DUŠA

[MIK]

[STEPSKI VUK]

Što li tvoje usne
o mojima sniju?
Dal' valove snene što obecanjem plove
mreškavim plavetnilom i neba i dubina
tražeci luke, tihih žala snove
što vapec' jecaju, molitve s visina.
Neka tvoje ruke
željom moje miluju ...
Nježnom slutnjom leptirovih krila
lepršaju sjene, nježnost dodira
raspjevanim damarom ustreptalih bila
tvoja ruka mojom, opoj - pjesmu svira.
Dal; su naša tijela
kao cvijetna polja?
Polegla na ležaju paperjastog neba
ispod srca Zemlje, iznad duše Svemira
na uzglavlju od zvjezdanog srebra
pokrivena mirisom polena i rascvjetalog mira.
Da li naša ljubav
ima pocetak i kraj?
Kao bezvrijema traje. Glasom zborit nece
Ne postoje rijeci. Nema juce, danas, sutra
živi oštrinom nježnosti, britkom željom sjece
I stalno se rađa, kao nova jutra ...
I nek bude tako!
Nek' usne sniju, ruke miju
tijela žude.
I pjevaj,
o ljubavi, pjevaj, ti sa svojom šutnjom
i nek traje opoj
pijanom srecom i vjecnosti slutnjom.