Pjesma
Davno u meni ona zri. Godinama, u dubini duše čekala je da procvjeta, napupi , u plod se pretvori. Kupila je tugu mog srca. Čekala neko vrijeme, tren u snovima, da bude dosanjana, progovorena. Drhtavom rukom napisana, suzom oplakana. Ćutala je uz mene. Sa mnom živjela. Ne nije ona bila za viku na glas, da se ori. To one srećne tako bivaju iskazane. Te su lake, zaboraviš ih brzo. Ova je drugačija. U meni bila, uz mene rasla. Čekala slobodu, moju i svoju. U njoj tugom šapućem u tišini i samoći...Lako je o sreći pisati. Ona od sebe sama leti. Tuga je nešto drugo. Ona je moja, za pjesmu čuvana.
Skitao sam godinama bespućem, dok sebe spoznao nisam. Nju sam pronašo. Moje čistilište, moje prosvetljenje. Produhovljenje. Moje sve. U njoj sam ono što jesam i što bi htio biti. U njoj imam i ono što nemam...Sve...
Noću, kad spava grad, tamom lutam. Ona je moje svjetlo u tunelu. Kao maleno biće iz duše je rađam. Pjesmu mog života...Napisana, kao vino previre, sve pitkija. I ostaje. Za juče , danas, sutra. Traje... Ja preporođen, uzdižem se do visina u svjetlosti uma, među Zvijezde kad je sa dlana prospem pod sjenkama Mjesečine. U oku zaiskri žar u spoznaji sebe samog. Biserne suze radosnice kanu, i one druge...I dišem...I sanjam u najljepšoj pjesmi mog života.