DUŠA

[STEPSKI VUK]

Mi smo miljenici ljubavi , rodjeni u skoljki vjecnosti
sto kroz beskonacno vrijeme , putuje miloscu zagrljena .
Optoceni sjajem , iz njenog pogleda treperimo zvijezdama
i svakim njeznim dodirom , ona se otvara nasim mislima .

Ljubavlju plovimo nijemim prostranstvima prozirne ravnice ,
gdje nas svojim zavjetom prstenom vjencava bliskost .
Kao buket strasti , sa njenih nam se usana nude ceznje ,
pa u srcu nebeskih tisina , postajemo mirisni ljubavnici .

Volimo se , jer ona u nama i mi u njoj , uzajamno osjecamo
da dodirnuti uzdasima , pod toplim njedrima drhtimo .
Njeznim dusama , prinosimo bogatstvo nase skromnosti
i sretni putujemo , velicanstvenim proplancima blagosti .

Noseni poljupcima , prepoznajemo predivne darove ljubavi
i opijeni milovanjima , uzivamo u svakom njenom posjetu .
Oduvijek smo dubinom njenih divnih osjecaja stvarani ,
mi plahi miljenici , plod smo raskosnih ljubavnih dodira .

[VUČICA]

...dodirom si mi rekao šta je ljubav.....

Pisat ću noćas o ovom ludom vjetru...
Pisat ću noćas o vrelim poljubcima,tvojim zagrljajima,osmjehu,pažnji...
Pisat ću ti koliko mi značiš..Noćas neću biti pesimit,
otkrit ću svoju vedru stranu.Primakni se bliže,
pusti da ti vrelim prstima mrsim kosu,
pa lagano kliznem na tvoje usne,
milujem obraze,osluškujem srce kako ludo udara...
Osjetim tvoj stisak,pun strasti i topline...
Volim tvoju blizinu...
Kad mi pokloniš osmjeh,kad me zezaš,
kad isprepleteš svoje prste sa mojima
i kad si ponosan na mene....
Pjevat ću ti noćas pjesmu koju poželiš....
Zbog tebe pišem noćas.....
Zbog tebe sam sretna i osjećam vedrinu...
Osjaćam da se mijenjam......!

[STEPSKI VUK]

Poveži nas
nevidljivom linijom noćas
spusti zavjesu
u toploj postelji,
fikcije radi
neka se tijela
u omamu pretvore,
neka ljubav traje i traje vječno

[VUČICA]

SRODNE DUŠE...

Srodne duše istim očima gledaju svijet,
jednim pogledom se razumiju,
istim srcem na jednoj vatri griju...

Srodne duše pred istim vjetrom se povijaju,
u jednom zanosu ljubavlju opijaju,
s istim žarom jedan san sanjaju...

[STEPSKI VUK]

Ako ti veceras u san dodjem
i darujem te cistotom osjecanja,
iskrenim osmjehom i plavom pticom,
što je ukradoh nekada davno,
hoceš li oprostiti?


Ako ti veceras u san dodjem
i prekrijem te mirisnom kosom,
poljupcima lakim i nekom slutnjom
da sam samo tvoj,
što li ceš reci?


Ako ti od sna napravim bajku
i dodirnem te fantazijom,
zaplovi tom iluzijom,
ne dozvoli jutru da nas razdvoji!


Ako veceras u san ti dodjem
i iskrenošcu obojim tvoje lice,
oprosti mi!

[VUČICA]

SANJAM DA ME DOZIVAŠ

Ponekad kao iz daljine čujem da mi netko doziva ime,
kao da dolazi iz podruma,kroz prigušeni šum
prošlih vjekova...
Dali to sudbina glasom ptice
ispunjava noći besanice
ili to naša vlastita imena
lutaju kroz prostor izgubljena?!
Sanjam da me dozivaš,
trebam da me zagrliš....

[STEPSKI VUK]

opivši kapima slova
kao rujnim gutljajem vina
čarobnim plesom riječi
u snu moja te duša doziva

[VUČICA]

Kad si umoran i osjećaš tugu,
kada su ti suze u očima,
ja ću ih obrisati...
Ja sam uz tebe kada mnogo patiš
i kad namožeš naći prijatelja.
Kao most preko uznemirenih voda,
ja ću se prostrijeti....

Kad si potišten i dosutan,
kad se nalaziš u ulici a noć dolazi,
ja ću te utješiti,
ja ću biti sa tobom kad tama padne...

Plovi pozlaćenom stazom,
plovi i ne odustaj,
došao je tren da i ti zablistaš!

Svi se tvoji snovi ostvaruju,
pogledaj samo kako blistaju!

Ako ti je potrebna utjeha,evo me.
ovdje sam,plovim sa tobom,
ja ću olakšati dušu tvoju....

[STEPSKI VUK]

Što li tvoje usne

o mojima sniju?

Dal' valove snene što obećanjem plove

mreškavim plavetnilom i neba i dubina

tražeći luke, tihih žala snove

što vapeć' jecaju, molitve s visina.

Neka tvoje ruke

željom moje miluju ...

Nježnom slutnjom leptirovih krila

lepršaju sjene, nježnost dodira

raspjevanim damarom ustreptalih bila

tvoja ruka mojom, opoj - pjesmu svira.

Dal; su naša tijela

kao cvijetna polja?

Polegla na ležaju paperjastog neba

ispod srca Zemlje, iznad duše Svemira

na uzglavlju od zvjezdanog srebra

pokrivena mirisom polena i rascvjetalog mira.

Da li naša ljubav

ima početak i kraj?

Kao bezvrijema traje. Glasom zborit neće

Ne postoje riječi. Nema juče, danas, sutra

živi oštrinom nježnosti, britkom željom sječe

I stalno se rađa, kao nova jutra ...

I nek bude tako!

Nek' usne sniju, ruke miju

tijela žude.

I pjevaj,

o ljubavi, pjevaj, ti sa svojom šutnjom

i nek traje opoj

pijanom srećom i vječnosti slutnjom.

[VUČICA]

Dotakni me pogledom svitanja,
spusti poljubac na moje usne
u iščekivanju......

Poklonit ću ti snove,
sanjane za dvoje.
Odrastam u tvojim očima,
učim se strpljenju i čekanju,
sto mi godinama prije izmakoše.

Postojim samo za tebe,
i zbog riječi što mi udijeliš jutrima,
kao kapi rose žednim travama.

I zbog misli kojima te obuhvatim
dok nas daljina dijeli....

Ja u raskošu sa vremenom
tvoj lik pred očima stvaram,
u mislima gotovo si opipljiv.

Put kojim oboje hodamo
je trnovit i težak.
Ali ljepota iščekivane svijetlosti
s druge strane tuge
vrijedna je naših nastojanja....

[STEPSKI VUK]

Mi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja. Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.

Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.

O kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne puteve kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?

I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?

[VUČICA]

Kad ti u trenu samoće tihi vjetar bude prevrtao stranice tvoje prošlosti,
sjeti se mene.....
da sam i ja bila jedan slučajni prolaznik na stazi tvog života....

[STEPSKI VUK]

Nešto se divno dešava s nama,
osjećaš to i sama?
U nama se pomiču neke granice
što su nas stezale godinama.

I naša ljubav,
ko ptica u kavezu
kad joj otvoriš vrata,
ustreptala gleda u beskrajnu plavet,
i od ljepote strah je hvata.

Već sama pomisao da je slobodna,
da može zaparati visine modre,
kavez joj čini većim od svemira,
većim od njene slobode.

[VUČICA]

Dušu sm ti kao knjigu otvorila,
srce ti podrila.
Izliječio si staru ranu,
duše si pročitao zadnju stranu...

Sada,
piši po njoj lijepe stvari.
Lagano piši da svaki stih dođe
od srca tvog do srca mog.

Ti si ono od čega se sastoje snovi moji,
u javu ih pretvori,
sebi me dozovi.....

[STEPSKI VUK]

Tako to obično biva.Oni koje želimo da vidimo ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo,a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih.I našoj sreći zbog ponovnog vidjenja treba tada vremena da se digne sa dna,gde je potisnuta,i pojavi na površini.

[VUČICA]

Najljepša pjesma o sretnoj ljubavi nikad nije napisana jer je trajna serća o velikoj stvari kao ljubav nemoguća,
upravo zato se prije ili poslije svi razočaramo.Upravo zato je bol najpogodnija za umjetniču obradu
jer danas sreća spada u domen kiča.To znači da je sreća obično nesreća drugoga i dok mi to shvatimo razočaramo se.
Što smo više nježni i osjećajni to nas više boli....

[STEPSKI VUK]

Sve ti nudim , sto se ponuditi moze ,
varku sunca , da te osmjehom razbudi ,
zrno uzbudjenja i klicu radovanja .
Ne nudim ti mozda , vec kicmu svoju ,
sa mramorom , u stijeni sto je srasla.
Ushite preko polja i jablanovih krosnji ,
mirisne obrise , otvorenih suma nudim.
Zajedno ti nudim , poljupce u kosi
i na obrazima , zagrljaje mojih ruku .

Sve sto ti nudim , ponuditi zelim ,
jer ne smijes uci , u maglu gustu ,
niti bez mene , kroz horizont proci .
Uzdignuti moras i trebas , vidike svoje
i u snovima , vrh ove pjesme osjetiti .
Zavjetrinu nudim i toplinu njihovu ,
da tijelo tvojih misli prihvati sjaj ,
i nad proplankom osmisljene duse ,
otkrije mjesto , pradavne istine .

Sve sam i sebe ti nudim ,
da uz mene zenom se osjetis
i u meni muza i razum pronadjes .
Dobro ti nudim , za nasim stolom
i kad posteljom rasirimo tijela .
Cijelu vjecnost , nikako uzalud ,
vec onako , najdraza moja , stvarno .
Nudim , da ti godi , zauvijek
i onda , kad nas stigne starost .

Sve nudim tebi , drugo i ne zelim ,
nista mi i ne treba , sve u tebi imam ,
ja ne stedim sebe i zato se nudim .
Ne nudim , jer ne znam ,
vec znam , da imamo , ja u tebi
i ti , u meni , ono sto nam treba .
Ponudjeno, njeznoscu prihvati ,
i radosno ljubav prigrli ,
jer ces znati , kako mi uzvratiti .

[VUČICA]

Vjetar nosi moje sne
pod tvoje jastuke...
i nježno kao da sam zrak
ulazim u tvoje zjenice.

Kao ptica učim letjeti,
učim padati,
sve uzalud...
Na mojoj stanici
netko drag uvijek odlazi.

Voljela bih ponekad
kad me ulovi tuga
da me tvoje usne izljube
i ruke zagrle....,
da se istopim u tvom zagrljaju,
da me maziš i paziš
dok me tuga neprođe....

[STEPSKI VUK]

Po tko zna koji puta,
uporno govorim i ponavljam mjesecini,
kako svojoj dusi ne zelim oduzeti pravo,
a ono sto joj pripada ne smijem uskratiti.
Godilo mi je sinoc uhvatiti tvoj osmjeh,
itekako je ugodno upijati tvoj miris,
ali vjestina cekanja me ušutila
i nisam posao za svojim pogledom,
vec sam poslije, prikriveno, u snu zaiskrio
i odmakao usamljene sate.
Rekao sam samom sebi,
ona jednom mora obuci zelenu haljinu,
ona ce ipak jednom osvanuti zelena u meni,
jer kao nasa Drava i ja imam obale,
kao hrastove šume i ja rastem iz korijena
i zasto se onda ne bi svom tom ravnicom širila
i po poljima suncokreta zlatnim dodirma nicala.
Zasto zanemaruje pjevanje ptica kad zna letjeti s njima
i bezbroj je puta i sama pticom postajala.
Gledam ove svoje ruke,
pa one iz mene ne rastu uzalud,
one znaju grliti
i imaju s cime njezine obrise docekati u noci.
Slusam crvenilo svojih usana,
za tek vidjenim trešnjama ceznu
i slatkim kapima vlaznih kristala
pitam to zaboravljeno srce,
zbog cega sada drhti
i zbog cega se odjednom,
kroz moje tijelo, krvotokom strasti rasteze.
Zar nije naviklo godinama bezbrizno samo spavati?
Ne sjecam se njegovog odgovora,
niti njegovo nepricanje pamtim,
jednostavno tu, na obali nase Drave,
u plavom drhtanju jutarnje magle
duši ponovno vracam pravo na ljubav.

[VUČICA]

Igramo se razmjenjujući poglede,
blagorazmaknutih usana,
koje smo poslali da se dodiruju
u oblake strasti....

Žamor je,
ali glasnija je tišina
između nas,
koji vodimo ljubav,
kroz igru pogleda.....