DUŠA

[STEPSKI VUK]

Nauči me slušati govor dubina
na raspetim dlanovima dana
Nauči me brojiti otkucaje mira
na otkrivenm očima vlastitih rana.
Reci mi tajnu za kojom čeznem,
otkrij mi iskre potrebne mojoj noći.
Razgrnut ću kapljice mraka;
makar i smrvljena , k tebi ću doći.
Život je tako malen bez tvog imena
na rubu negdje kad besmisao klija.
I zašto onda nakon sviju i nakon svega,
zašto onda pitanje dušu svija?

[STEPSKI VUK]

Šaptao sam u nebo
da te volim,koliko znam,
i koliko sam mogao,
instinktivno kad se opireš,
onda naročito....
Sad upirem poglede u zvijezde,
dugo noćim....
Izmedju sjaja i tame,
bluda i zablude,
tvoje oči padaju sa zvijezdama,
u moje kose,
tvoje suze u dlanove,
tvoj jecaj u srca dubine,
tvoja ljubav obliva kapima rose
potiljke mojih čuvstava,
svaka tvoja riječ urezuje brazdu
mojim nevjerama,
reže po srcu kajanja.....
I ja ne dokučujem tvoja otimanja,
srca ranjavanja,
ništa ne dokučujem, moja.......

[jelenkos]

Sve sto mogu reci
stane u dve reci
bolje je da mislis
da sam se umorio..

Idi ako mozes
ja ti sifru ne dam
zasto da se predam
nisam se ni borio...

Sav sazdan od blata
s lica jos mi curi
ja izmedju dva sata
jedan kasni drugi zuri

Pokloni mi srce
nema sta da boli
trebalo bi neko barem
nekoga da voli

Sve shto mogu reci
stane u dve reci
bolje je da mislis da sam se umorio

Idi ako mozes
ja ti sifru ne dam
zasto da se predam
nisam se ni borio

Sav sazdan od blata
s lica jos mi curi
ja izmedju dva sata
jedan kasni drugi zuri

Sve sto mogu reci
stane u dve reci
ako bih uopste
progovorio.

[MIK]

 

https://www.youtube.com/watch?v=mOsluvDMNkI

[jelenkos]

Stvarno,odavno se ne pise ovde.Vuce stepski,je l ti inspiracija izostala,ili sta je? Pozdrav 

[STEPSKI VUK]

San i java opet skupa

isprepliću se tako živo -

jedan park,  jedna klupa

i ovo nebo golublje sivo.



Probudila se neka slutnja

da uspavanu dušu dira,

lagano, nježno kao lutnja

u daljini kada svira.



I nada neka pojavi se sama

kad god se bliži proljeće

da zacijeliti će stara rana -

ne, ne vjerujem...boljet će.



Boljet će zato što ni proljeća

već odavno nisu više ista,

jer se pamti nekog ko se ne sjeća,

jer vrijeme nije učinilo ništa.

[MIK]

[STEPSKI VUK]

Predivno iznenađenje. Najiskrenije se zahvaljujem.

[STEPSKI VUK]

I tonem kao Atlantida negdje
u neke dubine ...
Kad god te nema silazim
u hotel izgubljenih duša
lutam sa njima kao na valovima
daleko , odnose me
ostavljam sjajni prah iza sebe
trag da me nadješ ...
O' koja tmina i razorna tišina
koji put vodi ka svjetlu iz nečujnih dolina
Kad se pamet pomjeri
nedostaje mi tvoje bliskosti
glas koji mami do začaranih ludosti
hiljadu čestica tvojih nježnosti ...

[STEPSKI VUK]

Nemoj poći sad, ostani...
ostavi za sobom sve,
sve osim sjećanja,
na neke samo tebi
drage trenutke i sne...
Nemoj poći sad, zaboravi...
sve one loše trenutke,
sva ona stoljeća,
u kojima nismo bili mi,
u kojima se nismo zatekli...
Nemoj poći sad, obećaj mi
da bit ćeš uvijek na
mojoj strani sna,
da ću kroz tvoje snove
hodati samo ja...
Nemoj poći sad, moja ljubavi
sada, kada sam te
duboko u sebi
zauvijek pospremio...

[STEPSKI VUK]

Ako mi samo i mislima dotakneš ruke, opeći ćeš se od čežnje u njima.
Pričaj mi o sebi, pričaj mi svoje snove, pričaj da zaboravim daljinu i odlaske.
Još uvijek stojim na tvojoj obali, a kao da me nema tu. Kao da tebe nema,
kao da te zauvijek odnio neki talas nenadani u to more nezaborava.
Imam za tebe mnogo riječi, ali ti ih ne govorim da se ne razbiju o tvoj zid osame.
Ti ih slutiš, osjećaš.
Čuvam ih još u nadanjima da će nas mimoići slutnja nadolazeće bure.

[MIK]

[STEPSKI VUK]

Pjesma

Davno u meni ona zri. Godinama, u dubini duše čekala je da procvjeta, napupi , u plod se pretvori. Kupila je tugu mog srca. Čekala neko vrijeme, tren u snovima, da bude dosanjana, progovorena. Drhtavom rukom napisana, suzom oplakana. Ćutala je uz mene. Sa mnom živjela. Ne nije ona bila za viku na glas, da se ori. To one srećne tako bivaju iskazane. Te su lake, zaboraviš ih brzo. Ova je drugačija. U meni bila, uz mene rasla. Čekala slobodu, moju i svoju. U njoj tugom šapućem u tišini i samoći...Lako je o sreći pisati. Ona od sebe sama leti. Tuga je nešto drugo. Ona je moja, za pjesmu čuvana.
Skitao sam godinama bespućem, dok sebe spoznao nisam. Nju sam pronašo. Moje čistilište, moje prosvetljenje. Produhovljenje. Moje sve. U njoj sam ono što jesam i što bi htio biti. U njoj imam i ono što nemam...Sve...
Noću, kad spava grad, tamom lutam. Ona je moje svjetlo u tunelu. Kao maleno biće iz duše je rađam. Pjesmu mog života...Napisana, kao vino previre, sve pitkija. I ostaje. Za juče , danas, sutra. Traje... Ja preporođen, uzdižem se do visina u svjetlosti uma, među Zvijezde kad je sa dlana prospem pod sjenkama Mjesečine. U oku zaiskri žar u spoznaji sebe samog. Biserne suze radosnice kanu, i one druge...I dišem...I sanjam u najljepšoj pjesmi mog života.

[STEPSKI VUK]

Ovo je pjesma koja će te čekati
iza svakog kuta
iza svakog osmijeha
pjesma koja ne zna prestati biti draga
i samo će te ona prenijeti
preko zvjezdanog praga
i kad mene ne bude
i kad ti oči nekako posive
kad na usne padne list jeseni
kad se raduješ recimo nečem
a u stvari misliš o meni
ova pjesma ima stotinu zadaća
stotinu razloga da se od tebe ne odvaja
ona je tvoj stražar u noći
ja sam joj naredio da te čuva
kad se miris marelica spusti niz ramena
jer znam da je najteže
kad nekoga nema
a znaš da bi morao biti
i kad mene ne bude
tamo gdje me tražiš
a bit ću tamo gdje ne možeš do mene
ova pjesma će ti biti moje ime
jer ne želim da ti u očima stanuju zime
i da te hladno nešto uvijek boli
ovoj pjesmi
ja sam naredio da te samo voli.

[STEPSKI VUK]

Toliko sam sanjao o tebi,
Da gubiš svaku svoju realnost.
I da li je još uvijek čas da dostignem to
živo tijelo i da poljubim na tim usnama
rađanje glasa, što mi je tako drag?

Toliko sam sanjao o tebi,
Da se moje ruke, naviknute da grle tvoju sjenu,
Spoje na mojim grudima, ne bi li možda osjetile
Obrise tvoga tijela,
I da sam pred stvarnom pojavom onoga, što me
tako muči i upravlja sa mnom već danima
i godinama, postao bez sumnje sjena.

O, osjećanja neodlučnosti!
Toliko sam sanjao o tebi, da je bez sumnje
Prošlo već vrijeme moga buđenja.
I ja sada spavam stojeći s tijelom izloženim
Svim pojavama ljubavi i života,
I da bih tebi, o jedina, koja i danas za mene
još uvijek sve značiš,
Mogao teže dodirnuti čelo i usne,
Nego bilo koje usne i bilo koje čelo.

Toliko sam sanjao o tebi,
toliko hodao, govorio i spavao sa tvojom sjenom,
da mi sad više ništa ne preosta, a možda i zato,
da postanem prikaza među tim prikazama
i sjena sto puta više nego sjena, koja se šeta
i šetaće se radosno
po sunčanom satu tvoga života.

[STEPSKI VUK]

Danas bih, oči da zatvorim
i osjetim
svaki pedalj tvoje topline.
A potom;
jagodicama premjerim
ljepotu te blizine.

Danas bhi
da te gledam
prstima...

[STEPSKI VUK]

''Hteo bih samo da se skrijem
i odem daleko, lakim hodom,
u tanku nit bilja da se svijem,
i budem ništa pod plavim svodom.
Da svoj mali vek odćutim
i ne povredim ni jednu vlat,
pa kada u oku sunca požutim
da odem u nebni nepovrat.
Dao bih srce za tanki struk,
dao bih reč za tihi san.
Utopio bih se u zrak i zvuk,
i bio zauvek slobodan.'' .....

[MIK]

[STEPSKI VUK]

Ove noći progutat će me tama,
rasplinut ću se u zrak
i lutati usamljenim ulicama grada.
Čitavu ću noć rukama sakupljati
mjesečev zrak i svježinu rose,
a u zoru ću se ušuljat
na prvim zrakama jutarnjeg sunca
u tvoju sobu
i proći ti prstima kroz kosu

[MIK]