DUŠA

[STEPSKI VUK]

Ulazis u pjesmu kao u vrt
Ulazis u pjesmu kao u svoj vrt
slazes rijeci,pomjeras mlado drvece
u nekakav red razumljiv tvom oku
tako nehajno kao sto u san moj
ulazis kao u svoj vrt
gdje te svaka travka s radoscu
docekuje i sunce ti na rame silazi
i korak ti je lak i necujan,
kao da si i sama od sna satkana,
iz noci u noc tako sa morem
snagu premjeravas,umirujes ga
rijecima i u poslusnu pticu pretvaras.
Ulazis u pjesmu kao u svoj dom
gdje je sve oblikovano tvojom rukom,
koja i mojom rukom uzaludne
rijeci ispisuje koje bi da me
od tebe odbrane.

[STEPSKI VUK]

Nije lako biti sam u nepoznatom, putnik u suzama... I jedini nacin da nadjes se u svemu jest da se posvetis drugima, volis, zrtvujes, dajes... No i da u svemu tome ne izgubis svoj duh...Bujica osjecaja iznova navire, no ovoga puta ne na oci... Rijecima se ne moze iskazati zahvalnost sto dobio sam dar, dar ljubavi.

[VUČICA]

Pokušaj samo zamisliti taj nekakav neopisivi osijećaj koji me očarava,pomalo plaši ali i hrabri,koji mi crta osmijeh na licu svakoga dana...
prvi put u životu gradim odnos koji se oduvijek želi...odnos koji se gradi...na nekom poštovanju,iskrenosti...
što se tako nenadano i s lakoćom otvaram nekoj osobi poput cvijeta...odnos koji je nastao na nekoj najprije duhovnoj vezi a tek onda fizičkoj...
to je nešto što se ne doživi baš tako često....da sretneš osobu koja te tako razumije i podržava a s druge strane ne osuđuje..

[STEPSKI VUK]

Raskriljujem ruke
umjesto leta
zudim
zagrljaj.
Raskriljujem ruke
umjesto zagledan u
nebo
gledam u tvoje oci u kojima se nebo
ogleda.
Raskriljujem ruke
umjesto leta
osjecam vjetar u ledja koji me
gura
Tebi.

[STEPSKI VUK]

Camim u tom kavezu
u koji me zatvorise
kavezu spletenom od ljubavi
obecanja
obaveza
i griznje savijesti
znam
vrata tek su pritvorena
samo malo sulude odvaznosti
dostajalo bi za slobodu
i sirok let
al' preslaba mi krila
onemocala od ravnodusnosti
i uzaludna cekanja
znam
vrata tek su pritvorena
okrecem glavu
pravim se da ne vidim

[VUČICA]

Došao si tiho i ostao zauvijek u stvarnosti moje duše skriven,
slučajnost sudbine koja se poigrava,snage nam odmjerava,
greške u koracima hvata,našim tragovima šulja se,
ide od vrata do vrata...
Ostaje tek tračak sjaja što zauvijek plamti
u mojoj noći uspomena
zbog daljine tvog zagrljaja...
Je li to dodir ljubavi što sam htijela
ili tek ukraden san o želji
i promijeni života kojeg živimo?
Znam da sam možda nešto htijela
ali pitanje je dali sam smijela,
prakoračiti granice,
okrenuti životu stranice...

[STEPSKI VUK]

Mila moja, ljubav u meni nije skrta,
ona te u beskraju mojih misli
miluje zagrljajima
i osim sunca tvoga pogleda
nista vise ne treba.
Ljubi i ljubav ostavlja,
ljubi i ljubav ostaje.
Jedina moja, tvoje grudi
bujno mirisu u mom osmjehu
a tvoji gipki bokovi poput sna
trce na mom stomaku.
Ljubim ih i ljubav ostavljam,
ljubim i ljubav ostajem.
Potpuna si snaga mome srcu
i bice si moga tijela.
Kad me ljubis ljubav ostavljas,
kad ljubis ljubav ostajes.
Sad kad vrijeme tece,
jer mora neprekidno teci,
sada nas ljubljenjem vodi ljubav,
sve uzdahe poznaje u nama
i sve u nama nju poznaje,
a tamo gdje se slatko dodirujemo
tamo je uvijek s nama,
lijeze u nasa srca i kao san raste,
jer je ljubimo i ljubav ostavljamo
jer se ljubimo i ljubav ostajemo.

[STEPSKI VUK]

Sustigla nas noc u tijelu mjesecine
i sad promatra kako nasa tijela
polagano secu perivojima uzdaha.
Toliko kruznica u ritmu nasih kretnji,
toliko virova u strasti ljubavnog cina
opija nenavikle nebeske zjenice
i dok u nama ljubav besprijekorno drhti
kao uzarena magla i puni pore vremena,
one se omamljene teturaju u nasem snu.
Ispijamo ovu noc kao da je posljednja,
mi ljubavnici izgaramo u dlanovima
i po sebi prolijevamo srebrni znoj,
kao da je zadnjom tisinom sakupljen,
a oci se kupaju u osmjehu usana,
i osmjeh poljupcima svile ljubi kozu.



Nagoscu, prkosimo podatnom nagoscu
bicu mraka i krevet nam je svetiste
i ratiste, more bez kraja i pucine,
toplo i njezno utociste i svratiste.
Osvajamo beskraj oznacenog svemira
i nudimo crtanje novih zvijezda,
neka budu plave i sjajne, crvene i tihe,
nadasve usklaðne nasem disanju.
Neka ovaj puta budu blize nama
ispod oblaka, u samim kapima mirisa,
na dohvat zlatnih obrisa suncokreta,
jer lice nam u njihovim zagrljajima sanja
i postelja nam je hram zadovoljstva
i nemirna svakodnevnica, odmor i strepnja,
postelja nam je ugodan dodir zanosa.



Svezali smo nebo u okvir pogleda,
pa se uspinjemo po stablima tresanja,
a nasi prsti rasireni kao bijeli jorgovani
pazljivo beru uzdrhtale i vlazne plodove
i kao nagradu za cekanje, sa svih strana
donose nama ljubavnicima slatke pohvale.
Nema blistavijeg vremena od naseg,
zapravo, nismo ni zapoceli povijati travu,
a ruke su vec poput podivljalih vjetrova
uznemirene u nijemom spokoju srca.
Otkada nam zudnja zauzima utrobu,
a usnama duse dodirujemo ceznju
nitko se ne moze mjeriti s nama po njeznosti,
otkada ljubimo vjecnost prisutnih latica,
od nas nema cistijih ljubavnika.

[VUČICA]

Kad me pogledaš tim svojim očima,
ko da me nježnost oblaka obavija,
ne bih, ali drhtaj se iz grudi otima...

I samo pomisli kako bi gorijeli
nebo i oblaci da smo se voljeli,
kakvi bi lomovi zemlju potresli
da smo se nas dvoje ranije sreli...

Nemoj da ti suza iz zjenice zamagli
kada se budemo zauvijek rastali,
pogledaj nekada gore ka zvijezdama
jer sve se tamo zapravo i dešava...

Hoću da vjerujem da nas tek čekaju
dani i godine tamo u beskraju,
jer ništa na svijetu ne događa se slučajno..

Vrijeme nas stalno vuče svakog na svoju stranu,
ali ja uvijek nađem trenutak za nas..

[STEPSKI VUK]

Zauvijek si moje tijelo natopila zvijezdama
i ritam moga golog disanja preuzela srcem,
pa te sada svojom nagošću neumorno grlim.

Otkad sam primljen u naručje tvojih usana,
strašću zrele ljubavnice moje bokove budiš
i sluh vječnog vremena u tebi trajno ćutim.

Ništa više ne trebam, za zemljom ne čeznem,
stalno se uzdižem dodirima požude u tebi
i pokretima plavetnila, tiho kroz tebe plovim.

Ovdje, ljubavi, na obroncima zlatne postelje
gdje vrlim poljupcima neprekidno kipiš,
darujem ti svoj veličanstveni osmjeh sunca.

A bujne brežuljke tvoga prekrasnog tijela,
tu drhtavu prisutnost mog nemirnog sna,
prema izvoru blaženstva, prstima vodim.

Kad te u vrelo naručje svojih usana primim,
i moj pogled tvoju nagost zaljubljeno prekrije,
najviše se sladim ritmom tvoga golog disanja.

Tada više ništa ne trebam i zemljom ne hodam,
već poput mjesečine, srebrnim sjajem se izvijem
i staništa nebeskih ptica, šutnjom oblaka slijedim.

Kao nijednu vodu, tvoje grudi istinski ispijam,
kao nijednoj vatri, tvom struku se prepuštam,
kao nijedno svjetlo, tvoj dah u meni uzdiše.

Nestajem kao kap između titranja i tišine,
i sam u zagrljajima tvoga prelijepog tijela,
ispunjen tvojim životom, presretan sanjam.

Kao nijedan zrak, uzlijećem s tvojih obrisa,
kao nijednog dana, moj san se opija tvoga mirisa,
kao nijedna misao, tvoja me ljubav u sebi rađa.

[VUČICA]

Za jedan tvoj dodir pomaknut ću zvijezde..
Tvoje usne moj su san...ako me poljubiš,
nestat ću u oblacima čekajući
ponovni poljubac...
Samo nebo je mjesto gdje
me možeš slobodno voljeti..
jedino tamo ti mogu reći
ono što na zemlji nesmijem...
Da si moj crni ponor
kojem se svaki put prepuštam
potpuno sretna...
Lebdim u tom ponoru s osjećajem
zadovoljstva i sreće i baš me briga
što će biti sutra..
..jer živim za taj osjećaj  dok sam
s tobom u oblacima...

[STEPSKI VUK]

Rijeci spajaju ljude kao mostove, stvarajuci u isto vrijeme izmedju covjeka nepremostivost vrlo cesto dublju od najmracnijeg ponora"

[autentik]

Kad bi samo znala koliko me u životu srećnim činiš ti
svi si slepi na ovoj planeti iznenada progledali


ja napisao lično...

[STEPSKI VUK]

Moj duboki naklon, izuzetno cijenim svaku riječ otetu iz duše i podjeljenu sa nama.

[STEPSKI VUK]

Zivot je radost

A moja sreca
dani su kraj tebe.

Ljepota jutra
na usnama tvojim
vidjeti je osmjeh.

Morem osjecaja
zaploviti bez straha.
slijediti ljubav.
I biti jedno u dvoje.

[VUČICA]

Kako je divno uz tvoje
pjesme biti i stihovima
se diviti..
ti si nama dar,
koji malo kad
netko daje,
veselim se svakoj pjesmi
jer znam...
naći ću sve što u to
vrijeme zaokuplja tvoje misli
i tvoj um...i pročitati
krasne stihove napisane
iz dubine duše.
Želim ti još puno lijepih
trenutaka u životu
i puno lijeph stihova
napisanih za nas koji
uživamo u čitanju...

[Fanta]

 

[STEPSKI VUK]

Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio
tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih duso kupao suzama
i bolom ukrasavao oci
Zivio bih slijep, sa noktima u ocima
i gledao samo u lik tami

Sto je zivot duso nego noc u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zedj u srcu upucuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne

Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju
da se ne vraca ono sto nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vjecnosti krije

[STEPSKI VUK]

Da li si mogla da zaboravis
da je tvoja ruka nekada u mojoj lezala
i da se neizmjerna radost
iz tvoje ruke u moju
s mojih usana na tvoje prelila
i da je tvoja kosa meka
citavo jedno kratko proljece
ogrtac srece mojoj ljubavi bila
i da je ovaj svijet, nekada mirisan i raspjevan
sada siv i umoran,
bez ljubavnih oluja
i nasih malih ludosti?

Zlo koje jedno drugom nanosimo
vrijeme brise i srce zaboravlja
a casovi srece ostaju
njihov je sjaj u nama.

[STEPSKI VUK]

Moj znak prepoznavanja su ljudi. Jos uvijek ne prepoznajem imena. Prepoznajem samo ljude i neljude. Optimista sam utoliko jer vjerujem da se i od neljudi mogu stvarati ljudi, a da bi se to postiglo treba prastati i onima koji znaju sto cine, prastati sve dotle dok sami pred sobom ne pognu glavu. Lako je rijecima donositi vatru, buditi njima mrznju i zavist  rijecima treba donositi mir. Takve su rijeci slicne svjetlosti.