Dolazim, jer pocinju divljati vjetrovi,
a uzburkani valovi trgaju srebrnu mjesecinu
i ti se ranjiva i nemocna, kao camac krhka,
na bisernim kapima propinjes.
Drhtis i vodenim stazama
bojazljivo plovis,
ali dubinom duse slutis,
da njenom,
tek probudjenom izvoru,
s radosnom svjetloscu duge stizem.
Osjecas, kako upornoscu srca dolazim
i sa tihih obronaka sjajnih zjenica
vrhove mojih obrva pratis.
Jednom rukom, sive oblake sklanjam,
a s drugom, polako tvoje lice slijedim.
Ako me koji puta,
uspori obris tvoga pogleda
i na trenutak, utonem u boju nemira,
ne zastajem, vec idem dalje
i sve raskosnije tvojim nebom pjevam.
Polako, s njega skidam ogrtac straha.
Tvojom sutljivom dusom
odnedavno lutam,
ali svaki tvoj zagrljaj pamtim.
Dobro poznajem proslost tvojih vremena,
iz njih citam misli.
Njihovu samocu tako prepustam zaboravu,
a tvoju starost,
zauvijek primicem visini zvijezda.
Oduvijek ispocetka i nikada do kraja,
stalno u tebi njezan plovim
i govorim glasno,
a ti spokoj mojih rijeci slusas.
Nijednoj ne zamjeras,
samo moj prvi pogled spominjes
i sve se iskrenije, u mom tijelu molis.
Neprestano ispunjavam tvoj neostvareni san
i prilazim mu dragocjenim uzdasima.
Pricam o rodjenju ljubavi
i kao da ne postoji razlika,
izmedju tvoga i moga sna,
jednakim poljupcima, nasa srca slazem.
Boljih od nas nema.
Samo prkos izgubljenih.
Vjecnost osim nase,
potpuno je nepoznata.
Zato i prislanjam svoje ime, u tvoje snove
i slobodno te s njim, u beskraj vodim.
Ako zelis, tako me do ponoci mozes imati,
a od ponoci cu zauvijek biti tvoj.
Primam te u obje svoje duse,
onom zaljubljenom, njezno grlim,
a u voljenu, polazem i kao radosnu ljubav,
s kapima sunca opijam.
Osjecas li u sebi suncokrete?
Osjecas li kako te njihovo zlato sladi?
Dok kusas mirisnu ravnicu moga tijela,
sirim te, poput ptice, u svom nebu.
Mozes bez straha, s mojim dodirima poletjeti,
jer ti pruzaju utociste
i imaju tople sigurnosti za tebe.
Neces zbog nevremena i oluja,
nikada u njima, zakasniti sa snovima.
Neka te u toj vjecnosti,
ne zbune neobicna godisnja doba.
Tu nas pogledi u srcu spajaju
i to su sva nasa proljeca.
Tu se nase usne,
kao dva leptira,
u savrsenom letu
i na mekom vratu ljeta,
sjaje jesenjom tisinom,
a poljupci, za zimu pripremaju tijela.
Ima ta vjecnost dovoljno vatre u sebi,
da nas lagano, poput dana,
podigne horizontom i milostivo zagrli.
Ima u njoj besmrtne smirenosti
i kapi mora u njenom nebu.
U nasoj vjecnosti, nema noci,
ona je zvijezda u svemiru
i svemir u zvijezdama.
I kad se u njenom osmjehu probudimo,
postati ce miris,
u zrnu naseg vjecnog trajanja.