Vesti:

Samo za Registrovane članove je moguć pristup u kategoriji '' Ljubav & Sex & Lepotice''
Obavezno pročitajne uslove korišćenja Foruma ->
Uslovi Korišćenja

Main Menu

ČUDA....MISTERIJE...i tome slično

Započeo DEDA-EU, 27-03-2009, 22:32:56

« prethodna tema - sledeća tema »

0 Članovi i 10 gostiju pregledaju ovu temu.

DEDA-EU

STRIBOG

O Stribogu se danas zna jako malo. Mnoge informacije o ovom božanstvu su izgubljene vremenom iako je Stribog bio jedan od najbitnijih bogova Slovena. O njegovoj ulozi i bitnosti svedoči to da se pominje u svim starim epovima o Slovenima. U epu ,, Slovo o polku Igoreve'' se govori kako vetrovi, unuci Striboga duvaju s mora. Iz ovoga se može zakljuciti da je stribog zamišljan kao starac, pošto ima unuke. Unuci su bili vetrovi svih pravaca. Mnogi zapadni hroničari su pisali da je Stribog mogao biti uništitelj dobrog, ali to ne treba uzimati mnogo ozbiljno, jer su ti hroničari uvek pisali sa ciljem da umanje važnost Slovenskih bogova i da nametnu svoju religiju, uglavnom hrišćanstvo. Da bi se ovo bolje shvatilo treba uzeti u obzir region u kome su Sloveni živeli. To su bile uglavnom ravnice, blizu reka i močvara. U ovakvim predelima su vetrovi mogli da budu jaki, ali u ovim predelima nisu duvali vetrovi koji su uništavali, poput uragana i tornada. Tako da Stribog nije mogao biti uništitelj. Vetrovi koji su duvali u krajevima gde su Sloveni živeli nisu uništavali, tako da ni Stribog kao gospodar vetrova, nije bio uništitelj. Da bi se shvatila njegova uloga treba pogledati kako je izgrađeno ime ovog boga. Deo imena kazuje da se radi o božanstvu, odnosno on u imenu sadrži reč bog. O funkciji Striboga više bi trebao da nam kaže prvi deo imena, reč STRI. Prostirati se na nekim slovenskim jezicima poput slovačkog kaže roztrusovat. Vidi se da je došlo do glasovne promene pa je s prešlo u z, ali inače u ovoj reči se nalazi reč STR iz stribogovog imena. Verovatno je po ovome da je on bio rasprasiteljim semena, prostiraocem i prenositeljem malih stvari, ali takođe je mogao i da prenosi smeće.
Zamišlan je kao starac koji je imao ratnički rog. Ovim rogom je budio vetrove, svoje unuke. Zbog ove osobine mnogi vojni zapovednici su se identifikovali sa Stribogom i videli u njemu ideal. Tako su i knezovi često gradili njegove idole i poštovali ih. Stribog je naročito bio poštovan u Kijevskoj Rusiji, odnosno kod istočnih Slovena. O tome svedoče mnogi izvori iz tog vremena. U spisu ,,Povest vremennih let'' se pominje kako je Stribogova statua bila sagrađena na bregu iznad Kijeva, zajedno sa Perunom, Horsom, Dažbogom, Simargilom i Mokoš.
Stribog je bio i zaštitnik Vesne, zajedno sa Jarilom. Stribog je kao bog vetra i vazduha donosio Vesnu svakog proleća na krilima lakog prolećnog povetarca. Zajedno su pobeđivali svakog početka proleća Moranu i donosili zemaljskom svetu proleće i bolje uslove za život.
Životinja koja je bila posvećena Stribogu je bio orao. Biljke posvećene Stribogu su glog i dub. Prilikom davanja zaveta, Stribog je bio čest garant. Svečanosti u Stribogovu čast su se organizovali i leti i zimi. Leti verovatno da se prizovu vetrovi i kiša, dok ga je zimi trebalo udobrovoljiti. U periodu hristianizacije osobine Striboga su preuzeli sveti Vatrolomej i Stevan vetroviti.

Nikola Milošević



DEDA-EU

SIMARGL

Simargl je slovensko božanstvo ognja. On je bio vezan za kućno ognjište ali i za svetu vatru koja se palila tokom verskih obreda. Može se slobodno reći da je Simargl personifikacija vatre koje je za Slovene predstavljala svetinju zbog čega su joj pripisali božanske karakteristike. Jer osim božanstva ognja- Simargla u slovenskom folkoru nailazimo i na duhove vatre- božanska i vilinska bića koja na različite načine pomažu ljudima. Tako u folkloru uralskih Slovena nailazimo na Varnicu Skakalicu, vatrenu vilu koja seljacima pokazuje mesto na kome se nalaze zlatne rude a tu su i lutajuće svetlosti «bludnički» koje su precima Lužičkih Srba pokazivale put kroz mračne predele. Natko Nodilo spominje Kresa i Kresnika –personifikacije svete vatre koja se palila na poljima i uzvišenjima a u ove vatrene duhove verovali su Sloveni sa prostora bivše Jugoslavije. Vidimo da su Simargl, Kres i ostala biće bili ne samo duhovi vatre već i sam božanski oganj koji je za Slovene bio svetinja nad svetinjama. Zato, da bi bolje razmeli Simrglovu prirodu, moramo pokušati da shvatimo šta je oganj značio za naše pretke i kakvu je ulogu igrao u njihovim životima.
Kao su Sloveni uopšte dolazili do vatre? Ona se  najčešće dobijala trenjem drveta o drvo da bi se kasnije delila među stanovnicima sela. Takva vatra nazivala se «živom vatrom» a njeno održavanje predstavljalo je kako pitanje održavanja života tako i versku dužnost. Vatra je pre svega bila vezana za kućno ognjište, mesto koje je se kod starih Slovena takođe smatralo svetinjom. Postoji više razloga za to..Ognjište je bilo fizičko i duhovno središte oko koga se okupljala cela porodica, što zbog pripreme i konzumacije hrane, što zbog obavljanja ritualnih radnji. Ono je istovremeno bilo izvor toplote, mesto na kome se pripremala hrana, kao i oltar na kome su prinošene žrtve. Zbog toga je ognjište predstavljalo predmet verskog obožavanja, kultno mesto kome je stari Sloven prilazio umivenog lica. Ispod ognjišta su sahranjivani članovi porodice zbog čega se ovo mesto povezivalo sa duhovima predaka. Tu je živeo i domovoj- duh koji štiti kuću i ukućane. Iznad ognjišta visile su verige, sveti predmet  na kome su kačena žrtve kao što su glava crnog petla, životinjske dlake i iznutrice, ptičja pera itd. Sa ognjištem je bio povezan i dimnjak koji je za stare Slovene bio simbol veze između ljudi i bogova. Prostor oko ognjišta je, dakle,  u sebe uključivao čitav niz svetih predmeta ali najveća svetinja bila je božanska vatra koja je održavala život našim precima, vatra koja je bila fizička manifestacija boga koji se brine o životu ukućana- Simargla. Simargl je na ovaj način bio povezan za kućnim ogništem međutim, ovo božanstvo povezuje se i sa obrednim vatrama odnosno vatrama koje su paljene tokom vršenja rituala. Za ovakve vatre smatralo se da imaju moć preobražavanja i pročišćenja, pa su ih seljaci najčešće preskakali ili prevodili svoju stoku preko njih. Prošičćujuća moć vatre imala je tako da omogući zaštitu ljudi i stoke od zlih sila.
     Razmotrimo ličnost samog Simargla..Šta nam o njemu može reći analiza njegovog imena, rodbinske veza sa ostalim bogovima ili pak njegov teriomorfni oblik? Simarglovo ime  se u istorijskim izvorima spominje na dva različita načina: kao ime dva božanstva Sima i Rgla i kao ime jednog boga- Simargla. Nestor je bio hroničar koji je ovo ime zabeležio kao ime dva različita božanstva a ovome govori i spomenik poznat kao "Sbornik Paisijev". Još jedno ime- Семоръглъ spominje se u spomenicima slovenske civilizacije a ovo ime se najčešće povezuje sa brojem sedam. Broj sedam vezan je za ljudski lik Simargla koji se ponekad prikazuje kao ratnik sa sedam glava. Ako pak analiziramo  imena Sim i Rgl, dobićemo, po Spasolju Vasiljevu, ime jednog božanstva koje goni zimu. Jer Sim je za Vasiljeva jedan oblik imenice zima dok glagol rgati on povezuje sa rečju goniti. Ova teorije ima svoju osnovu u Simarglovoj prirodi jer on je, pre svega, božanstvo vatre koje izgoni hladnoću iz domova ljudi, no pitanje je da li Simargla možemo smatrati bogom koji isteruje zimu shvaćenu kao godišnje doba. Jedino što sigurno znamo je da se uralska Vranica Skakalica u bajkama definiše upravo kao ona koja donosi proleće i isteruje zimu iz čega ipak ne možemo legitimno zaključiti da je ovo istovremeno i  funkcija Simargla. Larisa Vilenskaja, naučnica koja je proučavala slovenski šamanizam naprotiv smatra Simargla božanstvom zime a ovaj podatak ona ja našla u slovenskom mitu o kreaciji univerzuma. Simarglovo poreklo nam takođe može dosta toga reći- on je Svarožić tj, jedan od potomaka Svaroga, što definiše ovo božanstvo kao jednog od slovenskih bogova toplote i svetlosti. Njegov braća su Horz i Dažbog, bogovi sunca i meseca koji su i sami jedna vrsta nebeske vatre, iste one vatre koju predstavlja Simargl na zemlji u obliku ognja. Simarglova sestra je Mokoš koja se kao i on brine o ukućanima, pomažući im da održavaju bračnu slogu, mir i radost u kući.
Momir Janković navodi dva životinjska oblika Simargla: oblik psa i oblik zmije, odnosno zmaja. Mi ćemo obe ove forme ukratko analizirati pri čemu ćemo dodati i treću- oblik vuka o kome govori Natko Nodilo. Pas je, naravo, vezan za Simargla kao za boga- čuvara kuće a ovam psu su katkad pripisivana i krila. Zmija i zmaj su se oduvek povezili sa elementom vatre kao i druga zmijolika stvorenja (npr. gušteri salamanderi). Na kraju, tu je i vuk koji kao noćno stvorenje na pravi način simbolizuje oganj koji gori noću. U srpskoj književnosti nalazimo na jednog junaka u čijoj se ličnosti sureću dve Simarglove životinja- zmaj i vuk. U pitanju je Zmaj Ognjeni Vuk koga Natko Nodilo smatra upravo personifikacijom ognja. Za kraj reći ćemo nešto i o poreklu Simargla. Njegove preteče nalazimo u vedskom Agniju i persijskom Simorgu, grifonu čija je dužnost bila da čuva sveto drvo.

Vesna Kakaševski









DEDA-EU

HORS-Horz



     Knez Vladimir 980. godine podiže kipove paganskim bogovima na brdu iznad Kijeva i ne sanjajući da će ih ubrzo sam srušiti. Pored statua Peruna, Mokoši, Striboga, Simargala i Dažboga Vladimir podiže i statuu Horza. Nemamo podatke o tome kako je ova statua izgledala, međutim, analizirajući pisane izvore možemo makar naslutiti kako se Horz zamišljao. Momir Janković Horzu pripisuje sledeće fizičke atribute: sunčani oreol iznad glave, na glavi  rog koji simbolizuje Мesec i vuka na grudima koji taj Мesec proždire. Iz ovog opisa vidimo da je Horz bio božanstvo vezano, pre svega, za nebeska tela, mada se postavlja pitanje da li su time iscrpljene sve funkcije Horza.
     U jednoj ukrajinskoj legendi spominje se knez Višeslav koji ,,vučjim trkom" prelazi put od Kijeva do Krima. Njegov cilj je da preseče put Horzu i da stigne na Krim pre nego što se oglasi petao. Horz je ovde shvaćen kao jutarnje Sunce koje Višeslav pokušava da prestigne ali i Mesec čijom putanjom se on kreće. Ali šta je zapravo Višeslavov ,,vučji trk"? Poznato je da slovenski folklor obiluje pričama o vukodlacima, ljudima koji se za života ili posle smrti pretvaraju u vukove. Knez Višeslav je upravo takav vukodlak, koji pod uticajem Horza-Meseca odbacuje svoj ljudski lik i preuzima vučji. Slična je priča i o caru Trajanu, demonskom biću koji noću obavlja svoja zlodela, boraveći u tami i krijući se od jutarnjeg sunca. Horz je dakle Mesec koji vlada vukodlacima, vampirima i demonima, iako se on zbog toga ne može smatrati negativnom silom, već naprosto energijom koja u čoveku ili drugom sličnom biću budi ono životinjsko, mračno i skriveno. Horz je sa Mesecom povezan i na drugi način. Njegov simbol je rog, dok mu je na grudima vuk koji proždire Mesec, simbološući tako njegovo pomračenje. Pridev kors veoma je sličan Horzovom imenu, a označava nešto krnje, načeto. Ovaj pridev se, naravno, odnosi na mesec koji u svojim fazama rastućeg i opadajućeg meseca izgleda upravo tako, krnje.
Kao što rekosmo, Horz ne predstavlja samo mesec već i kao jutarnje Sunce ili čak Sunce u svim svojim fazama. Naučnik Sreznjev, koji je otkrio jedan Horzov kip, naziva ga Apolonom. Ponekad se Horz shvata kao istovetan Dažbogu, čineći tako jedno božanstvo Horz-Dažbog. Horzove sestre su Hrsalke –  sunčane devojke. Jezička analiza otkriva da je Horz čak pre božanstvo Sunca nego Meseca. Upravo će ta analiza postaviti pitanje o originalnom poreklu Horza i njegovom mestu u slovenskoj mitologiji.

    Većina stručnih autora (Dragoslav Srejović, Luj Leže) ne smatra ovo božanstvo izvorno slovenskim. Osnovni problem koji se javlja u analzi Horza je njegovo ime, koje se ne smatra originlano slovenskim. Šta nam o tome može reći etimologija? Spasoje Vasiljev smatra da ime Horz vodi poreklo od iranske reči kuršid i jevrejske reči cheres koje označavaju Sunce. Tu je takođe i egipatski Horus, koji ima slične funkcije kao Horz, ali i persijski Khores. Sve ove reči označavaj Horza kao božanstvo Sunca, međutim, on nije samo to. Horz je kao Svarožić zapravo samo jedan oblik Sunca shvaćenog kao oganj ili svetlost koji se noću pojavljuje kao mesec a ujutru kao rano Sunce. O tome govori njegovo aspekt Svarožića, dakle, sina Svaroga, nematerijalnog, nebeskog ognja. Kao što znamo, u grupu Svarožića spadaju Horz i Dažbog, koji predstavljaju samo dva različita aspekta jedne te iste stvari. Zato nije ni čudo što se Horz i Dažbog nekad shvataju kao jedan entitet Horz-Dažbog. Dakle, Sunce se kao dnevna svetlost shvata kao Dažbog, a noću kao Horz, tj. Mesec (noćno Sunce). Pored toga, Horz je i jutarnje Sunce, isto ono Sunce koje pokušavaju da izbegnu Trojan i knez Višeslav. Horz je kao Svarožić igrao još jednu ulogu. U trojstvu Perun–Horz–Veles koje se poštovalo pre podizanja kipova kijevskom panteonu Horz je shvaćen kao oganj. Tako u Horzu vidimo različite oblike onog zemaljskog ognja koji je manifestacija Svarogove nebeske vatre, vatre koja se na zemlji pojavljuje kao Sunce, Mesec i oganj.
    Horzovo ime vezano je za mnoge toponime, kao što su Horsovo i  Horoš u Bugarskoj, ostrvo Hortica na Dnjepru i  Horemsko more čija je pritoka Volga. Češki naziv za vatru je horečka, što ponovo pokazuje da Horz može da bude Svarožić i u obliku ognja. Petao se drugačije zove i oroz, dakle životinja koja najavljuje dolazak Horza kao jutarnjeg Sunca.Tu je takođe i horovod, ples koji nalikuje na kolo.
Iako je slovensko poreklo Horza diskutabilno mi smo ga uvrstili u tradicionalna slovenska božanstva. Horz se spominje u Nestorovoj hronici u kontekstu opisivanja kijevskog panteona, ali i u mnogim drugim izvorima. Spomenuli smo već ukrajinsku legendu o knezu Višeslavu, a ovaj događaj obrađen je i u Slovu o Igorovom puku. Hroničar Jordanes, koji je se bavio istorijom od drugog do šestog veka nove ere, spominje ostrvo Horticu na Dnjepru na kome se nalazio Horzov hram. Mnogi toponimi govore takođe u prilog teoriji da je Horz slovensko božanstvo, međutim, obe teorije o Horzovom poreklu treba uzeti u obzir pri analizi ovog božanstva.

Vesna Kakaševski




DEDA-EU

SVETOVID (Svantevit, Zvantevith)

  Svetovid je bio vrhovno božanstvo baltičkih Slovena.Zbog važne uloge koju je imao u slovenskoj mitologiji posvetićemo mu nešto više prostora pa će ovom boažnstvi biti povećen još jedančlanak.Ovo božanstvo bilo je, pre svega, vezano za ostrvo Rujan i utvrđenje koje se na njemu nalazilo- Arkonu. Na tom mestu Svetovidu je bio podignut velelepnim hram, po slovenskom običaju napravljen od drveta i oslikan scenama iz mnogih bitaka. Sam hram okruživale su dve ograde, jedna prekrivena crvenim krovom a druga sastavljena od zastora koji su pridržavala četiri stuba. Veličina hrama bila je otprilike 20X20m što je otkrila ekspedicija koja je istraživala rujanske ruševine 1868. godine. U hramu se nalazila Svetovidova statua napravljena od više drvenih delova, koji su bili tako sastavljeni da je izgledalo kao da je kip bio napravljen od jednog jedinog komada drveta. Svetovidove noge su na isti naobičan način bile utvrđene u zemlju, pa su prilikom rušenja kipa od strane katolika noge kipa morale biti posečene.
Kako je zapravo izgledao Svetovid? Hroničari opisuju Svetovidov kip kao zastrašujuću, osam metara visoku predstavu božanstva koje je imalo četiri glave. Dve Svetovidove glave bile su spreda a dve straga pri čemu je svaka glava gledala u svom pravcu,  zbog čega je delovalo kao da Svetovid gleda na sve četri strane sveta. Bog je u ruci držao luk, dok je pored njega bila tipična ratnička oprema: uzde, sedlo i mač. Svetovidu je takođe pripadao i beli konj koji je bio u vlasništvu hrama a o ovom konju brinuo se isključivo sveštenik. Rujani su verovali da Svetovid noću jaše svog konja budući da su ujutru zaticali konja dobrano oznojenog i blatnjavog. Svetovidov beli konj služio je sveštenicima za jednu vrstu gatanja koje se odvijalo a sledeći način: pred konjem bi bila postavljena grupa kopalja kroz koju bi konj trebao da prodje. U slučaju da je konj zakoračio desnom nogom, ishod bitke bio bi pozitivan ako ne, negativan. Ovakva gatanja nisu se vršila samo pred odlazak u bitku već  i u bilo kojij prilici koja bi zahtevala nekakav izbor. Rujani su uvek poštovali ishod predviđanja koji je za njih značio manifestaciju volje Svetovida.

Arkona nije bila samo verski već i trgovački centar. Ovde su dolazili trgovci koji bi u Svetovidovom hramu ostavljali najvredniji predmet iz svoje ponude pre nego što bi započeli trgovinu. Takav poklon hramu predstavljao je svojevrsnu žrtvu Svetovidu koji je imao da obezbedi pomoć božanstva pri obavljanju trgovačkih poslova. Na ovaj način je riznica hrama bivala sve bogatija a tome su doprineli i pokloni raznih vladara koji su želeli da ostanu u dobrim odnosima sa Rujanima. Na ostrvo Rujan (današnji Rügen u Nemačkoj) dolazili su i Sloveni iz ostalih plemena. Oni su takođe odavali počast Svetovidu zbog čega su Rujani bili veoma ponosni. Međutim, Svetovidov kip iz Arkone nije bio jedina predstava božanstva na osnovu koje se može rekonstruisati Svetovidov lik. Tu je i takozvani Zbručki idol koji je nađen u Galiciji, na jugoistoku Poljske. Zbručki idol predstavlja statuu sa četiri lica koja gledaju na sve četiri strane sveta. Dva lica su muška a dva ženska pa se postavlja pitanje da li se ovde zapravo radi o četri različita božanstva. Neki smatraju da je ovo istovremeno kip Mokoši, Ladi, Perunu i Svarožiću dok drugi misle da je ipak u pitanju Svetovid. Problem se može rešiti na sličan način kao i u slučaju Gerovita i njegove sedomoglave statue. Oba božanstva mogla bi predstavljati panteon u malom, ili pak razne aspekte istog božanstva oličene u različitim božanskim oblicima. Moglo bi se i reći da se slovenski bogovi u predstavama Gerovita i Svetovida na Rujnu još nisu izdiferencirali tj.  da se još nisu izdvojili kao božanstva sa posebnim funkcijama i identitetom.
  Kakava je onda funkcija Svetovida? Ako etimološki analiziramo njegovo ime možemo zaključiti da se radi o božanstvu koje vidi svet- -svevidećem božanstvu. Dva Svetovidova kipa predstavljaju božanstvo koje gleda na sve četri strane sveta što je činjenica koja govori u prilog ovoj teoriji. Ne bi bilo neobično da jedno vrhovno božanstvo ima takve moći kao Svetovid jer, ako se setimo, mnogi vrhovni bogovi paganskih panteona imaju iste sposobnosti. Tako grčki Zavs posmatra svet sa svog Olimpa dok Odin nadgleda univerzum sedeći na tronu Hildskjalfu. Međutim, koren vid ima i drugačije značenje, mnogo šire od onog koje ima u reči videti. Sanskritska reč ved znači znati iz čega su proizašle reči vid- znalac i vede- znanja. Iz sanskritskog ved proizašle su mnoge slične reči indoevropskih jezika pa tako imamo grčku reč oida  (znam) ili norvešku vet (znati). Svetovid bi tako bio božanstvo koje sve vidi i sve zna, dakle jedna sveznajuća i sveprisutna kosmička inteligancija. Aleksandar Asov smatra da je Svetovid zapravo bio zemaljski car Svetogor koji je dostigao prosvetljenje i postao Svetovid- onaj koji sve zna i sve vidi. Ovakvo shvatanje je, doduše netradicionalno, međutim ono dosta govori o Svetovidovoj prirodi.

Praznik Svetovida
Svetovidov praznik slavljen je u doba skupljanja letine. Tada bi njemu u čast bile žrtvovane životinjske glave a vršilo bi se i gatanje. Ovo gatanje nije uključivalo belog Svetovidovog konja već bi sveštenik, odnosno, žrec, posmatrao stanje medovine koja je za vreme prošlogodišnjeg praznika bila sipana u Svetovidov žrtveni rog. U slučaju da je tečnost u rogu opala, to bi značilo da će godina koja sledi biti siromašna, dok je prepun rog značio rodnu godinu. Nakon gatanja medovina bi se prosipala a sveštenik bi novu medovinu dolivao u rog. Za vreme Svetovidovog praznika ljudi bi se lečili od bolesti očiju koristeći pri tom izvorsku vodu i biljku vidovšćicu. Zabeleženo je da je Svetovid primao i ljudske žrtve, koje su najčešće činili hrišćani, odnosno hrišćanski monasi. Postavlja se pitanje da li su te žrtve vršene iz osvete za smrt slovenskih žrečeva koje su ubili katolici ili je ljudska žrtva zaista bila deo slovenske tradicije. Dolaskom hrišćanstva Svetovida je zamenio sveti Vid, čiji se praznik slavi 26. juna.



  Vesna Kakaševski

DEDA-EU

TRIGLAV

Triglav, vrhovni bog grada Šćećina bio je obožavan pretežno među baltičkim i polabskim Slovenima. Međutim, tragove njegovog kulta možemo naći i u Pomeraniji, Rusiji kao i na teritoriji bivše Jugoslavije (planina Triglav u Sloveniji). Ovo troglavo božanstvo imalo je svoje hramove u Šćećinu, Volinu, Braniboru i Arkoni a ostaci njegovog hrama nađeni su i u Skradinu, mestu koje se nalazi severno od Šibenika.
     Znamo da su baltički i polapski Sloveni obožavali pretežno polikefalne bogove.Setimo se da je Ruđevidova statua na Rujnu imala sedam glava a Porevitova pet, dok je Svetovidov rujanski idol, kao i onaj  iz Zbruča imao četiri glave. Ni Triglav nije bio izuzetak. Ovo božanstvo uvek se predstavljalo sa tri glave što se i vidi iz njegovog imena Triglav, odnosno Troglavi. Šta predstavljaju tri glave Triglava? Poštovaoci ovog božanstva govorili su da Triglavove glave simbolizuju njegovu vladavinu nad tri sveta: nebeskim, zemaljskim i podzemnim svetom. Sličan koncept uočava se i u ostalim mitološkim sistemima: nordijski Odin takodje ima tri lika koja su povezana tri različite sfere, a tu je i grčko trojstvo Selena- Afrodita- Hekata, tj. mesec (nebo), zemlja i podzemlje. Momir Janković smatra da Triglavove glave zapravo predstavljaju tri različita božanstva: Svarožića, Sivu i Crnoboga.
  Kao što znamo, Svarožić je kao Sunce gospodar neba, Siva je boginja zemlje a Crnobog božanstvo podzemlja. Postoji i jedno drugačije objašnjenje: Triglavove glave označavale su tri letnja meseca tokom kojih je vladalo ovo božanstvo. Na sličan način tumačilo se i postojanje Ruđevitovih sedam glava. One su označavale sedam letnjih meseci, dok su glave njegovog brata Porevita predstavljale pet meseci zimskog perioda. Triglav je takođe bio i ratničko božanstvo. Njegov simbol bilo je koplje privezano za stub a ovo koplje su Sloveni iz Volina poštovali kao samog Triglava. Triglavova životinja bila je crni konj koji je u hramovima ovog boga služio za divinaciju. Gatanje se u Triglavovom hramu vršilo na sličan način kao gatanje u hramu Svetovida: crni konj  bio bi pušten da prodje između devet kopalja obojenih crnom i belom bojom a od ishoda gatanja zavisilo je kakve će poteze povući plemeniski starešina i njegov narod. Ukoliko bi konj dotakao crno obojena koplja to bi se tumačilo kao loš znak pa pleme ne bi ništa preduzimalo, a ako bi konj dotakao belo koplje ishod gatanja smatrao bi se pozitivnim. U slučaju da se gatanje vršilo pred polazak u bitku, pleme bi odlazilo u rat samo ako Triglavov konj ne bi dotakao nijedno koplje. U suprotnom– bitka bi bila odložena.
     Kako su izgledali hramovi posvećeni Triglavu? Hram koji je sagradjen u blizini Volina nalazio se na najvišoj planini u okruženju a po starom slovenskom običaju bio je sagrađen od drveta. Pored hrama bio je zasađen hrast a u samom hramu nalazila se statua Triglava obučena u odeždu koju je katkad oblačio žrec, preuzimajući tako na sebe ulogu božanstva. Šćećinski hram posvećen Triglavu takođe se nalazio na planini. Njega je osnovao poljski knez Boleslav a hram je bio znalački ukrašen scenama iz života koje su po mišljenju mnogih posetioca delovale izuzetno realistično. U sredini hrama nalazilo se drvo hrasta koje je je za Slovene oduvek bilo sveto zbog čega se hram verovatno gradio oko već izraslog drveta (sličan hram postojao je i u Švedskoj, u Upsali, a u centru ovog hrama  nalazilo se stogodišnji jasen). Kip Triglava koji se nalazio u ovom hramu imao je na sebi maramu koja mu je prekrivala oči i usta a ova mrama je bila prošivena zlatom. Sveštenici su maramom prekrivali Triglava da ne bi video i prepoznao ljudske grehe što pokazuje ogroman pijetet koji su Sloveni gajili prema svojim bogovima. Setimo se samo Svetovidovog sveštenika koji nije smeo da diše da ne bi svojim ljudskim dahom okužio vazduh u hramu.
Pored šćećinskog hrama hrišćani su uskoro podigli svoju bogomolju i predložili Slovenima da se hrišćanski Bog i pagansko božanstvo podjednako poštuju. Ubrzo nakon toga, katolici su uništili Triglavov hram pa su Sloveni prevarom bili naterani da prihvate hrišćanstvo. Na sličan način  su katolički sveštenici uništili i Triglavov kult u Volinu: stanovništvo koje nije htelo da se odrekne paganizma sakrilo je zlatni Triglavov kip u udubljenje jednog drveta a novo Triglavovo prebivalište držano je u strogoj tajnosti. Katolici su zato poslali uhodu koji je govorio jezikom domorodaca da bi na prevaru otkrio lokaciju kipa koristeći slovensku naivnost. Iako je Triglavov gaj bio otriven, sama statua nije mogla da se izvuče iz udubljenja drveta pa su katolici morali pribeći uceni: pogodili su se sa Slovenima da se razmene živote slovenskih robova za zlato od koga je bio sagrađen Triglavov kip. Triglavov kult se, ipak, dugo zadržao u narodu. Sa dolaskom hrišćanstva Sloveni su prihvatili koncept svetog Trojstva pa su neko vreme Triglava poštovali kao vrhovno božanstvo. Triglav je u narodu uzeo i lik Trajana, demonskog cara koji noću vrši zlodela, dok se danju krije od sunčeve svetlosti. Ovo božanstvo našlo je svoje mesto i u sistemu slovenskog vedizma, neopaganskog pokreta koji je poslednjih desetak godina našao veliki broj svojih pristalica u Rusiji, Ukrajni pa i na našim prostorima. Zato ćemo ukratko objasniti neopaganski koncept Triglava.
     Velesova knjiga predstavlja Triglava kao jedno božanstvo koje se pojavljuje u tri različita lika. Ovaj koncept preuzet je iz hrišćanskog učeja o svetom trojstvu ali i vedskog učenja o  božanstvu po imenu Trimurti. Božanstvo Trimurti činila su tri boga (Brama, Višnu i Šiva) koji, iako imaju svoj božanski identitet, zapravo predstavljaju različite kvalitete jedne kosmčke sile (stvaranje, održavanje i uništavanje). U slovenskom vedizmu postoji više skupina božanstva koja se nazivaju imenom Triglava: Veliki Triglav čine Svarog, Perun i Svetovid dok Male Triglave čine: Hors,Veles i Stribog, Višnji, Lela i Letenica, Radgost, Krišnji i Koledo te Sivi, Jar i Dažbog

Vesna Kakaševski



RADGOST


Radgost je bio vrhovno božanstvo grada Retre. Retari su bili slovenski rod koji je pripadao plemenu Ljutića koji je živeo između reka Odre i Labe u Libečkom zalivu. Danas je slovenski živalj skoro potuno nestao sa tih prostora sa izuzetkom Lužičkih Srba. Drugi naziv za Retru bio je Radgošće, naziv očigledno izveden iz imena boga Radgosta. U Radgošću, odnosno Retri nalazio se hram ovog božanstva sagradjen od drveta, predivno oslikan spolja i iznutra. Hram je stajao na osnovama koje su podsećale na rogove a na ove rogate formacije kačili su se mnogi predmeti koji bi omogućavali zaštitu hramu, između ostalog i pravi životinjski rogovi. Adam Bremenski opisuje Radgostov kip koj se nalazio u hramu kao veličanstvenu konstrukciju prekrivenu zaltom na postolju od purpura. Sam kip je verovatno bio sagrađen od drveta kao što je to slučaj  sa ostalim kipovima slovenskih bogova. U Radgostov hram dolazilo su Sloveni iz ostalih plemena zbog čega su Retari bili veoma ponosni. Ispred Radgostovog hrama se trgovalo a unutar hrama vršilo se proricanje. Proricanje se vršilo na sledeći način: sveštenici bi prvo izbušili rupe u zemlji i potom tumačili oblike koje bi iskopana zemlja formirala a zatim bio u u hramo bui pušten «zeleni konj». Ovaj konj bio je sasvim običan konj koji je za svrhe proricanja bio prekriven travom. U zavisnosti od toga gde bi konj gazio tumačila bi se volja bogova. Radgostov hram bio je sagradjen 1000. godine a spaljen 1066-te od strane katolika.
     Radgost se kao i ostali slovenski bogovi predstavljao sa više glava, dakle, bio je polikefalan. Jedna njegova glava bila je ljudska a druga lavlja. Lavlja glava dokazuje veliku starost ovog božanstva budući da su lavovi nestali sa slovenske teritorije još u doba Aleksandra Makedonskog. Kao i svako slovensko božanstvo i Radgost je imao ratničke atribute.U jednoj njegovoj ruci bila je sekira a u drugoj, pak, hleb i so. Šta nam govore ovi atributi? Hleb i so predstavljaju simbol dobrodošlice u slovenskim zemljama pa tako možemo zaključiti da je Radgost bio bog gostoprimstva. I njegovo ime govori o tome- Radgost je Rad gost, odnosno, drag gost, gost koga domaćin rado ugošćuje.Treba naglasiti da je gostoprimstvo poznata osobina slovenskih naroda koja od njih čini prijatne i dobrodušnje ljude koji svom gostu neće uskratiti ni hranu ni krevet a u nekim slučajevima domaćin će ponuditi čak i svoju ženu (ovaj običaj je postojao i među skandinavskm narodima). Sloveni su uvek bili dobri domaćini što se i dan-danas očituje u fenomenu slava- prazniku posvećenom određenom hrišćanskom svecu koji predstavlja zaštitnika porodice. Svetac čija se slava slavi zapravo je transformisani paganski domovoj, odnosno, predak kome su ostavljane žrtve u hrani i piću. Za vreme slava domaćin se uvek trudi da ugodi gostima pa postoje i slučajevi da slave i proslave kod Slovena traju danima («Ivkova slava»). Čak je i Radgostova sekira bila simbol gostoprimstva- ona je bila oružje kojim bi domaćin štitio svog gosta u slučaju napada. Osim što je bio bog gostroprimstva Radgost je bio i bog veselja. On je bio vezan za vino zbog čega su ga slavili vinari. Pomenute osobine Radgosta bile su razlog zbog čega je ovom božanstvu bio posvećen onaj period u godini u kome su Sloveni najčesće nešto slavili. To je bio zimski period godine koji se i dan- danas smatra dobom proslava.
     Kakve su se žrtve prinosile Radgostu? Najčešće je u pitanju bila krupna stoka ili kakva krupna životinja kao što je, na primer, medved ali zabeleženo je da je Radgostu bila prinesena i ljudska žrtva. Biskup Jovan bio je  žrtvovan pošto je odbio da se odrekne hrišćanstva a njegovo ubistvo je zapravo predtavljalu osvetu za ubijanje slovenskih žrečeva (sveštenika) koje su izvršili katolici. Što se tiče eventualne planetarne korespodencije, Spasoje Vasiljev navodi izvor po kome se Radgost identifikuje sa Merkurom. Međutim, u slovenskoj tradiciji nije postojao nikakav astrološki sistem pa su svi današnji sistemi planetarnih korespodencija koji uključuju slovenska božanstva čisto proizvoljni. I sam spis koga navodi Vasiljev (Mater verborum), proglašen je kasnije nevažećim. Brojni imena i dan-danas su vezana za Radgosta. Radgoszcs je ime jednog sela u Galiciji, oblasti u jugoistočnoj Poljskoj. Tu je i brdo Radhost u Moravskoj na kome su se u stara vremena održavali rituali u čast Radgostu, obično u vreme letnjeg solsticija. Lično ime Radagost zabeleženo u Kranjskoj 975. godine a tu je i slično ime Miligost (mio gost).
     Ostaje otvoreno je pitanje da li se Radgost može identifikovati sa još jednim božanstvom Retre- Svarožićem. Ovaj problem potiče iz činjenice da su dva srednjevekovna hroničara govorila o istom božanstvu upotrebljavajući različita imena. Tako Adam Bremenski govori o Radgostu a Titmar o Svarožiću čiju je sliku zapazio u retrijanskom hramu. Sam Titmar smatra da je Radgost ime grada, a ne ime božanstva a ovo mišljenje deli i naučnik Brikner. Ipak, kipovi Radgosta nadjeni su i na drugim lokacijama tako da ovo božanstvo ne možemo smatrati isključivo vezanim za prestonicu Retara.



Vesna Kakaševski




DEDA-EU

#125
ŽIVA(Siva)

Siva je jedna od slovenskih boginja plodnosti a njeno drugo ime–Živa, opisuje je kao boginju koja daje život. Kao i svako žensko božanstvo, Siva je jedan od oblika  boginje majke, međutim, majčinski aspekt je kod Sive još naglašenji nego kod ostalih slovenskih boginja (Vesne, Lade). Jedno od njenih imena, Zizileja opisuje Sivu kao zaštitnicu dece i u tom svojstvu, ona je boginja koja se brine o deci i bdi nad njihovom sudbinom. Ako analiziramo njen fizički izgled videćemo da je Siva tipično božanstvo plodnosti. Njena kosa je plava, boje žitnog klasja, u jednoj njenoj ruci je jabuka a u drugoj jagode. Interesantan je mit o Sivinoj kosi: njenu kosu spaljuje zli duh zbog čega joj Svetovid, njen pratilac, pravi kosu od čistog zlata. Gotovo identičan mit postoji i u nordijskoj mitologiji- boginji Sif nestašni bog Loki odseca kosu na spavanju,  nakon čega joj patuljci prave novu, zlatnu. Iz imena ovih boginja može se videti da se verovatno radi o istom božanstvu, i da Siva i Sif predstavljaju samu zemlju koja u vreme plodnosti biva prekrivena zlatom jedrog žita, dok u neplodno doba godine ona ostaje bez svoje «zlatne kose». U Belorusiji se verovalo da je Siva tokom leta trudna zbog čega je bilo zabranjeno zabijati sečiva u zemlju da se ne bi povredila ova boginja. Ovakvo shvatanje argument je više u prilog teoriji da je Siva tipična boginja-zemlja, odnosno, Majka zemlja. Da bi odobrovoljili boginju plodnosti muškarci su u polja postavljali izrezbarene kipove sa likom Žive. U istu svrhu njoj su nuđene ponude, obično u cveću ili plodovima. Zabeleženo je takođe da je Živi bio žrtvovan petao, od davnina poznat kao simbol plodnosti i životodavnog sunca.
Kao što smo videli iz priče o spaljivanju i magičnom zaceljenju Sivine kose, ova boginja bila je vezana za žito koje se u jesen žanje, da bi u proleće ponovo bilo posejano i spremno za narednu žetvu. Ako pratimo vremenski poredak pomenute legende videćemo da Sivino doba godine jesen. Ako, pak Vesnu vežemo za proleće, Ladu za leto a Moranu za zimu imaćemo na jednom mestu sve četiri faze boginje-zemlje, koja kroz svoja četri božanska lika prolazi kroz godišnji ciklus plodnosti. Međutim, iako je svaka boginja bila vezana za određeno doba godine , one su se slavile i onda kada nije bilo vreme njihove vladavine. Tako imamo zimske rituale vezane za Moranu ali i one koje se održavaju u martu- takozvane mačkare. Siva se takođe nije slavila samo u jesen već i u leto, a obred koji je bio vezan za ovu boginju poznat je i dan- danas kao rusalje. Rusalje su seoske žene koje praktikuju jednu tipično šamansku tehniku ulaska u trans. Naime, one ulaze u kolo i posle nekog vremena provedenog u igranju jedna za drugom padaju na zemlju ostajući tako da leže u izmenjenom stanju svesti- transu. Ovaj zanimljiv običaj još uvek postoji u Srbiji, u selu Duboka gde se na praznik Svete Trojice održava obred rusalja, koji je u novije vreme dobio i edukativno-turistički karakter. Osim ritualnog padanja u trans slovenske rusalje nose i lutku napravljenu od slame koja simbolizuje boginju plodnosti. Takođe, sličan ritual praktikuje se i za vreme letnjeg solsticija, među Slovenima poznatog kao praznik Kupala. Za vreme ovog praznika Sivina lutka se potapa u vodu a ovaj ritual ima isti cilj kao i obred potapanja Gerovitove lutke- omogućavanje plodnosti. Živini sveštenici su takođe, na svoj način, iskazivali suštinu ove boginje kao tipičnog  plodonosnog božanstva. Oni su na glavama nosili životinjske rogove koji su na celoj teritoriji stare Evrope bili poznati kao simbol plodnosti.
Živa se najviše bila poštovala na teritoriji oko reke Labe zbog čega se  svrstava u Polapski panteon. Nju je slavilo pleme Ljutića koje je lik ove boginje nosilo na svojoj ratničkoj zastavi. Titmar je zabeležio da su Ljutići izgubili zastavu sa Sivinim likom prelazeći preko nabujale reke Milde. Luj Leže je spomnje kao božanstvo Obotrida, medjutim, on sumnja u verodostojnost njenog kulta, budući da se Živa spominje u okviru spisa Mater Verborum, spisa za koji se kasnije ispostavilo da je lažan. Novgorodski spomenik iz petnaestog veka spominje božanstvo sličnog imena- Diva. Ova boginja spominje se takođe u opisu grada Retre. Ratra- kulturni centar plemena Retara bila je sa svih strana okružena šumom u kojoj je po predanju živela Siva. Njen hram nalazio se u gradu Raciboru a osim standarnih aktivnosti u hramu, Živi u čast se vršilo gatanje. Mesto ispred hrama Žive na kome se gatalo nazivalo Razibreg ili Gatalovo. Iako je malo toponima vezanih za Živu, postoje mnoga mesta koja u nazivu sadrže reč deva ili baba. Oba ova naziva označavaju boginju majku pa se može zaključiti da se na mestima koja sadrže ove reči mogla obožavati Siva. Neka od njih su planine Babušnica, Devica i Dević u Srbiji kao i Baba u severnoistočnoj Makedoniji.



Vesna Kakaševski

SVAROŽIĆ

Svarožić, bog polapskih Slovena, jedno je od najmisterioznijih božanstava slovenske mitologije. Sve što možemo saznati o ovom bogu može se svesti na par redaka iz Titmatovih spisa i jedva par reči nađenih na ruskim spomenicima iz četrnaestog, petnestog i šesnaestog veka. Međutim, čak i na osnovu ovako malog broja činjenica kojima raspolažemo, a koje u sebi sadrže informacije o prirodi Svarožića, dosta toga možemo zaključiti o ovom božanstvu kao i o slovenskoj duhovnosti uopšte.
    Šta možemo saznati čitajući spise hroničara Titmara? Opisujući Radgostov hram u Retri Titmar spominje slike bogova koje se nalaze u unutrašnjosti hrama, a među ovim slikama najimpresivniji je prikaz božanstva koje se naziva Svarožićem. Titmar naziva Svarožića prvim medju prikazanim bogovima, bogom koga Retrijani najviše poštuju. Ovo božanstvo prikazano je sa šlemom na glavi, mačem i slikom crnog bika na grudima. Vidimo da je ovde reč o ratničkom božanstvu, koje je osim oružja i ratničke opreme imalo i svoju zastavu koja je takođe stajala u Radgostovom hramu u Retri. Zastave svih prikazanih bogova čuvane su u hramu  sve do momenta kada bi Retrijani krenuli u rat. Tada bi zastave bile iznošene iz hrama i nošene u borbu, verovatno da bi Retrijanima omogućile božansku pomoć u predstojećoj bitci. Ruski spomenici iz četrnaestog, petnaestog i šesnaestog veka pak opisuju Svarožića na potpuno drugačiji način.

Ovde se ne spominje da je reč o bilo kakvom ratničkom božanstvu već je Svarožić definisan kao božanstvo ognja. Sloveni se "mole ognju i nazivaju ga Svarožićem" kaže izvor iz šesnaestog veka dok nešto stariji izvor navodi da se ognjevi medju Rusima nazivaju Svarožićima. Na osnovu ovoga možemo zaključiti da je Svarožić, kao i Simargl bio božanstvo ognja dok su njegove ratničke karakteristike vezane, pre svega, za ratnički mentalitet naših predaka, starih Slovena. Jer kao što znamo, retko koje slovensko božanstvo nije imalo ratničke karakteristike, čak su i ženska božanstva bila na neki način povezana sa ratom (setimo se Živine slike na jednoj ratničkoj zastavi ili legendarne ptice Mater Sva iz Velesove knjige).
    Etimološka analiza Svarožićevog imena učvrstiće našu tezu po kojoj se Svarožić definiše kao ognjeno božanstvo. Naime, isti koren reči koji se nalazi u Svarogovom i Svarožićevom imenu nalazi se i u ruskoj reči svarit koja znači "kovati" kao i u rumunskoj reči sfarog čije je značenje "spržen".

Takođe, proučavanje rodbinskih veza medju slovenskim bogovima doneće nam pregršt informacija o Svarožićevoj vatrenoj prirodi. Ovo božanstvo se, kao što znamo, naziva Svarogovim sinom, što mu i same ime kaže jer je nastavak ić vezan, pre svega, za poreklo i porodičnu pripadnost. U srpskom jeziku najčešća su prezimena koja se završavaju upravo na "ić", pa tako imamo porodicu Marković čiji je najstariji predak Marko, porodicu Petrović i njivog rodonačelinika Petra, te Ivanoviće, Jankoviće, Jovanoviće itd. Svarožić je, dakle, sin Svaroga, boga nebeske vatre koga mnogi smatraju nebeskim kovačem, odnosno, slovenskim Hefestom. Svarožićeva braća su Dajbog, Horz i Simargl, koji se ponekad i sami nazivaju Svarožićima. Sada dolazimo do jedne specifične karakteristike slovenskog duhovnog sistema koja se očituje u činjenici da su najvažnija slovenska božanstva vatrene prirode. Naime, u slovenskoj duhovnosti često se potencira solarni princip dok se sami Sloveni nazivaju poštovaocima vatre. Velesova knjiga naziva Slovene Dažbogovim unucima dok ruski spomenici navode da Sloveni obožavaju ognjeve tj. Svarožiće. Sveto piće Slovena je surica, napitak neraskidivo vezan za Sunce i solarnu energiju. Sve nam ovo govori da su Sloveni u svom religijskom sistemu zadržali vedski kult vatre koji je iz njihove arijske prapostojbine prenet u novu slovensku domovinu.
Iz svega ovoga možemo zaključiti da  je najvažnija funkcija Svarožića ona koja ga definiše kao božanstvo ognja. Njegova priroda je, dakle,  svetla i solarna što je odlika većine slovenskih božanstava. Spasoje Vasiljev, štaviše, smatra Svarožića samim bogom Sunca naglašavajući na taj način njegovu solarnu prirodu. Kroz proučavanje i analiziranje Svarožićeve prirode dosta toga možemo saznati o slovenskoj duhovnosti uopšte, jer nam činjenica da su Sloveni poštovali Svarožiće mnogo govori o osnovnim odlikama stare slovenske religije. Bili Svarožići sveti ognjevi ili sami vatreni bogovi , slobodno možemo zaključiti da su Sloveni legitimni naslednici starih Vedejaca čija se vere zasnivala na poštovanju svetlosti i vatre kao vrhovnog fizičkog i duhovnog principa. Dokaz o povezanosti Slovena i Vedejaca možemo naći i najvažnijevom arijevskom spisu - Manuovom zakoniku. Osim sličnosti ovog zakonika sa zakonikom srpskog cara Dušana, u ovom spisu možemo nači i na informaciju da je jedan od šest arijevskih vladara - Manua, bio niko drugi do Svarožić.

Vesna Kakaševski


DEDA-EU

PROV, Proven

Postoje dva načina na koje može da se shvati Prov. Neki ga smatraju bogom pravde dok drugi u njemu vide samog Peruna. Mi ćemo pokazati da su oba ova shvatanja validna i da Prov može istovremeno biti i bog pravde i sam Perun.
     Da vidimo prvo šta sigurno znamo o ovom božanstvu..Helmold ga definiše kao «boga zemlje Aldenburške» odnosno,  teritorije koja bi se na slovenskim jezicima mogla prevesti kao «zemlja Star-grada». Putujući među polapskim i baltičkim Slovenima Helmold je naišao na jednu šumu u kojoj su se nalazili ograđeni hrastovi posvećeni bogu Provu.«Mi odosmo u onostranu Slaviju, i uđosmo u jednu šumu. Tu između vrlo starih drveta videsmo hrastove posvećene Provenu, bogu ove zemlje. Ograđeni su bili šumskom ogradom, kroz koju se ulazilo na dvoja vrata. U svima selima ove zemlje ima mnoštvo kućnih bogova (penates) i idola; ali ovo je mesto glavno svetilište za ceo ovaj predeo». Mesto se zaista smatralo velikom svetinjom jer su u ovaj ograđeni prostor mogli da uđu samo sveštenici ili vernici koji su nameravali da prinesu žrtvu Provu. Svetilište je takođe imalo funkciju azila jer su se u njemu krili oni kojima je život bio ugrožen. Aldenburžani su, dakle, svoje bogove poštovali na isti način kao i ostali stari Evropljani- u svetim gajevima. Provenovo svetilište nije služilo samo za obavljanje verskih dužnosti već su se u njemu organizovala i suđenja. Verovalo se da će se u prisustvu božanstva, odnosno, na mestu njemu posvećenom donositi ispravne odluke i na taj način ostvariti pravda. Sada dolazimo do fukncije Provena koji je na ovaj način shvaćen kao slovenski bog pravde. Kao i svi ostali narodi, i Sloveni su svakako morali imati jedno božanstvo povezano sa pravdom i zakonima. Aleksandra Marinković Obrovski smatra da se se staroslovenski bog pravde spominje i danas, u srpskoj himni «Bože pravde». U ruskoj mitologiji spominje se biće muškog pola po imenu Pravda koje je vladalo nad istinom i pravdom dok se jedan od tri sveta slovenskog univerzuma naziva Pravom. Za razliku od Java i Prava, svetova koje naseljavaju ljudi, duhovi i bogovi, Prav je  jedna vrsta kosmičkog zakona koji je, po shvatanju Aleksandra Asova vezan za kretanje sazvežđa i njihove međusobne odnose. Ovo poslednje shvatanje je, dakle vezano za neopaganizam međutim, iz takvog poimanja Univerzuma vidi se koliko su za Slovene važni pravda, istina i moral.
     Možemo li onda zaključiti da je Prov upravo taj bog pravde ili se pravda može vezati za Peruna, koji tako ne bi bio samo bog groma već i jedno božanstvo vezano za kosmički poredak i pravično postupanje. Spasoje Vasiljev smatra da treba staviti znak jednakosti između Peruna i Provena jer, po njegovom mišljenju. Helmold nije dobro čuo Perunovo ime već ga pogrešno zapisao kao Proven. Momir Janković u svojoj knjizi Bukvar slovenske duhovnosti takođe izjednačuje Prova sa Perunom. Sledeće činjenice išle bi u prilog teoriji da je Prov niko drugi do Perun..Vratimo se ponovo na Helmolda i na njegov opis Provenovog svetilišta.On piše da je Provenov sveti gaj okruživalo hrastovo drveće, odnosno drveće koje je u svim evropskim mitologijama posvećeno bogovima groma. Znamo da je ono bilo sveto Zevsu, Jupiteru, ali i Perunu. Znamo i da je Provenovo svetilište bilo mesto na kome nije bilo kipova već su Aldenburžani kipove svojoh kućnih bogova čuvali u domovima. Ovde bi se, dakle, moralo raditi o božanstvu koje je na neki način bilo vrhovno, koje se suviše poštovalo da se nije smelo ni predstavljati (ovaj običaj oduvek je bio prisutan u islamu). Uloga vrhovnog božanstva mogla je pripasti samo Perunu jer nijedan narod ne bi mogao toliko poštovati božanstvo koje ima samo jednu, specifičnu funkciju- božanstvo pravde. Jevrejska Kabala predstavlja božanstva groma tj. jupiterijanska božanstva upravo kao bogove pravde tako da posle svega ovoga slobodno možemo da zaključimo da se ovde radi samo o jednom bogu- Perunu. Ime Proven ne bi bilo ništa drugo da polapsko- baltička varijanta Perunovog imena.



Vesna Kakaševski

PRIPEGALA

Pripegala je bio jedan od bogova baltičkih Slovena. Poznata je činjenica da su baltički Sloveni kao i oni koji su živeli između reke Odre i Labe predstavljali trn u oku svojih suseda- hrišćanskih Germana, i da su se između ova dva naroda vodile krvave i žestoke bitke. Dok su Sloveni uporno insistirali na svom paganizmu, Germani su se svim silama trudili da im nametnu hrišćanstvo, ako ne milom onda- silom. Da bi dodatno motivisali germanske ratnike katolički biskupi pribegavali su jednoj vrsti ratne propagande odnosno mentalne manipulacije koja se sastojala u izvrtanju činjenica o prirodi religije starih Slovena. Naime, slovenski kultovi predstavljali su se kao izuzetno krvavi, Slovenima se pripisivala praksa ritualnog žrtvovanja ljudi dok su se slovenski bogovi predstavljali kao divljačka božanstva žedna krvi, posebno one hrišćanske. Ostavićemo po strani činjenicu da neke od ovih optužbi zaista imaju svoj temelj u realnosti iako ne u tolikoj meri, budući da se ovde ipak radi o jednoj vrsti ratne propagande, koja  je sve aktuelnija u vremenu u kome živimo. Ovom prilikom ćemo se fokusirati na značaj koji ovi "ratnohuškački" spisi germanskih biskupa imaju za proučavanje slovenske mitologije budući da neki od ovih spisa predstavljaju jedine pisane izvore koje imamo o pojedinim slovenskih božanstvima i njihovim pratećim kultovima.         
  Naime, dosta toga možemo saznati o kultu Svetovida, Radgosta, Podage i dr. ako se oslonimo na ove spise, bez obzira što oni u sebi sadrže informacije koje ne možemo smatrati validnim. Informacije ovog tipa svode se na one delove spisa koji slovenska božanstva izjednačavaju sa demonima kao što su Prijape i Belfegor, dok se Radgost proglašava samim demonskim knezom, odnosno, Satanom. Ovakve identifikacije, naravno, nemaju svoj temelj u realnosti budući da Satana i pomenuti demoni nisu deo slovenskog religijskog sistema već, naprotiv, hrišćanskog. Jedan od spisa čije je sadržaj sličan spisima koji govore o prirodi Svetovida, Radgosta i Podage je spis u kome se spominje i božanstvo koje ćemo u ovom tekstu analizirati- Pripegala.
     Autor spisa u kome se spominje bog Pripegala je magdeburški arhiepiskop Adelgot a ovaj spis potiče iz 1108-me godine nove ere. Arhiepiskop Adelgot u spisu tvrdi da Pripegalini sveštenici  svom bogu prinose ljudske žrtve i da na sve moguće načine vrše nasilje nad hrišćanima. "Oni su poplavili našu zemlju" kaže Adelgot. "Hrišćanima seku glave, pa ih prinose na žrtve""... oni drže pred svojim hramovima pune pehare krvi, i urličući oko njih strašnim glasom viču:Radujmo se, jer je Hristos pobeđen; pobeda je na strani pobedonosnog Pripegale'". Uočljivo je da arhiepiskop Adelgot namerno predstavlja Slovene kao ratoborne divljake žedne krvi, sasvim različite od "civilizovanih" Germana koje je "kultivisalo" hrišćanstvo. Pripegala tako deluje kao neko suludo božanstvo čija je jedina odlika krvožednost. Bez obzira na subjektivnost germanskog arhiepiskopa, Spasoje Vasiljev smatra da se krvožednost Pripegale ipak može smatrati jednom od njegovih realnih karateritike. Naime, on Pripegalu smatra identičnim letonskom bogu Pikoli koji je među Letoncima bio poštovan kao božanstvo smrti. Pikola je predstavljen kao sedi starac obučen u belo kraj čijih nogu se nalaze ljudske i životinjske lobanje zbog čega možemo zaključiti da je Pikolo letonska verzija slovenskog Prpegale u čiju su slavu Sloveni obezglavljivali hrišćane. Koren pega koji se nalazi u Pripegalinom imenu Vasiljev povezuje sa sansktitskim korenom peg koji znači "kvariti, uništavati". Zbog svega toga, Spasolje Vasiljev smatra da Pripegalu možemo smatrati bogom uništavanja, međutim, njegove funkcije se ne mogu svesti samo na to.
     Postoji još jedno tumačenje funkcija Pripegala po kome se on smatra božanstvom solarnih karakteristike. Ovu teoriju postulirao je Luj Leže  a podržao je i dodatno objasnio Spasolje Vasiljev. Po ovom tumačenju ime Pripegale svodi se na glagol pripeći koji se u jeziku pomeranskih Slovena glasi prepikat. Kako se glagol pripeći može povezati sa delatnošću Sunca, dva naučnika smatraju da Pripegala može biti jedan od epiteta Sunca. Reč pega takođe može da se poveže sa identičnom rečju u srpskom jeziku koja označava mrlju na koži koja je nastala usled sunčevog zračenja a slična reč javlja se i u poljskom, češkom, ruskom i hrvatskom jeziku. Naučnik Brikner, pak , smatra da ime Pripegale treba da glasi Pribihvala označavajući božanstvo kome pripada sva hvala. On svoju teoriju podržava činjenicom da u slovenskim jezicima postoje mnoga imena koja počinju korenom Pribi kao što su Pribigoj, Pribislav i Pribimir.



Vesna Kakaševski

PODAGA

Ostrvo Rujan na Baltičkom moru bilo je jedno od najznačajijih religijskih centara starih Slovena. Njegovi stanovnici bili su poznati po tome što su se uporno držali stare vere tvrdoglavo, odbijajući da prime hrišćanstvo. Na Rujnu su se nalazili hramovi posvećeni Svetovidu, Ruđevidu, Porevidu i Porenuciju, međutim, pored ovih božanstava spominje se i još jedan bog neobičnog imena- Podaga. Ne zna se tačno da li je ovo božanstvo imalo svoj hram ili se njegova slika, kao što je to slučaj i sa slikom Svarožića, nalazila u hramu drugog božanstva. Kako izvori ne navode tačnu lokaciju na kojoj se pomenuta slika nalazila, nismo u mogućnosti da zaključimo da li je Podaga božanstvo posebnih funkcija ili samo aspekt jednog od slovenskih bogova. Zbog toga ćemo analizu Podagine prirode svesti na šture podatke koji se zasnivaju na jednom jedinom Helmoldovom tekstu kao i na etimološke analize Podaginog imena.
     Od svih hroničara koji su se bavili životom i verom starih Slovena jedino Helmold spominje ovo božanstvo. Podaga se ovde naziva i Pionom a celokupan tekst glasi: "Sloveni imaju vrlo različne oblike sujeverja. Jedni njihovi bogovi imaju svoje likove u hramovima, kao idol Pion, koji se zove Podaga...". Izvod iz Helmoldovog dela predstavlja, dakle,  jedini istorijski podatak koji imamo o ovom božanstvu. Šta na ovaj način uopšte možemo saznati o Podazi? Ništa osim da su Sloveni poštovali božanstvo navedenog imena i da je to božanstvo imalo svoju statuu ili sliku u rujanskom hramu. Zbog toga se sva dalja proučavanja moraju svesti na etimološku analizu Podaginog imena. Naučnik Maretić ime Podaga izjednačuje sa imenom Budigoj,  budući da se ovo ime često spominje u slovenskim jezicima. Kako ovaj zaključak nije dovoljno obrazložen navešćemo samo kako Maretić tumači ime Budigoj, koje je navodno, isto što i ime Podaga. Naime, Budigoj bi se shvatao kao bog budnosti, tj. božanstvo pobuđenog života-života koji se budi. Luj Leže i Spasoje Vasiljev, osporavali su, s pravom, ovaj zaključak. Leže je smatrao da je na Podaginom imenu izvršena metateza glasova i da ovo ime, zapravo, glasi Pogoda. Njegova teorija ima  štaviše i svoje uporište. Naime, poljski istoričar Dlugoš spominjao je božanstvo ženskog pola koje se zvalo upravo Pogoda. Boginja Pogoda bila je, po Dulgošu, božanstvo temperature. Prihvatajući Ležeovu teoriju o postojanju božanstva po imenu Pogoda Spasolje Vasiljev izvršio je sledeću etimološku analizu. Po njemu se Pogodino ime sastoji iz dve reči, predloga po i  korena reči god koji je vezan za vreme tj. određeni vremenski period. Koren god nalazi se i danas u srpskoj reči godina a ovu reč upotrebljavaju i Hrvati, Bosanci, Makedonci itd. Vasiljev, dakle, smatra da je Pogoda bio božanstvo vezano za neki određeni rok, cilj ili termin, odnosno, vremenski period za koji je nešto trebalo da se uradi. Kako su se naši preci bavili poljoprivredom organizujući svoj život u skladu sa prirodnim cklusima plodnosti, Pogoda je po Vasiljevu morao biti vezan za poljske radove, lov i ribolov. Jer sve ove delatnosti vezane su za prirodne ciluse kao što su cilusi klijanja, rasta i zrenja bilja, odnosno živitne cikluse životinja koji su bili zasnovani na periodima parenja, razmnožavavanja, selidbe i sl. Glagol pogoditi  takođe je povezan sa imenom Pogode zbog čega ovo božanstvo možemo vezati za sposobnost pogađanja pravog trenutka u kome treba da se seje, žanje, odnosno, lovi. Ovaj glagol vezan je i za lov, jer, kao što znamo životinja se lovi tako što se ona gađa ili pogađa strelom, kopljem, harpunom ili metkom. Božanstva lova često se pojavljuju u različitim mitološkim sistemima stare Evrope pa tako imamo grčku Artemidu i rimsku Dijanu koje su bile boginje lova kao i Ulera, nordijskog boga lova i streljaštva, finskog Horagalisa itd. Pored toga, Pogoda bi moglo biti i božanstvo vremena slično grčkom Hronosu, međutim, sva ova tumačenja nemaju svoje uporište u istorijskim činjenicama zbog čega se ne možemo previše oslanjati na njih u našem proučavanju slovenske mitologije.



Vesna Kakaševski


DEDA-EU

SVAROG i Svarga

Svarog predstavlja jedno od najviših božanstava  Slovena. On nije bio moćan kao neki drugi bogovi, kao na primer Perun, ali je on zato smatran gospodarem bogova. Nekad se smatra i inkarnacijom Roda.
     Svarog je otac i stvoritelj bogova. On je posle Roda nastavio stvaranje sveta. Postavio je dvanaest stubova na koje je posle naslonio nebeski svod. Iskovao je zvezde. Zvezdano nebo je zapravo točak koje obrće Svarogov brat Perun i sadrzi dvanaest zodiaka, koji simbolizuju dvanaest glavnih božanstava. Iskovao je Sunce i postavio ga je na nebo. Prema legendi, kada je Svarog završio sa stvaranjem sveta, odveo je svoju ženu Boženu Vidu (po nekim legendama njegova žena je bila Lada) na zemlju da joj pokaže svoje delo.Dok se Svarog divio svom delu, Stvaranje čoveka,Vida je zaspala pod granama jednog stabla. Sanjala je kako svetom hode stvorenja slična Svarogu i njoj. Kada se probudila, rekla je Svarogu šta je sanjala. Svarog joj odgovori da je i on mislio da upravljanje svetom prepusti zemaljskim bićima nalik na njih. Svarog ode do dva stabla i načini od njih ljude. Ti ljudi su bili su nemi i bez života. Jednom je Svarog udahnuo život, drugom Vida. Od hrasta kome je Svarog udahnuo život nastade muškarac, kome dadoše ime Dobravko. Od lipe kojoj je Vida udahnula život nastade mlada žena kojoj dadoše ime Ljubljanka.
  Svarog im je namenio dužnost da načine potomstvo koje će živeti na zemlji i koje će samo krojiti svoju sudbinu. Tako Svarog završi stvaranje sveta. Svarog je iskovao prvu burmu za bračni par i postao time zaštitinik braka. Naučio je ljude kako da obrađuju čelik.
    Prema nekim legendama Svarog je čekić upotrebio i pri stvaranju zemlje da bi Altirske planine prestale da rastu. Nakon toga, od iskri uzrokovanih udarcem po vrhu Altirskih planina su nastali mnogi bogovi.
     Svaroga su zvali i Višnji ili Svevišnji (tako Srbi i dalje nazivaju sada hrišćanskog boga). Predstavljao je gospodara bogova i upravnika vasionskog poretka. Bio je gospodar Svarge. Reč Svarga, Swarga na sanskritu,  znači nebo, raj, nisko nebo. Svarga je u hinduizmu raj u kome borave pravični pre svoje reinkarnacije. Kod Slovena je Svarga predstavljala nešto poput sveta bogova i mrtvih,  slično nordijskoj Valahali. Takodje se pominje Irij kao deo Svarge, što je predstavljao raj, odnosno vrtove u Svargi.
  Vasiljev je izneo tezu o poreklu Svarogovog imena, koja jednostavno razdvaja ime Svarog na Svar (tj. Sunce) i –og (odrednicu koja označava mesto) što bi značilo da je Svarogov domen mesto na kom Sunce živi tj. vaseljena. Time se naznačava i njegova uloga o čuvanju vaseljenskog, odnosno poretka svemira i prirode.
     Svarog je poštovan i kao bog Sunca, čuvar vatre i zaštitnik kovača. Međutim, uloge boga Sunca i boga vatre preuzimaju njegovi sinovi. Daždbog postaje bog Sunca, a Svarožić bog vatre i ognjšta (dokumentovano kod istočnih Slovena). Ipak nije sigurno da li je Svarožić jedno božanstvo ili predstavlja sve Svarogove sinove. Svarogova moć nad vatrom je identifikovana i kao generativna i seksualna moć vatre. Generativna, ona koja rađa, jer je on stvoritelj, a seksualni nagon i strasti imaju metaforične osobine vatre.
    Svaroga je kao simbol predstavljao kolovrat, Slovenska svastika (simbol Sunca) sa osam krakova. Na statuama Svarog je bio predstavljan sedeći, na prestolu, poput kralja. Na prsima je imao orla, a u rukama dva žezla koja su imala izgled Sunca. Na glavi je često imao šlem sa bivoljim rogovima. Ostali bogovi su bili ispred njega. Dan posvećen Svarogu je bio utorak. Najznačajniji praznik posvećen ovom božanstvu je padao na 24. decembar (doba posle zimskog sunovrata). Postoji teza da je datum Badnje večeri i Božića izabran na baš ove dane jer je bilo nemoguće iskoreniti ovaj praznik kod Slovena, te je zamenjen drugim, za Hrišćanstvo isto toliko bitnim.

Zapravo u danima zimske kratkodnevnice skoro svi paganski narodi Evrope su slavili Sunce, te je Bozic zamenio ovaj praznik.  Svarog je takođe posedovao veliki kovački čekić. Kultno mesto Svaroga je bilo i ognjište i uz njega su se često vršili obredi posvećeni Svarogu. Od životinja predstavljao ga je najčešće orao. Od biljaka bilo mu je posvećeno pre svega žito. U Svaroga su se Sloveni često kleli i ta reč je morala biti ispunjena. Takođe, prilikom sklapanja bratstva, mira i drugih bitnih društvenih i političkih dogovora, Sloveni su se kleli Svarogom i Suncem. Reč data Svarogu je imala mnogo veće znaćenje od reči datih drugim bogovima. Verovatno je to zato što je Svarog bio ipak čuvar reda, kako nebeskog, tako i zemaljskog.



Nikola Milošević

     


VESNA

Vesna je kod Slovna bila boginja proleća, a povezivana je i sa mladošću. Vesna je boginja koja je kod naroda bila jako omiljena jer je smenjivala vladavinu zime i smrti, odnosno Morene. Morena je vladala zimom, a taj period su Sloveni (pogotovu severni) povezivali sa smrću. Zima je u to vreme bila obeležena nedostatkom hrane, raznim bolestima koje prouzrokuje hladnoća, a time i sa mnogo smrti. Vesna donosi zelena polja, cvetanje, prijatno vreme, pogodnije za život i rad. Ovim promenama u okolini, odnosno u prirodu, Vesna donosi radost u domove Slovena. Proleće su Sloveni slavili upravo iz razloga što pobeđuje zimu i predstavlja najavu za letnje doba. Kako je proleće u narodu simbolizovalo pocetak lepog doba, priroda cveta, budi se, ponovo radja, život se obnavlja, tako je i Vesna dobila ulogu kao boginja mladosti.
Vesna predstavlja jedno od najsvetlijih bozanstava i zato je bila među narodom omiljena. O toj činjenici svedoči i to da je naročito kod Srba često žensko ime Vesna. Ljudi su davali ćerkama to ime verujući da će njihove ćerke biti radosne i vesele poput boginje Vesne, odnosno poput proleća. To da je Vesna svetlo božanstvo govori i to da na staroindijskom reč ,,vas'' znači biti svetao, jasan, svetlost. A upravo ta reč se nalazi u korenu Vesninog imena. Ova cinjenica govori takodje o tome da je Vesna bila božanstvo još dok su sloveni bili u Indiji, i pre nego sto su se doselili u Evropu. Naime Vesna je bila uzor ženama. Bila je lepa i moćna, oko sebe je širila opojne mirise. Pored njene lepote, pripisivana joj je i moć nad toplotom Sunca, bez koga ne bi moglo da dođe proleće.
    Vesna nikad nije bila usamljena. Nju su pratili Gerovit, koji je bdio nad njom i Striboga, boga vetra i vazduha.
    Vesna je boginja pobednica. Ona pobeđuje smrt i zimu, i donosi svoju vladavinu u prirodu. Ovu pobedu je narod obelezavao u svojim obicajima. Po legendi Stribog je Vesnu donosio svakog proleća na krilima lakog i prijatnog povetarca. U obracunu između Morene i Vesne, Sloveni su se uvek opredeljivali za Vesnu. U obicajima su sloveni na grani nosili lutku Vesne, dok je lutka Morene bila topljena u reci ili spaljivana. Ovaj obicaj je simbolicno obeležavao pobedu Vesne nad Morenom. Naravno nikad Vesnina pobeda nije konacna, već se ciklično sve ponavlja svake godine. Borba između Vesne i Morene, pokazuje da Vesna ima osobinu koja je česta među smrtnicima, netrpeljivost prema drugim ženama, ljubomora i težnja ka moći.
     Savez Vesne i naroda se takođe može se naći u molitvama i mnogim magijskim radnjama, kojima je takođe motiv bilo oterivanje zime i smrti iz njihovih domova, gde bi Morena nameravala uzimati duše i nanositi patnje. Naime verovalo se da Vesna pomaže ljudima i da oporavlja zimom narušeno zdravlje i usklađivala prirodu da bude harmonicna, a time i um i srce ljudi. Ovime je Vesna donosila slogu i ljubav.
     Jedan od praznika posveceni Vesni se slavio sa supruznicima koji su sklopili brak predhodne godine. Bio je to jedan od najradosnijih praznika Slovena. Za tu priliku su spremani kolaci sa medom, nazvani medenčićima. Međutim ovaj praznik je kasnije crkva vezala na dan čedrdeset mučenika,23. marta. Vesnin cvetni praznik održao se do danas i danas se naziva Cveti.
      U Vesninim obredima davao se vernicima da progutaju leskov pupoljak ili glogov list. Deca su u vreme cvetanja vrba kićena vrbinim resama, a oko vrata su im se stavljali zvončići. Ovaj obred je i u hrićanstvu održao svoje ime, a ime mu je Vrbica. Jaja su se farbala u proleće, obično u crvenu boju, koja je simbolizovala sunce, vatru i toplinu, koju je Vesna donosila svojim dolazkom. Jaja su se zajedno sa hlebom i vinom poklanjali domaćinu kuće. Kukavicu su Sloveni smatrali zlom srećom na proleće, a pogotovu kad zakuka, dok je lastavica bila srećna ptica, čak poistovećivana sa Vesnom, jer su lastavice jedini opipljivi vesnik proleća. Lastavice nikad nisu lovljene, čak su porodice smatrali srećom kad bi se lastavice ognezdile ispod njihovog krova. Takođe obrede posvećene Vesni krasile su i Dodole, mlade devojke koje su pevale pesme posvećene Vesni, a bile su ukrasene lišćem i cvetnim vencima. Dodole su bile deo rituala dozivanja kiše, koji nije priređivan samo u čast Vesne, već i mnogih drugih bogova.
     Vesnu su Sloveni doživljavali kao lepu, nasmejanu mladu devojku okićenu vencima i u beloj haljini. Kosa joj je bila ukrasena cvetnim zvonima. Imala je krupne oči. U donjem delu struka imala je veliki cvetni venac.
      Bića posvećena Vesni su bila laste, kukavice i rode. Praznici koja su u bili posvećeni Vesni su u hrišćansvu zadržani, a to su Vrbica, Cveti i Mladenci.



Nikola Milošević




DEDA-EU

GEROVIT, Jarilo

Gerovit se može shvatiti na dva načina: kao bog rata i kao božanstvo Sunca koje, kao Jarilo, označava donosioca plodnosti. Ispitaćemo prvo Gerovitovu ratničku prirodu.
    Na ostrvu Rujan nalazio se hram u kome je najvažnije mesto zauzimala Gerovitova statua sa sedam glava i osam mačeva. Hram je bio sagrađen od drveta i sastojao se od jedne prostorije u kojoj su se nalazila četri stuba, dok je na zidovima visila ljubičasta draperija. Šta je simbolizovalo sedam glava Gerovita, odnosno, Ruđevita, kako su ga zvali na ostrvu Rujan? Neki smatraju da je u ovom božanstvu sadržano svih sedam bogova kijevskog panteona dok je po drugima sedam glava simbol sedam letnjih meseci kojima je Gerovit vladao. Ista stvar stoji i sa sedam mačeva, dok je osmi mač koji Gerovit drži u ruci njegov sopstveni i predstavlja tako atribut jednog ratničkog božanstva. Tu je i štit prekriven zlatnim pločicama koji je kao sveti predmet  čuvan u hramu predstavljajući samog Gerovita. Ovaj štit nošen je među narod koji se sa poštovanjem klanjao manifestacji svog božanstva.

Što se tiče planetarne korespondencije, Aleksandar Asov povezuje Jarila sa ratničkom planetom Mars. Mnoge činjenice govore tome u prilog: Jarilova boja je crvena, dok je on sam povezan sa zodijačkim poljem Ovna. Mesec belojar, koji u sebi sadrži Jarilovo ime, počinjao je 21. marta, odnosno onog datuma kada Sunce ulazi u zodijačko polje Ovna. Jare je takođe zadržano u imenu ovog meseca, a upravo je jagnje, kao mladunče ovna, u stara vremena bilo žrtvovano Gerovitu u čast. Takođe imamo imenicu jarost i povratni glagol razjariti se koji u sebi sadrže Jarilovo ime i tako na savršen način opisuju njegovu ratničku prirodu. Dolaskom hrišćanstva sveti Đorđe preuzima funkcije Gerovita. Sveti Georgije je svetac-ratnik koji se bori protiv sila mraka oličenih u liku aždaje. Smatra se da ova aždaja označava paganska božanstva i sile koje je hrišćanstvo proglasilo demonima i upravo ove ,,demone" ubija sveti Đorđe ubistvom ,,aždahе". No ako uzmemo u obzir da je sveti Đorđe niko drugi do Gerovit, ovakvo objašnjenje postaje neodgovarajuće, skrivajući pri tom mnogo jasniju mitsku sliku. Jer, ako otklonimo granice koje je postavila jedna vera, u ovom slučaju hrišćanstvo, dobijamo sliku jednog svetlog, pravednog boga, boga koji se pokorava zakonu Prava, koji uništava sile koje stoje na putu Svetlosti, tj.  sile koje uzrokuju degeneraciju i propast svega što je dobro, lepo i pravedno. Upravo je planetarna sfera Marsa vezana za ovakvo božansko čišćenje i uništavanje onog što treba biti uništeno. Još jedna činjenica ide u prilog teoriji Asova o povezanosti Jarila sa planetom Mars. Grčki Ares, odnosno, rimski Mars ljubavnik je boginje Afrodite, kojoj odgovara slovenska Lada, a kao što znamo, Gerovit i Lada predstavljeni su u slovenskoj mitologiji kao božanski par. Ova veza može se shvatiti na dva načina: kao međusobno prožimanje Ljubavi i Mržnje,  ili odnos Ljubavi i Rata, koji  može postati drugo lice Ljubavi i obrnuto.

No, može se shvatiti i drugačije: kao odnos i povezanost dva božasntva plodnosti. Zbog toga prelazimo na analizu drugog aspekta Gerovita tj. proučavanje Gerovita kao božanstva plodnosti.
Spomenuli smo već da se Gerovitovih sedam glava može odnositi na sedam letnjih meseci kojima on vlada. Njemu nasuprot stoji Porevit, koji vlada nad preostalih pet zimskih meseci, a koji je istovremeno Gerovitov brat čiji se hram takođe nalazio na ostrvu Rujan. Shvaćen kao božanstvo plodnosti, Gerovit predstavlja samo Sunce koje omogućuje da žito dobro rodi, dok kao bog-zaštitnik on štiti useve od razornog gràda. Rituali vezani za Gerovita slave ga upravo kao božanstvo plodnosti. Njegovi praznici bili su u rano leto, a slaveći njega, Sloveni su slavili ponovo buđenje Sunca posle zimskog perioda. Jedan slovenski ritual veoma nalikuje na ritual koji su Kelti vršili u čast svog božasntva plodnosti – Rogatog boga. U doba Jarilovoh praznika momci su pravili lutka od slame i zelenog granja, koji je predstvaljalo Gerovita. Ovu lutku Sloveni su bacali u vodu nadajući se da će to omogućiti rodnu godinu. Kelti su, kao što znamo, spaljivali lutke od pruća iz istih razloga, dok se njihov Rogati bog predstavljao kao zeleno božanstvo obraslo u lišće.

Vesna Kakaševski




LADA


Lada je slovenska Boginja ljubavi i lepote koja se među drugim narodima pojavljuje kao Freja, Izis, Afrodita i mnoge druge. Povezana je sa planetarnom moći Venere koja je pored ljubavi i lepote vezana i za plodnost. Lada se predstvalja kao devojka duge zlatne kose u koju je katkad upleten venac od žitnog klasja, što simbolozuje njenu funkciju božanstva plodnosti čineći je tako aspektom Majke Vlažne Zemlje. Na njenim grudima katkad se nalazio i simbol Sunca, znak životodavne moći. Kao boginja plodnosti Lada ima svoje godišnje cikluse što pokazuje verovanje da ona boravi u boravištu  mrtvih sve do Prolećne ravnodnevnice. Ovaj svet mrtvih je Irij, a u njemu osim Lade boravi i Veles, rogati Bog stoke. U momentu kada Lada treba da izađe u svet i donese proleće Gerovit otvara vrata Irija puštajući boginju plodnosti da blagoslovi zemlju. Krajem leta, Lada se vraća u Irij. (Sličan mit postoji među Germanima, pa tako Freja provodi jedan deo godine u podzemlju među patuljcima, dok grčka Persefona za vreme zimskog perioda obitava u Hadu). Iako njena vladavina počinje 21-og marta, Lada je, pre svega, boginja leta. Ona sledi za Vesnom, slovenskom prolećnom boginjom. Međutim, obe ove boginje vezane su za plodnost pa je njihove funkcije ponekad teško razlučiti. Kao što vidimo, Ladina vladavina počinje već u proleće i traje onoliko koliko traje i doba plodnosti. Osim što je povezana sa Suncem, Lada je vezana i za kišu kao i za toplu letnju noć koja je idealno vreme za za poštovanje jedne boginje ljubavi.

Ladine životinje su petao, jelen, mrav i orao dok su njene biljke trešnja, maslačak, lipa i božur. Osim planete Venere Ladi odgovara i sazvežđe Bika o čemu je pisao Aleksandar Asov u Slovenskoj astrologiji. Ovde opet vidimo kako se njena funkcija boginje plodnosti, čije vladavina započinje u proleće, meša sa funkcijom Vesne. Po jednom mitu, Lada je udata za Svaroga koji  samo uz njenu pomoć može stvoriti svet. Po drugom, ona je družbenica Jarila što je ponovo povezuje sa Afroditom čiji je ljubavnik bio Mars. Rituali koji su vršeni u čast Lade najčešće su povezani sa sklapanjem brakova, odnosno, biranjem supružnika. Poznat je i obred ladarice koji se u Srbiji vrši pod imenom kraljice. Osnovne odlike ovog rituala opisao je Vuk Karadžić: Na dan  Svete Trojice okupi se grupa od desetak mladih devojaka od kojih je jedna obučena kao kraljica, druga kao kralj a treća kao barjaktar. Kraljica sedne na stolicu  dok oko nje igra kolo preostalih devojaka, a kralj i barjaktar igraju sami za sebe. Na ovaj način kraljice idu od kuće do kuće tražeći devojke za udaju. Još jedna odlika rituala koji se vrše u čast Lade je preskakanje vatre. Ovakav običaj postojao je u svim krajevima Evrope, a njegova svrha je bila omogućavanje plodnosti kao i zaštita ljudi i stoke od zlih sila.

Vesna Kakaševski









DEDA-EU

MORANA, Morena


Morana je bila slovenska boginja zime i smrti. Kao boginja zime ona nikad nije bila omiljena među starim Slovenima što se i može razumeti ako se uzme u obzir podneblje u kome su oni nekad živeli. Jer Morana je bila duga i hladna zima, zima koja je sa sobom mogla da donese smrt u obliku gladi i neizdržive hladnoće, koja je mogla da bude uzrok bolesti ili pomora stoke. Zbog toga se njen dolazak uvek sa strahom isčekivao a odlazak burno i radosno slavio. Njena sušta suprotnost je boginja Vesna koju je narod pozdravljao slavljem i klicanjem dok je istovremeno sa radošću ispraćao Moranu- zimu. Brojni rituali vezani su za ovakvo ispraćanje Morane. Najčešće se pravila lutka koje je predstavljala ovu boginju, koja bi potom bila ritualno uništavana. Lutku napravljenu od slame ili pruća narod bi tako tukao motkama, da bi je potom bacio u vodu ili eventualno spaljivao. U mesecu martu praktikovao se još jedan ritual vezan za Moranu.

To su bile takozvane mačkare koje je činila maskirana povorka ljudi  okupljenih sa ciljem da uplaše i oteraju Moranu.
     Da vidimo u kakvom je odnosu bila Morana sa ostalim slovenskim bogovima. Predanja koja govore o ovim odnosima inače su veoma diskutabilnog porekla i sumnjive autentičnosti, međutim, za ovu priliku posmatraćemo ih kao relevantne izvore o slovenskoj mitologiji, budući da daju dosta informacija o prirodi Morane. Po jednom od ovih predanja, bog Sunca Dažbog otišao je u podzemni svet Nav da traži svoju ženu Zlatu Maju, ali je u Navu sreo Moranu koja ga je zavela. Pošto joj je posle nekog vremena Dažbog dosadio i pošto  je našla drugog ljubavnika- Julu Crnoboga, Morana je rešila da otruje Dažboga. Njega spasava Živa nakon čega on spaljuje Moranu i proganja je natrag u Nav. Ova priča savršeno objašnjava proces kretanja Sunca tokom godine, jer Sunce, po verovanju svih paganskih naroda, zimi boravi u podzemnom svetu, odnosno slovenskom Navu. Njegova ljubavnica je tada sama zima koja mu ne dopušta da izađe iz podzemnog sveta dajući mu piće zaborava. Morana ipak ne može doveka produžiti svoju vladavinu jer se na kraju priče Dažbog oslobađa a ona sama biva uništena. Po jednom drugom mitu Morana je povezana sa bogom Vodenom sa kojim čini jedan htoničan božanski par. Voden, kao Moran, i Morana zajednički dave ljude u svojim mračnim vodama zbog čega su Sloveni pokušavali da ih odobrovolje i umilostive žrtvenim ponudama. Kao vodeno božanstvo Morana seMorana - Ana Milojković Omi javlja i kao Modruna, veštica koja po verovanju uralskih Slovena živi u barama. Ona se obično pojavljuje kao stara i ružna baba ali se onom koji ne pokaže strah pred njom pojavljuje kao mlada i lepa devojka. Reka Morava takođe nosi u sebi ime Morane a ovo je još jedan argument više u prilog teoriji da se Morana  može smatrati jednim vodenim božanstvom. Tim pre što je za Slovene voda skrivala u sebi mračne sile i bila povezana sa podzemnim svetom-  Navom.

Morana se opisuje kao tamnokosa žena zatrašujućeg izgleda a identičan opis vezan je za još jedno biće slične prirode- Kugu. Kuga najverovatnije predstavlja samo jedan aspekt Morane isto kao što to predstavlja i Mora- ženski demon koji noću napada ljude sedeći im na grudima i uzrokujući im košmarne snove. Veštice su takođe vezane za Moranu kao i ostala demonska bića, međutim, ne može se reći da je Morana potpuno negativno božanstvo. Nijedan paganski sistem zapravo nema božanstvo sa takvim odlikama  budući da je nerealna podela na savršeno dobro i potpuno zlo došla tek sa hrišćanstvom. U pojavi Morane jednostavnio vidimo kako su naši preci poštovali i ono što im nije donosilo dobro već ih je plašilo i užasavalo.

Vesna Kakaševski





CRNOBOG

Crnobog je, kao što mu samo ime kaže, crni bog Slovena- bog noći, haosa i zla. Sloveni su verovali da od ovog boga potiče sve što je zlo pa je Crnobog, od svih ostalih bogova, bio najmanje naklonjen čoveku. Najviše podataka o Crnobogu daje nam Helmold. U jednom od svojih spisa on tvrdi :"Sloveniimaju jedan čudnovat običaj. Na gozbama oni se svi obređuju jednim peharom, uz koji izgovaraju i neke reči, rekao bih, ne radi molitve, već radi proklinjanja u ime svojih bogova: dobra i zla; veruju, da sve što je dobro dolazi od dobroga boga, a zlo od rđavoga. I tako oni i zovu to božanstvo na svome jeziku Crnobog". Naši preci su, dakle, smatrali da je uloga jednog od njihovih bogova da izaziva nesreću a iz navedenog se vidi da su i oni sami koristili pomoć ovog božanstva za izazivanje nesreće (ritual proklinjanja). Nesreća je Slovenima mogla doći u raznim oblicima: kao zima, glad, beda bolest ili naprosto splet nesrećnih okolnosti, a za sve ovo bio je zadužen Crnobog. Polazeći od činjenice da zima i mrak izazivaju neprijatnosti u njihovim životima Sloveni su postulirali jedan entitet koji je bio vezan za ove pojave. Crnobog, Černobog ili Čert tako je postao zimsko božanstvo i bog mraka, strašno biće koje svet zavija u crno. Ipak, ne treba smetnuti s uma da su Sloveni delovanje Crnoboga smatrali nužnim i da je, zbog toga, Černobog bio poštovan kao i ostali bogovi. Nijedan od izvora o slovenskoj mitologiji ne smatra Čerta nižim božanstvom i, bez obzira na to što je proglašen uzrokom svih nesreća, on se smatra jednakim ostalim bogovima slovenskog panteona. Sve ovo znači sa su naši preci smatrali da i nesreće dolaze od njihovih bogova tj. da i zima, glad, smrt i bolesti imaju svoj božanski uzrok (bio on Čert ili Morana). A ono što dolazi od bogova svakako treba poštovati. Iz ovoga vidimo koliko se jedan paganski pogled na svet razlikuje od onog hrišćanskog, jer  hrišćanstvo zemljski život smešta u takozvanu doliku suza dok je za paganina život, bio on srećan ili nesrećan jedna božanska pojava.

Iako stara slovenska vera nije imala odlike dualizma, istraživači slovenske mitologiju su nasuprot Crnobogu postavili jedno božanstvo suprotnih karakteristika- Beloboga. Belobog je kao princip svetlosti i dobrote trebao da predstavlja suprotnost Crnobogu, odnosno onu silu koja uravnotežuje njegovo negativno delovanje. Da bi dokazali svoju tezu o postojanju dualizma u slovenskoj mitologiji oni su tvrdili da postoje mesta čija se imena mogu dovesti u vezu sa Belobogom. Neka od tih mesta su Belbuch u Pomeraniji, Belobozice u Češkoj kao i Bialobože i Bialobožnica u Poljskoj. Ipak, kako tvrdi Luj Leže, ime Beloboga ne nalazi se ni u jednom autentičnom spomeniku slovenske kulture. Neki slovenski mitovi, kao što je mit o kreaciji spominju Beloboga, međutim, ne možemo biti sigurni da ovaj mit potiče iz prethrišćanskog perioda. Pomenuti mit govori o tome kako su za stvaranje sveta bili zaduženi Crnobog i Belobog koji su, zajedničkim snagama, doveli ovu kreaciju do savršenstva. Iako su se tokom stvaranja sveta pomenuti  bogovi sukobljavali, upravo su njihove suprostavljene delatnosti uzrokovale da Univerzum bude ovakav kakav jeste. Postoji još jedno dualističko shvatanje koje proglašava Černoboga bogom tamne polovine godine, kome nasuprot stoji Belobog kao vladalac svetle polovine godine. Vladavina Beloboga počinjala je, po ovom shvatanju, od zimske kratkodnevnice dok je Čert počinjao da vlada prirodom od letnjeg solsticija. Sama zimska kratkodnevnica predstavljala je dan sukoba ove dve suprostavljene sile i na taj dan je Belobog odnosio pobedu. Ove verovanje moglo je imati porekla u autentičnoj slovenskoj veri budući da su svi ostali paganski narodi shvatali ovaj datum na sličan način.
Spomenuli smo već da u izvorima o staroj slovenskoj veri nema ni reči o rodbinskim vezama božanstava. Ipak, pisac Udarca ruskih Bogova, Vladimir Aleksejevič Istarhov navodi da je Crnobog imao svoju životnu saputnicu, kozu Sedunju sa kojom je dobio sina Vija. Iako Istarhov ne navodi mit koji govori o ovoj rodbinskoj vezi možemo zaključiti da se i ovde radi o nekoj legendi iz perioda posle prihvatanja hrišćanstva jer upravo je hrišćanstvo rogate životinje, posebno jarčeve, povezivalo sa zlim silama.

Kako god shvatali Černoboga, treba zapamtiti je da nijedan paganski sistem, pa ni onaj slovenski, ne sadrzi u sebi dualizam. Mnogoboštvo, kao osnovna odlika paganskih religija nikad u sebi ne može sadržavati učenje o  jednom jedinstvenom načelu ili pak,  učenje o dva takva načela. Zbog ove činjenice je, recimo, sistem Wicce, tipičan produkt novog doba jer ova vera operiše sa dva prinicipa- muskim i ženskim, odnosno, Bogom i Boginjom. Slovenski neopaganizmam takođe postulira samo jednog boga (nekad je to Rod a nekad Dažbog) koji predstavlja osnovno načelo Univerzuma. Takva vizije kosmosa nije postojala u doba autentične slovenske vere kao ni podela na dobro i zlo božanstvo. Ovakva podela mogla je doći samo pod uticajem hrišćanstva, u okviru kojeg postiji dualizam dobra i zla, čiji su nosioci, na višem nivou Bog i Satana a na nižem -anđeli i demoni

Vesna Kakaševski





DEDA-EU

LELA (Ljelje, Poljelja)

  Lela se kao božanstvo ne spominje u ruskim izvorima o staroj slovenskoj religiji kao ni u onim izvorima koji govore o religiji polapsko-baltičkih i uopšte, zapadnih Slovena. Međutim, srpske lirske pesme pune su priziva Lele, dok se u srpskim epskim pesmama takođe javlja ova ličnost, doduše, skrivena pod imenom Jelene ili Jelice. Zbog toga sasvim legitimno možemo zaključiti da se Lela kao boginja mogla poštovati na teritoriji Srbije ali i šire.
     Sudeći po fukcijama koje se pripisuju ovoj boginji, Lelu možemo smatrati veoma starim božanstvom. Ona u religiji Južnih Slovena igra ulogu Šumske majke čije je obožavanje vezano za period matrijarhata. Lela je najsličnija grčkoj Artemidi budući da je vezana za divlju žensku seksualnost i period u kome žena još uvek nije bila potčinjena. Ona je bila boginja šuma, koja se brinula o šumskim stvorenjma kao i ljudima koji u šumi traže sklonište. Aleksandra Bajić smatra da je Lela bila zaštitnica žena koju i dan –-danas prizivaju Srpkinje i Vlahinje u nevolji. Iz svega ovoga vidimo da je Lela najsličnija Devani zbog njene divlje ženstvenosti, međutim, Devana i Lela se razlikuju po mnogo čemu. Devana je, pre svega, božanstvo jakih lunarnih karakteristika dok je je Lela predstavljena kao boginja leta i Sunčeva nevesta. Na ovaj način, Lela predstavlja onaj aspekt žene koji se polako pokorava muškarcu i koja se predaje samo onome koji je jednako božanstven kao ona sama. Njen par je lično Sunce, čija je Lela večna nevesta, nazvana u lirskim pesmama i Sunčevom sestricom. Kroz mitove o Leli možemo pratiti na koji je način vrhovno žensko božanstvo svrgnuto sa trona da bi podelilo božanske funkcije sa svojim muškim parnjakom. Boginja matrijarhata sve više je gubila svoju moć da bi na kraju potpuno izgubila svoj božanski status u hrišćanstvu, u kome nema ni reči o ženskom božanstvu.

Šta nam srpske lirske pesme govore o Leli? Ona se predstavlja kao ćerka Lade, boginje ljubavi, dok se na nekim mestima i identifikuje sa ovom boginjom: " Lejlo, Ljejlo/ Oj Poljeljo, Ljeljo/ Liljano Lado" *. Njenim ocem smatra se Ljelj dok joj je brat Poljelj. o čemu govore sledeći stihovi: "..divna kola tog Ladina/ i Ladina i Ljeljova/ i Poljelja sina njinog/ i Poljelje šćerce njine".** U pesmama ovog tipa često se pojavljuje i usklik "le", koji se smatra skraćenim oblikom Lelinog imena. Usklik "le" je u srpskim i makedonskim pesmama vezan za izražavane tuge i bola, zbog čega se tugovanje u južnoslovenskim jezicima naziva lelekom. Evo i jednog primera leleka: u makedonskoj pesmi "Zajdi Zajdi" mladi čovek se žali šumi zbog svoje ljudske prolaznosti  obraćajući joj se sa "goro, le, sestro",  izražavajući tako svoju tugu. Usklik "le" koji se na ovaj način povezuje sa šumom govori u prilog teoriji da je Lela zaista šumska boginja. Lela se u lirskim pesmama javlja i u skrivenom obliku- kao divlja šumska devojka koju prose mnogi ali je ne može imati nijedan. Kada ovu šumsku devojku odvode prosci turskog cara, nebo izražava svoj bes šaljući munje i gromove na njih. Kazna ih stiže jer su se usudili da otimaju sestru samog Sunca, mesečevu rođaku i šumsku vladarku. Epske pesme spominju devojku Jelicu koja je najčešće družbenica heroja iza kojih se kriju solarna božanstva. Takav je, recimo, vojvoda Prijezda koji sa svojom ženom Jelicom skače u bezdan da ne bi pao u ruke Turcima. Vojvodu Prijezdu i njegovog brata Pojezdu Natko Nodilo smatra slovenskom verzijom Asvina, hinduističkih heroja koji se smatraju potomcima Sunca.  Jelica koja se spominje u ovoj epskoj pesmi ("Smrt vojvode Prijezde") je kao i mnoge druge Jelice, po Aleksandri Bajić, niko dru do Lela, moćna šumska boginja i Sunčeva nevesta.

Vesna Kakaševski
izvor:Svevlad





MAJKA VLAŽNA ZEMLJA (Mati Syra Zemia)

Mati Syra Zemia, slovenska boginja majka, verovatno je jedno od najstarijih i najvažnijih božanstava. Njeno ime znači Majka vlažna zemlja, opisujući tako ovu boginju kao večno plodnu, životodavnu i reproduktivnu silu. Poštovanje boginje majke potiče iz perioda matrijahata, uređenja koji se u nekim oblicima održalo kod Slovena čak do desetog veka. Zapisi  koji govore od dobu kneginje Olge (druga polovina 10. veka) spominju da su žene tog doba imale skoro ista prava kao i muškarci. Sama Olga posedovala je svoje imanje kojim je upravljala pre nego se udala za kneza Igora, čiji je presto nasledila. Izvori tvrde da se sve do 988. godine u Rusiji poštovala boginja majka uz niz prirodnih božanstava i duhova predaka. Ovde vidimo da su neki oblici matrijahata postojali sve dok knez Vladimir nije prihvatio hrišćanstvo 988. godine srušivši pritom mnogobožačke idole postavljene na brdu iznad Kijeva. Što se tiče prava žena kod nas, situacija je bila vrlo slična.

Vladislav Ribnikar je smatrao da su slovenske žene izgubile svoja prava tek kada kada su Srbi prihvatili vizantijske običaje i zakone. Iako nisu svi istraživači smatrali da su slovenske žene imale ista prava kao i muškarci (Marija Gimbutas), opšte je mišljenje da su Sloveni živeli u nekoj vrsti matrijahata. Ovu činjenicu iskoristila je spisateljica Marija Semjonova, pa je u svojim knjigama o Vukodavu opisivala slovensko društvo kao ono u kome se žene poštovala kao svetinja. Još jedna činjenica govori u prilog velike starosti kulta boginje majke. Ona se nikad nije predstavljala kao božanstvo u ljudskom obliku, već se poštovala kao sama božanska Zemlja. Kao što znamo, ovakvo shvatanje vezano je najstariju religiju – animizam, prema kome se sve stvari koje okružiju čoveka produhovljenje i božanske.
     Mati vlažna zemlja samo je jedno od imena boginje majke. U Poljskoj je ona bila poznata kao Matka Ziemia, a u Litvaniji kao Zemyna, odnosno Zemlja sama. U Velesovoj knjizi spominje se krava Zemun, nebeska krava, koja je povezana sa sazvežđem Bika (grad Zemun verovatno je dobio ime po ovoj boginji majci). Krava je kao životinja svakako povezana sa jednom boginjom plodnosti, budući da se svaka Majka boginja predstavljala kao mnogogruda. Sloveni su uvek imali poseban odnos prema boginji majci, sasvim drugačiji odnos od onog koji su imali prema ostalim bogovima. Ovaj odnos bio je mešavina ljubavi i poštovanja, kao i osećaja neobične bliskosti. Majka zemlja bila je jedino božanstvo kome su se Sloveni direktno obraćali, bez posredovanja i korišćenja usluga sveštenika. Ona je imala ulogu proročista kome su se Sloveni obraćali za savet, ali i ulogu božanskog svedoka i sudije. Pri sukobima oko privatnog vlasništva seljaci su joj se obraćali sa molbom da im bude svedok i u nju su se zaklinjali. Kada je bilo potrebno da se brak potvrdi, seljaci su gutali grumen zemlje ili ga pak stavljali na glavu. Njena pomoć korišćena je i pri zaštiti stoke  od bolesti. U tu svrhu Sloveni bi izorali brazdu oko stoke oslobađajući na taj način protektivnu moć zemlje.

Budući da je Mati vlažna zemlja bila jedno od najpoštovanijih božanstava, nije ni čudo što se verovanje u ovu boginju održalo među Slovenima i posle prihvatanja hrišćanstva. U Rusiji je posle 988. godine vladao period takozvanog dvoverja, pa su se paganski bogovi poštovali istovermeno sa Hristom i hrišćanskim svecima. Funkcije boginje majke prenete su na Bogorodicu, a iz tog perioda potiče i jedan mit koji  spominje boginju majku u nešto izmenjenoj ulozi. Naime, ovaj mit koji govori o stvaranu univerzma od strane Roda i Lade spominje i stvaranje tri sveta: Java, Nava i Prava. Jav je bi svet vezan za Majku vlažnu zemlju i predstavljao je sve ono što možemo spoznati čulima, pojavni svet. Izvori na internetu opisuju događaj koji se održao u jednom slovenskom selu (ne navodi se u kom) u kome je zavladala kolera. Žene iz sela su se jedne noći okupile i koristeći rala  počele da izoravaju zemlju ne bi li pobudile moći boginje majke i prizvale je u pomoć. Pri tom su se trudile da deluju što strašnije pa su sa sobom nosile lobanje i različita oruđa. Cilj im je bio da isteraju koleru iz sela koristeći moć Majke vlažne zemlje, istovremeno budeći u sebi jednu prastaru snagu koja je stotinama godina dremala u njihovim bićima. Device iz sela raspuštale su kosu dok su starice pokrivale glavu belom tkaninom. Cela povorka pravila je strahovitu buku nameravajući da uplaši zle sile, a svaki muškarac koji je imao tu nesreću da preseče put povorci žena nastradao bi od njihovog oruđa. Ne bi bilo ništa čudno da se ovakav ritual održao u doba matrijahata, kada je žena imala glavnu ulogu u društvu i kada se  verovalo da je ona ljudski oblik boginje zemlje. Međutim, ovaj događaj se odigrao na početku dvadesetog veka. Ovo pokazuje da se kult Majke vlažne zemlje održao do današnjih dana u skoro neizmenjenom obliku, zbog čega možemo zaključiti da je ova boginja bila među najznačajnijim božanstvima slovenskog panteona.

Vesna Kakaševski


DEVANA


Devana je bila slovenska boginja čije su funkcije najsličnije grčkoj Afroditi i rimskoj Dijani. S obzirom na to da su imena Devane i Dijane veoma slična smatra se da su Sloveni ovo božanstvo primili od Rimljana. Njeno dugo ime Dziewona, odnosno Dzevana kako su je zvali Poljaci, još više podseća na ime rimske boginje lova što je jedan argument više u prilog teoriji da Devana nije izvorno slovensko božanstvo. Međutim, Devana je ime čije je poreklo izvorno arijevsko zbog čega postoji mogućnost da su Devana i Dijana zaprvo samo dve različite varijante jednog istog imena. Kojeg? Stari Arijevci verovali su u Devase, koji su bili sinovi Dajusa, oca nebe, dakle, sami bogovi. Iz sanskritskog termina deva proizašle su reči deus i teos koje takođe označavaju Boga. Imena mnogih bogova imaju svoje poreklo u ovom terminu: Dionis, Zevs, Diona, Dana (keltska vrhovna boginja)  i naravno, Dijana i Devana. Tako bi Dijana i Devana označavale onu prvobitnu, vrhovnu  boginju koja je kasnije izgubila svoju vrhovnu moć i postala jedna od bogova. Verovanje u prvobitnu boginju sličnu Devani postojalo je odvajkada na ovim prostorima. Stanovnici Balkana klanjali su se Šumskoj majci, gospodarici šuma i šumskih bića. Upravo su Dijana i Devana šumske boginje, zaštitnice divljih životinja i boginje lova. Ako posmatramo Devanu kao aspekt Vrhovne boginje pagana koja se kroz tri faze meseca i tri faze u životu žene pojavljuje kao Devica, Majka i Starica, videćemo da Devani svakako pripada prvi aspekt, aspekt Device.

Samo ime Devane sadrži u sebi ovu odliku jer ona je deva, devica ili mlada devojka. Boginja šume svakako označava ženu koja u sebi još ima nešto divlje i neobuzdano, budući da se još uvek nije predala muškarcu. Ovakva podela Trimorfne boginje svakako ne postoji kod Slovena, bar ne u izvornom obliku ali će nam biti lakše ako slovenski sistem upotpunimo keltskim i povučem neke paralele između ove dve vrste paganizma. U slučaju da vas interesuju detalji o slovenskoj vrhovnoj Boginji i njenom mogućem trostrukom aspektu preporučujem vam knjigu Aleksandre Bajić Velika Boginja Slovena.
     Šta još možemo reći o Devani? Njena sveta životinja bila je kobila a ona sama  se smatra boginjom- kobilom. Na planini Devici koja je očigledno povezana sa Devanom nađen je kamen na kome se nalazi slika kobile. Aleksandra Bajić smatra da se u srpskim epskim pesmama Devana pojavljuje kao majka Miloša Obilića za čije prezime- Obilić znamo da potiče od prezimena Kobilić. Sam Miloš bi onda predstavljao Jarila, odnosno Devaninog sina koga je dobila sa Velesom.

Kakav je bio brak Devane i Velesa? U početku se Boginja protivila ovom braku, međutim, Veles je našao način da je odobrovolji. Pretvorio se u cvet bosiljka i tako umirio  pomalo divlju Devanu. Kao supruga Velesa, Devana se u ruskim bajkama pojavljuje kao Vasilisa, prelepa mudra devojka koja svome mužu pomaže da savlada brojne izazove. Osim što je Devana pretežno šumska Boginja ona je vezana i za reke i jezera. Njeno drvo je leska ali i vrba. Praznik vrbopuc posvećen je ovoj Boginja a on se slavi u rano proleće. Inače, Spasoje Vasiljev smatra Devanu upravo boginjom proleća zbog čega je možemo smatrati sličnom, ako ne identičnom Vesni.



Vesna Kakaševski






DEDA-EU

BELOBOG (Belbog, Belun)

Božanstvo oko čijeg se istorijskog postojanja i danas vode mnoge rasprave. Belobog, odnosno Beli bog zamišljen je kao pandan Crnobogu i kao takav on predstavlja jedno svetlo božanstvo dobra koje je sušta suprotnost božanstvu zla. Ono što će svaki poznavalac paganskih religija odmah pomisliti jeste: otkud u paganizmu takva podela na crno i belo, dobro i zlo? Pitanje je sasvim na mestu. Ovakva podela dolazi tek sa prihvatanjem hrišćanstva, zbog čega se smatra da je Belobog, u suštini, proizvod judeo-hrišćanske vere, koju je narod pomešao sa svojom starom religijom. Spasoje Vasiljev smatra da je Belobog iskonstruisan da bi predstavljao suprotnost Crnobogu, a tog su mišljenja i mnogi drugi. S druge strane, Belobog nije toliko prisutan u mitologiji Južnih Slovena, već se on češće spominje među Zapadnim i Baltičkim Slovenima. Ova činjenica može objasniti zašto se Belobog nama čini toliko stranim. Ali, da li je u pitanju samo uticaj hrišćanstva ili pojavu Beloboga moramo tražiti u nekom mnogo ranijem dobu? Prema teoriji Petera Kotke Sloveni su Beloboga prihvatili u periodu kada su živeli u susedstvu sa Persijancima (od osmog do drugog veka pre nove ere ). Kao što znamo, persijska vera je po prirodi bila dualistička pa su persijskim univerzumom vladale dve suprotstavljene sile - Ormuzd i Ahriman. Slovenski Belobog bi tako odgovarao Ormuzdu, no on kod Slovena nikad nije zauzimao tako visoko mesto. Kotka je, štaviše, izložio jedan slovenski mit u kome su upravo ovakve dve suprotstavljene sile zaslužne za stvaranje slovenskog sveta, a te sile su, naravno,  Belobog i Černobog. Obe ove sile bile su nužne za stvaranje univerzuma, što je svakako princip koji je mogao biti preuzet od Persijanaca. Ovaj mit ipak ne treba uzeti zdravo za gotovo budući da postoji jedan sasvim drugačiji mit o stvaranju univerzuma,  a ovaj mit govori o bogu Rodu koji je kosmos stvorio iz ogromnog jajeta.

Kako god se uzme, ostaje utisak da je Belobog pre neki apstraktni princip nego tipično antropomorfno božanstvo, što se može zapaziti u načinu na koji su ga Sloveni predstavljali. Pa kako se onda predstavljalo ovo božanstvo? Sloveni su Beloboga zamišljali kao straca duge sede brade, obučenog isključivo u belo. On bi se kao takav pojavljivao samo danju, čineći pritom dobra dela i donoseći ljudima uspeh i sreću. Mnogim seljacima Belobog je pomogao da završe težak posao na njivi i mnoge je zalutale putnike izveo iz guste šume. Opšti utisak beline, svetlosti i pozitivnosti činio je od njega apstraktno božanstvo, potpuno različito od ostalih bogova. Zbog toga je on pre sam princip svetlosti i  dobrote zavijen u formu antropomofnog božanstva, nego bog kome bi se inače klanjali pagani.

Svetilište starih Slovena

Bilo da se radi o apstraktnom principu ili pak manifestaciji vrhovnog boga (Ormuzd ili hrišćanski Jahve), pojavu Beloboga u slovenskoj mitologiji svakako ne treba ignorisati. Određene podatke o njegovom poimanju kod Slovena otkriva  analiza imena ovog božanstva. Belobogovo ime dosta podseća na imena bogova ostalih panteona: Baldura, Belunosa, Baala i sl. Sva ova božanstva su takođe svetle i solarne prirode  budući da se u njihovim imenima nalazi isti koren reči (bal označava nešto svetlo i sjajno). Upravo je pojava Baldura u nordijskoj mitologiji paralelna pojavi Beloboga u slovenskoj  -  i jedno i drugo božanstvo deluju pomalo kao strana tela u svojim sistemima, odudarajući na svaki mogući način od ostalih bogova i čineći svoju pojavu krajnje misterioznom. Za Baldura ja važilo isto što i za Beloboga, on se smatrao hrišćanskom tvorevinom, zbog čega je čak i nazvan Hvit Krist, odnosno Beli Hrist. Što se tiče Srba, ime Beloboga je i danas ostalo u narodu koji ga koristi da označi božanstvo samo, što se vidi u izreci ,,pojeo je belog boga", koja se koristi da se kaže da je neko mnogo jeo, tj. da je pojeo sve što ima da se pojede.

Vesna Kakaševski


INDRA

Indra se smatra jednim od najstarijih vedskih bogova. Poštovali su ga stari Indusi ali i Kmeri, narod koji je nastanjivao teritoriju današnje Kambodže, Laosa, Tajlanda i Burme. Ovaj bog je, pre svega, bio gromovnik ali i strašno ratničko božanstvo, dok je u mitologiji Kmera Indra predstavljen kao otac bogova, sam vrhovni bog. Smatran je veoma pravednim bogom koji nagrađuje dobre i kažnjava zle. Kao sin neba i zemlja Indra predstavlja spoj dva vrhovna principa koja objedinjuje u svojoj fukciji boga-gromovnika. On daje svetlost i kišu donoseći plodnost  i berićet zbog čega mu se vernici mole i prinose žrtve. Što se tiče Indrinog ratničkog aspekta on se, pre svega ogleda u činjenici da je Indra pravedno božanstvo koje se bori protiv principa zla oličenog u zmiji Vritri. Njegove boje su zlatna i crvena a ova poslednja je, kao što znamo, boja vezana za sve bogove koji su po prirodi ratnici. Upravo je Indra bio to božanstvo koje je povelo bogove Deve u rat protiv Asura, još jednog božanskog naroda. Indru vezuju za somu, božansko piće koje su pili stari Arijevci a takođe i za svetu planinu Meru čiji je on božanski čuvar.
    Kava je Indrina uloga u novoj slovenskoj mitologiji koja ima odlike stare vedske religije? U Velesovoj knjizi, koju je za javnost objavio Jurij Miroljubov Indra se takođe smatra ratničkim božanstva zbog čega se naziva "bogom mača". Rame uz rame sa Perunom on se bori protiv neprijatelja Slovena što se može zaključiti iz rečenice: "Indra sa Perunom baca neprijatelje pod zemlju i sinove Ora (Arijevce) vodi u pobedu" (Velesova knjiga, daščica označena kao F-21). Aleksandar Asov naziva Indru Dijevičem, što je ime koje on pripisuje svim božanstvima kojia su na neki način vezana za Dajusa Pitara, arijevskog Boga oca. Dijeviči su božanstva koja ponekad potpadaju pod vlast principa Tame i koja najčešće imaju lunarne karakteristike (ovim božanstvima u hinduizmu odgovaraju Deve). Njima nasuprot stoje Vijeviči, koji kod Asova označavaju božanstva sa izrazito solarnim karakteristikama. Indra je postao i deo novostvorene slovenske astrologije koju je ustanovio upravo Asov. Ovde je Indra predstavljen kao vladalac jednog zodijačkog sazvežđa, naime, sazvežđa Jarca. Zašto baš sazvežđe Jarca Asov povezuje sa Indrom? Kao što znamo, po vedskom učenju Indra živi u nebeskoj sferi koja se nalazi ispod sfere u kojoj obitava Varuna, odnosno, nebeski Uran. Iz toga bi mogli da zaključimo da je Indra vladalac sfere Satrurna no Asov, iz nepoznatih razloga, Saturna identifikuje sa Rodom. Moguće je i da je Asov povezao Indru sa zasvežđem Jarca iz sledećih razloga: naime, u ruskom folkoru postoji jedno biće koje nalikuje na jarca a to je Jednorog Indrik. Kakvi god da su razlozi naveli Asova na zaključak da je Indra vezan za zodijačko polje Jarca činjenica je da je Indrino mesto u slovenskoj astrologiji određeno na ovaj način. Asov je ustanovio i jedan specifičan način računanja vremena po kome je vreme podeljeno a 12 različitih ciklusa od kojih svaki traje po dve hiljade godina. Era Jarca, koja je po Asaovu obuhvatala period od 25-og do 23-eg milenijuma pre nove ere period je vladavine Indre što Asov dokazuje na sledeći način: vedski mit koji opisuje kako je Indra svojim buzdovanom razbio sveti kamen zapravo opisuje pad komete koji se desio upravo u preiodu vladavine Jarca. Teorija o zodijačkim cilusima odnosno zodijačkim erama nije, naravno, invencija Aleksandra Asova budući da su se ovim problemo bavili i drugi astrolozi , između ostalih i okultista Alister Krouli.
     Što se tiče etimologije, u slovenskim jezicima možemo naći imena koja dosta nalikuju na ime ovog vedskog božanstva. Tako kod Čeha, Slovaka i Ukrajinaca postoji Indra kao lično ime dok u Slovenji postije toponimi Idrija, Idrijsko i Idrica (odličan članak o prisustvu imena vedkih bogova u slovenskim jezicima nalazi se u zborniku Sunce- starešina slovenskog naroda. Autor pomenutog članka je slovenski naučnik Matijaž Anžur a sam zbornik izdao je ekološko-etnološki centar "Sfera".)
Indra se smatra jednim od najstarijih vedskih bogova. Poštovali su ga stari Indusi ali i Kmeri, narod koji je nastanjivao teritoriju današnje Kambodže, Laosa, Tajlanda i Burme. Ovaj bog je, pre svega, bio gromovnik ali i strašno ratničko božanstvo, dok je u mitologiji Kmera Indra predstavljen kao otac bogova, sam vrhovni bog. Smatran je veoma pravednim bogom koji nagrađuje dobre i kažnjava zle. Kao sin neba i zemlja Indra predstavlja spoj dva vrhovna principa koja objedinjuje u svojoj fukciji boga-gromovnika. On daje svetlost i kišu donoseći plodnost  i berićet zbog čega mu se vernici mole i prinose žrtve. Što se tiče Indrinog ratničkog aspekta on se, pre svega ogleda u činjenici da je Indra pravedno božanstvo koje se bori protiv principa zla oličenog u zmiji Vritri. Njegove boje su zlatna i crvena a ova poslednja je, kao što znamo, boja vezana za sve bogove koji su po prirodi ratnici. Upravo je Indra bio to božanstvo koje je povelo bogove Deve u rat protiv Asura, još jednog božanskog naroda. Indru vezuju za somu, božansko piće koje su pili stari Arijevci a takođe i za svetu planinu Meru čiji je on božanski čuvar.
    Kava je Indrina uloga u novoj slovenskoj mitologiji koja ima odlike stare vedske religije? U Velesovoj knjizi, koju je za javnost objavio Jurij Miroljubov Indra se takođe smatra ratničkim božanstva zbog čega se naziva "bogom mača". Rame uz rame sa Perunom on se bori protiv neprijatelja Slovena što se može zaključiti iz rečenice: "Indra sa Perunom baca neprijatelje pod zemlju i sinove Ora (Arijevce) vodi u pobedu" (Velesova knjiga, daščica označena kao F-21). Aleksandar Asov naziva Indru Dijevičem, što je ime koje on pripisuje svim božanstvima kojia su na neki način vezana za Dajusa Pitara, arijevskog Boga oca. Dijeviči su božanstva koja ponekad potpadaju pod vlast principa Tame i koja najčešće imaju lunarne karakteristike (ovim božanstvima u hinduizmu odgovaraju Deve). Njima nasuprot stoje Vijeviči, koji kod Asova označavaju božanstva sa izrazito solarnim karakteristikama. Indra je postao i deo novostvorene slovenske astrologije koju je ustanovio upravo Asov. Ovde je Indra predstavljen kao vladalac jednog zodijačkog sazvežđa, naime, sazvežđa Jarca. Zašto baš sazvežđe Jarca Asov povezuje sa Indrom? Kao što znamo, po vedskom učenju Indra živi u nebeskoj sferi koja se nalazi ispod sfere u kojoj obitava Varuna, odnosno, nebeski Uran. Iz toga bi mogli da zaključimo da je Indra vladalac sfere Satrurna no Asov, iz nepoznatih razloga, Saturna identifikuje sa Rodom. Moguće je i da je Asov povezao Indru sa zasvežđem Jarca iz sledećih razloga: naime, u ruskom folkoru postoji jedno biće koje nalikuje na jarca a to je Jednorog Indrik. Kakvi god da su razlozi naveli Asova na zaključak da je Indra vezan za zodijačko polje Jarca činjenica je da je Indrino mesto u slovenskoj astrologiji određeno na ovaj način. Asov je ustanovio i jedan specifičan način računanja vremena po kome je vreme podeljeno a 12 različitih ciklusa od kojih svaki traje po dve hiljade godina. Era Jarca, koja je po Asaovu obuhvatala period od 25-og do 23-eg milenijuma pre nove ere period je vladavine Indre što Asov dokazuje na sledeći način: vedski mit koji opisuje kako je Indra svojim buzdovanom razbio sveti kamen zapravo opisuje pad komete koji se desio upravo u preiodu vladavine Jarca. Teorija o zodijačkim cilusima odnosno zodijačkim erama nije, naravno, invencija Aleksandra Asova budući da su se ovim problemo bavili i drugi astrolozi , između ostalih i okultista Alister Krouli.
     Što se tiče etimologije, u slovenskim jezicima možemo naći imena koja dosta nalikuju na ime ovog vedskog božanstva. Tako kod Čeha, Slovaka i Ukrajinaca postoji Indra kao lično ime dok u Slovenji postije toponimi Idrija, Idrijsko i Idrica (odličan članak o prisustvu imena vedkih bogova u slovenskim jezicima nalazi se u zborniku Sunce- starešina slovenskog naroda. Autor pomenutog članka je slovenski naučnik Matijaž Anžur a sam zbornik izdao je ekološko-etnološki centar "Sfera".)



Vesna Kakaševski


KOLEDO

Koledo je biće koje se može posmatrati na dva načina. Kao zimski duh i kao božanstvo. Praznici u čast Koleda su se organizovali tokom zime, a najveći praznik je bio Koljada, koji je bio na dan zimskog solsticija. Običaji ovog praznika zadržani su i u hrišćanstvu, a ima autora koji smatraju da je hrišćanstvo preuzelo ovaj praznik i slavi ga kao Božić. U Bugarskoj se Božić i dalje naziva Koleda. Takođe se čestita vesela Koleda ili čestita Koleda.
     Koledo je blizanac sa Ovsenjom. Njihova majka je Zlatogorka Maja a otac Dažbog. Ovsenj je rođen pre Koleda, pa je uprega konje u nebeske kočije praveći put svom bratu Koledu. Koledo predstavlja silazak boga Krišne ili Krišnjia na zemlju. Ovsenj se pojavljuje leti a Koledo zimi.U vreme zimskog solsticijuma Ovsenj ispraća staru godinu, a Koledo dočekuje novu godinu, odnosno novo Sunce.
    Koledo je dao ljudima znanja o vasioni i nebeskim telima. Dao im je knjigu o zvezdama koja su Sloveni zvali ,,Zvezdana knjiga Koleda''. Ovde se dolazi do druge sličnosti Koleda i Krišne. Krišna donosi ljudima znanje u vidu knjiga – Veda, a Koledo takođe donosi znanje ljudima. Naime po vedizmu se može smatrati da je koledo jedno od otelotvorenja Krišne, odnosno Krišnji, kako se ovo božanstvo javlja kod Slovena. Koledo je napravio i kalendar za ljude, koji su Sloveni zvali ,,Dar Koleda'' i otkrio je ljudima nauku o Velikom Kolu (Mlečni put verovatno). Po legendi poslednji silazak Koleda na zemlju se može predpostaviti da je bio oko 6530. godine pre nove ere. Od tad se ovo znanje prenosilo s kolena na koleno. Grci su govorili da su sveto zvezdano znanje dobili od Hiperborejaca sa severa. Hiperborejci su bili narod u grčkim mitovima, koji je živeo na dalekom severu. Hiperborejci nisu znali za ratove i živeli su u izboilju. Poštovali su Sunce i sunčana božanstva. Navodno u njihovoj zemlji Sunce nikada nije zalazilo. Po tome što su poštovali sunce i živeli na severu u odnosu na Grke moglo bi se zaključiti da se radi o Slovenima. A o dobu kad su Sloveni živeli u izoblju i nisu znali za ratove svedoči i Velesova knjiga. Tako da se može postaviti teorija da su grci dobili svoja astronomska i astrološka znanja upravo od Slovena. A Sloveni su ovo znanje dobili od Koleda.
Koledovo ime se pominje u mnogim zdravicama. Postoje takozvane koledarske pesme ili koledi. Ove lirsko obredne pesme se uglavnom izvode tokom božićnih praznika i zadržale su se u mnogim krajevima do danas. Po običajima Ovsanj je puštao ispraćajući staro Sunce mrtve, pa su se muškarci preoblačili u razna ruha i išli po selima pevajući i praveći buku. U koledare su išli isključivo muškarci. Njih je koledarskim pesmama učio mešter. Koledari su išli selom i pevali celju jednu noć, sve do drugog dana posle podne. Koledara je uvek bilo dvanaest, ali su se delili na dve čete po šest momaka. Svaka četa je imala kolovođu, koji je nosio fenjer okićen ruzmarinom. Zatim su bila tri pevača i jedan blagajnik. Unajmljivali su torbonošu koji je samo nosio darove, kojima bi ih darivali domaćini. Uglavno su se davali darovi u hrani i piću.
Primer jedne koledarske pesme:

"U našega, koledo!
Domaćina, koledo!
Našlo se je čedo, koledo!
Mlado čedo, koledo!
Muška glava, koledo!
Na glavi mu, koledo!
Kuna – kapa, koledo!''

Koledovanje

Koledari su išli po sokacima i kucali na vrata kuća u kojima je gorela sveća u pendžeri. Pevali su pesme koje su bile namenjene svim ukućanima. Pevalo se mladoženji, domaćinu, mladoj, bebama, deci. Sve koledarske pesme su imale svoju namenu. Koledo je u njima pominjan kao zaštitinik i dozivan da podari sreću, snagu, ljubav. On je ovde postajao zaštitnik porodice i pojedinaca. Kasnije je u nekim pesmama zamenjen hrišćanskim bogom. Što se može smatrati i normalnim kako je Koledo zapravo vedsko božanstvo, odnosno jedan oblik božanstva koje je jedno.

Nikola Milošević






DEDA-EU

KRIŠNJI

Bog Krišnji je još jedno božanstvo preuzeto iz vedskog religijskog sistema koje je svoje mesto našlo u mitologiji slovenskog vedizma. Iako se ime ovog božanstva pojavljuje u ruskom jeziku ne postoje dokazi o tome da je Krišnji bio poštovan od strane paganskih Slovena. Zbog toga ćemo jedan deo analize funkcija ovog božanstva posvetiti razmatranju osobina indijskog boga Krišne čiji je korelat slovenski Krišnji.

     Krišna je, po legendi nastao tako što je bog Višnu iščupao dve vlati iz svoje kose. Iz vlati crne boje nastao je Krišna (čije ima znači "tamni") a iz bele vlati njegov brat- Balarama. Dolazak Krišne iščekivao se i pre njegovog rođenja jer je staro proročanstvo najavljivalo dolazak heroja koji će spasti narod od tiranije zlog kralja Kamse. Još kao dečak, Krišna je pokazivao svoju božansku prirodu čupajući drveće iz korenja a jednom prilikom je čak podigao i svetu planinu Govardanu uvis! Mladi Krišna bio je i veliki zavodnik a njegova najveća ljubav bila je pastirica Rada. Preobučen u vozara bojnih kola Krišna je predao knjigu Bagavad Gitu junaku Arđuni, heroju koga spominje i Velesova knjiga. Hindusi, inače, Krišnu smatraju jednim od deset avatara Višnua, odnosno, jednom od deset zemaljskih manifestacija ovog boga. Po tom shvatanju, Krišna je zapravo identičan sa Višnuom, međutim, njegova pojava vezana je za određeno doba u kome se ovo božanstvo pojavljuje. Poslednjim avatarem Višnua smatra se Kalki avatar, entitet koji će, po proračanstvu, očistiti svet od svih zala.
Krišnji kao slovenska verzija Krišne igra sličnu ulogu u slovensko-vedskoj mitologiji. On je takođe avatar tj. manifestacija jednog jedinog boga- Svevišnjeg. Ovom prilikom treba spomenuti da slovenski vedizam ima neke karakteristike monoteizma po čemu se razlikuje od paganske religije starih Slovena. Bogovi slovenskog vedizma tako postaju samo manifestacije vrhovnog boga a ista stvar stoji i sa slovenskim boginjama. Primera radi navešćemo Koleda koji je takođe Svevišnji koji se pojavljuje u jednom od svojih oblika u određenom vremenskom periodu. On se manifestuje da bi ljudima preneo znanje u prirodi Univerzuma dajući ljudima "Zlatnu knjigu Koleda", knjigu u kojoj su sadržana sva astrološka znanja drevnih Arijevaca. I Zlata Maja ima svoju manifestaciju, odnosno, avatara, a to je Maja Zlatogorka. Rod je takođe avatar koji, kao jedna od manifestacija vrhovnog boga, ima funkciju praRODitelja.

Gamajun

Kako je Krišnji u slovenskom vedizmu opisan kao jedna varijanta Krišne mnoge osobine ovog vedskog božanstva preneta su na njegovog slovenskog parnjaka. Krišnji je takođe nosilac vedskog znanja pa i on, kao Krišna,  prenosi ljudima mudrost bogova. Dok je Krišna ljudima preneo znanje u obliku svete knjiga Bagavad Gite Krišnji božansku mudrost prenosi ljudima u obliku svetog pića-surice. Surica nije shvaćena samo kao pojava u materijalnom svetu već se u slovenskom vedizmu smatra i nečim duhovnim. U njoj, je, naime , sadržana sama klica slovenske duhovnosti kao i određena vrsta duhovne energije koja Slovenima omogućava da izdrža sve nedaće koje ih čekaju na njihovom životnom putu. Kao što smo već spomenuli u tekstu o slovenskom vedizmu, surica je jedna vrsta solarne energije koja ima svoj materijalni, ali i duhovni aspekt. Što se tiče ličnosti koje se spominju u legendama o Krišni (Rada i Arđuna) one su svoje mesto našla i u sistemu slovenskog vedizma. Rada je postala slovenska Radunica a Arđuna Or ili Ariji-legendarni predak starih Arijevaca koga spominje Velesova knjiga.

     Krišnji se u Velesovoj knjizi spominje jako retko, u svega par rečenica. On se smatra članom Malog Triglava- svetog slovenskog trojstva koga čine tri različita božanstva. Sva slovensko-vedska božanstva grupisana su, dakle,  u Triglave, grupe koje čine bogovi i boginje a neke od Triglava su Svarog-Perun-Svetovid, Horz-Veles-Stribog, Višnji-Lela-Letenica itd. Krišnji je deo Triglava Radgost-Krišnji-Koledo a ovaj Triglav je vezan, između ostalog, za zimski period godine. Sam Krišnji je vladalac meseca januara i februara , odnno, onog perioda u godini koji je pod vladavinom sazvežđa Vodolije. Sada dolazimo do jednog interesantnog učenje- učenja o slovenkoj astrologiji koju je zasnovao Aleksandar Asov. Po ovom učenju svi slovenski bogovi vezani su za zodijačka sazvežđa a ova sazvažđa predstavljaju vladaoce kosmičkih epoha tj. zodijačkih era. Era Krišnjeg je era Vodolije koja će po Asovu nastupiti 2496-te godine.

Vesna Kakaševski


KUPALO

Svako ko je je makar i površno pretraživao sajtove o slovenskoj mitologiji imao je prilike da u brojnim pojmovnicima i rečnicima naiđe na ime božanstva po imenu Kupalo. Šturo objašnjenje i kratki opis funkcija ovog božanstva navešće čitaoca na zaključak da se ovde prosto radi o božanstvu kupanja,  čija je osnovna funkcija postala deo njegovog imena. Pitanje tradicionalnosti ovog božanstva i, uopšte, njegovog božanskog statusa retko je predmet ovakvih površnih ispitivanja, pa će čitalac ostati uskraćen za mnoštvo vrednih i korisnih informacija.
    Pre nego što pređemo na ispitivanje Kupalove pojave u slovenskoj mitologiji, objasnićemo ukratko zašto smo ovo božanstvo stavili u grupu netradicionalnih slovenskih bogova. Kao prvo, nijedan tradicionalni izvor o slovenskoj mitologiji ne spominje ovo božanstvo, pa tako ni njegove hramove, statue i poštovaoce njegovog kulta. Iako ista stvar stoji sa mnogim slovenskim bogovima, a pre svega boginjama, autori kao što su Vasiljev, Srejović i Leže nijednom rečju ne spominju Kupala niti smatraju da je ovo božanstvo bilo poštovano od strane Slovena pre prihvatanja hrišćanstva. Ako se pak okrenemo hrišćanskim izvorima, odnosno autorima koji opisuju slovenske običaje i mitove poznog srednjeg veka, videćemo da je situacija sasvim drugačija. Period posle pokrštavanja Slovena izuzetno je značajan za ispitivanje slovenske mitologije budući da u to vreme mnogi novi mitovi nastaju dok neki stari mitovi bivaju izmenjeni.

Vreme takozvanog dvoverja karakterisalo je uzajamno prožimanje slovenske tradicionalne religije i nove, hrišćanske ideologije. U to vreme nastaju mitovi o Rodu i stvaranju sveta, pominju se i mnoge rodbinske veze među bogovima, o kojima nije bilo ni reči u mitovima koji su vezani za predhrišćanski period. Kakvi god običaji bili vezani za Kupala pre pokrštavanja Slovena, o njima se ne možemo informisati na osnovu tradicionalnih izvora o slovenskoj mitologiji. Jedino što nam je poznato je da su ovi običaji bili vezani za proslavu letnjeg solsticija (21. jun), te da je ovaj praznik posle pokrštavanja bio zamenjen praznikom svetog Jovana, odnosno ruskog Ivana Kupale. Zato ćemo našu analizu započeti upravo ovim hrišćanskim praznikom, da bi članak završili konačnim zaključkom o prirodi Kupala.
    Jovan Krstitelj, odnosno Ivan Kupalo pojavio se, kako legenda kaže,  na reci Volgi u petnaestom veku nove ere. Nakon toga, praznik posvećen ovom svecu počeo je da se slavi u Rusiji, a ovaj praznik pratio je običaj ritualnog kupanja. Sam hrišćanski svetac odvajkada se povezivao sa činom kupanja budući da je upravo sveti Jovan krstio Isusa Hrista u vodama reke Jordan. Ritualno kupanje je, dakle, u hrišćanstvu bilo vezano za duhovno i telesno pročišćenje kao i za neku vrstu inicijacije. Međutim, i pre nego što je sveti Jovan počeo da se slavi u Rusiji,  tradicija ritualnog kupanja praktikovala se medju starim Slovenima. Štaviše, Aleksandar Asov smatra da je ustanovljenje praznika svetog Jovana bio samo podsticaj za obnovu slovenske tradicije koju on naziva kupalenjskom. Dakle, i pre usvajanja običaja vezanih za praznik takozvanog Ivana Kupale medju Slovenima je morao postojati neki sličan običaj. Izvori navode da su Sloveni proslavljali dan letnje ravnodnevnice, nazvan Kupalo, tokom kog se obavezno praktikovalo ritualno kupanje. Slobodno možemo zaključiti da je jedan hrišćanski praznik na ovaj način planski ustanovljen u srednjovekovnoj Rusiji ne bi li hrišćanstvo bilo bolje prihvaćeno od strane Slovena. Mala vremenska distanca izmedju paganskog i hrišćanskog praznika govori u prilog tome jer, kao što znamo, sveti Jovan slavi se 7. jula. Sada ipak možemo zaključiti nešto o prirodi boga Kupala – on je bio vezan za period proslave letnjeg solisticija i običaj ritualnog kupanja.

Igre o Ivanjskoj noći

Šta još možemo saznati na osnovu izvora o slovenskim običajima? Tokom ovog praznika ritualno pročišćenje nije se vršilo samo kupanjem, već su se za tu svrhu koristile i svete vatre. Ove svete vatre su se najčešće preskakale, budući da su Sloveni  verovali da se na taj način mogu osloboditi uticaja negativnih, odnosno demonskih sila. Stoka se takođe prevodila preko svetih vatri iz istog razloga, a pored toga postojao je i običaj traženja i spravljanja magijskog bilja. Takođe, postojao i još jedan interesantan običaj, kome ćemo posvetiti nešto više prostora budući da je za vezan mit u kome se pojavljuje Kupalo. Pomenuti mit vezan je za običaj bacanja venaca niz reku, a ova praksa imala je da omogući mladim slovenskim devojkama pomoć u pronalaženju budućeg supružnika. Nekada davno, kaže mit, živeli su brat i sestra blizanci – Kostroma i Kupalo. Razdvojeni na rođenju jedno od drugog, rasli su dok oboje nisu stasali za brak. Šetajući se jednog dana rekom, Kostromi je pao venac sa glave  u vodu, a ovaj venac je igrom slučaja podigao njen davno igubljeni brat –Kupalo. Ne znajući da su u srodstvu, Kostroma i Kupalo su se venčali, budući da je običaj nalagao da onaj momak koji pokupi devojčin venac postane njen muž. Saznavši ipak da su u srodstvu, Kostroma i Kupalo su se udavili, a bogovi su ih , iz sažaljenja, pretvorili u cveće.
     Da li iz svega ovoga možemo zaključiti da se medju Slovenima slavilo božanstvo muškog pola po imenu Kupalo? Naprotiv. Opis jednog kupalenjskog rituala, kako bi ga nazvao Asov, govori u prilog teoriji da se za praznik Kupala slavilo zapravo žensko božanstvo. Naime, na dan letnjeg solsticija stari Sloveni pravili bi lutku od slame sa svim polnim karakteristikama žena, a ova lutka bila bi potom ritualno uništavana. Najčašće bi lutku Kupale ,,davili" u vodi ili bi je ritualno spaljivali, a sličan običaj praktikovali su i nekadašnji susedi Slovena – Kelti. Dakle, Kupalo bi mogao biti i ženskog pola, odnosno, ovo božanstvo moglo bi nositi i ime Kupala. Da li je u pitanju zaista bilo božnstvo ili pak duh solsticija pitanje je na koje još uvek nemamo odgovor. O slovenskom običaju ritualnog kupanja govori i knjiga o čijoj se autentičnosti i dan-danas vode rasprave – Velesova knjiga. Na  daščici broj 14 Velesove knjige jedan od njenih autora kaže: ,,Peremo svoja tela i umivamo svoj duh u čistoj vodi živoj". Tekst na daščici broj 25 govori nešto slično: ,,I Kupalo nam poručuje da moramo biti vojska čistih tela i duša. I tako polazimo stopama njegovim koji je zaštitinik naš u pravednoj borbi". Iz svega ovoga vidimo koliko su Sloveni pažnje posvećivali duhovnoj i telesnoj čitoći, dok su svoje ponašenje upravljali u skladu sa jednim strogim moralnim kodom. Ovakav stav usko je vezan za arijevsko poreklo Slovenа, budući da su stari Vedejci na sličan način gledali na svet i praktikovali slične običaje pročišćenja.

Nadamo se da je uloga Kupala u slovenskoj duhovnosti sada malo bolje objašnjena. Slovenski sistem duhovnih vrednosti ne može biti u potpunosti shvaćen ako se u obzir ne uzme značaj koji su Sloveni pripisivali duhovnom i telesnom pročišćenju. Zato Kupala možemo, pre svega, smatrati simbolom slovenske težnje ka duhovnoj i moralnoj čistoti, pa njegov božanski status, polnost ili tradicionalno poreklo i nemaju toliki značaj za istraživanje i analiziranje slovenske religioznosti.

Vesna Kakaševski


MATER SVA

"Ptica od Sunca nastala" jedno je od najneobičnijih bića koja se pojavljuju u Velesovoj knjizi. Ovaj božanski entitet opisuje se kao solarna ratnička boginja koja se slovenskim ratnicima prikazuje u obliku ptice čije se perje presijava u hiljadu boja. Mater Sva je, po predanju, naše pretke pozivala u boj, sokolila ih i pevala o njihovoj ratničkoj slavi. Ona je takođe imala i proročke moći pa je stare Slovene upozoravala na dolazak neprijatelja, dajući im istovremeno razne strateške savete. Poštujući savete Mater Sva, Sloveni su odnosili mnoge pobede a kada bi gubili, Mater Sva je jačala njihov duh i obnavljala u njima ratničku strast. Kao kakva slovenska Valkira, Mater Sva je odvodila pale u ratnički raj- Perunovu zvezdu, koja  je  zapravo ništa drugo do planeta Mars. Njen muž je Perun, koji je po Aleksandru Asovu i Juriju Miroljubovu takođe ratničko božanstvo, a zbog svoje veze sa Perunom ova boginja se u Velesovoj knjizi naziva i Perunicom. Međutim, Mater Sva ili Mater Slava, kako je njeno drugo ime,  nije smo ratnička boginja. Ona je i majka svojih Slovena, naša praroditeljka. Majčinski aspekt ove boginje biće podrobnije analiziran budući da se većina autora čija dela imaju za temu slovenski paganizam zadržala upravo na ovom aspektu Mater Sva.

Autori kao što su Aleksandra Bajić i Ljubivoje Jovanović smatraju da rodonačalnik Slovena nije biće muškog pola već ženska boginja-Roda. Za razliku od Roda, koji je po ovim autorima postao praroditelj Slovena tek u patrijahatu, Roda je vezana za matrijahat kao prvobitno društveno uređenje u kome su živeli naši preci. Dolaskom patrijahata, slovenska pramajka - Roda bila je zamenjena svojim muškim korelatom - Rodom a ovaj bog je kasnije, za vreme perioda takozvanog dvoverja bio proglašen i samim stvoriteljem Univerzuma. Pomenuti autori smatraju da je pramajka Slovena imala ptičji oblik, naime, oblik rode i da je legendarna Mater Sva koju spominje Velesova knjiga niko drugi do roda – praroditeljka. Za ovu teoriju postoje i materijalni dokazi. Naime, Dunavska stela, spomenik koji potiče iz prvog milenijuma nove ere prikazuje upravo rodu kao božansku pticu koja stoji između Svaroga i Peruna. Iako Aleksandra Bajić i Ljubivoje Jovanović nisu pronašli odgovarajući slovenski mit koji govori o stvaranju sveta od strane Rode, nešto slično tome pronašli su u pelaškom mitu o stvaranju sveta. Kao što znamo, Pelazgi, pleme koje mnogi smatraju proto-Slovenima nastajanje svemira opisuju kroz mit o boginji Eurinomi. Ova bogija je u liku golubice izronila iz svetskog Okeana i uz pomoć severnog vetra Boreja stvorila kosmičko jaje iz koga je nastao Univerzum.

Bez obzira na činjenicu da ne postoji sačuvan mit o stvaranju sveta od strane boginje u liku ptice, informacije koje nam pruža Velesova knjiga dosta nam govore o Mater Sva kao o davateljici života. Naime, Mater Sva tokom borbe poji ratnike "živom vodom", odnosno - suricom, neobičnim pićem koje su Sloveni spravljali od fermentisanog mleka i raznoraznih biljaka. Profesor Radivoje Pešić, koji je pripremio Velesovu kjigu za naše tržište identifikuje Mater Sva sa Boginjom zemljom koja u borbi daje snagu svojim sinovima, slovenskim ratnicima. Kako god shvatili ovu boginju, ne možemo negirati činjenicu da ona zauzima važno mesto u sistemu slovenske duhovnosti. Ona predstavlja onu kariku koja nedostaje u ovom sistemu, kariku koju možemo naći samo u Velesovoj knjizi, bila ona autentična ili ne. Jer Svarog je kao vrhovno božanstvo morao imati svog ženskog parnjaka, budući da onaj koji sve-rađa (Sva-rog) morao svoj božanski presto deliti sa onom koja sve-rađa (Mater Sva, odnosno Roda- roditeljka). Da je ovakvo božanstvo zaista moralo postojati u mitologiji starih Slovena govori i činjenica da mnoge slovenske bajke spominju neobičnu pticu čije se perje preliva u svim mogućim bojama. Tako imamo rusku bajku o Ivanu careviću i žar ptici koja krade jabuke njegovog oca kao i srpsku bajku sličnog zapleta "Zlatna jabuka i devet paunica". Tu je i ptica Gamajun koju takođe spominju ruske bajke. Momir Janković štaviše smatra da je srpski mit o Kosovki devojci zapravo jedna varijanta legende o Mater Sva koja umorne i ranjene ratnike na bojnom polju poji "vodom živom". Tu je i indijska Materisvan, boginja Vedejaca čijom naslednicom možemo smatrati slovensku Mater Sva.



Vesna Kakaševski





DEDA-EU

ROD

Kao i svi narodi i sve religije i staroslovenska religija ima pricu o postanju. Postanje je jedno od prvih pitanja svesnog bića. Odkud se ono ovde stvorilo? Odkud čovekova okolina i kako je nastala? Koji je cilj čoveka na zemlji?  Kako se ponašati i ophoditi? Religije na dosta tih pitanja odgovor daju upravo mitom o postanju. Nastanak daje uvek i povod, a povod cilj postojanja.
    Rod je bio stvoritelj. On zapravo jeste sve što postoji. Rođen je sam od sebe. U početku postojala je samo tama, i Rod je bio, poput pupoljka, zarobljen u jajetu.  Kada je podatio život boginji ljubavi, Ladi, ljuska je pukla i kroz otvore je izašla ljubav (Ovakav način stvaranja Univerzuma jako podseća na Veliki Prasak). Presekavsi sebi pupčanu vrpcu Rod je razdvojio je nebeske vode od vode okeana, među njih stavljajući zemlju. Kada se oslobodio iz jajeta nastavio je sa stvaranjem. Razdovojio je istinu od laži, svetlo od tame, Nav od Jav-a, dobro od zla. Nakon toga stvorio je Majku Zemlju koja je ušla u okean. Rod je stvoritelj svih bogova. Na kraju stvaranja Rod je od sebe stvorio nebeska tela, prirodu i prirodne fenomene. Sunce je stvorio od svog lica, Mesec od svojih grudi, zvezde od svojih očiju , izlazak i zalazak sunca od svog čela , mračne noći od svojih misli, vetrove od svog daha, kišu ,sneg i grad od svojih suza i munje i gromove od svog glasa. Rod je time postao princip univerzuma.
Stvorio je kravu Zemun i kozu Sedunju. Njihovo mleko se rasulo i stvorilo je Mlečni put. Stvaranje sveta je završio Svarog, postavljajući 12 stubova na koji podupiru nebeski svod. Pojedini izvori navode da je Rod stvorio kamen Alatir kojim je promešao mleko života i iz mleka se stvorila Majka Sirova Zemlja(Majka Zemlja, ranije pomenuta) i mlečni okean. Alatir je po istim izvorima ostao na dnu mlečnog okeana i iz morske pene se stvorila patka Sveta, koja je kasnije izlegla mnoge bogove.
     Rod zapravo predstavlja monoteističku stranu staroslovenske religije. Iako postoji mnogo bogova u kod Slovena, Rod zapravo predstavlja Boga kakvog ga znaju današnje monoteističke religije. Takođe Rod se uklapa u šemu Niche-ovog Boga, koji je postojao da bi stvorio svet i napravio principe univerzuma. Kad je završio svoj cilj, on je mogao da nestane, da umre. Rod postaje princip i prestaje da se pojavljuje kao Bog, prestaje da se meša u živote smrtnika i bogova direktno, ali on je uvek tu prisutan i principi koje on predstavlja utiču na sve. On je u svemu, zapravo, on je osnova svega. Sve vidljivo i nevidljivo predstavlja Roda.
Rod je obožavan i na drugi način, međutim i taj način ima veze sa postojanjem. Rod je zaštitnik uroda, rodjenja, porodice. Sve ove imenice u svim slovenskim jezicima imaju u korenu reč ROD. Rođak, rodbina, porod, priroda, narod, sve su to reči koje u svom korenu sadrže ROD. To pokazuje koliko je Rod bio poštovan kod Slovena i koliko su u njemu videli osnovu svega. Priroda je pri Rodu. Narod je na Rodu, i Rod je u principu i zaštitinik naroda. Rod je zaštitnik krvnih veza i odnosa između klanova. Rod se prožima kroz sve kao osnova, ili neka vrsta temelja. Rod je svuda oko nas, kao što je to kasnije predstavljano u hrišćanstvu (s tim što je Rodu oduzeto ime, jer je hrišćanski Bog bezimen).
    Moguće je da su mnogi bogovi kod Slovena samo epiteti ili inkarnacije Roda. Sličan slučaj je sa hinduizmom gde Krišna ima mnogo inkarnacija. Tako da se uspostavlja veza između Slovena u Evropi i perioda pre dolaska u Evropu, dok su, kao i svi Indo-Evropski narodi živeli na području današnje Indije. Paralela koje dovode do ove teorije ima više, počev od toga da neke Slovenske reči vode poreklo iz Sanskrita (npr Swarga, na sanskritu znači nebo).


Nikola Milošević


VIŠNJI



Bog Višnji se ne spominje često u slovensko-vedskim tekstovima, međutim, njegova uloga u mitologiji slovenskog vedizma mnogo je značajnija nego što to na prvi pogled izgleda. Ime ovog božanstva zapravo je epitet samog vrhovnog boga koji se, nazvan imenom Višnji, opisuje kao biće koje bivstvuje na najvišem mogućem stepenu egzistencije. Ipak, da bi bolje razumeli prirodu ovog božanstva moramo prvo analizirati hiduističko božanstvo sličnog imena čiji je naslednik slovenski Višnji. Radi se, naravno, o jednom od najznačajnijih bogova hinduizma-Višnuu.

Višnu je član svetog hinduističkog trojstva koje osim njega čine bogovi Brama i Šiva. Sva tri boga deo su ove nerakidive celine koja se u hinduizmu naziva Trimurti. Bogovi koji čine trojstvo Trimurti međusobo se razlikuju po funkcijama pa tako svaki od ovih bogova ima posebnu ulogu u ovom trojstvu- Brama je stvoritelj Univerzuma, Šiva uništitelj a Višnu čuvar, odnosno, onaj koji održava postojeći poredak.Višnu, dakle, uravnotežuje dve međusobno suprostavljene sile- Šivu i Bramu, održavajući tako Univerzum u stanju balansa. Ova njegova osobina očituje se i u činjenici da se Višnu ponekad postovećuje sa kosmičkim stubom, odnosno, osom Univerzuma. Jedna od najvažnijih osobina Višnua je njegova sposobnost da se manifestuje u različitim božanskim formama koje se u hinduizmu nazivaju avatari. Višnuovih avatra ima deset a ove njegove manifestacije pojavljuju se u određenim vremenskim razdobljima čineći pritom dobra dela i spašavajući ustanovljen poredak Univerzuma. Jedan od najpoznatijih Višnuovih avatrara je Krišna, a tu je takođe i heroj Rama, kornjača Kurma, riba Matsja i mnogi drugi. Legenda koja opisuje Višnuovo pojavljivanje na Zemlji u obliku ribe Matsje zapravo je mit o svetskom potopu koji je zabeležen u svim krajevima Zemljine kugle, od nordijskih zemalja do Južne Amerike. Ovaj mit opisuje kako je riba Matsja spasla prvog čoveka Manua od svetskog potopa sprovevši bezbedno njegovu barku do planine Hemavat (biblijski Ararat). Oslanjajući se na vedsku tradiciju stare Indije slovenski vedizam preuzeće neke od odlika staroindijske religije a jedna od ovih odlika biće učenje o svetom trojstvu kao i učenje o Višnuovim avatarima.

Vrhovni bog slovenskog vedizma pojavljuje se u tri božanska lika. Slovensko trojstvo čine Perun, Svarog i Svetovid a ovo trojstvo naziva se Velikim Triglavom. Stvoren po uzoru na hinduizam , slovenski vedizam preuzeo je na ovaj način vedsko učenje o trojstvu Trimutri prilagodivši ga, ipak,  slovenskoj duhovnosti. Vedsko učenje o avatarima takođe je postalo deo sistema slovenskog vedizma a ulogu hinduističkog boga Višnua preuzelo je božanstvo nazvano imenom Višnji. Prema slovenskom vedizmu sva božanstva pojavljuju se na Zemlji više puta, preuzimajući različite oblike egzistencije. Bog Krišnji se, recimo, manifestuje kao Koledo, Zlata Maja se po drugi put rađa kao Maja Zlatogorka, potom kao Morana i na kraju- kao Živa. Sam Višnji takođe ima svog avatara, odnosno manifestaciju a to je jegov sin Krišnji koga je dobio sa Zlatom Majom.

Kako je ovo božanstvo uopšte postalo deo mitologije slovenskog vedizma? Ono se spominje u Velesovoj knjizi koju, međutim, ne možemo smatrati potpuno autentičnim dokumentom. Pojavu ovog božanstva u slovensko-vedskoj mitologiji zapravo je uzrokovala  činjenica da se ime Višnji odvajkada koristilo u slovenskim jezicima da bi označilo najviši duhovni princip- samog Boga. Upravo ovu činjenicu iskoristili su tumači Velesove knjige i rodonačelnici slovensko-vedskog pokreta. Po njima, Višnji se može smatrati jednim od slovenskih bogova budući da se ovo ime koristilo kao epitet Boga kao najvišeg duhovnog principa. Kao što znamo, reč Višnji ili Svevišnji upotrebljva se molitvama, blagoslovima, klicanjima i sl. a kao neke od primera ove upotrebe možemo navestii rečenice "Neka te višnji čuva" ili "Slave višnjem bogu". Višnji ovde označava biće najvišeg ranga a slično ime možemo naći i nordijskog mitologiji u okviru koje se javlja božanstvo po imenu Har, koje preveno sa islandskog znači Visoki. Višnji je dakle, shvaćen kao visoki bog, odnosno božanstvo koje obitava u najvišim materijalnim i duhovnim sferama. Za razliku od hinduizma, slovenski vedizam ne smatra Višnjeg vrhovnim principom  odnosno članom najvišeg božanskog trojstva budući da sveto slovensko trojstvo- Triglav čine bogovi Svarog, Perun i Svetovid. On je deo Malog Triglava a pored Višnjeg, ostala dva člana ovog trojstva su bogovi Ljelj i Letic. Svetom biljkom boga Višnjeg smatra se Višnja, drvo koje su Sloveni odvajkada koristili u magijske svrhe.


Vesna Kakaševski


VODEN


  Slovenski bog reka, jezera i mora, ukratko – božanstvo voda. Vodenu, odnosno, Vodenom molili su se ribolovci i mornari, prvi zbog dobrog ulova, a drugi radi lične bezbednosti. Vodeni je isto tako mogao da utopi ljude kao što je mogao i da ih čuva od davljenja ili brodoloma, a sve je zavisilo od toga da li će biti umilostivljen. Reklo bi se, štaviše, da će on pre uradiiti ono prvo, budući da je njegova žena niko drugi do Morana - slovenska boginja smrti. Osim toga, Vodenova funkcija je i htonična - on vodi duše u podzemni svet, odnosno Nav, do koga se stiže upravo preko vode. Ova fukcija Vodena kao slovenskog Harona uticala je da on kasnije, dolaskom hrišćanstva,  bude zamenjen svetim Nikolom. Kao što znamo, i sveti Nikola je entitet kome se mole mornari, zbog čega Momir Janković Nikoljdan smatra praznikom izvorno posvećenim Vodenu. Kako su stari Sloveni prinosili žrtvi Vodenu pokušavajući da ga odobrovolje? Slovenske žene bi zagazile u vodu i niz nju puštale razne žrtvene ponude: kolače, posude sa tamjanom i vence. Pretpostavlja se da su venci bili pleteni od vrbovog pruća, budući da je vrba kao drvo koje raste pored vode bilo posvećena Vodenu. Pored toga, postojao je i običaj da se mlade devojke bacaju u vodu što je verovatno simbolizovalo ranije prinošenje ljudske žrtve.
    Voden tj. Vodeni povezan je sa vlaškim božanstvom Tartorom. Ovo tipično htonično božanstvo živelo je u dubinama voda pomažući vlaškim ženama  da ostvare svoje magijske ciljeve. Prema vlaškom verovanju, tekuće vode povezuju naš svet sa  onim podzemnim, zbog čega vlaške žene koriste pomoć htoničnih sila koje svoje prebivalište imaju u vodi. Bog Voden takođe je sličan ruskom Kupalu, božanstvu koje je bilo vezano za ritualno kupanje, vode, ali i bavljenje magijom. Postavlja se pitanje da li je Vodeni božanstvo ili zapravo vodeni demon koji se kao takav pojavljuje u jezerima i rekama, a vreba i iza vodenica, mesta koja su za Slovene uvek bila sablasna. Ovaj demon, Vodeni, ima svoju paralelu u ruskom Vodenoju, kao i Vodniku, biću iz folklora koje predstavlja duh nekrštenog deteta koje se udavilo. Šta god da je u pitanju, Voden predstavlja jednu moćnu silu čijih se usluga nije trebalo lišavati i koje se svakako moralo umilostiviti.

Sličnost između imena vodenog slovenskog  božanstva i imena vrhovnog Boga Nordijaca Wodena navela je neke istraživače na zaključak da se ovde radi o istom božanstvu. Međutim, germanski Woden zaista nema nikakve veze sa elementom Vode, već pre sa elementom Vazduha (ako se uzme u obzir njegova povezanost sa planetom Merkur). Uz to, ova dva imena imaju potpuno drugačiji koren, a sa tim i potpuno drugačije značenje. Voden je svakako proizišao iz reči voda, no Wodan je  izveden iz reči Wodanaz što znači bes, jarost. Tako ime Wodan opisuje gremanskog boga Odina kao boga rata, dok Voden opisuje slovensko božanstvo kao božanstvo voda. Iako postoje određene sličnosti između ova dva božanstva, pre svega njihov htonični aspekt i vezanost za magiju, ne postoje nikakvi razlozi koji bi nas naveli da između ova dva božanstva postavimo znak jednakosti.

Vesna Kakaševski



DEDA-EU

ZLATA MAJA-Maja Zlatogorka

Zlata Maja je još jedno od netradicionalnih božanstava slovenskog vedizma. Ona se ne spominje u tradicioanalnim izvorima o slovenskoj mitologiji, a pored toga, nisu pronađeni ni kipovi koji ovu boginju prikazuju, kao ni hramovi u kojima se ona mogla slaviti. O Maji Zaltogorki, koja je drugi lik Zlate Maje, takođe nemamo nikakvih pisanih tragova već se oba ova božanstva spominju kao boginje tek u novijoj literaturi koja se bavi slovenskim paganizmom. Aleksandar Asov i Jurij Miroljubov, koji prvi uzdižu Zlata Maju i Maju Zlatogorku kao božanstva, smatraju da su obe Maje deo slovenske duhovne tradicije i da se to očituje i njihovom pojavljivanju u slovenskim bajkama. Bilo kako bilo, ove dve "boginje" postale su neizostavni deo slovenske astrologije koja je formulisana na osnovu staroslovenske i indijsko-vedske religijske tradicije. Kao što smo već spomenuli, slovensku astrologiju konstruisao je Aleksandar Asov kao dopunski element učenju o slovenskom vedizmu a ovo učenje nastalo je kao Asovljeva i Miroljubovljeva nadgradnja Velesove knjige.
     Zlata Maja u novostvorenoj slovenskoj astrologiji igra ulogu rimske Venere, odnosno egipatske Izis i sirijske Astarte. Ona je, dakle, boginja ljubavi i plodnosti koja omogućava rast i razvoj biljaka i koja je vezana za celokupni prirodni ciklus plodnosti. Pod imenom Zlate Maje krije se sama boginja majka koja stvara svet po uzoru na ideje koje je zamislio Tvorac sveta- Svevišnji. Ova boginja stvara nebeski svod posut zvezdama a njen sin Koledo pomaže joj u tome. Važno je napomenuti da ovakva rodovska veza ne postoji u sitemu tradicionalne slovenske mitologije jer, kao što znamo, Koledo u toj mitologiji igra ulogu duha Božića, a ne  stvaraoca Univerzuma. Na realnom planu Zlata Maja pojavljuje se kao Maja Zlatogorka. Prema učenju Aleksandra Asova, Maja Zlatogorka je nekad zaista postojala i ona je, po njemu, bila vladarka legendarne Atlantide. Njenim roditeljima smatraju se Svetogor i Plenka a njenim mužem, bog sunca Dažbog. Maja Zlatogorka zamišljena je kao ratnička kraljica koja vlada Atlantidom pre njenog potonuća. Asov ovu boginju povezuje sa sazvežđem Device a eru u kome je postojala legendarna Atlantida naziva erom Device. Ta era trajala je, po Asovu,  od trinaestog do jedanaestog veka pre nove ere, o čemu, naravno, nemamo nikakvih pisanih izvora niti bilo kakvih materijalnih dokaza.
     Dok je, na nebeskom planu, muž Zlata Maje Višnji (Svevišnji) na zemaljskom planu njen je partner Dažbog. Odnos Maje Zlatogorke tj. Zlate Maje i Dažboga zapravo je odnos Zemlje i Sunca koji je oličen u prirodnim ciklusima plodnosti. Zlata Maja, tako, kao supruga Dažboga, na realnom planu prolazi kroz razne faze ciklusa plodnosti a ove faze su povezane sa dvema slovenskim boginjama- Moranom i Živom. Aleksandar Asov smatra da su Morana i Živa samo različiti oblici Zlate Maje, odnosno, njene božanske manifestacije. Morana, boginja smrti, zimski je oblik Zlate Maje a ona u ovom obliku označava prirodu u svojoj najneplodnijoj fazi. Prema mitu koj spominje Asov, a koji je nama nedostupan, Zlata Maja umire i biva sahranjena u kamenom kovčegu što zapravo simbolizuje polaganje semena biljke u zemlju. Morana tada vlada umesto Maje sve dok, u proleće, boginju zime ne zamnejuje Živa, boginja života i uskrsnuće Zlate Maje. Kao što vidimo, slovenski vedizam svodi sve boginje na jedno božanstvo, boginju majku, a isti slučaj stoji i sa slovenskim bogovima. Muška božanstva su po ovom učenju manifestacije Svevišnjeg koji se, po prvi put, ovaplotio kao Rod. O ovome, naravno, nema ni reči u tradicionalnim izvorima o slovenskoj mitologiji već  se ovakvo učenje pojavljuje u svom začetku za vreme perioda dvoverja. Još jedan netradicionalni momenat pojavljuje se u filozofiji slovenskog vedizma- to je učenje o mučkim i ženskim formama božanstva koje je preuzeto iz vedskog religijskog suistema stare Indije. Indusi su, kao što znamo, verovali da svaki bog ima svoju ženksu formu, koja predstvalja ženski aspekt tog božanstva a ova forma naziva se šakti. Većina indijskih bogova ima svoju šakti tj. svoju žensku polovinu: Šivina šakti je Kali, Višnuova Lakšmi, Jamina Jama itd. Slovenska bognja majka- Zlata Maja u slovenskom vedizmu postala je tako ženski oblik Svevišnjeg, odnosno, njegova šakti. Na ovaj način, kroz učenje o Zlati Maji vidimo kako slovenski vedizam ima sve karakteristike monoteizma a ovaj monoteizma karakteriše i shvatanje o dva različita pola božanske energije- muškom i ženskom.
     Zlata Maja se u hrišćanstvu identifijuje sa Bogorodicom koja je, kao bogomajka, i sama "šakti" hrišćanskog boga. Praznik Pobede Bogorodice Marija slavi se u Rusiji za vreme jesenja ravnodnevnice a ovaj praznik Aleksandar Asov smatra zapravo hrišćanskom verzijom praznika u čast Zlate Maje.



Vesna Kakaševski


Manje poznata božanstva starih Slovena

Crnoglav -Crnoglav se spominje u dokumentu poznatom kao Knytlinga saga u kome se govori o rušenju Svetovidovog idola. Kao što se iz njegovog imena vidi, u pitanju je bilo božanstvo crne glave koje je, osim toga, imalo i srebrne brkove. Knytlinga saga smatra ovo božanstvo bogom rata.
Čislobog -Velesova knjiga opisuje ovo božanstvo kao boga broja i mere čija je uloga održavanje kosmičkog poretka. Stari Sloveni su veoma vodili računa o tome kako brojevi utiču na realnost, zbog čega su neke brojeve smatrali srećnim a druge nesrećnim. Parne brojeve su stari Sloveni smatrali srećim, što možemo povezati sa dominacijom solarnog principa u njihovoj religiji.
Eži (Eži-Ježi) -Poljski Sloveni obožavali su žensko božansko trojstvo koje su činile boginje Leda, Lada i Eži. Moguće je da se iza imena boginje Eži, odnosno Eži-Ježi, krila sama Živa.
Leto (Leda) -Leto je bila boginja Poljaka, član trojstva Leda, Lada i Eži. Kao što i samo ime ove boginje kaže , ona je bila vladarka leta i zrelog žitnog klasja.
Jula -Božanstvo ovog imena obožavalo se u gradu Julinu koji se takođe zvao i Volin. Smatra se da je u pitanju bilo lokalno božanstvo koje je dalo svoje ime gradu (Julin tako označava ono što pripada Juli). Julini poštovaoci obožavali su sveto koplje koje je stajalo na gradskom trgu a neki autori, kao što je hroničar Ebo, smatraju da je ovo koplje zapravo pripadalo Juliju Cezaru, legendarnom osnivaču grada Julina. Teoretičari slovenskog vedizma izjednačijuju Julu sa Crnobogom.
Pizamar - Knytlinga saga takođe spominje ovo božanstvo koje je svoj kip imalo u gradu Korenciji. Luj Leže smatra da je Pizamar isto što i Besomar.
Porenucije -Božanstvo ovog imena obožavalo se na ostrvu Rujnu, tačnije na jugu ovog ostrva, u gradu Korenciji. Porenucijev idol predstavljao je boga sličnog Svetovidu - bilo je to božanstvo sa pet lica od koja su četiri činila glavu idola dok je peto bilo na njegovim prsima.
Porevid (Puruvid) -Još jedno božansto koje spominje Knytlinga saga. Njegov idol porušen je zajedno sa idolima Rinvida i Turupida od strane danskog kralja Valdemara koji je preduzeo osvajački pohod na grad Korenciju. Moguće je da je ovo božanstvo bilo istovetno Provenu , odnosno, Perunu. Porevidov idol imao je pet glava, isto kao i idol Porenucija.
Rinvid -Bog čiji je idel bio porušen u osvajačkom pohodu kraja Valdemara na Korenciju. Leže smatra da je Rinvid identičan sa Ruđevidom, bogom ostrva Rujan koga smo mi izjednačili sa Gerovitom.
Turupid -Korencijsko božanstvo čiji je idol takođe razrušio kralj Valdemar. Nije nemoguće da je i Turuvid bio ratničko božanstvo jer u jeziku Kašuba,  poljskih Slovena, postoji slična reč koja označava glagol "tresti se, drmati se". Ova reč glasi "trepoet" što veoma nalikuje na Turupidovo ime.
Zizileja -Božanstvo koje spominje poljski istoričar Dlugoš bila je zaštinica dece koja je bdela nad njihovom sudbinom. Moguće da se ovde radi samo o jednom aspektu boginje Žive koja se, između ostalog, predstavlja i kao majčinsko božanstvo.

Vesna Kakaševski

DEDA-EU

MITSKA BIĆA

Stari sloveni su gajili verovanja u sledeca mitska bića. Neka od njih su se i danas zadržala i u nekim krajevima se i dalje veruje u postojanje ovih bića. A neki su doživeli svetsku slavu i izašli iz okvira Slovenske mitologije, poput vampira. Za više informacija o nekom mitskom biću kliknite na neki od dole navedenih linkova.

    * Demoni prirode
          o Lesnik
          o Šumska majka
          o Vodenjak
          o Rusalke
          o Vila
          o Poljski duhovi
    * Demoni sudbine
          o Suđenice i Usud
    * Atmosferski demoni
          o German
          o Vetrogonije
          o Zmaj
          o Ala
    * Demoni bolesti
          o Babice
          o Milosnice
          o Čuma
    * Domaći demoni
          o Zmija čuvarkuća
          o Talason
          o Uslužni duh
    * Čovekoliki demoni
          o Vampir
          o Baba Jaga
          o Veštica
          o Mora
          o Vetrovnjak
    * Ostali demoni
          o Todorci
          o Osenja
          o Karakondžula
    * Vuk Karadžić o mitskim bićima

DEMONI PRIRODE

LESNIK

Lesnik predstavlja šumskog duha starih Slovena. Da je povezan sa šumama može se zaključiti iz njegovog imena, jer les na staroslovenskom (a i u mnogim živim slovenskim jezicima) znači šuma. U okolini Vranja ovog su šumskog duha zvali i šuman. U Rusiji su ga zvali lješi, a poznata su i imena ljesovik, lešak, lesnoj i lisun. Žena mu se zvala lešačaha, lesoviha ili lešiha. U Češkoj, Moravi, Slovačkoj i Sloveniji poznata je pojava šumskih ljudi (lesni lide, lesni mužove). Šumski ljudi su bili divlji i sličnog izgleda i osobina kao i lesnici, ali živeli su u zajednici, dok je lesnik u drugim krajevima obično individualni šumski duh.
     Lesnik se zamišljao kao antropomorfno biće, ali sa glavom neke rogate životinje, obično obučen u krzno. Neretko je zamišljan sa kopitima. U obredima su se pojavljivali ljudi koji su bili maskirani u lesnika i zadirkivali snašku. Snaška je muškarac preobučen u ženu. U tim obredima čovek sa maskom se poistovećivao sa maskom, odnosno bićem čiju masku nosi.

Lesnik je naklonjen pastirima i čuva im stoku. On je i zaštitnik divljih životinja, pa se tu naizgled javlja oprečnost u njegovoj funkciji, jer su domaće i divlje životinje prema predanju tradicionalni neprijatelji. Međutim, ovakva funkcija je prema verovanju tadašnjeg čoveka sasvim normalna, jer je lesnik bio zadužen da upravlja odnosima između njih. Verovalo se da neko mora da rešava antagonističke probleme. Ovakva uloga se kasnije prenosi i na svetog Savu, koji je bio zaštitnik domaće stoke, ali istovremeno i vučji pastir. Lesnik je mogao da se javi i u potpuno ljudskom obličju, jedino što tada ne bi imao trepavice ili bi imao samo jedno oko. Prema narodnom predanju, lesnici žive u svakoj većoj šumi. Otimaju često lepe žene i odvode ih u svoje kolibe prekrivene krznom. Često teraju devojke da igraju kolo oko njih. Po nekim verovanjima lesnik je ceo obrastao u runo. Medved mu je ljubimac i često su zajedno. Nekad je zamišljan kao pastir čije stado čine jeleni, košute i zečevi, a čuvaju ga vukovi i risovi. Postoji verovanje da lesnik nema senku. Svoj dolazak oglašavaju bukom i drekom. Takođe lepo sviraju na fruli.
    Lesnici spadaju u najstarija vilinska bića. Od njih su stariji možda samo vodeni demoni i duhovi. Pojava bića poput lesnika nije svojstvena samo Slovenima, ona je panevropsko. Skoro svi narodi u Evropi su imali biće koje je imalo karakteristike slično lesniku. U nekim narodima radilo se o šumskom duhu, kao i kod Slovena, dok je kod nekih to bio neki od bogova. Tako se po Evropi javljaju razna imena poput Pana, Satira, Silena, Fauna, Silvana, Dionisa, u čijim osobinama nije teško uvideti sličnost sa slovenskim lesnikom.

O tome da su lesnici jedna od prvih vilisnkih bića svedoči i činjenica da su se pre nego što su Sloveni počeli da grade hramove obredi odvijali u šumama i gajevima. Postojalo je veliko poštovanje prema šumama, i mnoge biljke i drveće bili su sveti. Tim biljkama i drveću su pripisivane mnoge natprirodne moći. Lesnici se pominju u skoro svim spisima o Slovenima. Pojavljuju se u Kapitolaru paderbornskom, kao i u Slovu o polku Igorovu.

Nikola Milošević 

ŠUMSKA MAJKA

Šumska majka se nalazi i kod drugih naroda, čak se može predpostaviti da je ovaj demon zaostavština paleolitske kulture, jer se šumske majke nalaze skoro kod svih paleolitskih naroda. Takođe ovaj demon ukazuje i na izražen matrijarhat, koji je kasnije zamenjen patrijarhatom, ostao veoma jak kod Slovena. Takođe biće ovog tipa ukazuje na jaku vezu Slovena sa šumom, koja je bila zapravo sveto mesto. Kada nije postojalo svetilište obredi su se činili u šumama, a šumska majka je bila gospodarica šuma i čuvar tog svetog mesta.
      Šumska majka je zamišljana kao jako lepa žena, razvijenih grudi, raspletene duge kose i dugim noktima. Razvijene grudi ukazuju na plodnost, što je predstava kod svih demona i božanstava koja imaju veze sa plodnošću. Mislilo se da živi u šumi, da može da boravi u krošnjama drveća. Po šumi je išla ili gola ili odevena u dugu belu haljinu. Takođe ona se mogla javiti i kao ružna starica, ali takođe velikih grudi i izraženim zubima. Takođe mogla se pretvoriti u plast, naviljak sena, ćurku, kravu, svinju, psa, konja, ili kozu. Pojavljuje se samo noću, a pri susretu s ljudima ne želi da nanese zlo. Često je zavodila smrtne muškarce. Pojava da demoni vode ljubav sa smrtnicima je prisutna gotovo kod svih demona. Neki su smrtnike uzimali silom, drugi ih zavodili. Postoje u Srbiji kazivači, koji tvrde da su vodili ljubav sa šumskom majkom. Zabeležena je priča jednog mlinara, koji tvrdi da je noću zatekao u mlinu divnu nagu ženu velikih grudi, koja mu se podala. Nakon toga kaže da ju je video u krošnjama.

Šumska majka je bila gospodarica šuma. Kada bi išla šumom drveće bi se savijalo do zemlje. Verovalo se da jako lepo peva. Takođe se smatrala zaštitnicom bremenitih žena i novorođenčad. Međutim često ih je napadala tako što je donosila bolest dece. Ali takođe od nje se tražila pomoć kada je u pitanju bolest dece. Pri lečenju bajalo se deci i u tim bajalicama često se pominje šumska majka. Iz tih tekstova proističe da ona kako donosi tako i odnosi bolest. Postojala je i trava koja se zvala šumska majka, za koju se verovalo da kađenjem tom travom obezbeđuje nerotkinjama da zatrudne. Mogla se naći u proleće pored gorskih potoka, pre nego što kukavica zakuka. Žena koja je krenula u potragu za ovom travom, nije smela da govori, a morala je da bude čista, što je podrazumevalo i čistu odeću i to da pre toga izbegava polne odnose. Ova trava je mogla biti još jedan oblik šumske majke.
     Kod banatskih Hera, ovo mitsko biće se nazivalo planinskom majkom. Kada kunu, govorilo se ,,Uzela te, dabogda, planinska majka''. Kod Đerdapa ovo biće se zvalo šumenka. Šumenka se mogla javiti i kao lepa i kao ružna žena. Kada bi se javljala kao lepa, ne bi nanosila nikakvo zlo. Dok kao ružna, ona bi imala čarobni štapić kojim je ljudima nanosila zlo (ovako je zamišljana i veštica, verovatno je u ovom kraju šumska majka preuzela obe funkcije). Bugari su znali za gorsku majku. Lešačiha se zvala kod Rusa. Poljaci su imali mamonu. Mamona je mogla i da ukrade dete. Slovaci su sličnog demona nazivali matoha, koja je bila zamišljana bez glave. Česi su imali dive ženi i lesne pani (međutim lesne pani su više ličile na šumske vile). Poljaci su imali dzivoženi.

Osnovana može biti pretpostavka da je šumska majka nekada bila i boginja, jer šumska majka ima dosta sličnosti sa boginjama klasičnih mitologija. Po nekim osobinama liči na Dijanu i Artemidu. Kao i šumska majka one ne samo što su čuvale decu i žene, već su ih i napadale. Takođe to da je šumska majka mogla biti božanstvo pre nego što je postala demon potvrđuje i činjenica da su gotovo sve neolitske civilizacije verovale u božanstvo sličnih osobina kao što poseduje šumska majka. Tako da je ovo biće verovatno starije od same religije slovena, ili predstavlja početak stvaranja religije kod slovena.

Nikola Milošević



DEDA-EU

VODENJAK

Vodenjaci su bili gospodari voda, kako tekucih, tako i stajacih. Za njih se verovalo da žive u kristalnom ili staklenom dvorcu na dnu. Kristal i staklo simbolizuju samu vodu, odnosno boravište ovog demona. Oni su bili uglavnom zli demoni, ali nekad su mogli i pomoći. Vodenjaci su zamišljani ne u svim krajevima isto, ali uprkos tome izgleda se mnogo nije razlikovao. Zamisljan je gotovo uvek kao čovek patuljastog rasta, sa velikim nosem, dugom bradom, obučen u ili crnu ili zelenu odeću. Obično je nosio šešir ili crvenu kupastu kapu. Ponekad je zamišljan da ima kozije noge i šiljate uši. U Češkoj, Moravi i Slovačkoj (vodnjik), je imao zelenu kožu. Delovali su u okolini voda. U vodi su bili snažni, dok van nje su gubili svoju snagu. Mogli su da se preobraze i u neke životinje. Najčešće u konja, koji kraj obale pase travu. Ali takođe se mogao preobraziti i u psa, ovna, svinju, jelena, zmiju, ribu, a često i u dete koje plače. Ovim metamorfozama je mamio žrtve da mu se približe kako bi ih on udavio i odveo na dno. U njegovom dvorcu su ga zabavljali i služili ga utopljenici. Rusalke su takođe bile pod njegovom vlašću. Vodenjak je zapravo bio apsolutni vladar vode u kojoj je živeo. Moglo je u jednom predelu biti i više vodenjaka. U tom slučaju je postojao jedan glavni, koji se nazivao ,,matori'', ,,stari'' ili ,,onaj stari''. U nekim krajevima starešina se nazivao ,,Tartor''. Taj glavni vodenjak je bio snažniji od svih ostalih. Verovalo se da se od njega ne može pobeći, ukoliko uhvati žrtvu, dok se od ,,malog'', kako su se zvali ostali, moglo izvući, jer nisu imali toliku snagu. Ova imena (matori, stari, onaj stari, mali, onaj mali...) ukazuje na to da je bilo zabranjeno izgovarati ime ovog demona. Ovakva verovanja u demone čije ime se nije izgovaralo je postojalo i kod mnogih drugih naroda i potiče verovatno iz perioda neolita, jer su ovakvi demoni zabeleženi od Aborigina do američkih indijanaca. Ime demona se nije smelo izgovarati jer bi se on mogao prizvati i time bi načinio veliku štetu.

Vodenjak je svoje žrtve tri puta dozivao. Ko bi se odazvao dobrovoljno bi otišao da se udavi i ne bi postojao način da se to spreči. Jedina odbrana je bila da se čovek ne odazove vodenjaku. Kod mnogih drugih demona bolesti se takođe sreće dozivanje, pa je bilo zabranjeno odazivati se bilo kome noću. Vodenjak je svoju žrtvu odvodio na dno, ali u Češkoj na primer, mogao je daviti ljude i u plitkoj vodi, kada bi oni išli da se napiju. Kao i većina demona vodenjaci su bili pohotljivi i bilo je slučajeva seksualnih veza sa ženama. Iz ovakvih veza se moglo roditi i dete, ali ono bi bilo monstrum. Žene su mogle dobiti i usluge od vodenjaka, ali bi mu morale obećati neku žrtvu. Ta žrtva koja se davala, obično je bila tuđa imovina. Na primer, komšijina stoka ili živina. Takođe ribari su često dobijali usluge od vodenjaka u vidu boljeg ulova. Međutim ovakvim postupkom ribar koji dobija usluge vodenjaka, takođe se zaveštava vodenjaku na služenje. Ovakvi ribari nisu umirali prirodnom smrću, već su u se u jednom trenutku morali udaviti. Ribari su kao žrtvu vodenjaku prinosili prvu ulovljenu ribu. Za stvari koje su bile prve u nečemu su se smatrale posebnim i davala im se izuzetna važnost, a često su žrtvovana nekim bićima ili bogovima.
     Vodenjaci su najopasniji bili u periodu između Đurđevdana i letnjeg solsticijuma. Ovaj se period poklapa sa periodom kupanja u rekama i jezerima, pa je verovatno i to razlog. Ljudi su se naime u to doba najviše izlagali vodama. Žrtve je odvodio na dno tako što bi im noge zapleo svojim bičem ili lancima i vukao ka dnu. U nekim predelim se verovalo da ima rep, pa koristi rep da hvata žrtve. Duše utopljenika su bile pod vlašću vodenjaka. Naročito su bili neprijateljski raspoloženi prema vodeničarima.
     O uticaju vodenjaka svedoči i esnafska diploma iz Pančeva izdata 1802. godine. U ovoj diplomi vodenjak je prikazan u svom dvorcu, na desnoj strani diplome. Desna strana je bila bitno mesto, na tadašnjim dokumentima i uglavnom rezervisana za svetce zaštitinike.
     Druga imena za ovog demona su bila vodjanoj kod Rusa, topielci, utopielci i wodnici kod Poljaka, vodni muži, vodnjik, mužiček i bastrman u Češkoj i Moravskoj, gde o ovim bićima postoje pisani izvori iz 14. veka i vodni hlapi u Tatranskim jezerima u Slovačkoj.

Nikola Milošević


RUSALKE


Rusalke su ženski vodeni demoni. Obično su zamišljane kao lepe devojke, duge, riđe, raspletene kose.  Nisu nosile nikakvu odeću. Rusalka postaje devojka koja je utopljena, a u nekim oblastima se smatra da su to devojke utopljene pred svoju svadbu ili one koje nisu imale pogrebni obred. Boravile su u blizini reka i to samo za vreme takozvane Rusalne nedelje – Trojičke nedelje.
       Rusalke su ziveli pod vodom, u dvorcima. Bile su pod vlašću Vodenog Duha. Rusalke su imale svoju caricu, koja ih je predvodila na put na kopno i koja se vozila u zlatnim kočijama. Prizivala je ostale rusalke trubom. Kraljica se zvala Diva,Divka, Divšina i Dana. To je bila carska kći koju je maćeha utopila. Izlaze iz vode samo za vreme Rusalne nedelje i to na nedelju dana. Bile su predane muzici, prevanju i igranju. Loše su raspoložene prema ljudima, a naročito ne vole žene. Ukoliko bi neko video rusalke, mogao bi ostati nem ili dobiti zanos igranja, koji se smatrao najgorom kaznom od rusalki. Pri ovom igranju bi dolazio zamor do smrti. Zanos igrom i pesmom bi trajao sve dok su rusalke na kopnu. O ovakvim zanosima svedoče i pisani dokumenti iz 14. veka. Takođe, smatralo se da rusalke donose mnoge neizlečive bolesti.  U vreme Rusalne nedelje ljudi su se držali određenih zabrana, kako ne bi uvredili rusalke ili došli s njima u dodir i tako dobili od njih neku kaznu. Bilo je zabranjeno peti se na drveće, jer se smatralo da dok su rusalke na kopnu da često borave u krošnjama drveća. Zabranjeno je bilo raditi u vinogradima ili raditi bilo kakav posao vezan za zamljoradnju. Rusalke su dolazile u vreme Rusalne nedelje da daju potrebnu vlagu poljima, tako da bi taj rad mogao da omete rusalke. Ovo je vazilo pogotovu za sredu u Rusalnoj nedelji. Smatralo se da tamo gde su rusalke igrale kolosve raste bujnije nego na drugim mestima. Zabranjeno je bilo ženama da peru i prosipaju vodu na bilo koji drugi način, jer bi to moglo uvrediti rusalke i one bi udavili te žene. Zabranjeno je bilo spavati na podu. Ova zabrana je vezana za verovanje da duša u toku sna napušta telo, pa bi u toku sna telo mogla zauzeti rusalka ili neki drugi duh. Tada bi ljudi postali opsednuti i kroz njih bi govorila rusalka. Nije trebalo u Rusalnoj nedelji šišati ovce jer bi ovce ,,ošantavile" a ljude bi napala bolest zvana rusa. A i za druge bolesti koje su se dešavale u Rusalnoj nedelji se govorilo da je obolelog čoveka ,,uhvatila rusalija". Ukoliko bi se sadila paprika ili paradajz u Rusalnoj nedelji verovalo se da će im opasti cvet i neće uspeti.

Ukoliko bi neko morao da prekrši zbog nečeg zabrane, kao efikasno sredstvo protiv dejstva rusalki se smatrala trava pelin. U tom slučaju čovek bi sa sobom nosio pelin, koga su se rusalke plašile. Takođe, ukoliko čovek jede beli luk, se smatralo da neće moći doći pod dejstvo rusalki. U nekim krajevima su svaki dan tokom Rusalne nedelje ljudi jeli pelin. Takođe, kao zaštita je mogao da posluži magijski krug iscrtan nožem. Ukoliko bi neko video rusalke, a ne bi imao pelin kod sebe mogao je nožen na zemlji iscrtati krug, koji rusalke ne bi smele da pređu. Verovalo se da se rusalke plaše i noža.
     Rusalke su dolazile u utorak, čime je počinjala rusalna nedelja i povlačile su se sledećeg utorka. Priređivali su se obredi dočekivanja i izgnanja rusalki. Obično su u ovim obredima učestvovale žene, koje su u ritualne svrhe poistovećavane s rusalkama. Obredi u Rusalnoj nedelju su se zvali rusalje i kranjice. Sreda u Rusalnoj nedelji se nazivala kriva sreda. Verovalo se da sve što se zasadi te nedelje će rasti krivo i da će kasnije zakržljati. Četvrtak u rusalnoj nedelji se nazivao zeleni četvrtak. On se strogo praznovao i nije smelo ništa da se radi. U hrišćanstvu Rusalna nedelja je postala praznik Duhovi, odnosno konkretno praznik rusalije je preimenovan u duhovi. Duhovi su praznik koji ima mnogo paganske zaostavštvine, ali taj praznik ne traje čitavu nedelju. Rusalna (duhovska) nedelja predstavlja simbiozu hrišćanstva i paganizma. Praznovanje rusalija u Srbiji je prvi opisao Ohridski arhiepiskop Dimitrije Homitijan kad je zabranjivao ovaj praznik.
     Po mestu stanovanja vile su se delile na primorkinje i zagorkinje, a rusalke kao vodeni demoni ili vile su dobile svoje ime od slovenskog ruslo – reka. Takođe one su imale riđu kosu, a za riđokose se i danas kaže da imaju rusu kosu. Kao što se ženama prema boji kose kaže da su plavuše ili crnke, rusalke su mogle biti mitska bića ruse kose.
     Kako su u matrijarhatu žene bili nosioci poslova u zemljoradnji, samo žene su mogle biti zadužene za plodnost zaseva. Tako su rusalke, po tradiciji, napuštale svoje vodena skrovišta i obilazile useve i škropile ih vlagom da bi usevi bili bolji. O tome svedoči i verovanje da je bilje bolje raslo na mestima gde su rusalke igrale.

Nikola Milošević




DEDA-EU

VILA

Vila predstavlja žensko mitsko biće slovenske mitologije koje živi u prirodi. Uglavnom su bile naklonjene ljudima, međutim takođe bile su osvetoljubive.  Ovakva pojava naklonosti i nenaklonosti je prirodna u mitologiji, jer je čest slučaj da naklonost bića i bogova zavisi najviše od ljudi i njihovih dela. Živele su uglavnom u šumama ili pored reka, a često i u planinama. U zavisnos od staništa dobijale su i imena - planinkinje, zagorkinje, vodarkinje, brodarkinje i oblakinje. Neke vile su svoje dvorce pravili u oblacima.

Vile su zamišljane kao jako lepe, vitke devojke, duge kose, koja se raspletena spušta niz leđa i grudi. Boja kose je obično bila plava ili riđa, a govori se i o zlatnoj kosi. Vila nije smela da izgubi ni jednu vlas, jer se smatralo da u njenoj kosi se nalazi njena snaga. Nosile su bele tanke haljine, tako da su često u narodnim pesmama dobijale epitet ,,bela vila''. Ređi je slučaj da su vile išle nage, ali onda im je kosa prekrivala grudi. Takođe vile su imale krila i okrilje. U okrilju se nalazila natprirodna moć vile. Vile bi okrilje skidale kad bi se kupale u reci. Okrilje je verovatno neka vrsta odeće koja se stavlja na krila. Ukoliko bi neko uspeo da ukrade vili okrilje postao bi njen gospodar i ona bi morala da ga sluša. Ljudi koji bi ukrali vili okrilje se venčavali sa vilom, međutim morali su paziti da se vila ne dočepa svog okrilja, jer bi tad bila osvetoljubiva i svetila se za naneto poniženje. Dok se kupa vilu niko nije smeo da vidi, jer bi ga vila kaznila, osim ako bi joj tom prilikom ukrao okrilje. Verovanje, da je neki deo odeće vezan za karakter i moć osobe koja je nosi, postoji i o oglavlju, odnosno kapi. Naime verovalo se da kapa čini karakter čoveka, kao i da ukazuje na njegovu poziciju u društvu. Čovek kome bi bila oduzeta ili ukradena kapa bio bi obešćašćen, a kod Đerdapskih brodara postojao je običaj da se prilikom nezgode na brodu, prvo baci kapa u vodu, kao žrtva. Osvetoljubivost vila se mogla probuditi ukoliko bi se neko nadmetao sa vilom, dok se naklonost sticala tako što bi neko pomogao vili, na primer raspleo joj kosu, koja se uplela u žbunje. Kako nisu postojale vile muškog roda i kako su vile bile isključivo ženska mitska bića, vile su ponekad imale odnose sa smrtinicima. U narodnom predanju se pominju vilenjaci, kao ljudi, smrtnici, koji su imali odnos sa vilom i time stekli neke natprirodne moći. Vilenjaci bi i dalje ostali smtnici. Ljudi koje bi vile birale bili su fizički jaki, obično planinski pastiri. Prenošenje moći sa vile na smrtnika je bilo moguće i na druge načine. Kada bi vila dojila neko dete, za to dete bi se verovalo da će postati veliki heroj i da će imati neke natprirodne moći. Tu se može videti slovensko verovanje o bratstvu po mleku. Naime verovalo se da dojenjem dete dobija neke osobine majke. Takođe natprirodne sile bi mogla vila dati čoveku ukoliko bi joj taj čovek nešto učinio, a postoje primeri u narodnim pesmama da su se vile sestrile sa ljudima (Vila Ravioila i Marko Kraljević). Često su vule vidale rane ranjenim junacima jer su bile vešte s biljem. Kako im je bilje prirodna okolina, dobro ga poznaju. Takođe se verovalo da vile mogu čoveka i da vrate u život.

Vile su se rađale iz rose ili izrastale iz cvetova. U nekim predelima postoji verovanje da su se vile rađale kao i ljudi, a kasnije postajale vile. Devojčica vila je morala da prođe obred inicializacije da bi postala vila, i tu bi joj glavna vila predavala okrilje, čime bi nova vila dobijala svoje vilinske moći. Inicializacija je postojala i kod ljudi. Devojčica se smatrala devojkom kada bi prvi put zaigrala kolo. Tako i vilinski obredi sadrže kolo i ko bi nagazio vilinsko kolo bio bi kažnjen. Vilinski obredi bili su tajni i niko ne bi smeo da ih vidi. Ko bi video vile kako igraju, kupaju se ili rade kakav drugi obred mogao bi biti kažnjen slepilom, paralizom ili čak i smrću. Mesta na kojima su vile održavale svoje obrede su se znali i obično nosila u svom imenu reč ,,vila'', kao na primer Vilin izvor na planini Komu ili Viline vode u Beogradu.
     Vile su se mogle pretvoriti i u neke životinje. Najčešće su to bili labudovi, sokolovi, konji i vukovi. Često se u pesmama sreću slike kako vile jašu na konju ili jelenu i odlaze u lov. Imale su luk i strele, kojim bi gađale kad bi ih neko uvredio.

Nikola Milošević




POLJSKI DUHOVI

Stari Sloveni su, kao što znamo bili poljoprivrednici. Za njih je od najveće važnosti bilo da im godina bude plodna, a rod bogat zbog čega su nastojali da umilostive sile koje su bile zadužene za plodnost useva. Pored Sunca kome su se molili  (u obliku Dažboga i Jarila) i kiše (u obliku Peruna) oni su poštovali i mnoge boginje plodnosti-Majku Vlažnu zemlju, Ladu, Sivu itd. Međutim, postojala su i niža bića koja su u staroslovenskoj religiji bila vezana za polja i useve a mi ćemo navesti neka od njih.

Polevoj, polevojik-poljski duh iz folklora Starih Slovena čiji je fizički opis varirao od mesta do mesta. Nekad se opisivao kao muškarac obučen u belo, prirpisavana mu je i trava umesto kose a negde je predstavljen kao patuljak čije je lice imalo boju zemlje. Ljubomorno je štitio svoje stanište tako da se dešavalo da putnici koji zanoće u polju, ili pijanice koje u polju zadremaju, bivaju ubijeni od strane polevloja. U ruskom folkloru ovo biće naziva se poljski.

Poludnica-boginja polja ili duh polja sličan polevolju. Njeno ime označa biće vezano za period polovine dana koji je za Poludnicu bio svetinja. Ona nije dozvoljavala da se u tom periodu obavljaju poljski radovi, budući da je ovo doba dana odredila za odmor.U slučaju da neko prekrši njenu zabranu Poludnica bi ga uštinula ili čupala za kosu, a ako bi se desilo da je seljaci ne pozdrave srdačno, navodla bi njihovu decu da se izgube u polju. Ovo biće  se, inače, poštovalo u Rusiji mada i u Ukrajni postoji verovanje u poludnice, mesečeve devojke koje navode zrake Sunca na zemlju, omogućavajuči tako plodnost usevima. Poludnica se, kao i polevoj, predstavjala u beloj odeždi.

Prija-poljski duh u ruskom folkloru povezan sa žitnim poljem odnosno, dobrim prinosom žitarica. Njeno ime podseća na ime nordijske Boginje Freje koja takođe omogućava plodnost.

Sunčanica-još jedno biće vezano za polja, ličnost je iz folklora Lužičkih Srba. Ona je, kao i poludnica, bila vezana za podne s tim da je one koje bi uhvatila da rade u polju u to doba dana kažnjavala mnogo surovije-smrću. Sunčanica je, naime, personifikacija smrti od sunčanice koja bi zadesila svakog onog ko boravi na otvorenom dok Sunce najjače sija. U lužičko-srpskoj bajci o Sunčanici mudra devojka nadmudruje ovo biće pričajući joj priču o lanu, tako da Sunčanica zaboravlja da je usmrti već se povlači kada je podne već prošlo.

Pored poljskih duhova koje smo naveli,  Aleksandar Asov i Jurij Miroljubov spominju i sledeća bića vezana za polja-Međevika, Travnog i rožanike.



Vesna Kakaševski



DEDA-EU

DEMONI SUDBINE

Suđenice i Usud

Kod starih Slovena bogovi su bili ravni ljudima. Često su bogovi smatrani predcima ljudi, a ljudi su im se na taj način i obraćali. U ovakvom pogledu nije bilo mesta za fatalizam. Sve je bilo u skladu sa prirodom i poštovali su se predci i njihova dela. Međutim postojao je kod Slovena i fatalizam. Fatalističko shvatanje religije slovena se može podkrepiti verovanjem u demone sudbine. Demoni sudbine kod Slovena su suđenice i usud.
     U istočnoj Srbiji se verovalo u suđenice ili suđaje. Suđenice su se uvek javljale kao tri žene, uvek su bile trojstvo. Verovalo se da suđenice određuju sudbinu novorođenog deteta pri rođenju, u prva tri dana života novorođenog deteta. Sudbina se nije mogla ni na koji način izmeniti, niti ju je mogla izmetiti neka druga sila, pa ni bogovi. Suđenice su zamišljane kao tri mlade žene. Nije se znalo ime svake od njih. Bile su odevene u belu odeću, a negde ih zamišljaju i u narodnim nošnjama. Dolaze u kuću gde se rodilo dete kroz dimnjak. One su dolazile prve tri noći nakon rođenja deteta. Ali su suddbinu proricali tek treće večeri. Svaka od njih je moga jedno veče da odloži određivanje sudbine novorođenom detetu. Reč najmlađe od njih je bilo od presudnog značaja. U nekim krajevima se suđenice pojavljuju zajedno sa Rodom, bogom stvoriteljem univerzuma i on može da im naredi kakvu sudbinu da odrede detetu. Međutim neki naučnici u ovom kontekstu Roda poistovećuju sa Usudom. Rod se naime javljao kod Rusa, zajedno sa roždanicama (ruski naziv sa suđenice).  U tekstu ,,Slovo Sv. Grigorija'' se ukazuje na razvoj slovenske religije i govori se o tome da su Sloveni najpre prinosili žrtve vampirima i breginjama, zatim Rodu i roždanicama i, najzad, Perunu. Prilikom dolazka suđenica u kuću spremala im se gozba. Tu gozbu je trebalo da spremi babica. Pravile su se tri pogače premazane medom, tri čaše vina su se stavljale na sto, tri čaše vode, tri kocke šećera i jedan zlatnik ili neki drugi zlatni nakit. Sve tri noći je trebala da gori svtlo u kući, a majka i dete su trebale da leže na zemlji. Pogaču bi, nakon toga, pojela tri muškarca, ako je dete muško, ili tri žene, ako je žensko. Treće veće bi se pod glavu deteta stavljaobosiljak i kolačić. Sve se ovo radilo da bi se suđenice odobrovoljile i izrekli detetu dobru sudbinu. Postoje i priče o tome kako je majka pojela jedne večeri trpezu, pa se dete razbolelo, ali pošto je nastavila da odobrovoljava suđenicama, dete je ubrzo i ozdravilo. Verovalo se da suđenice pletu sudbinu. Jedna je držala vlakno i svaki namotaj je bila jedna godina života. Na kraju bi presekle vlakno i koliko namotaja je bilo toliko ce dete živeti. Ovakvo verovanje je bilo zabeleženo kod Čeha u bićima koje su se zvale sudički. Verovanje u trojstvo koje plete sudbinu bilo je i kod Grka, koji su imali tri moire, Rimljani su imali tri parke koje su određivali čovečiju sudbinu. Kod Germana se norne, o kojima govori jedan mit iz Eda, takođe javljaju u trojstvu. Grim je smatrao da one predstavljaju prošlost, sadašnjost i budućnost. Iz ovoga se može zaključiti da suđenice nisu čisto slovenska bića, već da su zaostavština evropske tradicije, jer su gotovo svi narodi u Evropi imali bića sa sličnim osobinama.
     U zapadnoj Srbiji je bilo zastupljenije verovanje u Usud. Usud je čovek koji je svaki dan živeo život na drugačiji način. Nekad je bio bogat i živeo u izobilju, dok je drugim danima bio siromašan. Nekad je bio slavana nekad ne. Postojale su ogromne varijacije u načinu života na koji je živeo. Razlike u bogatstvu su se menjale svaki dan. Verovalo se da kakav život živi Usud na dan kada je dete rođeno, takva će biti sudbina tom detetu. Mislilo se da će svi ljudi koji su rođeni istog dana imati sličnu sudbinu, ako ne i gotovo identičnu. U zapadnoj Srbiji je bilo rašireno verovanje u ,,jednodance''. Ovako su se nazivali ljudi koji su rođeni istog dana i mislilo se da će im život proći gotovo identično. Ako bi bio neko nesrećan u životu, verovalo se da je rođen u ,,zao čas''. Niko nije znao kada je zao čas, jer niko nije mogao da zna gde je i na koj način usud u tom trenutku živi. Na prvi pogled bi se moglo zaključiti da su suđenice u usud nespojivi, ali neki naučnici su napravili rekonstrukciju, pozivajući se na ruske roždanice i Roda. Tako su Rodovu ulogu kod Rusa, koji je mogao da naredi roždanicama kakva će biti čija sudbina sa Usudom.



Nikola Milošević

ATMOSFERSKI DEMONI

Vetrogonje (zduhači, stuhe)

Veoma je teško dati preciznu definiciju bića koja su u narodu poznata kao vetrogonje. Oni su po svojoj vazdušnoj prirodi najsličniji zmajevima i alama, ali se takođe mogu definisati kao mitska bića u ljudskom liku, kakvim ih smatra Zečević. Radomir Podunavski veruje da su zduhači obični ljudi rođeni sa neobičnim darom- sposobnošću da odvoje svoj duh od tela i da u stanju transa oslobode svoj kraj od vremenskih nepogoda. Verovanje u vetrogonje bilo je rasprostranjeno u zapadnim krajevima Srbije dok su nazivi zduhači i stuhe vezani za Sandžak, Hercegovinu, Crnu Goru i Primorje. U Albaniji su ovakva bića bila poznata pod imenom stuve. O kakvim je entitetima zapravo reč? Činjenica je da su zduhači bili neraskidivo vezani za kraj iz kog potiču i da su bili zaduženi za njegovo blagostanje- berićet. Berićet jednog kraja zduhači su obezbeđivali na sledeći način: kad god bi osetili da se približava neka nepogoda oni bi se spremali za borbu sa njom, odnosno, sa demonom koji ovu nepogodu  predvodi – alom. Ova borba započinjala bi u onog momenta kada se zduhač poveče u osamu i padne u san tj. stanje koje Podunavski smatra transom. U tom stanju zduhač bi se borio sa alom dok su mu telo štitili njegovi pomoćnici mašući po vazduhu oštrim predmetima. Dakle, zduhači su bili ljudi sposobni da odvoje svoj duh od tela, a ovakve ljude nalazimo i među ostalim narodima koji ih smatraju vešcima ili šamanima. Upravo je upravljanje atmosferskim prilikama jedna od tehnika šamanizma kojom su se bavili nadareni pojednici -od  indijanskih šamana do onih sa Čukotke i Altaja. Kao što nije svako mogao postati šaman tako ni zduhačem nije mogao postati bilo ko. Ljudi su bili prepoznati kao zduhači ako bi se rodili sa krvavom ,,košuljicom" tj. placentom, koja je i kod ostalih indoevropskih naroda smatrana nečim magijskim. Još jedna sličnost uzmeđu vetrovnjaka i tipičnog šamana vidi se u činjenici da su zduhači mogli navoditi oblake i na tuđe posede, a ne samo sklanjati ih i tako štititi svoj kraj. U slučaju da se neko zamerio zduhaču, on je mogao naterati oblake nad njegovu njivu što dosta podseća na praksu šamana koji ,,priziva" kišu u vreme suše.
Čajkanović navodi da su zduhači mogli biti i deca i životinje tj. da nisu samo odrasli ljudi imali sposobnost da savladaju nepogodu. Njegovo shvatanje zduhača dosta se razlikuje od onog koje vetrogonje smatra slovenskim vešcima ili šamanima, budući da ih Čajkanović pre tretira kao mitska bića. Sudeći po njegovim proučavanjima, zduhači su veoma slični zmajevima, koji su takođe vezani za blagostanje jednog kraja kao donosioci padavina. I oni, kao stuhe, mogu nastati od različitih životinja- zmija, ovnova ili šarana. Štaviše, Zečević identifikuje vetrogonje i zmajevite ljude pa možemo zaključiti da se ovde radi samo o različitim nazivima za istu pojavu u narodu.

Vesna Kakaševski

German

U Srbiji su postojala dve vrste verovanja u Germana. Jedan German ili Đerman je bio demon atmosferskih pojava, koji donosi vremenske nepogode, oluje, kiše, grad. Drugo verovanje je bilo hrišćansko u svetog Germana, međutim i on je primio neke osobine vladaoca atmosferskim pojavama, tako da se dolazi do zanimljive simbioze hrišćanskih verovanja i paganizma. German je bio carigradski patrijarh od 715. do 727. godine i kasnije proglasen je svetim.
     Od običaja poznate su razne varjante sahranjivanja lutke Germana. Lutka je često bila pravljena od gline sa istaknutim genitalijama. Bozanstva čije predstave su pravljene sa istaknutim reproduktivnim organima su zapravo predstavljale njihovu ulogu u plodnosti. Lutka je mogla biti pravljena i od slame. Sahranjivanje Germana se obično radilo kada bi nastupila velika suša. Ove običaje su najčešće izvodile devojke, čest je bio slučaj da se zahtevalo da one budu device. U obredu su učestvovale i dodole, a jedan muškarac bi smeo u svemu tome da učestvuje praveći sanduk. Ovaj običaj se izvodio da bi se prizvala kiša.
     Kada bi dolazila oluja, u mnogim krajevima, su žene raznim stihovima prizivale Germana da odvuče nevreme na drugo mesto, gde nevreme neće ništa uništiti.
     Pravljene su lutke i za Kupala, Marenu i Jarila. Jarilo je najsličniji po osobinama Germanu, tako da se može smatrati i da je German preuzeo osobine Jarila, dolaskom hrišćanstva, i umesto božanstva postao demon.
Nikola Milošević


ZMAJ


Zmaj je jedan od demona atmosferskih pojava. Njegova glavna uloga se sastojala u borbi protiv ala, koje su nosile gradonosne oblake, a time i propast useva. Dakle zmajevi su bili zapravo dobar demon, čija uloga se sastojala, po verovanjima, u vladanju atmosferskim pojavama u korsit ljudi. Zmaj je bio dužan da obezbedi kišu kad je ona bila potrebna.
     Zmajevi su bili dimorfna bića, polu ljudi, polu životinje. Zmaj je vatrena ptica dugog repa, koja je tokom leta, oko sebe bacala varnice. Dok je među ljudima, mogao je uzeti ljudski oblik. Stanište zmajeva je bilo kraj šumskih voda u planini (ova mesta se i danas zovu zmajevaci), a mogao se nastaniti i u šupljoj bukvi.
     Zmaj je mogao nastati od nekoliko vrsta životinja kad one dođu do određene starosti. Mogao je nastati od šarana, zmije, ovna, ili od smuka. Postoji dosta priča rasprostranjenih među narodom, uglavnom dunavskih ribara, koji su navodno videli kako šaran izlazi iz vode i pretvara se u zmaja. Kada šaran stigne do određenog broja godina, njemu rastu krila i on izlazi iz vode kao zmaj. Dok leti, varnice, koje baca oko sebe, imaju oblik šaranovih krljušti. U nekim krajevima šaranovo meso je bilo zabranjeno, pa se i izbegavalo u ishrani, jer je šaran smatran svetom životinjom. Smatralo se čak da čovek koji bi pojeo šarana je mogao da dobije epilepsiju. Zmajevi koji su imali rogove nastali su ovna. Ako se smuk preseče na pola, pa prednji deo ode u rupu, verovalo se da će od tog dela nastati zmaj. U kišovitim godinama se smatralo da zmaj nastaje od šarana koji nije hvatan, dok ako je godina sušna, smatralo se da nastaje od smuka istih osobina. Pol zmaja je zavisio od pola životinje. Zmaj je mogao bljuvati plavu ili crvenu vatru.

Zmajevi su mogli imati sexualne i ljubavne veze sa lepim ženama. Zmaj bi mogao biti nevidljiv, osim za ženu u koju se zaljubi. Ovakve veze sa ženama su bile dosta česte, a žene koje bi doživelje sexualni odnos sa zmajem bile bi blede, ispijene i izgubile bi zelju za sexom sa ljudima, zbog zmajeve ogromne potencije. Žene su se teško oslobađale veze sa zmajevima, a o tim vezama nikom nisu smele da pričaju. Prekid veza sa zmajem obično žene nisu ni želele, međutim zmaj bi se isterivao ukoliko bi došla sušna godine, jer se smatralo da je zmaj zbog žene zapostavio svoju ulogu donošenja padavina. Zmaj bi obično kod žene dolazio kroz komin. Ukoliko bi žena htela prekid veze sa zmajem trebalo je da se kadi svojom kosom ili da nađe šuplju bukvu u kojoj je živeo zmaj i da je zapali. Smatralo se da i vrela voda može naškoditi zmaju, pa se u kotlu vrela voda stavljala pod komin. Kada bi zmaj upao u vrelu vodu izgore bi. Navodno žena je mogla odbiti zmaja ukoliko bi imala pri sebi loj nekog drugog, izgorelog zmaja.
     Žena sa zmajem je mogla imati i dete. Radi boljeg poroda, veze sa zmajevima nekad se nisu smatrale gresnim. Takođe verovalo se da deca zmajeva i zmajica su muškog pola. Verovalo se da deca sa zmajem su izrazito jaka, da su nepobediva, takođe ta deca su bila izrazito mudra i imala neke natprirodne osobine. Ovakva verovanja su bila povod da veliki junaci steknu nadimak Zmaj. Tako unuk poslednjeg vladara Srbije, Đurađa Brankovića, u narodnim pesmama nosi nadimak Zmajognjeni. Njegovo rođenje je takođe zavijeno u misteriju, te se u narodnoj pesmi pominje kako ima vučju šapu, orlovo krilo i zmajevo kolo pod pazuhom, a iz usta mu modri plamen bije. Takođe junak prvog srpskog ustanka, Stojan Čupić dobio je nadimak Zmaj od Noćaja. Deca zmajeva su izgledala kao i svi ostali ljudi, jedino što se verovalo da imaju veću glavu i da pod pazuhom imaju mala krila. Detetom zmaja se smatrao i despot Stefan Lazarević, o čemu svedoči pesma ,,Carica Milica i Zmaj od Jastrebca''.

Zmaj predstavlja neku vrstu mitskog predka, kako je to Čajkanović nazvao ,,mitskim herosom'', a zbog toga su i junaci u narodu obično smatrani da su zmajevitog porekla. Zmajev nastanak od životinja govori o njegovom totemističkom poreklu. Šume su u Slovenskoj mitologiji zamišljane kao boravište predaka, a to je mesto gde živi i zmaj, tako da to može biti dokaz tome, da je on mitski predak Slovena.

Nikola Milošević





DEDA-EU

#139
ALA

Ala je mitsko biće koje je postalo deo južno slovenske tradicije pod uticajem Turske i Grčke. Međutim veruje se da je pre dolaska ovih kultura u mitologiji Slovena postojalo biće koje je imalo uloge kao što ih ima ala. Naime postoji jaka povezanost ala i drugih bića, pogotovu uloga tih bića i uloge ale, koja verovatno nije nastala nakon kulturnog uticaja drugih kultura, već je tu bila i ranije, samo je to biće promenilo ime. Ala je bila poznata samo u krajevima gde su Turci i Grci imali uticaja, dakle samo južnim Slovenima i to takođe ne svim.
     Ala predstavlja demona nepogoda. Ona donosi grad, a samim tim unistava useve, zbog čega je bio omražen među stanovništvom. Protiv njega se borio zmaj. Zmaj je bio dobar demon koji je terao alu sa mesta gde je živeo i štitio tamošnje useve. Prema nekim verovanjima alu je mogao oterati i vetrovnjak, zduhać ili zmajeviti čovek. Verovalo se da ala donosi i oluje koje čupaju drveće. Zapravo smatralo se da je upravo ala isčupala to drveće. Smatralo se da je ala snažna. Postoji i izreka ,,jak kao ala'', koja se upućuje izuzetno snažnim osobama. Ala je mogla zaluditi čoveka i za takvog čoveka se govorilo da je alosan.
Oblik ale u srpskim nije tačno određen i taj oblik varira od oblasti do oblasti. U Gruži se verovalo na primer da je ala nevidljivo biće koje živi u vazduhu, virovima i jezerima. Mogla se samo čuti, olujno zviždanje je najavljivalo njen dolazak. Ukoliko se čula, pucalo se ka oblacima, da bi se ala ubila. U okolini Leskovca se smatralo da ala ima konjsku glavu, a telo kao zmija. Da je velika, glavu krije u oblacima, a repom čupa drveće. Kada bi joj neko ugledao glavu, mislilo se da će poludeti. Postoji predstava ale kao čudovišta s velikim ustima, koja u ruci drži kašiku kojom jede. Zato su se alama nazivali ljudi koji neumereno jedu. Takođe u nekim delovima Srbije se smatralo da orao koji se vidi pred oluju je zapravo ala i da vodi olujne oblake. Postoji i drugo verovanje, po kome je orao prijatelj ljudi i bori se sa alom i odvodi opasne oblake dalje od svog kraja. Tako su se u nekim krajevima radovali pojavi orla, jer su smatrali da će odbraniti područje od grada i drugih nepovoljnih padavina. U istočnoj Srbiji se smatralo da se orao bori sa alom i dovodi olujne i kišovite oblake dalje od svog kraja da bi zaštitio svoje ptiće od nevremena. Tako se smatralo da će sušni biti oni krajevi gde orao savije svoje gnezdo. U Makedoniji i Skopskoj Crnoj Gori mitsko biće sa alinim osobinama se zvalo ažder ili lamnja i verovalo se da je to žena koja popije žito i gržđe dok je u cvatu. Gonili su je takođe zmajevi, ali tada je bivala najopasnija i mogla se sakriti u žito. Dolaskom hrišćanstva Sveti Ilije je preuzeo ulogu goniča ala, kao i ubice istih. U Bugarskoj se ovo biće nazivalo Hala i zamišljano je kao gust crn oblak iz čijeg repa je padao grad. Takođe Bugari su znali za slično biće koje se nazivalo Lamja i kje se zamišljalo kao žena sa oštrim noktima, psećom glavom i oštrim zubima, a telo joj je bilo prekriveno žutim krljuštima.

Kod ostalih Slovena demon nepogoda je bila Baba Jaga, zamišljena kao žena ogromnog rasta sa velikim nosem i isturenom bradom. Verovalo se da jede decu, a njeno prisustvo donosi oluju i hladnoću. Navodno je živela u šumi na kući postavljenoj na kokošijim nogama, a ogradu je imala sačinjenu od ljudskih kostiju i lobanja. Verovatno je da se kod južnih slovena ovaj demon izmešao sa demonom stranog porekla. O tome može da posvedoči i to da se lamja ili lamnja smatrala ženom.
     Reč ala je grčkog porekla i izvorno značenje je bilo – grad, tuča. Lamnja je takođe grčkog porekla. U helenskoj mitologiji Lamija nije bila demon nepogode, već Zeusova ljubavnica, koja mu je rodila nekoliko dece. Međutim Hera ih je sve ubila iz ljubomore. Zato Lemija uništava tuđu decu, pa ima epitet proždrljiva, koju je takođe nosila ala, koja se još nazivala i nenasitom.
     U nekim krajevima došlo je do spajanja dvostrukog imena za ovo biće. Te je tako od ale i lemnje nastala alamunja. Ona je predstavljala jak vetar, koji odnosi seno, snopove i savija drveće. Bilo je to biće izuzetne snage, te se za čoveka koji vredno radi i mnogo govorilo ,,radi kao alamunja''.

Nikola Milošević


DEMONI BOLESTI

Babice, noćnice

Babice predstavljaju porođajne demone bolesti. One su zle, nanose bolest, pa čak i ubijaju novorđenče i majku. Verovatno ni u jednoj oblasti života nije postojao toliko štetan demon koliko pri porođaju. Novorođeno nejako dete je bilo meta ovih demona, ali i njegova majka četrdeset dana nakon porođaja. Majka i dete bi u ovom periodu bili nečisti i mogle bi ih napasti babice. Dete je nakon dolaska hrišćanstva ostajalo nečisto sve do krštenja. Verovatno je postojao i pre hrišćanstva neki obred kojim je dete inicijalizovano i prihvaćeno u društvo, a kao takvo ne može ga napasti zli demon. Babice ili kako su se još nazivale noćnice su mogle napasti i posredno, preko nekog predmeta koji dolazi u dodir sa detetom ili mladom majkom. Zato veš niti bilo kakvi drugi predmeti koji dolaze u dodir sa majkom i detetom se nisu ostavljali napolju preko noći. U kući je tokom prvih četrdeset dana nakon porođaja moralo uvek da gori svetlo, jer se smatralo da se demoni plaše svetla. Vatra je uopšte u mitologijama indo-evropskih naroda zauzimala značajno mesto. Verovalo se da je varta božanska. U mnogim mitologijama vatra je poistovećivana sa nekim božanstvom ili je ljudima neki bog preneo znanje o vatri.  
    Porođajni demoni bolesti su bile babice ili noćnice, ali mnogo ćešće su se one nazivale eufemistički samo – one. U Srbiji su se nekad svi ženski zli demoni nazivali vešticama. Eufemistički nazivi za zle demone se mogu objasniti činjenicom se izgovaranje imena božanstva ili demona smatralo kao i pozivanje tog demona ili boga. Zato su se prava imena demona, pa čak i bogova jako retko koristila. Zbog ovoga se u istraživanju javlja problem, jer su imena mnogih demona i zaboravljena.
    Babice su uvek napadale noću. Mogla se pojaviti jedna ili više njih, što bi moglo naneti veću štetu. Nekada bi nosilje (babice) morale prespavati sa detetom da ga ne bi napao ovaj demon. Mere protiv porođajnih demona su uglavnom bile preventivne, ali bilo je i uklanjanja posledica.  Od preventivnih mera pomenuta je vatra i svetlost koja je morala goreti bez prestanka četrdeset dana. Dete se u nekim krajevima mazalo belim lukom, jer se smatralo da se belog luka plaše zli demoni. Postojalo je i kađenje materijalima koje zadaju jak miris, kao na primer katran, sumpor, stari opanci, rožina i slični. Takođe gvožđe je u nekim krajevima korišćeno da se oteraju babice. Magijska snaga gvožđa je bila poznata u celoj Evropi. U Indiji se gvožđe smatralo zaštitom od zlih demona. U hrišćansvu su sličan značaj dobila zvona. Kao amajlija se koristio crveni končić. Naime porodilja bi  nakon porođaja stavila pramen crvene vune u kosu, stavila pramen kose u usta i naređala nekoliko čestica belog luka, metalni novčić i malo bele vune. Ovo bi se detetu stavljalo oko vrata i tada se smatralo da mu babice neće moći nauditi. Voda je isto predstavljala zaštitu. Voda je čistila u svakom smislu i time branila majku i dete. Takođe praktikovalo se i ritualno kupanje. A jedna od prevencija, ali takođe i način za otklanjanje dejstva ovog demona je bilo bajanje. Bajanje su izvodile isključivo žene, jer se bajanje smatralo ženskim poslom. Bajanje predstavlja izgovaranje nekih formula, koje bi trebale da pridobiju bogove i demone i time izleče bolest.  
    Noćnice se pominju u Katalogu magije brata Rudolfa, iz 13. veka, kao i u husitskim spisima iz 15. veka, gde se pominju i mere zaštite protiv noćnica. Još jedan eufemistički se nalazi u ovim spisima. One su se u tim krajevima (Češka) nazivale jednostavno – zle.

Nikola Milošević

Milosnice, milostive

Kod Slovena su postojala mitska bića, kao na primer babice, koje su mogle da naude samo određenim ljudima u određeno vreme. Tako su babice napadale samo decu i porodilje u periodu do četrdeset dana nakon porođaja. Mešđutim postojala su i mitska bića koja su mogla da donesu bolest bilo kome u bilo kom periodu. To su bile milosnice.  Milosnice su mogle doći same ili u grupi i doneti nekom regionu neku bolest. Zavisno od toga koliko milosnica je bilo umešano u napad, takvog intenziteta su bile i bolesti ili broj ljudi koji je od tih bolesti oboleo. Prema narodnom verovanju od milosnica nije bilo spasa, jer su mogle naneti bolest bilo kome u bilo koje vreme. Kao što je slučaj i sa drugim demonima bolesti lična imena milosnica se nisu pominjala, tako da su vremenom i zaboravljena, međutim ta imena su se znala. Postojalo je verovanje u narodu da pominjanje ličnog imena nekog božanstva ili demona je ravno dozivanju tog bića. A naravno niko nije imao nameru da dozove demona bolesti, pa je to razlog što su lična imena demona bolesti pala u zaborav. Pored naziva milosnice, ovi demoni su nosili imena poput milostive, dobre majke ili tetke. Ovakva imena ne odgovaraju baš onome šta je bila uloga ovih demona, ali narod je verovao da će ove demone pridbiti ovakvim laskavim epitetima, pa neće nanositi bolest, ili će je nanositi manje. Zapravo ljudi su želeli da one prema ljudima  odnost kao dobre majke ili tetke.
Milosnice su zamišljane kao žene odevene u crninu. D. Marinov kaže da su bila nevidljiva ženska bića. Da ne bi morile svet morale su se darivati. Broj u kom su se pojavljivale nije uvek bio isti. Menjao se prema bolestima koje bi se u određeno vreme javljale: boginje, gušobolja i mnoge druge. Svaka od njih je nosila neku bolest i mogla je da izazove neku od njih. Epidemije su izazivale udruženim snagama.
Postojao je obred kojim bi se milosnice terale. Naime ukoliko bi se predpostavljalo da će uskoro doći neka bolest ili je već počela neka epidemija, na raskrsnicama i ulazima u selo bi se ložile vatre. Time se verovalo da se može sprečiti ulazak bolesti u selo. Na određenim mestima bi se delila hrana i piće, a takođe organizovala bi se neka vrsta svečanosti sa muzikom i igrom.  Ovakvi obredi su se zvali ili tetke (tejke) ili Baba Kalja i obavljao bi se kad nastane pomor ili kad u okolini dodje do pomora, pa seljani krenu da sumnjaju da će se pomor proširiti i na njihovo selo.

Nikola Milošević

Čuma

U Srbiji je ime Čume skoro zaboravljeno jer jako dugo nije bilo epidemije kuge. Čuma je mitsko biće koje je donosilo kugu. Kao i druga bića koja donose bolest nazivana je eufemistički kuma ili tetka. Ona je zamičljana kao starica, ali isto i kao mlada žena u belom sa zabrađenim licem. Uvek je imala dugu obično čupavu kosu, koju je stalno češljala. Veoma je pazila na svoju higjenu, volela je da se umiva i kao što je već rečeno češlja. Često su joj ljudi pripremali kupku, kako bi je udobrovoljili i kako čuma za uzvrat ne bi umorila nekog iz te kuće.  Mogla se naljutiti na dom koji bi našla u neredu i pomoriti sve u njemu. Takođe verovalo se da ne dira domove koji su čisti i uredni. Zato su ljudi kad bi se pojavila kuga čistili svoje domove. Da bi je odobrovoljili ljudi su joj spremali posude sa vodom i sapunom kako bi mogla da se tu umije. Verovalo se da živi daleko, na kraju sveta. Ovakvno verovanje je postojalo i kod mnogih drugih mitskih bića. Samo ponekad je čuma dolazila u sela među ljude i morila ih. Naselila bi se u neku kuću i verovalo se da bi neće dirati žitelje kuće u koju se naselila.  Sa sobom je uvek nosila posudu sa strelicama i knjigu u kojoj je pisalo koga treba da umori. Nije mogla umoriti nikog ko nije na spisku. Verovalo se da kad dođe u selo prvo proziva ljude, pa joj se nije trebalo odazvati. Slično verovanje postoji i kod drugih bića, na primer rusalke su isto dozivale prvo ljude koje žele da udave. Strelicama bi gađala ljude i ko bi bio pogođen, morao bi se razboleti od kuge. Ukoliko bi joj neko ukrao posudu sa strelicama, ona bi izgubila svoju moć i ne bi mogla više nikog da umori. U nekim krajevima se verovalo da ljude mori tako što ih udari pod mišku. Verovalo se da je neuništiva, ali i da je može ubiti crni pas ili vo. Navodno je izbegavala ove životinje, odnosno plašila ih se. Mogla se pretvoriti u crnu mačku.

Takođe bila je nevidljiva i mogao ju je videti samo subotnjak, odnosno čovek koji je rođen u subotu. Za ove ljude se verovalo da imaju natprirodne moći i da mogu da vide demone. Od čume kao zaštita se koristio beli luk i čistoća. Nekad se oko sela pravila brazda, koja bi predstavljala magijski krug u koji čuma ne bi mogla da uđe. Ovu brazdu su pravila dva brata blizanca, pomoću dva crna vola, takođe blizanca. Od čume se moglo zaštititi i provlačenjem kroz takozvanu čuminu košulju. Čumina košulja se pravila tako što devet baba, potpuno nagih, prema vatri i bez sveća tajno opredu košulju. Golo telo je bilo uslov za pravilno izvršenje rituala. Golom telu se pripisivala izuzetna natprirodna moć, jer je oslobođeno svih neprirodnih veza i uopšte svega neprirodnog. Nag čovek je bio u potpunom jedinstvu sa prirodom i prirodnim.  Zabeležen je slučaj da je 1837. godine, kada se u Jagodini pojavila kuga, knez Miloš naredio da se sačini čumina košulja. Kroz košulju se provukao knez Miloš sa svom porodicom i cela vojska u kasarni.  Kako se čuma može javiti i u životinjskom i u ljudskom obliku, može se predpostaviti da je ovo biće veoma staro, jer su kult životinja i predstave demona u životinjskom obliku starija od predstava u ljudskom obliku. Predstave demona u ljudskom obliku je došlo znatno kasnije.



Nikola Milošević