slobodan u prirodi?! I njih sistematski ubijamo. Zato se NIKADA i NIKADA neću složiti sa tvrdnjom da je LOV-SPORT!!!!!????? Nijedno ubijanje NE SME predstavljati sport! Zašto prekidamo taj večiti krug u prirodi, za koji se brine SAMA PRIRODA.A da nije tog biljnog sveta, da nije životinjskog sveta i da nije tog beskrajnog i večitog kruga u prirodi o kojem se sama priroda brine, ni nas ljudi više ne bi bilo. Izvini na opširnosti, ali nisam odolela. Godinama pokušavam da te stvari objasnim ljudima, ali ne vredi. Pa, makar da me ovde neko sasluša.   

[Zockey]

E, ovo je već tema o kojoj možemo raspravljati i, pretpostavljam, o kojoj ćemo imati identično mišljenje. Kad smo već kod mišljenja, evo Zockey (iliti, po srpskom ZOKI, što mi je mnogo bliže i draže, jer se trudim da poštujem čika Vuka), šta ja o svemu tome mislim... Elem, mislim da smo mi, a kad kažem mi, mislim generalno na sve ljude,užasno sebični, gramzivi, nezahvalni, a nadasve prepotentni u prirodi i prema prirodi, kako prema biljnom, tako i prema životinjskom svetu. Ponašamo se kao da smo mi jedni, jedini stanovnici ove naše Planete. Kao da ta ista Planeta ne pripada podjednako svakoj travki, svakom drvetu, svakoj životinjki, od mrava do slona!? I sve to pravdamo onom, već otrcanom činjenicom, kako smo mi (ljudi) najpametniji i kako jedino čovek ima sposobnost razmišljanja.A ko je to nas ovlastio da se tako ponašamo, da rušimo ono što je priroda sama načinila. Priroda je pametnija od čoveka! A šta joj mi radimo i kako joj uzvraćamo za sve blagodeti koje nam je pružila? Sistematski je uništavamo! Bez milosti! Isprobavamo razne bombe, municiju, otrove... I onda se čudimo kada nam se dese zemljotresi, poplave i ostale velike prirodne katastrofe. To ZEMLJA vrišti od bola koji smo joj naneli. Uništavamo šume, zagadjujemo vode... A šta tek radimo sa životinjskim svetom, koji živi slobodan u prirodi?! I njih sistematski ubijamo. Zato se NIKADA i NIKADA neću složiti sa tvrdnjom da je LOV-SPORT!!!!!????? Nijedno ubijanje NE SME predstavljati sport! Zašto prekidamo taj večiti krug u prirodi, za koji se brine SAMA PRIRODA.A da nije tog biljnog sveta, da nije životinjskog sveta i da nije tog beskrajnog i večitog kruga u prirodi o kojem se sama priroda brine, ni nas ljudi više ne bi bilo. Izvini na opširnosti, ali nisam odolela. Godinama pokušavam da te stvari objasnim ljudima, ali ne vredi. Pa, makar da me ovde neko sasluša.   

Kao da sam ja napisao,bravo Lazarice!
Nego problem je u tome što će se sa nama svi složiti a kada odu u prirodu zaborave na ovo,a šta misliš kakve bi tek izgovore imali kada bi ih neko pozvao da se čisti neki park ili okolina svoje zgrade,ja takve imam koliko hoćeš,od 15 stanova u zgradi 14 bi reklo da nema vremena.
Nego kada nas jednog dana koji se bliži majka zemlja opomene tako da ćemo se grdno uplašiti za svoj život,da li ćemo se vratiti zdravom razumu?

[Zockey]

Suma nas savetuje:
prepis poruke:

Jednostavnost

Kada bi postojalo mjesto na kojem bi bila knjižica sa uputama za vaš život vi se vjerojatno ne bi usudili otići na to mjesto. Pronašli bi hrpe razloga zašto ne biste bili u mogućnosti posjetiti to mjesto i pročitati tu knjižicu. Sada dok ona ne postoji vi ju na neki skriveni način priželjkujete misleći kako bi vam sa njom bilo bolje jer bi ste imali ,,putokaz" kuda ići. Ali u trenutku otkrivanja toga mjesta vi se jednostavno ne biste usudili, ne bi ste se usudili pročitati šta u njoj piše kako se ne bi razočarali.

Život je jednostavan, sve do trenutka dok ga vi ne zakomplicirate. To je na neki način izazov za vas. I to je dobro. Ti izazovi koje sami pred sebe postavljate pomažu vam da se popikavate i pridižete i pri tom učite.
Ali postoje dvije vrste izazova, oni ,,smisleni" i oni ,,besmisleni". Zamislite život pun ,,smislenih" izazova. On bi zapravo bio poput nekog veselog lunaparka, pun nekih čudnih sprava koje od vas očekuju oduševljenje, adrenalin i određenu količinu straha. Ali većina ljudi iz tog lunaparka izlazi sa smiješkom na licu, većina pomisli kako će doći ponovo.
Tako zapravo izgleda život pun ,,smislenih" izazova.
A život pun ,,besmislenih" izazova je napad na vas i sve ono što vi jeste, od vas samih. To je maltretiranje koje bi ste odmah nekom drugom zamjerili da vam priredi, ali sebi ga čak niti na priznajete ili još gore, čak ga niti ne prepoznajete.
To su oni trenuci kada iz neke ljutnje prema životu i sebi samima pokušavate zakomplicirati stvari do te mjere da postanu skoro nepodnošljive. A onda patite. Uvedete se u krug patnje i očekujete da vas cijeli Svemir u tome podrži. Pod krinkom nekih novih učenja vi putujete svojom stazom života pod teretom koji nitko od vas ne traži da ga nosite, pod teretom koji je svima, a ponajviše vama potpuno besmislen. I bespotreban.
Jer učenja dolaze kada ste vi na njih spremni i u mogućnosti su doći u raznim oblicima, onim teškim, manje teškim i onim laganim i sretnim.

Život je jednostavan. Razmislite o toj rečenici i svemu što ona skriva među tim slovima. Razmislite o sebi i svojem životu i o svemu što on sadrži. Pokušajte napraviti listu svih stvari koje su u njemu jednostavne. Kada ih nabrojite vidjet čete da ih ima sasvim dovoljno, iznenađujuće dovoljno. A onda se skoncentrirajte na njih, pokušajte vidjeti od čega su sastavljene te jednostavne stvari, što ih čini tako jednostavnima.
A zatim tu ,,formulu" koju otkrijete u tim vašim jednostavnim stvarima primijenite na one manje jednostavne. Vremenom kada uđete u taj ,,kod jednostavnosti" sve oko vas poprimit će drugi smisao. U trenutku kada vi budete stvari drugačije doživljavali one će i postati drugačije. A one nove, koje će tek uči u vaš život odmah će dobiti tu ,,etiketu" jednostavnosti, samim time što ćete ih vi prepoznati kao takve i privući.

Pokušajte. Prepustite se jednostavnosti i živite. A dok to radite pokušajte u svoj životni ritam unijeti nekoliko jednostavnih vježbi koje će vam pomoći uhvatiti tu ,,jednostavnost" koju zaslužujete.

Postoji / diši / osjećaj / izreci

- postoji – zamisli da si cvijet u polju i da postojiš, to je tvoj jedini zadatak. A sada taj zadatak sprovodi svaki dan, barem pola sata. Sjedni ili legni i samo postoji. Jedino što trebaš je misliti na sebe i svoje postojanje. Budi svjestan svoga tijela, svakog njegovog vanjskog i unutrašnjeg predijela, idi po svim dijelovima, pozdravi ih i postoji.

- diši – pokušaj kroz dan biti maksimalno svjestan svog disanja. Ono je tu prisutno razmišljao o njemu ili ne ali ako ga osvijestiš osvijestit ćeš i svoj život u ovom tijelu, jer bez disanja ovo tijelo ne bi funkcioniralo, disanje te na neki način spaja sa tijelom. Zato tokom dana u različitim situacijama razmišljaj o svom disanju, budi svoje disanje.

- osjećaj – osjećaj sebe, svoje emocije, svoje misli. Tokom dana u različitim situacijama samo se osjećaj. Bez obzira u kojem stanju bio osjećaj to stanje. Zastani u nekom trenutku, kao da stisneš pauzu na filmu i osjećaj sebe u toj sceni. Sve ono što ti jesi. Na taj način shvatit ćeš bolje što si i rasvijetliti zašto radiš ono što radiš.

- izreci – barem jednom na dan izreci si istinu u samoći. O bilo čemu, nađi temu i sam sebi reci istinu o tome. Nemoj prestati iznositi istinu dok nisi izrekao i najmanju misao o toj temi. Možeš pismeno ili usmeno, pred ogledalom ili pred nekim drvetom, jedino je bitno da si kažeš sve, apsolutno sve o toj temi. Istinu i ništa više.


03.03.2008. - Šuma
   

[Zockey]

Unutrasnja svetlost

Vi živite i u svom životu stvarate, napredujete. Ako iz straha stanete nikada nećete saznati što se moglo dogoditi, bilo dobro ili loše. Svako iskustvo vam pomaže za neki daljnji put, bez obzira kakav put bio, prolazio kroz tamu ili svjetlo.
Onu unutrašnju iskru, vaše unutrašnje svjetlo nikada ne možete izgubiti, a vaši događaji samo su kamenčići na putu, donositelji poruka. Nemojte se vezati za rezultat nego samo za trenutak.
Svaki pokušaj bijega od sebe donosi nevolju u bilo kojem smislu. Zato nemojte niti pokušavati bježati, od sebe i svega onog što je stavljeno pred vas, nego uživajte u novim iskustvima, postanite iskustvo samo.

Kroz ljude i situacije učite tko ste. Kada bi vam netko izrekao istinu odjednom teško bi je prihvatili, shvatili, ovako postepeno oslobađate sve slojeve koji vam ne trebaju, a prihvaćate svoju unutrašnjost, ono što ste.
Na tom putu ima i padova ali kao takve ih ne bi trebali gledati, oni su samo škola. Što se više vežete za njih više postaju dio vas, stavljate ih na neki način u svoj zapis i tako omogućujete da nešto slično dođe neki drugi put. Ako ih pogledate i sagledate, a ne ponesete sa sobom omogućit ćete si neko novo znanje i slobodu postojanja, bez suvišnih tereta.

Sagledajte svoje biče svaki dan malo po malo, dopustite mu da živi sa svim svojim stranama, sa svim događajima koji se nalaze oko njega. Ne osuđujte to biče kao ni događaje, dopustite svemu da prođe kroz vas. U osnovi vi ste oblik postojanja koji je dovoljan sam sebi i koji u sebi nosi unutarnju svjetlost svog postojanja. Sve ono što je izvanjsko samo je materijalni prikaz vašeg života, a sve misli koje vam dolaze, svi strahovi i sve sumnje samo su neka vrsta prolaznih uputa po kojima se dalje možete kretati, kako bi dobili nova iskustva.

Zato koračajte dalje, znajući da ste u svakom trenutku dali maksimalno sve od sebe, to je jedino što bi trebali poštivati u odnosu sa samim sobom, uvijek dati maksimalno sve od sebe. Tada niti rezultat koji će dolaziti neće biti nešto što vi nećete shvatiti i što nećete moči sa ljubavlju i zahvalnošću prihvatiti. Tada vam neće biti važno kakvi su ti rezultati nego ćete osjećati mir i sreću zbog sebe i svog života. To je trenutak kada ćete znati da ste uspjeli. Jer uspjeh nije ništa drugo nego unutrašnji mir, mir sa sobom i svim onim što vas okružuje. Manje je važno u što je taj uspjeh zamotan, tj zamotni papiri samo su ovozemaljske vrijednosti koje se ne odnose na postavke vašeg biča i svega onog iskonskog u vama i oko vas.

Zato živite i pustite svom životu da živi, dopustite si slobodu sreće i tuge, svega onog što ste u stanju proizvesti i uživajte u tome. Potpuno se prepuštajući, ni manje, ni više.

07.03.2008. - Šuma

[anny]

         !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

[Zockey]

Prihvacanje

Vječnost i postojanje smisla u njemu tema je koja vas je sve oduvijek zaokupljala. Vaš život u vječnosti čini vam se ponekad sa vaše pozicije tako malen, tako beznačajan. Znamo da mnogi od vas u nekim periodima svoga života izgube ,,tlo pod nogama" te počnu padati u neke njima samo znane ,,crne rupe".
To mi zovemo prepuštanje. Prepuštanje raspadanju kako bi se ponovo sastavili, sada kao netko sasvim novi. Kao netko sa znanjem i vještinama potpuno stranim onom raspadnutom dijelu. A onda krećete dalje, do nekog novog raspadanja.
I gdje je tu smisao pitaju sada mnogi od vas. Smisao je u postojanju, u postojanju u vječnosti. Jer ono što vi sigurno imate je postojanje, u onom što sigurno je - u vječnosti.

Kada bi živjeli život bez lomova živjeli bi vječnost u jednom životu, toliko bi vam se činio dug i naporan. Nakon nekog vremena "vrijeme" bi izgubilo svaki smisao i vi bi u jednom trenutku pomislili da idete unazad, a ne unaprijed.
Zato postoje ti lomovi, da vas prekinu u vašoj svakodnevnici, da vas polome kako bi se ponovo mogli složiti, sa novim znanjima i novim iskustvom, uvijek pametniji i sretniji. Do neke nove lomljave, kada vaša duša odluči da je vrijeme za novi raspad.

I odbacite strah, odbacite tu emociju kojoj možete samo robovati. Dozvolite joj da vas pogurne u određenom trenutku ali joj se nemojte prepuštati. Odbacite ju tako što ćete prekinuti sve radnje nekim naglim pokretom, promjenom kretanja, promjenom izvođenja radnje, plesom, glasnim povikom, izlaskom u prirodu, čitanjem knjige ili meditacijom uz neki film. Napravite bilo što samo nemojte dopustiti sebi upadanje u stanje straha. To je ono što svi zasigurno možete, osjetiti navalu straha i prekinuti ju, ne prepustiti joj se.
Jer ona vam zamračuje um i ruši zaštite, dovodi vas u područje koje je vama neistraženo i ostavlja u samoći. Nigdje možda niste toliko usamljeni kao u emociji straha. Zato joj se nedajte, vi ste jači od nje, puno jači, samo ako to želite.

Kada prihvatite svoje postojanje prihvatili ste i svoj život. A to je ono što je većini najteže, prihvatiti svoj život. Zato krenite od malih stvari. Započnite pisati svoj ,,dnevnik prihvaćanja". Pokušajte na dan prihvatiti barem četiri stvari i zapišite ih u svoj dnevnik.
Prihvatite ih na način da razmišljate o njima, da ih vizualizirate, da postane to što u tom trenutku prihvaćate. Krenite od malih stvari pa prema velikima. Krenite od predmeta koji su vam dragi ili koje često koristite, zatim prihvaćajte osobe, događaje, dijelove sebe.

Sve to dovodi vas u trenutak u kojem jeste, daje vam mogućnost da ne lutate po prošlosti i sadašnjosti nego vas stavlja u jedino mjesto koje sada postoji, u vaš život u ovom trenutku.
Na taj način kada prihvatite život i sebe u njemu otvorit će vam se vrata njegovog shvaćanja, bit ćete bliže shvaćanju svoga života nego što ste ikada bili.

Probajte i igrajte tu igru prihvaćanja, ne odustajte od sebe i svog života.
23.02.2008. - Šuma
   

[Dak]

Bas me pogodila ova tema.Od malena sam bio na selu pored potoka,u sumi,sa zivotinjama...I ne samo na selu.Naucio sam,nekako u tom kontaktu,da "osecam" prirodu.Njen ton,disanje sumove,kako se oseca trenutno.Znam da ce te mi se smejati,ali ja sam bio svestan trenutka kad mi je suma u kojoj sam bio tog trena-govorila!Nemoguce je opisati tako nesto.Najpribliznije-kao da smo suma i ja bili jedno.Osetio sam trenutak stvaranja i "nesto" sveprozimajuce i ogromno.Nisam vernik kakav bi trebalo da budem,ali mi je u tom trenutku samo jedno palo na pamet sta bi ti moglo da bude i zasto je vecina velikih svetaca odlazila u prirodu i zivela odvojeno od ljudi.Eto,neko ce reci:"bato,to neuropsihijatrija zove auditivne halucinacije".Ali bolje i da imam takve halucinacije.

[Zockey]

bravo Dak,ako imas nesto poucno nauci nas

[Dak]

Nemam sta da vas naucim.Sve je to u nama samima.Samo mora da se prihvati cinjenica da nismo sami ovde i da svako zivo bice ima dusu i svoj nacin komunikacije sa sredinom.Treba imati otvoren um,prihvatiti neprihvatljivo,otvoriti dusu pred energijom stvaranja...ne znam kako da se razlupetam dalje,a da ne izgleda smesno.A upravo je to-to!Mnogo toga sto odbacujemo kao smesno i nemoguce nam otvara vidike.Jedan od tih nacina je i planinarenje.Ti Zockey imas dobar klub u gradu ciji sam i ja clan bio.Bili smo na Durmitoru,Komovima,planinama u Srbiji.Zadnja ozbiljna akcija na kojoj sam ucestvovao je Triglav.Neki iz kluba su bili na Mon Blanu pretprosle godine,a prosle na Elbrusu(Kavkaz).Covece,pa to su prava bogatstva!Ne cekaj,uclanjuj se.

[Zockey]

ja sam u planinarima od 1984,ali smo se posvadjali jer su stari clanovi upravnog odbora radili samo na svoju ruku i skupljali slavu na ledjima orijentacione sekcije koja je imala nekoliko Reprezentativaca Jugoslavije,sada je druga prica ali nisam vise za taj napor idem samo na izlete kao na Kopaonik prosle nedelje,inace sto se tice prirode apsolutno se slazemo,spajanje sa njom i odgovori na sva pitanja i resavanje svih problema,eh,kada bi svet to mogao da shvati!!!

[Dak]

E pa tako je bilo i u klubu u Jagodini,pa sam se uclanio u "Javorak" i dobio ono sto sam zeleo:planinarenje,pesacenje,prirodu i jos mnogo toga jos.Ko se prema prirodi ne odnosi kao prema sebi samom-ne zna i nije svestan koliko gubi.Ovde gde sam sada,kad covek ode kod lekara i kaze da je nervozan i trazi nesto za smirenje,lekar mu kaze da ide u sumu,da seta i vice iz sveg glasa!Nekad je dovoljno samo zagrliti drvo.Ali mi smo ,Boga ti,"visa" bica.Vecina ne veruje u takvo nesto.