DUŠA

[STEPSKI VUK]

Ponekad koračam
Kroz svoj izmišljeni svijet
Susrećem se sa izmišljenim ljudima.
Oni ne žure kao mi.
U mom izmišljenom svijetu
Ima i komadićak sreće
Koji podijelim sa prijateljima
Sve ostalo je čisti posao.

[VUČICA]

Najljepše je slušati tišinu... U njoj možeš čuti sebe...
Jer, ljudi najčešće čuju samo ono što žele čuti....
Ali, u tišini nađeš svoj mir,i osjećaš se zadovoljno..

[STEPSKI VUK]

Volim poeziju
krepku i citku,
koja otvara
izvore u meni,
poeziju slicnu
dusevnom napitku
iz sunceve lopte
kad se rumeni.

Volim poeziju
koja me ukrca
u barku svojih rijeci,
i klizeci rubovima vala,
nosi me i opcarava
melodijom svog izraza.

Katkad me poezija
uspinje tako visoko,
da i ja sam
postanem
zvjezdano oko.

[STEPSKI VUK]

Kako da zadržim dušu svoju
da se k tvojoj ne vine? Kako bih je
preko tebe uznio u visine?
O, kako bih je skloniti htio
uz nešto izgubljeno na dnu tmine,
na jedno mjesto, strano i tiho,
čiji se talas ne bi raznjiho
kad se talasaju tvoje dubine.


Al sve što dirne tebe i mene,
ko gudalo nas zajedno prene.

Glas dviju struna, o mi to jesmo!
Čijeg smo samo to glazbala zvuci
i koji nas svirač drži u ruci?

O, slatka pjesmo!

[VUČICA]

 Zamisli jedno beskrajno široko polje, cijelo prekriveno Tratinčicama. Proljeće je. Ti ideš putem, prolaziš pokraj tog polja. Odjednom, među stotinama, hiljadama Tratinčica, jedna ti privuče pogled. I koliko god ličile jedna na drugu, baš u toj ima ono ,,nešto", nešto što te neobjašnjivo vuče ka njoj. Odeš do nje, sagneš...  se i ubereš je. Želiš da je samo tvoja. Samo tvoja i ničija. Ne misliš u tom trenutku da je tim ubijaš, to ti ne pada na pamet. Prosto je ubereš i nastavljaš svojim putem...zadovoljan. Pa makar i samo privremeno.
To se zove STRASTZamisli sad to isto polje Tratinčicá. Ti koračaš među njima. I opet jedna od svih njih privuče tvoj pogled. Približavaš se, nadnosiš se nad njom. Oči ti ne vide ništa drugo. Pružaš lagano ruku ka njoj, ali ne želiš da je dodirneš, sve iz straha da je ne povrijediš. Želiš da ostaneš pored nje zauvijek, čak i da umreš tamo sa njom, dijeleći sa njom svaku sekundu njenog kratkog života. Ali već sljedećeg trenutka vjetrić odnekud donese do tebe miris nekog drugog cvijeta. Ne možeš da se odupreš tome. Zaboravljaš sve drugo i krećeš u pravcu odakle taj miris dopire. Ona Tratinčica će i dalje imati mjesto u nekom uglu tvoga srca...

[STEPSKI VUK]

Vrijeme lijeci sve, zar ne? A, recite mi, zasto se to vrijeme ne moze pomaknuti unatrag? Ili mozda unaprijed? I zasto jos niko nije izmislio neki laser kojim se mogu zalijeciti rane? I zasto se ljudi zaljube u nekog ako taj neko nije za njih? I zasto, za Boga, kad odlucite da to nije to, kad znate da nema natrag, kad su svi mostovi sruseni, sve rijeke preplivane, sve brane razorene i svaki los trenutak proklet, a svaki dodir pomaknut duboko u glavu gdje se ne zelis sjecati, kad su, navodno, modrice (na dusi, srcu..) zalijecene i govoris si "bit` ce bolje", "mozes ti to", zasto to vrijeme ne prolazi brzo? I zasto prolazi u sjecanjima koja nastupe samo kasno navece, negdje izmedju sna i jave, sjecanjima kojih se ne zelis sjetiti? Miris jastuka. Ruka oko trbuha. Glava na ramenu. Prvi poljubac. Prva noc zajedno. I onaj osjecaj kad te neko voli i kad ti nekog volis i nista drugo na svijetu nije vazno. Osjecaj koji ti fali, a ne zelis da je tu. Zasto, kad znam da on nije nikad presao preko nekih stvari koje su njemu bile najgore na svijetu, a ni ja ne mogu preci preko stvari koje su meni najgore na svijetu, zasto, jos uvijek postoji osjecaj samoce i napustenosti? Jedan je pametan covjek, ne znam tacno koji, rekao da u ljubavi postoje tri strane. Njegova, njena i ona istinita. Jer nista nije ni crno ni bijelo, i niko nije u pravu ni u krivu. Njegova strana price, kad se sve zbroji i oduzme, ista je kao i moja. Jer, bas kad se sve zbroji i oduzme, oboje nas boli. Oboje smo zbunjeni, promijenjeni, izmuceni, neutjesni, ljuti, razocarani, tuzni, i oboje smo svjesni da ne zelimo jedno drugo. Ne vise. Ne opet. Ne ponovo. Ne nakon svega. I oboje samo zelimo nastaviti dalje. Ljudi oprastaju ali nikad ne zaboravljaju. Ljudi optuzuju ali nikad sebe. Uvijek nam je neko drugi kriv. I ljudi povrijedjuju ali najvise sebe. Sve je ok. Vrijeme lijeci rane. Mogu ja to. Al` ostaje cinjenica. Ni jedno vrijeme na svijetu nece vam pomoci da zaboravite. Vrijeme ce pomoci da prebolim. Pomoci ce da nastavim. Ali zaboraviti, nikad u potpunosti. JER JEDAN MALI DIO NAS NIKAD NE ZABORAVLJA KOLIKO JE JAKO VOLIO, kao sto ne zaboravlja koliko jako boli. Jedan mali dio nikad ne zaboravlja IME OSOBE s kojom ste htjeli dozivjeti starost. I nikad, nikad ne zaboravlja taj prvi poljubac. I cak kad prebolite, kad vam ostane samo taj mali dio, kad izblijede losa sjecanja, kad izblijede uspomene kojih se sad odbijate sjecati, kojih se sad grozite i zelite samo izbrisati da su ikad postojale, kad taj prokleti zivot krene dalje, DOVOLJAN JE JEDAN UDISAJ STAROG PARFEMA, JEDNA PJESMA, JEDAN POKRET ILI BOJA, DA VAM SE NA LICU POJAVI SMIJESAK, A U GLAVI ONAJ TREN KAD SU SE USNE SPOJILE PO PRVI PUT.
Tu sam gdje sam i nista me vise ne moze slomiti. Nista me vise ne moze boljeti. Vrijeme lijeci sve, zar ne.

[VUČICA]

 Prošlost zna
da bude ponekad jako teška i bolna i steže kao omča oko
vrata...Gotovo uvijek ostavlja tragove na tepihu
sadašnjosti...Zato,postoji četka zaborava i treba je koristiti sve dok
ne zablista vjera u budućnost...Još samo otresi prašinu sa starih želja i
... sreća je već tu...Sam svojoj stazi prstom pokaži gdje je pravi put...
Hodaj pravo...Mnogi te neće razumjeti, ali neko će ipak biti tu uz tebe...

[STEPSKI VUK]

Kad zatvorim oci uvijek si tu,
Uz mene...
Lezimo na krevetu, nagi
Tvoje toplo tijelo
Uz moje
Isprepletenih ruku,
Stopljenih dusa...
Moja glava je na Tvojim grudima
Osluskujem Tvoje disanje
Otkucaje Tvoga srca
(o kuca li jos uvijek samo
za mene?)
Silovite i sigurne...
Ti se igras s mojom kosom
I uzaludno se boris protiv sna
Upijam tvoj miris,
Tako drag i blizak
Gubim se...
I ponovno sam sretna kao nekad...
Kao prvi put
Jer volim...

[VUČICA]

 Samo jedan pogled tvojih
blagih očiju..bio je dovoljan da me osvoji...
da mi pokaže toplinu tvoje duše..
svu dobrotu...nježnost...

...Samo jedan tvoj osmijeh ...
Bio je dovoljan da se
Mojim tijelom proširi toplina...

Kad te gledam tako maznog..
želim da me uvijek voliš..
da uvijek budem tvoja jedina...
želim da taj osmijeh bude moj...
da pogled bude moj...
želim da te divne tople oči
uvijek gledaju u mene sa
toliko nježnosti...

Daj mi sreću...primi me u zagrljaj...
i neka nas ta bujica naši osjećaja..
nosi...daleko...gdje vladaju samo
naši nježni osmijesi...
meki poljupci...
Daleko...

[STEPSKI VUK]

Mome su srcu dovoljne tvoje grudi,
i krila moja za tvoju slobodu
Iz mojih usta poletjet će u nebo
ono što je spavalo u tvojoj duši

U tebi je varka svakoga dana,
stižeš ko rosa na cvijetne krunice,
potkopavaš obzorje svojom odsutnošću,
poput vala bježeći neprestano

Rekao sam da si pjevala u vjetru,
kao što pjevaju pinije i jarboli,
ti si kao oni, visoka i šutljiva
i često tužna kao putovanje

Utočište, kao stari put,
nastanjuju te jeke i glasovi čežnje,
budim se i ponekad, sele i bježe
ptice što su spavale u tvojoj duši

[VUČICA]

....Dočekat ću....

Nemam inspiracije,
mada uvijek kada pomislim na tebe,...
Sve se vrati,i želja i volja,
i nada i vjera,..........
Ne odustajem,
samo malo popuštam stisak, ti me znaš,....
Ti me ispunjavaš, tvoj pogled, tvoj osmijeh,
ovom srcu znače,.....
I jednog dana,.... Dočekat ću te..........

[STEPSKI VUK]

Jednog sam se dana zabavljao trgajuci lisce sa vrbine grane i bacajuci list po list u potok.Svakom sam listu pridavao neku misa,svakom listu,koji je zanosila struja.O slabosti smrtna, o djetinje srce covjekovo,koje nikad ne stari!Kako se nisko moze da spusti nas razum!A ipak je istina, da ljudi vezu svoju sudbinu o stvari bezvrjedne,kao sto je moje vrbovo lisce.
No kako da izrazim ovo mnostvo divnih emocija,koje bih osjetio pri svojim setnjama?Zvuci, kojima odzvanjaju strasti u praznini zaljubljenog srca,nalik na mrmor vjetra i vode u pustom kraju i tisini.Zamjecujemo ih,uzivamo u njima ali ih ne mozemo ocrtati.
Jesen me zatekla u tom kolebanju.Odushevljeno sam usao u mjesec bura i oluja.Slusao sam turobne pjeme,pa i onda kad izrazavaju srecu.Nase je srce nesavrseno glazbalo lira,kojem manjkaju zice,te moramo izazvati radosne zvuke na zicama,koje posvecujemo uzdasima. Ocito je da mi danas posebno nedostajes..........

[VUČICA]

Ostat će vjerna moja želja pred mislima koje stvaraju zamišljenu stvarnost...
U inat vremenu koje otkucava minute i sate pitajući me gdje sam,
s kim sam, a gdje to nestaje sa ove zemlje na stazu od oblaka moja misao koja plovi...
Ostat ću vjerna onome koga pred san moje misli obilaze u kućama moje mašte
gdje sam ga uspjela sačuvati samo za sebe...
I moje grudi ostaće nježne ako ih ti  dodirneš!
Hoću da ostanem vjerna tebi, jer ti si labud koji ne zna kako voda doživljava tvoju plovidbu.
Hoću da ostanem vjerna onome koga  poznajem! Ne čujem tvoj glas... Ne čujem ti korake,
ali to ne znači da treba da ti budem nevjerna... I da ostale labudove gledam osjećajući
. Ti si labud, gost moga jezera....
Ostalo mi je samo da se nadam da ću ostati jezero, a ti labud.
Nažalost, moja voda nema vlast nad čuvarem jezera koji jedini odlučuje
hoće li mi tebe uzeti. Možda misli da su meni dovoljne samo ribe i trave.
Možda misli da su meni svi labudovi isti,ali ne nisu...
svi  labudovi su crni a samo si ti bijeli...

[STEPSKI VUK]

Napij se mog zivota,
nahrani se ljubavlju mojom,
usni u krilu mom,
budi dio mene,
zauvijek zivi tu.

Udahni dah sa usana mojih,
otjeraj sumlju,
prostri latice,
legni pored mene i
sluaj glas sudbine

[STEPSKI VUK]

U tebi me ima
Mnogo vise
Od prolaznosti dana
I zagasitih obrisa
dolazece noci
U tebi me ima
Mnogo vise
Nego sto ti srcem
Proticu
Vrcevi ceznje
I mnogo vise
Skriveno je
Iza tvojih drhtavih
Trepavica
Zatajeno u tvojim
Dalekim ocima

U tebi me ima
Mnogo vise
Nego priznajes
Sebi

[VUČICA]

 Živjeti ovaj život znači tragati za onim trenutkom
u kome će naša duša naći utočište ,
mirnu luku koja zrači ljubavlju!
Ponekad je taj put dug i pun prepreka ,
ali je zato ostvarenje tog traganja
trenutak koji se zove SREĆA !

[STEPSKI VUK]

Na moje rame naslonjena
bila si mi desno krilo.
Kao da bi razastrla
svoje milo, crno perje,
dizale me tvoje riječi
u svjetlo i bijelo nebo.
Uzbđenje. Tišina.
Sad sjedim za svojim stolom,
iz ramena krv mi teče,
odsutnost me tvoja boli...

[VUČICA]

Ima nekih želja
...koje nikad ne ostare...

Za godine ne mare
i hrabro čekaju dan
da san svoj ostvare...

Zato...
Nemoj nikad da biježiš
od onog, čemu težiš ..

Da se kriješ
iza
hoću - neću..

Jer..
Čovjek je sam sebi
najveća rampa
na putu za sreću

[STEPSKI VUK]

Proslo je sve; i jedva dusu dirne
Sjecanja talas drag,
Ko s veceri kad tihom vodom pirne
Daleki vjetar blag.
Proslo je sve sto boljelo me ikad!
O, laz je da se ne zacijeli nikad
Rana i radosti trag.

Bez nespokojstva, bez srdzbe, bez krika,
Sjecam se danas ja
Ljubavi nase, tvog smijeha, tvog lika;
A srce jedva zna
Za uzas dana, za besane noci,
Za kletve da se zivjeti nece moci,
Za gorke snove bez sna.

Kako se mirno pozdravljamo sada!
Ni bol, ni gnjev, ni strah.
Proslo je sve. - I samo katkad, kada
Mjesecev takne me prah,
Dusu mi talas jedva jedan dirne,
Ko tihu vodu u veceri mirne
Dalekog vjetra dah.

[VUČICA]

 Sve je moguće, sve je na dohvat ruke, samo se čovjek ne smije predati...
Teško je dok se ne odlučiš,do tada sve prepreke izgledaju neprolazne,
sve teškoće nesavladive...
Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobijediš svoju malodušnost,
otvore se pred tobom neslućeni putevi,
i svijet više nije skučen i pun prijetnji...
I ti, sve možeš, samo ako hoćeš...