Cvijet ljubavi

[STEPSKI VUK]

Kako je to bilo divno.

Mlad, neobuzdan, željan života, našao sam divan nepoznat cvijet.
U prvi momenat me opčinio i iznenadio nesebičnim davanjem svoje ljepote i svojih
mirisa. Toliko me opčinio da sam ga počeo zaljevati jutarnjom rosom i hraniti
zrakama sunca koji su izvirali iz mog srca. predivno smo se slagali. Moj cvijet
i ja.

Kako je to bilo davno.

Na momente me njegova nesebičnost zanijela i prestajao sam mu davati jutarnju
rosu i zrake sunca misleći da mu je dovoljno da samo on daje ne tražeći ništa
od mene.
I narvno cvijet davao, davao i na kraju istrošio svu svoju snagu i ljepotu dajući
je meni. A ja? Nisam to znao cijeniti i nisam uviđao kako on kopni i nestaje
pred mojim očima i kako svu svoju ljepotu i snagu daje meni.
Jedno jutro sam shvatio da ga više nemam. Nestao je. Sve mi je dao i nestao.

Kako je to bilo davno.

Godinama sam ga tražio. Zavirio sam u svaki grm, na svako polje, iza svakog
drveta ali takvog cvijeta više nije bilo.
Izgubio sam nadu i predao se. Nisam više tražio jer sam bio siguran da nepostoji
takav cvijet. I onaj stari mi je postao nekako nestvaran kao da je to bio samo
davni lijepi san.

To nije bilo davno.

A onda, iznenada kao nešto nestvarno i nedokučivo iz neke magle izronio je poznati
miris. Miris cvijeta kojeg pamtim iz mladosti. To me prenulo iz drijemeža i opuštenosti
i kao zvijer sam krenuo tragom tog mirisa. Da li je moguće da ću opet naći taj
cvijet. Tako sam silno želio da ga jošjedanput vidim, pomirišem i pomilujem
pogledom. Da osjetim onaj neponovljivi drhtaj duše i treptaj srca od pomisli
na njega.
Jurio sam za tim mirisom i nisam ga ispuštao ni za tren, panično se bojeći da
ga ne izgubim.

To nije bilo davno.

Upijao sam njegov miris i počeo mu poklanjati sve više pažnje, nježnosti, davati
sebe ne želeći ponoviti grešku iz mladosti. Osjećao sam da mu se sve više primičem.
Miris je bio sve jači i sve više me opijao. Bože, da li je to onaj davnoizgubljeni
cvijet.
I onda se desilo. Ugledao sam ga !!!!! Znao sam, to je on, zaboga to je on! Ponovo
sam ga vidjeo i našao.

To je bilo samo prije nekoliko mjeseci.

Očajnički sam se privio uz njega i rekao sebi: "Imaš ga, konačno si ga našao,
ne dozvoli da ga ikad više izubiš!"
Ponovo sam počeo da ga zaljevam jutarnjim rosama i hranim sunčevim zrakama koje
su izvirale iz mog srca. Koliko ih se samo nakupilo, cijelu vječnost ih mogu davati
svom cvijetu.
A on? Moj divni cvijet. Polako, oprezno, bojažljivo, počinje davati svoj miris,
svoju ljubav, svoju pažnju. Kako mi je to trebalo, kako mi je to nedostajalo.
Nikad, nikad ne smijem dozvoliti da postanem bahat i prestanem vraćati cvijetu
ono što mi daje. Jednom sam ga ubio time i nikad više neću. Sada sam naučio:
Vraćaj ono što ti se daje i bićeš sretan.

To nije bilo davno. To traje i ovog časa.

Konačno sam našao svoj izgubljeni cvijet, CVIJET LJUBAVI:::::..
Curice moja pomozi mi da ga nikad više ne izgubim, jer on i ti ste jedno i uvijek će tako ostati!

Voli te tvoj ............