DAR ZA DUŠE

[VUČICA]

 Gdje god da se nađeš u svijetu,

Osjetit ćeš da neko iza tebe stoji.

Ne,nemoj misliti da sam to ja,
...
to je samo moja sjena što te voli.



I ako osjetiš poglede po sebi,

i pomisliš da sam ja kriva za to,

znaj,varaš se,jer to nisam ja.

To te moje oči ljube stalno.



Kad bi si osjetio dodire na tijelu,

nježne,lake,bojažljive

i mislio da sam to opet ja,

ne,to su te moje ruke same mazile.



I ako i noćas čujes šapate uz uho,

a u san dolaze riječi ljubavi...

znaj samo da ni to nisam ja,

to je ova pjesma što za tebe pišem

to je moja ljubav prema tebi....

[STEPSKI VUK]

TVOJE...
... su riječi kao
zagrljaj topli u kome
se tope i nestaju
strepnje zbog kojih
se trzam i budim
prije zore i sunca
u strahu da neću
čuti tvoj glas koji
toplotu od sunca
krade samo za mene.

[VUČICA]

Šta to ima u Tebi što mi mira ne da?
Šta me to proganja i neprestano muči?
...Zašto su nemirne moje noći?
I snovi puni želja kojima nema pomoći?
Gde počinje java, a završava san?

Šta mi to duša u Tebi traži kao u raspuknutoj kori drveta?
Šta to osjećam skrivena u zagrljaju noći?
I zašto najlepše snove snivam
U krošnji tvoga tijela?
Gde počinje java, a završava san?

[VUČICA]

 Čak i kad te ne vidim,
znam da si tu.
i kad te ne čujem,
čujem tvoj glas.
i kad te ne dodirujem,
...osjećam te pod rukama.
i kad te ne ljubim,
milujem te usnama.
i kad plačem,
sretna sam zbog tebe
i zamišljam tebe uz mene .....

[STEPSKI VUK]

Koga će,
nama neznanog,
izgovoriti
riječ ista,
zarobljena
u Tvojim i mojim
grudima,
riječ,
očajnički željna
da se otme ćutnji,
ali koju nikada
nećemo reći
samo zbog toga
što je
tišinom okiva
strah?
Koga će,
stranca
i Tebi i meni,
stvoriti
dodir
od kog smo,
a ne smijemo ga,
dodir duša
lutajućih
uprkos tijelu,
međ nama
nikad dovršen,
samo zato
što ga smrzava
neodlučnost?
Nek nam je bar
to pitanje:
Može li
Istina
ikad griješna biti?

[VUČICA]

 ‎...na dlan mi sleti
tiho,lagano
dotakni me nježno...
leptiru moj...
osjeti dodir..donesi osjećaj
...obuci najljepša krila ljubavi
sjaj tvoj neka ljubavlju blješti
znam osjećam..dodire u sebi..na sebi
donosiš,širiš,dodiruješ
miluješ,rasplinjuješ me...
ljubimo se mislima
grlimo se tišinom
ja u dlanu..ti na dlanu
otvarajmo se polako,nježno
otvaranje tvoje izaziva otvaranje moje
osjećaji u nadolazećim valovima
prelijevaju se iz mene u tebe
rastvaraju se dodiri,rastjeruju sjene...

[STEPSKI VUK]

Mogu te voljeti
I telefonom
Iako znam da me nikada
Neces zvati
I pricati sa tobom
Istim tonom
Da namjere moje
Neces prepoznati

Mogu te voljeti
I u pismima
Koja vise niko ne pise
Nijednu ti rijec necu
Napisati o nama
Mogu te osjetiti
I ovako sa daljine
Jer cesto
Zbog tvoje blizine
Ne mogu da disem

Sakricu da te volim
Pred svima
I pred tobom
I pred sobom
Branicu kradom
Veliku pricu o nama
Toboz da te volim
Drugarski i bratski
Mogu te voljeti i telepatski
I niko nista nece znati
Cak ni ti sama

Mogu te tako voljeti godinama
Jer cudo su daljine
Ponekad snaznije od blizine
Podsticu zelje u nama

Jer ima nesto u meni
U mojim pridoslim godinama
U mladosti koja kasni
Nesto
Sto ni sam sebi
Ne mogu da objasnim

[VUČICA]

Odabrala sam tebe
jer osjećaš
...sve moje boje
kojima dodirujem
tvoju Dušu..
Sve neubrane osjećaje
koje davno
niko nije dodirivao
i skrhan sudbinom
od sebe si se skrivao
a ja kao rijeka
ušetah u tvoje more...
Koracima nježnosti
poljupcem u snu
vedrinom proleća
nasmijah ti bore...

Odabrala sam tebe
da te probudim
jer znam,
da možeš mnogo dati..
Pogledaj,
daljine nas zovu
ne čekaj vrijeme
da se vrati..
Na ovom svijetu
gdje je čovjek sam
i lažne su mnoge nade..
ja čuvam te
u Duši duboko
osjećam sve tvoje misli
sve neizrečene riječi...

Odabrala sam tebe...
..jer si poseban..,
jer kad bih se vidio
mojim očima shvatio bi...

[STEPSKI VUK]

Pronađi snagu
u svojoj želji
izađi
na svjetlost jave
tamo
gdje te čekaju
i prijatelji
i neprijatelji

Vrijeme je za tvoje želje
i za krečenje
prefarbaj svoje vidike
bojama kao u tvom snu
skini stare slike
i ne boj se
samoća je uvijek vjerna
i u dobru i u zlu
i uvijek će biti tu
i umjet će da te prati

Ali ti nemoj
nikad da se vratiš

Udahni život ispočetka
jer sreća je često
poput rikošeta

Osvrni se okreni se
možda iz potaje
nečije oči strepe
isčekujući čas
da tvoje želje okrijepe



Okreni se osvrni
sive misli razgrni
možda te iza oblaka
zraci prave ljubavi zaslijepe

[VUČICA]

Ponekad..
Ponekad poželim da zaspim kao more...
Ponekad poželim, da se probudim kao ljetnja oluja.
Da se vidi kako sijeva nemir u meni.
Da se čuju riječi koje grme u meni.
Nekad, samo nekad, poželim biti ono što nisam.
A šta ja to nisam?
A šta ja tek jesam?
Misao je osvojila Riječ, a kada misao osvaja nježnošću onda je svaka riječ gruba i suvišna.
Za sebe sam uvijek govorila da sam slaba na nježnost, a misao da me osvaja.
Znaš, to je ona misao koja se tek nasluti, a ja je slikarskom četkicom ukrašavam, kako mi godi.
Tako ukrašavam neke moje bezbojne noći i dane.
I vjeruj kada kažem...
Malo toga mi je svejedno, a puno toga mi je...sve.
Da, zaista.
Ponekad poželim kao svi drugi reći, da je život samo nepravilna izmijena radosti i tuge, sreće i nesreće.
Biti kao drugi!!!!
Ne, jer ja znam ko sam i šta sam..
Nekad sam, samo svoja.
Nekad,Tvoja..
Ali...
Nikad
Svačija...

[STEPSKI VUK]

Pssst! Ćuti!
Ne daj da odzvanjanje
praznikavih riječi
zveketom naruši
tek rođenu,
savršenu tišinu.

Pređi
Preko moga tijela,
mojih uspona i padova.
Ćutke.

Poljubi mi
radosne zenice,
što ne mogu
da te se nagledaju.

Uđi
u moje zatomljene odaje,
na prstima.

Poljubi mi
nečujno, pola duše.

Zaboravi ključeve,
lozinke
teške riječi,
bježanje od sebe.

Ureži se
u mene, silno,
manirom ratnika krstaša,
hajduka iz šume,
vojnika na odsustvu,
mornara koji prvi put plovi.

Spusti se
kraj mene i samo ćuti.

Dođi do daha,
pa mi šapni
Da li nam je ovo trebalo?

[VUČICA]

Raznizao si zvijezde u mojim očima...
Noć se uselila u mene i kruni me.
...Ti divno znaš
da pokreneš i oživiš one leptiriće
a isto tako divno znaš
da useliš jesen u moje Srce...
Sjeti se...
I molim te, vrati mi moje snove...
Hoću da napravim novo nebo,
i da se opet vinem do zvijezda
i sačuvam u dubini očiju
sve zvijezdolike tajne...
I ova noć miriše na jedan san...
I ova noć je raznizala svoje zvijezde...
I čeka da splete naše ruke..
Osjetiš li?
Ljubim te Dušom svojom...
Vjetar mi još uvijek donese
tvoj ukradeni poljubac iz daljine
umotan u nježnost...

[STEPSKI VUK]

Ja razumijem sva tvoja ćutanja i šta mi pričas tako,
prepoznajem boju i ukus svih riječi i treptaja,
magleni beskraj u koji ti noćas misli ulaze,
kipe umorna čula poetska i ruka vidovita.

I već sutra i ti ćes čuti glas moje ćutljivosti,
da slijediš ga i pratiš samo ti možes i umiješ
u ta neispisana slova i nedovršena pisma
moć govora da uneseš, kapi živih riječi da uliješ.

Ja osjećam svaki trzaj tvojih misli i srca,
bolujem sve tvoje slutnje i gorčine
pa ćutanjem pričam i podižem dušu što grca
i čujem korake zalutalih zvijezda iz daljine.

[VUČICA]

Reci...
Koliko jednom čovjeku treba da počne vjerovati drugoj osobi?
...Njenim riječima...namjerama?
Koliko treba opreznosti...mudrosti...vremena i snage da se učini taj prvi korak...korak ka otvaranju Duše?
Koliko vremena i kojim riječima znati da je stepenica poverenja postignuta?
Kažu da prvi poljubac počinje očima...i da su oči ogledalo Duše...a riječi?
Riječi teku kao voda i nose naše emocije...neko ih prima...a neko ne.
Riječi su muzika Srca i Duše.
Svako od nas ima svoja iskustva...padove i uspone..neko se manje,a neko više puta razočarao.
Poslije svakog razočarenja u čovjeku neosjetno niču čvrsti zidovi iza kojih je on.. i sve ono što sanja...želi i osjeća,a ispred je sve ono što zadovoljava okolinu.
A svako od nas...htjeli mi to priznati ili ne...želi pričati o onim istinskim stvarima koja se kriju duboko u nama....jer ona i jesu ono što smo mi.
Vremenom se stiče i osjećaj osluškivanja riječi i njihovih pravih namjera.
I u ovom virtualnom svijetu.... gdje ništa ne znaš, osim toga da li ti se nečiji tekstovi sviđaju ili ne..samo riječi su te od kojih komad po komad sklapamo sliku onog drugog.
Ono što nam se sviđa, ustvari je to ono što tražimo i želimo...neko ljepše i dublje...neko nježnije i emotivnije...neko iskreno,ali pomalo sve to kazujemo kroz postove pričajući ustvari o sebi...
O onom unutrašnjem u nama...skrivenom iza zidina...
Kad čitam nečiji tekst,ja ustvari čitam tog čovjeka...on priča o sebi...ma koliko se to pisalo u obliku šale, ljubavi, bola ili svakodnevnice..
Ali tragovi njegove Duše i njegovih želja ostaju utisnuti u tekstovima.
Ima li iskrenost svoje granice?
Ne zbog nje same..nego zbog drugih.
Kada me boli, ja kažem da me boli, kada volim, ja kažem da volim, kada plačem, ja kažem, plakala sam...
Neko će se tome možda smijati, neko pomisliti da sam luda..ali neko će ipak prepoznati istinu...prihvatiti je i uzvratiti.
I tada baš zbog tih trenutaka prihvaćanja...zbog tog prekrasnog i čarobnog trenutka otvaranja Duše, kada nema zavidnosti, ljubomore, sumnje, pritajenih misli, ja zaboravim na sve...
Postanem sretna i ushićena kao malo dijete, jer je vrijedilo.. tragati.
I vrijedi...
To, što sam te pronašla...

[STEPSKI VUK]

Pamučne niti iz tvojih pričanja,
končiće svilene i rosnatu vlat
uvlačim u iglice srebrene i vezem
ljubice, jagličke i jabukov cvat.

Predano, kao umjetnik u punom zanosu
grupišem stručke u rukoveti,
bosiljkom natapam duh, osmijeh i kosu,
kao prvi snijeg roje se buketi.

Pa uzvišen koračam poljima pamuka
sa prokislog neba duga me doziva,
jedrom narandžom iz tvog glasa mi kaže
"Ostani, uz tebe i meni se sniva"........

[VUČICA]

 hajde,
ne štedi me.
zapleti,obavij me...
teci mojim žilama kao krv,
kao misao
...što ne možeš joj pobjeći
nastani se u mojoj istini....
zapleši u oku kao sjaj
kojemu ne možeš odoljeti.
ne štedi me,
probudi me milošću nježnosti
ako treba,
samo dopusti da trajem
u TEBI,
dopusti da mirujem
sklupčana na ivici
Tvoga života
smiješeći se sretno...

[STEPSKI VUK]

Stavit cu te u oci
I nikada nitko nece moci
Iz njih da mi te ukrade.

Usadit cu te u misli
Kako na trenutak ne bi
Nesvjesno odlutala iz njih.

uokvirit cu te u srce
i tamo ces biti samo moja...
i tamo ces ostati zauvijek.....

[VUČICA]

 Zašto su snovi tako jaki, dojmljivi, poželjni i obično lijepi?
Je li zbog toga što smo u njima uistinu "svoji", daleko od svih zabrana...
gdje nema budnog oka jave...
Mislim da su snovi naše srce,
a srce je samo odsjaj duše,
a naša svijest bi onda trebala biti naša java
od koje bježimo samo u snima...
I zašto su snovi,...  kažu, najljepši u zoru?
Da li zbog rose koja natapa usne suhe od strasti,
ili pak zbog zadnjeg treptaja noći
koji se opire svitanju koje donosi javu... Tko zna?!

[STEPSKI VUK]

Misao se rodila davno
Samo si se TI trebala pojaviti
Da je podstaknes
Da joj das krila
Da je pretocis u sebe
kako bi konacno postala
STVARNOST.....

[VUČICA]

Dobro veče, stranče.
Dobrodošao u moj svijet.
...Da znaš u kakvu si priču ušao.
Ne moraš se izuti kad ulaziš u moje Srce, ne brini.
Ali, obriši noge.
Nemoj ga uništiti, molim te.
Moje Srce je kao jedan cvijet.
Zalivaj ga poljupcima, obasipaj ga pažnjom.
Mazi ga i pjevaj mu.
Ljuljuškaj ga i raduj mu se.
Moje Srce...
To sam ja.
A treba mi nježnosti...
Sada, kao nikad prije.
Ti mi je možeš dati, znam to.
Stranče...
Pa, dobrodošao...